Vrijeme je u kojem je potpuno normalno postalo opraštati se od prijatelja ili članova obitelji koji odlaze u Irsku ili Njemačku, s kartom u jednom smjeru u džepu. Vrijeme je, također, i u kojem jedna obična šetnja našim gradom nedvosmisleno govori da Velika Gorica udara snažnu kontru takvim trendovima na nacionalnoj razini i raste, buja, širi se. A vrijeme je, zanimljiv je trenutak za to, i za popis stanovništva!

Koji će, kao i uvijek, ponuditi odgovore na cijeli niz zanimljivih društvenih, socioloških pitanja. Koliko nas ima, smanjuje li se ili raste broj stanovnika u našoj državi, odnosno gradu, koliko se promijenio sastav stanovništva, jesmo li ostarjeli kao nacija, kakva nam je budućnost… Sve će to biti kudikamo jasnije nakon što se jednog dana dovrši projekt koji je započeo 13. rujna, i to na način na koji dosad nismo navikli, u tehnološki nikad naprednijem izdanju.

Čuveno samopopisivanje, koje je privuklo puno pozornosti, izazivalo je svih ovih dana podijeljene komentare, što i nije posebno čudno za naciju koja se voli i hoće dijeliti kad god se ukaže i najmanja prilika. Ta su dva tjedna samopopisivanja, iskoristimo li terminologiju aktualnog trenutka, bila ključna za jedan veliki iskorak društva u cjelini, jer ovdje je riječ o nečemu nama sasvim novome, ali u mnogim državama odavno prihvaćenome.

Tek će tjedni pred nama pokazati koliko je ta priča uspješno završila, na konačne rezultate morat ćemo pričekati još neko vrijeme, pa je možda najpametnije sjesti na kavu s čovjekom koji zna o čemu priča kad je ova tema u pitanju. I slušati…

Ako imamo tehnologiju, čemu provjera “pješke”?!

Renato Matić je 58-godišnji rođenjem Vinkovčanin koji već 27 godina ima velikogoričku adresu, a u radnoj knjižici stoji mu – doktor sociologije. Nije se tijekom znanstvene karijere uže bavio demografijom, u fokusu su mu bile neke druge teme, no naravno da osmatra svijet oko sebe, da promišlja, da pri tome koristi nagomilano znanje.

Renato Matić predavač je na više fakulteta Zagrebačkog sveučilišta… Foto: Marko Lukunić/PIXSELL

I nekako je logično u cijelu tu priču krenuti upravo sa samopopisivanjem.

– Kao prvo, to je sjajna ideja, nešto što je u uređenim demokracijama, koje paze na svoje resurse i gledaju prema budućnosti, itekako dobro prihvaćeno. I sjajno funkcionira u državama kao što je, recimo, Švicarska. Dobro, sad će netko reći ‘gdje smo mi od Švicarske’, ali ovo je nešto što možemo i mi. E sad, koliko je to dobro iskomunicirano, koliko je sve to skupa ljudima jasno… Loše je ako se događalo da netko ima dobru volju, krene u proces, a onda nešto zastane, zakomplicira se… Po meni, to je trebalo biti vrlo jednostavno, nimalo komplicirano, što općenito vrijedi i za sustav e-Građani. Umjesto da ljude uključuje i osvaja, zato što je to dobro, moderno, potrebno, zato što ubrzava stvari, opet imate osjećaj da time upravlja nekakva birokratska struktura. Ili barem birokratska logika, po kojoj nije bitno ništa osim da se ispoštuje protokol. Hoće li taj protokol donijeti dobro, hoće li rezultirati time da ćemo se bez ikakvih problema ulogirati i sve na brzinu ispuniti, to nema veze. I to je jedan od naših ključnih problema kao društva. Iskreno, očekujem da će nakon svega ovoga ostati dosta upitnika – već na samom startu kreće u analizu stanja hrvatskog društva sociolog Matić.

I stalno se upravo to provlačilo kroz razgovor, koliko god sami popis stanovništva bio centralna tema, oko koje se ovih dana puno toga vrti. Pa se tako raspravlja i čemu dolazak popisivača koji će provjeravati one koji su se samopopisali?!

– To je samo po sebi, oprostite na izrazu, bezveze. Ako se uredno prijaviš, sa svojim podacima, valjda se negdje vidi da je to negdje ‘sjelo’. Ako se od nas očekuje da se priključimo digitalizaciji, a onda nas se ide provjeravati ‘pješice’, na najprimitivniji način, tu nešto ne štima. To je signal da nemamo puno razloga za optimizam što se tiče popisa – tvrdi Matić.

Popisivanje na “starinski”, klasični način provodit će se dva tjedna nakon završetka samopopisivanja, zakonski je moguće taj rok produžiti za još 12 dana, a to će se po svoj prilici i dogoditi. I na kraju ćemo dobiti popis stanovništva koji će nam otkriti, primjerice, ima li Hrvatska i dalje više od četiri milijuna stanovnika.

– Teško je nagađati koja bi to mogla biti brojka, pogotovo jer tu je riječ o onima koji su ovdje prijavljeni s prebivalištem. Taj sustav trebao bi pronaći način da dobijemo što bolju sliku, umjesto da se bavimo sa situacijama u kojima političkom voljom netko negdje ne živi, ali se prijavi i popisuje… To definitivno nije put prema spoznaji jasnog činjeničnog stanja, što bi trebao biti prvi cilj popisa građana. Tko od ‘friziranja’ činjeničnog stanja ima koristi, možemo samo nagađati – kreće opet Renato Matić u neke druge vode, pa nastavlja:

– Kad se pitamo zašto se stvari događaju, odgovor je ‘zato, što nekome odgovaraju’. Kome? Onome tko u rukama ima moć da promjeni ono što nije dobro. A kod nas je politika i dalje ključni mehanizam, putem kojeg se stvari itekako mogu popraviti, samo da postoji vizija i dobra volja, no to izgleda često izostaje.’

