Sport

Guteša: ‘Već dugo kuha u meni, vrijeme je za druge… A neke granice ne želim prelaziti’

Goran Guteša od srijede je bivši predsjednik NK Lukavca, koji je istoga dana postao HNK Lukavec. U opširnom oproštajnom intervjuu Guteša govori o odjecima odlaska iz kluba, o svemu što je učinjeno, ali i o onome što nije…

Objavljeno

prije 2 godine

5. srpnja 2024.

Objavio/la

Marko Vidalina

Bombastično i živahno ovih je dana u nogometnom Lukavcu. Pozivi sa svih strana se redaju, informacije izmijenjuju, odgovori traže, a sve to povodom promjena koje su se događale na bombončiću zvanom Lukavello. NK Lukavec po novome je HNK Lukavec, čeka se i konkretan odgovor radi li se ovdje o novom pravnom subjektu i kakve to sve veze ima s Inkerom iz Zaprešića, a na čelo nove uprave, koja je odlučila spustiti seniorsku momčad dva ranga niže, zasjeo je Dubravko Fučkala.

Na tome mjestu naslijedio je Gorana Gutešu (46), koji je vodio klub posljednjih pet i pol godina. Zajedno sa sportskim direktorom Tomislavom Gligorom, odlučio je završiti svoju predsjedničku eru, što izazvalo sve te promjene koje su slijedile. Dogovori za intervju trajali su neko vrijeme, a kad je cijeli proces definitivno i završen, rado je odgovorio na nekoliko novinarskih pitanja…

Za početak, kako je došlo do odluke da se maknete iz NK Lukavca?

– Pa treba otići na vrhuncu, tak se kaže, zar ne?! – počeo je Guteša i nastavio:

– Prije svega da zaključimo da se apsolutno nije raspalo ništa, da je “bivši zabrinuti igrač” širio paniku ipak bezveze. Mislim, možda i ne bezveze, možda s nekom agendom, ali nebitno. U svakom slučaju, ja sam ponosan na Lukavčane koji su se u relativno kratkom roku našli, donijeli neke odluke, organizirali se i klub ide dalje. Nekim svojim putem, u nekoj novoj eri. Možda ta i nadmaši ovu našu, koja se pokazala daleko najuspješnijom u klupskoj povijesti. Želim im uistinu sreću. Što se mene osobno tiče, imam svoje privatne i poslovne razloge, mislim da za mene, kao i za klub, dolazi jedna nova era, a možda će daljnji razgovor dati jednu cjelovitu sliku mojih razloga, motiva, povoda, uzroka.

Počnimo onda od kraja… Kako je izgledala “primopredaja vlasti”, jeste li zaista, kako kaže novi predsjednik Dubravko Fučkala, “samo nestali”?

– Pa ne bih rekao da smo baš nestali, ali dobro. Mnogi koji me poznaju ili su mi bliski znali su da već neko vrijeme nisam unutra. I da se to “kuha” u meni. Mislim da mnogi to nisu htjeli vidjeti i mislili su da su moje najave i priče uistinu samo to, prazne priče, da su pričali “evo njega, opet on s tom ostavkom, koji put je to?!”. No ovaj put bih ovako rekao, onaj tko sad to nije vidio, mogao je biti samo slijep ili ne biti dovoljno prisutan. Neka svatko procijeni što je vjerojatnije od tog dvoje. Čekao sam da završi sezona, da NK Lukavec osvoji Kup NSVG-a i odmah nakon toga poslao i službeno ostavku. Neslužbeno je i davno prije sve bilo jasno.

Dubravku Fučkali želim sve najbolje, čuli smo se već telefonski i ponudio sam mu svu pomoć koja mu je eventualno potrebna. Komunicirao sam u proteklo vrijeme s drugim ljudima koji su bili kandidati za predsjednika, pa je možda i to donekle razlog toj izjavi. Jer, očito se dogodio nekakav obrat, no to više nije moja stvar, niti me zanima. Bez obzira na to, moje mišljenje je da je izbor novog predsjednika dobar, jer Dubravko je kvalitetna, radišna, pomirljiva i sposobna osoba, te će biti u stanju nositi se sa svim situacijama.

