Iz Lazine Čičke dolazi priča o djevojci koja je već u srednjoškolskim danima pokazala da se trud, talent i znatiželja itekako isplate.

Ana Šantek, bivša učenica Ekonomske škole Velika Gorica i dobitnica nagrade Zlatna kreda za učenicu godine, jedna je od onih mladih osoba koje ne miruju. Dok su drugi još razmišljali što će nakon škole, ona je već pokretala školski podcast, pjevala na vjenčanjima, istraživala glas i gradila iskustva koja danas prirodno vode prema njezinom studiju – logopediji.

Priča o Ani zapravo je priča o tome kako znatiželja, hrabrost i malo onog poznatog “zašto ne?” mogu otvoriti vrata koja možda na početku ni ne vidiš.

U vremenu kad se često pitamo jesu li mladi dovoljno angažirani, jedna djevojka iz našeg kraja tiho, ali uporno gradi svoj put i to tako da se svaka njezina aktivnost prirodno nadovezuje na sljedeću. Kod Ane Šantek ništa nije slučajno.

Ona je jedna od onih mladih osoba zbog kojih shvatiš koliko potencijala ima u našem kraju. I koliko je važno dati priliku, podršku i prostor da taj potencijal raste.

Ovo je priča o djevojci iz Lazine Čičke koja svoj glas ne koristi samo da bi se čuo, nego da bi nekome značio.

Podcast koji je krenuo iz učionice, a završio kao ozbiljna referenca u CV-u

Prije nego što je upisala logopediju, Ana Šantek već je iza sebe imala projekt na kojem bi joj pozavidjeli i stariji kolege: školski podcast koji je pokrenula doslovno iz male učionice.

Danas podcast „Koji faks upisati?“ vodi nova generacija učenika, a Ana to gleda s posebnim zadovoljstvom.

– Jako mi je drago što projekt nije stao našim odlaskom, nego je dobio nastavak. Sada ga preuzima ekipa iz drugog razreda, dok ja imam prostor za neke nove ideje – rekla je Ana.

I tu se već vidi ono što je pokretalo cijelu priču: nije poanta bila u njoj, nego u ideji koja će trajati.

A iza kadra – potpuna gerila produkcija. Snimali su u maloj školskoj učionici koju su na ekranu pretvarali u “mali dnevni boravak”. U stvarnosti? Kamera pričvršćena za školske stolice, improvizirana pozadina na zavjesama i set koji je izgledao uvjerljivo samo dok ga se ne pomakne za koji centimetar. Tko bi došao na snimanje, ostao bi iznenađen koliko je cijela priča zapravo bila kreativna improvizacija. Drugim riječima, low budget, high volja.

Veliku ulogu imalo je i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih, koje financira izvannastavne aktivnosti poput sporta, umjetnosti i tehnologije. Ana i ekipa prijavili su se na natječaj i prošli.

– S time smo si kupili opremu, kamere, mikrofone, fotelje, pozadinu, ma sve – rekla je Ana.

Prvi gost došao je preko brata. Studira na Fakultetu elektrotehnike i računarstva, a predložio je prijatelja koji je preddiplomski završio u Hrvatskoj, a danas studira na Harvard Universityju.

– Ispalo je da nam je prva epizoda bila s dečkom koji je danas na Harvardu – očito znamo prepoznati potencijal – našalila se Ana.

Nakon toga sve se počelo širiti po onom poznatom principu, znam nekoga tko zna nekoga. Ubrzo su pokrili medicinu, stomatologiju, logopediju, FSB, FER i niz drugih fakulteta, donoseći realne, studentske perspektive.

Promocija je išla i preko TikToka, ali s mjerom.

– To je super način da se promoviramo jer nas gosti onda podijele na svom profilu, ali nisam se htjela previše fokusirati na to. Često sam gledala kroz prizmu studentskog zbora da bude realan prikaz faksa, a ne samo neke snimke s TikToka – otkrila je Ana istaknuvši kako cilj nije bio viralnost nego autentičnost.

– Krenula sam s tim kako bismo prikazali kako zapravo funkcionira određeni fakultet i time potaknuli ekipu te im olakšali odabir. To je jako bitna odluka koja može, iako ne mora, odrediti smjer u životu. Svi imamo neke predrasude o fakultetima zbog tračeva koje čujemo, a htjela sam pokazati kako zapravo jest – rekla je Ana.

