Nikola Pejak, osnivač Udruge za očuvanje kulturne baštine “Mogut” i gorički sakupljač priča, ovog rujna kreće u nove, pripovjedačke pothvate kao vodič tura Interpretacijskog centra Turističke zajednice grada Velike Gorice. Prikupljene priče doživjet će i tiskano izdanje, a najavljeno je i Nikolino prvo autorsko djelo. Sakupljač upornost ističe kao ključnu za uspjeh u prikupljanju narodnih priča. Iako je njegov pothvat utrka s vremenom, ne odustaje od toga da očuva baštinu Turopolja, Posavine, Pokuplja i Vukomeričkih gorica. Tko je smjestio kozačkom doktoru? U čijem podrumu čuče Švabe? Je li inkvizicija “pomela” sve turopoljske coprnice? – ispričao nam je Nikola Pejak.

LJUBAV ZA PRIČE JE NASLJEDNA!

Što te prvo potaklo da počneš sakupljati priče? Vuče li ovaj poziv možda korijene još iz djetinjstva?

Da, kao malom su mi pričali priče. Kako sam odrastao shvatio sam da ljudi umiru, a da priče nitko ne bilježi. Ta iznimka se potvrdila kao pravilo u cijelom kraju. Rijetko tko, osim par ljudi koji su radili monografije o nekom selu ili su možda u KUD-u nešto zabilježili, se time bavi. Institucije koje bi se trebale baviti očuvanjem kulturne baštine se iz nekog razloga baš i ne bave terenskim radom. Tako sam odlučio početi zapisivati priče. Krenuo sam od šire obitelji pa preko poznanika – tako su se širili kontakti. Danas pokrivam cijelo područje između Save i Kupe – to je moj teren. Još uvijek skupljam priče i planiram ići na teren narednih godinu, dvije.

Tko je, dakle, prvi zaslužan za to? Tvoja obitelj?

Prva osoba koja je to možda „posadila“ u meni je djedov brat – Alojzije Pejak Lojza. Djelomično je zaslužna i moja baka. Tako je to sve počelo.

Jesi li kao mali možda dobio neku posebnu knjigu koja te dodatno potakla? 

Mama i tata su mi dosta pripovijedali, izmišljali su priče. Tata mi je pričao o svom djetinjstvu…Efikasnije je pripovijedanje nego čitanje bajki. Što se tiče značajnih knjiga u djetinjstvu, to su bile knjige Roalda Dahla. Također, Tolkienov Gospodar prstenova je, definitivno, potakao sve to.

Spomenuo si da priče umiru zajedno s ljudima. Je li onda sakupljanje priča – utrka s vremenom?

Kada sam počeo, rekli su mi da sam zakasnio nekih pedeset godina. Međutim, ja sam bio tvrdoglav pa sam dokazao da ipak nisam zakasnio. Još uvijek ima puno priča koje se skrivaju negdje. Ne samo onih mističnih, već i povijesnih zanimljivosti. O mjestima, zgradama kojih više nema, a postojale su na ovim prostorima. 

foto:TZVG

PRIČE LEŽE POD NAŠIM NOGAMA

Sakupljanje priča je okosnica oko koje se vrti tvoj rad, ipak, kada sakupimo priče bitno ih je i predati dalje. U prethodnim intervjuima spomenuo si da, iako je sakupljanje zanimljivo, ponekad zna biti zamorno…Uživaš li više u kazivanju, pripovijedanju?

Hm…Pripovijedanje se još nije realiziralo. Čekaju me, u rujnu, ture i vođenje u interpretacijskom centru pa ćemo vidjeti. Mislim da će to biti uzbudljivo jer će prije svega, domaći ljudi shvatiti kakve im priče “leže pod nogama” već stotinama godina. Treba zainteresirati i druge da dođu da podijelimo s njima tu golemu vrijednost.

Kad smo već kod pripovijedanja – koja je, po tebi, najbolja scenografija za kazivanje turopoljskih priča. Jesu li to logorska vatrica, svjetlo džepne svjetiljke u tamnoj sobi ili pak šuma?

Meni je osobno najdraži ambijent šume, ali može biti i neka tradicionalna kuća. Lijepo je i u interpretacijskom centru, unutra ima mnogo medija kroz koje ljudi mogu različitim osjetilima doživjeti ono o čemu se priča. Park oko njega je također super. Definitivno mislim da je priroda najbolja scenografija za pripovijedanje.