Kako to da niste bili na Skupštini?

– Gledajte, ja sam čovjek koji ima ugled u poslovnom svijetu, a vjerujem sad i u sportskom. I kad na skupštini u nekom dijelu slovo drži osoba koja ima doživotnu zabranu obavljanja ikakve djelatnosti u nogometu i insinuira nešto ili proziva nekog, a odmah pored stoji osoba, jedna od glavnih u novoj Upravi, koja mi dva tjedna prije toga priča da moram ostati te “da nam spomenik treba podići, jer smo napokon iskorijenili tu ‘kaubojštinu’ po kojoj je klub bio poznat”, a koja na to sve sad ništa ne kaže… Shvatiš da to nije više mjesto za tebe i da to nije tvoj habitat. I bez obzira što mi ništa nije bilo teško napraviti za NK Lukavec, negdje treba ipak podvući crtu i ne prelaziti granicu dobrog ukusa.

OK, vratimo se onda na primopredaju…

– Što se primopredaje tiče, ovisi što netko smatra primopredajom i kako misli da ta primopredaja treba izgledati. Jer, bez lažne skromnosti, reći ću da je takva primopredaja na ovoj razini, a vjerojatno i višoj, rijetko ili nikad viđena. Predani su brojni dokumenti vezani uz klub; statuti i pravilnici mijenjani tijekom godina u brojnim verzijama, iznimno velik broj slika, svi dokumenti vezani uz licenciranje za 3. HNL, njih više od 80, dokumentacija vezana uz klupski kafić koji smo iznajmili, marketinški i promo materijali, izvješća i prezentacije sa svih godišnjih skupština koje sam vodio, dakle od 2019. godine, kao i svi zapisnici sastanaka sa sjednica Upravnog odbora u mom mandatu, njih točno 34.

Posebno bih želio naglasiti da je, uz to sve, predano i izvješće za tekuću godinu i plan za prijelazno razdoblje koji sadrži detaljni “cash-flow”, s prikazanim svim priljevima i odljevima sredstava do kraja srpnja. Sve kako bi klub u tom nekom vremenu normalno funkcionirao. Naravno, ovaj plan opcionalan, ovisi o novoj Upravi, hoće li ga uvažiti ili neće, ali smatrao sam da mi je, kao ipak trenutačno najboljem poznavatelju stvari, to i dužnost. Uglavnom, jedna cijela hrpa dokumenata i bitnih stvari kako bi sve prošlo čisto i transparentno, bez ikakvih repova i nejasnoća.

Sad ću se vratiti na prethodno pitanje i samo reći da i dalje mislim da je to jedino ispravno i da primopredaja treba biti jedino tako izvedena, bez obzira na to što netko možda smatra da je adekvatniji višesatni govor, uz nezaobilazno iće i piće. Sorry, nisam taj.

Kako komentirate odluku o promjeni imena kluba, koju je nova uprava obrazložila kao “osiguravanje od nekih eventualnih zaostataka”? Ima li klub dugova i, ako ima, o kojem se iznosu radi?

– Imam 46 godina, ozbiljan sam čovjek, a nešto sam u životu postao i napravio. Opravdavat se ne moram nikom, niti mislim. Ljudi koji me poznaju poslovno, a mislim da sad i kroz sport, razumjet će i bez moga objašnjenja. Ako žele i imaju dobre namjere. Ali, da ipak malo dodamo začina, komentirao bih to jednom informatičko-programerskom sintaksom “IF-THEN-ELSE”. Ili, na hrvatskom jeziku, “ako-dakle-drukčije”… “IF” – ako si pročitao prethodno pitanje i odgovor, “THEN” – dakle sve je jasno, “ELSE” – drukčije, ili ne znaš čitati s razumijevanjem ili imaš skrivene namjere! Pametnome dosta!

