Sport
‘I kroz dobre i loše trenutke treba raditi na sebi, pokušati rasti i postati bolji’
Ivan Prelec, trener koji je uveo HNK Goricu u Prvu HNL, u opširnom intervjuu govori o usponima i padovima, o slavlju i otkazu, o obitelji, prijateljima, životnim parolama i humanitarnom radu…
Objavljeno
prije 7 godinana
Objavio/la
Marko Vidalina
Kraj je godine, još malo pa nestalo, vrijeme je za posljednje poglede unatrag. U životu, ali i u sportu. Konkretnije, u nogometu. Kraj je godine koja je povijesna za hrvatski, ali i za gorički nogomet. Velike su tu zasluge svakog pojedinca iz HNK Gorice, počevši od trenera Sergeja Jakirovića, preko svih igrača, ljudi u i oko kluba, no bilo bi nepošteno zaboraviti i one koji su bili tu pa otišli svojim putem. Kao, recimo, Ivan Prelec (31).
Trener je to koji je uveo Goricu u Prvu HNL, pa onda otišao u poljsku Legiju, raditi s prijateljem i kolegom Deanom Klafurićem. Nije potrajalo, neočekivano brzo Klaf i Prela su se vratili kući, pa se odjednom otvorila i jedna drukčija stranica trenerskog života. Prelec se tako nakon 11 godina trenerske karijere prvi put našao u situaciji da je bez posla, da je daleko od terena, svlačionice i igrača, a sasvim je logično da nogometnom fanatiku poput njega to teško pada. Međutim, nije on tip koji će mirovati, iskoristio je vrijeme da radi na sebi, ali i za humanitarno djelovanje. Njegova je ideja Turopoljsko srce, akcija i malonogometni turnir kojim je skupljeno gotovo 54.000 kuna, prekrasna priča za kraj godine.
I zato je Ivan Prelec na kavu s novinarom došao nasmiješen, sretan i zadovoljan. I rječit kao i uvijek. Novogodišnji intervju ispao je opširan, životan, na trenutke i emotivan, a što je sve ispričao doznajte u recima koji su pred vama…
Ivane, iza tebe je prilično neobična godina, puna preokreta, uspona i padova. Kako njenog zadnjeg dana gledaš na 2018. godinu?
Uvijek sam govorio da se u jednoj godini može dogoditi nezamislivo puno toga. To sam shvatio i ranijih godina, da se u tom relativno kratkom razdoblju mogu razvijati i kao osoba i kao trener, da možeš puno raditi na sebi, ali i utjecati na svoju okolinu. Najbolji dokaz toga je baš 2018. godina. Nakon što sam vodio kadete Dinama, napravio sam iskorak u seniorski nogomet, zatim i taj povijesan rezultat s Goricom, pa je došla situacija da idem raditi s kolegom s kojim se nogometno razumijem u Legiju, na viši nivo… A onda dobiješ jednu vrstu šamara. I shvatiš da je život takav, da u jednom trenutku može sve ići super pozitivno, a već u drugom se sve može okrenuti. Prošao sam sve, od toga da sam bio na vrhu kad smo ušli u prvu ligu, preko toga da smo dobili otkaz u Legiji, pa do toga da sam prvi put u 11 godina trenerske karijere bez posla. Ali, kao što sam bio zahvalan na onome što smo napravili s Goricom, tako sam zahvalan i na situaciji u kojoj se sad nalazim, jer i kroz sve ovo mogu napredovati. Treba se naučiti nositi s tim da u životu postoje usponi i padovi, a ja to prihvaćam. Nije mi lako, nije nimalo, ali trudim se prihvatiti da je to tako i raditi na sebi. Znam da nakon ove silazne putanje dolazi uzlazna, samo je pitanje u kojem će ona smjeru i koliko daleko otići. Budući da nemam posao, imam puno više vremena za obitelj, za dvije kćerke i suprugu, a otvorio mi se prostor i za razmišljanje o nekim drugim stvarima, o ljudima i potrebama. Tako se rodila ta ideja o Turopoljskom srcu, koja je došla kao najljepši mogući kraj godine.
Ok, ajmo redom… Za početak, jesi li ikad požalio što si napustio Goricu nakon ulaska u 1. HNL i otišao u Legiju, gdje nije ispalo idealno?
Lagao bih kad bih rekao da ne razmišljam o tome jesam li mogao nešto napraviti drugačije, ali u tim trenucima odmah sam sebe, onako, lupim po glavi. Vjerujem da u životu nema pravih i krivih odluka, jer svaka odluka, kakva god bila, zahtjeva da nakon nje i djeluješ u određenom pravcu. Svatko od nas će, kad pogleda unazad, shvatiti da je donosio i dobre i loše odluke, pod navodnicima rečeno, ali svaka od tih odluka je naš put koji nas gradi. Ukratko, ne mislim da sam pogriješio nego tražim način kako da iz svake situacije izađem bolji. I u trenucima kad sve ide super, i u onima kad naizgled nije sve baš sjajno, tražim način kako rasti kao osoba i trener. Eto, zato kažem da pogrešne odluke ne postoje.

Slavlje igrača HNK Gorice nakon osvojene Druge HNL. Foto: Luka Stanzl/PIXSELL
Što se točno dogodilo u Legiji, kako je došlo do tog ekspresnog otkaza?
Vrlo jednostavno, kad dođeš na taj nivo, rezultat je jedini važan. Nakon što je Dean Klafurić prošle sezone tamo napravio strašan uspjeh, dobio je priliku krenuti u novu sezonu, u kojoj je glavni cilj bio ulazak u Europsku ligu, ali tako što ćemo doći do posljednjeg pretkola Lige prvaka. Mi smo pokleknuli na drugom koraku, nismo prošli Spartak Trnavu i s time se u klubu, pod pritiskom medija i navijača, nisu mogli nositi. Odlučili su da više ne vjeruju Klafu, odnosno nama, i rastali smo se. Po meni, stvar je tu vrlo jasna. Mi tamo nismo dobili kontinuitet rada da napravimo ono što smo zamislili, zbog čega nam je žao, ali prihvaćamo da je to realnost u poslu koji radimo.
