Sport

Guteša: ‘Već dugo kuha u meni, vrijeme je za druge… A neke granice ne želim prelaziti’

Goran Guteša od srijede je bivši predsjednik NK Lukavca, koji je istoga dana postao HNK Lukavec. U opširnom oproštajnom intervjuu Guteša govori o odjecima odlaska iz kluba, o svemu što je učinjeno, ali i o onome što nije…

Objavljeno

prije 2 godine

5. srpnja 2024.

Objavio/la

Marko Vidalina

Bombastično i živahno ovih je dana u nogometnom Lukavcu. Pozivi sa svih strana se redaju, informacije izmijenjuju, odgovori traže, a sve to povodom promjena koje su se događale na bombončiću zvanom Lukavello. NK Lukavec po novome je HNK Lukavec, čeka se i konkretan odgovor radi li se ovdje o novom pravnom subjektu i kakve to sve veze ima s Inkerom iz Zaprešića, a na čelo nove uprave, koja je odlučila spustiti seniorsku momčad dva ranga niže, zasjeo je Dubravko Fučkala.

Na tome mjestu naslijedio je Gorana Gutešu (46), koji je vodio klub posljednjih pet i pol godina. Zajedno sa sportskim direktorom Tomislavom Gligorom, odlučio je završiti svoju predsjedničku eru, što izazvalo sve te promjene koje su slijedile. Dogovori za intervju trajali su neko vrijeme, a kad je cijeli proces definitivno i završen, rado je odgovorio na nekoliko novinarskih pitanja…

Za početak, kako je došlo do odluke da se maknete iz NK Lukavca?

– Pa treba otići na vrhuncu, tak se kaže, zar ne?! – počeo je Guteša i nastavio:

– Prije svega da zaključimo da se apsolutno nije raspalo ništa, da je “bivši zabrinuti igrač” širio paniku ipak bezveze. Mislim, možda i ne bezveze, možda s nekom agendom, ali nebitno. U svakom slučaju, ja sam ponosan na Lukavčane koji su se u relativno kratkom roku našli, donijeli neke odluke, organizirali se i klub ide dalje. Nekim svojim putem, u nekoj novoj eri. Možda ta i nadmaši ovu našu, koja se pokazala daleko najuspješnijom u klupskoj povijesti. Želim im uistinu sreću. Što se mene osobno tiče, imam svoje privatne i poslovne razloge, mislim da za mene, kao i za klub, dolazi jedna nova era, a možda će daljnji razgovor dati jednu cjelovitu sliku mojih razloga, motiva, povoda, uzroka.

Počnimo onda od kraja… Kako je izgledala “primopredaja vlasti”, jeste li zaista, kako kaže novi predsjednik Dubravko Fučkala, “samo nestali”?

– Pa ne bih rekao da smo baš nestali, ali dobro. Mnogi koji me poznaju ili su mi bliski znali su da već neko vrijeme nisam unutra. I da se to “kuha” u meni. Mislim da mnogi to nisu htjeli vidjeti i mislili su da su moje najave i priče uistinu samo to, prazne priče, da su pričali “evo njega, opet on s tom ostavkom, koji put je to?!”. No ovaj put bih ovako rekao, onaj tko sad to nije vidio, mogao je biti samo slijep ili ne biti dovoljno prisutan. Neka svatko procijeni što je vjerojatnije od tog dvoje. Čekao sam da završi sezona, da NK Lukavec osvoji Kup NSVG-a i odmah nakon toga poslao i službeno ostavku. Neslužbeno je i davno prije sve bilo jasno.

Dubravku Fučkali želim sve najbolje, čuli smo se već telefonski i ponudio sam mu svu pomoć koja mu je eventualno potrebna. Komunicirao sam u proteklo vrijeme s drugim ljudima koji su bili kandidati za predsjednika, pa je možda i to donekle razlog toj izjavi. Jer, očito se dogodio nekakav obrat, no to više nije moja stvar, niti me zanima. Bez obzira na to, moje mišljenje je da je izbor novog predsjednika dobar, jer Dubravko je kvalitetna, radišna, pomirljiva i sposobna osoba, te će biti u stanju nositi se sa svim situacijama.

Kako to da niste bili na Skupštini?

– Gledajte, ja sam čovjek koji ima ugled u poslovnom svijetu, a vjerujem sad i u sportskom. I kad na skupštini u nekom dijelu slovo drži osoba koja ima doživotnu zabranu obavljanja ikakve djelatnosti u nogometu i insinuira nešto ili proziva nekog, a odmah pored stoji osoba, jedna od glavnih u novoj Upravi, koja mi dva tjedna prije toga priča da moram ostati te “da nam spomenik treba podići, jer smo napokon iskorijenili tu ‘kaubojštinu’ po kojoj je klub bio poznat”, a koja na to sve sad ništa ne kaže… Shvatiš da to nije više mjesto za tebe i da to nije tvoj habitat. I bez obzira što mi ništa nije bilo teško napraviti za NK Lukavec, negdje treba ipak podvući crtu i ne prelaziti granicu dobrog ukusa.

