U trenutku kad je završila utakmica između Gorice i Hrvatskog dragovoljca (3-1), na putu od svoga sjedala do izlaza sa stadiona nekoliko puta se moglo čuti:

– Ma dobro, to je igrač za prvu ligu…

Dojam je bio otprilike sličan kod svakoga tko je gledao utakmicu, a “igrač za prvu ligu” je on, Iyayi Believe Atiemwen. Osim vizualno, jer jedini je tamnoputi igrač u goričkoj momčadi, Iyayi se već na prvu ističe i kvalitetom. Dragovoljcu je zabio dva gola, na kraju je i asistirao Henriku Ojami za treći gol, ali još je važnije da je dominirao terenom. I doista je izgledao kao prvoligaški igrač.

– Nikad prije u karijeri nisam zabio dva gola, tako da mogu reći da mi je to bila najbolja utakmica u karijeri. Nadam se da će toga biti još – kaže nam Iyayi.

Iako, kad je pružio ruku na upoznavanju, nije se predstavio kao Iyayi nego kao Believe.

– To mi je srednje ime, tako se predstavljam jer ovo Iyayi svi pogrešno izgovaraju. Izgovara se ‘ijaji’, ali ovdje ionako imam nadimak – kaže Nigerijac pa otkriva kako ga zovu:

– Beli! Kažu da im je tako lakše, skraćeno od Believe…

Eto, osim nogometne kvalitete, očito ima i duha u svlačionici Gorice. U koju se Beli odlično uklopio.

– Bilo mi je lako uklopiti se jer svi suigrači govore engleski. To mi je puno olakšalo, važno je da možemo normalno komunicirati. I trener odlično govori engleski, tako da je sve po tom pitanju odlično – govori Atiemwen.

Već ga prate Dinamo i Hajduk?!

Tek dvije utakmice odigrao je od prve minute, no bilo je to dovoljno da ga “snime” i puno veći klubovi. Navodno se već raspituju i Dinamo i Hajduk, svima je zanimljiv igrač od 22 godine koji trči, asistira, zabija, ne gubi duele… No Beli zasad nema namjeru ići bilo gdje.

– Ako me budu željeli, naravno da bih volio ostati i nakon ove sezone. Nadam se samo da ćemo ubuduće igrati u prvoj ligi. Uživam ovdje, sviđa mi se momčad, suigrači su sjajni… Prije dolaska ovdje nisam ništa znao o Hrvatskoj, no zasad sam stvarno sa svime zadovoljan.

Osim u klubu, lijepo mu je i u gradu koji je njegov novi dom.

– O da, grad je ‘cool’. Iako, ja sam uglavnom kod kuće kad nisam na treningu. Jednom ili dvaput tjedno malo izađem, ali više sam kućni tip. Družim se uglavnom sa suigračima, ima nas dosta stranaca… Ljudi su jako prijateljski nastrojeni, žele komunicirati, družiti se, svi su jako ljubazni… I, što je jako važno, nemam apsolutno nikakvih problema zbog boje kože. Osjećam se ugodno, sigurno i zato sam jako sretan ovdje. U Turskoj, recimo, baš i nije bilo tako, velika je to razlika – otkriva Atiemwen.

Na pitanje za mišljenje o Hrvaticama, o Goričankama, odjednom se krene smijati…

– Ne znam ništa o tome, ne znam ništa, ha, ha, ha.

Dakle, sviđaju mu se.

– Gledajte, svugdje ima dobrih i loših ljudi. A Hrvatice su dobre djevojke, to mi je važno – smije se i dalje simpatični Iyayi.

‘Moses iz Chelseaja je moj čovjek, iz mog plemena’

Prije nego što je ove zime došao u Goricu, bio je na probi u Osijeku. Priča kaže da je bio ondje neko vrijeme, oni su ga željeli još neko vrijeme držati na probi, a on je to odbio. I došao k nama.

– Što se dogodilo tamo? Ništa posebno, ponekad se čovjek jednostavno predomisli. Nismo se dogovorili, došao sam ovdje i sretan sam što je tako ispalo – kratko pojašnjava Nigerijac.

Sezona će tad već biti gotova, no s posebnom pozornošću će 16. lipnja gledati ogled Hrvatske i Nigerije na SP-u u Rusiji.

