Bio je to topao, ali ugodan petak navečer, pravi proljetno-ljetni, pa se na Galženici tražila karta više za stol u kafiću. A gore, iznad glava, na drugom katu Centra za kulturu Galženica – kultura!

Mirel Huskić, dečko iz “osmog marta” s prebivalištem u Pokupskom, na daskama šarmantne dvorane Galženica uprizorio je lutkarsku predstavu za djecu koja je na premijeri pokazala da će trajati. “Klinček turopoljski” je lutkarska predstava koja prati putovanje malog Jurice kroz turopoljski kraj i povijest.

– “Klinček turopoljski” je predstava nastala u produkciji Štoos teatra, čiji sam i osnivač, zajedno s Anom Katulić i Lukom Kuzmanovićem. Zamišljena je kao mobilna lutkarska predstava za djecu, koja kroz radnju na sceni upoznaju svoj zavičaj, kraj u kojem odrastaju, neke toponime za koje su možda već negdje usputno čuli, pa zaboravili. Prvenstveno, namijenjena je najmlađima, djeci od pet godina sve do nižih razreda, ali ako netko stariji želi saznati nešto novo, dapače – govori nam Mirel Huskić, glumac i redatelj koji je ovaj put bio redatelj.

– Osim povijesnog-edukativnog aspekta, važno je najmlađe upoznati i s lutkarskom umjetnošću i igrom lutkarstva i te vrste kazališne umjetnosti. Nadamo se da će kroz sljedeću sezonu predstava zaživjeti i igrati po svim mjestima u okolici Velike Gorice, po vrtićima, školama, pogotovo u udaljenijim mjestima koje gravitiraju Velikoj Gorici i dio su zavičaja, a iz kojih je roditeljima nekad uz ostale obveze teže odvesti djecu u kazalište gledati predstavu – dodaje Mirel.

Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar

Kao i cijeloj toj generaciji rođenoj u prvoj polovici 80-ih, i njegovo je djetinjstvo obilježio rat. Rođen je u Tesliću, a 1992. s obitelji je stigao u Veliku Goricu. U trećem razredu osnovne škole.

– S obzirom na okolnosti, do tad sam promijenio par škola, a konačno sam se smjestio u OŠ Eugena Kvaternika. To je moja škola, iz tih dana imam i prijatelje, i puno poznanika – priča Huskić, koji je odrastao u centru grada, pa u jednom trenutku shvatio da to nije njegov đir.

Preselio se u Pokupsko i pronašao mir.

– Odrastao sam u zgradi, u stanu, i vrlo rano sam zaključio da je vlastito dvorište zahvalna stvar. A uz njega polako nikne i mali vrt… Uspio sam kupiti kuću u Pokupskom, prošlo je sad već sedam godina, i za sad uživam. Ispunjujuće je živjeti u manjem urbanom mjestu, i još k tome uz rijeku. Djeluje umirujuće, balansira taj životni ritam koji često teško kontroliramo. Evo, trenutačni plan mi je kupiti čamac… – govori Mirel.

Mirel Huskić završio je glumu na Akademiji u Osijeku, a režiju na Akademiji u Zagrebu… Foto: Zvonimir Ferina

U suživotu s rijekom čovjek lakše dođe i do prostora za razmišljanje, za kreaciju, a tu je negdje rođena i priča o “Klinčeku turopoljskom”. Ideje koje se krenu rojiti po glavi i treba ih prebaciti na papir.

– Otprilike tako taj proces se razvija. Kazalište je društveno odgovorna djelatnost u svakoj svojoj pori. Prepoznaješ u sebi što bi htio raditi i onda se pitaš kako to može komunicirati s publikom, koristi li publici to što nudiš. Može biti korelacije, dodira, u trokutu između ideje, mene kao autora i najvažnije, publike. Tako sam i odlučio napraviti za klince, za kraj u kojem rastu, u kojem sam i sam rastao. Kroz istraživanje, povijesnih činjenica, kulturnih običaja, nardnih priča i legendi, kolažirao sam jedan koherentan sinopsis, ideju. Potom sam pozvao u tim mladu i već izvođenu spisateljicu, Ivonu Marciuš, koja je ispisala dramski tekst ideje, donoseći dodatne zaplete i događaje među likovima koji nastaju i koje onda treba uprizoriti kroz proces proba – kaže Huskić i nastavlja:

– Ideja je rođena tamo negdje prošle jeseni, ali zaživjela je tek nakon što smo uspjeli proći na gradskom natječaju. Bez financijske potpore te vrste ovo ne bi bilo moguće, Klinček bi ostao samo na papiru, u obliku brodića, i otplovio Kupom. Srećom, grad je imao sluha i prepoznao je ovaj projekt našeg Štoos teatra, priključila se i Plemenita opčina turopoljska, pa smo mogli početi s radom. Radili smo intenzivno nekih mjesec i pol dana, uglavnom u kazališnom prostoru dvorane Galženica – dodaje prvi čovjek projekta u kojem su sudjelovali još neki naši sugrađani.

– Ansambl predstave je iznio snažan i vrlo zaigran odgovor. To je sad u jednu ruku njihova predstava.

Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar

Uz višestruko nadarenu Hanu Kunić, koja je uz glumu djelovala i s dramaturškim zahvatima, tu je Karlo Bernik, koji tumači lik Klinčeka, inače vrlo mladi i izvrsni glumac koji igra u kazalištima u Zagrebu, te Franjo Đaković, glumac lutkarskog kazališta, vješt i iskusni praktičar, koji je odnedavno i stanovnik Velike Gorice, u koju se doselio s obitelji.

Međutim, ima tu još domaćih…

– Kreativni suradnici koji su autorski uobličili predstavu su Marta Crnobrnja s Podbrežnice, etablirano ime u scenografiji i radu hrvatskog kazališta. Glazbu i songove je radio divni Matija Antolić, također glazbeni suradnik mnogih produkcija Zagrebačkih kazališta, i vrlo važno, dizjan i izradu lutaka predstavio nam je Dražen Matijašević, lutkarski tehnolog. To je jedan uži kreativni tim koji uvezuje svoje vještine u ovu ideju da bi postala predstavom.

Uz glumačku izvedbu, kostimografiju i scenografiju, cijeli taj tim razmišljao je i o govoru. “Klinček turopoljski”, naime, veže se i uz turopoljsko narječje. Točnije, turopoljska narječja.

– Odmah smo željeli, uz sve ono o čemu govorimo, u predstavu implementirati i turopoljsko narječje. Usput smo doznali da u Turopolju postoje tri narječja; brežani imaju svoj govor, posavci svoju, a postoji i treća vrsta, koju koriste starosjedioci, uglavnom Kurilovčani. Sinteza koja će to objediniti ne postoji, ali postoje izolirani mali rječnici. Prvi je napisao Juraj Habdelić iz Kuča. To je prvi dokument koji pokušava objasniti turopoljski dijalekt. Ono što je Gaj radio za kajkavski, to je radio Habdelić za turopoljsko narječje kao varijaciju kajkavskog – upućen je u temu gospon režiser.

Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar

I ispalo je odlično. Tako kažu mjerodavni, sudeći po vrisku.

– Dobili smo puno pozitivnih reakcija. Posebno se ljudima sviđa pozadina priče, tako da mislim da smo dobro odredili ideju i cilj.

Već idućeg jutra nakon premijere predstava je izvedena opet, a bit će još prilika za upoznati Juricu i Žireka…

– Sljedeća izvedba je u sklopu priredbe “Ljeto u Vukovini”, a na jesen planiramo obilaziti škole i vrtiće u okolici Velike Gorice. Neka gostovanja već smo dogovorili, a cilj i plan jest obići što više škola, vrtića, domova u okolici i u gradu… Da svi upoznaju “Klinčeka”.

Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar

Mirel Huskić jedan je od osnivača Štoos teatra, čiji dio je “Klinček”, novo ostvarenje u produkciji malog teatra.

– Tu je monodrama Ane Katulić “Roža, cura s greškom”, komediju Luke Kuzmanovića “Zlo-Čist-Oća”, a s “Uzbunomu plastičnom carstvu” već smo obišli više-manje sve osnovne škole u Velikoj Gorici i okolici. Postoji i jesenji Oglede festival koji djeluje pod Štoos teatrom. A evo, sad imamo i “Klinčeka”. Očigledno rezoniramo sadržajno s gradom i publikom. Samo, bez potpore u vidu trajnog prostora, ostane se lako bez daha – završio je Huskić.

