Sport

Hajdučki dani u Gorici? Ma kakvi, ovo su gorički dani… I to je najveća pobjeda!

Kad nogometaši Gorice i Hajduka u srijedu u 17 sati istrče na travnjak našeg stadiona, dočekat će ih gostujući navijači na istoku, ali i tisuće onih koji će na zapadu drukati za Goricu, klub koji je u nevjerojatno kratkom razdoblju postao velik, važan i respektabilan

Objavljeno

prije 6 godina

30. listopada 2019.

Objavio/la

Marko Vidalina

Da se film odvrti samo malo u prošlost – neka to bude nekih godinu i pol unatrag, ne moramo ići dalje od toga – ono što nas čeka u ova četiri dana nazivalo bi se “Dani Hajduka u Velikoj Gorici”. Ipak nam u grad dolazi jedan od dva najveća kluba u državi, klub s poviješću koja traje 108 godina, klub koji je osvajao trofeje u svim prvenstvima u kojima se natjecao, četvrtfinalist Lige prvaka iz sad već davne 1994. godine… I to dolazi dvaput, prvo u srijedu, pa u subotu, u dvije prave, iznimno natjecateljske utakmice.

Međutim, nogometna Velika Gorica, lijepo je to vidjeti i primjetiti, više ne živi u tom svijetu, u kojem je važno biti “simpatičan protivnik”. Prošla su vremena kad nam je bila čast uopće dočekati protivnike poput Dinama, Hajduka ili Rijeku, češće u prijateljskim ogledima, rjeđe u nekoj kup utakmici, u kojoj domaća momčad nije imala ozbiljnu šansu da nešto napravi. Prošla su vremena kad je publika dolazila na tribine goričkog stadiona da bi gledala Dinamo, Hajduk ili Rijeku, da bi vidjela iz prve ruke kako to igraju, recimo, Jairo, Gorgon ili Oršić.

Gorica će u srijedu tražiti prolazak u četvrtfinale Kupa, a u subotu nova tri boda u prvenstvu… Foto: Matija Habljak/PIXSELL

Danas ljudi na gorički stadion, naime, dolaze gledati Goricu! Navijati za svoju momčad, iz prve ruke vidjeti kako će odigrati, recimo, Lovrić, Zwolinski ili Dvorneković. I pritom će vjerovati da njihova momčad, koliko god protivnik imao bogatu povijesti i cijeli niz trofeja u riznici, može pobijediti Hajduk. I odavno to više nije optimizam bez pokrića, navijačka zaluđenost, odavno su Goričani dokazali da su narasli toliko da se mogu itekako ozbiljno nositi s najjačima. Momčad koja pet puta zaredom (ej, pet puta zaredom!) pobijedi Rijeku, koja u sudarima s Hajdukom doživi jedan poraz u pet utakmica, koja Osijeku uporno zagorčava život, ima pravo na svoje nade, želje, snove i ambicije.

– Je li Hajduk favorit? Ne, nije. Jer, znate, mi u svlačionici razgovaramo o tome da vrijedimo i za drugo mjesto na tablici, toliko vjerujemo u sebe. I zato nikome nećemo priznati da je bolji dok to ne dokaže na terenu – prenio je jedan od igrača Gorice razmišljanja iz njihovih internih razgovora.

Nema tu ni grama bahatosti, neće nitko poletjeti ili izostaviti neizbježni respekt u pričama o protivniku poput ovog koji slijedi, ali samopouzdnje koje stanuje u svlačionici govori jako puno. Govori o tome koliko je ovaj klub, godinama simpatični drugoligaš, izrastao u posljednjih nekoliko godina. U nepunu sezonu i pol trener Sergej Jakirović, njegov stožer i igrači koje vodi napravili su korak od tisuću milja, utabali si put koji vodi prema gore i zato su zaslužili apsolutno sve što im se događa.

Goricu podržava sve više domaćih navijača, ljudi su prepoznali da se tu događa nešto važno… Foto: Marko Prpić/PIXSELL

Pa tako, između ostalog, i to da ljudi nakon toliko malo vremena više ne dolaze gledati Hajduk, nego Goricu. Koja će, vjeruju, imati šansu izbaciti velikog protivnika i otići u četvrtfinale Kupa, koja će imati svoju šansu i u subotu, u prvenstvu, u kojem je cilj izboriti Europu.

