Kultura

Hommage za naše bake: ‘Ajmo vidjeti kako bi Roža iz Kravarskog prošla danas…’

Velikogorička glumica i performerica Ana Katulić priprema monodramu u kojoj će veliku pažnju konačno dobiti Roža, lik iz Kolareva djela “Svoga tela gospodar”, a u tome joj pomaže koreograf Žak Valenta i drugi suradnici…

Objavljeno

prije 2 godine

28. lipnja 2024.

Objavio/la

Marko Vidalina

Ulica Slavka Kolara, jedna od najpoznatijih u gradu, prostor Folklornog ansambla Turopolje, katedrala baštine ovoga kraja, i – dvoje umjetnika. Upravo tu, u ulici s potpuno prikladnim nazivom, okruženi tradicionalnim turopoljskim nošnjama, zajedno stvaraju naša cura iz Buševca i koreograf čije ime zvoni.

Ulazimo polako, pozdravljamo samo kimanjem glavom, jer Ana Katulić i Žak Valenta upravo su u stvaralačkom zanosu. Rasprava koja se vodi na trenutke dosiže i ozbiljnu žustrinu, izmjenjuju se mišljenja, propitkuju stvari, slažu se kockice jedne predstave u nastajanju.

– Radimo priču o Roži, liku iz Kolareva komada “Svoga tela gospodar”. Nemamo zasad još ni radni naziv, u procesu smo “rađanja” predstave, najtežem kad su takve stvari u pitanju, no svaki put se to u jednom trenutku otvori, posloži i sjedne na svoje mjesto. Eto, tako mi je najlakše opisati ono što si upravo vidio, raspravu koju si pratio – kaže Ana, sveprisutna umjetnica iz Velike Gorice.

Originalno je Buševčanka, već godinama s adresom u centru grada, a u istom tom gradu pokrenula je i teatar koji će se prvi put u ovom smislu predstaviti upravo monodramom koja tek nastaje.

– Neće ovo biti prva produkcija našega teatra, jer radili smo već neke stvari, uključujući i komade od Čehova, pa i “PiaMia i čudesan safari”, ali ovo će biti prva cjelovečernja produkcija novoosnovanog “Štos teatra” iz Velike Gorice. I poželjela sam, kao izvođačica, kao voditeljica teatra, kao Velikogoričanka, kao cura iz Buševca, pozabaviti se upravo likom Rože. Taj lik mi nije stran, Rožu sam već igrala u Pučkom kazalištu u Buševcu, kad su oni postavili predstavu “Svoga tela gospodar”, a od tad mi se Roža nekako i mota po mislima – predstavlja Ana svoj tok misli i nastavlja:

– Uvijek sam mislila kako je, među svim tim Kolarevim ženskim likovima, Janica iz Breze nekako najistureniji lik. Ona je uvijek dobivala jako puno pažnje, dok je Roža malo ostala u zapećku. Kolar je, uostalom, tako i opisuje, kao curu iz zapećka, koja je šepava, koja ima falingu, nije pretjerano ni zgodna… Budući da tu nikad nije bila, ja sam je, takvu kakva jest, poželjela staviti u prvi plan.

Roža je u Kolarevoj komediji djevojka koja živi u Vukomeričkim goricama u razdoblju između dva rata, u Bikovskom Vrhu, danas Kravarskom, a iz toga kraja dolazi i Anina baka.

– Da, ta neka fiktivna Roža mogla je doslovno biti moja baka. I inače se moj rad često bavi pitanjem žene, a ja se često bavim pitanjem svog identiteta. Kad sam razmišljala o timu, o ljudima koje bih željela uključiti, odmah sam se sjetila Žaka Valente. On je moj dugogodišnji suradnik, prijatelj, izvrstan koreograf i autor, njegovu estetiku pokreta jako volim i cijenim. Željela sam njega jer smo već radili zajedno, zato što znam da Žak donosi različitost, svježinu, osuvremenjavanje. Roža jest klasičan komad, ali i Žak i ja želimo je staviti u današnje vrijeme, jer i ja se mogu zapitati koliko sam ja Roža u današnjem vremenu.

Žak Valenta tu će svakako moći pomoći, i to u svom povratničkom projektu.