Prva utakmica na travnjaku Gradskog stadiona u Velikoj Gorici odigrana je 30. lipnja 1987. godine, kad su se u nogometu nadmetali Radnik i studentska reprezentacija Jugoslavija, koja će koji dan kasnije započeti svoj nastup na Univerzijadi. Zahvaljujući kojoj je stadion i izgrađen…

Posljednja utakmica na istom tom travnjaku Gradskog stadiona odigrana je ove nedjelje, 6. srpnja 2025. godine, gotovo četiri desetljeća kasnije. Nije bilo spektakularno, jer prijateljsku utakmicu igrala je kombinirana momčad Gorice, prošarana igračima na probi i selekcija Nogometnog sindikata, sastavljena od igrača bez kluba, ali ući će u povijest, barem na mala vrata.

I ostat će zapisano da je Gorica dan prije nego što su počeli radovi na promjeni travnjaka odigrala 2-2 s HUNS-om, i to u utakmici u kojoj je vodila 2-0… No, ajmo redom.

Najavio je trener Carević nakon minimalnog poraza od Šahtara da će dva dan poslije nastupiti i neki igrači na probi, što se i dogodilo. Kapetansku traku ponio je ovoga puta 18-godišnji Luka Vrzić, a od “pravih” igrača Gorice tu su bili još i Karlo Žiger, Vinko Skrbin, Luka Kapulica i Antonio Ilić. Svi ostali u startnih 11, baš kao i njihovi rivali s druge strane, zasad su igrači bez kluba.

Nakon prvih 45 minuta protiv Šahtara, vidjeli smo ponovno Dominika Brauna, 21-godišnjeg stoper s Dinamovom školom iza sebe, koji je prošlu sezonu odigrao u Bjelovaru. Predstavio se i Ivan Dominić (22), bek iz Čakovca, koji je dosad već prošao i Hajduk II, i finski KuPS, a u dresu Dubrave je u posljednje dvije sezone skupio 54 nastupa u Prvoj NL.

Iz inozemstva je stigao desni bek Leart Zekolli (23), Kosovar koji je posljednji angažman imao u svojoj domovini, a ranije je igrao i u Albaniji te u – Hrvatskoj. Jedno vrijeme bio je član Zmaja iz Makarske… Iz susjedstva, odnosno iz Sarajeva, stigli su i braća blizanci Aleksa i Sergej Popović, 19-godišnji blizanci iz Banja Luke koji su nastupali za juniorsku momčad Sarajeva. Aleksa je desno krilo, Sergej desni bek.

Uz sve njih, vidjeli smo i lijevo krilo Josipa Balića (21), koji je stigao iz Hrvaca i također se pokušava nametnuti, a u kolikoj mjeri je to bilo kome od navedenih uspjelo, doznat ćemo sljedećih dana.

Golovima se igrači na probi nisu istaknuli, jer njih su zabijali prvo Vinko Skrbin u 14. minuti, a zatim i kapetan Vrzić u posljednjoj minuti prvog poluvremena. U nastavku su gosti uspjeli izjednačiti preko Kašikovića u 50. i Banovića u 60. minuti, pokazavši da ima kvalitete i u tom društvu, koje se u nastavku nadmetalo s goričkim igračima s klupe kao što su Luka Brlek, Stjepan Kučiš, Husein Sambuljević, Fran Stunja, Lovro Dukić, Zvonimir Josić, Fran Kasumović i Medin Gashi.

Ukratko, milijun posto Gorica više nikad neće igrati u ovom sastavu, a sto posto je da Gorici trebaju pojačanja. Nada se trener Carević da će neki igrači stići već ovoga tjedna, a bude li tako, imat će ih na raspolaganju za subotu, kad je na redu nova provjera. Ovoga puta igrat će se u Čatežu, a s druge strane bit će dobro poznata lica – Dean Klafurić i Damir Milanović. Njihov Široki pobijedio je Dinamo, a sad će pokušati i Goricu.

Koja će prvu sljedeću utakmicu na svom stadionu odigrati 20. rujna. Prevedeno, za točno 75 dana.