I nisu svi gosti dolazili s pričom “kod nas je sve savršeno”. Upravo suprotno, govorili su realno, s dobrim i lošim stranama. A nekad su se, kad se za podcast pročulo, javljali i sami.

Iako danas o tome govori smireno, priznaje da odluka o pokretanju podcasta nije bila bez dvojbi. U glavi su se vrtjeli razlozi “zašto ne”, ali kod nje, kaže, uvijek na kraju prevlada ono retoričko “zašto ne?”. Vodi se mišlju da će joj više biti žao stvari koje nije pokušala nego onih koje možda nisu uspjele. Strah od tuđeg mišljenja postoji, ali, kako kaže, nije dovoljno važno da bi je zaustavilo.

Možda najzrelija rečenica koju je izgovorila odnosi se baš na ono što mladi često podcjenjuju: “Sve što napraviš izvan klupe će ti se jako dobro spojiti s onim što ćeš raditi, iako u tom trenu tako ne izgleda.”

Podcast je započeo kao inicijativa za upoznavanje fakulteta i olakšavanje upisa, a završio kao ozbiljna stavka u životopisu. Projekt koji je bio kreativan, organizacijski zahtjevan te komunikacijski i produkcijski intenzivan. Donio joj je sigurnost pred kamerom, vještine vođenja razgovora, umrežavanje, ali i ono najvažnije, potvrdu da se ideje isplati realizirati, čak i kad su kamere pričvršćene za školske stolice.

Glas koji prati “da” – ali u crkvi, ne u sali

Ali to nije sve. U Aninom portfelju postoji još jedna, izrazito osobna priča: pjevanje na vjenčanjima. I to, kako sama naglašava, na vjenčanjima, ne na svadbama.

– Uvijek svi pomisle da pjevam na svadbama, ali ne, pjevam na vjenčanjima – smije se.

Nije, kaže, tip koji bi nastupao na svadbenim feštama. Smatra da osobnost itekako utječe na stil pjevanja, boju glasa i način prenošenja emocije. Budući da je emotivna i suosjećajna, osjeća da joj upravo duhovna glazba najviše pristaje.

– Moraš biti prisutan u tome i znati prenijeti misao, jer duhovna glazba je zapravo molitva. To mi je najljepša činjenica u cijeloj ovoj priči – ističe Ana.

Pjeva, kaže, otkad zna za sebe. U osnovnoj je sve nekako stalo jer nije vidjela gdje bi se dalje razvijala, ali početkom srednje ponovno se priključila crkvenom zboru u Čiču. Upravo je tamo počela ova priča. Poznanica iz zbora i glazbene škole, koja je već pjevala na vjenčanjima, uputila ju je u tome smjeru. Preko nje je i Ana dobila priliku.

Prvi nastup dogodio se sasvim spontano. Paula je trebala biti kuma na jednom vjenčanju i nije mogla pjevati. Predložila je Anu.

– Za to sam se vjenčanje spremala tri mjeseca. Te pjesme sam toliko uvježbavala… Naravno da nije bilo savršeno, ali bilo je predivno. I danas pogledam snimke – rekla je Ana te istaknula kako to vjenčanje pamti kao trenutak u kojem je sve kliknulo.

Vjenčanje je bilo u crkvi Alojzija Stepinca u Velikoj Gorici i upravo je taj nastup bio početak svega. Prilika koja se pojavila neočekivano, ali u savršenom trenutku. I stvarno, Bog uvijek nađe načina.

Danas iza sebe ima tri do četiri godine iskustva. No početak nije bio bajka. Nakon prvog nastupa, sljedeći je došao tek deset mjeseci kasnije. Pa onda jedan u tri mjeseca. “Ne ide to odmah”, priznaje. Sve je raslo polako, kroz preporuke i ono najstarije oglašavanje, od usta do usta. Otvorila je i Instagram profil, ali ključ je bio dobar glas koji se širio među mladencima.

U jednom trenutku vjenčanja su postala mjesečna. Danas ih ima toliko da ponekad, nažalost, mora i odbiti.

Posebnu dimenziju cijeloj priči daje činjenica da najčešće nastupa s tatom. On svira, ona pjeva. Vikendi ih tako vode po cijeloj Hrvatskoj. Spoje nastup i mali izlet, stanu na kavu putem, upoznaju nova mjesta i ljude.

Iako iza sebe ima velik broj otpjevanih vjenčanja, trema ne nestaje. Zapravo, kaže da je na vjenčanjima trema veća nego na natjecanjima ili drugim nastupima.

