HOTNEWS

In memoriam: Josip Deda Rus

Objavljeno

prije 8 godina

2. listopada 2017.

Objavio/la

„Sudbina je to, kaj drugo?“ – prva je pomisao koja me pratila u zadnjih desetak dana, baš kad sam se spremal za odlazak na tekme lokalnog nogometnog ljubimca.
Prvo, baš uoči odlaska na gostovanje u Vrbovec, saznal sam da nam je Deda završil u Vinogradskoj bolnici. Moram priznati da se nisam pretjerano iznenadil, imajući u vidu Dedine zdravstvene tegobe zadnjih godina, naročito poslije zahtjevne operacije srca. Ali, bilo mi je žal da Dede ne bu z nama baš u busu za Vrbovec, u taj mali gradić za koji je i sam bio posebno vezan kroz skoro cijeli svoj radni pa i životni vijek. Vjerujem da svi stariji Goričani i danas pamte mesnicu PIK-a Vrbovec, u pomalo neuglednoj limenki na staroj tržnici. No, baš je ta mesnica bila omiljena i neizbježna lokacija kada je bila u pitanju nabava mesa za obiteljsko blagovanje. Mesnica u kojoj je „stolovao“ Josip Rus, mesar po zvanju, znanju i vokaciji, koji je svoj zanat ispekao u najvišoj mesrskoj „školi“ pokojnog Juraja Brigljevića. Gospon Rus je uz sve nabrojane zanatske kvalitete imao i one dodatne vezane uz šarm, lijepu riječ, osmijeh pa ne čudi da su za njegov pult u potrazi za flamom ili junetinom najrađe navraćale i goričke dame i gospođe, ali i svi viđeniji nositelji javnih i političkih funkcija predvođeni pokojnim Jožom Karasom.
Eto, preplavljen baš tim dragim sjećanjima i uspomenama, nisam mogel sakriti žal kaj Dede Rusa nema z nama na tekmi baš u „njegovom“ Vrbovcu. Poslije dugog niza godina, bila je to prva gostujuća utakmica na koju smo krenuli bez njega.
Drugi razlog zakaj tvrdim da je sve to skupa ipak i igra sudbine leži u činjenici da se priča ponovila i ove subote: spremam se na domaću tekmu kontra Maksimira, oblačim „udarničku“ majicu i prihvaćam jedan od ružnijih poziva u životu: upravo je umrl Deda Rus!!! Kaj drugo, nego šok i nevjerica…ipak smo nekak svi verovali da nam se bu vratil, da bumo još skupa odgledali čudaj tekmi…Ali, ne….samo vuru-dve prije utakmice svojeg voljenog kluba, Deda je odigral svoju posljednju životnu tekmu i zanavek nas napustil!
Ozračje nevjerice vladalo je tog lijepog subotnjeg popodneva u kurilovečkom sportskom centru i bilo je primjetno u pogledu svih domaćih kibica. Minuta šutnje svih aktera iz Kurilovca i Maksimira bila je jedina sportska mogućnost i ljudska obaveza kojom smo Josipu Rusu Dedi mogli odati uistinu dužnu počast na vijest o njegovoj smrti.
Kurilovec i Udarnik bile su, naravno uz obitelj koju su činili supruga Manda i djeca Neno i Snježana, Dedine najveće i najiskrenije ljubavi. U klubu je uvijek bio prisutan, s klubom je živio, lijegao i ustajao uz Sportske, tražeći vijesti o svom Udarniku. Intenzivno je bio aktivan već od kraja sedamdesetih pa sve do početka devedesetih godina prošlog vijeka, najčešće svojom sponzorsko-donatorskom naklonošću, a u dva mandata i kao član Upravnog odbor kluba. U tom je razdoblju rado popratio i nastupe svog sina Nene u najdražem dresu, a posebno se radovao kada je u istome istrčao i unuk Josip. Veliki dio slobodnog vremena Deda je i inače provodio u prostorijama kluba gdje je rado bacio partiju karata sa svojim pajdašima. Uz prave dečke i dobru butelju bil je to poseban gušt. Udarnikove pobjede bile su razlog njegove neizmjerne radosti i sreće, baš kao što su ga porazi, srećom puno rjeđi tih godina, činili nesretnim i gotovo očajnim. Posebno se sjećam njegove radosti nakon važne tekme u kojoj smo u gostima nadigrali Jasku te potom zaposjeli jaskanski hotel uz bogati Dedin ručak i razdraganu pjesmu. Isto ili slično se ponovilo na zagrebačkoj Kajzerici gdje smo sa 1:2 „zmazali“ Lokomotivu koju je vodio Ilija Lončarević i osvojili jedan od najvrijednijih klupskih trofeja – naslov pobjednika kupa čitavog Zagrebačkog nogometnog saveza u sezoni 1995/96! Udarnička pjesma odjekivala je Kajzericom dugo u noć, a dobro pamtim Ilijine riječi upućene svojim „lokosima“: „Evo, dečki, sad vidite kaj je prava družina i klapa. Tak se igra za svoj klub, tak se raduje pobjedi…!“ Uvjeren sam, što više znam i garantiram, da je Deda Rus poslije tih riječi bil daleko najsretniji čovjek na svijetu. Baš kak smo svi bili sretni i ponosni kada smo poslije niza klupskih uspjeha, sve te sportske dosege malog kurilovečkog kluba obilježili i proslavili prvim volom koji je završio na turopoljskom ražnju, iza južnog gola kurilovečkog „erodroma“.
Eto, zbog svega opisanog i navedenog, znajući neumitnost ljudske sudbine, čovjek osjeća tugu, nevjericu i prazninu kada izgubi dragu osobu. Naročito kada izgubi osobu koja je odisala i plijenila dobrodušnošću, ljudskom širinom, vedrinom i optimizmom. Osobu koja je imala sposobnost i mogućnost darivati druge oko sebe, koja je imala Božji dar dijeliti dobro i zlo s drugima….zato poslije odlaska takvih osoba ostaje jednostavno – praznina.
I danas (ponedjeljak, 02.10.2017.) kada se u 14,30 sati budemo na gradskom groblju u Gorici opraštali od Dede, znat ćemo da smo na vječni počinak ispratili čovjeka iza kojeg će u srcima svih nas, nadasve u „udarničkom“ srcu, ostati praznina….velika i ogromna….praznina na rubu bezdana…!!!
Neka ti je, dragi naš Deda Rus vječita slava i hvala za sve što si s neizmjernom ljubavlju, srećom i zadovoljstvom činio i darivao svojoj velikoj životnoj ljubavi – Nogometnom klubu „Udarnik“ iz tvojeg i našeg Kurilovca!!! (Vlado Stepanić)