Oko 17:20 sati, u Dubravi na Aveniji Gojka Šuška, zasad nepoznata osoba usmrtila je muškarca hicima iz vatrenog oružja. Kako doznajemo od PU Zagrebačke, zločin se dogodio na ulici, pred očima građana, a počinitelj se nakon napada udaljio u nepoznatom smjeru.

Na mjestu događaja provodi se očevid, a policija je blokirala promet Avenijom Gojka Šuška u oba smjera, od Kolakove ulice do Maksimirske ceste.

Detalji o žrtvi zasad nisu poznati, kao ni motiv napada.

Jučer se održao dugo iščekivani koncert Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu. Ovaj događaj odmah je postao jedna od glavnih tema javnog mnijenja. Neki su ga najavljivali kao najveći koncert u povijesti Hrvatske, dok su ga drugi opisivali kao sigurnosnu katastrofu. No, što je zapravo bilo?

Od ranih jutarnjih sati rijeke ljudi stizale su prema Bundeku, a do večeri su napunile Hipodrom u tolikoj mjeri da brojka od 500.000 prisutnih zvuči gotovo nevjerojatno. Uz očekivanu zabrinutost oko prometa, sigurnosti i logistike, na kraju je sve prošlo bez većih incidenata. Gužve u prometu prije koncerta nije bilo, a publika se po završetku mirno razišla.

Spektakl je započeo nešto iza 21 sat pjesmom “Ustani iz sjene”, uz vatromet, dronove i vizualne efekte koji su podsjećali na svjetske produkcije. U nastavku su se nizale pjesme iz svih faza Thompsonove karijere, od novijih naslova poput “Ravnoteža” do evergreena poput “E moj narode”, “Moj Ivane” i “Geni kameni”. Tehnička realizacija uključivala je animacije na ekranima, svjetlosne efekte sinkronizirane putem mobilne aplikacije, a dronovi su na nebu slagali likove Djevice Marije, Isusa, anđela i križa.

Na koncertu smo sreli i našeg sugrađana Antonia iz Petrovine koji nam je dao i svoj komentar. “Najbolji produkcijski koncert ikada, najbolji mi je bio dio s dronovima kako su slike složili i dio kad je biskup došao i krenuo moliti. Sigurnost nije bila narušena niti u jednom trenu, čak mogu reći da sam se osjećao dosta sigurno i ugodno. Atmosfera je bila odlična”. 

Upečatljiv trenutak bio je kada se Thompson rasplakao tijekom akustične izvedbe pjesme “Sine moj”, posvećene sinu Anti Mihaelu. S druge strane, emotivno nabijeni trenuci izmjenjivali su se s povijesnim i religijskim referencama, od govora o Bleiburgu i tisućljetnoj hrvatskoj državnosti do zakletve publici da “služimo Bogu”.

Posebnu pažnju privukao je i nastup biskupa u miru, Ante Ivasa, koji je predvodio molitvu “Maranatha”, čiji je i autor.

Najkontroverzniji dio za neke dogodio se s izvedbom pjesme “Bojna Čavoglave”, otvorene pozdravom “za dom spremni”, što je ponovno izazvalo podjele u javnosti, a neki ističu kako je to ostavilo mrlju na koncertu koji je primarno ispunjen vjerskim tonom. Tijekom pjesme, Hipodrom je bio obavijen dimom baklji, dok su se u zraku i dalje vrtjeli dronovi s natpisima “Oluja 95” i citatom generala Pauka. Istovremeno, dio publike, posebice mlađi, više je reagirao na pjesme poput “Ratnici svjetla” i “Samo je ljubav tajna dvaju svjetova”.

Thompson je u više navrata govorio o važnosti mladih, hrabrosti hrvatskog naroda i pozvao publiku na zajedništvo. Posebno emotivan bio je kraj koncerta kada se obratio mladima poručivši da su “čvršći i jači” te da je Hrvatska u “pravim rukama”.

Nakon trosatnog programa, Thompson je koncert završio pjesmom “Lijepa li si”, koju mnogi smatraju neslužbenom hrvatskom himnom. Hipodrom se polako ispraznio bez incidenata, a slike dronova, bengalki i more crvenih ekrana obišle su društvene mreže.

Nije bilo najavljivanog stampeda, već se publika mirno razišla. Iako će jedna od glavnih kritika biti na smeće koje je ostalo nakon koncerta, treba istaknuti da je tako većinom na svakom koncertu ili većem okupljanju.