– Srce mi je bilo puno kad sam vidio da je cijeli autobus navijača došao s nama u Rijeku, a na povratku smo se sreli u Ravnoj Gori. Fenomenalan je osjećaj kad vidiš koliko značiš ljudima, da te svi žele pozdraviti, stisnuti ruku, slikati se sa mnom ili s igračima… To najbolje govori o onome što smo napravili otkad smo prvoligaši – govori trener Jakir.

I to je, zapravo, konačna istina. To doista najbolje govori o onome što je Gorica napravila. U gradu koji je za većinu događanja previše uspavan, u kojem se ljudi neobično teško okupljaju na jednome mjestu, nogomet je u tome uspio. Na Dinamu je bilo više od četiri tisuće ljudi, na Rijeci više od tri tisuće, a čak i kad su protivnici manje zvučni, okupi ih se oko dvije tisuće… I to je najbolji dokaz onoga o čemu je ovdje riječ. O tome da ljudi definitivno dolaze gledati Goricu.

Da je netko prije, recimo, dvije godine rekao da će se ljudi boriti za dres Gorice, zvučalo bi suludo, ali… Foto: Marko Prpić/PIXSELL

Zwolinski, Ndiaye, Lovrić, Kahlina, Suk i društvo u ovom gradu imaju obožavatelje, postoje tu neki klinci koji idoliziraju igrače Gorice, koji jednog dana žele biti poput njih, igrati u dresu u kojem oni igraju, na terenu na kojem oni zadnju nepunu sezonu i pol marljivo skupljaju bodove. I respekt. Često neke “nenormalne” stvari postanu normalne u ovom našem okruženju, navikne se prosječan Hrvat vrlo brzo i na dobro i na loše, ali ipak je prilično fascinantno koliko je brzo Gorica postala važna, značajna, velika.

Jer, da nam je netko prije dvije godine rekao da će tu postojati klinci koji čekaju igrače za autograme i “selfie” nakon treninga, bilo bi najjednostavnije proglasiti ga ludim. Puno manje jednostavno bilo je ono što su odlučili napraviti pedsjednik Črnko, njegov prvi suradnik Nikoličius, trener Jakirović i njegovi igrači. Puno je manje jednostavno bilo osvojiti peto mjesto u prvenstvu u debitantskoj prvoligaškoj sezoni, graditi momčad i imidž kluba, pa u drugoj nastaviti istim putem, gospodski i pobjednički.

Srećom, svi oni bili su u stanju odraditi i taj posao, nimalo jednostavan, nimalo lagan, ali silno značajan. Dobili smo klub za kojeg se i jedan Nenad Bjelica posebno studiozno priprema, klub s renomeom i ugledom, sa statusom jednog od onih protiv kojeg svi mrze igrati. Zato što je Gorica dobra, zato što je toliko teško pobijediti je, zato što nije lako podnijeti da te dojučerašnji drugoligaš, klub kojeg donedavno nisu shvaćali posebno ozbiljno, pomete s terena, zatim temeljito počisti svlačionicu, zahvali na gostoprimstvu i ode svojim putem.

I nije ni društvu iz Hajduka, koliko god su u Splitu u svim sferama života naoružani samopouzdanje, često i bez pokrića, drago što moraju dvaput zaredom igrati protiv Gorice. Zabrinuti su, možda na trenutke i uplašeni, jer čekaju ih dva teška izazova, protiv momčadi koja im je već nanijela toliko muka. I kojoj su ostali dužni nakon pobjede 3-0 na početku ove sezone, u utakmici u kojoj je bilo svega i svačega…

Tako nekako, za očekivati je, bit će i u srijedu (17 sati) i subotu (17.30). Vatreno, žestoko, otvoreno, zanimljivo. I uz pune tribine. Na kojima će, tamo na istoku, biti gostujući navijači, a na zapadu… E, tamo će biti ovo društvo o kojem zapravo i pričamo. Ljudi koji bez problema odvoje poslijepodne da odu u Rijeku, Koprivnicu ili Osijek pogledati svoj klub, proslaviti pobjedu s igračima ili potražiti utjehu nakon poraza. Ljudi koji će požuriti s posla da stignu na Goricu. I neće doći gledati ni Bradarića, ni Nejašmića, ni Jaira, ni Edouka. Ne, doći će gledati naše, domaće junake, jer… OVDJE IGRA GORICA!!!

Dobra, odlična Gorica, momčad koja Dinamu puca na gol 14 puta, koja izdominira Rijeku na Rujevici, koja ima kvalitetu, gard i samopouzdanje. I momčad koju se, doista, isplati doći vidjeti. Pa makar i kiša padala, makar je i temperatura konačno došla na razine koje pripadaju ovom dijelu godine. Zato, dođite… Jer ulog je četvrtfinale Kupa, protivnik je respektabilan, a Gorica je – fantastična.