Koliko stanovnika danas ima Velika Gorica?

I zato su se ljudi velikim dijelom iseljavali, zato se danas pitamo koliko će nas biti deset godina nakon što nas je bilo 4,3 milijuna.

– Iskreno, očekujem da će biti nešto iznad četiri milijuna, ali što sad i da bude ispod te brojke? Svijet se mijenja, vrlo je česta pojava da jedna grupa ljudi u svom izvornom, tradicionalnom smislu, ne ostaje točno onakva kakva je nekad bila. Prema podacima koje sam čuo od stručnjaka za to područje, za demografsku održivost trebalo bi imati nešto iznad dvoje djece po obitelji u prosjeku. Naša je slika trenutačno takva da je taj prosjek ispod dva, a tu se radi o čistoj matematici. Nastavi li se s takvim trendom, logično je da će nas za 20, 30 ili 40 godina biti puno manje. Ako su perspektive zaista takve, aktualna demografska politika treba znatne promjene. Ako se ne čini ništa specifično u tom smislu, dugoročno i održivo, neće biti ni pomaka – ističe Renato Matić.

Prema očekivanja, Velika Gorica trebala bi imati nešto više stanovnika nego 2011. godine… Foto: David Jolić/cityportal.hr

I dok na nacionalnoj razini brinemo brigu oko negativnih demografskih trendova, sa zanimanjem ćemo iščekivati i podatke vezane za Veliku Goricu. Na popisu iz 2011. godine bilo nas je 63.517 na cijelom gradskom području, a 31.533 u samome gradu. Sudeći po elementarnoj logici, koja kaže da se u ovome gradu u posljednjih deset godina izgradilo na desetke zgrada, da se grad raširio i popunio u svim smjerovima, ta bi brojka morala biti veća, barem kad je u pitanju grad.

– Velika Gorica je jedno od mjesta u koje puno ljudi dolazi, puno ljudi gravitira, puno je prostora, puno se gradi… U svakoj generaciji još netko dođe, sigurno je došao i sad, ali bilo bi čaranje da sad idemo pogađati hoće li i koliko će narasti. Tih 63.517 je sasvim OK brojka, no zapravo nije bitno koliko se stanovništvo povećalo u kvantitativnom smislu. Svakako je bitnija kvaliteta življenja, a za kvalitativan pomak još se uvijek ključne odluke nalaze u rukama političkih aktera – priča Matić i pojašnjava:

– Zašto stalno spominjem političko vodstvo? Zato što kod nas još uvijek politika ima glavne poluge moći. Ništa se ne događa bez politike. Sve dok se stvari u tom smislu ne relaksiraju, dok ne dođe do raspodjele društvene moći, odgovor na svako pitanje ‘zašto’ bit će ‘pitaj onoga tko može mijenjati stvari, a ne želi ili ne zna’…

Dobri smo, ali možemo i moramo još bolje

I tu se zaustavio, ali samo na trenutak, jer kad priča ode na lokalnu tematiku, u prvi plan dolaze i lokalni političari.

– Jako lijepo mi je živjeti u Velikoj Gorici, i ne bih se nikad mijenjao. Međutim, duboko vjerujem jer je itekako vidljivo da u smislu razvoja našeg grada postoje izvanredni a još netaknuti potencijali. Evo, jedan možda i banalan primjer… Mi smo kao studenti još osamdesetih prošlog stoljeća, predlagali da se, istina prvo za grad Zagreb a potom i za šire područje izgradi mreža biciklističkih staza, jer tad je Europa to sve više prihvaćala, no mi ni danas tome nismo ni blizu. Velika Gorica bi, konkretno, baš po tom pitanju relativno brzo, bila u stanju učiniti veliki korak u budućnost. Primijenimo samo nizozemsko iskustvo, zaokružene mreže, sa posebnom signalizacijom, opremeljnim stajalištima, i uz visoki stupanj sigurnosti za sve korisnike… Toliko je prostora, toliko mogućnosti, deseci pa i stotine iskoristivih kilometara za ne samo vožnju biciklom, nego i za šetnice, te uopće za sigurno rekreativno, edukativno sportsko ili turističko kretanje po prirodi … Za sada recimo postoje biciklističke staze kojih je istina više nego prije, ali nigdje konkretno ne vode, bez signalizacije, s upitnom sigurnošću, a nažalost i sa najgorim ishodima. A to je samo jedan primjer – govori Matić i dodaje:

– Imamo recimo jednu izvrsnu stvar, da je Velika Gorica, realno gledajući, sigurno u vrhu po mogućnosti cestovne povezanosti sa širim hrvatskim ali i europskim prostorom. Ti ovdje možeš u pet minuta, gdje god stanuješ, doći do neke obilaznice i za trenutak si a nekoj autocesti. Šteta što se još nije realiziralo ono obećanje o jednoj pravoj šetnici u centru grada. Ovako se zatvori jedan trak i umjesto šetnice dobiješ gužvu. Pa recimo, zamislimo što sve možemo imati pametnim i održivom pristupom jezeru Čiče … Naprosto ne mogu shvatiti ljude koji ne vide taj potencijal, a koji još uvijek iz ovih ili onih razloga dopuštaju to bjesomučno iscrpljivanje. Čiče može biti goričko more, sa sadržajima i ponudom, a pitanje je hoćemo li doživjeti da se to i dogodi.

