Povežite se s nama

Vijesti

Jednogodišnji Noa iz Kuča ima niz teških dijagnoza i treba vašu pomoć da ode na liječenje

Tijekom idućeg tjedna dobit će informacije o prvom putovanju u Tursku.

Objavljeno

na

U nizu apela za pomoć stiže još jedan. Ovoga puta riječ je o malenom Noi iz Kuča kojem je hitno potrebna financijska pomoć kako bi mogao otići na skupu operaciju u Tursku koju si njegovi roditelji ne mogu priuštiti.

Noa Kokanović rođen je 05.siječnja 2021. godine kao zdravo dijete u terminu, no šesti dan života dobioje sepsu i meningitis uzrokovanu bakterijom. U bolnici tijekom pregleda otkriveni su mu još šum na srcu, žutica,adeno virus te je proveo tri tjedna na intenzivnoj. Nakon što je napokon otpušten kući, bolest se vratila osmi dan i tu počinje njegova borba za život po drugi puta.

Jedini je u Hrvatskoj, a peti u svijetu sa recidivima meningitisa istim uzročnikom.
Istu noć je reanimiran i stavljen na respirator jer nije mogao disati sam, dobio je hidrocefalus,epilepsiju i liječnici nisu mogli zaustaviti napadaje te su ga stavili u induciranu komu i imao je jako male šanse da preživi.

Nakon svega uslijedile su operacije, postavljena mu je vP drenaža(ugradnja pumpice u glavu) i to dva puta, nakon čega se oporavlja, ali na novim pregledima nove loše vijesti. Doznaje se da je Noa slijep,da imam oštećenje lijevog slušnog kanala, poremećaj senzorike, motorike i epilepsiju.

Majka čini sve kako bi Noa ozdravio, te je spas pronašla u Turskoj te prikuplja novac za njegovo liječenje.

Otvoreni su računi na kojima se prikupljaju financijska sredstva koja će se koristiti za putne troškove i troškove liječenja maloga Noe u Turskoj.

Tekući račun u kunama
HR6123400093235801858

Devizni račun
HR1723400093235801874

Swift kod za uplate iz inozemstva
PBZGHR2X

Otvorena je i Facebook stranica Noa i borba s dijagnozama na kojoj možete pronaći više informacija.

Priča iz kvarta

Posljednji gorički kestenjar: ‘Moj punac Maradona zaslužio je svoj mural…’

Veis Muharemi, Velikogoričanima dobro poznati kestenjar, treću jesen zaredom postavio je svoju opremu na poznato mjesto u centru grada, tamo gdje smo godinama viđali Ešrefa Sulejmanija, nezaboravnog Maradonu

Objavljeno

na

Sredinom listopada, nakon što je sve složio, namjestio i uredio, novu sezonu kestena u našem gradu otvorio je čovjek dobro poznatoga lica. Veis Muharemi i treću godinu zaredom radi ono što je radio i prethodne dvije zime.

– Mijenjam pokojnog punca, čuvenog Maradonu, i uveseljavam Goričance s finim kestenima! – odgovara simpatični Veis na ono klasično “što se radi?”

Legenda o Maradoni ostat će živa još barem neko vrijeme, sjećanje na čovjek koji je 40 godina hranio Velikogoričane ukusnim kestenima ne blijedi tek tako.

– Pitaju ljudi i dalje za Maradonu, kako ne, gotovo svaki dan netko ga se sjeti, poželi ispričati nekakvu anegdotu… Pogotovo kad vide ovu fotografiju koju smo stavili. I jako mi je drago što su to sve pozitivne priče, lijepe uspomene, što ga ljudi pamte samo po dobrome – priča Veis, pa dodaje:

– Čak mi je i prišao jedan čovjek s idejom da se napravi nekakav mural za Maradonu! Kaže da bih ja to mogao predložiti, ali ne znam ni kome se obratiti u Gradu po tom pitanju… Rado bih pokrenuo takvo nešto, mislim da je punac zaslužio barem neki muralčić “dva sa dva”, ipak je bio jedan od simbola grada i cijeloga kraja, radio je ovdje 40 godina – rezonira Veis.