– Zadnje dvije godine živio sam u Švedskoj i završavao master na Stockholm University of Arts, a ovo mi je prvi projekt nakon povratka u Hrvatsku. Jako mi je drago da je to baš s Anom, koja vrlo intimno i nepretenciozno, kroz svoj vrlo autorski rad, pokušava napraviti hommage svojim precima, odnosno ženskoj liniji svojih predaka. Ujedno je to i hommage svome kraju, zajednici u kojoj živi. Super mi je što se iz tog “svjetskog” života vraćam u neki mali, lokalni milje, pogotovo zato što uvijek mislim da je lokalno zapravo globalno – priča nam Valenta dok Tomica s kata donosi kavu glumcima, kao i svaki dan.

– U ovom predivnom prostoru bavimo se jednim ženski likom kroz koji, osim što želimo napraviti hommage kraju i Aninim precima, dužnost nam je progovoriti i o poziciji žena danas. I vidjeti gdje smo danas, koliko smo daleko odmaknuli. Više ja tu njoj služim kao neko zrcalo, kao sugovornik, suradnik koji zajedno s njom razmišlja i propitkuje tematiku – ističe Umažanin Žak.

Tu negdje, u istom prostor, nalazi se i kostim krave, jer Roža je svom suprugu Ivi prodana za kravu, a kako će točno ovu priču ispričati publici, zasad nisu do kraj sigurni ni sami kreatori.

– To neće biti predstava “Svoga tela gospodar”, iako će biti nekih scena iz te priče. Ovo će biti baš “Roža”. Gledamo njezinu perspektivu, donijet ćemo neke običaje, duh vremena, neka vjerovanja, a pritom je zavrtjeti, ovisno o dramaturgiji, kroz suvremeni dio. Dotaknut ćemo se pitanja patrijarhata, feminizma, ekonomije braka… – predstavlja projekt Ana.

Uz nju i Žaka, na predstavi radi u Mia Štark, koja je suradnica za pokret, inače umjetnica vrlo širokih interesa, a za kravu i ostatak scenografije zadužen je Matej Vuković, dok će se glazbom baviti Ivan Grubenski, glazbenik iz Koprivnice koji voli otići u etno.

– Povezati Rožino vrijeme s ovim današnjim svakako je izazov. Treba pokazati i tradiciju, i pretke, ali i naše vrijeme, kao i dati do znanja da postoje generacije iza nas, koje potpuno drukčije promišljaju odnose. Vidjet ćemo kako je najbolje prijeći put od tradicionalnog, ugovorenog braka, do vremena u kojem mi živimo, kad je kompletno dekonstruiran odnos muškarca i žene – kaže Žak.

Premijera je u planu negdje u listopadu, oko Dana europske baštine, i to na Sceni Gorica, koja će do tad biti renovirana. I time će gorički “Štoos teatar” iskoračiti u novu fazu svoga djelovanja.

– “Štoos teatar” nije se dogodio na moju, nego na inicijativu Mirela Huskića, mog dragoga kolege, te Luka Kuzmanovića. Obojica su glumci iz Velike Gorice, a zajedno imamo puno i želja i planova. U prvoj smo godini djelovanja i zasad ispada da nam ne ostaje previše vremena za “Štoos”, a htjeli bismo jako puno toga. Neke programe i planove stavili smo na papir, a sad je do egzekucije i realizacije, kad ćemo se toga primiti. Na nezavisnoj sceni mi najčešće radimo volonterski, tu nema novca, sve je nentuzijazam. A da bi on cvjetao i rastao, negdje drugdje moramo osigurati egzistenciju. To je začarani krug, no svakako ćemo se više posvetiti našim projektima. Imamo i podršku Grada, želimo obrađivati i promovirati djela domaćih autora i tematike vezane uz naš kraj – zaključuje Ana.

Kultura

FOTO Plesni klub Barbara na 13. Državnom prvenstvu mažoret timova u Sisku

Objavljeno

prije 11 sati

21. svibnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Plesni klub Barbara natjecat će se na 13. Državnom prvenstvu mažoret timova u organizaciji Hrvatskog udruženja mažoret timova (HUMT) u Sisku, u Dvorani Brezovica, od petka do nedjelje (22.-24.05.2026.).