Renato Matić tijekom znanstvene karijere bavio se najviše problem korupcije… Foto: Žarko Bašić/PIXSELL

Ima ugledni sociolog i neku vrstu formule procjene uspješnosti gradova.

– Ako se pitamo kako ocijeniti razvoj nekoga grada, odgovor je vrlo jednostavan; treba vidjeti kakve su u tom gradu mogućnosti za one koji su zaslužni za sve to što imamo, odnosno za naše starije, umirovljenike, te kakve su mogućnosti za one koji još ne mogu mijenjati stvari ali im pripada budućnost, a to su djeca. Ukratko, grad u kojem djedovi i bake sa svojim unucima mogu šetati slobodno, bez straha od prometa, u kojemu se građani mogu osjećati opušteno, znajući da mogu birati sadržaje, to je humani grad, grad po mjeri čovjeka. Nasuprot tome, u gradu gdje se sve prilagođava automobilima, pronalazimo odgovor na pitanje ‘što je to dehumanizacija?’ Zaključno, Velika Gorica je u nekim izdvojenim dijelovima dobro uređena u tom smislu, ali može i treba biti još puno više – vjeruje Renato Matić.

Društva organske i mehaničke odgovornosti

I tako se razgovor opet vratio na demografiju. I na specifičnost našega grada, kojeg će mnogi, gledajući sastav stanovništva, opisati kao “Hrvatsku u malom”. Kad znamo da je Velika Gorica 1971. godine imala nešto više od 28.000 stanovnika, a pet desetljeća poslije imat će ih gotovo 40.000 više, jasno je kako se grad “punio” doseljenicima. Turopoljci će sve takve nazvati dotepencima, ali nepobitna je činjenica da bi bez dotepenaca slika ovoga grada bila miljama daleko od ove aktualne, na kojoj je Velika Gorica šesti grad u Hrvatskoj.

– Iskustvo uči da je uvijek je dobro kad nema prijetnje ustajalosti. Protok građana je prisutan, a tu vrijedi ono što vrijedi i u ekonomiji: kapital mora biti aktivan i pokretljiv. Tu naravno govorimo o ljudima, o ,humanom kapitalu’, a on je nenadomjestiv. Nema tog zlata, tog bogatstva koje može zamijeniti humani kapital. Svijest o tome da je svaka osoba vrijednost, bez obzira na obrazovanje i sve druge okolnosti, ako se nađe na mjestu na kojem može dati najbolje od sebe, vrijednija je od bilo čega. Znati i usmjeriti razvoj koristeći humani kapital, to je uvijek igrač više na terenu, i to onaj izvanserijski, koji bez problema preokreće rezultat i rješava utakmice. Pitanje je u kolikoj ćemo mi mjeri uskočiti u taj vlak što se tiče budućnosti, jer glupo je, krajnje je glupo gledati odakle tko dolazi, i na toj osnovi donositi sudove o tome koliko može ponuditi, i što se od te osobe može očekivati. A kod nas to i dalje prevladava, ta tradicionalna svijest u negativnom smislu – objašnjava doktor Matić, pa zaključuje, uz još malo znanosti:

– Francuski sociolog Emile Durkheim govori o društvima mehaničke i organske solidarnosti. Tamo gdje je prisutna mehanička solidarnost, vlada plemenski mentalitet, nije bitno zna li netko nešto, nego se pita tko je, čiji je i odakle je. Ako je naš, sve mu je oprošteno! Nasuprot tome, svi koji nisu poznati izazivaju sumnju. U nekakvoj zajedničkoj svijesti ljudskog roda, ono nepoznato u prirodi, sumnjivo je i potencijalno opasno. Za lovca prije deset tisuća godina sumnjati u sve što ne poznaje bilo je životno važno, no u društvu organske solidarnosti, u modernom društvu, to ne može funkcionirati. Sumnjati u nekoga zbog podrijetla dovodi do strašno nefunkcionalnog društva, koje se ne zna i ne može razvijati. A kod nas je to u velikoj mjeri i dalje prisutno, koliko u etničkom, ali još i više svjetonazorskom smislu. I mnogi kao da ne žele to prevladati. Evo, našu tradicionalnu ideološku podjelu, koja je pitanje pretprošlosti i tamo bi trebala ostati, sad je sasvim slučajno zamijenio ovaj virus i podjele oko cjepiva. I ponovno slične emocije, nabrijane, s puno ljutnje. A to bi trebalo izgledati drukčije. Znate ono, idemo sjesti, razgovarati, i pronaći najbolje rješenje…

I tako je, riječ po riječ, došao kraj i ovom razgovoru. A iščekivanje rezultata popisa stanovništva postalo je još za nijansu zanimljivije. Iako, složit ćemo se s profesorom, kvaliteta je uvijek važnija od kvantitete. U životu, ali i na popisu stanovništva.

Simbolično, na blagdan Svetog Florijana, 4. svibnja, u više nego zasluženu mirovinu otišao je Josip Jančić Babriga iz Javne vatrogasne postrojbe Velika Gorica. Davno je bio 1. rujna 1979. godine, kada je postao vatrogasac, a opet, prošlo je kao u trenu.