I ove godine posao ide solidno, svako malo netko navrati, privuče ga miris kestena, jer na neki je način to i miris jeseni…

– Iskreno, bojim se za budućnost kestenjarstva u ovim krajevima – zabrinuto vrti glavom Veis pripremajući porciju.

– Prije desetak godina u Zagrebu i Zagrebačkoj županiji bilo je 50-ak punktova za prodaju kestena, ali danas je to potpuno drukčije. Ostalo nas je možda 15-ak, čak ni toliko… Neki su otišli u inozemstvo, neki nažalost više nisu među nama, neki su otišli nekim drugim putem, i ta brojka značajno je pala. Mladi više ne žele ovo raditi, ne žele raditi ovako prljav posao, stalno imati prljave ruke, stajati na cesti… Moji kćer i sin prvi to ne žele, radije će i konobariti, a tako razmišljaju i svi ostali – pesimističan je Veis.

Nakon svih ovih godina, nakon Maradone i sad Veisa, čini se gotovo nevjerojatnom pomisao da se u ovo doba godine tamo pokraj “robnjaka” ne šire mirisi kestena, ali i to će se jednom dogoditi.

– Ja ću biti tu dok god me zdravlje bude služilo, u to sam siguran, a što će biti nakon toga… Ne znam. Bojim se za budućnost goričkog kestenjarstva. Moguće je da se pojavi netko novi, to je uvijek opcija, ali iz ove naše linije više neće biti kestenjara, mi iz generacije 40+ smo posljednji Mohikanci ovog posla – prisnažio je gorički kestenjar.

Sam je električar po struci, imao je posao, ali u privatizaciji 90-ih dobio je otkaz i uz punca krenuo raditi.

– Pokojni punac držao je ovu poziciju, da ne bi njegovi Goričanci bili uskraćeni, a ja sam pomagao drugdje – govori Veis, koji ne bi nigdje bio radije nego ovdje.
– Goričanci su najbolji! Ne bih ih mijenjao ni za što. Radio sam i u Dugom Selu, i u Sesvetama, i na Kvatriću, ali Goričanci, moji Turopoljci, za mene su posebni. Nešto sasvim drugo. Uz punca sam upoznao i Brežane, i Posavce, i ljude iz svih drugih krajeva, i mogu stvarno reći da su to jako dobri ljudi – kaže naš kestenjar.

Cijene su iste kao i prošle godine: dva eura za dječju porciju, tri za standardnu, a pet za obiteljsku porciju. I jako je dobra vijest to što cijene nisu rasle, jer postoje ozbiljni problemi, postoji razlog zašto je kvalitetnog kestena sve manje.

– Nažalost, kesten nam je bolestan! U nekim šumama na drveću kestena pojavio se rak i to je veliki problem. Puno tu utječu i vremenski uvjeti, koji se mijenjaju, a zbog toga je malo plodova kestena koji ima tu svoju prepoznatljivu slatkoću. Kestena ima, ali nije kvalitetan. Kažu stručnjaci da bi sve te bolesne kestene trebalo porezati i raditi nove nasade, da je to jedino rješenje – završio je naše druženje Veis.

Nastavite čitati

Moja županija

FOTO Policija, vojska, Općina, Županija i udruge prisjetili se stradalih na Kupi

Dan prije blagdana Svih svetih položeni su vijenci i zapaljene svijeće uz spomen obilježje posvećeno svim poginulim braniteljima na mostu na Kupi

Objavljeno

na

Povodom blagdana Svih svetih, zajedničko izaslanstvo Ministarstva obrane, Ministarstva hrvatskih branitelja, Ministarstva unutarnjih poslova, Zagrebačke županije, Općine Pokupsko i udruga proizašlih iz Domovinskoga rata položilo je vijenac i zapalilo lampaše ispred spomen-obilježja poginulim hrvatskim braniteljima i civilnim žrtvama Domovinskoga rata na mostu preko Kupe u Pokupskom.

U polaganju vijenaca sudjelovali su izaslanik Načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga Ivan Radić, izaslanik Ministarstva obrane Željko Janković, izaslanica Ministarstva hrvatskih branitelja Ana Dinčir, te ispred Ministarstva unutarnjih poslova načelnik PP Velika Gorica Perica Malić, a kao izaslanik načelnika Policijske uprave pomoćnik načelnika Sektora za javni red i sigurnost Tomislav Krtinić.