OK, vratimo se onda na primopredaju…

– Što se primopredaje tiče, ovisi što netko smatra primopredajom i kako misli da ta primopredaja treba izgledati. Jer, bez lažne skromnosti, reći ću da je takva primopredaja na ovoj razini, a vjerojatno i višoj, rijetko ili nikad viđena. Predani su brojni dokumenti vezani uz klub; statuti i pravilnici mijenjani tijekom godina u brojnim verzijama, iznimno velik broj slika, svi dokumenti vezani uz licenciranje za 3. HNL, njih više od 80, dokumentacija vezana uz klupski kafić koji smo iznajmili, marketinški i promo materijali, izvješća i prezentacije sa svih godišnjih skupština koje sam vodio, dakle od 2019. godine, kao i svi zapisnici sastanaka sa sjednica Upravnog odbora u mom mandatu, njih točno 34.

Posebno bih želio naglasiti da je, uz to sve, predano i izvješće za tekuću godinu i plan za prijelazno razdoblje koji sadrži detaljni “cash-flow”, s prikazanim svim priljevima i odljevima sredstava do kraja srpnja. Sve kako bi klub u tom nekom vremenu normalno funkcionirao. Naravno, ovaj plan opcionalan, ovisi o novoj Upravi, hoće li ga uvažiti ili neće, ali smatrao sam da mi je, kao ipak trenutačno najboljem poznavatelju stvari, to i dužnost. Uglavnom, jedna cijela hrpa dokumenata i bitnih stvari kako bi sve prošlo čisto i transparentno, bez ikakvih repova i nejasnoća.

Sad ću se vratiti na prethodno pitanje i samo reći da i dalje mislim da je to jedino ispravno i da primopredaja treba biti jedino tako izvedena, bez obzira na to što netko možda smatra da je adekvatniji višesatni govor, uz nezaobilazno iće i piće. Sorry, nisam taj.

Kako komentirate odluku o promjeni imena kluba, koju je nova uprava obrazložila kao “osiguravanje od nekih eventualnih zaostataka”? Ima li klub dugova i, ako ima, o kojem se iznosu radi?

– Imam 46 godina, ozbiljan sam čovjek, a nešto sam u životu postao i napravio. Opravdavat se ne moram nikom, niti mislim. Ljudi koji me poznaju poslovno, a mislim da sad i kroz sport, razumjet će i bez moga objašnjenja. Ako žele i imaju dobre namjere. Ali, da ipak malo dodamo začina, komentirao bih to jednom informatičko-programerskom sintaksom “IF-THEN-ELSE”. Ili, na hrvatskom jeziku, “ako-dakle-drukčije”… “IF” – ako si pročitao prethodno pitanje i odgovor, “THEN” – dakle sve je jasno, “ELSE” – drukčije, ili ne znaš čitati s razumijevanjem ili imaš skrivene namjere! Pametnome dosta!

Smatrate li ispravnom, odnosno logičnom odluku da klub ode dva ranga niže?

– Ono što svakako smatram je to da u niti jednom slučaju nismo ostavili klub na cjedilu, kako je jedan vaš kolega napisao, a da pritom nije provjerio sve informacije. Jer, ostavilo se pravo izbora. Pod A, ako ima dovoljno volje, znanja, sredstava i mogućnosti, ostaneš u 3. NL Centar. Pod B, ako procijeniš da toga nemaš, prilagodiš se situaciji i odeš u nižu ligu. Nema tu velike filozofije. Znamo da za selo poput Lukavca nije nimalo lako voditi klub u ovoj ligi, to zaista ne može svatko i ja to u potpunosti razumijem. Zato ovakvu odluku podržavam i držim je, uslijed gore navedenog, odgovornom odlukom prije svega, koja korelira sa novonastalom situacijom. Dakle, i logično i ispravno.

Nakon svega kako gledate na svoje razdoblje na čelu kluba? Što bi istaknuli ili izdvojili, na što ste posebno ponosni?

– Najponosniji sam, zapravo, na svoju ekipu. Kako bi pokojni Massimo rekao, na taj “mali krug odabranih ljudi”. Zlatna medalja, bez ikakve dileme. Oni su ti koji su ovo sve omogućili, bez nekakve velike pomoći sa strane, samo radom, trudom, glavom, upornošću i fanatizmom. Oni su bili stup našeg kluba i dužnost mi je ovdje ih spomenuti. Dakle, Tomo, Zvonko, Cico, Đuro, Ivica, Dudo, Gale, Pepa i Silvia, kao šećer na kraju, svaka Vam čast, napravili smo čudo!

OK, sad kad smo malo stavili emocije po strani, da kažem što smatram našom najvećom pobjedom. Dakle, to nisu ni osvojene lige ili kupovi, niti tribina, reflektori, svlačionice i ostala fantastična infrastruktura koju klub ima, nije čak niti dolazak reprezentacija i sviranje hrvatske himne na našem centru. Ono što smatram našom najvećom pobjedom je percepcija i imidž. Način na koji nas sad i danas doživljavaju u odnosu na ono što smo nekad predstavljali. To je bez sumnje naš najveći uspjeh. Jer, to se gradi godinama i to je mukotrpan posao na toliko razina da je to nekome tko nije unutra teško i opisati. A još je teže odgovoriti na pitanje “pa zašto, pobogu, što vam to treba?“