Povezane teme:

HOTNEWS

PONOS HRVATSKE U rukama goričkog Spidermana Maxa prestižna nagrada za hrabrost!

„Ograničen sam duljinom užeta – trenutačno je to 20 metara, ali oprema drži i do tri tone. Ako se pouzdaš u opremu, siguran si“ – ponosno priznaje Max, inače vatrogasac u Javnoj vatrogasnoj postrojbi Grada Velike Gorice.

Objavljeno

prije 17 sati

18. ožujka 2026.

Objavio/la

Morena Martinović

Foto: Privatni album

Voditeljski dvojac Gianna i Matko u jutarnjem programu City radija ugostio je danas posebnog gosta – Velikogoričanina Maximiliana Bindernagela Vujnovića, ovogodišnjeg dobitnika nagrade Ponos Hrvatske, koji je javnosti poznatiji kao “gorički Spiderman”.

Riječ je o priznanju koje se dodjeljuje pojedincima koji svojim djelima, hrabrošću i humanošću ostavljaju snažan trag u zajednici, a Maximilian priznaje kako ga je sama nominacija, a potom i nagrada – iznenadila.

„Nisam mislio da to zaslužujem. Ima tamo ljudi koji rade nevjerojatne stvari, pomažu bolesnoj djeci, a ja obučem tajice i malo visim. Ali očito i male stvari koje nekoga usreće imaju veću vrijednost nego što sam mislio“, rekao je Max.

Dodjela nagrade za njega je bila posebno iskustvo koje je, u svom stilu, obilježio i simboličnim detaljima. U Hrvatski sabor stigao je u odijelu, ali sa Spiderman maskom, dok je za svečanu večer odabrao tematski sako.

Od Njemačke do Velike Gorice

Iza neobičnog imena krije se i životna priča obilježena promjenama. Maximilian, punog imena Maximilijan Ralf Nikola Bindernagel Vujnović, je u Hrvatsku stigao kao desetogodišnjak.

„Došao sam prije 20 godina iz Njemačke. Htjeli smo se maknuti od jedne situacije, a majka ima hrvatske korijene. Ovdje sam odrastao i ljudi su me prihvatili“, ispričao je pa nastavio: „Lijepo je u Hrvatskoj, jer smo tu ljetovali. I evo, nakon toliko godina zaljubio sam se jednostavno u našu Hrvatsku”. Odrastanje u Velikoj Gorici Max opisuje s toplinom i zahvalnošću. Pohađao je Osnovnu školu Nikole Hribara, koju pamti kao posebno iskustvo, a spominje i svoju bivšu razrednicu: „Ako sluša, Jasna Odrčić – bila si legenda.“ Srednju školu završio je u našoj gimnaziji Velika Gorica, gdje je, kako kaže, učio važne životne i društvene lekcije.