Velika Gorica, 21.05.2026. Najava – 13.Državno prvenstvo mažoret timova u Sisku. Foto: PK Barbara

Velika Gorica, 21.05.2026. Najava – 13.Državno prvenstvo mažoret timova u Sisku. Foto: PK Barbara

Velika Gorica, 21.05.2026. Najava – 13.Državno prvenstvo mažoret timova u Sisku. Foto: PK Barbara

Barbarice će se natjecati sa 48 koreografija u tri dobna razreda: kadetkinje, juniorke, seniorke – ukupno 86 natjecateljica. U petak (22.05.) 17 koreografija, u subotu (23.05.) 21 koreografija i u nedjelju (24.05.) 10 koreografija.

Velika Gorica, 21.05.2026. Najava – 13.Državno prvenstvo mažoret timova u Sisku. Foto: PK Barbara

Velika Gorica, 21.05.2026. Najava – 13.Državno prvenstvo mažoret timova u Sisku. Foto: PK Barbara

Osim natjecanja za medalje i pehare, Barbarice se u sva tri dobna razreda natječu i za Kup Republike Hrvatske.

Velika Gorica, 21.05.2026. Najava – 13.Državno prvenstvo mažoret timova u Sisku. Foto: PK Barbara

Velika Gorica, 21.05.2026. Najava – 13.Državno prvenstvo mažoret timova u Sisku. Foto: PK Barbara

Istovremeno će to biti i natjecanje za kvalifikacije za Europsko prvenstvo u Francuskoj (St. Laurent de la Salanque, 03.-05.07.2026.). Barbarice, sretno!

Galerija fotografija

Nastavite čitati

Kultura

Jedna od najgledanijih komedija iz BiH stiže u Veliku Goricu! Ulaz besplatan

Predstava se održava u sklopu prvog izdanja “Tjedna Hrvata izvan Republike Hrvatske”.

Objavljeno

prije 18 sati

21. svibnja 2026.

Objavio/la

Franjo Kompes

Velikogoričku publiku u utorak, 26. svibnja, očekuje gostovanje komedije “Pidžama za šestero”, predstave koja iza sebe ima brojne izvedbe i nagrade, a na pozornicu Doma kulture Galženica stiže u sklopu Tjedna Hrvata izvan Republike Hrvatske. Predstava počinje u 19 sati, a ulaz je besplatan.

Riječ je o komediji koja se vrti oko zamršenih ljubavnih odnosa, lažnih identiteta i niza nesporazuma koji iz scene u scenu dodatno kompliciraju situaciju među likovima. U središtu priče je Bernard koji pokušava sakriti ljubavni kaos u kojem se više nitko ne snalazi najbolje, ni supružnici, ni ljubavnici, ni kuharica.

Predstava je nastala u koprodukciji Gradskog kazališta mladih Vitez i Hrvatskog kulturnog centra Nova Bila. Režiju i adaptaciju teksta francuskog autora Marca Camelottija potpisuje Marko Mirković, a na pozornicu stupaju Slaven Katava, Ivanela Brković, Bruno Grebenar, Iljana Budimir Trupina, Ana Gabrić i Matej Baškarad.

Gostovanje u Velikoj Gorici dio je prvog izdanja Tjedna Hrvata izvan Republike Hrvatske, novog nacionalnog programa koji se ove godine održava od 25. do 31. svibnja u Zagrebu i Zagrebačkoj županiji s ciljem povezivanja Hrvata izvan domovine kroz kulturne i društvene sadržaje.

Nastavite čitati

CityLIGHTS

INTERVJU Margareta Biškupić Čurla: Od peglanja nošnji do ravnateljice

Od folklora i studija etnologije do vođenja Muzeja Turopolja, njezin rad svjedoči o kontinuitetu interesa za baštinu i kulturu te o odgovornosti koju nosi čuvanje identiteta lokalne zajednice.

Objavljeno

prije 3 dana

19. svibnja 2026.