– Ja bih jako pomno birala tko bi meni pjevao na vjenčanju. Zato mi je spoznaja da netko baš mene odabere predivna – rekla je Ana.

Zato to naziva najljepšim “poslom” na svijetu – iako ga, iskreno, uopće ne želi zvati poslom.

– Uvijek mi je žao to naplatiti, jer meni je to takav doživljaj da bih najradije ja njima platila samo da mogu sudjelovati – istaknula je Ana te kaže da je razlog taj što uljepšava jedan od najvažnijih trenutaka u nečijem životu. Sudjeluje u danu koji je mladenka možda sanjala godinama.

Uz vjenčanja, Ana nastupa i na različitim glazbenim događanjima, poput festivala Prvi glas Zagorja, gdje se fotografirala s voditeljem Mirkom Fodorom.

Glas kao poziv: Od mikrofona do logopedije

Iako je završila Ekonomsku školu u Velikoj Gorici i jedno vrijeme očekivala da će nastaviti u tom smjeru, odluka je na kraju pala na nešto sasvim drugo. Danas studira logopediju i to nimalo slučajno. Do te je odluke došla još prije nego što je snimila podcast epizodu o tom fakultetu, kroz razgovore sa studentima i vlastito promišljanje o tome gdje se dugoročno vidi.

Logopedija joj se, kaže, pokazala kao logičan izbor. Cijeli život bavi se glasom, kroz pjevanje, istraživanje vokalne tehnike, izražavanje emocije. Upravo je glas u središtu ove interdisciplinarne znanosti koja spaja medicinu, psihologiju, pedagogiju i lingvistiku. Kod nje se tako spojila kreativnost i znanost, emocija i struktura.

Zanimljivo je i to da svoju odluku nije dijelila sa svima. Svjesna koliko je logopedija jedan od najtraženijih studija u Hrvatskoj, planove je zadržala za uzak krug ljudi. Čak je i u podcast epizodi o tom fakultetu pazila da ostane objektivna, iako je već tada znala da je to njezin smjer. Taj pristup, tiho raditi, a glasno ostvariti dosta govori o njoj.

Za srednju školu kaže da joj je bila lijepa, ali studentski život opisuje kao predivan. A kad se sve zbroji, od podcasta, preko pjevanja, do studija, ispada da se cijela njezina priča zapravo vrti oko glasa. Samo sada taj glas dobiva i znanstvenu dimenziju.

Tamo gdje glas dobiva smisao

Za kraj, možda i najtiši, ali najvažniji dio njezine priče.

Ana danas volontira u Centru za djecu, mlade i obitelj Velika Gorica. Naravno, i to je nekako došlo prirodno, kao produžetak svega što već radi. Kod nje se stvari ne događaju stihijski; svaka nova stepenica logično se nadovezuje na prethodnu.

Prije upisa na logopediju htjela je provjeriti kako izgleda prijemni ispit i što se zapravo traži. Nazvala je logopedicu iz Centra, objasnila situaciju i pitala može li doći na razgovor, čisto da iz prve ruke vidi kako izgleda rad u struci. Umjesto kratkog savjeta dobila je poziv na edukaciju isti dan. Tako je, bez velikog plana, započelo volontiranje.

Iako u tom trenutku, usred mature i priprema za fakultet, nije razmišljala o dodatnim obvezama, odlučila je prihvatiti priliku. Želja za logopedijom bila je jača. A rad s predškolcima, upravo ono što je zanima, pokazao se kao idealna “praksa” i prije same prakse.

Danas radi u grupi predškolaca kojima je odgođen polazak u školu zbog govornih teškoća, što joj je posebno dragocjeno jer je izravno povezano sa strukom. U Centru je sudjelovala i u programima za buduće prvašiće koje pripremaju za školu, ali i za učenike od trećeg do petog razreda koji se suočavaju s poteškoćama u ponašanju ili socijalizaciji. S njima kroz radionice uče prepoznavati i imenovati emocije, razvijati samokontrolu, nositi se s ljutnjom, rješavati sukobe razgovorom, graditi samopouzdanje i osjećaj pripadnosti. Male, ali važne vještine koje često čine veliku razliku.

Jedna joj je situacija posebno ostala urezana. Na jednoj radionici djevojčica joj je izradila narukvicu. Ana ju je nosila tijekom učenja i priprema za prijemni ispit. Kaže da joj je baš ta narukvica bila dodatna motivacija, podsjetnik zašto želi taj poziv i za koga ga želi raditi.