– Samo ću sjesti, gledati i uživati. To će biti dvije moje momčadi, zemlja iz koje dolazim protiv zemlje u kojoj igram, ali naravno da ću navijati za Nigeriju – kaže nam Beli, koji je odbacio svaku mogućnost da prognozira ishod te utakmice:

– Ovo je nogomet. Nema predviđanja. Sve ćemo vidjeti…

Neke od nigerijskih reprezentativaca poznaje i osobno, s nekima je igrao…

– Victor Moses i ja smo iz istoga grada, iz istog plemena, govorimo istim jezikom. Kapetan Onazi igrao je u Turskoj kad i ja, znam i njega, imamo i Iwobija, koji je u Arsenalu… Sve su to odlični igrači.

Imala je Nigerija, ogromna država od 186 milijuna ljudi, cijeli niz velikih nogometaša. JJ Okocha, Finidi, Kanu, Babangida, Babayaro… No nitko od njih nije Iyayijev idol.

– Ne, moj jedini idol je Cristiano Ronaldo. Ne igramo na istoj poziciji, ali samo njega smatram idolom.

Ne razmišlja previše ni kad bira omiljenog hrvatskog nogometaša.

– Uh, Luka Modrić. Pogotovo njegov udarac vanjskom, to posebno volim…

‘Neka sam i na klupi, samo da pobjeđujemo’

U međuvremenu, dok čekamo da krene Mundijal u Rusiji, pred Belim i društvom iz Gorice je “sveti cilj”. Naravno, ulazak u prvu ligu. Zasad je situacija jako dobra, nakon Dragovoljca naša momčad ima četiri boda više od trećeplasiranog Dugopolja.

– Još je puno utakmica ispred nas, nećemo slaviti unaprijed nego ići korak po korak, usredotočiti se i pobjeđivati. Liga je izjednačena, sve je moguće do kraja, toga smo svjesni i zato moramo ostati fokusirani.

Samo dvaput je krenuo u prvih 11, trener Prelec puno kombinira, ali Atiemwenu je zapravo svejedno hoće li krenuti od prve minute protiv Kustošije u subotu u 15 sati.

– Nije važno jesam li u prvih 11, važno je da mi pobjeđujemo. Kad momčadi ide, svi su sretni, pa tako i ja. Imamo puno dobrih igrača, svi žele igrati, a na treneru je da odluči tko mu treba – zaključio je Iyayi.

Odnosno, Beli. Sjajan na terenu, generator dobre atmosfere u svlačionici… To se zove pojačanje.

‘Mijenjam klubove jer me protivnici uvijek žele kupiti’

Razlike u afričkom i europskom načinu života? Naravno da postoje, naravno da je svakome doma najljepše, ali ja ne pravim velike razlike. Važno mi je samo da sam sretan, gdje god bio, kaže nigerijski veznjak Gorice, koji je prve nogometne korake napravio u svom rodnom gradu Ogbeu.

– Počeo sam jako rano, a već sa 16 godina igrao sam za prvu momčad u svome klubu – kaže Beli.

Europsku avanturu počeo je na Cipru.

– Da, na Cipru sam proveo godinu i pol dana, a nakon toga sam otišao u Tursku. Promijenio sam tri turska kluba i sad završio u Hrvatskoj – nabrojio je Iyayi.

Kayseri Erciyesspor, Rizespor, Sanliurfaspor, Manisaspor, pa opet Rizespor… Tako je izgledao turski dio karijere. Iz Rizespora, vodeće momčadi druge turske lige, stigao je u Goricu. Jako puno klubova za jednog 22-godišnjaka…

– Ha, tako je ispalo. Gdje god dođem, neka od protivničkih momčadi me pozove i ja idem dalje. To valjda nije problem, uvijek želim biti još bolji, napredovati – objašnjava Iyayi, koji ima i svoje krajnje ciljeve:

– Igram da bih svaki dan napredovao i vjerujem da ću ostvariti svoje ciljeve. San mi je ponovno zaigrati za svoju domovinu, a od najboljih europskih liga, ako mogu birati, izabrao bih Englesku. Ne bi bilo loše da tamo završim…

Galerija fotografija/foto: Marko Vidalina