Objavio/la

Redakcija Cityportala

Malo je onih koji već u mladosti pronađu poziv kojem će ostati vjerni cijeli život. Upravo je takav put Margarete Biškupić Čurla, koja je na čelo Muzeja Turopolja došla sa samo 26 godina, nakon što je još kao djevojčica kroz folklor razvila ljubav prema tradiciji, narodnoj nošnji i baštini.

Od volontiranja u Etnografskom muzeju i terenskog rada među starim škrinjama i tavanima, do muzejske pedagoginje i naposljetku ravnateljice, njezin profesionalni put obilježila je jasna predanost struci. Povodom Međunarodnog dana muzeja razgovarali smo o muzejskoj djelatnosti, očuvanju baštine i izazovima koje donosi vođenje jedne od najvažnijih kulturnih ustanova Turopolja.

Recite nam Margareta, kako se zapravo postaje kustosica u muzeju?

– U principu, proces kreće upisom, odnosno završetkom fakulteta. To mogu biti razno razni smjerovi na fakultetu, ovisno o kakvom se muzeju radi. Svaki muzej traži specifičnu struku bilo da je riječ o prirodoslovnom, povijesnom ili etnografskom muzeju. Zatim, kada počnete raditi u muzeju i baviti se muzejskom strukom, nakon godinu dana morate pristupiti stručnom ispitu za kustosa.

Što na tom stručnom ispitu morate sve znati?

– Morate znati Ustav, morate znati spektar zakonodavnih stvari poput zakona o muzejima, o zaštiti spomenika kulture, o čuvanju kulturne baštine, razne pravilnike, o pohrani muzejske građe. Zatim, položiti stručne predmete vezane za samu muzejsku znanost. Netko tko je završio Prirodoslovni fakultet i zapošljava se u Prirodoslovnom muzeju, nije u svom obrazovanju prošao muzeološke predmete pa je i to potrebno naučiti.

Kada ste znali da želite biti kustosica i muzeologinja?

– Teško pitanje. Nisam znala zapravo do završetka fakulteta. Kad sam upisala fakultet, upisala sam etnologiju zato što sam silno voljela folklor i narodnu nošnju. Bavila sam se folklorom od četvrtog razreda osnovne škole i prema tome sam odabrala fakultet. Na moj odabir, majka mi je rekla da ću s time umrijet od gladi i jedino što ću moć raditi je peglanje nošnji. Igrom slučaja, nakon fakulteta, zaposlila sam se u Ministarstvu kulture i medija. To mi se baš nije dopalo jer je posao bio dosta administrativan. Međutim, kao studentica, volontirala u Etnografskom muzeju i u muzeju Turopolja što je u konačnici, nakon godinu dana, rezultiralo mojim zaposlenjem u muzeju Turopolja i to je bila ljubav koja traje sad već skoro 27 godina.

Pričajmo malo o kustosima, koji je vaš primarni zadatak?

– Kustosi prvenstveno prikupljaju predmete za svoju zbirku, a onda rade na njihovoj obradi. Predmet se evidentira, opisuje, saznaje se što je više moguće podataka o njemu i odlučuje se da li će taj predmet ići na restauraciju. Kasnije se taj predmet dovodi u priču sa svim ostalim predmetima i sa svim onim nematerijalnim oko njega kako taj isti predmet ne bi bio izdvojen iz konteksta. Na taj način, on će nam dati kontekst povijesti prošlosti kako bi u konačnici sve imalo nekog smisla te da možemo rekonstruirati prošli život koji ćemo čuvati za buduće generacije. U suvremenoj muzeologiji, pažnja se posvetila upravo nematerijalnoj kulturnoj baštini jer je ona puno krhkija od ove materijalne.

Što spada pod nematerijalnu baštinu?

– To su vještine znanja, od toga znamo li heklati pa do toga znamo li pjevati. To su narodne priče, bajke, mitologija, sve ono što ne možete materijalno primiti u ruke. Taj sadržaj je izuzetno bitan. Posljednjih 15 godina, svjetska muzeologija, raspravlja o tome koji je ispravan način očuvanja nematerijalne kulturne baštine. Na primjer, proslava Jurjeva je nematerijalna kulturna baština koja se nekada slavila na potpuno drugačiji način nego što se to obilježava danas. I tako se postavlja pitanje, koji je ispravan način očuvanja Jurjeva? Onoga nekada ili ovoga danas.

