Povežite se s nama

Sport

‘I kroz dobre i loše trenutke treba raditi na sebi, pokušati rasti i postati bolji’

Ivan Prelec, trener koji je uveo HNK Goricu u Prvu HNL, u opširnom intervjuu govori o usponima i padovima, o slavlju i otkazu, o obitelji, prijateljima, životnim parolama i humanitarnom radu…

Objavljeno

na

Kraj je godine, još malo pa nestalo, vrijeme je za posljednje poglede unatrag. U životu, ali i u sportu. Konkretnije, u nogometu. Kraj je godine koja je povijesna za hrvatski, ali i za gorički nogomet. Velike su tu zasluge svakog pojedinca iz HNK Gorice, počevši od trenera Sergeja Jakirovića, preko svih igrača, ljudi u i oko kluba, no bilo bi nepošteno zaboraviti i one koji su bili tu pa otišli svojim putem. Kao, recimo, Ivan Prelec (31).

Trener je to koji je uveo Goricu u Prvu HNL, pa onda otišao u poljsku Legiju, raditi s prijateljem i kolegom Deanom Klafurićem. Nije potrajalo, neočekivano brzo Klaf i Prela su se vratili kući, pa se odjednom otvorila i jedna drukčija stranica trenerskog života. Prelec se tako nakon 11 godina trenerske karijere prvi put našao u situaciji da je bez posla, da je daleko od terena, svlačionice i igrača, a sasvim je logično da nogometnom fanatiku poput njega to teško pada. Međutim, nije on tip koji će mirovati, iskoristio je vrijeme da radi na sebi, ali i za humanitarno djelovanje. Njegova je ideja Turopoljsko srce, akcija i malonogometni turnir kojim je skupljeno gotovo 54.000 kuna, prekrasna priča za kraj godine.

I zato je Ivan Prelec na kavu s novinarom došao nasmiješen, sretan i zadovoljan. I rječit kao i uvijek. Novogodišnji intervju ispao je opširan, životan, na trenutke i emotivan, a što je sve ispričao doznajte u recima koji su pred vama…

Ivane, iza tebe je prilično neobična godina, puna preokreta, uspona i padova. Kako njenog zadnjeg dana gledaš na 2018. godinu?

Uvijek sam govorio da se u jednoj godini može dogoditi nezamislivo puno toga. To sam shvatio i ranijih godina, da se u tom relativno kratkom razdoblju mogu razvijati i kao osoba i kao trener, da možeš puno raditi na sebi, ali i utjecati na svoju okolinu. Najbolji dokaz toga je baš 2018. godina. Nakon što sam vodio kadete Dinama, napravio sam iskorak u seniorski nogomet, zatim i taj povijesan rezultat s Goricom, pa je došla situacija da idem raditi s kolegom s kojim se nogometno razumijem u Legiju, na viši nivo… A onda dobiješ jednu vrstu šamara. I shvatiš da je život takav, da u jednom trenutku može sve ići super pozitivno, a već u drugom se sve može okrenuti. Prošao sam sve, od toga da sam bio na vrhu kad smo ušli u prvu ligu, preko toga da smo dobili otkaz u Legiji, pa do toga da sam prvi put u 11 godina trenerske karijere bez posla. Ali, kao što sam bio zahvalan na onome što smo napravili s Goricom, tako sam zahvalan i na situaciji u kojoj se sad nalazim, jer i kroz sve ovo mogu napredovati. Treba se naučiti nositi s tim da u životu postoje usponi i padovi, a ja to prihvaćam. Nije mi lako, nije nimalo, ali trudim se prihvatiti da je to tako i raditi na sebi. Znam da nakon ove silazne putanje dolazi uzlazna, samo je pitanje u kojem će ona smjeru i koliko daleko otići. Budući da nemam posao, imam puno više vremena za obitelj, za dvije kćerke i suprugu, a otvorio mi se prostor i za razmišljanje o nekim drugim stvarima, o ljudima i potrebama. Tako se rodila ta ideja o Turopoljskom srcu, koja je došla kao najljepši mogući kraj godine.

Ok, ajmo redom… Za početak, jesi li ikad požalio što si napustio Goricu nakon ulaska u 1. HNL i otišao u Legiju, gdje nije ispalo idealno?

Lagao bih kad bih rekao da ne razmišljam o tome jesam li mogao nešto napraviti drugačije, ali u tim trenucima odmah sam sebe, onako, lupim po glavi. Vjerujem da u životu nema pravih i krivih odluka, jer svaka odluka, kakva god bila, zahtjeva da nakon nje i djeluješ u određenom pravcu. Svatko od nas će, kad pogleda unazad, shvatiti da je donosio i dobre i loše odluke, pod navodnicima rečeno, ali svaka od tih odluka je naš put koji nas gradi. Ukratko, ne mislim da sam pogriješio nego tražim način kako da iz svake situacije izađem bolji. I u trenucima kad sve ide super, i u onima kad naizgled nije sve baš sjajno, tražim način kako rasti kao osoba i trener. Eto, zato kažem da pogrešne odluke ne postoje.

Slavlje igrača HNK Gorice nakon osvojene Druge HNL. Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

Što se točno dogodilo u Legiji, kako je došlo do tog ekspresnog otkaza?

Vrlo jednostavno, kad dođeš na taj nivo, rezultat je jedini važan. Nakon što je Dean Klafurić prošle sezone tamo napravio strašan uspjeh, dobio je priliku krenuti u novu sezonu, u kojoj je glavni cilj bio ulazak u Europsku ligu, ali tako što ćemo doći do posljednjeg pretkola Lige prvaka. Mi smo pokleknuli na drugom koraku, nismo prošli Spartak Trnavu i s time se u klubu, pod pritiskom medija i navijača, nisu mogli nositi. Odlučili su da više ne vjeruju Klafu, odnosno nama, i rastali smo se. Po meni, stvar je tu vrlo jasna. Mi tamo nismo dobili kontinuitet rada da napravimo ono što smo zamislili, zbog čega nam je žao, ali prihvaćamo da je to realnost u poslu koji radimo.

Dugo ste Klafurić i ti maštali o tome da radite zajedno, kao trenerski dvojac, a ta prilika je i stigla u Legiji. Je li ta priča išta promijenila u vašim planovima i željama?

Mi se poznajemo već dugi niz godina, nogometno i po nekim životnim vrijednostima smo vrlo slični, a u nekoliko navrata smo surađivali i u Dinamu. Međutim, ovo je bilo prvi put da službeno radimo zajedno i stvarno je trajalo prekratko da bismo mogli suditi o tome jesmo li idealan par ili nismo. U svakom slučaju, znam da smo kompatibilni, da možemo surađivati. Bez obzira na to što smo dobili otkaz u Legiji, siguran sam da smo radili dobre stvari, koje bi tek s vremenom došle na vidjelo, tako da obojica razmišljamo da smo dovoljno dobri da možemo raditi odvojeno, ali i da smo spremni na još nekoliko projekata raditi zajedno. Otvoreni smo prema obje opcije, no najvažnije je da ćemo si uvijek međusobno biti podrška, da ćemo se moći naći, čuti, pričati o nogometu onako kako smo to radili i do sada.

Ivan Prelec ostavio je dubok trag u svojoj Gorici. Foto: Marko Prpić/PIXSELL

Pratio si, naravno, i sve što se događa u Gorici. Kako ocjenjuješ svog nasljednika Sergeja Jakirovića?

Prvo, ideja Gorice je bila da nastavimo suradnju, tako da sam ja svojim odlaskom u Legiju u tom trenutku stavio klub u nezgodnu situaciju, pa ljudi koji vode klub nisu imali previše vremena da pronađu novo rješenje. U trenutku kad je odabran Sergej, koji je moj prijatelj i kolega s Akademije, nitko nije mogao znati kako će se to razvijati, iako znamo koje su njegove kvalitete i prednosti. Međutim, ova polusezona pokazala je da je on za Goricu u tom trenutku bio pun pogodak, zbog čega mi je jako drago. I zbog kluba, i zbog njega osobno. Vjerujem da u suradnji s ljudima koji vode klub Sergej može i dalje nastaviti raditi dobre stvari.

Slažeš li se s onima koji kažu da je njegov stil igre bio idealan za Goricu kao novog prvoligaša?

Da, slažem se, jer velika je razlika između druge i prve lige, nikad nije lako novacima u prvoj ligi. Sergej je sa stilom igre koji preferira, s načinom na koji vodi momčad, doista bio jako dobra opcija za Goricu. Normalno je da si kao novak u ligi često u podređenoj situaciji, a on se tome jako, jako dobro prilagodio. U prvom dijelu polusezone Gorica je bila iznenađenje za sve, s obzirom na to da se jako dobro i organizirano branila, što je isključivo njegova zasluga, a naprijed je iskorištena ta individualna kvaliteta kroz Atiemwena, Zwolinskog i još neke igrače. Ta kombinacija je donijela rezultat koji je, rekao bih, van svih očekivanja za sve nas.

Sergej Jakirović naslijedio je Preleca na klupi Gorice. Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

U svemu tome iskočio je Nigerijac Atiemwen, sjajan igrač koji je u Goricu došao još prošle zime, dok si ti bio na klupi. Kako je došlo do njegova angažmana?

Sportski direktor Niko funkcionira tako da od trenera zatraži informaciju kakvi mu profili igrača trebaju, na kojim pozicijama, nakon čega ih krene tražiti i na kraju ponudi četiri, pet imena za svaku od tih pozicija koji se uklapaju u ono što trener traži. Nakon toga trener napravi rang listu, odredi tko mu je prvi, drugi, treći, četvrti i peti izbor, a Niko se baci na posao. U jednom trenutku je poslao snimku Belog i pitao što mislim o njemu. Pogledao sam video i na pravu pomislio da je to neka šala, jer poslao mi je igrača za kojeg nakon minutu gledanja vidiš da je top klasa. Poslao sam snimku svom pomoćniku Cici Grliću, da bi me on nazvao i pitao: ‘Čekaj, je li ovo neka šala? Pa naravno da je ovo igrač za nas!’ Rekao sam da znam to jako dobro, ali da nisam bio siguran jesam li dobro vidio, jer zvuči nerealno da možemo dobiti takvog igrača. Međutim, stjecajem sretnih i spretnih okolnosti pojavila se opcija da dođe u Goricu. Bio je u Osijeku, gdje nisu definirali njegov status, on više nije želio čekati, bližio se kraj prijelaznog roka… Zahvaljujući Niki i njegovim pregovaračkim sposobnostima, uspjeli smo ga dovesti i to se pokazalo kao pun pogodak.

Priča kaže da čovjek ni na treningu nije izgubio duel, a vidimo i da zabija, asistira… Koliko je Beli zaista dobar?

Ovako na prvu ne izgleda toliko fizički snažan, ali on je iznimno nogometno i situaciono inteligentan. U svakom trenutku zna se postaviti, vrlo je agilan, veliki broj duela odnese, ali ne radi se tu o apsolutnoj snazi, nego u pravom trenutku uđe u kontakt, kad protivnički igrač izgubi stabilnost. Rekao bih da gotovo ‘na prevaru’ napravi to da izgleda da ne može izgubiti duel. U svakom slučaju, to je igrač koji posjeduje iznimnu kvalitetu, koji zna igrati nogomet, razumije ga, brz je… Prototip je modernog nogometaša, no stalno govorim da su njegovi potencijali još i puno veći od ovoga što je dosad pokazao. Siguran sam da pripada i na puno viši nivo od HNL-a, no da bi došao na tu razinu, mora igrati kvalitetno u kontinuitetu, smanjiti amplitude u igri, igrati u oba smjera… Ovdje se puno toga svodi na njegovu individualnu kvalitetu, a na toj nekoj višoj razini morat će se još više podrediti momčadi, imati veću odgovornost u igri u oba smjera.

Iyayi Belive Atiemwen došao je u klub u Prelecovoj eri. Foto: Marko Lukunić/PIXSELL

Nećemo baš o svim igračima pojednično, ali ajmo ostati još malo na Kristijanu Kahlini… Iza njega je briljantna godina, koja je završila osvajanjem Kutije šibica. U čemu je njegova tajna?

On je profil čovjeka i igrača koje ne možeš ne voljeti. Takav je profesionalac i radnik da doslovno plijeni, njegov odnos prema onome čime se bavi može biti primjer za svakoga. Imao je težak put, dugo mu je trebalo da dođe do ovoga gdje je sad, ali ja ne bih rekao da je isplivala samo njegova kvaliteta. Isplivalo je sve ono što je radio posljednjih pet godina, njegov odnos, pristup i rad došao je na naplatu. Spreman je stalno učiti, a to se vidi i po primjeru njegove igre nogom. Ranije nije bio naviknut da sudjeluje u igri na taj način, ali brzina kojom je on prošle sezone usvojio ono što sam tražio od njega je fenomenalna. I sjajan je osjećaj vidjeti ga na Kutiji, kako igra, uključuje se u igru, sudjeluje… Mnogi su zapanjeni njegovim napretkom, ali to je pokazatelj koliko se možeš unaprijediti radom. Siguran sam da ovo nije njegov vrhunac, da će njegova karijera i dalje ići uzlaznom putanjom. Iako znam koliko je sretan i zadovoljan u Gorici, vjerujem da će napraviti transfer, da će napraviti iskorak na još viši nivo, i da će pokazati svoje prave vrijednosti.

Kako gledaš na problematiku koja muči mnogi. Odnosno, ima li Gorica previše stranaca?

Mišljenja su podijeljena, no sportski direktor Niko tako je funkcionirao i u Žalgirisu. Traži igrače iz cijeloga svijeta i to je područje u kojem se on najbolje snalazi, u kojem najbolje može iskazati svoje kvalitete. Isto tako, znam da je došao u Hrvatsku kako bi pronalazio i promovirao i hrvatske talente, a u svemu tome bitan je balans. Naravno da bismo svi mi voljeli da igraju samo naši dečki, igrači iz Turopolja, iz Hrvatske, ali treba reći i da su stranci koji su došli pokazali da su karakterni, da su se dobro uklopili u hrvatski životni stil i u momčad. To je jako dobar spoj i zato mislim da je ovo dobar put. Kažem, nije pogrešno dovoditi strance, ali važno je zadržati balans, jer i u Hrvatskoj ima fenomenalnih igrača. Evo, Martin Šroler je pravi primjer toga, zato mislim da je pravi put graditi naše igrače i dovoditi kvalitetu izvana. Bude li sinergije, nastave li funkcionirati ovako dobro, to je pravo rješenje.

Kako vidiš Dinamovu jesen? Radio si godinama u omladinskom pogonu “modrih”, poznaješ i Nenada Bjelicu…

Ja se osjećam kao dinamovac i ovo je prekrasna priča. Često je Dinamo bio blizu, ali nedostajali su neki detalji da se napravi taj iskorak. Trener Bjelica je napravio odličan posao, ne toliko u smislu da Dinamo plijeni igrom, više je napravio odličan balans u svlačionici, u kojoj prevladavaju igrači koji su se karakterno spremni podrediti momčadi. A kad imaš dovoljan broj takvih igrača, dobiješ pravu sinergiju u svlačionici. Recimo Gavranović… Izraziti je individualac i kao takav može biti veliki plus, ali i veliki teret momčadi. Međutim, i on i još neki igrači podredili su se momčadi i zato je to sve tako dobro izgledalo. Slična je situacija i u Gorici, to je zgodna paralela jer ni u Dinamu ni u Gorici nema tog jednog, dvojice ili trojice koji će iskakati iz kolektiva. Tako je znalo biti sa Sammirom, Soudanijem i još nekim igračima, a činjenica da toga nema po meni je glavni razlog Dinamova uspjeha. I nadam se da će tako nastaviti i na proljeće, jer to je dobro za hrvatski nogomet u cjelini.

05.05.2018., Zagreb – Druga HNL, 30. kolo, NK Sesvete – HNK Gorica. Ivan Prelec.
Photo: Igor Kralj/PIXSELL

A Hajduk? Kako gledaš na situaciju na Poljudu?

Povući ću paralelu s Legijom. Hajduk je klub s fenomenalnom atmosferom, s tradicijom i navijačima koji izazivaju svaki respekt, s ogromnom ljubavlju prema klubu… Međutim, dolje su i očekivanja proporcionalno takva, što se lako može pretvoriti u problem, pogotovo ako očekuješ da će se nešto napraviti preko noći. Mislim da je za Hajduk dobar izbor dovođenje kvalitetnih ljudi u omladinsku školu, a sad je priliku na klupi prve momčadi dobio Siniša Orešćanin, koji je dio te kvalitetne ekipe. Fenomenalan je trener, radio je sjajne stvari i s Hajdukovom B momčadi, i nadam se da će dobiti vrijeme da nešto napravi. To bi bilo dobro i za Hajduk i za hrvatski nogomet. Ne dobije li vrijeme, bude li sve kao i dosad, bojim se da će Hajduk kao klub biti u sličnoj situaciji kao posljednjih nekoliko godina.

Bila je ovo i godina ruskog srebra… Jesmo li već zaboravili da smo svjetski viceprvaci?

Ne čini mi se tako, svi smo još opijeni tim uspjehom, jer mala smo nacija s takvim vrhunskim rezultatima, i mislim da je sad vrijeme da se nastavi ulagati i razvijati naš nogomet kroz infrastrukturu, stadione, terene. Imamo jako puno talenta, ali u taj talent treba i ulagati. Sve zemlje u našem okruženju i cijeloj Europi ulažu silan novac, a mi u tom dijelu kaskamo, i zato treba iskoristiti ovaj impuls. Treba ulagati u veće nogometne centre, a onda i u manje podcentre, da se klubovima daju sredstva koja će se pametno uložiti. Bude li tako, bit će moguće da se rezultat iz Rusije nekad u budućnosti i ponovi.

Dakle, ne nacionalni stadion, nego ulaganje u manje centre?

Apsolutno! Nacionalni stadion trebao bi biti šlag na torti, a što će ti šlag ako nemaš biskvit? Ispravniji je put doći do toga da svi imaju kvalitetne terene i prave uvjete za rad, a nakon toga će nacionalni stadion doći kao točka na i. Ali tek kad dođe vrijeme za to.

Doći će vrijeme i za tvoj novi angažman, no kako provodiš dane bez posla?

Moram priznati da su mi dani itekako ispunjeni. Puno je više vremena za druženja s prijateljima, ali i za obitelj, na čemu sam iznimno zahvalan. To je ona priča… Nekad ti život donese situaciju koja ti se čini kao jako loša, jer za mene je strašno biti bez nogomet, ali sve ovo vrijeme obitelj je jako patila. Zato sam sad sretan što se mogu puno više posvetiti svojim curama, supruzi i kćerkama. Posvetio sam se i edukaciji, preko Uefa PRO licence, koju završavam, a i na višoj trenerskoj, gdje sam usmjerio kondicijsku pripremu, ostalo mi je još nekoliko ispita, to bih volio riješiti u ovom periodu. Vrijeme mi je ispunjeno, ali moram priznati da se osjećam nepotpuno. Kad nisam na terenu… Ma fali mi to, fali nemoguće. Dođe mi da odem trenirati limače bilo gdje, samo da budem na terenu, samo da radim, no svjestan sam da prije svega moram biti strpljiv. Prilika će doći, pitanje je samo kad i u kojem obliku. Znam samo da ću je dočekati spreman.

Spomenuli smo i akciju Turopoljsko srce, malonogometni turnir oko kojeg vrtila ta priča… Kako je došlo do ideje, kako do realizacije?

Taj višak vremena koji sad imam doveo je do toga da sam počeo razmišljati što svi mi kao zajednica možemo napraviti da povežemo sport i humanitarno djelovanje. I tako sam, dok sam se vozio po autocesti, bio malo sam sa sobom, došao na tu ideju, dijelom je i razvio u glavi… Sjetio sam se turnira Četiri kafića u Splitu i to mi je bila neka polazišna točka. Velika Gorica ima veći broj kultnih kafića, za koje sam mislio da bi voljeli sudjelovati u prikupljanju sredstava za obitelji s djecom. Nazvao sam svog prijatelja Kristijana Japeca, rekao mu ideju, još smo je malo razradili, otišli do Dražena Vezmara iz Panadić Sporta, i on je odmah pristao, tako da smo doslovno u dva i pol tjedna napravili sve. Imali smo i pomoć prijatelja, ali i Grada, a na kraju je nastala prekrasna priča.

Ispada da su velika ta turopoljska srca?

Kad smo kretali, nisam vjerovao da će se toliki broj ljudi, donatora i sponzora uključiti, no ova priča je toliko brzo rasla… I pokazala da kod nas ima velik broj ljudi koji mogu i žele pomoći, no treba im ponekad mali poguranac, da ih se probudi, potakne, a onda nastane nezadrživ val. Prikupili smo novac izvan svih naših očekivanja, a mi već imamo 14 obitelji, koje smo obišli i kojima ćemo pomoći na razne načine. Nekima će se napraviti stolarija, nekima će se kupiti neki kućanski aparat, peći, pećnice… Kad malo obiđete te obitelj, shvatite da ljudi u našem kraju žive čak i u nehumanim uvjetima. Evo, postoji obitelj s petero djece koja nema kupaonicu! Ljudi se nemaju gdje oprati, možete misliti kako je to kad dođu ove hladnoće. Kad čovjek sve to prođe i vidi, lako je shvatiti da je nama zapravo jako lijepo u životu. Krećemo se u nekom užem krugu ljudi, u gradu, nema toliko teških socijalnih slučajeva, tako da ti dođe da se rasplačeš kad vidiš kako ljudi žive. Zato sam toliko sretan što tim ljudima možemo barem malo pomoći, olakšati im život. To je vrijedna stvar za sve nas.

Koliko čujemo, ta priča ide i dalje?

S obzirom na broj ljudi koji se uključio, na uspjeh cijele priče, odlučili smo osnovati humanitarnu udrugu Turopoljsko srce, koja će biti aktivna cijele godine, a glavni događaj bit će taj turnir, koji će postati tradicionalan. Kad gledam što smo uspjeli napraviti ove godine, kad vidiš taj entuzijazam kod ljudi, siguran sam da ćemo sljedeće godine napraviti pravi spektakl.

Bližimo se kraj, ajmo se prebaciti na želje za 2019. godinu?

Ja sam sretan i ispunjen čovjek. Zahvalan sam što imam zdravu obitelj, što sam ja zdrav i što imam mogućnost raditi ono što volim. Uvijek će u životu biti uspona i padova, a ja bih volio da u 2019. nastavim uživati, da budem sretan kao što sam sretan sad. I vjerujem da će se stvari posložiti kako je najbolje za mene.

Što ćemo poželjeti HNK Gorici?

Želim Gorici da nastavi raditi kao do sad, s istim entuzijazmom među ljudima koji vode klub, ali i među glavnim akterima, igračima na terenu. Želim svima i da budu svjesni da je sport takav da donosi različite rezultate, i bolje i lošije, da budu na to spremni. Gorica je pokazala da je organizacijski stasala, da je jedan od najbolje organiziranih klubova u državi, ali tu bih ponovio onu parolu koju sam često spominjao kao trener – tko ne teži biti bolji, prestaje biti dobar! To je ključ uspjeha, toga se Gorica treba držati. Ne smije se nitko zadovoljiti onime što je napravljeno do sad, treba stalno težiti napretku, to je jedini način.

Je li doista moguće da u perspektivi doživimo i europske utakmice u Velikoj Gorici?

U perspektivi sigurno. Vidjet ćemo hoće li to biti u bližoj ili daljoj budućnosti, i nije presudno. Klub se postepeno diže već godinama, sad samo treba nastaviti raditi, a bude li tako, neupitno je da će se i ta Europa dogoditi. Manje je bitno kad će se to dogoditi, bitnije je da klub bude čvrst i stabilan, a onda će i Europa doći kao nagrada.

Sport

Bod u Kranjčevićevoj: Halilović lijepo zabio, Sikošek zapucao pobjedu

Nogometaši Gorice odigrali su 1-1 s Lokomotivom, osvojili drugi bod ove sezone i odmaknuli se na tri bod od Šibenika. Tibor Halilović zabio je prvi gol u dresu Gorice, ali nije bilo dovoljno za više od remija…

Objavljeno

na

Objavio/la

Kiša je padala neumorno i nezaustavljivo, neslužbeno su krenule priče i o mogućoj odgodi prve utakmice 26. kola između Gorice i Lokomotive, ali travnjak u Kranjčevićevoj na kraju je dobro podnio pritisak. I bio poprište utakmice koju nazivamo “prava prvenstvena”, jedne od onih u kojima borbenost i želja dominira nad nogometnom ljepotom.

Gorica je morala i ovoga puta bez Ercega, nije bilo ni Mikanovića, kojeg je zamijenio Majstorović, a iz prvih 11 je ispao i Leš, kojeg je u sredini obrane zamijenio Anton Krešić. Vrh napada preuzeo je bivši igrač Lokomotive Filip Čuić, krenuli su od prve minute i Pajaziti, i Elezi, oba gorička reprezentativca, a na klupi je ostao Čaić.

Otvorila je Lokomotiva pokušajem Goričana iz daljine, odgovorio je Krešić pokušajem glavom iz blizine, pokušao je zatim i Smakaj, opet sa distance, a u 30. minuti došao je red na najljepši trenutak ove utakmice.

Elezi je na lijevu stranu izbacio Ndockyta, da bi gorički Kongoanaca izmijenio dva dodavanja s Tiborom Halilovićem, koji je sjajno pogodio u bliži kut Lokomotivina gola. Prekrasna kombinacija, jako dobar udarac i reakcija golmana Šubarića taman po goričkoj mjeri. Bio je to prvi Halilovićev gol u dresu našega kluba, bio je to trenutak koji obećava.

Međutim, već u prvoj sljedećoj opasnoj situaciji Lokomotiva je došla do izjednačenja. Leovac je ušao u kazneni prostor, pokušao ga je zaustaviti prvo Majstorović, a onda i Bralić, koji je neoprezno startao i zakačio lijevog beka domaćina po nogama. Sudac Bel ništa nije dosudio, ali na intervenciju iz VAR sobe, nakon pregleda snimke, pokazao je na bijelu točku, s koje je sigurno pogodio Mudražija.

Dogodilo se to u 42. minuti, nakon čega su “lokosi” nešto bolje izgledali do predaha, ali i na otvaranju nastavka. Uspjeli su domaći nogometaši u 49. minuti zabiti još jedan gol, nakon ubacivanja iz kornera mrežu je naciljao Smakaj, no sad je iz VAR sobe stigao spas. Lopta je pri izvođenju kornera prešla gol-aut liniju i gol je poništen.

Najbolju priliku u drugom poluvremenu, najbolju priliku na utakmici uopće, Gorica je imala u 59. minuti. Nakon proigravanja Ndockyta za Sikošeka, no Slovenac iz jako dobre pozicije nije uspio naciljati za novo vodstvo našega sastava.

Do kraja utakmice Gorica je imala još jednu veliku priliku, Marko Kolar čak je i zabio drugi gol, ali bilo je to jasno vidljivo zaleđe. Lokomotiva je još dvaput zaprijetila preko neugodnoga Goričana, a na kraju ostaje dojam da je podjela bodova i najrealniji ishod.

– Na krjau možemo biti zadovoljni bodom. U nekim fazama igre bili smo jako dobri, ali bila je dobra i Lokomotiva. Svjesno smo im u nekim trenucima prepustili posjed lopte, ne želeći im otvarati puno prostora otraga, jer tu su jako opasni. Moram pohvaliti momke na dobrom gardu i na agresivnosti, to je ključno kad se boriš za ostanak – rekao je trener Mario Carević i dodao:

– Utakmica nije bila neka ljepotica, imali smo tu situaciju preko Sikošeka, ali donosili smo i neke pogrešne odluke, ne znam da li zbog važnosti utakmice ili bodova, ali svakako bih volio da smo malo konkretniji u toj završnici. Iako, opet kažem, moramo se zadovoljiti ovim bodom.

U sljedećem kolu Gorica će opet u goste, put će ih odvesti u Varaždin, a tjedan dana kasnije vraćaju se kući, na renovirani travnjak Gradskog stadiona, na koji će doći Istra 1961. U prijevodu, čekaju nas dvije utakmice u kojima se mora tražiti maksimalan učinak…

Nastavite čitati

Sport

Ivana Mlinar predstavila kandidatkinju za svoju zamjenicu

Iako je Ivana Novković politički debitant na ovim izborima, i ona i ja bit ćemo tim koji ne sliježe ramenima, rekla je Ivana Mlinar, kandidatkinja za gradonačelnicu SDP-a i Možemo!

Objavljeno

na

Kandidatkinja SDP-a i Možemo! za gradonačelnicu Velike Gorice Ivana Mlinar ovog se kišovitog petka obratila javnosti i predstavila kandidatkinju za njezinu zamjenicu Ivanu Novković.

– Kao zajednička kandidatkinja SDP-a i Možemo! najavila sam na svom predstavljanju prije par tjedana kako želimo donijeti stvarne promjene na političku scenu našeg grada i mijenja lice goričke politike. Od prvog dana govorim, a danas i potvrđujem, moj tim bit će ljudi koji nemaju svoj privatni interes isprepleten s gradskim proračunom, jer u Gorici teško da postoji neki segment života o kojem ne odlučuje politika. Smatramo to nedopustivim jer ljudi trebaju slobodno disati i živjeti, a Velika Gorica treba biti grad koji će pružiti šanse budućim generacijama – rekla je Mlinar i dodala:

– Upravo slijedom onoga što smo i najavili našom koalicijom, danas smo tu zbog predstavljanja moje kandidatkinje za zamjenicu gradonačelnice. Ona je igrom slučaja Ivana kao i ja, tako da ispada da je u našem stožeru važno zvati se Ivana. No, šalu na stranu, iako je Ivana politički debitant na ovim izborima, i ona i ja bit ćemo tim koji ne sliježe ramenima. Ona se kao prvostupnica psihologije upravo zato politički aktivirala, kako bi svojim angažmanom mogla utjecati na društvene nepravde oko nas.

Nabrajajući segmente koje smatra nepravednima, izdvojila je cijene kvadrata stanova, koja se popela i do 3000 eura.

– Drugi primjer nepravde u našem gradu je činjenica da je gotovo svaki natječaj fiktivan i namijenjen nekome. Ljudi se jadni ponadaju, pišu životopise i predaju zamolbe, a ne znaju da na tim radnim mjestima već rade neki ljudi, u pravilu članovi jedne stranke. Mi postavljamo posve opravdano pitanje zašto svako radno mjesto, posebice vodeće u ovome gradu mora uvijek dobiti nečija sestra, brat, snaha, supruga, a ne netko tko je ono najvažnije: stručan i ima silno radno iskustvo iza sebe?! Mi ne želimo da mladi ljudi, kako intelektualci, tako i strukovnjaci, napuštaju ovaj grad jer tu ne vide perspektivu i unaprijed znaju da neće moći nikada sebi osigurati stan ili zaposlenje bez stranačke iskaznice. Želimo da u ovom gradu ljudi ne žive u strahu za egzistenciju, da se boje družiti s nekim tko drugačije izgleda ili misli, jer moja zamjenica Ivana i ja istinski smatramo da naš grad treba biti grad za sve nas – rekla je Mlinar.

Nastavite čitati

Sport

Odgođen “krešendo” na Udarniku: Kiša donijela Kurilovcu slobodan vikend

Nogometaši Kurilovca ovoga kišnog vikenda neće u akciju, odgođena je njihova utakmica protiv petrinjske Mladosti, koja je trebala biti odigrana u subotu. Novi termin bit će određen naknadno…

Objavljeno

na

Objavio/la

Počelo je lijevati kao iz kabla već u četvrtak, nastavilo se u istom ritmu i u petak, čak i još malo jače, a prognoze kažu da oborine neće stati ni tijekom vikenda. Dovest će to, nema sumnje, do brojnih promjena planova u niželigaškom nogometu, za pretpostaviti je da će malo koji teren u tom romantičnom svijetu izdržati toliku količinu oborina, a prva odgoda već je stigla…

“Odgađa se utakmica između Kurilovca i Mladosti iz Petrinje, a novi termin bit će određen naknadno”, obavijestili su javnost s Udarnika već u petak ujutro, dovoljno rano da se planovi za vikend korigiraju.

Vodeća momčad 3. NL Centar tako će i drugi u prve tri domaće utakmice odgoditi planirani susret, budući da se nešto slično dogodilo i uoči dolaska Bistre na Udarnik na otvaranju proljeća. Tad je utakmica pomaknuta za četiri dana, na srijedu, kad je Udarnik uspio doći do pobjede 1-0 i pobjednički krenuti u zasad sjajno nogometno proljeće. Ne bismo, naravno, imali ništa protiv istog scenarija ni ovoga puta.