Foto: Udruga Mogut

U ŠETNJU KROZ MISTIČNO TUROPOLJA…

Možeš li nam ispričati više o nadolazećem projektu? O čemu ćemo sve, u Interpretacijskom centru, moći slušati?

Nemamo još složen repertoar. Konkretno ono što ja sada slažem je jedna mistična tura koja se tiče coprnica i coprnjaka. Drugi dio će se ticati tradicije, povijesne, kulturne i prirodne baštine, ali pričat će i o ljubavi, tragedijama. Zanimljivo je promatrati Goricu nekad i sada.

Taj interpretatorski projekt proveden je uz pomoć neprofitne organizacije Interpret Europe, europskog udruženja za interpretaciju baštine. Preko njih smo u Zagrebačkoj županiji pokrenuli Kulturamu. Sedam općina i gradova uključeni su u edukaciju za interpretatore baštine.  Napravit ćemo par besplatnih interpretacijskih šetnji, u rujnu, koje će biti smještene u Velikoj Gorici. Dublje će zalaziti od običnog vođenja, izložbeni prostor neće se gledati samo kao prostor te svrhe već i da se doživi kao ono što je bio kroz povijest. Da je to bio i zatvor, i štedionica, i dom i, na kraju, kafić.

Naša najveća prirodna baština na ovom području je hrast, on priča brojne priče. Sve što je narod nekad koristio, od kolijevke pa do groba, bilo je izrađeno od hrasta – to drvo  je na neki način ušiveno u identitet naroda i povijest.

Nikola Pejak, Foto: cityportal.hr/Gabrijela Radunović

Surađuješ li možda s nekim drugim sakupljačima priča, znalcima folklora ili etnolozima?

Suradnju je teško ostvariti. Prije svega sam tražio kazivače ili pisane izvore. Nadam se suradnji s institucijama i udrugama otkad sam osnovao udrugu. Tako je lakše prijaviti se na neke projekte, nego kada ste fizička osoba. 

Što se tiče pojedinaca, uglavnom ljudi iz udruga građana, udruge žena su dosta plodonosne kada se povežete s njima.

Od etnologa istaknuo bih Lidiju Bajuk. Nju sam slučajno upoznao i kada je vidjela što radim pozvala me kući i dala mi je taj upitnik koji ja koristim, koji sam još i doradio, ima stotinjak pitanja. Stručna pomoć dobro dođe no najviše se oslanjam na svoju upornost.

Jesi li razmišljao o međunarodnoj suradnji? Bi li, dugoročno, volio naše turopoljske priče predati dalje, u svijet?

U svijetu je to sve razvijenije. Član moje udruge koji je trenutno u inozemstvu ima ideje za interaktivne izložbe, slične onoj koju smo priredili za Noć muzeja. Postavi vas se u prostor, u njemu su točke i pri interakciji s točkom vam se otvori određeni audiovizualni materijal. To je nešto što trenutno dogovaramo na međunarodnom planu. Bitan su faktor i Europski fondovi koji su mnogo izdašniji nego ovi naši, domaći.

Foto: Facebook/Ivana Zrilić

Planiraš uskoro i objavu svoje knjige sa sakupljenim pričama. 

Što se tiče knjige…Kako vrijeme prolazi to imam jasniju sliku kako bi ona trebala izgledati. Nisu u pitanju samo priče o mističnim bićima već i one povijesne, o tradiciji i običajima. Htio bih to sve objediniti u jednu knjigu koja bi trebala biti vodič kroz cijeli kraj. U kojem obliku, hoće li to biti samo tekst i ilustracija ili će biti prisutne i poveznice na neke web siteove, poput interaktivne izložbe, još ne znam.

U devetom mjesecu izlazi i moja prva knjiga koju sam uredio zajedno sa Stipom Bilićem. To su memoari jednog Kravarčanina Alojzija Kolarca, a uključuju i priče još nekoliko kazivača. Priča o povijesti Kravarskog iz prve ruke. Mislim da će biti jako zanimljivo ljudima jer nisu niti svjesni koliko bogatu povijest ima to mjesto.

OKULTIZAM, SILE ZLA I SUSRETI TREĆE VRSTE

Spominjao si da su priče o nadnaravnom, diljem Europe i svijeta, slične. Najpopularnije su priče braće Grimm koji su ih sakupljali godinama i one se još danas pričaju djeci. Vidiš li sebe, pomalo, kao nasljednika braće Grimm?