– Nitko iz moje obitelji nije bio vatrogasac, a ja sam se kao dječak bavio nogometom na Udarniku. Stjecajem okolnosti dogodilo se da se napravio novi vatrogasni dom u Velikoj Gorici, te su tamo trebali vatrogasce. Spontano sam se prijavio i primili su me. Imao sam tada 21 godinu i ostao sam tu do umirovljenja. Jedan od najzaslužnijih što sam krenuo tim putem bio je Stjepan Fabijančić Japa koji je svim srcem i dušom živio vatrogastvo, a mene je htio uključiti u tu priču. I uspio je u tome – prepričava Jančić.

U vrijeme kada je ušao u DVD Velika Gorica, kako kaže to je bilo jedno od najvećih i najpoštovanijih društava jer je to bilo središte nastavnog programa i edukacije vezane uz vatrogastvo, te su se tu osposobljavala sva vatrogasna društva diljem Turopolja i okolnih općina.

– DVD Velika Gorica je tad funkcionirala s četiri profesionalna čovjeka koja su bila u dežurstvu, a kada bi se dogodio požar, uključili bi sirenu i svi naši Velikogoričani koji su bili pripadnici DVD-a su sjeli na bicikle, ili kako je tko koje prijevozno sredstvo imao došli u vatrogasni dom, u kamion i kamo je trebalo u tom trenutku.

Foto: Privatna arhiva

Ono što pamti iz tog doba je, kako kaže, poluvojni sistem. Vatrogasci su morali mirno stajati, pozdravljati, starijem od sebe trebalo se obraćati kao das u u vojsci. Danas je to, ističe, puno, puno ležernije. Iz ovog DVD-a nastala je Javna vatrogasna postrojba.

– Mi smo 1979. godine ušli u sastav zagrebačke brigade i u tom sastavu su bili jedna od ispostava, 1990. godine pripali smo MUP-u, a 2000. godine Gradu Velika Gorica.

Do četrdesete godine igrao je nogomet u Udarniku, bio je i član Radnika, u jednom trenutku bio je i u Dinamu, ali nije tamo ostao, jer bila su to menadžerska posla. Nikad nije razmišljao o transferu u neki veliki klub.

– Jednom zgodom došao je menadžer Hajduka pogledati kako igram ovdje na Udarnik, ali kad je vidio moje dečke u birtiji, iako ja nisam pio alkohol u to vrijeme, kako udaraju po gemištima i pivi odustao je – kazao je Babriga i dodao:

– Da se nisam bavio nogometom, sigurno ne bih tako dugo ostao u vatrogastvu, jer vatrogasac mora biti sportskog duha, pun energije, fizički spreman, treba znati doskočiti zadaćama koje su stavljene pred njega.

Biti vatrogasac pune 42 godine…

– To je plemenit posao, jer smo vezani uz nemile događaje, treba pomagati ljudima, to nisu baš veseli trenuci, a kroz svoj radni vijek imao sam i teške prometne nesreće sa smrtnim posljedicama od male djece do starije populacije. Bilo je i utapanja u rijekama, pa onda to ostane u sjećanju neko vrijeme, i u prvim trenucima, dok sam bio mlad vatrogasac, teško sam se nosio s tim, jer kao čovjek nisi naučio na takve događaje. S vremenom nestaju emocije, odrađuješ to profesionalno i nemaš vremena za tugovanje – opisuje Jančić život vatrogasca, u kojem je uživao više sva ova četiri i nešt desetljeća.

– Poštivao sam i volio tu službu, bio sam spreman o kakvoj god je intervenciji bilo riječi, nažalost mnogi su u vatrogastvo ušli da odrade svoje radon vrijeme i zarade plaću. Meni je ovo bio poziv, jer tu spašavaš ljude, imovinu, činilo me to sretnim i ispunjenim čovjekom.

Foto: Katarina Drvodelić

Pozivi upomoć kada pomoć nije bila potrebna su unatrag nekoliko godina bili uobičajeni, događalo se često da bi vatrogasci otišli na intervenciju koje zapravo nije bilo…

– To je nekima bilo fora, da zeznu vatrogasce, mi dođemo, a ono ništa. Kad se to počelo pratiti, i kad smo mogli vidjeti s kojeg nas se broja zove, onda je to prestalo, ali prije toga je bilo puno lažnih dojava. Za nas je svaka dojava strašna i naše je da izađemo. Kad se ništa ne događa lakše je, ali vrijeđalo je to kad bi bila lažna dojava.

U svojem poslu primao je razne pozive, i kao vatrogasac odlazio na različite dužnosti, neke čak, koje da ljudi ponekad nisu sebični, vatrogasci ne bi trebali niti ići, jer, dok oni rade netipičan vatrogasni posao, nekome pomoć zaista može trebati.

– Najbizarnije intervencije su kad nekome mačka ode na krov ili se popne na drvo, pa nas ljudi zovu da je dođemo spustiti. Iskreno, ne znam kakvu bih poruku poslao ljudima, ili ne poznaju životinje, ili im je ovako lakše. Imali smo i slučajeve da su nas zvali jer im je curila voda iz perilice za rublje, za to se zove majstor, ne vatrogasci. Ili, treba popraviti nešto na krovištu, dođite vatrogasci, vi imate ljestve. Bilo je i situacija da ljudi izađu iz stana, zatvore im se vrata, oni više ne mogu ući, pa nas nazovu pod izlikom da im je ostao ručak na štednjaku, a oni ne mogu u stan. Na takvu intervenciju izlazimo, a na kraju je taj poziv bio samo da se izbjegne plaćanje bravara.

Nakon intervencija građani su znali drugi dan doći u postrojbu kako bi se zahvalili i počastili svoje heroje. Kako kaže Jančić, njima je to bilo lijepo vidjeti, ali oni su profesionalci, i ne rade radi darova nego jer je to njihov posao.

Foto: Katarina Drvodelić

Zapovjednik postrojbe postao je 2000. godine, kad su službeno postali Javna vatrogasna postrojba Grada Velike Gorice. A kakav je bio?

– Bio sam dosta poduzetan, u to vrijeme imali smo vozni park koji je bio star i dotrajao, a kako tada više nije imao tko voditi brigu o nama jer smo pripali Velikoj Gorici i to je bilo teško da sve Grad prati, a nama su trebali ispravni kamioni, pa sam ta vatrogasna vozila rješavao na način da su dolazili moji prijatelji mehaničari koji bi ih popravljali. Jedan od prijatelja napravio je potpuno besplatno generalku na jednom vozilu, a ja sam iz svojeg džepa platio dijelove. Naravno bilo je i onih kojima to nije odgovarlao i koji su mi pokušali podmetati da to radim neovlašteno.

Vatrogasci nekad i danas?

– Nekad su to bili pravi muži, fajteri, danas su dečki malo drugačiji. Osamdesetih nikad nije bilo prepreka kad je trebalo raditi, to su bili dečki bez granica, imali su mogućnosti napraviti što žele. Sve su to bili ljudi koji su bili zanatlije, vični poslu, i znali su puno toga.Upravo da bi se ušlo u vatrogastvo trebalo se imati neko strukovno zanimanje koje se moglo koristiti u ovome poslu. Danas je situacija drugačija, to su djeca koja nisu naučila na teške poslove i rad. Osim toga vatrogasci moraju biti fizički spremni, zato, ovi dečki koji ostaju iza mene moraju puno, puno više raditi na tome – uvjeren je Babriga.

O svojoj karijeri govori s puno žara, zanosa i ponosa, a profesionalna deformacija je ostala…

– Vatrogastvo mi je donijelo sreću i zadovoljstvo, moram biti iskren i reći da mi je odgovaralo to radno vrijeme jer sam imao puno slobodnog vremena za “fuš”, bavio sam se i autolimarijom. Kroz ovaj posao naučio sam da moram biti oprezan u životu. I dan danas upozoravam suprugu kad puni mobitel da izvadi punjač iz utičnice jer je to potencijalna opasnost od nastanka požara zbog zagrijavanja.

Foto: Katarina Drvodelić

Kada se bavite ovako ozbiljnim i odgovornim poslom, oni koji najviše brinu i strepe za vas svakako je obitelj. Tako je bilo i kod Babrige.

– Obitelj je nosila velik dio tereta moga posla jer je to opasan posao i nikad ne znaš što će se dogoditi. Pored svih tih situacija tu je i ona da te nema doma, ne spavaš sa svojom ženom nego s vatrogascima. Taj posao je žrtva, a mnogi vatrogastvo i dan danas omalovažavaju. A nema posla kojeg vatrogasci ne rade, sve što čovjek može zamisliti.

Osim vatrogastva, nogometa i autolimarije, Jančić je i među plemenitašima, te lovcima.

– U rad Plemenite općine Turopoljske uključio sam se u vrijeme dok je župan bio Franjo pl. Kos. Bio sam sudac sučije Kurilovec, pa jedno vrijeme i podžupan velikogorički. U to vrijeme razvijali smo mnoge ideje, borili se za povrat imovine, što nažalost nismo uspjeli napraviti. Trebao sam naslijediti župana Kosa, ali nisam mogao prihvatiti tu časnu dužnost.

Od 1975. godine bavi se i lovstvom, a s godinama je postao predsjednik Lovačkog društva “Srna”. U umirovljeničkim danima u planu mu je i izdavanje knjige vezane uz velikogoričko lovstvo.

Ali vratimo se na vatrogastvo, i to onaj posljednji dan. Istina, još je na godišnjem odmoru, ali nakon njega nema povratka na posao nego, itekako zaslužena mirovina.

– Bilo je teško to jutro. Nakon toliko godina doći posljednji put, prijatelji se postroje u tvoju čast. Pune 42 godine biti u takvoj sredini… Volio sam taj posao i trudio sam se sve ostaviti u jednom dobrom ozračju. Kad sam vidio tu ljubav i pažnju, pa još kad me vatrogasno vozilo pod sirenama odvezlo kući gdje su me čekali obitelj i prijatelji, te kolege. Emocije. Suze. I danas mi je teško o tome govoriti.

Foto: Katarina Drvodelić

Emotivno nam govori o oproštaju s kolegama, ali šale ne nedostaje.

– Postao sam svjestan da više ne idem na posao. Nema povratka. Sretan sam i zadovoljan jer se 4. svibnja lako pamti. Blagdan je svetog Florijana zaštitnika vatrogasaca, na taj dan preminuo je Josip Broz Tito, i na taj dan Josip Jančić Babriga je otišao u mirovinu.

– Nedostaje mi posao, odem ja do postrojbe, ali malo mi bude teško jer više nisam potreban toj zajednici.

Nekolicina onih kojima je bio zapovjednik, nakon što je krenuo u mirovinu javilo mu se te istaknulo da sam im bio više od šefa, te da sam im privatnom životu puno pomogao svojim savjetima. A naš Babriga će u mirovini sve samo ne mirovati.

– Imenovan sam u Predsjedništvo saveza lovaca Zagrebačke županije, to je isto nešto gdje ću imati obaveza, malo ću biti oko nogometa, Plemenite općine i svega pomalo. Uz to, tu su i unuci, a baka je uvijek puna planova. Dosadno mi sigurno neće biti – zaključuje svoju priču Josip Jančić, a mi mu samo možemo poželjeti lijepe i ugodne umirovljeničke dane!

Nekako u isto vrijeme kad su krenule i ove novine, tamo početkom ovog stoljeća, na svoj glazbeni put otisnuo se jedan naš klinac. Ime mu je bilo Željko, prezime Houdek, a njegov talent za pjevanje vrlo je rano bilo nemoguće ne primijetiti.

Usporedno s OŠ Eugena Kumičića, mali Željko pohađao je i glazbenu školu u svome gradu, a prvi nastup na daskama goričke kino dvorane imao je već u prvom razredu osnovne škole. I moglo se već tad nekako pretpostaviti da je riječ o dječaku kojeg čekaju velike stvari u budućnosti.

U međuvremenu je Željko postao Jacques, a njegov glas upoznala je cijela nacija, malo potom i Europa. Iza njega je 15 diskografskih izdanja raznih vrsta, iza njega je ostvaranje dječjeg sna kroz nastup na Eurosongu, a kroz televizijske show programe postao je itekako važan faktor na hrvatskoj glazbenoj sceni.

Drugim riječima, mali Željko je uspio.

I evo, već 20 godina je iza njega, puna dva desetljeća stvaranja, što se učinilo kao sasvim solidan povod za jedan opširniji razgovor…

Nedavno ste objavili pjesmu “Čudo je moguće”, jednu vrlo posebnu božićnu pjesmu. Kako je nastala i zašto je drukčija od svih ostalih božićnih pjesama na koje smo navikli?

– Pjesma “Čudo je moguće” za mene je doista čudesna, a način na koji je nastala prilično je zanimljiv. Nakon što smo godinu dana pokušavali pronaći neki termin da se nađemo, do mene je došao Marko Vucković, mladi glazbenik iz Samobora, kod kojeg moj David uči svirati gitaru. Još prije godinu dana zamolio me za savjet u vezi jedne pjesme koju piše, nije bio siguran koliko je to dobro… Donio mi je neke svoje skice, a prva pjesma koju mi je predstavio bila je “Čudo je moguće”. Doduše, pjesma je još bila u začecima, imao je samo prvu strofu, ali ona me toliko inspirirala da sam odmah dopisao ostatak pjesme. Sve se otvorilo i u dva sata smo dovršili pjesmu. Dan poslije smo je još izbrusili do kraja. I ta pjesma mi je stvorila problem, jer u tom sam trenutku bio u finalizaciji svog pop albuma s 20 pjesama, koji se zove “Glavom i bradom” i izašao je krajem prošle godine. U tom trenutku nije mi se činilo moguće uklopiti pjesmu “Čudo je moguće” u sve to, ali morala je izaći baš sada zato što govori o ovom trenutku, o ovoj specifičnoj godini, o neobičnoj situaciji u kojoj se našao cijeli svijet, pa tako i naša lijepa Hrvatska. Osjetio sam da ljudi to moraju čuti i u roku od nekoliko dana snimili smo pjesmu, a zatim i spot. To je svojevrsna čestitka mene i mog tima svim ljudima dobre volje, jedna vrsta ohrabrenja, jer čudo je doista moguće ako vjeruješ u njega. Da ne vjerujem u to, ne bih o tome ni pjevao. Atipična je božićna pjesma, inače pjevamo o zvončićima i pahuljicama, a ove godine to mi se činilo potpuno neprikladnim. Bavim se pop glazbom, zabavom, ali uvijek osjećam veliku društveno-socijalnu odgovornost da budem u duhu vremena.

Kako općenito gledate na ovo teško vrijeme, za sve nas, ali pogotovo za vas glazbenike? Kako koristite ovo vrijeme bez nastupa i koncerata, kako se nosite sa svime što prolazimo?

– Prošle godine imao sam jedan koncert i četiri nastupa. A to je, naravno, ništa… Nastojao sam kreativno nadopuniti to razdoblje radom na albumu, koji sam i bio dužan publici. Album “Glavom i bradom”, a 20 pjesama ima pomalo i u inat 2020. godini. Međutim, ovim albumom prije svega simbolično obilježavam 20 godina svoje karijere. Počeo sam 19. prosinca 2000., prvi koncertom u Saxu, zbog čega je i službeni datum izlaska albuma bio 19. prosinca 2020. To je moj odgovor na ovu situaciju. Nisam se žalio što nemam koncerte, iako mi je, naravno, jako teško… Ne samo emotivno, nego i logistički. Nema koncerata, nema života. Ima puno ljudi koji rade za mene, suradnika koji su uz mene već godinama i od toga živimo. Bilo je teško i izazovno, pri čemu ne očekujem da će se vrlo brzo situacija normalizirati. Glazba je zabava, a zabava dolazi zadnja, jer ona je neka vrsta luksuza… I na to ne možemo utjecati. Treba iz ove situacije izvući maksimum, a ja sam to i učinio ovim albumom. I, naravno, nadoknadio sam neka druženja s obitelji.

Vaša je karijera započela prije točno 20 godina, puno je toga iza vas. Što iz u tog razdoblja smatrate svojim najvećim i najvažnijim postignućem, jeste li ostvarili sve svoje želje i ambicije?