Logično je pretpostaviti da će se i ovoga puta igrati u utorak ili srijedu, da će to biti novi termin potencijalno vrlo zanimljive utakmice. Ne zato što je petrinjska Mladost posebno izazovan protivnik, budući da se radi o jedanaestoj momčadi prvenstvene tablice, nego zbog iskustva kojeg su Kurilovčani proživjeli jesenas u Petrinji. Nakon toga poraza (3-4) o svemu je progovorio i trener Kurilovca Senad Harambašić, a sve što se događalo sasvim će sigurno ponuditi i dodatni motiv našim nogometašima. Kad god da se igralo…

Nastavite čitati

Crna kronika

Heroj Lazo: Nije ni bio na koncertu, od kuće je došao pomoći. I nastradao…

Nove informacije koje su stigle iz njegove Makedonije kažu da je Andrej Lazarov bio kod kuće, u obiteljskom domu, kad je došlo do tragedije u noćnom klubu. Odmah je odjurio pomoći unesrećenima, a sljedećeg dana mu je pozlilo…

Objavljeno

na

Objavio/la

Andrej Lazarov i njegova tužna sudbina i dalje se provlači kao tema u svijetu HNK Gorice, među njegovim dojučerašnjim prijateljima i suigračima. U klupskim prostorijama bila je postavljena i knjiga žalosti, u nju su se upisali praktički svi igrači i klupski djelatnici, ali i poneki navijač, prijatelj kluba…

Uspomena na dobrog dečka Lazu, kako ga svi u klubu najbolje pamte, živjet će još dugo, a kroz suze koje će i dalje pobjeći iz oka, kao i knedlu u grlu koja se pojavi pri svakom spomenu njegova imena, dolazi i ponos. A za to ima jako puno argumenata, jer Andrej nije bio samo dobričina, nego i istinski heroj. Prve informacije govorile su kako je Lazo uspio izaći iz zapaljenog noćnoga kluba na vrijeme, ali se odlučio vratiti u plamenom okovan prostor da bi spasio što više unesrećenih.

Nove informacije, međutim, još malo pojačavaju argumente nepobitne teze da je Andrej Lazarov pravi, istinski heroj! Naime, izvori iz Makedonije govore kako on uopće nije bio u noćnom klubu, odnosno na koncertu koji se održavao te tragične noći. Bio je u posjetu svojoj obitelji, koja živi upravo u Kočanima, kad je čuo da se nešto strašno dogodilo u noćnom klubu. Odjurio je tamo s namjerom da pomogne, a to je i učinio. Spašavao je stradale, nekoliko puta ulazio u objekt, a pritom i sam nastradao.

U cijelom tom herojskom činu nagutao se dima, zadobio je i opekline po tijelu i završio u bolnici. Zabrinuli smo se kad smo čuli da je na liječenju, tješili se informacijama da je izvan životne opasnosti, ali i šokirali kad je sljedećega dana stigla tragična vijest da mu je u bolnici pozlilo, nakon čega je preminuo…

Prema dostupnim informacijama, Andrej nije i jedini koji je nastradao na takav način, još nekoliko ljudi poginulo je u pokušaju da iz požara izvuku što više unesrećenih, a među njima je i pjevač benda koji je te večeri nastupao u klubu. Ukupno je poginulo 59 ljudi, pri čemu je najmlađoj žrtvi bilo samo 14 godina.

Andrej Lazarov, podsjetimo, bio je član HNK Gorice od siječnja do rujna prošle godine, ostavivši dojam dobrog, skromnog i iznimno pristojnog dečka, omiljenog u svlačionici našega kluba. Počivaj u miru, heroju naš…

Nastavite čitati

Sport

Buđenje proljeća i – VG tenisa: ‘Dovest ćemo Wimbledon u Tuđmanac!’

Teniski klub iTeam VG početkom travnja otvara novu sezonu, predstavlja novu rasvjetu na terenima u Cvjetnom naselju, ali i nove ideje za mjesece koje slijede. Stiže u klub i bivša WTA igračica, a u svibnju nas čeka nešto posebno…

Objavljeno

na

Objavio/la

Prvi teniski tereni u Hrvatskoj pojavili su se još davne 1878. godine, imali su ih pioniri tenisa u Zagrebu, Samoboru, Osijeku, Karlovcu, Gospiću, Zadru, Splitu, Ogulinu… Početkom 20. stoljeća došlo je do prve jače ekspanzije, osnivanjem prvih klubova i gradnjom novih terena, a prvi turnir odigran je 1909. u Mihanovićevoj ulici u Zagrebu.

Tek krajem prošloga stoljeća, 80 i nešto godina nakon toga turnira, pojavili su se i prvi teniski tereni u Velikoj Gorici. Prvo u Rakarju, a onda i u Cvjetnom naselju, odmah uz Srednju školu. I baš tu, u prostorije Teniskog kluba iTeam, došli smo doznati kako velikogorički tenis stoji danas, nepuna tri i pol desetljeća kasnije.

– Teniski klub iTeam Velika Gorica nastao je iz jedne obične škole tenisa, koju je početkom devedesetih pokrenuo Robert Kardum. Ta škola tenisa radila je u sklopu Teniskoga kluba Brcko, a iz Rakarja smo se u Cvjetno naselje prebacili 2012. godine – kaže nam Miha Troha, alfa i omega našeg teniskoga kluba.

Pamtimo ga s trenerskih početaka, iz vremena kad je radio s Robijem Kardumom, iz vremena kad su velikogorički klinci bili na top razini. Ivan Levar, Dora Vajdić, Iva Bago, Lea Sambolić, Bernard Požega, Barbara Rajić i Roberto Miković osvojili su ekipno prvenstvo Hrvatske do 14 godina, bila je to velika i važna vijest, no to je danas samo uspomena za te mlade ljude, danas na ulasku u tridesete.

Sadašnjost je klub koji okuplja značajan broj tenisača svih uzrasta.

– Danas smo klub koji ima više od stotinu djece u školi tenisa, u kojem je više od stotinu registriranih igrača, od djece od sedam-osam godina, sve do seniora, koji će nakon dugo godina predstavljati Veliku Goricu u trećoj hrvatskoj ligi – otkriva Troha.

Zanimljiv je i to detalj ove priče, jer desetorica najboljih članova kluba, društvo koje igra klupsku ligu, okupit će se u svojevrsnu reprezentaciju, koja će igrati protiv klubova iz Samobora, Ivanića, Zaprešića, Vrbovca, Ogulina, Karlovca… Međutim, ovo je klub u kojem će sve to biti u drugom planu, budući da su apsolutni prioritet djeca.

