Sport
Ikona HNL-a na klupi Gradića! ‘Svlačionica će gorjeti i tresti se od galame…’
Vjeran Simunić (70) naslijedio je Zorana Tomčića na klupi NK Gradića, koji su katastrofalno krenuli u sezonu. U pomoć su pozvali trenera kojem će Gradići biti 44. klub u karijeri (?!), čovjeka koji sa sobom donosi otprilike milijun priča…
Kad se prelistavaju povijesne knjige hrvatskog klupskog nogometa, u ovih 30 i nešto godina iza nas, pojedina lica iskaču, odskaču, izdvajaju se… Neki po uspjesima i trofejima, neki po rekordima i posebnim dosezima, a neki po – karizmi! U tu posljednju skupinu definitivno spada Vjeran Simunić (70), ikona HNL-a i, za nas posebno važno, novi trener NK Gradića!
Živopisni trener na ulasku u osmo desetljeće života više ni sam ne zna koliko je klubova vodio tijekom karijere, ali naš izračun će reći da su mu Gradići 44. klub u trenerskoj karijeri?! I to će dovoljno reći o nogometnom putu koji je karizmatični Splićanin ostavio iza sebe. Bio je golman, branio za Hajduk, Zagreb i vinkovački Dinamo, pa otišao u Portugal, Italiju i daleki Japan, gdje je bio pionir po pitanju dolaska europskih nogometaša u tu zemlju.
– Da, bio sam prvi Europljanin koji je otišao u Japan, još 1984. Osvojio sam tamo duplu krunu, bio sam čak i na prijemu kod cara Hirohita. Taj klub danas je poznat kao Tokyo Verdy, imali smo i onda dosta navijača na utakmicama, a danas je sve još popularnije. Tek nakon mene u Japan su došli Pierre Littbarski, Toto Schillaci, kao i Piksi Stojković, koji je tamo postao legenda – ispričao je Vjeran Simunić u velikom razgovoru za Germanijak.
Između vratnica stajao je sve do 40. godine, a onda započeo seriju klubova na čijim je klupama sjedio. Krenuo je u Lipiku i Čazmi, prošao Čakovec, Split, Žrnovnicu, Klis, Stare Perkovce, Zabok, Posušje… Bio je trener mostarskog Zrinjskog kad je 2002. godine došao poziv Stjepana Spajića da preuzme Hrvatski dragovoljac i uključi se u svijet HNL-a. Zadržao se u njemu sljedeće četiri godine, vodio i Kamen Ingrad, Zadar dvaput i Cibaliju, a njegov trenerski put u najvišem rangu našeg nogometa završio je 2005. godine.
– Nazove mene Stjepan Spajić i kaže: ‘Čekam te danas do 17 sati, nisam siguran hoćeš li biti trener ti ili Mile Petković, tko prije dođe!’. Vozio sam za Zagreb preko Bosne, preko nekih planina, ne znam ni sam gdje, već sam raskinuo sa Zrinjskim. Došao sam kod Spajića i kaže on meni: ‘Rođo, imao sam sastanak Upravnog odbora. Stao sam ispred ogledala, pogledao se i rekao da si ti trener Hrvatskog dragovoljca!’ – prepričao je svoj HNL početke Simunić.
03.06.2014., Slavonski Brod – Na stadionu NK Amater odrzan Kamp za nogometne vratare koji je okupio sedamdesetak polaznika. Vratarska legenda NK Hajduk Vjeran Simunic. r”nPhoto: Ivica Galovic/PIXSELL
Iste sezone i otišao je iz Sigeta, i to u Kamen Ingrad, s kojim je iz lige izbacio upravo Hrvatski dragovoljac, za što ga je predsjednik Vlado Zec nagradio putovanjem na Svjetsko prvenstvo u Japan i Južnu Koreju 2002…
A kad je ispao iz HNL đira, okrenuo se onom niželigaškom, u kojem je dočekao i poziv sa Bruneja. Suludo bogata država željela je razvijati nogomet, a Simunić je tamo, kaže, proveo najljepši dio karijere.
– U Brunej sam došao 2008. preko jednog nigerijskog agenta koji živi u Zagrebu. Bio sam im zanimljiv jer sam spasio Kamen Ingrad, Zadar i Hrvatski dragovoljac od ispadanja, a njima je trebao netko tko će spasiti klub s dna ljestvice malezijske lige. Preuzeo sam ih sedam kola prije kraja na posljednjem mjestu i u tih sedam kola izborio sam ostanak. Produžio sam ugovor, no zbog korupcijske afere prvenstvo je odgođeno za šest mjeseci, tijekom kojih su se posvađali predsjednici saveza pa smo se priključili ligi Singapura – prisjetio se Simunić tih dana, koji je tamo senzacionalno osvojio i kup.
