Poveži se s nama

CityLIGHTS

INTERVJU Nikola Pejak vodi vas kroz turopoljske priče od kojih ćete se naježiti: Coprnice, železni, Nijemci, Kozaci i tragične ljubavi

Gorički sakupljač priča od rujna će voditi interpretacijske šetnje pod okriljem Turističke zajednice grada Velike Gorice. Neke od priča, koje ćete imati priliku čuti tijekom šetnji, ispričao je i za cityportal.

Objavljeno

Nikola Pejak, osnivač Udruge za očuvanje kulturne baštine “Mogut” i gorički sakupljač priča, ovog rujna kreće u nove, pripovjedačke pothvate kao vodič tura Interpretacijskog centra Turističke zajednice grada Velike Gorice. Prikupljene priče doživjet će i tiskano izdanje, a najavljeno je i Nikolino prvo autorsko djelo. Sakupljač upornost ističe kao ključnu za uspjeh u prikupljanju narodnih priča. Iako je njegov pothvat utrka s vremenom, ne odustaje od toga da očuva baštinu Turopolja, Posavine, Pokuplja i Vukomeričkih gorica. Tko je smjestio kozačkom doktoru? U čijem podrumu čuče Švabe? Je li inkvizicija “pomela” sve turopoljske coprnice? – ispričao nam je Nikola Pejak.

LJUBAV ZA PRIČE JE NASLJEDNA!

Što te prvo potaklo da počneš sakupljati priče? Vuče li ovaj poziv možda korijene još iz djetinjstva?

Da, kao malom su mi pričali priče. Kako sam odrastao shvatio sam da ljudi umiru, a da priče nitko ne bilježi. Ta iznimka se potvrdila kao pravilo u cijelom kraju. Rijetko tko, osim par ljudi koji su radili monografije o nekom selu ili su možda u KUD-u nešto zabilježili, se time bavi. Institucije koje bi se trebale baviti očuvanjem kulturne baštine se iz nekog razloga baš i ne bave terenskim radom. Tako sam odlučio početi zapisivati priče. Krenuo sam od šire obitelji pa preko poznanika – tako su se širili kontakti. Danas pokrivam cijelo područje između Save i Kupe – to je moj teren. Još uvijek skupljam priče i planiram ići na teren narednih godinu, dvije.

Tko je, dakle, prvi zaslužan za to? Tvoja obitelj?

Prva osoba koja je to možda „posadila“ u meni je djedov brat – Alojzije Pejak Lojza. Djelomično je zaslužna i moja baka. Tako je to sve počelo.

Jesi li kao mali možda dobio neku posebnu knjigu koja te dodatno potakla? 

Mama i tata su mi dosta pripovijedali, izmišljali su priče. Tata mi je pričao o svom djetinjstvu…Efikasnije je pripovijedanje nego čitanje bajki. Što se tiče značajnih knjiga u djetinjstvu, to su bile knjige Roalda Dahla. Također, Tolkienov Gospodar prstenova je, definitivno, potakao sve to.

Spomenuo si da priče umiru zajedno s ljudima. Je li onda sakupljanje priča – utrka s vremenom?

Kada sam počeo, rekli su mi da sam zakasnio nekih pedeset godina. Međutim, ja sam bio tvrdoglav pa sam dokazao da ipak nisam zakasnio. Još uvijek ima puno priča koje se skrivaju negdje. Ne samo onih mističnih, već i povijesnih zanimljivosti. O mjestima, zgradama kojih više nema, a postojale su na ovim prostorima. 

foto:TZVG

PRIČE LEŽE POD NAŠIM NOGAMA

Sakupljanje priča je okosnica oko koje se vrti tvoj rad, ipak, kada sakupimo priče bitno ih je i predati dalje. U prethodnim intervjuima spomenuo si da, iako je sakupljanje zanimljivo, ponekad zna biti zamorno…Uživaš li više u kazivanju, pripovijedanju?

Hm…Pripovijedanje se još nije realiziralo. Čekaju me, u rujnu, ture i vođenje u interpretacijskom centru pa ćemo vidjeti. Mislim da će to biti uzbudljivo jer će prije svega, domaći ljudi shvatiti kakve im priče “leže pod nogama” već stotinama godina. Treba zainteresirati i druge da dođu da podijelimo s njima tu golemu vrijednost.

Kad smo već kod pripovijedanja – koja je, po tebi, najbolja scenografija za kazivanje turopoljskih priča. Jesu li to logorska vatrica, svjetlo džepne svjetiljke u tamnoj sobi ili pak šuma?

Meni je osobno najdraži ambijent šume, ali može biti i neka tradicionalna kuća. Lijepo je i u interpretacijskom centru, unutra ima mnogo medija kroz koje ljudi mogu različitim osjetilima doživjeti ono o čemu se priča. Park oko njega je također super. Definitivno mislim da je priroda najbolja scenografija za pripovijedanje.

Foto: Udruga Mogut

U ŠETNJU KROZ MISTIČNO TUROPOLJA…

Možeš li nam ispričati više o nadolazećem projektu? O čemu ćemo sve, u Interpretacijskom centru, moći slušati?

Nemamo još složen repertoar. Konkretno ono što ja sada slažem je jedna mistična tura koja se tiče coprnica i coprnjaka. Drugi dio će se ticati tradicije, povijesne, kulturne i prirodne baštine, ali pričat će i o ljubavi, tragedijama. Zanimljivo je promatrati Goricu nekad i sada.

Taj interpretatorski projekt proveden je uz pomoć neprofitne organizacije Interpret Europe, europskog udruženja za interpretaciju baštine. Preko njih smo u Zagrebačkoj županiji pokrenuli Kulturamu. Sedam općina i gradova uključeni su u edukaciju za interpretatore baštine.  Napravit ćemo par besplatnih interpretacijskih šetnji, u rujnu, koje će biti smještene u Velikoj Gorici. Dublje će zalaziti od običnog vođenja, izložbeni prostor neće se gledati samo kao prostor te svrhe već i da se doživi kao ono što je bio kroz povijest. Da je to bio i zatvor, i štedionica, i dom i, na kraju, kafić.

Naša najveća prirodna baština na ovom području je hrast, on priča brojne priče. Sve što je narod nekad koristio, od kolijevke pa do groba, bilo je izrađeno od hrasta – to drvo  je na neki način ušiveno u identitet naroda i povijest.

Nikola Pejak, Foto: cityportal.hr/Gabrijela Radunović

Surađuješ li možda s nekim drugim sakupljačima priča, znalcima folklora ili etnolozima?

Suradnju je teško ostvariti. Prije svega sam tražio kazivače ili pisane izvore. Nadam se suradnji s institucijama i udrugama otkad sam osnovao udrugu. Tako je lakše prijaviti se na neke projekte, nego kada ste fizička osoba. 

Što se tiče pojedinaca, uglavnom ljudi iz udruga građana, udruge žena su dosta plodonosne kada se povežete s njima.

Od etnologa istaknuo bih Lidiju Bajuk. Nju sam slučajno upoznao i kada je vidjela što radim pozvala me kući i dala mi je taj upitnik koji ja koristim, koji sam još i doradio, ima stotinjak pitanja. Stručna pomoć dobro dođe no najviše se oslanjam na svoju upornost.

Jesi li razmišljao o međunarodnoj suradnji? Bi li, dugoročno, volio naše turopoljske priče predati dalje, u svijet?

U svijetu je to sve razvijenije. Član moje udruge koji je trenutno u inozemstvu ima ideje za interaktivne izložbe, slične onoj koju smo priredili za Noć muzeja. Postavi vas se u prostor, u njemu su točke i pri interakciji s točkom vam se otvori određeni audiovizualni materijal. To je nešto što trenutno dogovaramo na međunarodnom planu. Bitan su faktor i Europski fondovi koji su mnogo izdašniji nego ovi naši, domaći.

Foto: Facebook/Ivana Zrilić

Planiraš uskoro i objavu svoje knjige sa sakupljenim pričama. 

Što se tiče knjige…Kako vrijeme prolazi to imam jasniju sliku kako bi ona trebala izgledati. Nisu u pitanju samo priče o mističnim bićima već i one povijesne, o tradiciji i običajima. Htio bih to sve objediniti u jednu knjigu koja bi trebala biti vodič kroz cijeli kraj. U kojem obliku, hoće li to biti samo tekst i ilustracija ili će biti prisutne i poveznice na neke web siteove, poput interaktivne izložbe, još ne znam.

U devetom mjesecu izlazi i moja prva knjiga koju sam uredio zajedno sa Stipom Bilićem. To su memoari jednog Kravarčanina Alojzija Kolarca, a uključuju i priče još nekoliko kazivača. Priča o povijesti Kravarskog iz prve ruke. Mislim da će biti jako zanimljivo ljudima jer nisu niti svjesni koliko bogatu povijest ima to mjesto.

OKULTIZAM, SILE ZLA I SUSRETI TREĆE VRSTE

Spominjao si da su priče o nadnaravnom, diljem Europe i svijeta, slične. Najpopularnije su priče braće Grimm koji su ih sakupljali godinama i one se još danas pričaju djeci. Vidiš li sebe, pomalo, kao nasljednika braće Grimm?

Braća Grimm su kao i ja počeli svoj rad sakupljajući priče u narodu. To je bila velika prednost za njih jer su imali autentične priče, iz prve ruke, koje su se prenosile s koljena na koljeno. Mislim da se u narodu skriva veliko blago, ne samo što se tiče priča nego i narodnih plesova i običaja, arhitekture i nošnje. Neki ljudi to nazivaju tradicionalnim, konzervativnim stvarima. Međutim to je ono iskonsko i jednostavno, gdje su ljudi bez ometanja osluškivali sebe, druge i prirodu. Zapravo je to sve super jer je toliko jednostavno.

Spomenuo si da ljudi, pogotovo mladi, više nemaju ovakve susrete i priče. Kako to objašnjavaš? Je li to upravo zbog tog izgubljenog dodira s prirodom i svijeta oko sebe ili su ih više skloni zadržati za sebe da ne ispadnu “ludi”?

Da, više se o tome pričalo prije. Sad, koji je razlog tome – više sam se puta pitao i o tome pričao sa drugima. Zašto je to kod nas počelo nestajati, ne znam. U nekim selima shvatite da gdje su ljudi bili malo obrazovaniji, gdje je recimo prometna infrastruktura bila razvijenija, gdje su bili bolje povezani sa svijetom i imali rasvjetu da toga tamo nema toliko.

Foto: Facebook.com/Perunfest

Dakle, ti susreti se dešavaju samo u mraku?

U mraku, po noći, može biti raznoraznih faktora. Kad pogledate prije sto godina naš kraj, pogotovo Vukomeričke gorice i mjesta prema Pokupskom, tamo vam jednostavno nešto mora “izletiti” van. Sad, zašto prestaje?…Mislim da su tu i ideologije napravile svoje. Sekularizacija pa pogotovo režimi koje smo imali od kraja prvog svjetskog rata nadalje su odradili svoje. Znate ono “daj ti radije vjeruj u kralja, partiju, dragog vođu” i tako neke stvari…

Kosi li se prenošenje tih priča i vjerovanje u njih s katoličanstvom? Znamo da je i na našim prostorima, naprimjer, inkvizicija odradila svoje. 

Ha, čujte. Inkvizicija je dosta kompleksno pitanje mislim da ni ne znamo dosta o inkviziciji, a to što se spominje uvijek odlazi u neki ekstrem. 

Što se tiče vjere kosilo bi se s njom da vas dovede do toga da počnete prakticirati neke magijske rituale, da postanete praznovjerni…Ja uvijek držim nekakav odmak od toga. Nikada ne bih, bez obzira na to koliko su coprnice ili neke vračare zanimljive, prisustvovao nekim seansama.

Susreo sam se s ljudima koji su koketirali sa spiritizmom. Ništa ozbiljno, iz igre i osjetile su se neke posljedice. Viđali su nekakve stvari, bilo je i fizičkih kontakata. Čak je i mene nekoliko puta uhvatio strah prilikom kazivanja kad su ljudi pričali svoja iskustva. Tako da definitivno uvijek naglašavam ljudima da kad dođu do nečeg okultnog da se u to, ni u igri, ne upuštaju.

IDE LI SE U LOV NA PRIČU?

Poznati su ti i neki lokaliteti u Turopolju gdje su ljudi najčešće susretali vragove i ostala bića. Ideš li ponekad u “lov na priču“, da i sam susretneš ta bića? 

Ne. Čuo sam za jedan slučaj, radi se o letećem tanjuru, mislim da se pojavljuje negdje oko Vukovine. Nisam nikada otišao. Razmišljao sam naravno o tome, ne s ciljem da išta dokažem, nego jednostavno se ne opterećujem time. Dogodilo se više puta da berem gljive u šumi, hodam nekud noću gdje nema rasvjete i nije se nikad ništa dogodilo.

Foto: osobna arhiva/ Nikola Pejak

Zar to ne bi bio zanimljiv doživljaj?

Bilo bi zanimljivo ukomponirat to u neku turu, ako bi to bilo izvedivo, da vas se pod nekim kontroliranim uvjetima stavi u šumu i da bude upaljen samo jedan fenjer pa da vidimo bi li ljudi poslije mogli zaspati ili ne.

To bi uključivalo i angažiranje glumaca?

Pa definitivno bi se moglo i to odraditi. Došao sam nedavno na ideju, kako je bilo kazivanja o limenom ili železnom, koji je sad već čak i neki urbani mit, neki izvanzemaljac u Šiljakovečkoj Dubravi. Pa jednog dana kad se napravi ta biciklistička staza prema Kravarskom zašto se ne bi stavio nekakav kip kao da vas netko gleda. To bi zanimljivo izgledalo, privuklo turiste i goste, dalo neku živost.

Premalo je razvijena turistička signalizacija. Puno bi se dobilo da se stave table s nekim slikama, kartama, možda čak i poveznicama na virtualnu izložbu. Skenirate QR kod mobitelom i dobijete priču. Za početak bi to bilo odlično.

Rekao si da te nekada prođe i jeza kad slušaš priče. Vjeruješ li stvarno u postojanje magije, okultnog i bića? 

Definitivno ako se zazivaju neke mračne, sotonske sile da to ima efekta. Nisam se osobno susreo, ali ljudi su pričali da su vidjeli na svoje oči kad su se dešavale neke stvari koje su neobjašnjive. Držim tu granicu, ne bih išao dalje od tog sakupljanja priča i pripovijedanja.