Smatrate li ispravnom, odnosno logičnom odluku da klub ode dva ranga niže?

– Ono što svakako smatram je to da u niti jednom slučaju nismo ostavili klub na cjedilu, kako je jedan vaš kolega napisao, a da pritom nije provjerio sve informacije. Jer, ostavilo se pravo izbora. Pod A, ako ima dovoljno volje, znanja, sredstava i mogućnosti, ostaneš u 3. NL Centar. Pod B, ako procijeniš da toga nemaš, prilagodiš se situaciji i odeš u nižu ligu. Nema tu velike filozofije. Znamo da za selo poput Lukavca nije nimalo lako voditi klub u ovoj ligi, to zaista ne može svatko i ja to u potpunosti razumijem. Zato ovakvu odluku podržavam i držim je, uslijed gore navedenog, odgovornom odlukom prije svega, koja korelira sa novonastalom situacijom. Dakle, i logično i ispravno.

Nakon svega kako gledate na svoje razdoblje na čelu kluba? Što bi istaknuli ili izdvojili, na što ste posebno ponosni?

– Najponosniji sam, zapravo, na svoju ekipu. Kako bi pokojni Massimo rekao, na taj “mali krug odabranih ljudi”. Zlatna medalja, bez ikakve dileme. Oni su ti koji su ovo sve omogućili, bez nekakve velike pomoći sa strane, samo radom, trudom, glavom, upornošću i fanatizmom. Oni su bili stup našeg kluba i dužnost mi je ovdje ih spomenuti. Dakle, Tomo, Zvonko, Cico, Đuro, Ivica, Dudo, Gale, Pepa i Silvia, kao šećer na kraju, svaka Vam čast, napravili smo čudo!

OK, sad kad smo malo stavili emocije po strani, da kažem što smatram našom najvećom pobjedom. Dakle, to nisu ni osvojene lige ili kupovi, niti tribina, reflektori, svlačionice i ostala fantastična infrastruktura koju klub ima, nije čak niti dolazak reprezentacija i sviranje hrvatske himne na našem centru. Ono što smatram našom najvećom pobjedom je percepcija i imidž. Način na koji nas sad i danas doživljavaju u odnosu na ono što smo nekad predstavljali. To je bez sumnje naš najveći uspjeh. Jer, to se gradi godinama i to je mukotrpan posao na toliko razina da je to nekome tko nije unutra teško i opisati. A još je teže odgovoriti na pitanje “pa zašto, pobogu, što vam to treba?“

Kako smo tu ipak najviše zbog sporta, a ja volim nekad neke stvari i plastično objasniti, uvijek se sjetim jedne situacije; Kup utakmica protiv NK Kurilovca 2018. godine. Oni su tada bili vrh 3. HNL, mi u petoj ligi, iz koje smo godinu prije trebali i ispasti. Finale Kupa, dakle, gdje smo vodili 2-1 do pred sam kraj, oni su izjednačili i na penale nas pobijedili. Normalno, veliko razočaranje, “krađa”, uz onda pripadajući folklor nakon tako izgubljenih tekmi, a ja se sjetim rečenice našeg kapetana Maca: “A kak je tak glup taj sudac, da je svirao kraj nitko mu ništa ne bi rekao, mi bi pobijedili i napokon osvojili taj Kup, a Kurilovcu to tak i tak ništa ne znači”. Od sljedeće godine, dakle od 2019. godine, mi smo do danas taj kup osvojili četiri puta, a od 2021. smo s istim tim Kurilovcem u ligi, gdje smo zadnje dvije godine i ispred njih na tablici. Svaka čast. Ponosan sam, naravno, i na brojne igrače koji su prošli kroz naš klub u cijelom tom razdoblju i dali obol svim tim našim uspjesima.

A čime niste zadovoljni, što je moglo biti bolje?

