Kao i lani, ovogodišnjem programu Dječjeg fašnika pridružio se velikogorički Geek Club s GeekCon festivalom znanstvene fantastike i pop kulture, a došli su im partneri iz cijele regije sa svojim sadržajima.

Bio je to svojevrsni pogled u prošlost ali i u budućnost, svijet mašte i fantastike, prožet uprizorenjem najpoznatijih filmova i japanskih crtića.

Pogledajte u videu detalje i njihovu ZF priču:

Prvi dan festivala očekivano je privukao velik broj zainteresiranih za znastveno-fantastične sadržaje, bilo da se radi o mlađim generacijama ili onima koji su odrastali uz Zvjezdane staze, Ratove zvijezda i čitajući stripove slične tematike.

Foto: Sanjin Vrbanus/Cityportal

-Oko podneva je već ludnica, ljubitelji igrica, japanskih crtića i kompletne ZF priče izmjenjuju se u naletima. OŠ Eugena Kumićića ustupila nam je cijelu školu, učenici iz Tehničke škole iz Siska su nam partneri s gaming room-om, na katu je izložba rekvizita iz Star Wars-a, uprizorena čitava scena iz filma sa vizualnim efektima…jednostavno, nesvakidašnje i na tome smo radili unazad godinu dana – rekao je organizator GeekCon festivala Iven Masten, koji je zaslužan da djelić znanstvene fantastike u obliku festivala poznat na američkoj sceni, dođe u naš grad.

Foto: Sanjin Vrbanus/Cityportal

I zaista je Kumičić bio kao lansiran u budućnost, u neki fantastični dio svemira u kojem šeću žive figure iz Anime crtića, likovi iz ZF filmova u realističnim kostimima i galaktičkim arsenalom oružja.

Foto: Sanjin Vrbanus/Cityportal

Čini se da pop kultura ima velik broj pratitelja koji u slobodno vrijeme sakupljaju ZF romane, uživaju u društvenim igrama s takvom tematikom, izrađuju kostime i ulažu u uvjerljive maske, replike prizora iz filmova o budućnosti i svemiru, a po onome što smo vidjeli – to im zaista ide jako dobro.

Foto: Sanjin Vrbanus/Cityportal

Ovo je druga godina GeekCon festivala u našem gradu koji tijekom Fašničke Republike spaja prošlost i budućnost, u jednoj zanimljivoj, neobičnoj i fantastičnoj sadašnjosti.

Galerija fotografija:

Fašničkoj princezi gotovo da je pala kruna s glave u zanosu plesa, no imala je čvrstu voditeljsku podršku partnera Gusara koji je uspijevao balansirati situacijom…

Na koncu je sve dobro završilo, jer su klinci pod maskama bili pravi profesionalci, a strogi žiri se držao pravila k’o Princ Fašnik ključeva grada. Pod budnim okom Pajceka, Luka i Žira, dok doduše nisu imali prste u krafnama, nagrade su otišle u prave ruke. – doznajemo iz pouzdanog izvora.

No, najbolje da započnemo izvještaj sa Video atmosferom:

I dalje vlada Fašnička Republika na ulicama grada, tako da su mnoge goričke obitelji subotnji sunčan dan iskoristile za šetnju pod maskama, ali i za baciti oko na pozornicu na Tuđmancu. Voditeljski par u prepunom fašničkom šatoru prozivao je – školarce! Ovoga puta, ne za ocjenu u imeniku, već za aplauz i ocjenu žirija, koji je imao što i vidjeti.

Foto: Sanjin Vrbanus/Cityportal

Na drugi dan Dječjeg izdanja 116. Turopoljskog fašnika predstavili su se Ronioci, Španjolke, čarobna šuma, oblaci s duginim bojama, likovi iz bajki…s originalnim krinkama, šivanim kostimima i rekvizitima, no najbolji kostimirani nastup imala je skupina “Moguti” iz OŠ Ščitarjevo, koji su sa sobom donijeli i cijelu šumu!

Foto:Sanjin Vrbanus/Cityportal

Iza pobjednika na rang listi stali su školarci iz Pokupskog te s bajkom o Petru Panu osvojili drugo mjesto, dok su svi ostali bili treći. Dodijeljene su nagrade i najboljim solo maskama kao i parovima.