Kada smo se već dotakli našeg Turopolja, kako Vi, kao ravnateljica muzeja Turopolja, možete reći koliko se promijenio život u našem kraju?

– Velika Gorica, ako govorimo o našem lokalnom području, startala je kao malo selo, kao sajmeno područje. Danas smo mi šesti grad po veličini i jedna smo urbana sredina. Na primjer, nekada su narodne nošnje u Turopolju krenule iz obitelji, iz kuće, iz materijala koji su im bili dostupni i koji su uspijevali na ovome području. Ovdje su uspijevali lan i konoplja. U konačnici, najveća razlika između prošlosti i sadašnjosti je upravo to iskorištavanje onoga što nam je područje na kojem živimo dalo. Kod narodnih nošnji su to biljke koje su se uzgajale i uspijevale na ovom području, kod graditeljstva je to materijal koji nam je bio dostupan u prirodi, a u ovom slučaju to je hrast. Zato i imamo jako puno drvenih kuća jer je Turopolje bilo prirodno bogato hrastovim šumama. Tako da se u prošlosti lokalno bogatstvo prirode maksimalno iskorištavalo. Danas to više ne možete. Cijeli svijet je postao toliko mali i sve nam je toliko dostupno da više ne možete pojedine stvari lokalizirati.

Recite nam nešto više o samom muzeju Turopolja i njegovoj višestoljetnoj povijesti.

– Muzej Turopolja je stvarno jedan povijesni raritet. Kada sam ja došla raditi u muzej još 2001. godine, tada je on bio jedna zgrada, zgrada koju svi poznamo kao muzej Turopolja, zgrada Plemenite općine turopoljske. Ta poveznica Plemenite općine s Velikom Goricom i muzejom danas je neraskidiva. Zgradu je sagradila Plemenita općina turopoljska 1765. godine. Nastala je kao centralna administrativna zgrada Plemenite općine turopoljske. Tu su se čuvali arhivi, održavali sastanci, postojao je unutar zgrade i kafić i tako je bilo dok 1960. godine ta ista zgrada nije postala muzej. Tada je jedna sitna, ali dinamitna žena, Višnja Huzjak, preuzela funkciju ravnateljice muzeja kojoj možemo biti zahvalni što danas uopće imamo tako bogatu zbirku i muzej. Danas smo na više lokacija. Imamo etno kuću U Ščitarjevu, zavičajnu zbirku Vukomeričkih gorica na Ključić brdu, partnerstvo s obitelji koji su vlasnici Kurije Modić-Bedeković. U međuvremenu, uspjeli smo dobiti sredstva europskih fondova i izgraditi novi Interpretacijski centar muzeja Turopolja.

Krenuli ste u cjelovitu obnovu muzeja od potresa, kako to ide?

– Iskoristit ću priliku pa prvenstveno pojasniti da Interpretacijski centar nije izložbeni prostor. On ima multifunkcionalnu dvoranu više za izvan izložbene djelatnosti koje muzej radi poput predavanja, promocija i radionica. S druge strane, stara muzejska zgrada, nakon obnove, postat će isključivo izložbeni prostor. U prizemlju će biti proširena izložbena dvorana koja će se mijenjati na godišnjoj razini. Vjerujem da će obnova biti gotova kroz nešto više od godine dana, računam negdje sredinom 2027. godine da će biti gotova.

Imate li najdražu stvar koju volite vidjeti u muzeju, koja vas uvijek nekako razveseli ili koja vam je posebna?

– Silno volim moju tekstilnu zbirku. To su predmeti za proizvodnju platna od kuhinjskih krpa, ručnika, stolnjaka, jastučnica pa do narodnih nošnji. To je sve staro preko sto godina, odnosno, onoliko koliko se etnografija čuva.

Možete li nam reći kako se održavaju narodne nošnje?

– Kada su u izložbi narodne nošnje, uzmete praško pa malo prođete po njima. To moramo paziti jer se ne smije puno dirati. Ono što je najveći problem je što ih zapravo ne bi smjeli prati zato što nošnje mogu pustiti boju. Zato se mi javimo gospodinu Tomislavu Miličeviću iz folklornog ansambla „Turopolje“ i kažemo: „Tomica pliz pomozi“. Imamo sreće da imamo njega u Velikoj Gorici koji je vrhunski stručnjak. On možda nije formalno obrazovan kao etnolog, ali mislim da je jedan od najvećih etnologa koji Hrvatska ima po pitanju tekstila.