Pa definitivno mladež i škola nogometa. Nije da nismo pokušavali, nije da nemamo i neka objektivna opravdanja, ali svejedno, moralo je bolje. Žao mi je da taj segment nismo uspjeli unaprijediti, nego smo cijelo vrijeme, imam osjećaj, levitirali na toj nekoj istoj razini. Dok je sve drugo napredovalo. I nisam ovo sad prvi put rekao, više puta sam to ponovio kao neki svoj neuspjeh. Iako, evo, na kraju mog mandata, zadnje stvari koje sam napravio su donacija umjetne trave od jednog našeg prvoligaša i razgovori o spajanju mladeži s NN Klasom iz Mičevca. Nadam se da će se te neke stvari iskoristiti u budućnosti i da neće propasti, s obzirom na to da sam već ranije sa Gradom dogovorio određeni iznos za pripremu terena s umjetnom travom.

Jedna misao mi uz to isto tako ne izlazi iz glave, iako ne znam jesam li u pravu ili nisam. Kad imaš selo od 1200 ljudi, kad je oko tebe još 16 turopoljskih klubova, a ti igraš 3. HNL sa bivšim prvoligašima, klubovima sa tradicijom, klubovima iz gradova, klubovima iz velikih ZG kvartova, gdje si ti daleko najmanji i ljudstvom i financijama, možda je stvar u tome da se moraš odlučiti. Možda je nemoguće u jednom selu gurati uspješno i tu razinu nogometa i imati školu nogometa na željenoj razini.

Kakvi su vam budući planovi, jesu li vezani uz nogomet?

– Ne! Kratko i jasno. Odnosno, zasad sigurno ne. Osim ako Dinamo ne nazove, na njih sam “slab”, ali i tad bih ozbiljno razmislio, ha, ha… A što se tiče ostalih planova, posvetit ću se više privatnom životu, kvalitetnije i bolje provoditi vrijeme sa obitelji. U planu imam određene nove poslovne projekte, za koje se nadam i vjerujem da će biti uspješni. Nisam netko tko je u stanju previše mirovati, a sad ću na neki drugi način koristiti svoja brojna poznanstva i prijateljstva, koja su uistinu donijela NK Lukavcu puno dobroga u proteklih sedam godina. Hvala i tim svim ljudima na nesebičnoj pomoći, jer mnogi od njih i ne znaju gdje je Lukavec, a jako su puno pripomogli.

Uglavnom, ako se u sportskim planovima nešto i promijeni, znamo da papir podnese svašta i siguran sam da ćete mi oprostiti, jer znamo da se kod nas oprašta sve osim uspjeha, ha, ha.

Sport

Rapsodija za kraj! Ovo je način kako se oprostiti od posebne sezone…

Nogometaši Kurilovca zaključili su sezonu u 3. NL Centar visokom pobjedom 6-2 protiv Prečkog, čime su prvenstvo okončali na devetome mjestu. Prvi klupski “topnik” je s 15 golova Luka Sedlaček, treći strijelac lige

Objavljeno

prije 13 sati

31. svibnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Teška i sparna subota već je počela ulaziti u svoju posljednju fazu kad su, od 18 sati, na Udarniku nogometaši Kurilovca krenuli u svoj završni boj što se tiče ove sezone u 3. NL Centar. Posebna je sezona iza nas što se tiče NK Kurilovca, u Kupu Hrvatske ispisana je klupska povijest, ali istovremeno je tu postajala i nešto tamnija strana medalje, u obliku nešto skromnijih rezultata u proljetnom dijelu sezone. Posljednje kolo bilo je prilika da dojam na kraju bude gotovo pa potpuno pozitivan, a ta je prilika i iskorištena…

Na kurilovečko nogometno zdanje stigli su gosti iz Zagreba, nogometaši Prečkog, a Kurilovčani su od prve minute krenuli kao gladni lavovi. Nakon što je nažalost već u sedmoj minuti morao izaći Elijah Chikwado, povratnik nakon ozljede, krenula je serija puno ljepših trenutaka. Prvog u nizu potpisao je Antonio Novak u 13. minuti, golom za 1-0 domaćina.

Već pet minuta poslije pogodio je i Mateo Pršir, a do poluvremena je Prečko potpuno “razmontirano”. Drugim golom Novaka Kurilovčani su u 36. minuti poveli 3-0, a poker lopti u gostujućoj mreži zaključio je Luka Sedlaček.

Pokušao je trener Prečkog s promjenama na poluvremenu, ali već u prvoj minuti nastvka Kurilovec vodi 5-0! Ponovno je pogodio Pršir, ali ovoga puta David, drugi brat. Ogromnih i pomalo teniskih 6-0 postavio je Jakov Caganić golom u 62. minuti, a onda su konačno do daha došli i indisponirani Zagrepčani. Na 6-1 smanjili su iz penala preko Madunića u 66. minuti, a na konačnih 6-2 preko Ožanića u 70.

Kurilovec je tako sezonu završio na devetome mjestu, što nikoga u klubu ni među kibicima neće oduševiti, ali dvije vezane pobjede u zadnja dva kola ipak su uljepšale dojam.

Nastavite čitati

Moja županija

‘Djeca su danas drukčija nego što su bila… Ali ova naša su prvaci države!

Ivica Herceg, posljednjih 40 godina profesor Tjelesne i zdravstvene kulture u velikogoričkoj OŠ Eugena Kvaternika gostovao je u novom nastavku serijala “Sport Zagrebačke županije”…

Objavljeno

prije 14 sati

31. svibnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Godinama mi graničar nije bio posebno zanimljiv. Igrao se u nižim razredima, moj fokus bio je na nekim drugim sportovima, ali danas obožavam graničar! Obožavam trenirati djecu, voditi utakmice, smišljati taktiku i štosove koji bi nam pomažu da budemo bolji…

Ivica Herceg, profesor tjelesne i zdravstvene kulture u OŠ Eugena Kvaternika, tim riječima opisuje sport koji je već polako postao i zaštitni znak Velike Gorice.

– Otkad je školski sportski savez uspostavio natjecanja u graničaru, otkad se on igra u našem gradu, svake godine smo baš mi bili prvaci grada. Nekoliko puta smo imali i zapažene rezultate na poluzavršnici, a sudjelovali smo i na Sportskim igrama mladih, gdje smo već stvarno prepoznatljivi. Događa se da ljudi, čim nas vide, kažu: “Uh, evo opet Goričana i njihovog profe”, ha, ha – kaže profesor.

Najveći uspjeh dogodio se baš ove godine, jer ekipa OŠ Eugena Kvaternika plasirala se na državnu završnicu u Vinkovcima, gdje e osvojila titulu prvaka Hrvatske! Nekoliko dana prije odlaska na istok Hrvatske razgovarali smo s profesorom Hercegom i o graničaru i o svemu drugome…

– Budući da vodim univerzalnu sportsku školu za učenike nižih razreda, kad je uvedeno natjecanje u graničaru za učenike do četvrtog razreda, primio sam se toga. Sve više smo ga igrali i kako je vrijeme odmicalo, uvidio sam da je to jedan izuzetno dinamičan i kompleksan sport. Što se više njime baviš, vidiš koliko si malo znao i koliko možeš naučiti. Pripremamo dvije stvari i za državno natjecanje, jer vidio sam neku novu foru u taktici kroz koju možemo dodatno napredovati.

Graničar se nekad igrao “na ispadanje”, pa bi izbačen bio onaj koga lopta pogodi.

