Vikend dobrih nogometnih vijesti je iza nas kad je turopoljski nogomet u pitanju. Kurilovec i Lukavec i matematički su razriješili sve dvojbe po pitanju ostanka u 3. NL Centar, četvrtom rangu hrvatskog nogometa, a u ligi ispod toga svoje je brige prebrinulo društvo iz Vukovine.

Josip Hrženjak prometnuo se u junaka, pokazalo se, ključne utakmice u pokušajima da sve brige što prije nestanu. “Bila je ovo uzbudljiva sezona puna uspona i padova, ali vrijedilo je svake sekunde!”, stajalo je u klupskoj objavi na Facebooku, a na kraju balade, uoči revijalne utakmice posljednjega kola u Topuskom, okrenuli smo broj jednog od važnijih potpisnika ovog happy enda.

– Evo, konačno je gotovo, napokon nema više stresa – uzdahnuo je trener Stefan Rajić.

Mladi trener Jelačića, uz vječnog i u toj kategoriji nedodirljivog Miroslava Lukinića iz NK Kupe, najdugovječniji je trener na klupi nekog od turopoljskih klubova. Ovog vikenda će završiti svoju treću sezonu u ulozi trenera kluba iz Vukovine, prvu u ovom, zahtjevnom rangu natjecanja.

– Na kraju, kad se sve zbroji i oduzme, možemo biti zadovoljni sezonom. Cilj je ostvaren, ostali smo u ligi, i to je najvažnije. Iskreno, nisam očekivao da ćemo ovako dugo strepiti, ali takav je nekako bio i splet okolnosti. Tijekom cijele sezone mučile su nas ozljede, i to redom nenogometne, gotovo bizarne… Od upale bubrežnog kamenca, preko puknuća kosti u ramenu i ukočenja vrata, pa sve to ruptura, slomljenih prstiju, upale koljena… Nakon svega, kažem, moramo biti zadovoljni – analizira sezonu u nekoliko rečenica Rajić.

Stresa, dakle, više nema u Vukovini, iako ga nikad zapravo i nije bilo u značajnijoj mjeri.

– Ma nije, jer ipak smo stalno bili iznad te crte, držali se na kakvom-takvom odstojanju. Već nakon pobjede protiv Stupnika rekao sam dečkima da će ova protiv Hrastja biti ključna, jer bilo je to jasno po rasporedu, našem, ali i naših konkurenata. I bila je ovo idealna prilika, dobiješ doma i siguran sam. U tome smo, srećom, i uspjeli – priča Rajić.

Neobična je ovo bila sezona za Jelačić, u prvom redu zato što su u posljednje dvije sezone bili naviknuti na borbu za visoke pozicije, ali i zato što su u rang više upali praktički u posljednjem trenutku. I ne baš idealno pripremljeni za izazove koji su slijedili.

– Da, upali smo u ligu više manje od tjedan dana prije početka prvenstva. Prošle sezone bili smo drugi u JŽNL-u, no sve do 20. kolovoza nismo znali što to znači, što nam donosi. Gašenjem Intera iz Zaprešića došlo je do preslagivanja liga, Trnje je otišlo gore kroz kvalifikacije, pa smo saznali da bismo i mi trebali u kvalifikacije… Trebalo se to igrati tri dana prije početka prvenstva, no sisački Metalac je odustao u posljednji trenutak i tek tad smo saznali da idemo u 4. NL – vrti film od prošloga ljeta Stefan pa nastavlja:

– Zapravo smo se cijelo vrijeme nadali da ćemo tu završiti, ali nismo to mogli znati i morali smo se pripremati na drukčiji način. Ovako je ispalo da smo ušli u prvenstvo s određenim kašnjenjem u odnosu na ostale, ali borimo se cijele sezone, ne damo se. Dečki cijelo vrijeme super rade i to nam se na kraju i vratilo. Uostalom, neki su prošlog ljeta, kad su krenule priče o kvalifikacijama, odgađali more, neki su se vraćali s mora, prekidali odmor… I hvala im na tome, svi su pokazali da su potpuno unutra, da žele, jer bili su spremni podrediti se klubu.