– Da, mi se u prvom redu baziramo na razvoj djece, na rad s mladima, počevši od vrtićke dobi, od malih tenisača rekreativaca, pa na dalje. Slično kao i u karateu, i u tenisu postoje razine. Tenis za djecu od pet godina zove se “Rolling tenis”, koji se igra po podu. Nacrta se teren na pod i oni rolaju po crtama, malo bekendom, malo forhendom… Sljedeća razina je “crveni tenis”, tenis s malom mrežom, laganim reketima, lopticama koje ne odskaču prebrzo ni previsoko, koje su prilagođene djeci te dobi. Na to se nastavlja “narančasti tenis”, za djecu od devet-deset godina, a poslije toga i “zeleni tenis”, gdje je loptica malo brža, tvrđa, bliža žutoj loptici. I to je jako dobar sustav, jer ako to nije prilagođeno, puno će teže dijete uživati u tenisu, u samom igranju igre – pojašnjava Troha.

Već desetljećima postoji fama kako se s tenisom mora krenuti još i prije polaska u školu, kako je sve kasnije od toga prekasno…

– Ja bih rekao da je zabluda to da se mora krenuti jako rano. Djeca sa četiri ili pet godina ne mogu osjetiti pravu čar tenisa. Oni se mogu igrati na terenu, kotrljati loptice, upoznati taj neki neobični nastavak koji se zove reket… Postoje metode kako se radi s vrtićancima, mi to i radimo, ali za ozbiljan tenis dovoljno je krenuti sa sedam-osam godina. Tu već klinci mogu osjetiti na tenisku igru, a tu mislim na servis, na međusobno igranje, brojanje rezultata… Iako, mi ne stavljamo naglasak na pobjedu, nego na druženje i uživanje u tenisu. Želimo da dijete zaljubi u tenis, a to će se dogoditi samo ako mu je zabavno.

U radu mu pomaže trenerica Paula Barić, a ubrzo će se trenerski kadar i značajno pojačati. Naime, Robert Kardum vraća se iz Kine, gdje je posljednjih pet godina radio kao voditelj jedne teniske akademije, i priključit će se klubu, jednako kao i jedno nacionalno poznato sportsko ime. Nika Ožegović svojevremeno je bila 131. tenisačica svijeta, iza nje je lijepa igračka karijera, a ovih dana postat će trenerica u našem klubu.

– Nika je Zagrepčanka, ali udala se u Veliku Goricu i sad je naša. Uskoro će nam se priključiti u klubu, a to će nam sigurno donijeti novu dimenziju. Tu ipak govorimo o trenerici koja je završila Kineziološki fakultet nakon karijere u kojoj je igrala protiv tenisačica kao što su sestre Williams, Šarapova, Kuznjecova, Zvonareva… Velika je stvar što će netko moći djeci iz prve ruke reći kako je to igrati protiv najboljih tenisačica na svijetu ili kako je trenirati s Novakom Đokovićem. Uostalom, Nika je pet puta igrala na Wimbledonu!

E, kad smo već kod Wimbledona, njegova prilagođena verzija stiže i u naš grad.

– Da, 11. svibnja ćemo organizirati “Wimbledon u Velikoj Gorici”. To je zamišljeno na Tuđmancu, na dijelovima parka koji su najravniji iscrtat ćemo terene za mini tenis i na taj način promovirati tenis. Čak bih rekao da će to više biti manifestacija nego pravi turnir, a događat će se u sklopu Tjedna mladih i obitelji. I vjerujem da će biti jako zanimljivo, prvi put će se po cijelom Tuđmancu igrati tenis – najavljuje Troha, dodajući kako to nije jedini projekt kojim će se klub baviti do kraja godine.

– Sezonu ćemo otvoriti početkom travnja, kad ćemo predstaviti i novu rasvjetu, u koju je klub sam uložio. Sad ćemo moći imati i velikogoričke teniske večeri, i noć tenisa… Na otvaranju sezone imat ćemo turnir mješovitih parova, turnir u beli i pikulanju, druženje, klopu… U drugoj polovici travnja bit ćemo domaćini HTS-ovih turnira za djecu od osam do deset godina, kreće nam i škola tenisa, i seniorska klupska liga, a u lipnju nam kreće i projekt “Ljeto na teniskim terenima” – govori Miha, uz dodatno pojašnjenje:

– Klinci će imati teniski boravak od 8 do 16 sati. U sklopu toga imaju zagrijavanje i razgibavanje, trening tenisa, nakon toga idemo na osvježenje na bazene, nakon toga je ručak, a onda idu ili društvene igre, ili tenis za one koji to žele, ili dječji filmovi na platnu ispod nadstrešnice. Kombiniramo to s odbojkom na pijesku, tamo imamo i vodene ratove s vodenim balonima… Sve u svemu, ludo i zabavno ljeto na teniskim terenima!

S proljećem, dakle, vraća nam se i tenis u punom profilu. Zima je, kao i uvijek, bila dio godine koji treba preživjeti.

– Imamo problem infrastrukture, ali ne izdvajamo se previše od ostalih klubova u tom smislu. Imamo pet otvorenih terena i jedan pod balonom. Taj jedan nije dovoljan za sve, iako se za djecu nekako i snađemo. Međutim, govorimo li o natjecateljskom, malo ozbiljnijem tenisu, tu nemamo opcija. Ljudi moraju ići trenirati u Zagreb, a klub sam ne može financirati natkrivanje još jednog terena, tu bi nam ipak trebala pomoć. Zasad radimo s ovim što imamo, radimo sve da populariziramo tenis – zaključuje Miha Troha.

Nastavite čitati

Reporter 446 - 20.03.2025.

Facebook

Izdvojeno

Sva prava pridržana © 2022 e-Radio d.o.o.