Dugo ste Klafurić i ti maštali o tome da radite zajedno, kao trenerski dvojac, a ta prilika je i stigla u Legiji. Je li ta priča išta promijenila u vašim planovima i željama?
Mi se poznajemo već dugi niz godina, nogometno i po nekim životnim vrijednostima smo vrlo slični, a u nekoliko navrata smo surađivali i u Dinamu. Međutim, ovo je bilo prvi put da službeno radimo zajedno i stvarno je trajalo prekratko da bismo mogli suditi o tome jesmo li idealan par ili nismo. U svakom slučaju, znam da smo kompatibilni, da možemo surađivati. Bez obzira na to što smo dobili otkaz u Legiji, siguran sam da smo radili dobre stvari, koje bi tek s vremenom došle na vidjelo, tako da obojica razmišljamo da smo dovoljno dobri da možemo raditi odvojeno, ali i da smo spremni na još nekoliko projekata raditi zajedno. Otvoreni smo prema obje opcije, no najvažnije je da ćemo si uvijek međusobno biti podrška, da ćemo se moći naći, čuti, pričati o nogometu onako kako smo to radili i do sada.

Ivan Prelec ostavio je dubok trag u svojoj Gorici. Foto: Marko Prpić/PIXSELL
Pratio si, naravno, i sve što se događa u Gorici. Kako ocjenjuješ svog nasljednika Sergeja Jakirovića?
Prvo, ideja Gorice je bila da nastavimo suradnju, tako da sam ja svojim odlaskom u Legiju u tom trenutku stavio klub u nezgodnu situaciju, pa ljudi koji vode klub nisu imali previše vremena da pronađu novo rješenje. U trenutku kad je odabran Sergej, koji je moj prijatelj i kolega s Akademije, nitko nije mogao znati kako će se to razvijati, iako znamo koje su njegove kvalitete i prednosti. Međutim, ova polusezona pokazala je da je on za Goricu u tom trenutku bio pun pogodak, zbog čega mi je jako drago. I zbog kluba, i zbog njega osobno. Vjerujem da u suradnji s ljudima koji vode klub Sergej može i dalje nastaviti raditi dobre stvari.
Slažeš li se s onima koji kažu da je njegov stil igre bio idealan za Goricu kao novog prvoligaša?
Da, slažem se, jer velika je razlika između druge i prve lige, nikad nije lako novacima u prvoj ligi. Sergej je sa stilom igre koji preferira, s načinom na koji vodi momčad, doista bio jako dobra opcija za Goricu. Normalno je da si kao novak u ligi često u podređenoj situaciji, a on se tome jako, jako dobro prilagodio. U prvom dijelu polusezone Gorica je bila iznenađenje za sve, s obzirom na to da se jako dobro i organizirano branila, što je isključivo njegova zasluga, a naprijed je iskorištena ta individualna kvaliteta kroz Atiemwena, Zwolinskog i još neke igrače. Ta kombinacija je donijela rezultat koji je, rekao bih, van svih očekivanja za sve nas.

Sergej Jakirović naslijedio je Preleca na klupi Gorice. Foto: Luka Stanzl/PIXSELL
U svemu tome iskočio je Nigerijac Atiemwen, sjajan igrač koji je u Goricu došao još prošle zime, dok si ti bio na klupi. Kako je došlo do njegova angažmana?
Sportski direktor Niko funkcionira tako da od trenera zatraži informaciju kakvi mu profili igrača trebaju, na kojim pozicijama, nakon čega ih krene tražiti i na kraju ponudi četiri, pet imena za svaku od tih pozicija koji se uklapaju u ono što trener traži. Nakon toga trener napravi rang listu, odredi tko mu je prvi, drugi, treći, četvrti i peti izbor, a Niko se baci na posao. U jednom trenutku je poslao snimku Belog i pitao što mislim o njemu. Pogledao sam video i na pravu pomislio da je to neka šala, jer poslao mi je igrača za kojeg nakon minutu gledanja vidiš da je top klasa. Poslao sam snimku svom pomoćniku Cici Grliću, da bi me on nazvao i pitao: ‘Čekaj, je li ovo neka šala? Pa naravno da je ovo igrač za nas!’ Rekao sam da znam to jako dobro, ali da nisam bio siguran jesam li dobro vidio, jer zvuči nerealno da možemo dobiti takvog igrača. Međutim, stjecajem sretnih i spretnih okolnosti pojavila se opcija da dođe u Goricu. Bio je u Osijeku, gdje nisu definirali njegov status, on više nije želio čekati, bližio se kraj prijelaznog roka… Zahvaljujući Niki i njegovim pregovaračkim sposobnostima, uspjeli smo ga dovesti i to se pokazalo kao pun pogodak.
Priča kaže da čovjek ni na treningu nije izgubio duel, a vidimo i da zabija, asistira… Koliko je Beli zaista dobar?
Ovako na prvu ne izgleda toliko fizički snažan, ali on je iznimno nogometno i situaciono inteligentan. U svakom trenutku zna se postaviti, vrlo je agilan, veliki broj duela odnese, ali ne radi se tu o apsolutnoj snazi, nego u pravom trenutku uđe u kontakt, kad protivnički igrač izgubi stabilnost. Rekao bih da gotovo ‘na prevaru’ napravi to da izgleda da ne može izgubiti duel. U svakom slučaju, to je igrač koji posjeduje iznimnu kvalitetu, koji zna igrati nogomet, razumije ga, brz je… Prototip je modernog nogometaša, no stalno govorim da su njegovi potencijali još i puno veći od ovoga što je dosad pokazao. Siguran sam da pripada i na puno viši nivo od HNL-a, no da bi došao na tu razinu, mora igrati kvalitetno u kontinuitetu, smanjiti amplitude u igri, igrati u oba smjera… Ovdje se puno toga svodi na njegovu individualnu kvalitetu, a na toj nekoj višoj razini morat će se još više podrediti momčadi, imati veću odgovornost u igri u oba smjera.

Iyayi Belive Atiemwen došao je u klub u Prelecovoj eri. Foto: Marko Lukunić/PIXSELL
Nećemo baš o svim igračima pojednično, ali ajmo ostati još malo na Kristijanu Kahlini… Iza njega je briljantna godina, koja je završila osvajanjem Kutije šibica. U čemu je njegova tajna?
On je profil čovjeka i igrača koje ne možeš ne voljeti. Takav je profesionalac i radnik da doslovno plijeni, njegov odnos prema onome čime se bavi može biti primjer za svakoga. Imao je težak put, dugo mu je trebalo da dođe do ovoga gdje je sad, ali ja ne bih rekao da je isplivala samo njegova kvaliteta. Isplivalo je sve ono što je radio posljednjih pet godina, njegov odnos, pristup i rad došao je na naplatu. Spreman je stalno učiti, a to se vidi i po primjeru njegove igre nogom. Ranije nije bio naviknut da sudjeluje u igri na taj način, ali brzina kojom je on prošle sezone usvojio ono što sam tražio od njega je fenomenalna. I sjajan je osjećaj vidjeti ga na Kutiji, kako igra, uključuje se u igru, sudjeluje… Mnogi su zapanjeni njegovim napretkom, ali to je pokazatelj koliko se možeš unaprijediti radom. Siguran sam da ovo nije njegov vrhunac, da će njegova karijera i dalje ići uzlaznom putanjom. Iako znam koliko je sretan i zadovoljan u Gorici, vjerujem da će napraviti transfer, da će napraviti iskorak na još viši nivo, i da će pokazati svoje prave vrijednosti.
Kako gledaš na problematiku koja muči mnogi. Odnosno, ima li Gorica previše stranaca?
Mišljenja su podijeljena, no sportski direktor Niko tako je funkcionirao i u Žalgirisu. Traži igrače iz cijeloga svijeta i to je područje u kojem se on najbolje snalazi, u kojem najbolje može iskazati svoje kvalitete. Isto tako, znam da je došao u Hrvatsku kako bi pronalazio i promovirao i hrvatske talente, a u svemu tome bitan je balans. Naravno da bismo svi mi voljeli da igraju samo naši dečki, igrači iz Turopolja, iz Hrvatske, ali treba reći i da su stranci koji su došli pokazali da su karakterni, da su se dobro uklopili u hrvatski životni stil i u momčad. To je jako dobar spoj i zato mislim da je ovo dobar put. Kažem, nije pogrešno dovoditi strance, ali važno je zadržati balans, jer i u Hrvatskoj ima fenomenalnih igrača. Evo, Martin Šroler je pravi primjer toga, zato mislim da je pravi put graditi naše igrače i dovoditi kvalitetu izvana. Bude li sinergije, nastave li funkcionirati ovako dobro, to je pravo rješenje.
Kako vidiš Dinamovu jesen? Radio si godinama u omladinskom pogonu “modrih”, poznaješ i Nenada Bjelicu…
Ja se osjećam kao dinamovac i ovo je prekrasna priča. Često je Dinamo bio blizu, ali nedostajali su neki detalji da se napravi taj iskorak. Trener Bjelica je napravio odličan posao, ne toliko u smislu da Dinamo plijeni igrom, više je napravio odličan balans u svlačionici, u kojoj prevladavaju igrači koji su se karakterno spremni podrediti momčadi. A kad imaš dovoljan broj takvih igrača, dobiješ pravu sinergiju u svlačionici. Recimo Gavranović… Izraziti je individualac i kao takav može biti veliki plus, ali i veliki teret momčadi. Međutim, i on i još neki igrači podredili su se momčadi i zato je to sve tako dobro izgledalo. Slična je situacija i u Gorici, to je zgodna paralela jer ni u Dinamu ni u Gorici nema tog jednog, dvojice ili trojice koji će iskakati iz kolektiva. Tako je znalo biti sa Sammirom, Soudanijem i još nekim igračima, a činjenica da toga nema po meni je glavni razlog Dinamova uspjeha. I nadam se da će tako nastaviti i na proljeće, jer to je dobro za hrvatski nogomet u cjelini.

05.05.2018., Zagreb – Druga HNL, 30. kolo, NK Sesvete – HNK Gorica. Ivan Prelec.
Photo: Igor Kralj/PIXSELL
A Hajduk? Kako gledaš na situaciju na Poljudu?
Povući ću paralelu s Legijom. Hajduk je klub s fenomenalnom atmosferom, s tradicijom i navijačima koji izazivaju svaki respekt, s ogromnom ljubavlju prema klubu… Međutim, dolje su i očekivanja proporcionalno takva, što se lako može pretvoriti u problem, pogotovo ako očekuješ da će se nešto napraviti preko noći. Mislim da je za Hajduk dobar izbor dovođenje kvalitetnih ljudi u omladinsku školu, a sad je priliku na klupi prve momčadi dobio Siniša Orešćanin, koji je dio te kvalitetne ekipe. Fenomenalan je trener, radio je sjajne stvari i s Hajdukovom B momčadi, i nadam se da će dobiti vrijeme da nešto napravi. To bi bilo dobro i za Hajduk i za hrvatski nogomet. Ne dobije li vrijeme, bude li sve kao i dosad, bojim se da će Hajduk kao klub biti u sličnoj situaciji kao posljednjih nekoliko godina.