Dani Hajduka u Velikoj Gorici? Ma ni blizu, ovo su dani goričkog nogometa u Gorici… I to je, zapravo, najvažnija pobjeda cijele ove priče. Ajmoooooo!

Sport

Legendo, hvala i sretno! Krizma ide dalje, ostaje gomila lijepih uspomena…

Krešimir Krizmanić, dijete HNK Gorica, napušta svoj klub nakon 13 godina provedenih na Gradskom stadionu, od toga cijelih sedam u prvoj momčadi. Nekoć talentirani klinac izrastao je u simbol onoga kako bi to trebalo izgledati…

Objavljeno

prije 5 sati

2. lipnja 2025.

Objavio/la

Marko Vidalina

E, tako ti to nekako trebalo izgledati u idealnom scenariju! Dobro, ne baš u potpunosti tako, jer postoji i detalj koji bi mogao biti i “idealniji”, ali… Krešo Krizmanić otišao je iz Gorice kao simbol onoga na što svaki navijač “ponosa grada”, svaki prijatelj kluba, pomisli kad razmišlja o idealnom igraču za našeg prvoligaša.

Krešo je, naime, dečko s Galženice. “Born and raised” u ovome gradu, u ovome klubu. Počeo je kroz Udarnik, svoj talent zatim prošetao do Sigeta, nosio dres Hrvatskog dragovoljca, pa se na poziv trenera Perice Vidaka vratio kući. I došao u Goricu sa samo 11 godina.

U ovom klubu, koji u to doba baš i nije nalikovao klubu kakvog imamo danas, mali Krizma je rastao iz mjeseca u mjesec, iz sezone u sezonu, iz generacije u generaciju. Prvo kao desno krilo koje zabija ljevicom, zatim kao lijevi bek, pa na kraju kao stoper. Od limača, preko kadeta i juniora, sve do seniora. Uspio je u tome u uvjetima koji nisu bili idealni, iz niželigaškog juniorskog uskočio je u prvoligaški seniorski nogomet, a u takvim prijelaznima mnogi se izgube.

On se nije izgubio. Umjesto toga, mali Krešo stalno je napredovao. Iako, vidjelo se odmah da je u tom dečku nešto posebno…

– Protiv kojeg stopera mi je najteže igrati? Protiv Krizme na treningu!

Tako je svojevremeno govorio Lukasz Zwolinski, najbolji strijelac Gorice u prvoj prvoligaškoj sezoni. U to vrijeme Krizma je imao 18 godina, nije dobivao priliku u borbi za Europu, minute je skupljao u juniorskoj momčadi, ali odmah je bilo jasno da je pitanje vremena kad će i među velikim dečkima doći “na štih”. Ne samo zbog toga što je govorio Zwole, nego i zbog pametnog vođenja trenera Jakirovića, koji mu je prve prvoligaške minute dao u posljednjoj utakmici sezone.

U svakoj sljedećoj Krizmanić je pokazivao da vrijedi, da može, da ima i talent i kvalitetu, iako uvjeti i dalje nisu bili idealni. Gurali su ga na lijevi bok, štitili od eventualnih pogrešaka koje bi “ubile” mladog igrača, a i u godinama koje su slijedile pokazao je da može – sve! Ako treba na beka, može. Ako ima prostora na stoperu, super. Ako treba pokriti bilo koju drugu poziciju, nema frke… Pokrivao je tako i poziciju desnoga beka, ljevonogom stoperu to je daleko od idealnog okruženja, ali snašao se. I dokazao da je pravi “vojnik kluba”.

Spletom okolnosti, možda ponekad i nesreće, propuštao je prijelazne rokove jedan za drugim, ostajao u Gorici iz godine u godinu, pri čemu se iz klinca koji ima talent pretvarao u igrača koji je počeo nositi Goricu. Dogurao je na kraju do statusa ključnog igrača, jednog od onih bez kojeg niti jedan trener ne želi slagati svojih startnih 11, a u svemu tome nakupilo se čak 175 nastupa za najdraži klub.

Posljedično, Krešo Krizmanić postigao je ono što rijetki uspiju postići. Sa samo 24 godine Krešo je sedmu prvoligašku sezonu dovršio sa statusom – klupske legende. I simbola onoga što piše u idealnom scenariju: domaći klinac dođe u klub, ostane ovdje dovoljno dugo da postane prvotimac, na kraju i jedan od najvažnijih igrača, pa tek onda napusti klub.