Kako smo tu ipak najviše zbog sporta, a ja volim nekad neke stvari i plastično objasniti, uvijek se sjetim jedne situacije; Kup utakmica protiv NK Kurilovca 2018. godine. Oni su tada bili vrh 3. HNL, mi u petoj ligi, iz koje smo godinu prije trebali i ispasti. Finale Kupa, dakle, gdje smo vodili 2-1 do pred sam kraj, oni su izjednačili i na penale nas pobijedili. Normalno, veliko razočaranje, “krađa”, uz onda pripadajući folklor nakon tako izgubljenih tekmi, a ja se sjetim rečenice našeg kapetana Maca: “A kak je tak glup taj sudac, da je svirao kraj nitko mu ništa ne bi rekao, mi bi pobijedili i napokon osvojili taj Kup, a Kurilovcu to tak i tak ništa ne znači”. Od sljedeće godine, dakle od 2019. godine, mi smo do danas taj kup osvojili četiri puta, a od 2021. smo s istim tim Kurilovcem u ligi, gdje smo zadnje dvije godine i ispred njih na tablici. Svaka čast. Ponosan sam, naravno, i na brojne igrače koji su prošli kroz naš klub u cijelom tom razdoblju i dali obol svim tim našim uspjesima.

A čime niste zadovoljni, što je moglo biti bolje?

Pa definitivno mladež i škola nogometa. Nije da nismo pokušavali, nije da nemamo i neka objektivna opravdanja, ali svejedno, moralo je bolje. Žao mi je da taj segment nismo uspjeli unaprijediti, nego smo cijelo vrijeme, imam osjećaj, levitirali na toj nekoj istoj razini. Dok je sve drugo napredovalo. I nisam ovo sad prvi put rekao, više puta sam to ponovio kao neki svoj neuspjeh. Iako, evo, na kraju mog mandata, zadnje stvari koje sam napravio su donacija umjetne trave od jednog našeg prvoligaša i razgovori o spajanju mladeži s NN Klasom iz Mičevca. Nadam se da će se te neke stvari iskoristiti u budućnosti i da neće propasti, s obzirom na to da sam već ranije sa Gradom dogovorio određeni iznos za pripremu terena s umjetnom travom.

Jedna misao mi uz to isto tako ne izlazi iz glave, iako ne znam jesam li u pravu ili nisam. Kad imaš selo od 1200 ljudi, kad je oko tebe još 16 turopoljskih klubova, a ti igraš 3. HNL sa bivšim prvoligašima, klubovima sa tradicijom, klubovima iz gradova, klubovima iz velikih ZG kvartova, gdje si ti daleko najmanji i ljudstvom i financijama, možda je stvar u tome da se moraš odlučiti. Možda je nemoguće u jednom selu gurati uspješno i tu razinu nogometa i imati školu nogometa na željenoj razini.

Kakvi su vam budući planovi, jesu li vezani uz nogomet?

– Ne! Kratko i jasno. Odnosno, zasad sigurno ne. Osim ako Dinamo ne nazove, na njih sam “slab”, ali i tad bih ozbiljno razmislio, ha, ha… A što se tiče ostalih planova, posvetit ću se više privatnom životu, kvalitetnije i bolje provoditi vrijeme sa obitelji. U planu imam određene nove poslovne projekte, za koje se nadam i vjerujem da će biti uspješni. Nisam netko tko je u stanju previše mirovati, a sad ću na neki drugi način koristiti svoja brojna poznanstva i prijateljstva, koja su uistinu donijela NK Lukavcu puno dobroga u proteklih sedam godina. Hvala i tim svim ljudima na nesebičnoj pomoći, jer mnogi od njih i ne znaju gdje je Lukavec, a jako su puno pripomogli.

Uglavnom, ako se u sportskim planovima nešto i promijeni, znamo da papir podnese svašta i siguran sam da ćete mi oprostiti, jer znamo da se kod nas oprašta sve osim uspjeha, ha, ha.

Sport

Trkač iz AK Turopolje popeo se na Sinjal nakon zahtjevnog uspona

Marijan Malčević predstavljao je AK Turopolje na Dinara Verticalu, a nakon utrke otišao je i do Sinjala.

Objavljeno

prije 5 sati

7. travnja 2026.

Objavio/la

Franjo Kompes

Foto: Atletski klub Turopolje/FB

Na Dinari je jučer održana trail utrka Dinara Vertical, koja se boduje kao Prvenstvo Hrvatske u disciplini vertikal, a među natjecateljima je bio i predstavnik Atletskog kluba Turopolje. Marijan Malčević završio je zahtjevnu dionicu dugu 5,8 kilometara, uz 1100 metara visinske razlike, u vremenu 1:27:10.

Riječ je o stazi koja vodi preko planinskog kamenjara, a trkače su na pojedinim dijelovima dočekali i snježni uvjeti, što je dodatno otežalo uspon.

Malčević se, međutim, nije zaustavio na cilju utrke. Budući da je Dinara Vertical bila dio događaja „Utrka na vrh Hrvatske“, nakon službenog dijela s klupskom zastavom nastavio je prema Sinjalu, najvišem vrhu Hrvatske, udaljenom nekoliko kilometara od završetka utrke.