Uz njih, bili su tu, naravno, i načelnik Općine Pokupsko Božidar Škrinjarić, zamjenik župana Zagrebačke županije Ervin Kolarec te brojna izaslanstva braniteljskih udruga.

Nastavite čitati

Sjećanja

Mraclinci pozivaju na “Sesvetski ogenj i molitvu za naše pokojne”

Što se tiče vanjskoga dijela programa, sva naturalna sponzorstva – kruta i tekuća – su dobrodošla, poručuju Mraclinci

Objavljeno

na

Ovaj će petak biti posvećen uspomeni na sve naše preminule, kao i prisjećanju na sve svece, a tim povodom u raznim dijelovima našega kraja svatko će prakticirati neke svoje običaje. U Mraclinu, konkretno, već osmu godinu zaredom organizirat će okupljanje na koje pozivaju sve zainteresirane.

“Već osmu godinu za redom ovim putem pozivamo na pridruženje starom mraclinskom običaju sesvetskog ognja, obnovljenom još ratne 1994. godine, kojemu je u međuvremenu pridružen i mamac za najmlađe – pečenje kostajna. Stjepan pl. Čunčić prisjeća se:

– Na Sesvete navečer, uoči Dušnoga dana, zvonila su zvona i molilo se dugo u noć. Zvonari su se smjenjivali. Onima, koji su se odmarali, bilo je zima. I zakurili su ogenj. Tako je nastao “sesvetski ogenj”, jedinstveni događaj i to jedino u Mraclinu. Nije nam poznato da se to događa igdje drugdje. S vremenom se kurilo i v Dolencu i na Obreži, natjecalo se čiji je ogenj veći!

Tako će biti i ove sesvetske večeri – v petek ob šeste vure navečer – na našem Trgu svetog Vida, kraj kapele. Ali od ove godine tradiciju zaokružujemo središnjom sesvetskom temom – molitvom za sve naše pokojne – kojoj ćemo se moći pridružiti pod krovom naše kapelice u petak od 18 sati.

Što se tiče vanjskoga dijela programa, sva naturalna sponzorstva – kruta i tekuća – su dobrodošla (ak nema mošta, dobro je i vino, a kostajne prosimo narezati).”

Nastavite čitati

Obrazovanje

FOTO ‘Dragi učitelji, vi ste arhitekti budućnosti za mnoge generacije’

Gradonačelnik Krešimir Ačkar na svečanom prijemu ugostio je velikogoričke učiteljice i učitelje koji su ove godine otišli u zasluženu mirovinu

Objavljeno

na

Jedanaest velikogoričkih prosvjetnih radnika ove je godine otišlo u zasluženu mirovinu. Kako bi im zahvalio za dugogodišnji predani rad u odgoju i obrazovanju novih generacija, gradonačelnik Krešimir Ačkar u četvrtak je održao svečani prijem za učitelje i učiteljice.

– Ono što sve vi prošli u jednom radnom vijeku veliko je bogatstvo i iskustvo, ali tu je posebno važno biti svjestan koliko ste vi generacija odgojili, koliko ljudi oblikovali. Vi ste arhitekti budućnosti jedne generacije koju ste dobili u ruke. Možda se neće svi od njih sjećati vaših riječi, onoga što ste im poručivali, što ste ih naučili, ali svakako će kod vaših učenika ostati onaj pozitivan osjećaj koji su imali nakon što ste ih vi učili i usmjeravali – rekao je gradonačelnik Ačkar, čestitajući svojim gošćama i gostima.

To su Vildana Vogrinc, Marica Kupina, Jasminka Tihi Stepanić, Darija Kotrman, Petar Zadro, Nevenka Bartulović, Nedica Fiolić, Slavica Dujmović, Gordana Filipović Čamak, Goga Gerhandinger Šipek i Dubravka Cundeković.

– Nema se što puno govoriti o životu prosvjetara, gradonačelnik je sve rekao! Potpisujem sve što je izgovorio, a ja bih o tome mogao pričati mjesec dana. To je težak, borben posao, ne može se baš raditi na “ho-ruk” – rekao je učitelj Petar Zadro.