Bila je ovo i godina ruskog srebra… Jesmo li već zaboravili da smo svjetski viceprvaci?
Ne čini mi se tako, svi smo još opijeni tim uspjehom, jer mala smo nacija s takvim vrhunskim rezultatima, i mislim da je sad vrijeme da se nastavi ulagati i razvijati naš nogomet kroz infrastrukturu, stadione, terene. Imamo jako puno talenta, ali u taj talent treba i ulagati. Sve zemlje u našem okruženju i cijeloj Europi ulažu silan novac, a mi u tom dijelu kaskamo, i zato treba iskoristiti ovaj impuls. Treba ulagati u veće nogometne centre, a onda i u manje podcentre, da se klubovima daju sredstva koja će se pametno uložiti. Bude li tako, bit će moguće da se rezultat iz Rusije nekad u budućnosti i ponovi.
Dakle, ne nacionalni stadion, nego ulaganje u manje centre?
Apsolutno! Nacionalni stadion trebao bi biti šlag na torti, a što će ti šlag ako nemaš biskvit? Ispravniji je put doći do toga da svi imaju kvalitetne terene i prave uvjete za rad, a nakon toga će nacionalni stadion doći kao točka na i. Ali tek kad dođe vrijeme za to.
Doći će vrijeme i za tvoj novi angažman, no kako provodiš dane bez posla?
Moram priznati da su mi dani itekako ispunjeni. Puno je više vremena za druženja s prijateljima, ali i za obitelj, na čemu sam iznimno zahvalan. To je ona priča… Nekad ti život donese situaciju koja ti se čini kao jako loša, jer za mene je strašno biti bez nogomet, ali sve ovo vrijeme obitelj je jako patila. Zato sam sad sretan što se mogu puno više posvetiti svojim curama, supruzi i kćerkama. Posvetio sam se i edukaciji, preko Uefa PRO licence, koju završavam, a i na višoj trenerskoj, gdje sam usmjerio kondicijsku pripremu, ostalo mi je još nekoliko ispita, to bih volio riješiti u ovom periodu. Vrijeme mi je ispunjeno, ali moram priznati da se osjećam nepotpuno. Kad nisam na terenu… Ma fali mi to, fali nemoguće. Dođe mi da odem trenirati limače bilo gdje, samo da budem na terenu, samo da radim, no svjestan sam da prije svega moram biti strpljiv. Prilika će doći, pitanje je samo kad i u kojem obliku. Znam samo da ću je dočekati spreman.
Spomenuli smo i akciju Turopoljsko srce, malonogometni turnir oko kojeg vrtila ta priča… Kako je došlo do ideje, kako do realizacije?
Taj višak vremena koji sad imam doveo je do toga da sam počeo razmišljati što svi mi kao zajednica možemo napraviti da povežemo sport i humanitarno djelovanje. I tako sam, dok sam se vozio po autocesti, bio malo sam sa sobom, došao na tu ideju, dijelom je i razvio u glavi… Sjetio sam se turnira Četiri kafića u Splitu i to mi je bila neka polazišna točka. Velika Gorica ima veći broj kultnih kafića, za koje sam mislio da bi voljeli sudjelovati u prikupljanju sredstava za obitelji s djecom. Nazvao sam svog prijatelja Kristijana Japeca, rekao mu ideju, još smo je malo razradili, otišli do Dražena Vezmara iz Panadić Sporta, i on je odmah pristao, tako da smo doslovno u dva i pol tjedna napravili sve. Imali smo i pomoć prijatelja, ali i Grada, a na kraju je nastala prekrasna priča.
Ispada da su velika ta turopoljska srca?
Kad smo kretali, nisam vjerovao da će se toliki broj ljudi, donatora i sponzora uključiti, no ova priča je toliko brzo rasla… I pokazala da kod nas ima velik broj ljudi koji mogu i žele pomoći, no treba im ponekad mali poguranac, da ih se probudi, potakne, a onda nastane nezadrživ val. Prikupili smo novac izvan svih naših očekivanja, a mi već imamo 14 obitelji, koje smo obišli i kojima ćemo pomoći na razne načine. Nekima će se napraviti stolarija, nekima će se kupiti neki kućanski aparat, peći, pećnice… Kad malo obiđete te obitelj, shvatite da ljudi u našem kraju žive čak i u nehumanim uvjetima. Evo, postoji obitelj s petero djece koja nema kupaonicu! Ljudi se nemaju gdje oprati, možete misliti kako je to kad dođu ove hladnoće. Kad čovjek sve to prođe i vidi, lako je shvatiti da je nama zapravo jako lijepo u životu. Krećemo se u nekom užem krugu ljudi, u gradu, nema toliko teških socijalnih slučajeva, tako da ti dođe da se rasplačeš kad vidiš kako ljudi žive. Zato sam toliko sretan što tim ljudima možemo barem malo pomoći, olakšati im život. To je vrijedna stvar za sve nas.
Koliko čujemo, ta priča ide i dalje?
S obzirom na broj ljudi koji se uključio, na uspjeh cijele priče, odlučili smo osnovati humanitarnu udrugu Turopoljsko srce, koja će biti aktivna cijele godine, a glavni događaj bit će taj turnir, koji će postati tradicionalan. Kad gledam što smo uspjeli napraviti ove godine, kad vidiš taj entuzijazam kod ljudi, siguran sam da ćemo sljedeće godine napraviti pravi spektakl.
Bližimo se kraj, ajmo se prebaciti na želje za 2019. godinu?
