HOTNEWS

Jelačić u sigurnoj luci: Ačkarov nasljednik, video analize u petoj ligi i puno dobrih ljudi…

Nogometaši Jelačića iz Vukovine ostvarili su svoj primarni cilj, kolo prije kraja, pobjedom nad Croatijom iz Hrastja, osigurali su ostanak u 4. NL Središte. Što se sve događalo u turbulentnoj sezoni ispričao nam je trener Stefan Rajić…

Objavljeno

prije 3 godine

30. svibnja 2023.

Objavio/la

Marko Vidalina

Vikend dobrih nogometnih vijesti je iza nas kad je turopoljski nogomet u pitanju. Kurilovec i Lukavec i matematički su razriješili sve dvojbe po pitanju ostanka u 3. NL Centar, četvrtom rangu hrvatskog nogometa, a u ligi ispod toga svoje je brige prebrinulo društvo iz Vukovine.

Josip Hrženjak prometnuo se u junaka, pokazalo se, ključne utakmice u pokušajima da sve brige što prije nestanu. “Bila je ovo uzbudljiva sezona puna uspona i padova, ali vrijedilo je svake sekunde!”, stajalo je u klupskoj objavi na Facebooku, a na kraju balade, uoči revijalne utakmice posljednjega kola u Topuskom, okrenuli smo broj jednog od važnijih potpisnika ovog happy enda.

– Evo, konačno je gotovo, napokon nema više stresa – uzdahnuo je trener Stefan Rajić.

Mladi trener Jelačića, uz vječnog i u toj kategoriji nedodirljivog Miroslava Lukinića iz NK Kupe, najdugovječniji je trener na klupi nekog od turopoljskih klubova. Ovog vikenda će završiti svoju treću sezonu u ulozi trenera kluba iz Vukovine, prvu u ovom, zahtjevnom rangu natjecanja.

– Na kraju, kad se sve zbroji i oduzme, možemo biti zadovoljni sezonom. Cilj je ostvaren, ostali smo u ligi, i to je najvažnije. Iskreno, nisam očekivao da ćemo ovako dugo strepiti, ali takav je nekako bio i splet okolnosti. Tijekom cijele sezone mučile su nas ozljede, i to redom nenogometne, gotovo bizarne… Od upale bubrežnog kamenca, preko puknuća kosti u ramenu i ukočenja vrata, pa sve to ruptura, slomljenih prstiju, upale koljena… Nakon svega, kažem, moramo biti zadovoljni – analizira sezonu u nekoliko rečenica Rajić.

Mraclin u zadnje kolo ulazi kao treći, Gradići su sedmi, a Jelačić je u sigurnosti 13. mjesta uoči zadnje utakmice u Topuskom

Stresa, dakle, više nema u Vukovini, iako ga nikad zapravo i nije bilo u značajnijoj mjeri.

– Ma nije, jer ipak smo stalno bili iznad te crte, držali se na kakvom-takvom odstojanju. Već nakon pobjede protiv Stupnika rekao sam dečkima da će ova protiv Hrastja biti ključna, jer bilo je to jasno po rasporedu, našem, ali i naših konkurenata. I bila je ovo idealna prilika, dobiješ doma i siguran sam. U tome smo, srećom, i uspjeli – priča Rajić.

Neobična je ovo bila sezona za Jelačić, u prvom redu zato što su u posljednje dvije sezone bili naviknuti na borbu za visoke pozicije, ali i zato što su u rang više upali praktički u posljednjem trenutku. I ne baš idealno pripremljeni za izazove koji su slijedili.

– Da, upali smo u ligu više manje od tjedan dana prije početka prvenstva. Prošle sezone bili smo drugi u JŽNL-u, no sve do 20. kolovoza nismo znali što to znači, što nam donosi. Gašenjem Intera iz Zaprešića došlo je do preslagivanja liga, Trnje je otišlo gore kroz kvalifikacije, pa smo saznali da bismo i mi trebali u kvalifikacije… Trebalo se to igrati tri dana prije početka prvenstva, no sisački Metalac je odustao u posljednji trenutak i tek tad smo saznali da idemo u 4. NL – vrti film od prošloga ljeta Stefan pa nastavlja:

– Zapravo smo se cijelo vrijeme nadali da ćemo tu završiti, ali nismo to mogli znati i morali smo se pripremati na drukčiji način. Ovako je ispalo da smo ušli u prvenstvo s određenim kašnjenjem u odnosu na ostale, ali borimo se cijele sezone, ne damo se. Dečki cijelo vrijeme super rade i to nam se na kraju i vratilo. Uostalom, neki su prošlog ljeta, kad su krenule priče o kvalifikacijama, odgađali more, neki su se vraćali s mora, prekidali odmor… I hvala im na tome, svi su pokazali da su potpuno unutra, da žele, jer bili su spremni podrediti se klubu.

Jelačić je ove sezone, prve u ovom rangu natjecanja, upisao osam pobjeda, četiri remija i 17 poraza

S takvom svlačionicom, s jednim malo drukčijim trenerom na čelu te skupine ljudi, Jelačić je nakon svega ipak uspio doći do cilja. Stabilizirati se, još malo iskoračiti u svakom smislu, još ljepše upakirati sve što se događa na igralištu pokraj groblja.

– Ovo mi je treća sezona u Vukovini i mogu reći da klub napreduje dosta velikim koracima. U te tri sezone mi smo došli do toga da imamo treću školu nogomet u Turopolju, odmah nakon Gorice i Kurilovca, a seniori su u te tri godine preskočili dva ranga. Ljudi oko kluba se zbilja trude, poštuju se dogovori, odrađuje sve što se potrebno, puno njih odvaja svoje slobodno vrijeme… I to se vidi – ističe trener Rajić.

Zamjenik župana Ervin Kolarec predsjednik je kluba, ali tu je i cijeli niz vrijednih operativaca.

– Saša Matejčić definitivno najviše poteže, pa njegov brat Joža Matejčić, onda i Ivica Burić, voditelj škole nogometa Tomislav Pedišić, svi treneri u školi, kao i naša tajnica Monika Bilješković, koja maksimalno pomaže… Ima tu i drugih roditelja, volontera, ljudi koji su uz nas – govori Stefan, koji bi volio i da klub privlači nešto veći broj mještana.

– U odnosu na ostala sela, moram reći da privlačimo relativno malo pozornosti među ljudima iz sela. Pogotovo je malo s obzirom na činjenicu da imamo dosta mladih domaćih igrača u kadru, zato mi je to posebno čudno. U usporedbi s nekim drugim selima oko nas, moralo bi to biti bolje – vjeruje mladi trener koji u cijelu ovu priču ulaže i dobar dio svog privatnog života, vremena koje se na ovoj razini nogometa inače baš i ne troši na stvari na koje ih on troši.

– Da, radim video analize protivnika uoči utakmica. Za jednu analizu mi treba negdje između četiri i pet sati, a tu je još i priprema za svaki trening, drugi dijelovi pripreme utakmica… Puno je to vremena koje provodim uz nogomet umjesto, recimo, s djecom u parku. Nisam, iskreno, čuo da nešto slično rade moji kolege iz ovog ranga, znam jedino da je u rangu više tako utakmice pripremao Perica Vidak. I znam da je to možda neobično, ali imam volju i želju raditi na taj način. A igrači mi vraćaju, jer vidim da im je stalo do toga. I dobro da jest, vjerujem da će nam se sve to negdje vratiti – kaže Rajić.

Trener Stefan Rajić (desno) s prvim klupskim operativcem Sašom Matejčićem

Kao igrač cijelu je omladinsku školu odradio u Kurilovcu, došao i do seniora, pa se ozlijedio i otišao u Lomnicu. U međuvremenu je upisao i fakultet, pa počeo raditi s limačima Lomnice. Koje je do tad vodio čovjek koji je danas u malo drukčijim vodama…

– Naslijedio sam tu generaciju limača od gradonačelnika Kreše Ačkara! Igrao je za seniore, ali i baš počeo raditi u Zagrebu, pa nije više stigao… Kakav je bio igrač? Reći ću samo da se sjećam da mi je kod upoznavanja rekao: ‘Nisam neki tehničar, ali zato nisam ni brz!’ Ha, ha, ha… – smije se Stefan, koji je brzo shvatio da se vidi u trenerskom poslu.

– Iznenađujuće brzo sam shvatio da mi se više sviđa trenirati nego igrati. Kroz mojih devet godina u Kurilovcu sve to skupa me intrigiralo u velikoj mjeri i došlo je do toga da se vidim u ovom poslu. Do kud će to doći, tek ćemo vidjeti, ali trenutačno uživam u svemu – zaključuje Stefan Rajić.

Planovi za sljedeću sezonu počet će se graditi odmah nakon finala sezone u Topuskom, a prvi zadatak čelnika Jelačića bit će – zadržati trenera.

Povezane teme:hotnews nk Jelačić Stefan Rajić VUKOVINA

HOTNEWS

PONOS HRVATSKE U rukama goričkog Spidermana Maxa prestižna nagrada za hrabrost!

„Ograničen sam duljinom užeta – trenutačno je to 20 metara, ali oprema drži i do tri tone. Ako se pouzdaš u opremu, siguran si“ – ponosno priznaje Max, inače vatrogasac u Javnoj vatrogasnoj postrojbi Grada Velike Gorice.

Objavljeno

prije 17 sati

18. ožujka 2026.

Objavio/la

Morena Martinović

Foto: Privatni album

Voditeljski dvojac Gianna i Matko u jutarnjem programu City radija ugostio je danas posebnog gosta – Velikogoričanina Maximiliana Bindernagela Vujnovića, ovogodišnjeg dobitnika nagrade Ponos Hrvatske, koji je javnosti poznatiji kao “gorički Spiderman”.

Riječ je o priznanju koje se dodjeljuje pojedincima koji svojim djelima, hrabrošću i humanošću ostavljaju snažan trag u zajednici, a Maximilian priznaje kako ga je sama nominacija, a potom i nagrada – iznenadila.

„Nisam mislio da to zaslužujem. Ima tamo ljudi koji rade nevjerojatne stvari, pomažu bolesnoj djeci, a ja obučem tajice i malo visim. Ali očito i male stvari koje nekoga usreće imaju veću vrijednost nego što sam mislio“, rekao je Max.

Dodjela nagrade za njega je bila posebno iskustvo koje je, u svom stilu, obilježio i simboličnim detaljima. U Hrvatski sabor stigao je u odijelu, ali sa Spiderman maskom, dok je za svečanu večer odabrao tematski sako.

Od Njemačke do Velike Gorice

Iza neobičnog imena krije se i životna priča obilježena promjenama. Maximilian, punog imena Maximilijan Ralf Nikola Bindernagel Vujnović, je u Hrvatsku stigao kao desetogodišnjak.

„Došao sam prije 20 godina iz Njemačke. Htjeli smo se maknuti od jedne situacije, a majka ima hrvatske korijene. Ovdje sam odrastao i ljudi su me prihvatili“, ispričao je pa nastavio: „Lijepo je u Hrvatskoj, jer smo tu ljetovali. I evo, nakon toliko godina zaljubio sam se jednostavno u našu Hrvatsku”. Odrastanje u Velikoj Gorici Max opisuje s toplinom i zahvalnošću. Pohađao je Osnovnu školu Nikole Hribara, koju pamti kao posebno iskustvo, a spominje i svoju bivšu razrednicu: „Ako sluša, Jasna Odrčić – bila si legenda.“ Srednju školu završio je u našoj gimnaziji Velika Gorica, gdje je, kako kaže, učio važne životne i društvene lekcije.

Unatoč tome što već dva desetljeća živi u Hrvatskoj, tragovi njemačkog podrijetla i danas se mogu prepoznati u njegovu govoru. I sam priznaje kako još uvijek „vuče“ određeni naglasak, a kroz šalu otkriva i gdje najčešće griješi.

Kako kaže, na to ga je upozorila njegova djevojka koja podučava strance hrvatskom jeziku.

„Kaže da me genitiv zeza, a i slovo ‘R’“, ispričao je kroz smijeh, pokazujući da mu ni jezične sitnice nisu problem – dapače, prihvaća ih s dozom humora.

Privikavanje na novu sredinu i jezik, nakon dolaska iz Njemačke, nije bilo jednostavno. Hrvatski jezik mu je u početku stvarao poteškoće, a socijalna dinamika škole zahtijevala prilagodbu. „Jako teško. Hrvatski nije lagan jezik, a bilo je i zezanja, što je sasvim normalno odrastanje. Kad dođeš u novu sredinu, malo će te zezati, ali to ti gradi otpornost i hrabrost da izlaziš u javnost“, objašnjava.

Iskustvo života u Hrvatskoj, kaže, znatno se razlikuje od Njemačke. „Tu kod nas je puno opuštenije, ogromna je razlika u količini zezancije i opuštenosti. Ljudi ovdje su stvarno dobri iznutra i pomažu čim vide da nekome treba pomoć. To je razlog zašto sam ostao ovdje. Lako je otići u Njemačku, ali ovdje ti je život – tu su tvoji ljudi, to nema cijene“, zaključuje.

Vatrogasac bez maske – heroj u stvarnom životu

Iako ga javnost prepoznaje po kostimu superheroja, njegova svakodnevica daleko je ozbiljnija. Kao profesionalni vatrogasac, Max sudjeluje u intervencijama koje često nose visok rizik.

„Na početku imaš strah, sve ti je novo, ali s vremenom se navikneš. Moraš biti smiren jer donosiš brze odluke. Najvažnije je povjerenje – kolege su kao obitelj“, naglašava.

Put do tog zanimanja nije bio trenutačna odluka iz djetinjstva, iako su mu, kako kaže, vatrogasci oduvijek bili zanimljivi. Pravu strast prema tom pozivu razvio je nešto kasnije, pod utjecajem obitelji. Kako ističe, ključnu ulogu imao je njegov očuh, koji je radio kao voditelj smjene.

„Kad sam vidio kakav je to život, da stalno ima nešto novo i da nisi zatvoren u uredu osam sati dnevno – znao sam da je to za mene“, ispričao je. Govoreći o najzahtjevnijim intervencijama, ističe kako je teško izdvojiti samo jednu situaciju, jer je svaka priča za sebe. Ipak, posebno opasnima smatra požare u zatvorenim prostorima, poput podruma.

„Sve je zadimljeno, ne vidiš ruku pred sobom, a kamoli kolegu. Imaš osjećaj kao da si u labirintu, ne znaš što je oko tebe, a znaš da možda negdje ima i plinska boca“. U takvim trenucima, dodaje, presudni su smirenost i povjerenje u tim: „Moraš se pouzdati u kolege i biti samouvjeren. Nisi tu da bi odustao i izašao van“, zaključuje.

Zašto baš Spiderman?

Njegova druga, vedrija strana priče počinje još u djetinjstvu. Upravo ga je taj superheroj, kaže, najviše oblikovao.

„Spiderman je bio običan klinac koji je dobio moć i odlučio pomoći drugima. Mislim da svako dijete to ima duboko u sebi da ako može nešto napraviti, da napravi nešto dobro. Samo ja od toga nisam odustao“, objašnjava.

Iako je svojom pričom i angažmanom postao prepoznatljiv, ne smatra da ima „ekskluzivno pravo“ na ulogu Spidermana. Dapače, primjećuje kako se sve više ljudi odlučuje na slične inicijative.

„Spiderman nije moj izum, svatko to može raditi. Ali primijetio sam da ih ima sve više otkad sam krenuo“, kaže. Kroz smijeh se prisjetio i neobične situacije kada ga je jedan umirovljenik, također poznat po penjanju i nazivan „Spidermanom“, pozvao na svojevrsni dvoboj.

„Legenda od čovjeka, stvarno. Već smo se čuli, jako pristojan gospodin“, ističe. Do susreta ipak nije došlo zbog brojnih obveza, no ideja o zajedničkom druženju i dalje postoji govoreći da ga je htio „pozvati na penjanje, malo se podružiti i dati mu jedan svoj kostim, ali čovjek je visok 190 centimetara pa mu nije odgovarao“. Dodaje i kako bi mu rado pomogao nabaviti kvalitetniju opremu: „Kad sam vidio kakav kostim ima, baš sam poželio kupiti mu novi. Zaslužio je. Da se ja u tim godinama penjem po planinama – svaka čast, stvarno mu se divim“, zaključuje.

Visine, oprema i sigurnost

Njegovi nastupi često uključuju spuštanje s velikih visina no iza atraktivnih scena stoji ozbiljna priprema i oprema.

„Ograničen sam duljinom užeta – trenutno je to 20 metara, ali oprema drži i do tri tone. Ako se pouzdaš u opremu, siguran si“, kaže.

Iza takvih pothvata stoji i ozbiljna fizička priprema. Kako ističe, kondicija je nužna kako za vatrogasni posao, tako i za akrobacije koje izvodi navodeći da ide “svaki drugi dan na penjanje jer tu razvijaš snagu hvata, a to ti daje samopouzdanje kad si na visinama“. Iako kroz šalu napominje da uvijek može bolje, priznaje da je upravo u tom segmentu najjači. Dodaje da možda nije “najjači u svemu, ali da je definitivno najbolji penjač“. Što se tiče kostima, dodaje, ne traju dugo zbog zahtjevnih uvjeta, no nedavno su mu građani donacijom omogućili novi, kvalitetniji koji koristi isključivo za humanitarne akcije.

Podrška i planovi za dalje

Uz sve obveze, veliku podršku ima u privatnom životu.

„Imam curu koja me prati i pomaže. Bez nje to ne bi išlo“, iskreno priznaje. Iako mu je velika podrška, navodi kako zabrinutost ipak postoji – iako se o tome ne govori uvijek otvoreno.

„Mislim da se brine, ali ne želi to baš priznati“, kaže kroz osmijeh. Dodaje kako je na početku njihove veze ta zabrinutost bila izraženija, no s vremenom se smanjila, ponajviše zato što je njegova djevojka od početka bila svjesna kakav život vodi. i kako kaže Max: „Znala je kakva sam osoba i da sam već skakao padobranom više puta“, objašnjava.

Kada je riječ o budućim planovima, njegova želja ostaje jasna – nastaviti s humanitarnim akcijama, ali uz što više službenih dozvola govoreći da bi „volio dobiti više dozvola za spuštanja jer je to jako teško organizirati legalno, ali cilj mu je sve povezati s humanitarnim udrugama i razveseliti ljude posebno u Velikoj Gorici“, ističe, uz poruku: „Ako netko to čuje – dajte mi neki visoki neboder.“ Prisjetio se i jednog od zapaženijih pothvata – spuštanja s Hendrixovog mosta koje je privuklo velik broj građana. Iako prvotno nije planirao ići do kraja, odaziv publike promijenio je odluku.

„Mislio sam da će doći deset ljudi, a kad sam vidio koliko ih je zapravo došlo, rekao sam – sad se moram spustiti“, prepričava te naglašava kako je sigurnost uvijek prioritet.

„Uvijek sam osiguran na tri točke. I da jedna zakaže, oprema i dalje drži – može izdržati i do tri tone“, objašnjava. Ipak, priznaje da ponekad stvari ne idu potpuno po pravilima: „Za Hendrix sam si rekao – bolje tražiti oprost nego dozvolu“, kaže kroz smijeh, dodajući kako je nakon toga ipak dobio upozorenje da takve situacije ubuduće pokušava izbjeći.

Priča Maximiliana Bindernagela Vujnovića podsjetnik je da se heroji ne kriju samo u stripovima. Ponekad nose vatrogasnu opremu, ponekad kostim Spidermana, ali uvijek imaju istu želju – pomoći drugima.

Svečanu dodjelu nagrada Ponos Hrvatske pratite 28. ožujka 2026. u 16 sati na HTV 2.

Nastavite čitati

HOTNEWS

FOTO Predstavljen Ljetopis Grada Velike Gorice 2025.

Objavljeno

prije 23 sata

18. ožujka 2026.

Objavio/la

David Jolić

Novi 21. broj Ljetopisa Grada Velike Gorice 2025. predstavljen je jučer (utorak, 17.03.2026., početak u 19 sati) u posve ispunjenoj Gradskoj vijećnici Pučkog otvorenog učilišta. Na 270 stranica Ljetopisa 2025 predstavljen je bogati presjek života Grada Velike Gorice, kao što su 30 godina Grada Velike Gorice, 800 godina Plemenite općine turopoljske, kao i mnoge druge obljetnice udruga i društava Grada. Veliko bogatstvo života Grada prezentirano je kratkim podsjetnikom od početka do danas.