Osim toga, uključena je i u program “Odgoj s glazbom”, koji kroz glazbene aktivnosti potiče cjelokupan razvoj djeteta. Opet ista nit: glas, djeca, razvoj, emocija. Točno ono što želi.

Priznaje da nije ni očekivala da će je “tek tako” primiti. Poslala je mail, iako joj se činilo gotovo nemoguće da će dobiti priliku. Ali dobila ju je. Još jedan dokaz da je veći propust ne pokušati nego pokušati pa ne uspjeti.

Volontiranje, kaže, možda zvuči kao klišej u rečenici “ja volontiram”, ali u stvarnosti je daleko od toga. To je prostor učenja, rasta i konkretne pomoći drugima, ali i sebi. U njezinu slučaju, to je i mjesto gdje se sve njezine priče spajaju u jednu: glas, djeca, znanje i želja da ono što voli ima smisao.

U Galeriji Galženica od sljedećeg petka pa sve do 3. travanja, multidisciplinarna umjetnica Amele Frankl, predstavit će rad o prometejskoj vatri u Galeriji Galženica.

Pod vodstvom kustosice Vanje Babić, tijekom ožujka te početkom travanja, građanima će biti predstavljena izložba “Kakav šum, kakva tišina” autorice Amele Frankl. Autorica ovom izložbom predstavlja radove iz ciklusa “K vragu, Prometeju” koji su nastali u razdoblju od 2024. do 2026. godine.

Amele Frankl rođena je u Zagrebu 1963. godine. Diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1988. godine te je sudjelovala na studijskom boravku u Koelnu od 1989 – 1994. godine. Danas živi i radi u Zagrebu, a neke od njenih poznatijih realizacija jesu: “S vremena na vrijeme mu se okrenem, promrmljam nešto iz mraka”, “Pruska plava”, “Sve što mogu” …

Odvažite se i posjetite Galeriju Galženica te poduprite rad hvalevrijedne umjetnice Amele Frankl!

U Zagrebačkoj ulici, od 3. do 5. ožujka uređivat će se zelena površina na potezu od kućnog broja 5 do 9, gdje će biti posađeno 213 novih biljaka.

Radovi uključuju uklanjanje postojećeg travnjaka i pripremu terena za sadnju, a provodit će se ovisno o vremenskim uvjetima. Tijekom sadnje bit će djelomično zauzete biciklistička i pješačka staza pa se građane poziva na oprez i poštivanje privremene prometne signalizacije.

Iz Grada navode kako je riječ o nastavku ulaganja u uređenje zelenih površina s ciljem podizanja kvalitete urbanog prostora i uređenijeg izgleda gradskih ulica.

Povodom obilježavanja Tjedna psihologije, u ponedjeljak 10. ožujka u 18 sati u vijećnici Pučkog otvorenog učilišta, Centar za djecu, mlade i obitelj Velika Gorica organizira trbinu pod nazivom “Nevidljivi teret majčinstva”, posvećena mentalnom zdravlju majki i društvenim očekivanjima koja ga oblikuju.

Tribina otvara pitanja o kojima se još uvijek nedovoljno govori, tko pruža podršku majkama dok one brinu o drugima, koliko se pažnje posvećuje njihovom mentalnom zdravlju te kome se mogu obratiti kada im je potrebna stručna pomoć.

O temi će govoriti gošće iz područja psihologije i književnosti, prof. dr. sc. Gordana Keresteš s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, spisateljica Iva Bezinović-Haydon, te psihologinje Jelena Cvetić i Sanda Puljiz Vidović iz Centra za djecu, mlade i obitelj Velika Gorica.

Sudjelovanje je besplatno, ali je zbog ograničenog broja sudionika potrebna prijava putem telefona 091/6231-734 ili e-maila [email protected].

Policija je u utorak, 3. ožujka, na području Velike Gorice provela prometnu akciju „Pojas, mobitel i dječje sjedalice“

Policijski službenici zabilježili su pet slučajeva nekorištenja sigurnosnog pojasa, dok je jedan vozač sankcioniran zbog nepropisnog korištenja mobitela za vrijeme vožnje. Uz ciljane prekršaje, policija je tijekom kontrole utvrdila i šest drugih prometnih prekršaja iz Zakona o sigurnosti prometa na cestama.

Akcija je provedena u vremenu od 7 do 15 sati, a njezin cilj bio je povećati sigurnost na cestama i dodatno upozoriti vozače na važnost odgovornog ponašanja u prometu.