Nakon uspona slijedio je i povratak, pa je ukupno tijekom dana skupio više od 17 kilometara na, kako navode iz kluba, tehnički iznimno zahtjevnom i opasnom terenu za trčanje.

Nastavite čitati

Sport

FOTO Hattrick Filipa Sarafa za prekid negativne serije Turopoljca

Objavljeno

prije 15 sati

6. travnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Turopoljac je u 22. kolu Premier lige pobijedio na domaćem terenu Slogu Križ rezultatom 3:2 i tako prekinuo negativnu seriju od tri uzastopna poraza. Sva tri gola za domaće postigao je Filip Saraf, za goste su uspješni bili Nikola Anić i Lovro Krivec.

Kuče, 06.04.2026. Premier liga-22.kolo: NK Turopoljac – NK Sloga Križ 3:2. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Kuče, 06.04.2026. Premier liga-22.kolo: NK Turopoljac – NK Sloga Križ 3:2. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Sve najvažnije na ovoj utakmici desilo se u zadnjih petnaestak minuta. Nakon promašaja zrelih prigoda i na jednoj i drugoj strani, uslijedio je brzopotezni festival golova. Prvo je Filip Saraf s lijeve strane u 79. minuti skoro iz mrtvog kuta pogodio malu mrežicu na suprotnoj strani za vodstvo 1:0. Samo minutu kasnije Saraf krade loptu neopreznom stoperu i pogađa za 2:0!

Kuče, 06.04.2026. Premier liga-22.kolo: NK Turopoljac – NK Sloga Križ 3:2. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Kuče, 06.04.2026. Premier liga-22.kolo: NK Turopoljac – NK Sloga Križ 3:2. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Gosti su uzvratili jednakom mjerom preko Anića (83.) i Kriveca (87.) za 2:2. Domaći su izvršili dodatni pritisak i napucana lopta pogodila je braniča Sloge u ruku, sudac je odmah pokazao na 11m. Najstrožu kaznu Saraf je pretvorio u pogodak i pobjedu – 3:2!

Kuče, 06.04.2026. Premier liga-22.kolo: NK Turopoljac – NK Sloga Križ 3:2. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Kuče, 06.04.2026. Premier liga-22.kolo: NK Turopoljac – NK Sloga Križ 3:2. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Turopoljac (22 9 3 10 32:36 30) je s 30 bodova na 10. mjestu u trenutačnom poretku.

Galerija fotografija

Premier liga NSZŽ-e 2025./2026., 22.kolo

NK Turopoljac – NK Sloga Križ 3:2 (0:0)

Kuče. Stadion: ŠRC Kuče. Gledatelja: 70. Uskrsni ponedjeljak, 06.04.2026., 17 sati. Sudac: Tomislav Bionda. Pomoćni suci: Božo Radišić i Marko Matijašec (svi Zaprešić). Delegat: Tomislav Vlahović (Velika Gorica). Strijelci: 1:0 – F.Saraf(79), 2:0 – F.Saraf (80)), 2:1 – Anić (83), 2:2 – Krivec (87), 3:2 – F.Saraf (90+2, 11m).

TUROPOLJAC: Buđak, Domić, Đuđić (od 64. Milić), Blažičko, Bogović, Horvat (cap.), F.Saraf, Matasić, Krasnić, Preradović, Blažev. Trener: Romano Župetić.

SLOGA KRIŽ: Leš, Supan, Mihaljević, Janeković, Anić, Krivec, Gršić, Oković (od 83. Zakarić), Ćosić, Križe, Korečić (od 90+1 Jurkić). Trener: Davor Kunert.

Nastavite čitati

Sport

Jedan gol, jedan penal i podjela bodova u Maloj Buni

Objavljeno

prije 16 sati

6. travnja 2026.

Objavio/la

Vitomir Štuban

Susret je bio vrlo čvrst i izjednačen, a svaka momčad uzela je po bod. Gosti iz Lomnice poveli su u 27. minuti kada je nakon kornera glavom precizan bio Zvonimir Čizmadija. Domaćin je do izjednačenja stigao u 75. minuti iz kaznenog udarca, upravo je spomenuti strijelac Čizmadija skrivio penal prekršajem nad Robertom Vukašincem, a siguran realizator bio je Matko Đurašin.

Iako nije bilo puno pogodaka, utakmica je bila borbena i neizvjesna do samog kraja, obje momčadi su imale svoje prilike, ali su na kraju morale podijeliti bodove.

PREMIER NSZŽ , 22. kolo

BUNA – LOMNICA 1:1

Mala Buna. Igralište Bune. Gledatelja 150.
Sudac: Stjepan Sučić. Pomoćnici: Matić i Mirenić.

STRIJELCI: 0:1 – Čizmadija (27), 1:1 – M. Đurašin (75 – 11 m).

BUNA: Vidović, Yetna, Mrkonjić, Žlebečić, Čumpek (od 46. Vukašinec), Stipančić (od 88. Kalisar), Đurašin, Gorenc (od 46. Forjan), Huđber, Đuretić (od 88. Zlodi), Justin (od 63. Đurašić). Trener: Mario Đuretić.

LOMNICA: Luter, Garvanović (od 73. Deverić), Vojnić (od 62. Stepanić), Dijanežević, Burazer, Skupnjak (od 23. Havliček), Ćurić, Šoštarec, Čizmadija, Mostarlić, Arbanas. Trener: Zoran Tomčić.

Tekst je dio programskog sadržaja ‘Moja županija’ nastao u suradnji sa Zagrebačkom županijom.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Senzacija za 8.000 eura: Zagrijavanje u hodniku, trener od 22 godine i – Superliga!

Odbojkaši Gorice osvojili su drugo mjesto u drugom rangu hrvatske odbojke i izborili plasman među elitu! Do tog uspjeha došli su prolazeći kroz priču od koje bi se u Americi snimio jedan dobar film…

Objavljeno

prije 22 sata

6. travnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Kalendar je baš tih dana napravio iskorak iz siječnja u veljaču, siva, sumorna i depresivna zima 2025/26. i dalje ne posustaje. Nekakav je utorak pri kraju, zapravo nikakav, jer hladnoća probija do kosti, a ne pomaže ni vjetar koji udara u mozak. Na željezničkoj postaji Gradići nema psa. Kasni su sati, uskoro će i ponoć, mrkli je mrak, tko bi i bio tu…

A opet, jedna figura nazire se u daljini. Posljednji vlak za Sisak upravo treba stići, a mladić sa sportskom torbom na leđima cvokoće zubima. I čeka. Dok čeka, razmišlja o izazovu koje nosi sutra. Četvrti razred gimnazije debelo je zagazio u svoje drugo polugodište, ključni ispiti su pred klincem sakrivenim iza vunene kape i šala prebačenog preko nosa. Mora taj sutrašnji ispit, razmišlja smrzavajući se, odraditi što je bolje moguće, jer neće na PMF primiti baš bilo koga, a to je jedina želja. A i derbi je za vikend, posebno važna utakmica…

Za to vrijeme jedan automobil skromnijih prostornih gabarita sve više odmiče od željezničke postaje Gradići. U automobilu su petorica odraslih muškaraca, svi visoki i snažni, a do koji trenutak prije toga bilo ih je i šest. Onaj šesti je, nesretnik, ostao čekati na stanici.

Uz neskriveno divljenje posvećenosti tog šestog, ova petorica ne prestaju pričati. A tema je samo jedna. Samo odbojka. Za volanom je trener, uz njega i oko njega raspoređeni su igrači. Neki od njih i stariji od trenera, prekaljenog stratega s navršene 22 godine, nitko tu nikome ne persira, ali ni ne upada u riječ. Ideje se vrte, analize rade, pričaju i kako su se zagrijavali u hodniku dvorane, kako su im malo ta tri termina za trening na tjedan, smišljaju kako će pomoći predsjedniku kluba da plati suce, putovanja… I kako će pobijediti za vikend.

Jer, sve se čini da se otvara lijepa prilika da svi oni, svim okolnostima unatoč, nepuna dva mjeseca kasnije izbore ulazak u elitu, među najbolje u državi!

A to se, pogađate, i dogodilo. Klinac iz uvoda je Ivan Čičak, mladi Siščanin koji je u borbi za plasman u Superligu za odbojkaše bio najbolji napadač OK Gorice, momčadi čiji je trener 22-godišnji Gašpar Škorić-Budimir, momčadi koja je društvo najboljih klubova u Hrvatskoj izborila unatoč svim ovim slikama iz uvoda.

Da, oni su doista ulazak u Superligu izborili s tri treninga na tjedan! Zato se i zagrijavaju u hodniku dvorane, jer vremena definitivno nema za gubljenje… Njima je ponajbolji igrač doista 18-godišnji klinac, trener im stvarno ima samo 22 godine, a nitko od njih od odbojke ne zarađuje ni jednog jedinog centa. Što i čudi ako znaš da je OK Gorica u svemu tome uspjela sa, pazite sad, osam tisuća eura?! Ne mjesečno, osam tisuća eura za cijelu sezonu…

I kad je tako, naravno da je jedina opcija za prvo pitanje nešto u ovom stilu: Pa dobro, kako je to moguće??

– Ha, moguće je… Ako ima dovoljno ljubavi prema tome što radiš, ako dovoljno dobro radiš to što radiš, onda je moguće – kaže Marko Barunović, predsjednik OK Gorice, 43-godišnji Velikogoričanin kojeg možda znate i kao začetnika pub kviz scene u našem gradu, ali odbojka je u ovoj priči bez ikakve dvojbe najveća ljubav i stras.

Postojao je ranije OK Velika Gorica, koji se 2007. podijelio na dva djela, pa je nastala i OK Gorica. Ovaj prvi klub ugasio se 2010. godine, a godinu poslije bivši igrač Mladosti Marko Barunović došao je pojačati ovaj drugi klub, koji se mučio na svim razinama. Od 2017. Bara je na poziciji predsjednika, između ostaloga i zato što nitko drugi to nije želio biti. Devet godina kasnije, situacija je bitno drukčija nego tad.

– Kad sam preuzeo klub, zatekao sam šest seniora i šest kadeta. Malo po malo, korak po korak, uspjeli smo sve skupa nekako pokrenuti, a onda je taman došla korona i opet smo se vratili na početak – sjeća se Barunović, koji je baš u vrijeme korone klub doveo do premijernog nastupa u Superligi.

Međutim, ples je trajao samo jedno ljeto, velikim dijelom i zato što klub nije bio spreman za takav iskorak. Danas je, dojam je, kudikamo spremniji.

– Promijenilo se stvarno puno toga. Prije četiri godine bio sam, rekao bih, potpuno sam u svemu tome, a u posljednje četiri godine dečki u klubu su odrasli, pomažu puno oko svega, a neki su postali i treneri. Stvarno smo se bitno pomaknuli organizacijski, ali i po pitanju kvalitete rada u školi odbojke. U svim kategorijama smo redovni na državnim prvenstvima, posljednjih pet godina praktički nema završnice na kojoj nismo, a u posljednje dvije godine funkcionira i Gorica II, mlada momčad koja se natječe u trećem rangu – s razlogom je ponosan predsjednik Marko.

– Godinama sam to slagao koliko sam mogao i stigao uz posao, no za mene angažman u odbojci nikad nije imao cijenu. To jednostavno volim i želio sam davati sto posto u svakom trenutku, budući da smatram da se jedino tako nešto može napraviti – dodao je.

Velika Gorica, 14.02.2026. Prva liga-13.kolo: OK Gorica-MOK Čazma 3:0. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Odbojkaški klub Gorica, dakle, u novu superligašku avanturu ide bogatija za vrijedno iskustvo iz te prethodne epizode, ali tu prestaju sve priče o bogatstvu. A počinje ona priča o osam tisuća eura godišnje. Točno toliko, naime, ovaj klub dobije od Zajednice sportskih udruga, toliko je ovom klubu bilo dovoljno za, s obzirom na tu cifru, apsolutno senzacionalan uspjeh. I zato se sve one pozitivne emocije znaju pomiješati sa zabrinutošću…

– Je, emocije su baš pomiješane. Prevladava osjećaj sreće i zadovoljstva, ali s druge strane i znamo što nas čeka. Bili smo već prije četiri godine u Superligi, znamo koliko je to zahtjevno. I dosad smo putovali po cijeloj Hrvatskoj, tu se neće previše promijeniti, ali sad ćemo morati više ulagati u opremu, budući da ćemo biti i u televizijskim prijenosima, pa neke stvari treba dovesti na viši nivo, a skuplji su i suci, skuplje je sve… I s te strane, iskreno, baš se i ne veselim. Ali dobro, tu su naši gradski oci, tu je i naša Zajednica sportskih udruga, koja će svesrdno pomagati, kao i do sad – govori predsjednik Barunović.

Ako ne i više nego do sad, ubacujemo se s opaskom…

– Ako ne i više, naravno. Mi smo otišli na razinu više, a jedno vuče drugo, to tako ide…

Dok to izgovara, usne će se možda čak i raširiti u kiseli smiješak, jer svatko tko je ovdje primijetio dozu sarkazma, pazio je na satu.

– Uvjeti su, što se financija tiče, oduvijek bili minorni. Naša Zajednica broji nekih 55 članica, možda koju više ili manje, nisam ni siguran, ali znam da smo mi negdje 38. po visini prihoda. Evo, nemam problem reći da je tu riječ o osam tisuća eura godišnje. Znam da u gradu imamo nogometaše i rukometaše u najvišem rangu, možda i još nekoga, ali prilično sam siguran da nemamo 36 prvoligaša… Niti 36 klubova koji su na svim državnim prvenstvima, pogotovo u ekipnim sportovima – primjećuje Barunović.

A da se primijetiti i da odbojka u našem gradu nema status kakav bi možda trebala imati na temelju poveznica koje postoje…

– Ne znam koliko ljudi to znaju, ali velikogorički sport jedini trofej na seniorskoj razini ima iz odbojke, to je onaj Kup kojeg je osvojila Azena! Uz to, ni to ne zna previše ljudi, u Velikoj Gorici žive ili su živjeli ljudi čija imena nose hrvatski kupovi, Vinko Dobrić i Snježana Ušić sa svojom Sennom i curama, i Rade Malević, da ne pričam o Barbari i Vesni Jelić s roditeljima, pa sad i o kapetanu Mladosti Timofeju Žukovskom… Jako puno toga veže ovaj grad i odbojku, ali nikako da se to prepozna u punoj mjeri od strane Grada i Zajednice. Pogotovo kad pričamo o muškoj odbojci… Dobro, moram reći da nam je gradonačelnik Ačkar pomagao u doba kad smo igrali Superligu, bio je spreman pomoći kad god bismo ga zvali, a ja se nadam da će tako biti i dalje.

Bude li tako, bit će za nijansu lakše nastaviti ovaj put prema gore, koji je jedan od svojih vrhunaca doživio baš ove sezone. Kako je to moguće, da se vratimo na to pitanje, priča je od koje bi Ameri napravili jedan dobar sportski film, idealan za Netflix.

– Mislim da su naši treninzi dečkima bili zabavni, a zbog nedostatka vremena preskakao se onaj neobavezni dio, kojim se većina trenera bavi. U tih sat i pol saželi su se svi elementi, i tehnički i taktički, trener Gašpar Škorić-Budimir odradio je odličan posao, a za svaku utakmicu se odrađivala temeljita priprema. Znalo se tko što treba raditi, pazili smo na detalje, jako puno se razgovaralo i analiziralo, znamo doslovno svakog igrača u ovoj našoj ligi. Čak i kad igramo malu odbojku s djecom, pregledavamo utakmice suparnika, sve analiziramo čak i na toj razini, i na taj način tražimo prostor gdje bismo mogli osvajati poene – nudi ponešto odgovora prvi čovjek kluba.

I nije to baš cijele sezone izgledalo kao da će završiti ovako kako je završilo. Događali su se tu i usponi i padovi, bilo je i promjena i zaokreta.

– Počeli smo sezonu pobjedom protiv Rijeke II, da bi prvi dio sezone završili s učinkom od četiri pobjede i pet poraza, a usput smo i kao drugoligaš izborili osminu finala Kupa, u kojem smo igrali protiv Ribole Kaštela – ubacuje se u našu priču i mlađahni trener Gašpar Škorić-Budimir.

– Za drugu polusezonu dobro smo se pripremili, doveli i neka pojačanja, nekim igračima smo i zahvalili, malo pročistili svlačionicu, a dečki koji su ostali bili su željni rada. U drugi dio sezone krenuli smo sa četiri pobjede zaredom, a jedina dva poraza u cijeloj ovoj drugoj polusezoni doživjeli smo protiv osječkog Željezničara i Splita na domaćem terenu u pretposljednjem kolu. Dečki su fenomenalno radili, od prvog do zadnjeg, na čelu s kapetanom Matejem Šakotom, koji mi je bio i suigrač. Bilo je i nekih manjih iskakanja, trzavica koje smo brzo riješili, a nakon svega smo dobili izuzetno pozitivnu svlačionicu, ja bih rekao najbolju u državi. Svi smo se držali kao jedan, podizali se međusobno u teškim trenucima i, naravno, slavili zajedno kad se pobjeđivalo – sa smiješkom kaže trener.

Drugo mjesto u prvenstvu, vrijedno promocije, jer ispred je bila samo Mladost II, izborila je momčad u kojoj su i neki domaći dečki, poput ponajboljeg blokera lige Matije Klasnića i ponajboljeg libera lige Patrika Vidakovića, a tu su i neki igrači iz one prve superligaške epizode.

– Matija i Patrik su Goričani, dugi niz godina su u klubu, Gabrijel Cindrić, Karlo Pejić i ja u klubu smo od vremena kad se prvi put igrala Superliga, a imamo i nekoliko igrača iz Zagreba, kao i neke dečke koji su došli ovdje na studij, pa nas ima i iz Šibenika, Nuštra, Siska… Tin Devald je bio naš najbolji igrač, inače aktualni prvak Hrvatske u odbojci na pijesku – predstavlja kapetan Matej Šakota momčad koju predvodi.

– Svi smo se poznavali od ranije, neki smo i igrali zajedno, a tako smo i stvorili pravu momčad. Da nismo imali takvo zajedništvo, takvu energiju, siguran sam da bismo bili daleko od ovog drugog mjesta. A nije bilo lako stvoriti takvu kemiju u samo tri treninga tjedno, dapače… Nema tu vremena da se radi na nekim automatizmima, nemamo mogućnosti kakve imaju drugi klubovi, ali imali smo u svakoj utakmici bolju povezanost i veću želju za pobjedom. Neke utakmice koje su se lomile na lopti ili dvije, dobivali smo glavom više nego rukama i nogama – govori Šakota i nastavlja:

– Uz sve to, jako smo mlada momčad. Luka Mačvanin najstariji je s 29 godina, ja sam s 26 treći najstariji, a svi ostali su mladi igrači, od 2003. do 2007. godišnta. Evo, konkretno, najbolji napadač nam je 2007. godište… Većinom su dečki studenti, i to na ozbiljnim fakultetima poput FER-u, TVZ-u, FSB-u i sličnim, a neki od nas i rade, ima i školaraca… Ima nas, dakle, raznih dobi i raznih interesa, ali kad izađemo na teren, osjeća se to neko zajedništvo. Svi imamo isti cilj, u apsolutno svakoj utakmici želimo pobjedu, bez obzira na to tko je s druge strane mreže. Siguran sam da će ova momčad ostati na okupu, a uz još poneko kvalitetno pojačanje i još koji trening više tjedno, mogli bismo ozbiljno zapapriti i nekim protivnicima u Superligi.

Poneki trening više trebao bi biti realnost, jer u pogon je konačno puštena balon dvorana, valjda će se dogoditi i nekakav financijski pomak, ali ovi će se dečki i dalje prije svega držati zajedno. Kakvi god uvjeti i mogućnosti bili.

– Ove sezone svi su bili sjajni, vozili su jedni druge, skupljali smo se i po Zagrebu i Gorici, pa se pola sata prije treninga već krenuli zagrijavati. A zagrijavali smo se u hodniku dvorane zato da što bolje iskoristimo tih sat i pol u dvorani. Točnije, i manje od toga, budući da moramo prije svega postaviti teren, stupove i mrežu, tako da ispadne da nam ostane nešto više od sat vremena efektivnog treninga. U takvim uvjetima teško je biti veliki trener, s velikim planovima, jer u sat vremena moraš proći jako puno toga… – priča trener Škorić-Budimir vraćajući film na tek završenu sezonu.

– Svi se mi poznajemo od ranije, igrali smo i zajedno, i jedni protiv drugih. Često se družimo, pijemo kave, čujemo se, a u svim tim druženjima ne pričamo o izlascima, curama ili nečemu takvom, nego o odbojci. Jako puno razgovora odradi se na tim kavama, u vožnji do treninga, kad se skupimo, a pripreme i analize nikad ne staju. Zna biti dana kad me ujutro probudi poziv našeg predsjednika, pričamo i analiziramo, šaljemo si linkove, imamo i statističara Miću, koji nam pomaže, a mi gledamo snimke, videe, predstavljamo to igračima, pri čemu smo svjesni da ćemo doći do uspjeha i ako napravimo barem pola od zamišljenog posla.

Eto, to su problemi. Kako napraviti nešto praktički ni iz čega. A pare, kako kaže pjesma, nisu problem, jer para nikad nema…

– Baš to što ne živimo od odbojke i najbolje govori koliko volimo odbojku. Svi znamo što ovdje možemo dobiti, a to su super treninzi, kompetitivne utakmice, dobru ekipu i puno prijatelja. Svi smo mi prijatelji, svi se družimo, a pomažu i naše djevojke, koje su se uključile u vođenje klupskog Instagrama, budući da su one jače u tome. A na kraju, kad se sve oduzme i zbroji, nikome od nas nije žao uložiti sve što treba za uspjeh kluba. Naravno, ima tu i težih situacija, pogotovo kod mlađih igrača, bude i nervoze i bezvoljnosti, najviše nakon nekih poraza, ali bilo je fascinantno koliko smo se brzo vadili iz tih loših perioda. Ali i ti teži dani grade svakog od nas pojedinačno, a grade i momčad. Prošli smo već puno toga i zato smo sad na razini na kojoj jesmo – kaže kapetan Šakota.

Pojačanja se, dakle, ozbiljno planiraju, a u pregovorima se neće govoriti o ciframa, na stolu će biti neke druge teme.

– Ja volim reći da smo mi profesionalci za nula eura. Točnije, ovo što mi radimo je besplatni profesionalizam. Nažalost, tako je… Svi koji kod nas dolaze, znaju što će dobiti: dobru atmosferu, dobre treninge, vrhunske utakmice i mogućnost igranja Superlige. To svaki pravi sportaš sanja, nosi u sebi, teži za boljim. Dečki koje mislimo privući znaju, poznaju ljude u klubu, sve nas. Želja su nam mladi igrači koji bi došli na posudbu iz Mladosti, možda i juniori… U svakom slučaju, cilj nam je dovesti mlade igrače, dečke koji se žele dokazivati na najvišoj razini. Ako to budu domaći igrači, tim bolje, kao što je recimo Stjepan Sokol iz Kravarskog, koji trenutačno igra za Mladost II. Kad bismo njega uspjeli vratiti, bio bi to velik uspjeh – ističe predsjednik Barunović, dodajući još i jednu anegdotu, vic, životnu mudrost, što li već…

– Stalno mi se vrti po glavi kako je jedan stari trener nedavno meni i Gašparu objasnio što je odbojka. Danima sam razmišljao o tome što je on nazvao vicem, a za mene je to mudrost. Kaže da su nogometaše pitali što imaju, a oni su rekli da imaju novac i aute. Kad su pitali košarkaše što imaju, rekli su da imaju novac i najljepše žene. Kad su pitali odbojkaše što imaju, rekli su da imaju odbojku… Tako je i s nama. Jednostavno smo ludi za tim, potpuno smo u tome, s time se budimo i idemo spavati. Pogotovo kad vodiš cijelu priču, kad imaš odgovornost prema tim mladim ljudima.

Mlad je, ako ste zaboravili, i trener. Mlad i lud u najboljem mogućem smislu.

– Kad pričamo o toj sljedećoj sezoni, predsjednik je tu da bude realan i da kaže da je cilj opstanak, a ja sam trener i moje je da budem lud i ambiciozan. I zato ću reći da ciljamo doigravanje. Pa neka završimo negdje između toga… Mislim da imamo zdravu podlogu, da ciljamo igrače iz jako dobre generacije, 2005. godište i mlađe, a s takvim klincima, željnima rada, uz seniore koje imamo, vjerujem da ni doigravanje nije toliko neostvariva ambicija – zaključio je ovo posebno odbojkaško druženje Gašpar Škorić-Budimir.

Priča je zaista filmska, nevjerojatna, a s ovakvim likovima bi i snimanje nastavka ovoga filma moglo imati ozbiljan smisao. Samo za vas, stiže blockbuster pod radnim nazivom “Profesionalni amateri i njihovih nula eura 2″…

Nastavite čitati

Sport

FOTO Iznenađujuće uvjerljiv poraz Turopolja od Jamnice

Objavljeno

prije 2 dana

5. travnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Turopolje je u 20. kolu Jedinstvene 1. ŽNL iznenađujuće izgubilo od slabije plasirane momčadi Jamnice. Od samog početka susreta krenulo je loše za momčad domaćih, jer su gosti u prvom dolasku pred vrata Turopolja u 2. minuti realizirali prigodu za vodstvo 0:1, strijelac Edi Mihaljević.