Poveži se s nama

Priča iz kvarta

Gorički zet od srebra: Ljubav rođena uz šalicu čaja…

Oboje smo znali što želimo, a još više što ne želimo. Našli smo jedno u drugome ono što smo cijelo vrijeme tražili, kaže Damir Martin, proslavljeni hrvatski veslač, koji je od Stare godine naš, velikogorički zet. Njegova Ivana goričkoj djeci predaje tjelesni

Objavljeno

Kad smo se upoznali, moja Ivana nije imala pojma tko sam ja. U jednom trenutku pitala me: ‘A čime se ti baviš u životu?’ Kad sam joj rekao da sam sportaš, da se bavim veslanjem, pogledala me i opet pitala: ‘Dobro, sportaš, ali što radiš?’ I opet sam ponovio isto: ‘Pa veslam…’, kroz smijeh priča Damir Martin (30).

No brzo je Ivana, naša Velikogoričanka – bivša gimnazijalka, a danas profesorica tjelesnog u OŠ Nikole Hribara i OŠ Vukovina, a ujedno i trenerica u svom fitness klubu Fit u Velikoj Gorici – shvatila s kim ima posla. S čovjekom koji je sam vrh svjetskog veslanja, s osvajačem dvije olimpijske srebrne medalje, s vrhunskim sportašem, s frajerom kojeg su 2017. godine službeno proglasili najspremnijim sportašem na svijetu… I sa sudionikom one čuvene utrke s OI-ja u Riju, kad mu je u okršaju s velikanom tog sporta, Novozelanđaninom Maheom Drysdaleom, zlatna medalja izmaknula u nevjerojatnom raspletu, za samo pet tisućinki!

– Tek mjesec dana nakon što smo se upoznali sam konačno pogledala tu utrku. Mnogi mi ne vjeruju, ali stvarno nisam imala pojma tko je on kad smo se upoznali.Evo, za braću Sinković sam znala, ali sumnjam da bi i njih prepoznala da sam ih negdje srela. A kamoli njega… Znala sam da se bavi veslanjem, ali nisam znala koliko ozbiljno. Tek kad mi je kum pokazao tu utrku shvatil sam o čemu je tu riječ – objašnjava Ivana.

Njihova ljubavna priča rodila se u božićno vrijeme 2017., u romantičnom okruženju najljepšeg Adventa u Europi.

– Da, upoznali smo se na Adventu u Zagrebu. Baš sam bio operirao madež pa sam imao nešto više slobodnog vremena i odlučio sam izaći van s našim zajedničkim prijateljem Krešimirom Lušićem, koji mi je bio i kum na svadbi – započinje njihovu priču Martin, a ubacuje se odmah i njegova Ivana:

– Krešo je, inače, profesor tjelesnog u Zrakoplovnoj školi, on je bio poveznica jer smo radili zajedno, a ujedno je i jedan od prvih Damirovih trenera veslanja – priča Ivana dok sjedimo u jednom goričkom kafiću.

Gledaju se zaljubljeno, dovršavaju rečenice jedno drugome, očito uživaju u zajedničkom životu. A prvi dojam baš i nije bio osobito obećavajući.

– Sad mi govori da joj se nisam baš svidio, da sam joj bio totalno antipatičan – smješka se Damir, a više detalja donosi Ivana:

– Da, prvi dojam nije bio baš nešto… Bio je asocijalan, tipkao je po mobitelu, gledao u pod… Kasnije se malo opustio, a vrlo brzo se i javio s pitanjem ‘kad ćemo se naći na čaju?’ I tako, jedan čaj, drugi, treći…

Ljubav uz šalicu čaja? Tako je nekako to izgledalo…

– Imala je tih dana neku gadnu upalu pluća, što li već, kašljala je kao luda, tako da je i njoj dobro došlo malo čaja, ha, ha – prisjeća se Damir.

Malo po malo, došao je i trenutak da Ivana predstavi Damira roditeljima. Iako, za veliko predstavljanja nije bilo potrebe.

– Mama je odmah znala tko je on, a tata… On je znao visinu, težinu, opseg podlaktice, nadlaktice, ma sve! On i stric su sportski frikovi, napamet uče Sportske, sve živo znaju, a tad je baš bila aktualna i ta priča da je Damir najspremniji sportaš na svijetu. Ali svejedno je tata morao sve to vidjeti na svoje oči, od A do Ž – kroz smijeh priča Ivana i dodaje:

– Ma ljubav je odmah rođena, mama se isti čas oduševila, samo on je postao važan, ha, ha.

To upoznavanje dobro pamti i glavni lik događaja.