Ja sam sretan i ispunjen čovjek. Zahvalan sam što imam zdravu obitelj, što sam ja zdrav i što imam mogućnost raditi ono što volim. Uvijek će u životu biti uspona i padova, a ja bih volio da u 2019. nastavim uživati, da budem sretan kao što sam sretan sad. I vjerujem da će se stvari posložiti kako je najbolje za mene.
Što ćemo poželjeti HNK Gorici?
Želim Gorici da nastavi raditi kao do sad, s istim entuzijazmom među ljudima koji vode klub, ali i među glavnim akterima, igračima na terenu. Želim svima i da budu svjesni da je sport takav da donosi različite rezultate, i bolje i lošije, da budu na to spremni. Gorica je pokazala da je organizacijski stasala, da je jedan od najbolje organiziranih klubova u državi, ali tu bih ponovio onu parolu koju sam često spominjao kao trener – tko ne teži biti bolji, prestaje biti dobar! To je ključ uspjeha, toga se Gorica treba držati. Ne smije se nitko zadovoljiti onime što je napravljeno do sad, treba stalno težiti napretku, to je jedini način.
Je li doista moguće da u perspektivi doživimo i europske utakmice u Velikoj Gorici?
U perspektivi sigurno. Vidjet ćemo hoće li to biti u bližoj ili daljoj budućnosti, i nije presudno. Klub se postepeno diže već godinama, sad samo treba nastaviti raditi, a bude li tako, neupitno je da će se i ta Europa dogoditi. Manje je bitno kad će se to dogoditi, bitnije je da klub bude čvrst i stabilan, a onda će i Europa doći kao nagrada.
Možda vam se sviđa
-
Žućo iz back! ‘Čvrsto sam se držao odluke da neću više igrati. Sve do sad…’
-
Carević: Bili smo hrabri, bit ćemo i dalje, a čekamo i nove igrače
-
Važan bod u Varaždinu: Čuić iskoristio poklon, Marina odabrao trenutak…
-
Povijest otvaranja: Prvi tragičar je među nama, jedina pobjeda u – Varaždinu!
-
Još malo pa krećemo! ‘Želim Goricu koja je učinkovita i prepoznatljiva’
Sport
Žućo iz back! ‘Čvrsto sam se držao odluke da neću više igrati. Sve do sad…’
Damir Žutić nedavno je navršio 32 godine, a uskoro će se navršiti i četiri godine od njegova posljednjeg doticaja s nogometom. Bio je uvjeren da je epizoda u Rudešu i posljednja, ali iz NK Rakovca su ga uspjeli “slomiti”…
Objavljeno
prije 24 satana
7. kolovoza 2025.Objavio/la
Marko Vidalina
Dugi je niz godina ime Damira Žutića imalo svoje težinu u svijetu nogometnom Turopolja. Lijevi bek koji je nogometno odrastao na Gradskom stadionu svoj je put na istome mjestu gradio sve do prve prvoligaške sezone. Za Goricu II igrao je u petoj ligi, za Kurilovec je nastupao u četvrtoj u trećoj, a za prvu momčad Gorice u drugoj i prvoj. Uvijek je bio tu negdje, u goričkom nogometnom điru, čak i u trenucima kad je otišao na inozemnu pečalbu u nogometu nesklonu Litvu.
Nakon epizode u Atlantasu iz Klaipede uzeo je polusezonu odmora od nogometa, pa se od jeseni 2021. pokušao vratiti kroz tadašnjeg drugoligaša Rudeš. I to je potrajalo jako kratko, novo razočaranje dovelo je do odluke da se u tom trenutku 28-godišnji Žutić ostavi nogometa.
– I čvrsto sam se držao te odluke! Sve do nedavno… – javio se Žućo iz godinama poslije.
Točnije, nepune četiri godine nakon što ih je okačio o njega, Damir Žutić svoje je kopačke ponovno odlučio staviti u pogon. Kad su iz NK Rakovca, člana 1. ŽNL, odnosno sedmoga ranga, objavili kako će ih pojačati “iskusni lijevi bočni s bogatim nogometnim stažem, koji u našu svlačionicu donosi iskustvo iz najviših rangova hrvatskog i litvanskog nogometa”, na trenutak se učinilo da se ovdje radi o čovjeku koji neodoljivo podsjeća na Dadu Žutića, no ta poneka sijeda u kosi poslužila je samo kao dekor koji potvrđuje ranije spomenuto iskustvo…
– Da, vraćam se nogometu. Kažem još jedanput, bio sam siguran da se to više neće dogoditi, ali evo, stvari su se posložile. Svih ovih godina otkad ne igram, doslovno svako ljeto i zimu pojavio bi se neki klub s idejom da se vratim, ali sve sam te opcije u startu odbacivao. I govorio da nikad više neću igrati nogomet. Međutim, predsjednik Rakovca bio je baš uporan. Traje do već nekoliko godina, praktički otkad sam se doselio u Vrbovec, znamo se privatno i stalno me “cimao”, a sad sam konačno pristao. Priključilo im se nekoliko mojih prijatelja, složila se dobra ekipa i pokušat ću im pomoći da ostvare ono što žele, a to je ulazak u viši rang – priča nam Dado Žutić.
Oženio se u Vrbovec, pronašao posao u jednoj telekomunikacijskoj tvrtki, posložio si život, pa je došlo vrijeme i za još malo nogometa. Uostalom, tek su mu 32 godine, a sad je očito i prošlo dovoljno vremena da neke rane na duši zacijele.
– Zašto sam se ostavio nogometa? Iskreno, zbog ljudi u nogometu! Iz te priče izuzimam Goricu, tu stvarno nikad nije bilo nikakvih problema, ali sve nakon toga je bilo mučenje. Puno puta sam se razočarao u ljude, dogovori se u pravilu nisu poštovali i sve se svodilo na nekakva navlačenja. A ja za to više nisam imao snage – otvoreno kaže Žutić.