Krešo napušta Goricu, dakle, u ljeto 2025. godine, punih 13 godina nakon što je prvi put ušao u svlačionicu Gradskog stadiona, s bogatim prvoligaškim iskustvom i iznimnom nogometnom kvalitetom. Zvuči idealno? I bilo bi, da nije jednoga detalja…

Krizma, naime, iz Gorice odlazi kao slobodan igrač. Da je scenarij baš potpuno idealan, klub bi ga transferirao u milijunskom nogometnom poslu, zaradio taj značajan novac i poželio mu svu sreću u nastavku karijere sa znakom eura ili dolara u očima. Ovako, u priči koja je prekrasna, iako ne i do kraja savršena, Krizma odlazi nakon isteka ugovora, uvjeren da je pravi trenutak za iskorak.

Klub se od Kreše Krizmanića prvi put oprostio uoči utakmice protiv Hajduka, njegove posljednje u dresu s brojem 25 i bikom na prsima, a drugi i posljednji put to je učinjeno objavom na društvenim mrežama.

U sklopu oproštaja stigao je i oproštajni intervju, jedan opširan pogled unatrag, na sve ove goričke godine dečka s Galženice. Krizma, hvala na svemu i sretno!

Nastavite čitati

HOTNEWS

Ironwoman Vedrana Janjić u Hamburgu došla do osobnog rekorda Ironman utrke

Produženi vikend članovi Atletskog kluba Turopolje iskoristili su za pojedinačne nastupe na utrkama, a neki su posebno impresivni.

Objavljeno

prije 7 sati

2. lipnja 2025.

Objavio/la

cityportal sportska redakcija

Članica Atletskog kluba Turopolje Vedrana Janjić jučer je u Hamburgu odradila svoju treću Ironman utrku, koja je dio Pro Serije i bodovana je kao Europsko Prvenstvo, a Vedrani je to treći nastup na punoj Ironman distanci. To podrazumijeva 3.800 metara plivanja, 180 kilometara bicikliranja i trčanje maratona dugog 42,2 kilometra.

Vedrana je plivačku dionicu riješila za točno sat i pol, na biciklu je provela 5 sati i 26 minuta, a na kraju je maraton istrčala za 3 sata, 46 minuta i 29 sekundi. Kroz cilj je prošla s ukupnim vremenom od 10 sati, 59 minuta i 48 sekundi, što je njen rekord na utrci.

–Jako sam zadovoljna. Jutro nije bilo obećavajuće jer su odgodili start za sat vremena zbog grmljavinskog nevremena i skratili vrijeme za tranziciju pa je sve bilo kaotično i naopako. Onda sam se pogubila u jezeru i napravila više nego je trebalo. I tranzicija je ogromna pa sam i tu puno izgubila jer se puno trči s plivanja do bajka i kasnije do trčanja. Ali na bajku i trčanju sam nadoknadila vrijeme. Na bajku su bili jaki naleti vjetra pa sam se pošteno namučila i malo je snage ostalo za trčanje. Ali već na prvom kilometru se nebo otvorilo ša smo trčali i po dubokim lokvama. Takvo mi je vrijeme pasalo pa sam ipak dobro otrčala. Sve u svemu, osim plivanja, sve je prošlo po planu. Ali to je Ironman, uvijek nešto iznenadi i treba biti snalažljiv – ispričala je Vedrana.

Ultramaratonac Bojan Šebrek, samo dva tjedna nakon istrčanih 70 kilometara od Zagreba do Siska, u nedjelju je gotovo istu udaljenost prošao na utrci u Sloveniji. U Kranju je održana utrka Slo12Run, jedna od najpoznatijih ultri u susjednoj državi, na koju redovno odlazi i ultraška elita iz Hrvatske.

Bojan je sudjelovao u šestosatnoj utrci, a uz iscrpljujuću vrućinu i temperaturu zraka od 30 stupnjeva, uspio je istrčati 65.445 metara, osvojivši ukupno sedmo mjesto od 41 trkača.

Nastavite čitati

Sport

FOTO Visoka pobjeda Lomnice protiv Bana Jelačića

Objavljeno

prije 8 sati

2. lipnja 2025.

Objavio/la

David Jolić

Lomnica je u 32. kolu Premier lige pobijedila Ban Jelačić rezultatom 5:1 golovima Nikole Antunovića (3), Hrvoja Skupnjaka i Tonija Kovačevića, za goste Stjepan Klenović.