Koliko je muzej Turopolja bitan za identitet našeg Turopolja, Velike Gorice i na kraju krajeva Zagrebačke županije i grada Zagreba?

– Mislim da je jako bitan. Nekako, ta naša povijesti, kultura i kulturna baština nose naš identitet i zapravo civilizacijsku razinu razvoja koju imamo. Mi u njemu zapravo čuvamo tu našu stvarno vrijednu, važnu, super bogatu prošlost. Općenito, Hrvatska ima jako izražen kulturni identitet, ali toliko silno različit na tako malom geografskom području da je to nevjerojatno. To nosi cijelu životnu priču naroda. Kao što smo spomenuli, svijet je sve manji, sve nam je dostupno i nikada nije bilo bitnije čuvati osobni identitet.

Što zapravo znači Plemenita općina, Plemenitaška obitelj?

– Danas, ako ćemo gledati u nekom formalnom smislu, plemstvo nema neku vrijednost jer nema razlike. Nekada je to imalo jako velike značaje u smislu poreznih olakšica. Da se ne bi krivo shvatilo, oni su se borili u razno raznim ratovima gdje su zadužili kraljeve i na temelju toga su dobili svoje povelje i povlastice. Ono što je u cijeloj toj priči fantastično jest da su oni te povlastice jako dobro iskoristili podignuvši cijeli kraj na jednu višu razinu. Izgradili su zgradu muzeja Turopolja, Stari grad Lukavec, izgradili su cijeli centar Velike Gorice i sve one niske kuće oko današnje Općine i muzeja Turopolja. To je sve njihova zasluga i samim time, ostavili su neizbrisiv trag bez kojeg Velika ne bi bila ono što je danas.

Možemo li reći da je cijeli grad Velika Gorica muzej Turopolja?

– Grad Velika Gorica priča svoju priču. Cijeli naš kraj, ima toliko toga za pokazati, za vidjeti. Sve naše tradicijske drvene gradnje, kurije koje još danas postoje, zatim drvene kapelice.. cijela regija je vrlo, vrlo bogata takvim primjercima.

Što biste još, osim Muzeja Turopolja, preporučili građanima za posjetiti?

– Imamo Perunfest, manifestaciju koja se bavi slavenskom mitologijom, narodnim pričama i predajama. Zatim, KUD Novo Čiče jako radi na promociji etnologije i napravili su prostor za dječje izlete kojim potiču kulturu i pomažu turističkom sektoru da nije samo riječ o zaradi novca već o podizanju kulturne svijesti među najmlađima.

Imate li nešto za kraj dodati?

– Iskoristit ću ovu priliku pa spomenuti ljude s kojima radim. Oni su mi najdraži dio našeg Muzeja. Mi smo zaista jedan kolektiv koji je obiteljski organiziran. Svi smo se upoznali u Muzeju i nismo se međusobno odabrali, ali smo jako tolerantni jedni prema drugima. Svi volimo svoj posao, a najviše volimo surađivati sa svima u Gorici, od škola do turističke zajednice.

Priča Margarete Biškupić Čurla pokazuje kako se profesionalni put može oblikovati iz ranih interesa i ustrajnosti, ali i koliko je važno ostati vjeran vlastitoj struci unatoč različitim skretanjima na tom putu. Od folklora i studija etnologije do vođenja Muzeja Turopolja, njezin rad svjedoči o kontinuitetu interesa za baštinu i kulturu te o odgovornosti koju nosi čuvanje identiteta lokalne zajednice.

Nastavite čitati

Kultura

FOTO Otvorena skupna izložba ”Novi motivi” članova Udruge ULIKUMVG

Objavljeno

prije 6 dana

16. svibnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Skupna izložba ”Novi motivi” članova Udruge ULIKUMVG-a otvorena je jučer (petak, 15.05.2026., 18 sati) u Galeriji Trumbetaš Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica.