Sport

IN MEMORIAM – TOMISLAV ŽIDAK (1.1.1953., Zagreb – 13.4.2017., Zagreb)

13.travnja 2017.godine otišao je jedan od najboljih, ako ne i najbolji, športski novinar – Tomislav Židak.

Objavljeno

prije 7 godina

12. travnja 2018.

Objavio/la

“Možda nije u redu da jedan sumnjivi poluintelektualac, sin šustera iz Vugrovca, piše o čovjeku čije je vizije ne tako davno napadao i prezirao, jer su moje metafore priproste i huliganske. Moja publika nisu salonski intelektualci, koji sve te lamentacije čitaju kroz naočale sa zlatnim okvirima, moji crteži su uglavnom zadimljeni i crno-bijeli, moja publika su huligani s Dolca, luzeri koji piju po kvartovskim ćumezima, pa čak i robijaši po kaznionicama. I svi mi već 40 godina čekamo nekakvog Godota i svake jeseni, kad gospodin Godot ne dođe, vadimo mast ‘maksimirskom Luciferu’, od navijača sa sjevera do salonskih šprehera i proglašavamo ga serijskim ubojicom hrvatskog nogometa. Želite li dobiti blagonaklonost i simpatije široke publike ili njenog elitnog dijela, najsigurniji je način pljunuti na Mamićevu sirovost, prostakluk, odnosno njegov ‘der Mangel an Erziehung’…”, jedan je od Žiletovih štikleca koji najbolje opisuje odnos s gospodarom Maksimira, možda i najčešćim stanovnikom Židakove Šume. Voljeli su se i mrzili, ali jedan bez drugoga nisu mogli.

Baza je uvijek bio – Domagoj, restaurant kod pokojnog Lovre, ispod maksimirskog juga. I danas je tamo Kranjčarova slika kako lebdi ispod natpisa: “Cico über alles”. Često smo Domagoj otvarali, još češće – zatvarali, a jetra je strpljivo podnosila torture. Dan bi počeo s dvije domaće “šljive”, zatim bi se popila dva hladna, orošena Löwenbräua, a onda bi konobar Štef šapnuo da je “buncek baš gotov”. U međuvremenu bi se skupilo društvo, Gero, Sandro, Stana, Šojka i već oko deset ujutro planula bi prva litra “karabita”, kako smo zvali popularno zelinsko vino. U jedanaest već bi pala i pjesma: “Za nikaj na svetu, ja menjal te ne bi, moj Zagreb tak imam te rad…”
Cicu Kranjčara Židak je obožavao jer za njega simbolizirao purgerštinu i jer u njemu oduvijek tinja neki mali, ali opipljivi pokret otpora. Kada su svi Cici brojali gemište, Židak bi ih s njim ispio i bez pardona ispalio: “Kada je malo unutra, onda je najopasniji…”
Cico, a kasnije i Niko, bili su Tomin pojam zagrebačkog nogometa, a Nikino tjeranje u Hajduk, Židak Mamiću baš nikada nije oprostio.

Bu nekaj i od kuće, podigao je glas, znajući da ga ovaj sluša. A Krešo se često nasmijao i s novom turom stigao za stol. Na njegovo mjesto, u kutu, gdje je imao najbolji pregled igre, mjesto koje je živi svjedok mnogih kolumni i razgovora, mjesto koje bi baš svakoga tjedna, kada je nabo dobru temu, uskliknulo od veselja:
– Šokre, ubil buš nas s ovim karabitom…
Vlasnik kultnog kafića Van Gogh, Krešimir Ostojčić nije, međutim, bio samo barmen, već suputnik i prijatelj, svjedok brojnih Žiletovih proputovanja, gdje je Krešu švercao po hotelima i upoznavao ga s brojnim facama svjetskog nogometa. Nakon selidbe Jutarnjeg iz Vjesnika u Koransku, Van Gogh je postao baza, a “refreshment” svakodnevna navika. U kojoj se uvijek nalazio i Šokre, sve do posljednjeg dana. Od četvrtka, za nas koji smo zalazili tamo, taj će stolac vječno ostati prazan…

18.04.2017., Zagreb – Komemoracija za Tomislava Židaka održala se u kazalištu Gavella. Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

Zmaj s Borongaja, kako je tepao, bila je Židakova najveća muza i ljubav njegova života. Prisutna u kolumnama, u kojima je na svoj briljantni humoristički dar pričao njihove anegdote i gdje ju je znao slatko podbosti, a ona bi uzvratila kada bi iz banke SMS-om stigla poruka da je opet nekaj zbrisalo s računa…
Snješka je bila neizostavni dio Šume, ali i naših života, svakoga dana, oko 16 sati, kada bi zazvonio telefon, a on bi, tvrde svjedoci, odmah se okrenuo:
– Mala, daj putnu, stiže Zmaj…
Zmaj kojeg je doslovce obožavao!

Grdobina i škampi ostali su u moru. Stol na “ribarnici” Volosko kod Somborskog nije dočekao još jednu “riblju gozbu” kulinarskog užitka. S nogometnim začinima. Žile je pobjegao… Još jedna potvrda da Bog k sebi uzima dobre ljude prerano. Dvaput godišnje uzimao je “jednodnevni godišnji odmor”, sa Snježanom bi dolazio na more. Škampi su plivali u malvaziji zadovoljstva. Za posljednja razgovora iz bolnice dogovarali smo novi ručak. Da jedan drugome nešto objasnimo… zapisao je Orlando Rivetti, ugledni riječki novinar i Židakov veliki prijatelj.

Svatko ima svog favorita, a moj se zna – Štef Lamza, davnih se dana jasno i otvoreno odredio Židak po pitanju najobožavanijeg igrača. Kroz glavu gospona Lamze uvijek su letjela ona četiri, samo njihova pitanja, kojima je započinjao svaki razgovor: “Na koliko smo tableta dnevno, kako prostata, kakva je penzija i kaj bu s Dinamom? A gutamo šest tableta dnevno plus ‘afrička šljiva’, mokrimo kao što mucavci govore, penzija je mala, a režije sve veće. A Dinamo? Nigdar ni bilo da ni nekak bilo…”
Stjepan Lamza ima posebno mjesto u Židakovom panteonu slavnih, Štef je početak i kraj svakog razgovora o “najboljem dinamovcu svih vremena”. Zauvijek će svijetliti rečenica koju smo mi mlađi novinari naučili u zarez: “I danas najjače svijetli ime Štefa Lamze, bohema iz Splendida, tragičara s Vile Rebar i autora nezaboravne utakmice 14. lipnja 1967., kada je u Zagrebu sa 4-0 Eintracht iz Frankfurta zgažen kao opušak. U režiji Štefa Lamze…”

Na prvu stvar nam zvuči kao čarobna priča, pisati o klubu koji obožavaš od vremena nogometne inicijacije, ali zapravo ste je mogli podvesti pod omiljeni Židakov nazivnik – za jedan tračak radosti, hiljadu dana žalosti. U iznimnim šampionskim trenucima Dinamo je predstavljao zadovoljstvo i sreću, ali u profesionalnom Židakovu životu značio je i mali milijun dvorskih borbi, mačevanja s političkim namjesnicima, polemiziranja s nedodirljivim šefovima. Opet – bez tolikih frustracija i trauma, zar bi “Priče iz Maksimirske šume” ikoga zanimale? A znamo da ih je narod gutao i da na posljednjoj stranici subotnjeg Magazina od toga dana pa dovijeka zjapi crna praznina. Život i smrt plesali su ruku pod ruku na stranicama koje su nam tobože pričale o nogometu.

Tomislav Židak vječito je radio – i onda kada bi već ispunio svoju dnevnu “kvotu”. Samo mu je bolest mogla oduzeti radni, spisateljski ritam i način života. Bio je od onih koji su vrlo jasno živjeli kako bi radili, a posvetio je taj rad sportu, prvenstveno nogometu i Dinamu. Teško je govoriti o bilo kom dobrom, ali i teškom momentu sporta proteklih desetljeća bez njegove riječi. Židak je istinitost stavljao ispred svega, a pratio je spisateljskim stilom bez premca.
Zbog Tomislava Židaka novine su kupovali i radnici i sveučilišni profesori. Objedinio je ne samo navijače Dinama, već navijače samog, poštenog sporta i njegovih plemenitih težnji. Bio je pisac i čovjek dobra srca, koje će nedostajati svakom čitatelju i znancu. Za njim ostaju knjige i novinski tekstovi. I nenadoknadiva praznina.

Povezane teme:in memoriam sportski novinar Tomislav Židak

Sport

VIDEO ‘Pršira ne želim pustiti, stižu vanserijska pojačanja, a gradit ćemo i moderni kamp!’

Nenad Črnko, predsjednik HNK Gorice, u božićnom intervjuu za klupski kanal govorio je o jeseni iza nas, o igračima i trenerima, o planovima za zimski prijelazni rok, ali i dugoročnim planovima, koji zvuče čudesno…

Objavljeno

prije 4 sata

26. prosinca 2024.

Objavio/la

Marko Vidalina

Točno na Božić, u terminu iza ručka, HNK Gorica objavila je blagdanski intervju s predsjednikom kluba Nenadom Črnkom. Unatoč posljedicama prehlade, Črnko je više od sat vremena analizirao jesen iza nas, pojašnjavao zašto je i kako došlo do situacije u kojoj se klub trenutačno nalazi, a govorio je i o Iliji Karamatiću, investititoru koji je ušao u klub. Posljedično, ima tu i ozbiljnih planova za budućnost, toliko ozbiljnih da sve skupa zvuči i pomalo nevjerojatno!

Prvo, o jeseni iza nas…

– Naravno da nisam zadovoljan ni plasmanom ni cijelom ovom jeseni, ali pokazalo se da nam nedostaje širine na klupi. Dobro se to vidjelo i u ovoj posljednjoj utakmici protiv Lokomotive, koju vjerujem da ne bismo izgubili da Pršir nije morao izaći zbog ozljede. S druge strane, Ndockyt kao naš ponajbolji igrač ne preuzima taj teret, a generalno gledajući aktualni kadar, puno je rekao trener Carević kad je govorio o karakteru. I zato, jako dobro znamo što nam treba i što moramo napraviti ove zime – kazao je Črnko.

Govorio je i o prijelaznom roku koji slijedi.

– Prije dvije godine ja sam kao predsjednik kluba imao Božić pod normabelima, jer imali smo sedam bodova manje od Šibenika, da bi devet kola prije kraja imali 11 bodova manje… I naučio sam da ne treba gledati tablicu, treba gledati samo sebe. Jedino tako možemo uspjeti. Ovo je situacija koja mora zabrinjavati, ali mi smo pet bodova od šestoga mjesta. Moramo se ponašati kao da smo devet bodova iza ostalih, a ne ovaj jedan – rekao je Črnko i nastavio:

– Radimo na pojačanjima od početka prosinca, uz mene i trenera Carevića tu je i savjetnik za sportska pitanja Boštjan Blažinčič, a dovest ćemo i još jednog skauta. Dogovorili smo dva izvanserijska igrača, koji su jako dobro poznati u okvirima HNL-a, na pozicijama koje su nam potrebne. Osobno mislim da nam trebaju tri do četiri kvalitetna pojačanja, plus Pajaziti i Halilović, koji će se vratiti. Imam i jednu ludu ideju, za nju se mora poklopiti želja igrača, za što imamo pet posto šanse, ali ako uspijemo, to će biti revolucija!

Dotaknuo se i mogućih odlazaka najboljih igrača, konkretno kapetana Jurice Pršira.

– Stat ću na kraj svim tim pričama: ja ću napraviti sve što mogu da Pršir ostane! Mislim da bi i za njega bilo najbolje da ima još šest mjeseci kontinuiteta kakav je imao na jesen, i on zna kako razmišljam, a mislim i da je moja odgovornost kao predsjednika da pokušam zadržati najboljeg igrača. U prijevodu, ili će Pršir ostati ili će otići za takav iznos da možemo dovesti dva Pršira – poručio je Črnko.

Neizostavna tema je i dalje pomalo misteriozni Ilija Karamatić, koji se ozbiljno uključio u klupske procese.

– Ilija je jako dobar prijatelj s Robertom Prosinečkim, viđali smo se često kroz nogometna druženja i znao sam da je vrlo ozbiljan menadžer čak i na međunarodnoj razini. A u svemu tome sam vidio da je zagrijan za ulazak u nogomet. Sad, kad sam ga malo bolje upoznao, vidim da smo isti profil. Drago mi je što je pristao ući u klub, drago mi je i što je izabrao Goricu, a na to je utjecao imidž koji je Gorica stvarala svih ovih godina, informacije koje je dobivao, a koje su govorile da je Gorica najozbiljniji klub za takva ulaganja. Nama je nedostajalo baš ono što Ilija donosi: menadžerski duh, kvaliteta upravljanja, ekonomija… On se neće miješati u sportski dio, kao što se ne miješam ni ja, osim što ponekad moram, jer nemamo dovoljno ljudi – pojasnio je Črnko i otkrio pomalo senzacionalne planove.

– Imamo viziju koja ide dalekosežno, do tri, pet, sedam i deset godina. Daj Bože da se 70 posto toga ostvari. Naš odnos zasad je savršen, sva naša promišljanja se poklapaju, a sve radimo u interesu kluba. Kad govorim o planovima, neću pričati o Iliji Karamatiću ili Nenadu Črnku, nego o HNK Gorici. Vrlo brzo ćemo se službeno pojaviti u Gradu, svjesni da imamo podršku čelnih ljudi Grada, ali i da klub nije tu da crpi sredstva iz gradskog proračuna – počeo je predsjednik i nastavio:

Tražimo parcelu od minimalno 200.000 kvadrata i klub je spreman investirati u izgradnju kampa. Imamo dvije zanimljive parcele i ako postoji mogućnost da se nađe zajednički interes, spremni smo dati idejni projekt i bankovne garancije za najmoderniji kamp u ovom dijelu Europe! Imat će minimalno pet nogometnih terena i mali stadion za igranje utakmice, ne prvoligaških, ali svih ostalih, a tu bi bila i dvorana od 1000-2000 gledatelja, u kojoj bi mogli igrati rukometaši i košarkaši, rast će tu i teniski centar, padel centar, najmoderniji medicinski centar, smještajne kapacitete… Naš plan je dovesti dvije tisuće djece u taj kamp, da svi koji su u sustavu natjecanja neće morati plaćati članarinu ni kupovati opremu. Vizija je dati svakom djetetu u Velikoj Gorici da igra nogomet, da se zabavlja, da imamo kontrolirane uvjete za sve njih, možda u budućnosti i nekakav internat, u kojem bi se školovala ta djeca… Za tri do pet godina to bismo mogli napraviti!

Kako je tekao cijeli razgovor, pogledajte u videu…

Nastavite čitati

Sport

FOTO Održan 4. Božićni rukometni turnir RK Zagorica

Objavljeno

prije 2 dana

24. prosinca 2024.

Objavio/la

David Jolić

Rukometni klub Zagorica bio je organizator 4. rukometnog turnira u tri uzrasne kategorije za djevojčice: U11, U13 i U15. Turnir je odigran u Sportskoj dvorani Srednje strukovne škole u Velikoj Gorici od 21. do 23. prosinca 2024.godine.