– Više nije tako. Pravila su nova, igra se na bodove, do 15 osvojenih poena ili do 15 minuta, na dva dobivena seta. Osam igrača je u polju, igraju po četiri djevojčice i dječaka, pri čemu na granici u jednom setu bude dječak, a u drugom djevojčica – objašnjava profesor i dodaje:

– Prije 20-ak godina postojala je ideja da se graničar proglasi hrvatskim nacionalnim sportom. Postojala su pravila koja su vezana uz odbojkaški teren, kojem bi se “odrezali” korneri, pa bi to ispalo kao nekakav trapez, ali ne znam gdje je zapelo s tim. Sad je to školski sport i čini mi se da napreduje iz godine u godinu.

Naravno da svaki uspjeh naše djece veseli, pogotovo kad se radi o bavljenju sportom, jer legendarni gorički profesor idealan je izbor za analizu stanja nacije, koja kaže da je takve uspjehe sve teže postizati.

Drugim riječima, u usporedbi s nekim prošlim vremenima, biti profesor tjelesne i zdravstvene kulture danas je…

– Još uvijek lijepo, ali puno teže! Kad sam izabrao ovaj posao, sam sebi sam rekao: “Izabrao si to i sad izvoli, radi!” Unatoč tome, moram reći da je danas teže, pogotovo kad pričamo odgojnom dijelu, o odnosima između učenika, odnosima s roditeljima… Što se tiče samog posla, odnosno nastave, obrazovnog dijela, i dalje se s tim dobro nosim – kaže profesor.

Ivica Herceg je Petrinjac, ali već 40 godina njegova adresa je velikogorička. Bile su mu 24 godine kad je 1986. došao na razgovor za posao i – ostao.

– Trebalo mi je malo vremena da polovim sve što je bilo potrebno, pogotovo zato što su tad to bila djeca mlađa samo desetak godina od mene. Morao sam malo ispratiti odnose među učenicima, kako to ukomponirati… U hodu sam se privikavao, tražio svoj način, ali vrlo brzo sam si sve posložio i to je krenulo – prepričava profesor kojeg opisuju kao “štrebera”.

Svaki njegov sat je pomno isplaniran, do u sekundu, kao da svaki dan pokušava položiti ispit na fakultetu.

– Jesam, malo sam štreberski tip profesora tjelesnog, ali to je moj način. Na prvo mjesto stavljam odgoj, pogotovo u ova nova vremena, ali važno je i obrazovanje, odnosno da djeca odu sa tog sata s nekakvim motoričkim informacijama koje neće moći pokupiti negdje drugdje. Kažu da sam zahtjevan profesor, kažu da sam i strog, što mogu prihvatiti ako to znači da tražim od djece da rade, da inzistiram da kod mene steknu neke radne navike. I zato i danas tako radim.

On se, dakle, nije puno mijenjao, ali zato su se drastično promijenila djeca.

– Gledajući njihovo tjelesno stanje, sitacija je danas jako loša. Mi smo nekoliko puta smanjivali norme u atletici po kojima smo ocjenjivali djecu, a opet ne postižemo rezultate koje smo imali nekad. Radi se o kriterijima koji su za 10-15 sekundi niži, ali ni to većina ne može pratiti. Jako je puno djece koja su izvan sporta, mobiteli i sva ta “pomagala” postali su veliko zlo, teško ih je otrgnuti od toga i u obiteljskom okruženju, a kamoli nama u školi – ističe prof. Herceg.

Oduvijek se u OŠ Eugena Kvaternika trče “dva kruga”, iz generacije u generaciju znaku su se rekordi na stazi dugoj 800 metara…

– Devedesetih si peticu dobio ako istrčiš 2:35, a sad je petica u osmim razredima 3:00! – šokirao je profesor konkretnim brojkama.

– Ublaženo je sve, ali jako je malo koji postižu rezultate za odličnu ocjenu. Nažalost, kod mnoge djece pri ulasku u pubertet, pogotovo kod djevojčica, interes za tjelesni baš drastično pada. Izmišljaju se raznorazni razlozi da se ne vježba, neusporedivo s nekim ranijim vremenima.

Profesori možda tjelesnog nemaju preveliku moć kroz dva školska sata tjedno, ali pomaci se i tu mogu napraviti.

– U ta dva sata može se i puno i malo. Puno se može napraviti pogotovo kod djece koja se ne bave sportom. Ponavljam, bitno mi je stvoriti naviku, da dijete postane svjesno potrebe za tjelesnom aktivnošću i da krene. Naravno, dva sata tjedno je premalo za nekakve bitne pomake, ali može se stvoriti navika da dijete i nakon osnovne škole ima volju i želju barem rekreativno se baviti nekim oblikom sporta. Jednako važno mi je uvijek bilo i usmjeriti djecu u sport, prepoznati talent, pozvati roditelja i uputiti ih gdje uključiti dijete To i danas smatram svojim glavnim poslom, usmjeriti djecu i zainteresirati ih za bavljenje sportom – ističe profesor Herceg, priznajući opet da je to teže nego ranije.

– Prije tridesetak godina nije bilo ni tako velikog izbora. Djevojčice su sve više u plesnim klubovima, dječaci sve više naginju borilačkim sportovima, mijenja se trend. Oduvijek vodim djecu na sva školska natjecanja, bili smo deset godina zaredom na državnom u odbojci, imali smo kontinuitet u košarci, u krosu… Ali ranije su se djeca borila da uđu u školsku ekipu, a danas ih moraš loviti da bi uopće skupio ekipu za nekakvo natjecanje. I traje to već desetak godina… – rekao je profesor.

Nastavite čitati

Sport

Ulaznice za Svjetsko koštaju kao suho zlato! A i nema ih baš…

Kako se približava početak Svjetskog prvenstva u nogometu, ulaznica je očekivano sve manje, a njihove cijene odlaze u nebo…

Objavljeno

prije 16 sati

31. svibnja 2026.

Objavio/la

Redakcija Cityportala

Manje od tri tjedna prije početka Svjetskog prvenstva u nogometu 2026., podaci specijaliziranog portala Ticketdata.com upućuju na vrlo ograničenu dostupnost ulaznica na službenom FIFA-inu prodajnom kanalu. Naime, 93 od ukupno 104 utakmice imale su manje od tisuću dostupnih ulaznica u izravnoj FIFA-inoj prodaji, dok je samo 11 utakmica bilo iznad te granice. Taj podatak ne znači nužno da su stadioni rasprodani, niti da neće biti dodatnih kontingenata ili ulaznica putem službenog tržišta za preprodaju, ali pokazuje da je najveći dio ponude uoči završne faze već apsorbiran.

Svjetsko prvenstvo igrat će se od 11. lipnja do 19. srpnja , bit će to prvo izdanje sa 48 reprezentacija i 104 utakmice, što ga čini najvećim turnirom u povijesti natjecanja. Veći broj reprezentacija, šire geografsko područje i raspored kroz 16 gradova domaćina stvaraju drukčiju dinamiku potražnje nego na prethodnim svjetskim prvenstvima. Interes navijača ne ovisi samo o snazi reprezentacija, nego i o lokaciji, dostupnosti putovanja, cijeni smještaja, lokalnoj dijaspori, protivniku, terminu utakmice i fazi natjecanja.

Prema podacima koje je prenio The Sports Examiner, među utakmicama s više od 1.000 dostupnih ulaznica na FIFA-inu izravnom prodajnom mjestu najviše se izdvajao susret Curaçaa i Obale Bjelokosti u Philadelphiji 25. lipnja, za koji je bilo prikazano 3.472 ulaznice. Na toj listi nema niti jedne utakmice u kojoj sudjeluje Hrvatska, no tu se izričito navodi da broj ulaznica prikazanih na FIFA-inu kanalu nije isto što i konačna popunjenost stadiona, jer ne uključuje sve preprodajne ponude, moguće kasnije kontingente, sponzorske i organizacijske alokacije, kao ni ulaznice koje u trenutku praćenja nisu bile ponuđene javnosti.