Od nogometa se ipak nije potpuno odmaknuo, iako je odmak bio značajan. Gorica je bila i ostala njegov klub, tu je odigrao čak 147 utakmica, uključujući i onih pet u prvoj sezoni u SuperSport HNL-u, a polako se počeo okretati i vrbovečkom nogometu.
– Goricu pratim cijelo vrijeme, unutra sam koliko god mogu biti ovako iz daljine, a znao sam ići pogledati i NK Vrbovec, u prvom redu zbog prijatelja Jurice Kovačića. Iako, da sam nešto pretjerano bio u nogometu i oko njega, baš i nisam… – priznaje Dado.
Bilo je ovog ljeta i drugih ponuda, nije Rakovec jedini.
– Je, bilo je, zvali su me iz Velike Mlake, ali morao sam i njima zahvaliti na ponudi. Doma sam u Vrbovcu i to bi mi bilo previše putovanja, zato sam morao reći ne, iako su ljudi iz Mlake bili jako korektni, pogotovo trener. Zahvaljujem mu i ovim putem, ali vjerujem da razumiju zašto sam izabrao ovu opciju, jer Rakovec mi je na par minuta vožnje – govori lijevi bek koji to više neće biti.
Trener Rakovca, kaže, vidi ga u ulozi stopera, sigurnost i stabilnost koju je tražio pronašao je upravo u Dadi Žutiću.
– Tu me vidi, a ja nemam problem s tim, dapače. Trenirat ću kad budem mogao i stigao, vjerujem da ću moći pomoći Rakovcu. Skupila se baš zanimljiva ekipa, na momčad koja je lani bila treća u toj ligi, iza Lonje i Bune, sad su se priključili i jedan igrač iz Mladosti Ždralova, jedan koji se vratio iz Austrije, sad i ja… Idemo probati zajedno ostvariti cilj!
Na putu do tog cilja stajat će Rakovčanima i brojno društvo iz naših krajeva. Dio 1. ŽNL ove će sezone, naime, biti Meštrica, Turopolje, Dinamo Hidrel, Posavec, Velika Mlaka…
– Veselim se svim tim gostovanjima. Nisam dosad previše pratio tu ligu, ali znam da u svim tim klubovima igraju dečki s kojima sam odrastao, s kojima sam igrao tijekom svog nogometnog puta i siguran sam da će biti jako zanimljivo. Igrao sam dosad prvih pet rangova, sad ću pokušati iz sedmoga ući u šesti – zaključio je Žućo.
O da, čudni su putevi nogometni…
Sport
FOTO HSTK Velika Gorica – posjeta trenera iz HSTS-a
Objavljeno
prije 2 danana
6. kolovoza 2025.Objavio/la
David Jolić
Prema riječima Marka Habijanca, glavnog trenera Hrvatskog stolnoteniskog kluba Velika Gorica, klub je aktivan preko cijelog ljeta, bez pauze. Vrijedne trenerice Ida Jazbec i Nataša Skočilović zajedno s trenerom Habijancem su zaslužne za klupsku aktivnost tijekom ljetnih mjeseci.

Velika Gorica, kolovoz 2025. Hrvatski stolnoteniski klub Velika Gorica – regionalni razvoj. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Foto: David Jolić/cityportal.hr
U sklopu obilaska regionalnih centara i klubova te praćenja regionalnog razvoja stolnog tenisa, trener Zvonimir Korenić iz Hrvatskog stolnoteniskog saveza (HSTS) krajem prošlog tjedna posjetio je klub iz Velike Gorice i odradio treninge s grupom talentiranih najmlađih članova. Na jednom od probnih treninga uz trenera Korenića trenirali su Pavel Ljubek, Josip Pavlinić, Vita i Petar Knežević.

Foto: David Jolić/cityportal.hr

Foto: David Jolić/cityportal.hr
Djeca su dobro odradila trening, savezni trener bio je zadovoljan prikazanim, pohvalio je mlade igrače odnosno njihovu spremnost da redovno treniraju u vrijeme školskih ferija.
Galerija fotografija
Sport
NK Posavec krenuo s pripremama: ‘Uskoro predstavljamo i pojačanja…’
Nogometaši Posavca okupili su se na prvom treningu uoči nove sezone, u kojoj će mali i ambiciozni klub iz općine Orle ponovno bodove skupljati u okviru jedinstvene 1. ŽNL, sedmog ranga natjecanja
Objavljeno
prije 3 danana
5. kolovoza 2025.Objavio/la
Marko Vidalina
Zahuktava se polako nogometni svijet i u onom najromantičnijem obliku, jer s pripremama za novu sezonu s početkom kolovoza kreće i društvo iz najnižih rangova. Konkretno, počele su pripreme i u NK Posavcu, klubu iz općine Orle. Nastao ne tako davne 2018. godine, na temeljima nekadašnje NK Slobode iz Bukevja, klub je to koji već godinama pokazuje ambicije na početku sezone, ali zasad se proboju u županijsku “premijerku” Posavec nije uspio ozbiljno približiti.