Kad pomisliš na ta bića smatraš li da ti ne mogu stvarno nauditi? 

E, sad, teško da ću sresti Moguta ili tako nekog, ali vjerujem da postoje sile dobra i sile zla i mislim da kome se otvorite to i puštate k sebi i one utječu na vas.

Lukavec – Perunfest 2018.. Foto: Anes Šuvalić/Cityportal.hr

U Europi je ove godine došlo do velikog razmaha slavenske kulture. Postoji li nešto baš specifično za slavensku kulturu, što se tiče kazivanja i bića koja se pojavljuju?

Drago mi je da se prije svega znanstveno i povijesno otkrivaju neke stvari o nama i o našoj staroj vjeri. Moram reći naša stara vjera jer postoje zapisi da su ju ljudi i prije nekih sto godina na ovim područjima prakticirali, unatoč kršćanstvu. Ono što mi se ne sviđa je što, nažalost, u Rusiji i Ukrajini to prelazi u religiju, neopaganizam. Tu uvijek ima i nekog ekstremizma, to jest razvoja ideologija. Neki neonacistički i neofašistički pokreti koriste elemente mitologije jer misle da je temelj Europe ta poganština. 

Definitivno su neke stvari povezane među Slavenima. Neka područja Hrvatske su zbog svoje izoliranosti slučaj za sebe. Recimo da češće postoje prostorne korelacije, naprimjer među našim i Mađarskim pričama koje su nam tu blizu. Također iz germanske i skandinavske mitologije. Ta neka bića koja sam ja zabilježio, recimo Divlji lov je kod nas jako sličan kao biće u skandinaviji.

O AUTORSKOM DJELU, CRVENKAPICI I ŽENAMA

Nema mnogo ekranizacija naših priča, s ovog područja. Što misliš, tko je krivac tome? Koju bi ti priču, da možeš, rado ekranizirao?

Tko je krivac tome? Mislim da nikad nismo imali plodnije tlo za te stvari nego sada jer nam se trenutno ništa ne nameće, nasilno, sa strane, osim onog što sami prihvatimo, barem u smislu kulture. Mislim da ljudi nisu svjesni tih stvari i što se sve može s tim pa tako i mogućnosti za ekranizaciju toga svega. Puno stvari sam zabilježio koje se može ekranizirati i ne samo to. 

Nadam se dovršiti kroz par mjeseci svoje autorsko djelo koje se bazira na tim nekim pričama dosta toga je i moje mislim da bi to bio fantastičan crtić. Vidjet ćemo, pustimo da prvo izađe u pisanom obliku…

Cilja li se na nešto za sve generacije, starije ili će biti i verzija s ilustracijama prilagođena djeci?

Neki koji su pročitali nešto od tih stvari su rekli da je prvenstveno za djecu i mlade. Ne slažem se, mislim da unutra ima i dosta toga za +18. Ima uzroka i posljedica ljudske zlobe. Opet se možemo vratiti na primjer Grimmovih bajki. Imao sam priliku biti na tečaju pripovijedanja bajki kod gospođe Jasne Held. Ona je rekla da je velika pogreška što se bajke uljepšavaju.

Djeca će prije ili kasnije u životu doživjeti neku traumu. Bolje je da se s time prvo suoče kroz bajku. Uzmimo za primjer Crvenkapicu, tu dijete vidi posljedicu tog zla koje je vuk prouzročio, a s druge strane vidimo i posljedicu Crvenkapičine naivnosti.

Foto: osobna arhiva/Nikola Pejak

Marija Jurić Zagorka i Ivan Brlić Mažuranić naše su dvije uspješnice koje su pisale o coprnicama, vilama i ostalih mističnim bićima. Mnoge generacije odrasle su na ovim pričama. Je li ti neka od tih žena bila uzor? Jesi li volio čitati Gričku Vješticu, Inkvizitore, Regoča i Šumu Striborovu kad si bio dijete?

Volim njihova djela, a prije svega volim tu veliku hrabrost koju su imale da to rade u vremenima kad se to smatralo nedoličnim za žene. Definitivno – kapa dolje. Mislim da je takvih žena bilo i više, ali nisu toliko došle do izražaja. Vjerojatno su imale neku ulogu koju im je nametnulo društvo i okolina u kojoj su se kretale. Ja definitivno i cure i žene ohrabrujem da naprave neke takve stvari koje nisu uobičajene. 

Žene koje su meni bile uzor su najprije bile moja baka i mama koje su mi pripovijedale te priče. Fascinantno mi je i kada sretnete, na primjer, neku staru baku, koja je na prvi pogled povučena pa krene pripovijedati, a vi shvatite koliko je ona u stvari velika u toj svojoj jednostavnosti i skromnosti. 

Tko su onda bolji kazivači, muškarci ili žene?

Po mom iskustvu, to ne ovisi o spolu. Doživio sam i kod dosta starijih kazivača koji imaju gotovo devedeset godina da se naprosto zapanjite koliko čuju, razumiju, koliko su fizički vitalni. Rade još uvijek na polju. Sjećaju se. Bio sam kod jedne bake vezano za knjigu o Kravarskom. Mislim da ima blizu devedeset godina. Ona je prepričavala stvari otkad je imala pet godina, detalje, imena i prezimena, kakvu je tko frizuru imao, kakvo je vrijeme bilo…

NARODNE PRIČE ZA NEKE NOVE KLINCE

Danas imamo brojne serije, uglavnom zapadne produkcije, o različitim nadnaravnim bićima; vampirima, vješticama, vukodlacima…Pomalo smo desenzibilizirani na mistiku, teško nas je prestraviti, učiniti da se naježimo.  Kako održati interes kod mladih pa i onih starijih da, uz sve to, poslušaju i naše autohtone priče?

Uf, to je jako teško pitanje. Susrećem se s ljudima koji su u KUD-ovima i često se poteže ta paralela, vezano uz tradiciju, da je teško zainteresirati mlade ljudi za nekakvu aktivnost. Možda bi rješenje bilo da ih se od malih nogu uči da mjesto gdje su se rodili, da to nije slučajno. Treba im se dati prilika da sami stvaraju svoj sadržaj, što više ih uključiti u to. Maknuti ih van iz kuće. Meni je uvijek žao što kao dijete nisam bio izviđač. Mislim da su izviđači savršena stvar za povezanost sa prirodom.

Promocija slikovnice Moguti – zaboravljena priča čuvara turopoljskih lugova. Foto: Vanja Stanojević/Cityportal.hr

Spomenuo si Tolkienov Gospodar prstenova. Postoji li možda neka serija ili film fantastične tematike koju i sam rado gledaš ili te obilježila kao pripovjedača?

Obožavam si pustiti audio bajke na kaseticama koje se premotavaju prstom. Te su priče super jer su pripovijedanje, možete zamišljati te slike u glavi. Odlična je i glazba u njima.

Od filmova i serija Narnijske kronike, ali stara serija koja je izašla prije filmova. Također, Excalibur, jedna od adaptacija legende o kralju Arturu, iz osamdesetih godina. Beskrajna priča je isto odličan film. Kao mali sam gledao i Buffy neko vrijeme. Pretpostavljam da su dječaci vjerojatno gledali zbog nje, a djevojke zbog Angela. Dosjei X su bili odlični kada su krenuli. 

Među suvremenim serijama i nemam nekih favorita. Sve to funkcionira po nekom principu gdje se uzme jedna glavna tema i to se “žvače” iz sezone u sezonu sve dok je gledano, zarade radi.

TUROPOLJSKI TITANIK, DOBRI KOZAČKI DOKTOR I NJEMAČKI ŠTAB

Je li se u tvojoj „artiljeriji“ sakupljenih priča našla i neka ljubavna?

Pa, evo, osim priče o Augustu Šenoi i Slavi Ištvanić, zabilježio sam jednu istinitu priču. To mi je pričala žena iz Velike Gorice o svojoj teti. Ta teta, kada je bila mlada i kada je počeo drugi svjetski rat, je imala dečka kojeg je jako voljela, koji je regrutiran. Otišao je u rat i darovao joj svoju sliku iz vojne iskaznice, u uniformi. On je na kraju nastradao u rata, a ona se udala i imala djecu te je tajila svoju ljubav do smrtne postelje. Tada je rekla djeci za njega i tražila da se ta slika ušije u haljinu u kojoj će ju pokopati. Nešto slično kao turopoljski Titanik, možemo reći.

Foto: osobna arhiva/Nikola Pejak

Kažeš da je ta priča istinita. Kako provjeravaš autentičnost priča?

Kada se radi o nekim ljudima čiji poznanici kazuju priču ili oni sami. Tada su to stvarni ljudi koje mnogi poznaju i jasno je da nije potrebno provjeravati priču već se ona uzima kao istinita. Naravno usmenom predajom se dosta toga izgubi. 

Što se tiče mističnog, tu ne mogu ništa dokazati. Otprilike kada gledam kazivača mogu procijeniti lažu li ili ne. Najčešće oni imaju doživljaj koji je trajao. Kada to nije bilo u periodu sna, pod utjecajem opijata ili psihičkih bolesti poput shizofrenije, tada sam “siguran” da su mi ti ljudi pričali istinu. Nikad nisam išao u neko dokazivanje ili opovrgavanje priče. Bitno je da se priča zabilježi, prenese, a onaj koji ju bude čitao može i sam donijeti sud o tome je li istinita ili ne. Nekima je sve izmišljeno danas, tako da tome nema pomoći.

Postoji li neka zanimljiva povijesna priča iz vremena kada su ovdje boravili Kozaci i Nijemci?

Ima baš puno priča iz tog povijesnog razdoblja i dosta njih će biti objavljeno u knjizi koja izlazi u rujnu, na Križevo, Dan Općine Kravarsko. 

Što se tiče drugog svjetskog rata, neke stvari koje smo otkrili su povjerljive i dio ne možemo objaviti. Čuo sam priču vezanu za Goricu, pošto su Nijemci ovdje radili aerodrome, sagradili su pistu putem sadašnje ulice Ivana Gorana Kovačića i paralelnu, ulicom Andrije Kačiće Miošića. To su bile prilazne piste koje su vodile do njihovih skladišta, prostora za mehaniku i ostalo. Jedan čovjek u Kurilovcu je kupio staru kuću i kada ju je renovirao ušao je u podrum i začudio se. U podrumu je bio armirani beton, provedena struja, WC, voda. Tako je shvatio da je to bio jedan od, možemo reći njemačkih štabova, gdje su Nijemci bili stacionirani, ili neka veza ili oficir, tako nešto.

Također, zabilježio sam jednu zanimljivu priču u Gradićima, mjesto zbivanja je Lomnica, a radi se o Kozacima. Kozaci su uglavnom portretirani u negativnom svjetlu u ovom kraju. Međutim, u Lomnici je bio jedan kozački doktor, iz Ukrajine, koji je živio tamo sa ženom i djecom i liječio ljude. Bio je jako dobar s ljudima i ljudi su ga voljeli. Međutim, jednog dana mu je po injekcije došla žena za koju se kasnije ispostavilo da je bila partizanka, o čemu on ništa nije znao. Nijemci su znali da ona surađuje s partizanima te su ustrijelili tog doktora jer je cijepio partizanku. Kasnije mi je kazivačica navela mjesto gdje je ubijen i zakopan. Na kraju kazivanja me ta žena odvela u podrum i na stepenicama pokazala ormarić tog doktora, u kome su ostale sve njegove stvari, možda čak i injekcije koje su ga koštale glave.

Dakle, negdje trunu brojni predmeti koji pričaju zanimljive priče?

Ima jako puno starih predmeta, neki se nažalost daju u bescjenje ili se bacaju. Nagledao sam se namještaja starog sto, dvjesto godina u kojem žive kokoši. U jednom trenutku kao da je glavni interes samo bio otići sa sela, jer je tamo vječito bilo blato i bolest, u grad. Moram priznati i što se dijalekta tiče, da on polako umire. Kada sam kod kazivača inzistiram na tome da pričamo “po domaći”, ali im je često neugodno, čak i sa mnom koji sam domaći. Mislim da je ta neka samosvijest i samopoštovanje izgubljena u ovom kraju.

CityLIGHTS

“Veslom preko Atlantika”: Martin i Werner iz Velike Gorice krenuli na put dug 6,5 tisuća kilometara

Ovaj projekt “Veslom preko Atlantika” organizira Udruga veterana, vojnika i domoljuba…

Objavljeno

on

Danas, simbolično na 30.obljetnicu kada je međunarodna zajednica službeno priznala Republiku Hrvatsku, hrvatski branitelji Martin Cruickshank (61 godina) i Werner Ilić (54 godine) iz Velike Gorice krenuli su na put dug 10 tisuća kilometara. Naime, ovaj dvojac postat će prvi Hrvati u povijesti koji će u čamcu na vesla prijeći Atlantski ocean. Ovaj projekt “Veslom preko Atlantika” organizira Udruga veterana, vojnika i domoljuba.

– Sada krećemo put Slovenije i Francuske pa sve do španjolskog grada Huelve gdje čekamo trajekt koji 22.siječnja kreće za Kanarske otoke. Vožnja je to duga oko 38 sati plovidbe do Las Palmasa i onda iz Puerto de Mogán kreće isplovljavanje – prepričao nam je Dražen Hrženjak, voditelj projekta te dodao ako sve bude prema planu dečki će na veslanje krenuti 30.siječnja.

15.01.2022.- Velika Gorica – Werener i Martin krenuli na put dug 6,5 tisuća kilometara – Foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Posade iz dosad tek 31 zemlje, uspjele su u ovakvom pothvatu dok je 9 veslača nestalo u oceanu za vrijeme plovidbe pa će naši branitelji povijesnom plovidbom uvrstiti i Hrvatsku u ligu zemalja prekooceanskih veslača. Putovanje će trajati gotovo tri mjeseca, a ukupna udaljenost koju će veslači do konačnog odredišta na Kanarskim otocima u Karipskom moru prijeći u čamcu na vesla, iznosi 6,500 kilometara.

– Krajnje odredište po završetku rute je otok Martinique. Zanimljivo je to da neće izaći iz Europske unije jer Kanarski otoci su španjolski, a Martinique francuski. Ako budu mirnije struje i ocean, možda na odredište dečki stignu i ranije. Vrlo je bitno da kroz cijelo ovo putovanje dečki nemaju pratnju. U čamcu dugom 7,5 metara ima otprilike 150 kila dehidrirane hrane dovoljne za cijeli put. Također imaju i dva desalinizatora jedan je solarni, a drugi ručni kojim će morsku vodu pretvarati u pitku. Tu je i 250 litara pitke balastne vode – dodaje Hrženjak te ističe kako ovaj veslački dvojac ipak neće biti bez nadzora, jer čamac ima GPS lokator i satelitski telefon i sve što je potrebno kako bi, ako dođe do potrebe, spasili živote.

15.01.2022.- Velika Gorica – Werener i Martin krenuli na put dug 6,5 tisuća kilometara – Foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Kako ističu dečki, oni su spremni na sve. Pripremali su se za ovaj projekt godinu dana fizički, mentalno i duhovno.

– Na ovom putovanju očekujem i ono pozitivno i negativno, a za ono negativno smo se pripremili. Smirene smo i sabrane glave, svaku oluju ćemo nekako prebroditi. Nakon svake oluje dolazi sunce, treba ga samo strpljivo dočekati i nastaviti prema cilju. Srce radi i znamo cilj. Sve za Hrvatsku, Hrvatska iznad svega – rekao je Ilić.

15.01.2022.- Velika Gorica – Werener i Martin krenuli na put dug 6,5 tisuća kilometara – Foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

– Dio mene je tužan jer ostavljam obitelj za sobom, a drugi dio je uzbuđen zbog avanture koja je pred nama. Isto tako pomalo sam i uplašen jer znam što nas čeka. Atlantik je strašno mjesto, ako nisi dovoljno oprezan progutat će te. No, prebrodit ćemo taj strah živeći svaki trenutak, ako si živ i svjestan svoje okoline, uspjet ćeš. Dobro smo se pripremili i opremili čamac – rekao nam je Martin, koji je inače još 2008.godine u Veliku Goricu doselio sa suprugom.

15.01.2022.- Velika Gorica – Werener i Martin krenuli na put dug 6,5 tisuća kilometara – Foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

– Kada sam služio u Hrvatskoj vojsci, upoznao sam djevojku u Zagrebu, oženio sam je i odlučili smo živjeti u Velikoj Gorici. Željeli smo biti blizu Zagreba zbog njezine obitelji, ali s druge strane htjeli smo se maknuti iz gužve pa je Gorica bila idealan odabir. Ovdje imamo sve što nam treba. Mirno je i spokojno, predivan grad – dodao je Martin.

15.01.2022.- Velika Gorica – Werener i Martin krenuli na put dug 6,5 tisuća kilometara – Foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Ispred Muzeja Turopolja, na ovaj dugačak put, Martina i Wenera došli su ispratiti i državni tajnik u ministarstvu branitelja Darko Nekić, gradonačelnik Krešimir Ačkar, predsjednik Gradskog vijeća Darko Bekić te predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Marijan Kustić i dopredsjednik Nenad Črnko.

– Kada sam u proljeće prošle godine, prvi puta, primio Dražena, Wernera i Martina, činilo mi se nekako čudno da netko želi preveslati Atlantik. Ali kako su oni to shvatili kao svoju zadaću, pripremili smo svi zajedno uspješno ovaj pothvat. Nadam se da će i brojni drugi pojedinci i udruge podržati ovaj projekt, ne samo kako bi se preveslao Atlantik već i kako bi ova hvalevrijedna humanitarna akcija iznjedrila nešto dobro i pozitivno na Banovini – rekao je Darko Nekić, državni tajnik.

15.01.2022.- Velika Gorica – Werener i Martin krenuli na put dug 6,5 tisuća kilometara – Foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

– Kada je bilo najteže pokazali ste veliko srce u obrani naše domovine, a danas uz korak s vremenom pokazujete što su heroji u miru, vodeći računa o ekologiji i očuvanju oceana. Vodite računa i o onima koji su najviše stradali prije godinu dana na našoj Banovini. Želimo vam mirno more i miran ocean, sigurni smo da ćete doći do svoga cilja i da ćemo se za 90 dana s vama veseliti vašem uspjehu – istaknuo je gradonačelnik Ačkar.

15.01.2022.- Velika Gorica – Werener i Martin krenuli na put dug 6,5 tisuća kilometara – Foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Ovim izazovnim pothvatom plovidbe, žele ne samo odati počast domovini već i upozoriti svjetsku javnost na veliki problem onečišćenja oceana te podići svijest o potrebi očuvanja svjetskih mora. Osim toga, prikupljat će i sredstva za potresom stradalu Banovinu. Sredstva prikupljena kroz akciju “Jedan metar, jedna kuna” ići će za Centar “Veteransko veslo”.

15.01.2022.- Velika Gorica – Werener i Martin krenuli na put dug 6,5 tisuća kilometara – Foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

– Mi smo otvoreni za sve opcije, još uvijek nemamo lokaciju, stoga pozivamo gradonačelnike s Banovine da nam se jave i ponude neku lokaciju. Nismo ništa precizno odredili, mi znamo što želimo, a gdje će to točno biti otvoreni smo za suradnju. Uskoro će biti i otvoren žiro račun na koji će se moći uplatiti donacije, a nadamo se da ćemo uvesti i broj telefona na koji će se moći zvati. Želja nam je uključiti što više ljudi – dodao je voditelj projekta Hrženjak.

Dečki, sretno i neka vam je mirno more i ocean!

15.01.2022.- Velika Gorica – Werener i Martin krenuli na put dug 6,5 tisuća kilometara – Foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Nastavi čitati

CityLIGHTS

Kako je biti tattoo umjetnica u Gorici? Dea Wonderink: “Klijenti mi često dolaze na tattoo terapiju.”

Posao tattoo umjetnika spaja umjetnost i rad s ljudima te sa sobom nosi brojne izazove.

Objavljeno

on

Dea Poljaković kutak za svoj studio i uljepšavanje ljudske kože pronašla je upravo u Velikoj Gorici. Čakovčanka Dea odlučila se za Goricu zbog manjka tattoo umjetnika na području grada, ali i zbog opuštene atmosfere i blizine metropole.

Iako je Dea samouka tattoo majstorica, ljubav za umjetnost pojavila se u ranoj dobi. Dea je završila i srednju školu za dizajnera unutrašnje arhitekture. U novom salonu sama je postavila parket, a ne zazire niti od gletanja zidova kako bi svoj studio Wonderink učinila što ugodnijim za svoje klijente.

Foto: Dea Wonderink

Konkurencije se tattoo majstorica ne boji, ona joj je poticaj za napredak i razvoj, a svaki tattoo umjetnik koji drži do sebe, kako naglašava Dea, mora biti spreman učiti i biti u toku s najnovijim trendovima i tehnikama. Najprije radi svojih klijenata, ali i zbog sebe.

Osim klijenata iz Velike Gorice i okolice, “pod mašinicu” joj često dolaze i Zagrepčani. Dea je otvaranjem svog salona olakšala Turopoljcima koji sada više ne moraju putovati do metropole kako bi ukrasili kožu željenim motivom.

Iako je započela svoj put tetovirajući razne stilove i motive, Dea se nedavno opredijelila isključivo za realizam u kome se konačno pronašla kao tattoo umjetnica. 

–Primijetila sam da mi koncentracija opada kada tetoviram nešto što me ne zanima sto posto i shvatila da ne želim da mi kvaliteta radova pati. Najprije zbog mojih klijenata, koji će nositi moje radove do kraja života na koži pa onda i zbog sebe. Realistični prikazi, portreti i puno sjenčanja – u tome najviše uživam.- istakla je tattoo umjetnica.

Što se radnog vremena tiče, Dea ističe kako je nekad radila toliko dugo koliko je potrebno da se tetovaža završi, nekada i po deset, dvanaest sati dnevno. Sada uglavnom radi maksimalno šest sati u komadu, na velikoj tetovaži ili tri do četiri manje tetovaže dnevno.

Pitali smo tattoo umjetnicu i kakve tetovaže i koje motive Goričani traže i preferiraju. Dea ističe kako su to tetovaže uglavnom religijskih motiva, posebice križeva i krunica. Popularni su i portreti divljih životinja: 

–Prije nekoliko godina bili su izuzetno popularni vukovi, a sada su njihovo mjesto zauzeli lavovi.- ističe Dea.

Foto: Dea Wonderink

Velike tetovaže često zahtijevaju brojne seanse od pet do šest sati dnevno koje umjetnici uzmu i cijeli radni dan, dok se u jednom danu može odraditi i nekoliko manjih tetovaža.

Manje tetovaže upravo su ono što je najtraženije, posebice što se klijentica tiče. Najpopularniji su znakovi beskonačnosti, lastavice, citati, datumi, srca, uglavnom posvećeni članovima obitelji, a posebice djeci. Kod muškaraca izuzetno su popularni motivi poput satova, ruža i kompasa.

“Tetovaža je umjetnost i ne mora imati posebno značenje.”

U tattoo studio klijenti ponekad dolaze s bizarnim pa i ilegalnim idejama. Simboli koji se vezuju uz fašističke režime motiv su s kojim nećete izaći iz Deinog studija. Dea se na početku karijere susrela sa sličnim zahtjevom koji je odmah odbila. 

Nespremnu ju je zatekao i zahtjev da istetovira – teglu ajvara:

– Klijent je u studio donio sliku istrgnutu iz kataloga supermarketa. Htio je da mu tetoviram taj motiv realistično, u stvarnoj veličini.- prisjeća se Dea. Zahtjev je majstorica odbila jer je procijenila da je tada to bio prevelik zalogaj za nju.

Foto: Dea Wonderink; cityportal.hr/Gabrijela Radunović

Tetoviranje imena mač je s dvije oštrice, a Dea imena tetovira s velikom dozom opreza. Ljudi često dolaze u paru, s prijateljima ili članovima obitelji kako bi se zajedno tetovirali no ako primijeti da su klijenti par i žele si tetovirati imena, odbije ih. U slučajevima kada netko dođe sam sa željom da tetovira nečije ime, teže je procijeniti. Jednom davno, ipak je prekršila pravilo o tetoviranju imena.

-Jednom mi je došao klijent s punom nadlakticom prekriženih ženskih imena. Pretpostavila sam da želi da tetovaže prekrijemo na što je on odvratio: „Ne, došao sam jer imam novu curu.“. Na kraju sam mu tetovirala ime nove djevojke na ruku. – priznaje Dea.

Foto: Dea Wonderink

“Moramo pustiti da nas boli jer bez boli nema ni tetovaže.”

Tattoo umjetnica ističe i kako tetovaža kao umjetnost na tijelu ne mora imati neko posebno značenje, ipak, često nosi velik značaj za onog tko ju odluči napraviti. Ljudi se često odlučuju na motive vezane uz tužne životne događaje, poput smrti bližnjih, a Dea smatra da je tetovaža odličan način da osoba uvijek bude s nama i da se kroz proces tetoviranja odvojimo od dijela boli.

Ponekad ljudi plaču kada tetoviraju nešto za osobu koju su izgubili. Kroz tu bol i razmišljanje o osobi prožive i puste sve negativno. Klijenti to često nazivaju tattoo terapijom.- nastavlja tattoo umjetnica,

Foto: Dea Wonderink

-Tetovaže bole, nakon nekoliko sati bol je gotovo nepodnošljiva, ali moramo dozvoliti da nas boli jer bez toga nema niti tetovaže. Isto vrijedi i za većinu stvari u životu. Nakon tetoviranja bol odmah nestaje. Osobno bih se radije tetovirala svaki dan, nego da mi se ponovo slomi srce kao prvi put.–  zaključuje tattoo umjetnica.

“Treba se tetovirati zbog sebe. Odluku što i gdje tetovirati klijent mora donijeti sam!”

Posao tattoo majstora zahtjevan je posao koji spaja rad s ljudima i umjetnost, a kao i u svakom poslu susreću se različiti klijenti i izazovi. Događa se, da su ljudi neodlučni pri tetoviranju, a majstorica posebno ističe kako se treba tetovirati zbog sebe.

Vlasnica Wonderinka naglašava da će svaki tattoo umjetnik rado sugerirati položaj tetovaže i ispravke ideje kako bi tetovaža izgledala što bolje na koži, ali odluku što ćete i gdje tetovirati morate donijeti sami. 

Ponekad se dogodi i da tijekom tetoviranja umjetnik i klijent “kliknu” i postanu prijatelji. Dea je tako, nedavno, imala priliku tetovirati velik projekt, rukav s tematikom filmova o Harryju Potteru. Projekt je završen u svega šest dana, a svaki dan na njemu je radila oko 12 sati. Tako se, kroz proces tetoviranja, osim upečatljivog rukava, rodilo i novo prijateljstvo.

Foto: Dea Wonderink

Sve više ljudi tetovira se u zrelijoj dobi, čak i u mirovini. Motivaciju za to Dea vidi u ispunjavanju neke davne, mladenačke želje, ali i sve većoj popularizaciji tetovaža. Tetoviranje maloljetnika drugi je par rukava, a zbog neugodnih iskustava Dea više ne tetovira tinejdžere uz dozvolu skrbnika. 

-Djeca ponekad dovedu svoju “kul” tetu da se predstavi kao njihova majka, a jednom se mladić čak pokušao tetovirati uz dokument svog oca, na koga je jako ličio.- objašnjava Dea svoju odluku.

“Jednom kad se tetovirate – tetovaže su dio vas. Što se starenja tiče, uvijek možete biti ‘najkul’ baka.”

Razlika u dobi mogla bi biti ključna pri odabiru motiva. Dea ističe kako se u mladosti često definiramo glazbenim ukusom ili nečim što kasnije prerastemo. 

-Požalila sam tetovaže koje sam napravila u mladosti, ali sada više ne žalim. Kada ih pogledam shvatim da su one dio moje povijesti i mladenačke impulzivnosti. Bio mi je cilj da se što prije cijela istetoviram pa sam kao srednjoškolka novce od užine čuvala za tetovaže, a jednom sam prodala i svoju zlatnu narukvicu za 400 kuna da bi se tetovirala.– prisjeća se vlasnica Wonderinka.

Iako o tetovažama treba razmišljati u dugoročnom planu, Dea ne planira tetovaže uklanjati laserom niti brine kako će izgledati u starosti:

-Moj plan je biti najkul baka na kvartu. Kupiti flomastere i pustiti djeci na maštu – da bojaju moje tetovaže.- kroz smijeh ističe Dea.

