Život zna biti šokantan. U ponedjeljak 9. prosinca popodne nazvao je predsjednik NK Dinama Hidrel Željko Hemen i javio da je preminuo Josip Đuksi Čuki, vjerojatno najveća legenda nogometnog kluba iz Novog Čiča svih vremena. Nazvali smo odmah starijeg mu sina Krešu Đuksi s kojim smo u subotu bili gotovo rame uz rame na jutarnjoj misi zornici i sve je tada bilo u redu.
– Tata je danas (ponedjeljak) u svom domu u centru Novog Čiča oko 10 sati dočekao župnika prilikom blagoslova i sve je prošlo u redu. Potom je sjeo u fotelju i onda mu je pozlilo. U kolima hite pomoći prema Rebru je preminuo, navodno od ugruška – kazao je Krešo nakon izražene mu sućuti i bolnih jecaja.
Sjetili smo se odmah Čukijevih riječi na jednoj utakmici tekuće godine. “Sad sam najstariji od negdašnjih igrača našeg Dinama, kako samo jure godine”. Jure, bome jure..
Josip Đuksi Čuki rođen je 25. rujna 1942. godine a Dinamo Čiče osnovan je šest godina kasnije. Zbog toga možemo kazati da je čitav život proveo uz i u klubu kojeg je neizmjerno volio. Družio se tada sa starijim dečkima igračima i čekao prigodu a debitirao je za momčad daleke 1955. kad je imao samo 13 godina. Dvije godine kasnije već je bio standardni prvotimac a ubrzo vođa i kapetan momčadi. O Čukiju bi se dala knjiga napisati jer je djelovao sve do danas u gotovo svim generacijama kluba na sve moguće načine (vidi foto tri).
Igrao je doslovno na svim pozicijama u momčadi od vratara do lijevog krila. Bio je osamdesetih i na popisu najbolje generacije u povijesti kluba, kroz život je trenirao sve selekcije, bio neprekidno među rukovodećim strukturama pa tako i savjetnik prije nekoliko godina predsjednici Ivani Cesarec. Sinovi Krešo i Tomica ostavili su također dubok trag u Dinamu Čiče a danas je unuk Filip Đuksi kapetan Dinama Hidrel.
Osim nogometa, Čuki je i kuglao za Sportsko društvo Dinamo Čiče na legendarnoj kuglani Radnik u Velikoj Gorici u Kolarevoj.
Josip Đuksi Čuki je bio i dugogodišnji član DVD-a Novo Čiče a potrajalo bi nabrajajući sva priznanja i diplome za svoj rad u Udrugama mjesta. Zasluge za sve nabrojeno idu i supruzi Ankici rođenoj Šantek kojoj, kao i ostaloj rodbini, ide duboka sućut. A kaj na kraju tebi kazati Čuki? Igrali smo zajedno, veselili se i tugovali, voljeli najvažniju sporednu stvar na svijetu. Otišao si u svom stilu, neočekivano ali mirno i staloženo, dostojanstveno, ostavio iza sebe uzornu obitelj..Počivaj u miru, vidimo se, barem se nadam, tamo negdje gore…
Vrijeme sahrane bit će objavljeno naknadno.