Više u foto galeriji:

Foto: Sanjin Vrbanus/Cityportal

Postojao je načelni plan da Matej Mišković (36) preuzme rukometaše Gorice nakon što završi prošla sezona, no splet okolnosti malo je požurio stvari, pa je dečko iz Brckovljana u Turopolje stigao već u ožujku. Do kraja sezone stigao je osvojiti prvo mjesto u Ligi za ostanak, da bi tijekom ljeta i kroz pripreme izgradio momčad koja ni ne razmišlja o Ligi za ostanak. Goričani su u prvih šest kola upisali pet pobjeda, bodove su gubili samo u Našicama i u domaćem remiju s Moslavinom, ali ukupno gledajući izgledaju – impresivno! Kao momčad sa snažnim pečatom svoga trenera.

– Kad sam došao, jasno smo postavili ciljeve. Netko je možda mislio da su ti ciljevi previsoki u ovoj fazi, ali ja ne funkcioniram tako. Pokušavam prenijeti i na momčad stav da moramo imati visoke ciljeve, da moramo biti sposobni ostvarivati ih, da će nas to gurati iz treninga u trening, iz utakmice u utakmicu… Drago mi je da je što su se neke stvari poklopile, dečki odlično rade, vjeruju u to što radimo, a to se vidi i na rezultatima – kaže Mišković gostujući u novom nastavku serijala “Sport Zagrebačke županije”.

Od Gorice je u vrlo kratkom roku stvorio mašinu koja melje protivnike, koja je dominanta u većini svojih prezentacija.

– Kad sam preuzeo Goricu, dočekali su me igrači koji dokazano imaju kvalitetu, jer to su dečki koji su pod trenerom Nikolićem godinama bili sudionici Lige za prvaka. Prošle sezone stvari su otišle u krivom smjeru, ali znao sam da je moguće probuditi tu kvalitetu koju imaju. Doduše, ostali smo bez trojice važnih igrača ovog ljeta, tri nositelja igre, nije ih bilo lako zamijeniti, ali planski sam želio dovesti igrače koje poznajem, koje znam i karakterno, među kojima su i neki s kojima sam dugo radio. I nije mi izneđanje to što su se jako dobro i jako brzo uklopili i Lisac, i Neralić, i Komljenović, i Grubišić. Uz sve one koji su ranije bili tu, stvorili smo i kemiju koja je neophodna za uspjeh – rekao je Mišković i nastavio:

– Imam svoj stil i sustav, pokušavam to prenijeti na njih, oni su to osjetili, vjeruju mi, a to je jako dobar spoj. Evo, otkad sam došao, u ovih osam mjeseci, izgubili smo samo tri utakmice, jednu u Metkoviću i dvije protiv Nexea.

Ciljevi su jasno proklamirani, Gorice ove sezoni želi ući u Ligu za prvaka, u njoj se “potući” za četvrto mjesto, odnosno novi izlazak na europsku scenu, a u Kupu je cilj doći do Final Foura. Zasad sve skupa izgleda kao da ide u dobrom smjeru. Za sve više od toga trebat će pobjeđivati i one koje se dosad nije pobjeđivalo.

– Mi u svakom sportu imamo perjanice, koje se čak i javno previše respektira, ali ja sam sportaš. I ne želim etiketu čovjeka koji ide na Nexe, Zagreb ili nekoga trećeg samo odraditi utakmicu, jer se tu kao ne može ništa. Glup mi je takav pristup i razmišljanje. Da se razumijemo, to su ekipe koje pršte kvalitetom, od uvjeta, igrača, financijske moći s kojom se ne možeš mjeriti… Ali jednu stvar uvijek govorim svojim igračima: svatko od vas želi doći do te razine, do takvih klubova, a najbolji način da dođeš do te razine jest da ih pobijediš! Moraš prije svega poštovati sebe, ne možeš si dozvoliti da odustaneš i prije nego što utakmica krene – opisuje svoju filozofiju Mišković.