– Tata Mirko bio je malo mrk, nije mi bilo svejedno, ali nakon par šala i on se opustio, ha, ha. Ali sad mogu reći da smu mi punica i punac stvarno prva liga, doslovno su me prihvatili kao sina – kaže Damir danas.

Od upoznavanja do vjenčanja, na Staru godinu 2018., prošlo je tek nešto više od godinu dana. Prebrzo? Njima nije.

– Oboje imamo 30 godina, dosta toga smo prošli, znamo što želimo, a još više znamo što ne želimo. Jedno u drugome smo našli ono što smo tražili cijelo vrijeme, tako da se nije bilo teško odlučiti. To su stvari koje se odmah skuže. Iskreno, meni je već tih par čajeva bilo dovoljno da mi sve bude jasno, da osjetim tu kemiju – objašnjava Damir, a Ivana se opet nadovezuje:

– Kad je to to, onda je to to. Možeš hodati s nekim deset godina pa da to ne osjetiš…

Kad je “odrađen” taj prvi dio, kad su sve shvatili, preostalo je krenuti u akciju. I zaprositi…

– Joj, on je valjda mjesec dana bio u stresu, malo tužan, malo u nekom svom filmu… Već sam mislila da ćemo prekinuti, što li već, jer frajer je skroz čudan! Stalno na mobitelu, šalje poruke, gugla… A kad ga pitam što radi, samo kaže ‘ma ništa, ništa’. A on je stalno bio na liniji s curama iz Prahira, slao fotke prstena, kombinirao, još mu je bilo lakše jer tamo radi i Ana, moja prijateljica iz srednje škole. Određivali su veličinu, birali kamen… – kaže Ivana.

Dok se ona pitala što se događa, on je želio požuriti cijelu stvar. Valjda da ne pobjegne…

– Htio sam napraviti nešto posebno, ali ona ne voli bilo kakve javne prosidbe i to me malo ohladilo. Nisam znao što ću, kad su mi javili da je prsten gotov, taman sam bio na pripremama. Nisam mogao dočekati da dođem doma. Istu večer sam otišao po prsten i sakrio ga. Ej, tu noć nisam mogao spavati – govori Damir, koji je cijelo to vrijeme smišljao kako to izvesti.

– Imali smo običaj da, kad gledamo film, narežemo malo špeka i sira, da imamo lijepu proteinsku, sportsku večeru, sa špekom umjesto čipsa. I tako sam došao na ideju da izrežem špek u obliku prstena! Bila je to čista špek-prosidba, ha, ha.

– Znao je da neću odoljeti, ha, ha – priključila se priči Ivana.

– Tu večer smo gledali TV, a on se sav uzvrpoljio. Otišao je u sobu, vratio se i počeo govoriti da mu je nešto ispalo. Ja sam krenula gledati, saginjati se, a on je čučnuo i odjedanput mi u nos nabio prsten, ha, ha. Iskreno, uplašila sam se u tom trenutku, počela plakati, totalni stres… Sve dok me nije pitao ‘dobro, hoćeš nešto reći ili?’

Shvatili ste već, rekla je “da”.

– Vjenčali smo se na Staru godinu. Njemu izvan sezone, meni tijekom praznikaDobili smo bend koji smo htjeli, salu koju smo htjeli, a gostiju je bilo 320. Teško je moglo biti manje, jer on je Slavonac, i ja imam veliku obitelj… Šokiralo nas je kad smo vidjeli da je u crkvu došlo valjda 200 ljudi. Velečasni Kujavec mi je rekao: ‘Ivana, pa ja nikad nisam vidio ovoliko ljudi u crkvi’ – zadovoljno prepričava Ivana, a Damir nastavlja:.

– Na izlasku iz crkve su me dečki dočekali s veslima, to je običaj u našoj ekipi. Prošli smo kroz špalir od osam pari vesala, a onda je krenuo vatromet. Šogor je napravio pravi spektakl.

Spektakularno je izgledalo i kad su došli kod Muzeja…

– Gosti su otišli prema sali, a mi smo išli na fotkanje i kuhano vino na gorički Advent. Hodala sam u toj vjenčanici i usput čula klince kako viču roditeljima ‘mama, gle princeza je došla!’ – smije se Ivana, da bi se njezin suprug opet nadovezao:

– Da, i onda ta mama kaže ‘nije to princeza, to ti je profesorica iz tjelesnog’, ha, ha, ha.

Fešta je na svadbi bila, kažu, sjajna, plesalo se od prve do zadnje minute, a poseban dio bio je onaj s podvezicom.