– Proletjelo je ovih 20 godina. Ostvario sam puno više nego što sam inicijalno očekivao, jer u početku očekivanja zaista nisu bila velika. Želio sam se samo baviti glazbom, nisam imao viziju da ću biti nekakva velika zvijezda, bila mi je važna samo glazba. Iz tog aspekta sam nadmašio svoja očekivanja. Kad pogledam svoj CV, što sam sve napravio, mogu biti stvarno ponosan. Mogu izdvojiti 15 diskografskih izdanja u 20 godina, pa onda 22 koncerta u punom Lisinskom, pa četiri Porina i više od 20 nominacija, sve moguće nagrade diljem regije… Tu su i dva Eurosonga u ulozi autora, jedan u ulozi izvođača, jako puno talent showova u kojima sam redovito sudjelovao kao mentor i član žirija, pa tri pobjede u showu “Zvjezde pjevaju”, dvije pobjede mojih kandidata u “Voiceu”.
Ove godine sam otvorio i svoju školu pjevanja, odnosno vokalni studio… Dakle, bio sam vrijedan, puno sam radio, proputovao sam gotovo cijeli svijet i svakako sam nadmašio prvotna očekivanja, koja nisam ni imao. No to ne znači da više nemam želja, ambicija i snova. Apsolutno imam želje i snove, ipak sam još mlad, tek na ulazu u četrdesete, ha, ha.

Možete li izdvojiti svoju pjesmu koja vam je najdraža, najvažnija? Ili to spada u onu “pjesme su kao djeca, sve ih jednako volim”?

– Iskreno, to je inače jako teško, ali moram priznati da je pjesma “My friend” najdraža i najvažnija. To je ostvarenje jednog tridesetogodišnjeg sna, jer prvo sjećanje koje imam na Eurosong je iz dana kad sam imao šest godina i gledao Johnnyja Logana u bijelom odijelu. Kad mi se dogodilo da nakon toliko godina i sam odem na Eurosong, točno 30 godina poslije, vidio sam tu puno simbolike. Taj Eurosong smatram svojim velikim uspjehom i jako crticom u karijeri, zbog čega je ta pjesma ima posebno mjesto u mom srcu.

Snimili ste i nekoliko vrlo zanimljivih dueta, imate li još neku želju u tom smislu, nekog izvođača s kojim biste voljeli na taj način surađivati?

– Da, snimio sam jako puno dueta, ali koliko ih tek još želim snimiti, ha, ha… Uglavnom su u pitanju legende, i moram reći da mi je žao što nisam ništa uspio snimiti s Oliverom, ali imao sam priliku s njim zapjevati jednom u životu… Na moj 34. rođendan, bio mi je posebni gost u Lisinskom, to mi je bio najljepši mogući poklon. Izdvojit ću duet s Doris Dragović, koji mi je osobito drag, a nebrojeno puta sam snimao i s Vannom, Ivanom Kindl i Terezom Kesovijom, koja je moja ljubav… Imao sam priliku zapjevati i s Josipom Lisac, s Kićom Slabincem, no ima još puno ljudi s kojima bih volio surađivati. Dueti su jedna posebna disciplina, u kojoj se događaju ti neki izljevi ljubavi. Oni su, na neki način, čak i vođenje ljubavi, ha, ha. Kad se povežu dvije duše, kroz izraz koji im je najprirodniji, kad se spojimo u pjesmi koja nešto znači i jednom i drugom, onda je to suradnja koja dopire i do najdubljih sfera, do najdubljih emocija. Uvijek treperim na pozornici kad sam s tim svojim kolegama i kolegicama, gotovo osjećam uzvišenost kad pjevam duete. Volio bih snimiti još puno toga s domaćim, ali i stranim glazbenicima. Dobro, to su snovi koji će vjerojatno i ostati snovi, ali Bože moj, ha, ha.

Jacques je tijekom karijere surađivao s brojnim imenima s domaće glazbene scene… Foto: Tomislav Miletić/PIXSELL

Koliko ste često u ovih 20 godina nastupali u svome gradu, u Velikoj Gorici? I jeste li u svojim počecima mislili da će toga biti i više, češće?

– Dugo godina sam zamjerao vodstvu Velike Gorice što me nisu zvali ni za što osim kad je trebalo pjevati besplatno. To je priča koju mnogi moji kolege pričaju za svoje sredine. Valjda je to neki standard, da nisi nikad dovoljno zanimljiv da bi te tvoj grad ugostio… I kad sam se odselio iz Velike Gorice, sad je prošlo već 17 godina, praktički svaki tjedan dolazio u Goricu i viđao plakate za nastupe mnogih mojih kolega, i to svakakvih, čak i onih koje ne volim nazivati kolegama, svi su se oni tih godina ostvarili u mojoj Velikoj Gorici, u kojoj ja to nisam mogao. Osim, kažem, kad bi bila neka prigoda kao otvaranje nečega, Sveta Lucija, dani ovoga ili onoga… Međutim, jednu osobu moram izdvojiti kao pozitivnu figuru u cijeloj toj priči, a to je gospođa Snježana Špehar. Ona je svoju karijeru posvetila umjetnosti, programima koje je dovodila u Veliku Goricu, i uspjela je nametnuti kvalitetu. Kroz njezine programe i ja sam se razvijao, osjećam da me cijeni, mene i moj glazbeni put, a uvijek je navijala za Goričane i za sve nas. Da nije bilo nje, ne bi bilo ni mene previše u Velikoj Gorici. Puno joj se zahvaljujem i ovim putem. Ta se situacija ipak malo popravila posljednjih godina, imao sam prilike nastupati i za Grad, pjevao sam na goričkom Adventu… Pamtim svaki taj nastup, sve susrete s publikom iz moje Gorice, bilo to u maloj dvorani u Galženici, u dvorani POU-a ili na otvorenom. Svi ti nastupi jako su mi dragi, baš kao i oni prvi, upravo u našoj kino dvorani. Kao klinac sam baš tu prvi put pjevao solo, u prvom razredu osnovne škole. Velike su to emocije… Čak sam i snimao jedan dokumentarni film, koji je HRT radio o meni uoči odlaska na Eurosong, i velik dio toga snimali smo, naravno, upravo u mojoj Gorici. Tu sam završio i osnovnu glazbenu školu, tu sam odrastao.