– Mogu se složiti da ćemo mi takve protivnike dobiti u jednoj od deset utakmica, da će se samo jedanput sve posložiti, ali možda je ta jedna utakmica baš sutra! Ajmo biti spremni iskoristiti šansu ako je to stvarno taj dan, a ne kasnije žaliti za propuštenim. Moramo uvijek biti spremni na velike dosege. Svatko od nas mora sanjati da će biti u vrhunskom rukometu, a ako je tako, nema smisla živjeti od malih stvari i čekati da vrh dođe po tebe. Vrhovi se osvajaju, oni se ne čekaju… – dodao je trener Gorice.

Puno je toga, kaže, naučio od oca Jure, i o životu i o sportu. Tata je, naime, nogometni trener, a u njegovoj sportskoj biografiji postoji jedan spektakularan trenutak. Jedan od onih o kojima danas sin Matej priča. Bilo je to u rujnu 1998., moćna NK Croatia došla je u Dugo Selo i – dobila po nosu! Senzacionalnu i nezaboravnu pobjedu Dugoselaca trenerski je potpisao upravo Jure Mišković.

– To je bio baš poseban trenutak, za tatu pogotovo, jer on je veliki hajdukovac… Za razliku od mene, koji sam na svakoj utakmici Dinama, kad god mogu. Nikad se ništa veće nije dogodilo u dugoselskom sportu, ne znam je li se u Dugom Selu ikad prestalo pričati o toj utakmici, ali to je i dokaz da stoji sve ono što pričam. Dugo Selo će takvu Croatiju dobiti jedan u tisuću utakmica, ali tog 8. rujna 1998. bio je taj dan. A tata je bio spreman – prisnažuje ponosni sin.

Tata je imao veliku i važnu ulogu i kad se Matej trebao usmjeriti u drugom pravcu nakon teške ozljede sa samo 20 godina. Rukometna karijera, koju je gradio kroz Medveščak i Dugo Selo, naprasno je prekinuta, “na led” je otišlo i studiranje na KIF-u, pojavila se apatija, depresija…

– Tata je rekao da je dosta sažalijevanja, uzeo me pod ruku i odveo u Rukometni klub Polet iz Brckovljana, gotovo me natjerao da krenem kao trener. Uzeo sam djecu u mini rukometu, počeli smo se tu nešto igrati rukometa, a na kraju sezone postali smo prvaci države! Trenirali smo i vani, na hladnoći, u jaknama i rukavicama, dvorana nije imala ni rukometne gabarite, ali baš smo jako zagrizli. I ja, i ti klinci. Nakon te godine prebacili smo ih u Dugo Selo, spojili s još nekim dobrim igračima i kasnije još četiri puta bili prvaci države – nabraja Mišković, koji je od prvih dana imao i aktualnog golmana Hrvatske Dominika Kuzmanovića.

– Od prvog dana se vidjelo koliko jako želi uspjeh i zato je uspio. Bio je neobičan zato što je doslovno od prvog dana želio biti samo i jedino golman. Nisi ga mogao potjerati iz dvorane, i nakon treninga bi ostao, molio ostale dečke da mu pucaju… I sanjao je već od tih prvih dana da će biti ovo što je danas postao. I meni i njemu Kiel je oduvijek bio “rukometni Real Madrid”, poseban klub, puno smo pričali o tome, a onda se dogodi ona utakmica u Kielovoj Lanxess Areni, u kojoj skupi 25 obrana u dresu Hrvatske – sa smješkom ovu svoju priču zaključuje Mišković, uz dodatak za kraj:

– On je primjer da je sve moguće!

Poruka je jasna. Sve je moguće. I u karijeri Dominika Kuzmanovića i u sezoni koja traje…

Tijekom posljednjih mjeseci piloti Hrvatskog ratnog zrakoplovstva provodili su letačke aktivnosti nad cijelim teritorijem Republike Hrvatske, a slična dinamika ovakvih aktivnosti očekuje se i u nadolazećem razdoblju. Rafalei su svoj novi dom pronašli u Velikoj Gorici u vojarni “Pukovnik Marko Živković” na Plesu pa ih Velikogoričani čuju češće prilikom uzlijetanja i slijetanja za vrijeme svojih vježbi i letačkih aktivnosti.