Foto: cityportal.hr/Gabrijela Radunović

Da ukrašavanje tijela tetovažom ne bira profesiju dokazuje i činjenica da se često tetoviraju službenici policije, doktori i odvjetnici. Iako se tetovaže više ne vežu uz negativne konotacije, Dea se tu i tamo ipak susretne s predrasudama, ali na njih gotovo više i ne obraća pažnju.

Dea ističe kako ju posebno veseli što sve više ljudi odgovorno pristupa tetoviranju te ponekad i mjesecima štede kako bi tetovirali željeni motiv kod profesionalnog tattoo majstora.

Dakle, prije tetoviranja ipak dobro razmislite o motivu, za velike projekte budite spremni uložiti vrijeme i novac, budite odlučni, ali prihvatite savjet svog tattoo majstora, a ako se odlučite za Deu možete ju pronaći u Wonderink studiju, na adresi Zagrebačka ulica 6. 

Foto: cityportal.hr / Gabrijela Radunović

Nastavi čitati

CityLIGHTS

FOTO U Okujama održano tradicionalno druženje s Djedom Božićnjakom

Djedica je, uz pomoć svog pomoćnika Vilka i ekipe, darovao mališane.

Objavljeno

on

U četvrtak, 23. prosinca, u Okujama  je održano još jedno, sad već tradicionalno, druženje s Djedom Božićnjakom i njegovim pomoćnikom Vilkom. Događanje se održalo pod pokroviteljstvom “Mjesnog odbora Okuje” koji je osigurao darove.
Marko Roginić i “PROPS store” su se pobrinuli za sve rekvizite i namještaj potreban djedici, a božićno druženje ovjekovječio je fotograf Igor Roginić.
Volonteri i članovi “Sportske udruge Okuje” pobrinuli se da Vilkova ekipa ponovo zablista.
Iako u puno manjem broju nego inače zbog epidemioloških ograničenja, mališani su uživali. Mještani se nadaju da će se iduće godine još bolje provesti.

Nastavi čitati

CityLIGHTS

Na inicijativu jedne mame cijeli “Habdelić” se podigao na noge, od dječje trijaže u “KBC Rebro” napravili pravu malu knjižnicu

Predivna akcija kojom je Velika Gorica ponovo pokazala svoje veliko srce.

Objavljeno

on

Na inicijativu Petre Vukadin iz Kobilića krenulo je skupljanje slikovnica, a ubrzo se pridružila cijela Osnovna škola Jurja Habdelića. Prikupljeno je oko 600 slikovnica za najmlađe pacijente, a one sada raduju brojnu djecu, ali i roditelje koji borave na odjelu.

Foto: Petra Vukadin

Ideja je nadahnuta drugom akcijom, a to je prikupljanje plišanih igračaka za djecu na trijaži na “Rebru” koju je prije godinu dana pokrenula sestra Bernardica s tog odjela. Cilj akcije je olakšati mališanima boravak u bolnici i pretrage te smanjiti strah od bolničkog osoblja.

Foto: Petra Vukadin

Mama Vukadin, odlazeći na pretrage sa svojim  trogodišnjim sinom Jakovom, primijetila je koliko se djeca, posebice u pandemijsko vrijeme, boje pretraga.

– Dijete se boji, ispituje što će mu raditi, a posebno strašan efekt je kada vide nekog u zaštitnom odijelu. Akcija sestre Bernardice olakšala je svima i uljepšala nam vrijeme provedeno u bolnici. Tako je i meni sinula ideja. – kaže Petra Vukadin.

Foto: Petra Vukadin

Mama Vukadin odvažila se i zamolila učiteljicu i sve u razredu svog osnovca da za prijatelje u bolnici donesu, ako mogu, po slikovnicu. Ubrzo je za to čuo i ravnatelj škole te se inicijativa proširila na cijelu školu te je, na Petrino veliko iznenađenje, ubrzo prikupljen velik broj slikovnica.

Foto: Petra Vukadin

Ovim putem sva djeca, roditelji, djelatnici “KBC-a Rebro”, Petra Vukadin i sestra Bernardica zahvaljuju svoj djeci i roditeljima  škole “Jurja Habdelića”, a posebno ravnatelju Davoru Vidoviću, svim učiteljima i profesorima, što su u ovo blagdansko vrijeme otvorili svoja srca i stavili osmijehe na lica brojnih mališana i roditelja.

Foto: Petra Vukadin

– Srce mi je puno. Ovo nije prva, a zasigurno nije posljednja akcija darivanja, koju sam pokrenula. Nastavljam dalje jer moje srce se promijenilo otkad imam svog Jakova. – zaključuje mama Vukadin.

 

Nastavi čitati

CityLIGHTS

JUDO KRALJICE: Oborit će vas s nogu!

“Ako se slučajno subotom, oko 12:30 zateknete pokraj Vatrogasnog doma i čujete glasan smijeh, znajte da je trening judo kraljica u tijeku.”

Objavljeno

on

U listopadu ove godine trenerice “Judo kluba Pinky”, Marina Drašković i Sanja Dellaido, odvažile su se na još jedan “mali, ali veliki” judo podvig. Putem društvene mreže Facebook, pozvale su žene starije od trideset da im se pridruže na treninzima veteranske grupe. Grupa se popunila za svega 24 sata i tako su rođene “Judo kraljice”.

Marina i Sanja priznaju kako su pri otvaranju grupe bile neodlučne, najprije zbog manjka prostora i termina, ali i zbog toga što nije uobičajeno otvarati grupe veterana. U judu, kao i  u svakom sportu, prioritet je uključiti djecu, potencijalne natjecatelje. 

Prevagnulo je višegodišnje nagovaranje prijateljica i poznanica koje su poslužile kao glavna inspiracija za otvaranje grupe. Prilikom druženja često bi tražile da ih iskusne bivše natjecateljice nauče judo tehnikama pa su Marina i Sanja napokon popustile “vršnjačkom pritisku”.

Ipak, trenerice priznaju da isprva nisu bile sigurne koliko će žena biti zainteresirano za grupu iz razloga što je judo fizički, kontaktni sport koji nije uobičajen način održavanja forme za žene.

– Rekla sam Sanji, ma idem ja staviti status na Facebook, da napravimo sociološki eksperiment i vidimo hoće li žene ovo zanimati. – prepričava Marina kako su se odlučile na ovaj korak.

Foto: Judo klub “Pinky” / Facebook

Grupa zasad broji tridesetak žena, od kojih otprilike petnaest dolazi na trening svake subote. Trenerice se nadaju da će, kada prođe pandemija, to biti stabilna grupa od 25 žena dobi od 30 do 65 godina.

Osim što se grupa popunila nevjerojatno brzo, Marinu i Sanju već na prvom treningu zadivila je požrtvovnost i želja s kojom su se polaznice ponijele prema treningu. Grupa se, iz šale, pri osnivanju vodila geslom “Judo babe – otpor je džabe”, no Marina naglašava da je već nakon prvog treninga shvatila da će ipak morati promijeniti ime u “Judo kraljice” jer one to zbilja i jesu.

Foto: Judo klub “Pinky”/Facebook

-Oduševljena sam tim ženama. To su žene koje imaju djecu, rade, skuhale su ručak prije treninga i organizirale život da nađu vrijeme za sebe.- ističe Marina.