Prošlu sezonu Posavec je završio na šestome mjestu, sa solidnih 14 pobjeda u 30 kola, ali od prvoplasirane Lonje ostao je na minus 23, dok je drugoplasirana Buna osvojila 22 boda više. Međutim, Buna je i jedini turopoljski predstavnik koji je bio ispred Posavca u 1. ŽNL, jer još manje bodova osvojili su i Dinamo Hidrel, i Turopolje, i Kupa, i Vatrogasac, kojeg više neće biti u ovom društvu. U sedmi rang odozgo je stigla Meštrica, a iz najnižeg ranga probila se Velika Mlaka…
U takvom će okruženju Posavec imati velik broj lokalnih derbija, ali i težak zadatak da pokuša nadmašiti konkurenciju. U tu su misiji nogometaši Posavca krenuli predvođeni dobro poznatim lice, jer trener je i dalje Nino Matković, dobro poznato ime u turopoljskim nogometnim krugovima. Prvu prozivku organizirao je u ponedjeljak, dan prije praznika, a na njoj se pojavilo 17 igrača.
“Na prvi trening se treneru Matkoviću odazvalo 17 igrača, što je više nego zadovoljavajuće s obzirom da je vrijeme godišnjih odmora!”, zadovoljni su u klubu početnim odazivom.
Bilo je tu nekih dobro poznatih lica, igrača koji već godinama nose dres kluba iz Orla, ali bilo je i nekih novosti.
“U narednim danima ćemo vam predstaviti igrače koji su pojačali našu momčad”, najavili su iz Posavca.
Sport
Carević: Bili smo hrabri, bit ćemo i dalje, a čekamo i nove igrače
Moramo biti zadovoljni bodom u Varaždinu, jer mi smo i dalje momčad u izgradnji. Drago mi je što su debitirali i juniori, ali moramo dovesti još igrača, nadam se već ovaj tjedan, kaže trener Gorice nakon 1-1 s Varaždinom
Objavljeno
prije 3 danana
5. kolovoza 2025.Objavio/la
Marko Vidalina
Dobru, sadržajnu i zanimljivu partiju priuštili su auditoriju nogometaši Varaždina i Gorice na zatvaranju otvaranja. U posljednjoj utakmici prvoga kola nove sezone, na jedinome mjestu na kojem je Gorica u prethodnih sedam godina uspjela pobijediti na otvaranju sezone, Goričani su vodili, ali i kući otišli zadovoljni jednim bodom. Filip Čuić salutirao je u stilu generala Domazeta-Loše u 23. minuti, nakon gola za vodstvo, poravnao je Mario Marina svojim prvim golom u dresu Varadžina.
– Mislim da smo gledali jednu stvarno dobru i zanimljivu utakmicu, koja je na kraju mogla otići i na jednu i na drugu stranu. Moram biti zadovoljan, ovo nam je poticajan bod s obzirom na to da smo mi još u izgradnji, da nam fali kadra, da imamo dosta mladih igrača… Žao mi je one šanse Kavelja u prvom poluvremenu, mogli smo otići na 2-0, to su ti trenuci kad možeš “ubiti” utakmicu. Međutim, ruku na srce, i Varaždin je imao dvije prečke, uz još nekoliko dobrih situacija, u završnici smo mogli zabiti i mi preko Pavičića i pogotovo Pelka u zadnjoj minuti… Na kraju, moramo se zadovoljiti bodom – analizira trener Mario Carević.
Itekako je svjestan da će biti iznimno zahtjevno igrati prvih šest kola u gostima, i baš zato je svaki bod poput ovoga toliko važan.
– Veseli me što smo bili hrabri, što smo dobro izlazili u pritisak, a igrali smo protiv europskog Varaždina. Moram im skinuti kapu, budući da ni u pripremi utakmice nisam uspio pronaći neke slabe točke, i zato je ovaj bod toliko velik – priznao je trener Gorice.
U Varaždinu je startao 18-godišnji Luka Vrzić, a debitirali su i njegov vršnjak Stjepan Kučiš te 19-godišnji Zvonimir Josić. Vrzić je već dokazan potencijal, a Kučiš i Josić su pravi domaći, gorički dečki, klinci koji su u klubu cijeli život, a to je posebno lijepo vidjeti…
– Veseli me što smo dali šansu i Josiću, i Kučišu, i Vrziću, našim juniorima, koji su okusili prvoligaški travnjak. Stvarno moram pohvaliti momke, i sve te mlade igrače, ali i starije, koji su maksimalno ozbiljni i dobro utječu na tu mladu grupu.
U svakom istupu Carević ponavlja da je ova momčad u izgradnji, da je svlačionica izgubila više od 20 igrača…
– Neke igrače željeli smo i zadržati, ali nismo uspjeli, jer našli su klubove u kojima mogu dobiti bolje ugovore. To je normalno u nogometu. Nije idealno, naravno, ali znali smo u pripremi u kakvoj smo situaciji. Dovodili smo ciljano ono što nam treba, ali moramo dovesti još nekoliko igrača kako bismo proširili kadar, jer danas je na klupi bio Fiolić i sve juniori… Nadam se da ćemo sljedeći tjedan potpisati jednog ili dvojicu novih igrača i to će biti dobro. Važno je da se kompletiramo i da se počnemo dizati – ponavlja Carević.
Možemo, dakle, očekivati novosti s tržišta u sljedećim danima, nadamo se dovoljno rano da se može aktivirati već u nedjelju na Poljudu.
– Da, idemo Hajduku, a naravno da je na Poljudu Hajduk favorit. Međutim, vjerujem da ćemo i mi imati što za ponuditi u toj utakmici, da ćemo možda dobiti i nove igrače, i da ćemo se nastaviti dizati. Siguran sam da ćemo biti sve bolji kako utakmice budu odmicale – zaključio je Carević.
Sport
Važan bod u Varaždinu: Čuić iskoristio poklon, Marina odabrao trenutak…
Nogometaši Gorice odigrali su 1-1 na gostovanju kod Varaždina u prvoj utakmici u novoj sezoni SuperSport HNL-a. Gorica je povela preko Čuića, Varaždin izjednačio preko Marine, a na kraju je bod – jako dobar!