Kakve vas uspomene vežu za odrastanje u Velikoj Gorici? Gdje i kako ste provodili vrijeme, gdje ste izlazili u tinejdžerskim godinama, što vam je posebno ostalo u sjećanju?

– Gorica je u to vrijeme bila mali gradić, čak i predgrađe Zagreba, bitno drukčija nego danas. I tad je bila mnogoljudna, ali osjećaj je bio sličan ovome koji imam danas, kad živim u Samoboru. I on je nadomak Zagreba, ali ima tu neku svoju klimu male sredine. Živim u prvom selu do Samobora, život je seoski, a to mi paše, to volim. U Gorici su još uvijek moja braća, sa svojim obiteljima, tu su mi i roditelji, tako da često dolazim u Goricu. Uz naš grad vežu me najljepše uspomene. Ekipa iz kvarta, iz moje ulice, nedavno se nažalost okupila na jednom pogrebu, pričali smo između sebe da se baš i nismo morali naći u takvoj prigodi… Pa smo se dotakli i djetinjstva, koje je zaista bilo predivno, s jako puno najljepših mogućih. Iako sam otišao davno, prvo za Zagreb, a onda prije četiri godine i za Samobor, iz Gorice moje srce nikad nije otišlo. Ne možeš negdje proživjeti 23 godine života, a da to ne ostane zauvijek. Uvijek mi je drago sresti ljude iz Gorice, iako to često bude i smiješno, jer ljudi misle da sam ih iz nekog razloga zaboravio. A jako bi se morali promijeniti da bi zaboravio svoje ljude. Ovim putem sve koji me znaju, iz tih dana mladost, najsrdačnije pozdravljam.

Koliko ste danas vezani uz Veliku Goricu, koliko često imate vremena doći u svoj grad, družiti se sa prijateljima iz djetinjstva?

– Često dođem, prvenstveno kod roditelja, a imam i puno prijatelja. S nekoliko njih sam i u stalnom kontaktu. Kad se sjetim tog vremena, svi smo mi zapravo gravitirali Zagrebu, pa sam i ja u Zagrebu krenuo u svoju karijeru. Kad pobrojim sve te intervjue u ovih 20 godina, sve detalje iz biografije, najčešće me ipak nazivaju velikogoričkim pjevačem, tako da je ovaj grad ipak prvi za mene.

Osim pop glazbe, Jacques je radio i dječju glazbu, uključujući i popularnog “Bubamarca”… Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Kako gledate na Veliku Goricu iz današnje perspektive, što vam se u ovom gradu sviđa, a što baš i ne?

– Ne mislim da sam u poziciji bilo što u gradu kritizirati, budući da već dugo ne živim ovdje. Danas ipak mogu kritizirati i opominjati ljude u Samoboru, jer stvari uvijek mogu biti bolje… Što se Gorice tiče, doista nemam potrebu kritizirati, jer ipak dolazim kao gost. Kao takav, mogu vidjeti jedan prekrasno uređen grad koji je baš nekako kad sam ja otišao krenuo cvjetati. I procvjetao je. Od onog prekrasnog Parka Franje Tuđmana, kod moje bivše škole, pa cijeli centar, koji je doživio potpuni makeover u ovih 15-ak godina. Vidim lijep grad u kojem se lijepo živi, koji se gradi, koji je dostojan modernog čovjeka, idealan za modernu obitelj. Gorica danas ima sve što nekad možda i nije imala, a zadržala je taj svoj neki šarm.

Budući da su i naše novine Reporter krenule kad i vaša karijera, 2000. godine, moramo vas pitati koliko ste često dolazili u doticaj s tim novinama? Pratite li i danas možda lokalne medije, koliko ste “unutra” po pitanju događanja u našem gradu?

– Pratio sam itekako Reporter, nekad je tu radio i Dalibor Petko, koji me uvijek kontaktirao u mojim prvim koracima, prvim festivalima, prvim Dorama… Mislim da imam i neke naslovnice Reportera koje čuvam, neke intervjue i razgovore. Bilo bi zanimljivo sad ih pročitati, vidjeti kako se čovjek razvija i mijenja kroz takvo razdoblje. Lokalne medije ne pratim, ali nemojte mi to uzeti za zlo. Često ni o sebi neke stvari ne pročitam, ne zanima me više nakon toliko godina svakakvih iskustava. O sebi pročitaš svašta, i što ima i što nema veze s istinom, pa ti prestane biti važno. Zamolio sam prijatelje da mi sačuvaju ako na nešto nalete, jer lijepo je imati nekakvu arhivu, ali ne pratim… Živimo u vrijeme elektroničkih medija, na telefonu smo stalno i ono što je bitno uhvatim, i u Samoboru, i u Zagrebu, i u Gorici. Ako ništa drugo, izvijeste me mama i tata o svemu.