S takvom svlačionicom, s jednim malo drukčijim trenerom na čelu te skupine ljudi, Jelačić je nakon svega ipak uspio doći do cilja. Stabilizirati se, još malo iskoračiti u svakom smislu, još ljepše upakirati sve što se događa na igralištu pokraj groblja.

– Ovo mi je treća sezona u Vukovini i mogu reći da klub napreduje dosta velikim koracima. U te tri sezone mi smo došli do toga da imamo treću školu nogomet u Turopolju, odmah nakon Gorice i Kurilovca, a seniori su u te tri godine preskočili dva ranga. Ljudi oko kluba se zbilja trude, poštuju se dogovori, odrađuje sve što se potrebno, puno njih odvaja svoje slobodno vrijeme… I to se vidi – ističe trener Rajić.

Zamjenik župana Ervin Kolarec predsjednik je kluba, ali tu je i cijeli niz vrijednih operativaca.

– Saša Matejčić definitivno najviše poteže, pa njegov brat Joža Matejčić, onda i Ivica Burić, voditelj škole nogometa Tomislav Pedišić, svi treneri u školi, kao i naša tajnica Monika Bilješković, koja maksimalno pomaže… Ima tu i drugih roditelja, volontera, ljudi koji su uz nas – govori Stefan, koji bi volio i da klub privlači nešto veći broj mještana.

– U odnosu na ostala sela, moram reći da privlačimo relativno malo pozornosti među ljudima iz sela. Pogotovo je malo s obzirom na činjenicu da imamo dosta mladih domaćih igrača u kadru, zato mi je to posebno čudno. U usporedbi s nekim drugim selima oko nas, moralo bi to biti bolje – vjeruje mladi trener koji u cijelu ovu priču ulaže i dobar dio svog privatnog života, vremena koje se na ovoj razini nogometa inače baš i ne troši na stvari na koje ih on troši.

– Da, radim video analize protivnika uoči utakmica. Za jednu analizu mi treba negdje između četiri i pet sati, a tu je još i priprema za svaki trening, drugi dijelovi pripreme utakmica… Puno je to vremena koje provodim uz nogomet umjesto, recimo, s djecom u parku. Nisam, iskreno, čuo da nešto slično rade moji kolege iz ovog ranga, znam jedino da je u rangu više tako utakmice pripremao Perica Vidak. I znam da je to možda neobično, ali imam volju i želju raditi na taj način. A igrači mi vraćaju, jer vidim da im je stalo do toga. I dobro da jest, vjerujem da će nam se sve to negdje vratiti – kaže Rajić.

Kao igrač cijelu je omladinsku školu odradio u Kurilovcu, došao i do seniora, pa se ozlijedio i otišao u Lomnicu. U međuvremenu je upisao i fakultet, pa počeo raditi s limačima Lomnice. Koje je do tad vodio čovjek koji je danas u malo drukčijim vodama…

– Naslijedio sam tu generaciju limača od gradonačelnika Kreše Ačkara! Igrao je za seniore, ali i baš počeo raditi u Zagrebu, pa nije više stigao… Kakav je bio igrač? Reći ću samo da se sjećam da mi je kod upoznavanja rekao: ‘Nisam neki tehničar, ali zato nisam ni brz!’ Ha, ha, ha… – smije se Stefan, koji je brzo shvatio da se vidi u trenerskom poslu.

– Iznenađujuće brzo sam shvatio da mi se više sviđa trenirati nego igrati. Kroz mojih devet godina u Kurilovcu sve to skupa me intrigiralo u velikoj mjeri i došlo je do toga da se vidim u ovom poslu. Do kud će to doći, tek ćemo vidjeti, ali trenutačno uživam u svemu – zaključuje Stefan Rajić.

Planovi za sljedeću sezonu počet će se graditi odmah nakon finala sezone u Topuskom, a prvi zadatak čelnika Jelačića bit će – zadržati trenera.