– To je bila potpuna senzacija. I ne samo da smo osvojili Kup nego smo bili pred dvostrukom krunom, sve do pet kola prije kraja, kada su nas potjerali iz lige zbog upletanja vlasti u rad nogometnog saveza. Dvije godine Brunej je bio u nogometnoj izolaciji, a ja sam vodio vijetnamski Ho-Ši-Min. Čim su amnestirani, napustio sam Vijetnam i vratio se dovršiti posao.
Bio je i izbornik Bruneja, a u svim tim godinama u toj posebnoj zemlji ostavio je toliko dubok trag da je dobio i pozivnicu na vjenčanje sultanova sina.
– Bogatstvo sultana vladara Bruneja je nestvarno, mjeri se desecima milijardi dolara, samo palača u kojoj žive ima 1700 soba i garažu sa 7000 automobila. I na vjenčanju je raskoš bila na svakom koraku. Prostor je bio ukrašen milijunima ruža svih boja a posluživala se hrana iz cijeloga svijeta, od iranskog kavijara i aljaških rakova, preko jastoga i japanske Wagyu govedine, do nekoliko vrsta deserata… Sveukupno 18 sljedova, serviranih u posebnom posuđu sa zlatnim i srebrenim priborom za jelo. Doista je nemoguće opisati kako je sve to izgledalo, satima bih mogao pričati o događaju koji ću pamtiti cijeli život. Ovo je vjerojatno najskuplje vjenčanje u povijesti, na kojem su se okupili šeici, sultani i prinčevi iz cijeloga svijeta – opisivao je Simunić.
Nakon povratka iz Azije, Simunić je spremno prihvaćao pozive iz Kaštel Starog, Siska, Imotskog, Zadra, Solina, Viteza, Unešića, Vodica, Postira, Posedarja, Otoka kod Sinja… I nizao klubove.
– Sad kada bi nabrajali sve klubove trebalo bi nam dosta vremena, možda je nekome to čudno, ali volim svoj posao, volim raditi i stalno biti u žrvnju. Gdje god me zovu, ja idem. A stalno me zovu – govori na ovu temu vitalni 70-godišnji trener.
– Uvijek sam se vodio mišlju da je najvažnije stalno raditi, stalno biti u nogometu. Kad bih ispao iz tog ritma, ne bih se osjećao dobro, ja drugačije ne znam. Volim reći da biti trener je slično tome kao da ste liječnik, kirurg. Ako kirurg ne operira nikoga godinu dana, sigurno gubi osjećaj za svoj posao i manje ga kvalitetno radi. Tako je i s trenerima, ako ne radite nigdje duže vrijeme, ispadate iz forme – pojasnio je legendarni Simunić svoju životnu i trenersku filozofiju.
Dok je bio u HNL-u, uzimao je mjeru i najvećima, jer Simunić je kao trener pobjeđivao Dinamo, smjenjivao Hajdukove trenere, ali i vodio utakmicu skriven među navijačima, što se pamti iz ere u Zadru. Dobio je crveni karton, mobitela nije bilo, pa se popeo na tribinu. I vikao igračima što raditi, a za njim su upute ponavljali i navijači… A to je samo jedna od milijun anegdota koje sa sobom u Gradiće donosi šjor Vjeran.
– Nema tog igrača kojem trener ne može ući u glavu. Radim svašta da bi motivirao igrače, da bi iz njih izvukao više nego u tom trenutku mogu dati. Onima koji nisu igrali znao sam davati posebne zadatke koji bi koristili momčadi – govori Simunić pa otkriva neke svoje trikove.
– U drugoligašu Uskoku sam trećem vrataru dao zadatak da bude s navijačima i svaki put kada protivnički trener nešto krene govoriti svojoj momčadi počne svirati s vatrogasnom sirenom. Jednom smo to napravili Elvisu Scoriji dok je vodio Istru, on se digne nešto reći, a sa tribine krene sirena od koje se ne može ništa čuti. Zanimljivo je bilo i u Imotskom, dok je bio u Drugoj ligi, mislim da sam jedini trener kod kojeg je Romano Obilinović uklizavao na zagrijavanju. Zalio bi malo travu ispred klupe i onda im naredio vježbu u kojoj bi im puls skakao na 200. Morali su odraditi nekoliko sprinteva s uklizavanjima prema meni, tako bi im dizao adrenalin. Potom bi ušao u svlačionicu, uvijek sam tražio neki stol kojeg bi mogao baciti, zatresti, tako da probudim vrelu krv u igračima. Kada se borite za svaki bod onda morate sve činiti da igrač vjeruju u tu borbu. U Imotskom smo na stadionu imali reklamu “Volim Imotski”, svi su morali uklizati prema njoj, tko nije uklizao znao je da neće igrati. Također, uvijek govorim igračima da je domaći teren sveta trava, kod kuće se ne smije gubiti utakmice. Jedno je sigurno, gdje god da dođem svlačionica gori i trese se od galame.
Kao trenerske uzore izdvojit će velikane poput Tomislava Ivića, Držaan Jerkovića, Otta Barića i Vlatka Markovića
– Izuzetno je važna kemija u svlačionici, to sam naučio još od Tomislava Ivića. Nakon cijele moje karijere mogu reći da su tri stvari najvažnije za trenere. Prva je da imate kemiju u momčadi, da imate dobar odnos s igračima. Druga je da su igrači kamikaze, da su maksimalno fizički spremni, da mogu poginut za svog trenera. Treća je da momčad na terenu uvijek ima taktičku disciplinu, da je kompaktna i jezgrovita. Sve su moje momčadi takve, da od napadača do stopera postoji kompaktnost – objašnjavao je Simunić.
U svakom slučaju, u nogometne Gradiće stigla je karizma, stiglo je iskustvo, stigle su priče uz koje će biti lijepo provoditi vrijeme. Stigao je Vjeran Simunić, čovjek kojeg su u Singapuru često uspoređivali s Joseom Mourinhom.
– Kažu da imamo isti gard, da sam arogantan i pretjerano samouvjeren. Kako i ne bih bio kad smo im uspjeli odnijeti dva trofeja i naš teren učiniti neosvojivom utvrdom. Prije svake domaće utakmice igračima kažem da na svetog tlu ne smiju izgubiti bodove – poručio je Simunić.
Neka i Gradići postanu neosvojiva utvrda, neka i u Gradićima svlačionica gori i trese se od galame. I od slavlja nakon neophodnih pobjeda, jer ulazak u sezonu je zabrinjavajuće loš. Pet utakmica, pet poraza, četiri postignuta i 23 primljena gola… Idealno za spasitelja poput Vjerana!
Mraclin je sigurnom predstavom izborio finale Kupa NSVG-e svladavši susjedni Polet iz Buševca rezultatom 3:1 na Novoj Grabi. Nekada veliki turopoljski derbi, koji je znao okupiti i nekoliko stotina gledatelja, ovoga je puta pratilo tek sedamdesetak ljubitelja nogometa. Domaćin je pitanje pobjednika praktički riješio već u uvodnim minutama susreta. Mraclin je poveo u 5. minuti kada je nakon asistencije Frana Krilića i pogreške Nike Šestaka, siguran realizator bio Igor Hajduk. Samo dvije minute kasnije nova pogreška gostujuće obrane skupo je stajala Polet. Vratar Matija Halilić loše je reagirao prilikom istrčavanja i loptu praktički predao Kriliću, koji je s dvadesetak metara precizno pogodio za 2:0. Domaćini su nastavili kontrolirati utakmicu, a potvrda pobjede stigla je u 60. minuti. Toni Borovac ubacio je pred vrata gostiju, a Ivan Kos atraktivno petom pogodio za visokih 3:0 i izmamio pljesak okupljenih gledatelja. Polet je do kraja uspio tek ublažiti poraz. U 86. minuti počasni pogodak za goste postigao je Pavao Galović.
Finale velikogoričkog Kupa tako će, kao i prošle godine, igrati Mraclin i Kurilovec. Susret će se najvjerojatnije igrati u srijedu, 3. lipnja, na mraclinskoj Grabi, no konačnu potvrdu još treba dati vodstvo velikogoričkog Nogometnog saveza.
KUP NSVG – POLUFINALE
MRACLIN – POLET (B) 3:1
Stadion Nova graba. Gledatelja 70.
Sudac: Ivan Mirenić. Pomoćnici: Marko Matić i Danijel Zgurić.
STRIJELCI: 1:0 – Hajduk (5), 2:0 – Krilić (7), 3:0 – I. Kos (60), 3:1 – Galović (86).
MRACLIN: Zagorac (od 84. Matejčić), Marjanović (od 79. Hodalin), Smolković (od 46. Đurašić), J. Domitrović, Rajić, Brdek, Matić, Borovac (od 68. Tokić), I. Kos, Krilić, Hajduk (od 89. Kaurin). Trener: Marko Pancirov.
POLET (B): Halilić, Matković, Karaula (od 56. Dolački), B. Šestak (od 50. Dejanović), Kaurin, Jušić, N. Šestak, Raković (od 46. Galović), Stuparić (od 46. Debijađi, od 62. Kirin), Golubić, Ivkić (od 62. Roginić). Trener: Josip Rožić.
Kad se iz Kozjače, iz naših Vukomeričkih gorica, krene prema velikim sportskim snovima, put nikada nije lagan. No, za Ivana Grahovca nogomet je ljubav i način života.
Rođen 24. lipnja 2009. godine, Ivan će za mjesec dana proslaviti svoj 17. rođendan, a iza njega su već godine rada, odricanja i uspjeha kakve mnogi sportaši sanjaju cijelu karijeru. Njegova priča počinje na terenima NK Kurilovec, gdje je kao devetogodišnji dječak prvi put stao među vratnice. Već tada bilo je jasno da posjeduje nešto posebno što označava prave golmane.
Talent nije dugo ostao skriven. Godine 2022. stiže poziv iz HNK Gorice, jednog od najorganiziranijih hrvatskih prvoligaških klubova kada je riječ o radu s mladim igračima. Ivan tamo nastavlja svoj razvoj i vrlo brzo postaje jedan od ključnih igrača generacije 2009. Iste godine dolazi i prvi veliki trenutak. Na kultnom malonogometnom turniru tkz. „Mala Kutija šibica”, pioniri HNK Gorice osvajaju naslov pobjednika, a Ivan Grahovac proglašen je najboljim vratarom turnira. Bio je to trenutak kada je šira sportska javnost prvi put ozbiljno čula za tihog i skromnog dečka iz Vukomeričkih gorica. Pod vodstvom trenera Borisa Trivunova uslijedio je novi iskorak. Generacija HNK Gorice osvaja Prvenstvo Hrvatske u kategoriji starijih pionira, a Ivan svojim obranama potvrđuje status jednog od najperspektivnijih mladih golmana.
No, pravi sportaši ne boje se izazova. Upravo zato Ivan prihvaća poziv trenera Dine Kovača i odlučuje otvoriti novo poglavlje svoje karijere prelaskom u MNK Uspinjača Gimka. Odluka da veliki nogomet zamijeni futsalom pokazala se kao pun pogodak. Brži ritam igre i manji prostor samo su dodatno naglasili njegove kvalitete. Ivan je iz utakmice u utakmicu rastao, a 2026. godina donijela je krunu svega uloženog truda — naslov prvaka Hrvatske u futsalu u kadetskoj konkurenciji.
Državna završnica u Gradskoj sportskoj dvorani Velika Gorica ostat će zauvijek upisana u povijest kluba. Uspinjača Gimka je osvojila naslove državnih prvaka u kadetskoj (U-17) i juniorskoj (U-19) konkurenciji, u obje finalne utakmice svladali su gradskog rivala Futsal Dinamo.
U spektakularnom finalu kadeta protiv MNK Futsal Dinamo, momčad Uspinjača Gimko slavila je rezultatom 3:2, a Ivan Grahovac još jednom bio je jedan od junaka susreta.
Dok je sigurnim obranama zaključavao svoja vrata, publika je posebno ostala bez daha u trenutku kada je „Grah”, kako ga suigrači od milja zovu, postigao nevjerojatan pogodak s gotovo 30 metara udaljenosti. Bio je to trenutak koji se ne zaboravlja — gol koji je podigao dvoranu na noge i simbolično pokazao koliko daleko može dosegnuti dječak iz Kozjače kada vjeruje u sebe.