– Nisam je bacao, nego sam dijelio bocu viskija s podvezicom. Ali nisam je dao džabe, morali su se dečki malo potruditi, pa su radili sklekove. Išla je pjesma ‘Sally Up’, u ritmu su se radili sklekovi, i na kraju dvojica izdrže do kraja! Moj prijatelj iz veslanja i njezin rođak, koji se bavio tajlandskim boksom. I gledam što ćemo sad… Za ‘pripetavanje’ su radili ‘marince’, no nitko nije želio odustati. Došli su do 42 kad je Ivanin rođak rekao da nema više smisla… Jedan je dobio bocu Jack Danielsa, a drugi ‘balić’ s podvezicom – priča Damir.

Kad je fešta prošla, krenuo je bračni život. Prvo na planini…

– Već dva dana poslije išao sam na pripreme. Svake godine idem na skijaško trčanje, to nam je zamjena za veslanje. Radi cijelo tijelo, a možeš ‘peglati’ po tri sata. Srce radi, rade i svi mišići u tijelu, dobro je i za koordinaciju, a aktiviraju se i neke skupine mišića koje nisu toliko u pogonu u veslanju. Za to vrijeme Ivana i kumovi su se skijali – objasnio je Damir, koji trenira sedam dana u tjednu, najčešće po šest sati na dan…

– Kako je živjeti sa sportašem? Odlično, samo pereš i peglaš, ha, ha. I kuhaš, naravno – kaže Ivana, koja je u početku bila šokirana koliko toga Damir može (i mora) pojesti..

– Veslanje je visoko energetski sport, u danu potrošim i do 6000 kalorija. Ali uopće nije problem to sve pojesti kad ona tako fino kuha… Fakat rastura žena! – kaže Damir, a malo više detalja donosi Ivana:

– Recimo, pojede cijelo pile za ručak! Meni batak, on riješi sve ostalo. Nekidan je za večeru pojeo kilu tortelina! Veliko pakiranje, za četvero ljudi, pa još jedno manje, uz kiselo vrhnje i dva parmezana. Taman za večeru… Pa skoro kilu lungića sredi, sa gljivama i njokima. Sve to i košta, čovjeka je lakše obući nego nahraniti. Napuniš frižider i za dva dana više nema ničega.

Dvostruki srebni olimpijac volio bi veslanju učiti velikogoričku djecu… Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Od toliko napora treba se i dobro odmoriti, naspavati.

– Po noći moram skupiti osam sati, plus još jedan, između dva treninga. I uvijek mogu zaspati. Da mi sad kažeš ‘imaš pet minuta da zaspeš’, ja ću zaspati za dvije. U Gorici mi je posebno lijepo spavati, neusporedivo ugodnije nego u Zagrebu – kaže Martin, koji na pitanje “što ti fali u Gorici” odgovara:

– Još 200 metara Čiča! Da to imam, mogao bih i ovdje trenirati. Nakon Igara u Tokiju malo više ću se angažirati oko toga, jer velika mi je želja pokrenuti školu veslanja na Čiču. Točnije, školu vodenih sportova s naglaskom na veslanje,. Bilo bi super kad bismo mogli napraviti klub za djecu, za to je Čiče idealno, budući da se zimi ni ne zaledi, za razliku od Jaruna, što znači da se može veslati tijekom cijele godine. I ja bih mogao tu odraditi trening… Sve je idealno osim što nemamo objekt za čamce, jedan manji hangar i jedan ‘pontonac’ – istaknuo je Damir, koji će barem još neko vrijeme kilometre na treninzima nizati negdje drugdje.

– O čemu razmišljam dok treniram? Samo o lijepom i ugodnom. Recimo, o druženju s mojoj ženicom – završio je Damir njihovu priču sa smiješkom.

Priča iz kvarta

Priča o fanatizmu i uspjehu: ‘Ja sam Dario, MMA borac s goričke Hitne…’

Pacijenti me znaju čudno gledati kad ih dočekam s masnicom na oku…, sa smiješkom kaže Dario Grgić (19), Velikogoričanin koji radi 12 sati kao medicinski tehničar, pa juri na trening

Objavljeno

on

Zamislite situaciju… Dolazite na goričku Hitnu pomoć, s XY zdravstvenim problemom, a dočeka vas mišićavi ćelavi mladić s masnicom ispod oka! Na prvu zvuči pomalo zastrašujuće, ali to lako se može dogoditi. I nije uopće zastrašujuće.

– Da, od 1. srpnja radim u našoj Hitnoj, i znalo se događati da dođem na posao s masnicom. Kolege su se već naviknute na to, ali zato me pacijenti znaju čudno gledati, ha, ha – priča nam Dario Grgić, 19-godišnji Velikogoričanin, po zanimanju medicinski tehničar, koji je početkom listopada ušao u svijet MMA borbi.

Kombinacija je to kakva se ne viđa često, ali nećete često vidjeti ni dečka poput Darija. Iz njega pršti energija, i sam će reći da je “pomalo hiperaktivan”, a fanatizam kojim je posvećen sportu nemoguće je ne primijetiti već na prvu.