Naime, piloti Rafala nastavljaju svoju obuku na ovim moćnim avionima, a svjesni činjenice kako njihovo daljnje usavršavanje često podrazumijeva i neugodnu buku, piloti Rafala poslali su svim hrvatskim građanima poruku s nadom i uvjerenjem kako ćemo svi zajedno nastaviti jačati sigurnost i čuvati mir naše Domovine.

– Dragi sugrađani, buka koju čujete prilikom leta naših aviona Rafale je zvuk koji čuva hrabro izborenu hrvatsku slobodu. Raduje nas što će u idućim danima, mjesecima i godinama taj zvuk biti sinonim za sigurnost Hrvatske i svih njenih građana u svako doba dana i noći. Lijep pozdrav od pilota 191. Eskadrile lovačkih aviona – poručili su iz zraka iz kabine ovog moćnog aviona.

Pojačana buka očekuje se i tijekom srpnja diljem Hrvatske, danas su u planu letačke aktivnosti od 14 do 19 sati tijekom kojih se može očekivati probijanje zvučnog zida odnosno pojačana buka.

Također, provodit će se i noćni letovi od 21 do 23 sata tijekom kojih se može očekivati pojačana buka na području Slavonije, Istre, Banovine i Like.

Prvi dan ljeta, petak kasno poslijepodne, vruć, težak i sparan petak, a na poznatoj lokaciji mnogim generacijama Goričana u tijeku je – akcija. U prostoru u kojem je godinama bio Avigor, odmah pokraj srednje škole, igra se turnir u pikadu. Već godinama ovdje funkcionira Caffe bar Chill, koji je velikim dijelom i Pikado klub.

– Ovo je zapravo i jedno i drugo. I kafić i pikado klub. Već trideset godina sam u tom sportu i bilo mi je žao što se nakon gašenja Vegosa ništa nije događalo po pitanju pikada u gradu – kaže Ivano Krusha, vlasnik kafića i predsjendik kluba Chill VG.

Imamo i dobar povod što smo tu, jer na turniru koji upravo traje sudjeluju i nositelji četiri potpuno svježe europske medalje. Ivica Cavrić osvojio je dva zlata na EP-u u Španjolskoj, a Anita Gelo i Ivona Krusha postale su viceprvakinje Europe u ekipnom dijelu turnira. Budući da Chill VG imamo još dva kluba, u gradu još i PK Epic Brozo, dok pikado klub funkcionira i u Šiljakovini, sad već možemo govoriti i o ponovnom buđenju pikado scene u našem gradu.

Scene koja je svojevremeno bila i budna i uzbudljiva…

Bio je kraj osamdesetih, Velika Gorica samo nalik ovoj današnjoj, smještena u neka druga vremena i – neki drugi đir. U gradu se pojavio pikado aparat, nešto sasvim novo, a cijeloj toj generaciji i vrlo privlačno. Krenulo se igrati po kafićima, stvarali su se i klubovi, i to u tolikom broju da je čak postojalo i nešto što se zvalo “Gorička pikado liga”. Petnaestak klubova, svatko protiv svakoga, a jedan ipak iznad svih ostalih.

– U kafić Vegos, u koji sam dolazio na kavu, stavili su pikado i krenuli smo igrati. Bilo je zanimljivo, nešto novo i drukčije, pa smo prvo igrali iz zezancije, pa onda za rundu pića, pa polako formirali i neka natjecanja, nakon toga i klub… – prisjeća se Ivica Cavrić, legenda hrvatskog pikada, čovjek koji je svojevremeno bio i svjetski prvak, u paru s Borisom Krčmarom.

Imao je velikogorički pikado u to doba nekoliko reprezentativaca, u grad je stiglo 13 titula prvaka države, da bi u nekom trenutku čak četvero naših sugrađana dobilo priznanje čije ime sve govori: “legende hrvatskog pikada”.

– Gledajući po tome mjerilu, mislim da je Velika Gorica najuspješnija u Hrvatskoj. Nisam baš potpuno sigurna, ali mislim da ih niti jedan grad nema toliko, uključujući i Zagreb – kaže Anita Gelo, domaćica našoj ekipi na mjestu na kojem se budi gorički pikado.