Nastavite čitati

Sport

‘Nikad ne znaš kad će doći dan za velike stvari. Kad dođe, ja želim biti spreman…’

Matej Mišković (36), trener rukometaša Gorice, gostovao je u novom nastavku serijala “Sport Zagrebačke županije” i dotaknuo se svojih igračkih dana, trenerskih početaka, zvijezda u usponu, ali i filozofije, psihologije…

Objavljeno

na

Objavio/la

Postojao je načelni plan da Matej Mišković (36) preuzme rukometaše Gorice nakon što završi prošla sezona, no splet okolnosti malo je požurio stvari, pa je dečko iz Brckovljana u Turopolje stigao već u ožujku. Do kraja sezone stigao je osvojiti prvo mjesto u Ligi za ostanak, da bi tijekom ljeta i kroz pripreme izgradio momčad koja ni ne razmišlja o Ligi za ostanak. Goričani su u prvih šest kola upisali pet pobjeda, bodove su gubili samo u Našicama i u domaćem remiju s Moslavinom, ali ukupno gledajući izgledaju – impresivno! Kao momčad sa snažnim pečatom svoga trenera.

– Kad sam došao, jasno smo postavili ciljeve. Netko je možda mislio da su ti ciljevi previsoki u ovoj fazi, ali ja ne funkcioniram tako. Pokušavam prenijeti i na momčad stav da moramo imati visoke ciljeve, da moramo biti sposobni ostvarivati ih, da će nas to gurati iz treninga u trening, iz utakmice u utakmicu… Drago mi je da je što su se neke stvari poklopile, dečki odlično rade, vjeruju u to što radimo, a to se vidi i na rezultatima – kaže Mišković gostujući u novom nastavku serijala “Sport Zagrebačke županije”.

Od Gorice je u vrlo kratkom roku stvorio mašinu koja melje protivnike, koja je dominanta u većini svojih prezentacija.

– Kad sam preuzeo Goricu, dočekali su me igrači koji dokazano imaju kvalitetu, jer to su dečki koji su pod trenerom Nikolićem godinama bili sudionici Lige za prvaka. Prošle sezone stvari su otišle u krivom smjeru, ali znao sam da je moguće probuditi tu kvalitetu koju imaju. Doduše, ostali smo bez trojice važnih igrača ovog ljeta, tri nositelja igre, nije ih bilo lako zamijeniti, ali planski sam želio dovesti igrače koje poznajem, koje znam i karakterno, među kojima su i neki s kojima sam dugo radio. I nije mi izneđanje to što su se jako dobro i jako brzo uklopili i Lisac, i Neralić, i Komljenović, i Grubišić. Uz sve one koji su ranije bili tu, stvorili smo i kemiju koja je neophodna za uspjeh – rekao je Mišković i nastavio:

– Imam svoj stil i sustav, pokušavam to prenijeti na njih, oni su to osjetili, vjeruju mi, a to je jako dobar spoj. Evo, otkad sam došao, u ovih osam mjeseci, izgubili smo samo tri utakmice, jednu u Metkoviću i dvije protiv Nexea.

Ciljevi su jasno proklamirani, Gorice ove sezoni želi ući u Ligu za prvaka, u njoj se “potući” za četvrto mjesto, odnosno novi izlazak na europsku scenu, a u Kupu je cilj doći do Final Foura. Zasad sve skupa izgleda kao da ide u dobrom smjeru. Za sve više od toga trebat će pobjeđivati i one koje se dosad nije pobjeđivalo.

– Mi u svakom sportu imamo perjanice, koje se čak i javno previše respektira, ali ja sam sportaš. I ne želim etiketu čovjeka koji ide na Nexe, Zagreb ili nekoga trećeg samo odraditi utakmicu, jer se tu kao ne može ništa. Glup mi je takav pristup i razmišljanje. Da se razumijemo, to su ekipe koje pršte kvalitetom, od uvjeta, igrača, financijske moći s kojom se ne možeš mjeriti… Ali jednu stvar uvijek govorim svojim igračima: svatko od vas želi doći do te razine, do takvih klubova, a najbolji način da dođeš do te razine jest da ih pobijediš! Moraš prije svega poštovati sebe, ne možeš si dozvoliti da odustaneš i prije nego što utakmica krene – opisuje svoju filozofiju Mišković.

– Mogu se složiti da ćemo mi takve protivnike dobiti u jednoj od deset utakmica, da će se samo jedanput sve posložiti, ali možda je ta jedna utakmica baš sutra! Ajmo biti spremni iskoristiti šansu ako je to stvarno taj dan, a ne kasnije žaliti za propuštenim. Moramo uvijek biti spremni na velike dosege. Svatko od nas mora sanjati da će biti u vrhunskom rukometu, a ako je tako, nema smisla živjeti od malih stvari i čekati da vrh dođe po tebe. Vrhovi se osvajaju, oni se ne čekaju… – dodao je trener Gorice.

Puno je toga, kaže, naučio od oca Jure, i o životu i o sportu. Tata je, naime, nogometni trener, a u njegovoj sportskoj biografiji postoji jedan spektakularan trenutak. Jedan od onih o kojima danas sin Matej priča. Bilo je to u rujnu 1998., moćna NK Croatia došla je u Dugo Selo i – dobila po nosu! Senzacionalnu i nezaboravnu pobjedu Dugoselaca trenerski je potpisao upravo Jure Mišković.

– To je bio baš poseban trenutak, za tatu pogotovo, jer on je veliki hajdukovac… Za razliku od mene, koji sam na svakoj utakmici Dinama, kad god mogu. Nikad se ništa veće nije dogodilo u dugoselskom sportu, ne znam je li se u Dugom Selu ikad prestalo pričati o toj utakmici, ali to je i dokaz da stoji sve ono što pričam. Dugo Selo će takvu Croatiju dobiti jedan u tisuću utakmica, ali tog 8. rujna 1998. bio je taj dan. A tata je bio spreman – prisnažuje ponosni sin.

Tata je imao veliku i važnu ulogu i kad se Matej trebao usmjeriti u drugom pravcu nakon teške ozljede sa samo 20 godina. Rukometna karijera, koju je gradio kroz Medveščak i Dugo Selo, naprasno je prekinuta, “na led” je otišlo i studiranje na KIF-u, pojavila se apatija, depresija…

– Tata je rekao da je dosta sažalijevanja, uzeo me pod ruku i odveo u Rukometni klub Polet iz Brckovljana, gotovo me natjerao da krenem kao trener. Uzeo sam djecu u mini rukometu, počeli smo se tu nešto igrati rukometa, a na kraju sezone postali smo prvaci države! Trenirali smo i vani, na hladnoći, u jaknama i rukavicama, dvorana nije imala ni rukometne gabarite, ali baš smo jako zagrizli. I ja, i ti klinci. Nakon te godine prebacili smo ih u Dugo Selo, spojili s još nekim dobrim igračima i kasnije još četiri puta bili prvaci države – nabraja Mišković, koji je od prvih dana imao i aktualnog golmana Hrvatske Dominika Kuzmanovića.

– Od prvog dana se vidjelo koliko jako želi uspjeh i zato je uspio. Bio je neobičan zato što je doslovno od prvog dana želio biti samo i jedino golman. Nisi ga mogao potjerati iz dvorane, i nakon treninga bi ostao, molio ostale dečke da mu pucaju… I sanjao je već od tih prvih dana da će biti ovo što je danas postao. I meni i njemu Kiel je oduvijek bio “rukometni Real Madrid”, poseban klub, puno smo pričali o tome, a onda se dogodi ona utakmica u Kielovoj Lanxess Areni, u kojoj skupi 25 obrana u dresu Hrvatske – sa smješkom ovu svoju priču zaključuje Mišković, uz dodatak za kraj:

– On je primjer da je sve moguće!

Poruka je jasna. Sve je moguće. I u karijeri Dominika Kuzmanovića i u sezoni koja traje…

Nastavite čitati

Reporter 442 - 24.10.2024.

Facebook

Izdvojeno

Sva prava pridržana © 2022 e-Radio d.o.o.