Braća Grimm su kao i ja počeli svoj rad sakupljajući priče u narodu. To je bila velika prednost za njih jer su imali autentične priče, iz prve ruke, koje su se prenosile s koljena na koljeno. Mislim da se u narodu skriva veliko blago, ne samo što se tiče priča nego i narodnih plesova i običaja, arhitekture i nošnje. Neki ljudi to nazivaju tradicionalnim, konzervativnim stvarima. Međutim to je ono iskonsko i jednostavno, gdje su ljudi bez ometanja osluškivali sebe, druge i prirodu. Zapravo je to sve super jer je toliko jednostavno.

Spomenuo si da ljudi, pogotovo mladi, više nemaju ovakve susrete i priče. Kako to objašnjavaš? Je li to upravo zbog tog izgubljenog dodira s prirodom i svijeta oko sebe ili su ih više skloni zadržati za sebe da ne ispadnu “ludi”?

Da, više se o tome pričalo prije. Sad, koji je razlog tome – više sam se puta pitao i o tome pričao sa drugima. Zašto je to kod nas počelo nestajati, ne znam. U nekim selima shvatite da gdje su ljudi bili malo obrazovaniji, gdje je recimo prometna infrastruktura bila razvijenija, gdje su bili bolje povezani sa svijetom i imali rasvjetu da toga tamo nema toliko.

Foto: Facebook.com/Perunfest

Dakle, ti susreti se dešavaju samo u mraku?

U mraku, po noći, može biti raznoraznih faktora. Kad pogledate prije sto godina naš kraj, pogotovo Vukomeričke gorice i mjesta prema Pokupskom, tamo vam jednostavno nešto mora “izletiti” van. Sad, zašto prestaje?…Mislim da su tu i ideologije napravile svoje. Sekularizacija pa pogotovo režimi koje smo imali od kraja prvog svjetskog rata nadalje su odradili svoje. Znate ono “daj ti radije vjeruj u kralja, partiju, dragog vođu” i tako neke stvari…

Kosi li se prenošenje tih priča i vjerovanje u njih s katoličanstvom? Znamo da je i na našim prostorima, naprimjer, inkvizicija odradila svoje. 

Ha, čujte. Inkvizicija je dosta kompleksno pitanje mislim da ni ne znamo dosta o inkviziciji, a to što se spominje uvijek odlazi u neki ekstrem. 

Što se tiče vjere kosilo bi se s njom da vas dovede do toga da počnete prakticirati neke magijske rituale, da postanete praznovjerni…Ja uvijek držim nekakav odmak od toga. Nikada ne bih, bez obzira na to koliko su coprnice ili neke vračare zanimljive, prisustvovao nekim seansama.

Susreo sam se s ljudima koji su koketirali sa spiritizmom. Ništa ozbiljno, iz igre i osjetile su se neke posljedice. Viđali su nekakve stvari, bilo je i fizičkih kontakata. Čak je i mene nekoliko puta uhvatio strah prilikom kazivanja kad su ljudi pričali svoja iskustva. Tako da definitivno uvijek naglašavam ljudima da kad dođu do nečeg okultnog da se u to, ni u igri, ne upuštaju.

IDE LI SE U LOV NA PRIČU?

Poznati su ti i neki lokaliteti u Turopolju gdje su ljudi najčešće susretali vragove i ostala bića. Ideš li ponekad u “lov na priču“, da i sam susretneš ta bića? 

Ne. Čuo sam za jedan slučaj, radi se o letećem tanjuru, mislim da se pojavljuje negdje oko Vukovine. Nisam nikada otišao. Razmišljao sam naravno o tome, ne s ciljem da išta dokažem, nego jednostavno se ne opterećujem time. Dogodilo se više puta da berem gljive u šumi, hodam nekud noću gdje nema rasvjete i nije se nikad ništa dogodilo.

Foto: osobna arhiva/ Nikola Pejak

Zar to ne bi bio zanimljiv doživljaj?

Bilo bi zanimljivo ukomponirat to u neku turu, ako bi to bilo izvedivo, da vas se pod nekim kontroliranim uvjetima stavi u šumu i da bude upaljen samo jedan fenjer pa da vidimo bi li ljudi poslije mogli zaspati ili ne.

To bi uključivalo i angažiranje glumaca?

Pa definitivno bi se moglo i to odraditi. Došao sam nedavno na ideju, kako je bilo kazivanja o limenom ili železnom, koji je sad već čak i neki urbani mit, neki izvanzemaljac u Šiljakovečkoj Dubravi. Pa jednog dana kad se napravi ta biciklistička staza prema Kravarskom zašto se ne bi stavio nekakav kip kao da vas netko gleda. To bi zanimljivo izgledalo, privuklo turiste i goste, dalo neku živost.

Premalo je razvijena turistička signalizacija. Puno bi se dobilo da se stave table s nekim slikama, kartama, možda čak i poveznicama na virtualnu izložbu. Skenirate QR kod mobitelom i dobijete priču. Za početak bi to bilo odlično.

Rekao si da te nekada prođe i jeza kad slušaš priče. Vjeruješ li stvarno u postojanje magije, okultnog i bića? 

Definitivno ako se zazivaju neke mračne, sotonske sile da to ima efekta. Nisam se osobno susreo, ali ljudi su pričali da su vidjeli na svoje oči kad su se dešavale neke stvari koje su neobjašnjive. Držim tu granicu, ne bih išao dalje od tog sakupljanja priča i pripovijedanja.

Kad pomisliš na ta bića smatraš li da ti ne mogu stvarno nauditi? 

E, sad, teško da ću sresti Moguta ili tako nekog, ali vjerujem da postoje sile dobra i sile zla i mislim da kome se otvorite to i puštate k sebi i one utječu na vas.

Lukavec – Perunfest 2018.. Foto: Anes Šuvalić/Cityportal.hr

U Europi je ove godine došlo do velikog razmaha slavenske kulture. Postoji li nešto baš specifično za slavensku kulturu, što se tiče kazivanja i bića koja se pojavljuju?

Drago mi je da se prije svega znanstveno i povijesno otkrivaju neke stvari o nama i o našoj staroj vjeri. Moram reći naša stara vjera jer postoje zapisi da su ju ljudi i prije nekih sto godina na ovim područjima prakticirali, unatoč kršćanstvu. Ono što mi se ne sviđa je što, nažalost, u Rusiji i Ukrajini to prelazi u religiju, neopaganizam. Tu uvijek ima i nekog ekstremizma, to jest razvoja ideologija. Neki neonacistički i neofašistički pokreti koriste elemente mitologije jer misle da je temelj Europe ta poganština. 

Definitivno su neke stvari povezane među Slavenima. Neka područja Hrvatske su zbog svoje izoliranosti slučaj za sebe. Recimo da češće postoje prostorne korelacije, naprimjer među našim i Mađarskim pričama koje su nam tu blizu. Također iz germanske i skandinavske mitologije. Ta neka bića koja sam ja zabilježio, recimo Divlji lov je kod nas jako sličan kao biće u skandinaviji.

O AUTORSKOM DJELU, CRVENKAPICI I ŽENAMA

Nema mnogo ekranizacija naših priča, s ovog područja. Što misliš, tko je krivac tome? Koju bi ti priču, da možeš, rado ekranizirao?

Tko je krivac tome? Mislim da nikad nismo imali plodnije tlo za te stvari nego sada jer nam se trenutno ništa ne nameće, nasilno, sa strane, osim onog što sami prihvatimo, barem u smislu kulture. Mislim da ljudi nisu svjesni tih stvari i što se sve može s tim pa tako i mogućnosti za ekranizaciju toga svega. Puno stvari sam zabilježio koje se može ekranizirati i ne samo to. 

Nadam se dovršiti kroz par mjeseci svoje autorsko djelo koje se bazira na tim nekim pričama dosta toga je i moje mislim da bi to bio fantastičan crtić. Vidjet ćemo, pustimo da prvo izađe u pisanom obliku…

Cilja li se na nešto za sve generacije, starije ili će biti i verzija s ilustracijama prilagođena djeci?

Neki koji su pročitali nešto od tih stvari su rekli da je prvenstveno za djecu i mlade. Ne slažem se, mislim da unutra ima i dosta toga za +18. Ima uzroka i posljedica ljudske zlobe. Opet se možemo vratiti na primjer Grimmovih bajki. Imao sam priliku biti na tečaju pripovijedanja bajki kod gospođe Jasne Held. Ona je rekla da je velika pogreška što se bajke uljepšavaju.

Djeca će prije ili kasnije u životu doživjeti neku traumu. Bolje je da se s time prvo suoče kroz bajku. Uzmimo za primjer Crvenkapicu, tu dijete vidi posljedicu tog zla koje je vuk prouzročio, a s druge strane vidimo i posljedicu Crvenkapičine naivnosti.

Foto: osobna arhiva/Nikola Pejak

Marija Jurić Zagorka i Ivan Brlić Mažuranić naše su dvije uspješnice koje su pisale o coprnicama, vilama i ostalih mističnim bićima. Mnoge generacije odrasle su na ovim pričama. Je li ti neka od tih žena bila uzor? Jesi li volio čitati Gričku Vješticu, Inkvizitore, Regoča i Šumu Striborovu kad si bio dijete?

Volim njihova djela, a prije svega volim tu veliku hrabrost koju su imale da to rade u vremenima kad se to smatralo nedoličnim za žene. Definitivno – kapa dolje. Mislim da je takvih žena bilo i više, ali nisu toliko došle do izražaja. Vjerojatno su imale neku ulogu koju im je nametnulo društvo i okolina u kojoj su se kretale. Ja definitivno i cure i žene ohrabrujem da naprave neke takve stvari koje nisu uobičajene. 

Žene koje su meni bile uzor su najprije bile moja baka i mama koje su mi pripovijedale te priče. Fascinantno mi je i kada sretnete, na primjer, neku staru baku, koja je na prvi pogled povučena pa krene pripovijedati, a vi shvatite koliko je ona u stvari velika u toj svojoj jednostavnosti i skromnosti. 

Tko su onda bolji kazivači, muškarci ili žene?

Po mom iskustvu, to ne ovisi o spolu. Doživio sam i kod dosta starijih kazivača koji imaju gotovo devedeset godina da se naprosto zapanjite koliko čuju, razumiju, koliko su fizički vitalni. Rade još uvijek na polju. Sjećaju se. Bio sam kod jedne bake vezano za knjigu o Kravarskom. Mislim da ima blizu devedeset godina. Ona je prepričavala stvari otkad je imala pet godina, detalje, imena i prezimena, kakvu je tko frizuru imao, kakvo je vrijeme bilo…

NARODNE PRIČE ZA NEKE NOVE KLINCE

Danas imamo brojne serije, uglavnom zapadne produkcije, o različitim nadnaravnim bićima; vampirima, vješticama, vukodlacima…Pomalo smo desenzibilizirani na mistiku, teško nas je prestraviti, učiniti da se naježimo.  Kako održati interes kod mladih pa i onih starijih da, uz sve to, poslušaju i naše autohtone priče?

Uf, to je jako teško pitanje. Susrećem se s ljudima koji su u KUD-ovima i često se poteže ta paralela, vezano uz tradiciju, da je teško zainteresirati mlade ljudi za nekakvu aktivnost. Možda bi rješenje bilo da ih se od malih nogu uči da mjesto gdje su se rodili, da to nije slučajno. Treba im se dati prilika da sami stvaraju svoj sadržaj, što više ih uključiti u to. Maknuti ih van iz kuće. Meni je uvijek žao što kao dijete nisam bio izviđač. Mislim da su izviđači savršena stvar za povezanost sa prirodom.

Promocija slikovnice Moguti – zaboravljena priča čuvara turopoljskih lugova. Foto: Vanja Stanojević/Cityportal.hr

Spomenuo si Tolkienov Gospodar prstenova. Postoji li možda neka serija ili film fantastične tematike koju i sam rado gledaš ili te obilježila kao pripovjedača?

Obožavam si pustiti audio bajke na kaseticama koje se premotavaju prstom. Te su priče super jer su pripovijedanje, možete zamišljati te slike u glavi. Odlična je i glazba u njima.

Od filmova i serija Narnijske kronike, ali stara serija koja je izašla prije filmova. Također, Excalibur, jedna od adaptacija legende o kralju Arturu, iz osamdesetih godina. Beskrajna priča je isto odličan film. Kao mali sam gledao i Buffy neko vrijeme. Pretpostavljam da su dječaci vjerojatno gledali zbog nje, a djevojke zbog Angela. Dosjei X su bili odlični kada su krenuli. 

Među suvremenim serijama i nemam nekih favorita. Sve to funkcionira po nekom principu gdje se uzme jedna glavna tema i to se “žvače” iz sezone u sezonu sve dok je gledano, zarade radi.

TUROPOLJSKI TITANIK, DOBRI KOZAČKI DOKTOR I NJEMAČKI ŠTAB

Je li se u tvojoj „artiljeriji“ sakupljenih priča našla i neka ljubavna?

Pa, evo, osim priče o Augustu Šenoi i Slavi Ištvanić, zabilježio sam jednu istinitu priču. To mi je pričala žena iz Velike Gorice o svojoj teti. Ta teta, kada je bila mlada i kada je počeo drugi svjetski rat, je imala dečka kojeg je jako voljela, koji je regrutiran. Otišao je u rat i darovao joj svoju sliku iz vojne iskaznice, u uniformi. On je na kraju nastradao u rata, a ona se udala i imala djecu te je tajila svoju ljubav do smrtne postelje. Tada je rekla djeci za njega i tražila da se ta slika ušije u haljinu u kojoj će ju pokopati. Nešto slično kao turopoljski Titanik, možemo reći.

Foto: osobna arhiva/Nikola Pejak

Kažeš da je ta priča istinita. Kako provjeravaš autentičnost priča?

Kada se radi o nekim ljudima čiji poznanici kazuju priču ili oni sami. Tada su to stvarni ljudi koje mnogi poznaju i jasno je da nije potrebno provjeravati priču već se ona uzima kao istinita. Naravno usmenom predajom se dosta toga izgubi. 

Što se tiče mističnog, tu ne mogu ništa dokazati. Otprilike kada gledam kazivača mogu procijeniti lažu li ili ne. Najčešće oni imaju doživljaj koji je trajao. Kada to nije bilo u periodu sna, pod utjecajem opijata ili psihičkih bolesti poput shizofrenije, tada sam “siguran” da su mi ti ljudi pričali istinu. Nikad nisam išao u neko dokazivanje ili opovrgavanje priče. Bitno je da se priča zabilježi, prenese, a onaj koji ju bude čitao može i sam donijeti sud o tome je li istinita ili ne. Nekima je sve izmišljeno danas, tako da tome nema pomoći.

Postoji li neka zanimljiva povijesna priča iz vremena kada su ovdje boravili Kozaci i Nijemci?

Ima baš puno priča iz tog povijesnog razdoblja i dosta njih će biti objavljeno u knjizi koja izlazi u rujnu, na Križevo, Dan Općine Kravarsko. 

Što se tiče drugog svjetskog rata, neke stvari koje smo otkrili su povjerljive i dio ne možemo objaviti. Čuo sam priču vezanu za Goricu, pošto su Nijemci ovdje radili aerodrome, sagradili su pistu putem sadašnje ulice Ivana Gorana Kovačića i paralelnu, ulicom Andrije Kačiće Miošića. To su bile prilazne piste koje su vodile do njihovih skladišta, prostora za mehaniku i ostalo. Jedan čovjek u Kurilovcu je kupio staru kuću i kada ju je renovirao ušao je u podrum i začudio se. U podrumu je bio armirani beton, provedena struja, WC, voda. Tako je shvatio da je to bio jedan od, možemo reći njemačkih štabova, gdje su Nijemci bili stacionirani, ili neka veza ili oficir, tako nešto.

Također, zabilježio sam jednu zanimljivu priču u Gradićima, mjesto zbivanja je Lomnica, a radi se o Kozacima. Kozaci su uglavnom portretirani u negativnom svjetlu u ovom kraju. Međutim, u Lomnici je bio jedan kozački doktor, iz Ukrajine, koji je živio tamo sa ženom i djecom i liječio ljude. Bio je jako dobar s ljudima i ljudi su ga voljeli. Međutim, jednog dana mu je po injekcije došla žena za koju se kasnije ispostavilo da je bila partizanka, o čemu on ništa nije znao. Nijemci su znali da ona surađuje s partizanima te su ustrijelili tog doktora jer je cijepio partizanku. Kasnije mi je kazivačica navela mjesto gdje je ubijen i zakopan. Na kraju kazivanja me ta žena odvela u podrum i na stepenicama pokazala ormarić tog doktora, u kome su ostale sve njegove stvari, možda čak i injekcije koje su ga koštale glave.

Dakle, negdje trunu brojni predmeti koji pričaju zanimljive priče?

Ima jako puno starih predmeta, neki se nažalost daju u bescjenje ili se bacaju. Nagledao sam se namještaja starog sto, dvjesto godina u kojem žive kokoši. U jednom trenutku kao da je glavni interes samo bio otići sa sela, jer je tamo vječito bilo blato i bolest, u grad. Moram priznati i što se dijalekta tiče, da on polako umire. Kada sam kod kazivača inzistiram na tome da pričamo “po domaći”, ali im je često neugodno, čak i sa mnom koji sam domaći. Mislim da je ta neka samosvijest i samopoštovanje izgubljena u ovom kraju.