Objavljeno
prije 4 danana
4. kolovoza 2025.Objavio/la
Marko Vidalina
Puno je nepoznanica vladalo oko Gorice uoči prvog sučevog zvižduka u novoj sezoni, malo je toga bilo jasno i definirano, ali nakon uvodnih 90 minuta imamo pravo vjerovati da stvari idu u pravome smjeru. Uz gomilu poteškoća na putu, uz nekompletiran kadar, uz iznenadne odlaske i poneku ozljedu, Goričani su uspjeli odigrati dobru utakmicu kod favoriziranog protivnika, momčadi koja je ostala na okupu od prošle sezone, koja je odigrala i dvije europske utakmice uoči ove…
Kakva se utakmica igrala u Varaždinu prvih pola sata ove utakmice, najbolje će opisati podatak da je u 30. minuti sudac Terzić dosudio drugi prekršaj?! Dobro, bilo je tu možda materijala i za poneki više, puno toga Terzić je i puštao, a u svemu tome dobili smo ritam. Pokušaje, udarce, visoke ofenzivne izlaske na obje strane, a baš u tom razdoblju vidjeli smo i prvi gol Gorice ove sezone.
Vidjeli smo i koliko nogomet može biti prevrtljiv, jer u prvih 20-ak minuta Varaždin je bio bolja momčad, opasniji protivnik, da bi u 23. povela Gorica! Duvnjak je pogriješio u otvaranju igre od golmana, Ante Kavelj uspio presjeći njegovo dodavanje i odmah proslijediti za Filipa Čuića. Napadač koji je u početni sastav upao u posljednji trenutak, zamijenivši predviđenog Antu Ercega.
Iza njegovih leđa ordinirali su Luka Vrzić i Domagoj Pavičić, dok su sredinu držali Jurica Pršir, Iker Pozo i Ante Kavelj. U zadnjoj liniji, ispred Davora Matijaša, smjestila su se četiri igrača, kao posljedica odlaska Dina Mikanovića u tjednu uoči početka prvenstva. Nisu Goričani praktički uopće isprobavali tu opciju tijekom pripremnih utakmica, ali trener Carević je odlučio smjestiti Jakova Filipovića i Matea Leša u srce obrane, na lijevi bok Elvira Durakovića, a na desni – Marijana Čabraju. S kontra nogom, na kontra strani…
Međutim, pronašla je u svemu tome Gorica način kako parirati Varaždinu, iako treba priznati da je bilo tu i doze sreće. Belcar je već i prije gola imao veliku priliku, prečku je malo potom zatresao Bočkaj, jedanput je lijepo reagirao Matijaš… Imala je i Gorica svoje situacije, posebno dobra bila je prilika mladoga Kavelja, tražili su i naši nogometaši način kako zaprijetiti, pa smo na isteku prvih 45 minuta imali 16 utakmica prema golu na obje strane, deset domaćin i šest goričkih.
Uoči početka nastavka trener Varaždina Nikola Šafarić podići s klupe dobroga goričkog poznanika, sad već 36-godišnjeg Marija Marinu. Koliko je po Goricu loše to što je ušao bivši igrač Gorice vidjelo se već od samog početka drugog dijela, a konačno potvrdilo u 67. minuti. S klupe je ušao i asistent Maglica, koji je dao lijepu povratnu loptu u sredinu, a tamo je Marina odabrao idealan trenutak za svoj prvi gol u dresu Varaždina.
Promašaj koji će se dugo pamtiti potpisao je četiri minute poslije Ivan Mamut, napadač koji je ovog ljeta došao u Varaždin. Bio je na dva ili tri metra od praznoga goričkoga gola, zahvatio loptu i pogodio – prečku! I tom je prilikom sreća bila uz Goričane…
Dominirao je u posjedu domaćin u cijelom drugom poluvremenu, u kojem je Carević pokušao promijeniti stvari ulascima Ivana Fiolića, a zatim i Vanje Pelka, ali i Zvonimira Josića, dojučerašnjeg juniora Gorice, čijim ulaskom se i formacija vratila na uigravanih 3-4-2-1. Na taj je način Gorica u završnici dobila nešto više na stabilnosti, oslobodila se pritiska domaćina.
Mogla se možda i vratiti u vodstvo da je sudac Terzić u 85. minuti vidio okršaj Durakovića i Maglice onako kako smo ga mi vidjeli. Maglica je povukao Durakovića, ali nema penala, nema ni gledanja situacije na VAR-u…
Nije Gorica bila neaktivna ni u samoj završnici, nije ni Varaždin, najbolja šansa čak je i bila gorička, ona Vanje Pelka u 94. minuti, ali golova više nije bilo. I dobro je da je tako završilo. Realno, moglo je i završiti i nešto lošije, ovakav bod u Varaždinu vrijedan je zlata. Gorica je pokazala da može i zna, pomogla je i doza sreće, ali važno je na kraju samo da je bod ušao u gorički autobus. U jako dobroj i dopadljivoj utakmici, s ukupno 28 udaraca (16-12), uz dovoljno razloga za optimizam.
Bila je ovo, ne zaboravimo, prva od šest utakmica u gostima. Sljedeća je na Poljudu u nedjelju.
Reporter 451 - 31.07.2025.
Izdvojeno
-
Vijestiprije 1 dan
Zbog anonimne prijave usmrćeno 15 svinja u Hrašću! Vlasnik tvrdi “Držim ih za sebe, ne za prodaju”
-
Sportprije 5 dana
Velika Buna melje sve pred sobom , trofej već na vidiku
-
Sportprije 4 dana
FOTO NK Dinamo Hidrel započeo pripreme za novu sezonu
-
Sportprije 24 sata
Žućo iz back! ‘Čvrsto sam se držao odluke da neću više igrati. Sve do sad…’