Unatoč tome što već dva desetljeća živi u Hrvatskoj, tragovi njemačkog podrijetla i danas se mogu prepoznati u njegovu govoru. I sam priznaje kako još uvijek „vuče“ određeni naglasak, a kroz šalu otkriva i gdje najčešće griješi.

Kako kaže, na to ga je upozorila njegova djevojka koja podučava strance hrvatskom jeziku.

„Kaže da me genitiv zeza, a i slovo ‘R’“, ispričao je kroz smijeh, pokazujući da mu ni jezične sitnice nisu problem – dapače, prihvaća ih s dozom humora.

Privikavanje na novu sredinu i jezik, nakon dolaska iz Njemačke, nije bilo jednostavno. Hrvatski jezik mu je u početku stvarao poteškoće, a socijalna dinamika škole zahtijevala prilagodbu. „Jako teško. Hrvatski nije lagan jezik, a bilo je i zezanja, što je sasvim normalno odrastanje. Kad dođeš u novu sredinu, malo će te zezati, ali to ti gradi otpornost i hrabrost da izlaziš u javnost“, objašnjava.

Iskustvo života u Hrvatskoj, kaže, znatno se razlikuje od Njemačke. „Tu kod nas je puno opuštenije, ogromna je razlika u količini zezancije i opuštenosti. Ljudi ovdje su stvarno dobri iznutra i pomažu čim vide da nekome treba pomoć. To je razlog zašto sam ostao ovdje. Lako je otići u Njemačku, ali ovdje ti je život – tu su tvoji ljudi, to nema cijene“, zaključuje.

Vatrogasac bez maske – heroj u stvarnom životu

Iako ga javnost prepoznaje po kostimu superheroja, njegova svakodnevica daleko je ozbiljnija. Kao profesionalni vatrogasac, Max sudjeluje u intervencijama koje često nose visok rizik.

„Na početku imaš strah, sve ti je novo, ali s vremenom se navikneš. Moraš biti smiren jer donosiš brze odluke. Najvažnije je povjerenje – kolege su kao obitelj“, naglašava.

Put do tog zanimanja nije bio trenutačna odluka iz djetinjstva, iako su mu, kako kaže, vatrogasci oduvijek bili zanimljivi. Pravu strast prema tom pozivu razvio je nešto kasnije, pod utjecajem obitelji. Kako ističe, ključnu ulogu imao je njegov očuh, koji je radio kao voditelj smjene.

„Kad sam vidio kakav je to život, da stalno ima nešto novo i da nisi zatvoren u uredu osam sati dnevno – znao sam da je to za mene“, ispričao je. Govoreći o najzahtjevnijim intervencijama, ističe kako je teško izdvojiti samo jednu situaciju, jer je svaka priča za sebe. Ipak, posebno opasnima smatra požare u zatvorenim prostorima, poput podruma.

„Sve je zadimljeno, ne vidiš ruku pred sobom, a kamoli kolegu. Imaš osjećaj kao da si u labirintu, ne znaš što je oko tebe, a znaš da možda negdje ima i plinska boca“. U takvim trenucima, dodaje, presudni su smirenost i povjerenje u tim: „Moraš se pouzdati u kolege i biti samouvjeren. Nisi tu da bi odustao i izašao van“, zaključuje.

Zašto baš Spiderman?

Njegova druga, vedrija strana priče počinje još u djetinjstvu. Upravo ga je taj superheroj, kaže, najviše oblikovao.

„Spiderman je bio običan klinac koji je dobio moć i odlučio pomoći drugima. Mislim da svako dijete to ima duboko u sebi da ako može nešto napraviti, da napravi nešto dobro. Samo ja od toga nisam odustao“, objašnjava.

Iako je svojom pričom i angažmanom postao prepoznatljiv, ne smatra da ima „ekskluzivno pravo“ na ulogu Spidermana. Dapače, primjećuje kako se sve više ljudi odlučuje na slične inicijative.

„Spiderman nije moj izum, svatko to može raditi. Ali primijetio sam da ih ima sve više otkad sam krenuo“, kaže. Kroz smijeh se prisjetio i neobične situacije kada ga je jedan umirovljenik, također poznat po penjanju i nazivan „Spidermanom“, pozvao na svojevrsni dvoboj.