Posebno zanimljiv dio izvješća odnosi se na takozvane “get-in” cijene, odnosno najniže dostupne cijene ulaznica na sekundarnom tržištu za pojedinu utakmicu. Najniže prikazane cijene na preprodajnim platformama pokazivale su da su samo četiri utakmice bile ispod 200 američkih dolara. Najniži prag naveden je za susret Cabo Verdea i Saudijske Arabije u Houstonu 26. lipnja, s početnom cijenom od 178 dolara. Jordan protiv Alžira u Santa Clari bio je naveden na 182 dolara, Austrija protiv Jordana na 187 dolara, a Uzbekistan protiv DR Konga u Atlanti na 196 dolara.

Treba naglasiti da “get-in” cijena nije prosječna cijena svih ulaznica, nego najniža dostupna ulazna točka na određenom tržištu u određenom trenutku. Ona može brzo rasti ili padati, osobito ako se promijeni ponuda na službenom ili sekundarnom tržištu. Kod velikih sportskih događaja najniža preprodajna cijena često odražava kombinaciju potražnje i prodajne strategije vlasnika ulaznica, a ne samo realnu popularnost reprezentacije. Zato se takvi podaci mogu koristiti kao tržišni signal, ali ne i kao konačna ocjena očekivane atmosfere na stadionu.

Najviše pozornosti privukao je podatak da je Iran, prema prosječnoj “get-in” cijeni za utakmice svoje reprezentacije, bio na dnu ljestvice među sudionicima turnira. The Sports Examiner navodi da je prosječna najniža cijena za Iran iznosila 267 dolara. U istom izvješću istaknuto je da su najviše prosječne “get-in” cijene imale utakmice Meksika, s prosjekom od 1704, Brazila s 1326, Portugala s 1322, Kolumbije s 1.267 i Škotske s 969 dolara.

Na suprotnom kraju ljestvice nalaze se utakmice s najvišim najnižim cijenama na sekundarnom tržištu. Prema The Sports Examineru, najskuplji “get-in” prag imao je finalni susret 19. srpnja u East Rutherfordu, s iznosom od 7.982 dolara. Među najvišim cijenama navedeni su i Kolumbija protiv Portugala u Miami Gardensu 27. lipnja, polufinala u Dallasu i Atlanti, Meksiko protiv Južne Koreje u Guadalajari te otvorenje Meksika protiv Južnoafričke Republike u Mexico Cityju. U vrhu su se našle i kasnije nokaut utakmice u Miami Gardensu i Kansas Cityju, kao i susret Škotske i Brazila u Miami Gardensu.

Takav raspored cijena očekivan je za turnir te veličine. Finale SP-a tradicionalno je najskuplja utakmica, jer ga traže neutralni gledatelji, navijači reprezentacija koje još nisu poznate i putnici koji žele prisustvovati završnici bez obzira na sudionike. Visoke cijene za utakmice Meksika dodatno se mogu objasniti statusom domaćina i povijesnim značajem nastupa u Meksiku.

FIFA-in službeni raspored potvrđuje da će finale biti odigrano 19. srpnja 2026. na stadionu New York New Jersey, dok će se polufinala igrati 14. srpnja u Dallasu i 15. srpnja u Atlanti. Utakmica za treće mjesto zakazana je za 18. srpnja u Miamiju. Nokaut faza, uključujući novo kolo šesnaestine finala, počinje 28. lipnja, čime turnir dobiva dodatni natjecateljski sloj u odnosu na format s 32 reprezentacije. Više utakmica u završnici znači i više prilika za prodaju, ali i veću konkurenciju među gradovima domaćinima.

Nastavite čitati

Sport

FOTO Zaslužena pobjeda Lukavca protiv Klasa u Mičevcu

Objavljeno

prije 16 sati

31. svibnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Klas je u 32. kolu Premier lige izgubio od Lukavca rezultatom 0:2 u vrlo dobroj utakmici u kojoj je gostujuća momčad prikazala zreliju igru i zasluženo pobijedila.