Na kraju prvenstva stiglo je i novo veliko priznanje — nagrada za najboljeg vratara Hrvatske u svojoj igračkoj kategoriji. No, ono što Ivana razlikuje od mnogih nije samo talent, nego i skromnost. Dok je ponosno držao trofej u rukama, njegove riječi pokazale su koliko čvrsto stoji na zemlji:
– Prije svega želim zahvaliti svojoj obitelji, suigračima i trenerima koji su mi bili najveća podrška i velika pomoć u mom napretku. Ova nagrada mi iznimno puno znači jer osjećam da je odraz mog truda, rada i odricanja tijekom cijele sezone. Ali ovo ne doživljavam samo kao individualan uspjeh, nego kao uspjeh cijelog kluba Uspinjača Gimka. Ponosan sam što predstavljam ovaj klub i što sam dio ove ekipe. Vjerujem da je ovo tek početak još većih uspjeha i dodatna motivacija da nastavim još jače raditi i napredovati.”
Dok gradi ozbiljnu sportsku karijeru i polako ulazi u svijet ozbiljnijeg sporta, Ivan nikada nije zaboravio svoj kraj i svoje ljude. Proteklih godina branio je i za svoju Kozjaču na kultnoj Breškoj ligi. Ipak, kako obveze i profesionalni zahtjevi postaju sve veći, ove godine Ivan neće stati među vratnice svoje momčadi. U Kozjači nitko ne sumnja da će njihov „Grah” uvijek ostati jedan od njih, bez obzira na to kamo ga nogometni put odvede.
Na njegovu sportskom putu posebno mjesto pripada i osobnom treneru Tihomiru Perekoviću, koji je uz Ivana od njegovih prvih igračkih dana. Kroz godine rada, treninga i odricanja bio mu je velika podrška u razvoju, a upravo su predanost, disciplina i kontinuiran rad dodatno oblikovali Ivana u jednog od najperspektivnijih mladih vratara svoje generacije.
Fotografije – obiteljska arhiva
Sport
Novo zlato stiže u Veliku Goricu – sjajan nastup paraboćara na prvenstvu Hrvatske
Boćari BK „Marijan Dobrinčić“ iz Velike Gorice vratili su se s trećeg prvenstvenog turnira Hrvatske u bocci
Sport
ACES Europe u Velikoj Gorici – evo što je grad pokazao u utrci za županijsku sportsku titulu
Članovi ACES Europe obišli su sportske objekte i treninge u Velikoj Gorici u sklopu procjene Zagrebačke županije za kandidaturu Europske regije sporta 2027.
Velika Gorica bila je jedna od postaja trodnevnog posjeta evaluacijske komisije ACES Europe, koja obilazi Zagrebačku županiju u sklopu procjene kandidature za titulu Europske regije sporta 2027. Komisija je u našem gradu, koji već nosi titulu Europskog grada sporta 2023., razgledala sportske objekte, pratila treninge i upoznala se s planovima razvoja sportske infrastrukture.
Tijekom posjeta Gradskoj sportskoj dvorani članovi komisije vidjeli su kako izgleda svakodnevni rad u lokalnim sportskim programima. Istovremeno su se odvijali treninzi djece u različitim disciplinama, od break dancea za dječake do ritmičke gimnastike za djevojčice, kao i drugi organizirani sportski sadržaji za mlade.
U sklopu posjeta predstavljen je i jedan od većih sportskih projekata u Hrvatskoj, budući nogometni kamp Hrvatskog nogometnog saveza u Velikoj Gorici. Članovi komisije upoznati su s tijekom radova i planiranom ulogom tog projekta u daljnjem razvoju sporta u gradu i županiji.
Program posjeta uključivao je i obilazak balon dvorane, gdje su trenirale mlade rukometašice, čime je dodatno naglašena važnost sustavnog rada s mladima i razvoja ženskog sporta u gradu.
Posebna pažnja posvećena je i parasportskim programima, gdje su sportaši demonstrirali treninge, a komisiji je predstavljen pristup koji, kako je istaknuto tijekom obilaska, naglasak stavlja na dostupnost sporta svima.
Najave
Turopoljski polumaraton se vraća u Goricu! U nedjelju 600 trkača, zatvara se dio gradskih prometnica
Nakon sedam godina pauze, Velika Gorica je ponovno domaćin Turopoljskog polumaratona.
-
Gospodarstvoprije 4 danaHZZ objavio brojke, evo što se događa na tržištu rada u Velikoj Gorici
-
CityLIGHTSprije 6 danaZeleno svjetlo za Kušanec: Bačić i Ačkar potpisali ugovor
-
Gospodarstvoprije 4 danaVelika Gorica sve više ulaže u poduzetnike i obrtnike, grad među vodećima po rastu pomoći
-
Vijestiprije 5 danaFOTO Velika Gorica u projektu “Od izvora do mora”, akciji se pridružilo stotinu ljudi