Motivacije za učlanjenje u grupu su razne. Neke od polaznica motivirala su njihova djeca koja treniraju judo. Sanja primjećuje da je sada već počelo i nadmetanje, a i pokoja krađa kimona od nešto starije djece. 

-Judo sam zavoljela uz djecu i tako sam sretna što, zahvaljujući Sanji i Marini, nije kasno krenuti s “judarenjem”.- ističe “kraljica” Anita.

Foto: Judo klub “Pinky”

Grupu čine žene različitih profila stoga trenerice svaku vježbu pokazuju u tri gradacije, a svaka kraljica za sebe bira varijantu koja njoj najviše odgovara. Glavni cilj treninga je svladati padove, koji su baza judo tehnike, kako bi se spriječile ozljede. 

– Okupile smo žene koje ne žele klasičan fitness, kojima je nešto ovakvo nedostajalo u životu, prije svega druženje i zezancija. Borilački sportovi relativno su novi kod žena, a sada su dobile priliku da iskuse nešto što su oduvijek željele. – dodaje Sanja.

“Judo kraljice” na treninzima rade i ne posustaju unatoč boli i poteškoćama, brzo napreduju, žarko žele naučiti srušiti čovjeka s nogu, a kada su im trenerice predložile pripreme za pojas, sve su odmah izrazile želju da polože. 

-Već nakon prvog treninga osjetila sam pomicanje granica. Način rada koji, uz motoriku, zahtijeva i intenzivan rad “moždanih vijuga” osobno mi je bio iznenađujuć.- ističe “kraljica” Otilija.

Judo se fokusira na usmjeravanje protivnikove sile protiv njega, a s obzirom da se radi o borilačkom sportu, žene rade u parovima. Kroz taj fizički kontakt, kako ističu trenerice, ne razvijaju se samo tjelesno, već i u socijalnom aspektu – rađaju se prijateljstva.

Foto: Judo klub “Pinky”

Mislim da je bila potrebna ogromna hrabrost da žene dođu, pogotovo neke koje ne poznaju nikog. Zato smo namjerno sve otpočetka okrenuli na zezanciju. Nema strogih pravila, sve je slobodno. Dale smo im do znanja da su vrata dvorane širom otvorena i da nema pritiska.– naglašava Sanja

Vjerojatno je upravo takav pristup i doveo do toga da se “Judo kraljice” sada spontano nakon treninga nalaze na piću i druže. Sanja ističe kako je druženje vjerojatno postalo najbitniji segment ove grupe jer je bitno da žene nađu vrijeme da porazgovaraju, a ako prije toga još odrade i nešto korisno kao što je trening, tim bolje. 

-Volim trening prvenstveno zbog druženja. Spoznaje o poštivanju i zahvali koje proilaze iz judo treninga svakako su dobrodošle u ovim teškim vremenima, a uvijek dođem kući ispunjena pozitivnom energijom.- ističe “kraljica” Stanka s kojom se slažu i Tajana, Anita, Petra, Otilija i Tanja, ali i trenerice:

-Nije mi problem kad znam da imam radnu subotu.- s veseljem ističe Marina.

Foto: Judo klub “Pinky”

Trening olakšava i to što trenerice, koje su dugogodišnje prijateljice, zajedno rade s “Judo kraljicama”. Nadalje, grupi se čak pridružila i Marinina majka zajedno sa svojom prijateljicom.

-Ako se slučajno subotom, oko 12:30 zateknete pokraj Vatrogasnog doma i čujete glasan smijeh, znajte da je trening judo kraljica u tijeku.- upozorava Marinina majka Tanja.

Na treninzima se, osim padova, uče i elementi samoobrane. Radi se i o programu osnaživanja žena, a trenerice se nadaju kako će se, putem natječaja, grupa uključiti u neki od projekata protiv nasilja nad ženama.

-Na treninzima sam naučila prve pokrete samoobrane. Volim judo jer se kroz trening stječe poštovanje prema vlastitom tijelu, ali i partnerici u sportskoj borbi.- ističe Tajana.

Judo kroz trening postaje dio svijesti svake od “Judo kraljica”.

 -Kada hodam sama noću i približava mi se muškarac automatski pogledam ima li jaknu s reverima. Razmišljam mogu li ga primiti za nešto čvrsto da ga mogu baciti, ako dođe do toga, jer sam naučila primiti kimono.To je ono što će i ovim ženama uči u svijest.- ističe Marina prirodu judaškog sporta. 

 

Kroz učenje judo tehnika mijenja se i svijest o samom sebi, žene će postati samopouzdanije, a kada na ulici sretneš samopouzdanu osobu – ne približavaš joj se. U tom smjeru će vjerojatno biti i manje izložene napadima, a ako do toga dođe, znat će procijeniti situaciju i odmaknut se na pravilan način.- nadovezuje se Sanja.

Iako u samoobrani nema pravila, u samom judu kontrola emocija je sastavni dio sporta, u natjecateljskom i u filozofskom smislu. Trenerice ističu da judo pomaže balansirati razinu agresivnosti, ovladati emocijama i, na pravilan način, usmjeriti energiju.

Dva su osnovna koncepta juda, Jita-Kyoei i Seiryoku-Zenyo. Prvi označava da uzajamnim pomaganjem zajedno prosperiramo, a drugi nas uči kako upotrijebiti minimum energije za maksimum efikasnosti.

-U redu je imati puno snage, ali ako ju ne iskoristimo u pravom trenutku, na pravi način i u pravom smjeru – ne postižemo ništa. Potrebno je puno manje sile da bi se bacilo čovjeka ako znaš pravilan način da to napraviš.- ističe Sanja važnost postizanja balansa i učenje kontrole.

Foto: Judo klub “Pinky”

Riječ judo, iako se to ne primjećuje iz natjecateljskog sporta, znači “mekan način”. Marina i Sanja su i same prošle puno ljutnje i frustracija, posebice u natjecanjima, ali kako kažu: “U judu naučiš staviti ego sa strane”. Kroz godine vrhunskog sporta, natjecanja, ali i iskustva s brojnom djecom u Pinkyju i Fujiju, pa konačno i kroz ovu grupu, trenerice su spoznale stvarnu vrijednost juda. Judo je – za sve.

-Konačni cilj treniranja juda je da postanemo korisniji članovi zajednice i mislim da smo u tome napokon uspjele.- naglašava Marina.

Foto: Marina Drašković/Facebook

-Činjenica da smo to shvatile je otvorila sve te nove mogućnosti o kojima prije deset godina nismo razmišljale. Bile smo ograničene natjecateljskim judom, jer teško je razmišljati izvan kutije kada se u njoj nalaziš.- nadovezuje se Sanja.

Judo će, naglašavaju judašice, svaku osobu razviti na svoj način, u najboljem mogućem smjeru. Za njih više ne postoje konačne granice razvoja judaša, bio to vrhunski rezultat ili zabava i svladavanje osnova. 

Kako kažu Marina i Sanja: “U judu ili pobjediš ili naučiš”, a kroz druženje i treninge grupe “Judo kraljica” trenerice su naučile osloboditi se svih stereotipa i još jednom potvrdile da žene svakodnevno pomiču granice, ali i da žena ženi nije vuk.

Foto: Judo klub “Pinky”

Nastavi čitati

Reporter 411 - 16.12.2021.

Facebook

Izdvojeno