„Legenda od čovjeka, stvarno. Već smo se čuli, jako pristojan gospodin“, ističe. Do susreta ipak nije došlo zbog brojnih obveza, no ideja o zajedničkom druženju i dalje postoji govoreći da ga je htio „pozvati na penjanje, malo se podružiti i dati mu jedan svoj kostim, ali čovjek je visok 190 centimetara pa mu nije odgovarao“. Dodaje i kako bi mu rado pomogao nabaviti kvalitetniju opremu: „Kad sam vidio kakav kostim ima, baš sam poželio kupiti mu novi. Zaslužio je. Da se ja u tim godinama penjem po planinama – svaka čast, stvarno mu se divim“, zaključuje.

Visine, oprema i sigurnost

Njegovi nastupi često uključuju spuštanje s velikih visina no iza atraktivnih scena stoji ozbiljna priprema i oprema.

„Ograničen sam duljinom užeta – trenutno je to 20 metara, ali oprema drži i do tri tone. Ako se pouzdaš u opremu, siguran si“, kaže.

Iza takvih pothvata stoji i ozbiljna fizička priprema. Kako ističe, kondicija je nužna kako za vatrogasni posao, tako i za akrobacije koje izvodi navodeći da ide “svaki drugi dan na penjanje jer tu razvijaš snagu hvata, a to ti daje samopouzdanje kad si na visinama“. Iako kroz šalu napominje da uvijek može bolje, priznaje da je upravo u tom segmentu najjači. Dodaje da možda nije “najjači u svemu, ali da je definitivno najbolji penjač“. Što se tiče kostima, dodaje, ne traju dugo zbog zahtjevnih uvjeta, no nedavno su mu građani donacijom omogućili novi, kvalitetniji koji koristi isključivo za humanitarne akcije.

Podrška i planovi za dalje

Uz sve obveze, veliku podršku ima u privatnom životu.

„Imam curu koja me prati i pomaže. Bez nje to ne bi išlo“, iskreno priznaje. Iako mu je velika podrška, navodi kako zabrinutost ipak postoji – iako se o tome ne govori uvijek otvoreno.

„Mislim da se brine, ali ne želi to baš priznati“, kaže kroz osmijeh. Dodaje kako je na početku njihove veze ta zabrinutost bila izraženija, no s vremenom se smanjila, ponajviše zato što je njegova djevojka od početka bila svjesna kakav život vodi. i kako kaže Max: „Znala je kakva sam osoba i da sam već skakao padobranom više puta“, objašnjava.

Kada je riječ o budućim planovima, njegova želja ostaje jasna – nastaviti s humanitarnim akcijama, ali uz što više službenih dozvola govoreći da bi „volio dobiti više dozvola za spuštanja jer je to jako teško organizirati legalno, ali cilj mu je sve povezati s humanitarnim udrugama i razveseliti ljude posebno u Velikoj Gorici“, ističe, uz poruku: „Ako netko to čuje – dajte mi neki visoki neboder.“ Prisjetio se i jednog od zapaženijih pothvata – spuštanja s Hendrixovog mosta koje je privuklo velik broj građana. Iako prvotno nije planirao ići do kraja, odaziv publike promijenio je odluku.

„Mislio sam da će doći deset ljudi, a kad sam vidio koliko ih je zapravo došlo, rekao sam – sad se moram spustiti“, prepričava te naglašava kako je sigurnost uvijek prioritet.

„Uvijek sam osiguran na tri točke. I da jedna zakaže, oprema i dalje drži – može izdržati i do tri tone“, objašnjava. Ipak, priznaje da ponekad stvari ne idu potpuno po pravilima: „Za Hendrix sam si rekao – bolje tražiti oprost nego dozvolu“, kaže kroz smijeh, dodajući kako je nakon toga ipak dobio upozorenje da takve situacije ubuduće pokušava izbjeći.

Priča Maximiliana Bindernagela Vujnovića podsjetnik je da se heroji ne kriju samo u stripovima. Ponekad nose vatrogasnu opremu, ponekad kostim Spidermana, ali uvijek imaju istu želju – pomoći drugima.

Svečanu dodjelu nagrada Ponos Hrvatske pratite 28. ožujka 2026. u 16 sati na HTV 2.

Nastavite čitati

HOTNEWS

FOTO Predstavljen Ljetopis Grada Velike Gorice 2025.

Objavljeno

prije 24 sata

18. ožujka 2026.

Objavio/la

David Jolić

Novi 21. broj Ljetopisa Grada Velike Gorice 2025. predstavljen je jučer (utorak, 17.03.2026., početak u 19 sati) u posve ispunjenoj Gradskoj vijećnici Pučkog otvorenog učilišta. Na 270 stranica Ljetopisa 2025 predstavljen je bogati presjek života Grada Velike Gorice, kao što su 30 godina Grada Velike Gorice, 800 godina Plemenite općine turopoljske, kao i mnoge druge obljetnice udruga i društava Grada. Veliko bogatstvo života Grada prezentirano je kratkim podsjetnikom od početka do danas.