Nakon koncerta, na snagu je stupila 3. faza regulacije prometa koju smo najavili ranije, ali premda je bila gužva, sve je prošlo u najboljem redu. 

Što se tiče intervencije hitne pomoći, Tportal prenosi kako je bilo 70 intervencija te je zbrinuto ukupno 59 osoba, od kojih je deset prevezeno u zagrebačke bolnice. Većina je tražila pomoć zbog kratkotrajnog gubitka svijesti uzrokovanog vrućinom i dugim stajanjem, a zabilježeni su i slučajevi alkoholne intoksikacije te manjih ozljeda. Svi slučajevi bili su lakšeg karaktera, bez životne ugroze.

Vezano za najave katastrofe prije koncerta, možemo samo reći da su se tresla brda, a rodio se miš. Naravno, bilo je intervencija hitne pomoći, ali svatko tko je bio na koncertu može potvrditi da je vladala atmosfera zajedništva, jakih emocija i veselja.

Piše: Gianna Kotroman

Konji su moja ljubav od rane mladosti, otkad znam za sebe. Imao sam tri ili četiri godine kad sam prvi put sjeo na konja. To je tradicija u mojoj obitelji, mi smo uvijek bili u tome, i pokojni otac, i djed, kojeg ja ni ne pamtim. Od malih nogu bavio sam se konjima. Sve moje igračke bili su konji, meni je konj bio i autić, i motor… Eto, tako je izgledalo moje djetinjstvo…, počinje svoju priču Stjepan Slanec iz Hrašća.

Administrativno je to dio Zagreba, ali i sami puni naziv govori čiji je to kraj – Hrašće Turopoljsko. Malo istočno od Odre, na rubu Zagreba i Turopolja, Hrašće je preraslo nekadašnje seoske okvire, ali i dalje je to – selo. U mjestašcu s tisuću dvjesto i nešto stanovnika ljudi i dalje drže životinje, svatko po svome guštu i(li) potrebi, a junak naše priče, eto, drži konje! I ne samo da ih drži, jer on se konjima ozbiljno bavi, s njima radi, trenira, s kočijom se pojavljuje na raznim manifestacijama…

– Imam četiri grla. Kobile Vidra i Ruba, stare 12, odnosno sedam godina, utrenirane su za taj posao. S njima odrađujem sve manifestacije na koje me ljudi zovu, svadbene svečanosti, razne prigode… Ljudi iz različitih razloga žele da ih vozimo, a mi se rado odazivamo. Imam i dvije mlade ždrijebice, koje imaju po godinu dana i tek su u pripremi za taj posao – kaže Stjepan.

– Vidru sam kupio na poznatom sajmu u Gudovcu, kao ždrijebe od šest mjeseci, a Ruba se oždrijebila kod mene i na kraju ostala. Bila je mezimica od prvoga dana, a to je i ostala. Evo, već 12 godina je u mojoj štali – dodaje naš “konjanik”.

Nije slučajno da su svi njegovi konji cure, odnosno ženke.

– Ja uvijek preferiran ženke, jer one su mirnije, staloženije. Mužjaci su malo nabrijani, neću reći kao i ljudi, ali ima sličnosti… I oni stalno gledaju gdje su ženke, pogotovo one ljepše, a cure su većinom koncentrirane na vožnju. Zato uvijek gledam da izaberem ženke – otkriva “šaptač konjima” iz Hrašća.

Iako, nema tu neke velike priče…

– Ne bih baš rekao da s konjima razgovaram. Oni imaju svoju komunikaciju, na svoj način se dogovaraju, ali naravno da im se mora posvećivati pozornost. Moje kobile jako su mi dobre, sve odrađuju jako lijepo i volim ih povremeno nagraditi s kojom mrkvom, pohvaliti… Inače, najviše vole jesti zob i pogotovo tek pokošenu travu u rano proljeće. To im dođe kao nekakav desert, to su njihove palačinke, ha, ha… Vole dobiti i kocku šećera, to im je uvijek poslastica – priča Stjepan.

Recept za uspješan rad s konjima, kaže, leži u odnosu prema životinji.

– Prvo, konj mora steći povjerenje u čovjeka. Uvijek kažem da je svaka životinja ogledalo gazde. Ja sam kupio puno konja koji su bili otpisani, praktički spremni za Italiju, odnosno za klaonicu, što nije opcija koju preferiram… S konjem treba biti pažljiv, oni su plemenite životinje, oni prepoznaju što im želiš i možeš dati. Koliko daješ životinji, toliko ćeš od nje i dobiti. To mogu garantirati, jer cijeli život sam uz konje. Imam 40 godina, a najmanje 30 ozbiljno se bavim konjima. I nikad me konji nisu iznevjerili. A ljudi jesu, stotinu puta – poentira Slanec.

Rado će se pohvaliti da je već nekoliko puta u Gudovcu pobjeđivao u natjecanju u vožnji kočije kroz čunjeve, odlazi sa svojim kobilama i na izložbe, nerijetko osvaja nagrade, ali temelj priče je vožnja kočije.

– Najdraže mi je kad me netko pozove na neku manifestaciju, pa se malo provozamo s kočijom, jer tu vidiš da se trud isplati. Ljudi reagiraju vrlo pozitivno, pogotovo djeca, koja su željna druženja sa životinjama. Ljudi su nekad na selu radili s konjima, bili su im svakodnevnica, a danas je potpuno drugo vrijeme i djeca vole vidjeti konja. Znalo je biti i manifestacija na kojima djeca nisu znala o kojoj je životinji riječ! Nažalost, došli smo do toga da je rijetkost vidjeti konja i zato je lijepo pružiti tu priliku djeci – govori Stjepan.

Za njega je to pitanje emocije, načina života, ali čak i kad puno toga znaš i možeš sam, nije jeftino imati konje.

– Nisu konji toliko skupi koliko je skupo njihovo održavanje. Hrana, kovač, veterinari… Iako, mi koji imamo životinje većinom te stvari radimo sami, jer kad bi sve plaćali, bilo bi stvarno preskupo. Jedan prosječan konj, hrvatski hladnokrvnjak, odnosno hrvatski posavac, ima vrijednost između dvije i tri tisuće eura. Sve ovisi o tome što konj zna, je li “ujahan”, vozi li kočiju, služi li samo za ukras… Konj koji je dobro utreniran, koji zna voziti kočiju, koji je ujahan, možda čak i osposobljen za terapeutsko jahanje, može ići i do četiri tisuće eura – kaže Stjepan i nastavlja:

– Zato ja svoje kobile kupim kao ždrijebad, kad su mlađe od godinu dana, pa ih učim, pripremam… Pritom uvijek ide jedna mlada i jedna starija, uz koju se ova mlađa uči. Kao i kod ljudi, recimo kao u autoškoli. Evo, ove dvije mlađe sad su navršile godinu dana, polako ćemo ove godine početi raditi neke jednostavne stvari, a sljedeće već možemo ići za ozbiljno.

Bitno je, naravno, da se konj ne boji ljudi, ali ni automobila. Kao što je često bitno da se ljudi ne boje konja.

– Konja se nemamo zašto bojati. Dobro, uvijek mora postojati doza opreza, ali konji koje ljudi sreću su jako pametni i dobro utrenirani. Moraju biti takvi, jer uvijek je tu puno ljudi, djece, starijih… Ja nikad ne idem van s konjima prije nego što su potpuno uvježbani i spremni, prije nego što steknem potpuno povjerenje u njih.

Život uz konje zahtjeva, naravno, i jako puno prostora, kojega Stjepan Slanec ima.

– Dvorište mi je široko 30 metara, to najbolje shvatim kad idem kositi. Moram si uzeti mini godišnji, ha, ha… Ali ima to i svoje prednosti, možeš konje pustiti van, promatrati ih, a to je za mene kao dijete sa sela jako važno. Našao sam se u tome, posvetio sam se tome, imam lijepo dvorište i svi koji žele vožnju kočijom, mogu se slobodno obratiti, ja sam uvijek na raspolaganju – poručio je Stjepan, kojem su konji najveća ljubav, ali zapravo hobi.

– Radim u jednoj firmi u blizini, kao dostavljač u firmi za električne uređaje. I da, konji su mi hobi, ali kad spojiš ugodno s korisnim, to je jako dobra stvar – zaključio je Konjanik iz Hrašća.