– Obožavam ovaj sport, obožavam energiju i atmosferu dvorane, treninga. Došao sam na prvi trening s 12 godina, kao mali debeljko, i odmah se zaljubio u sve ovo. Nikad ne propuštam trening, čak i kad sam imao slomljenu ruku, bio sam svaki dan u dvorani i gledao ostale kako treniraju – još se malo predstavlja mladi Dario.

Za njega se prvi put čulo 2019., nakon što je osvojio dvije medalje na Europskom jiu-jitsu prvenstvu. Od samih početaka bio je u hrvačkim sportovima, vrlo uspješan i u grapplingu, no početkom ove godine pala je definitivna odluka: vrijeme je za MMA!

– Od jiu-jitse i grapplinga, realno, ne može se živjeti, dok je u MMA-u to ipak kudikamo lakše. A ja to želim, u budućnosti se vidim kao profesionalni sportaš koji se bavi samo time, koji trenira dvaput dnevno i bori se na visokoj razini. Kad smo se vratili u dvorane nakon ovoga zadnje lockdowna potpuno sam se fokusirao na MMA. Trener Marko Bošnjak savjetovao mi je da odem trenirati u zagrebački American Top Team, a ja sam ga i poslušao. Znao sam da će turnir biti u rujnu ili listopadu i odmah sam se krenuo pripremati – govori Dario.

Zagrebački turnir organizacije Fight nation championship okupio je sve najbolje klubove iz regije, sve najbolje amaterske borce, a Grgić se smjestio u polutešku kategoriju (do 93 kg) kod mlađih seniora.

– Imao sam dvije borbe. U prvoj sam za svega 30-ak sekundi pobijedio Davida Trivunovića, a onda sam u finalu kroz sve tri runde u parteru dominirao protiv Noela Perkovića iz Pule, kojem je trener Zelg Galešić. Osjećaj je bio fenomelana, čestitke su stizale sa svih strana, a ja sam iznimno sretan, ali i zahvalan svom timu. U kutu su mi bili poznati hrvač Dominik Etlinger, koji mi je jako puno pomogao u pripremama, Djani Barbir bio je zadužen za ‘stojku’, a naš Goričanin Stipe Todorić za jiu-jistu. Uz njih, naravno, radio sam i sa svojim trenerom Bošnjakom – ističe Dario, čime će otvoriti jedan novi dio priče.

– Trener Marko Bošnjak mi je, bez imalo pretjerivanja, kao drugi otac. Uz mene je od prvog dana kad sam došao u dvoranu, sve smo prošli zajedno i ne mogu ni opisati koliko sam mu zahvalan na svemu. Cijelo ovo ljeto proveli smo u dvorani, odrekli smo se i mora, satima trenirali po onim strašnim vrućinama…

I sve to, podsjetimo, nakon što je odradio svoju smjenu na Hitnoj. Na proljeće je završio školu i odmah se zaposlio, pa mu dani ponekad izgledaju potpuno “ludo”.

– Radim smjenu od 7 do 19 sati, odradim svojih 12 sati, i tako tri ili četiri puta tjedno. Nakon posla odmah jurim na trening, koji kreće već nakon pola sata, ali nije mi to nikakav problema. Naviknut sam na takav ritam još iz srednje škole, kad su mi dani izgledali prilično slično… A one dane kad sam slobodan iskoristim da odradim dva treninga. I uživam u svemu.

Dario uživa, ali njegovi roditelji vjerojatno naš i ne. Nije im lako gledati borbe…

– Iskreno, ni mama ni tata nisu baš presretni što se bavim ovime, ali to je i normalno, pa koji bi roditelj želio gledati sina kako se tuče? Iako, ja to tako ne gledam… Unatoč tome, roditelji su mi velika podrška, daju mi slobodu da donosim svoje odluke i da imam svoj put. Uostalom, vidjeli su i oni da sve ovo donosi i puno benefita. Recimo, dok su moji vršnjaci izlazili, opijali se ili što već radili, ja sam cijelu srednju školu proveo u dvorani, na treninzima. Jednostavno volim ovaj sport, volim se natjecati, a kako sam antitalent za nogomet, košarku i takve sportove, ovo mi je zapravo i jedino preostalo – sa smiješkom priča Dario.

Imala je već Velika Gorica predstavnika u svijetu MMA-a, pamtimo Damira Mirenića i Ivana Smolčića, ali ovaj klinac djeluje kao netko tko bi mogao otići na još više razine. Iako, nema žurbe…

– Baš tako, ne želim žuriti. Možda izgledam veliko, ali moje tijelo i dalje ima samo 19 godina, još se razvija, a među profesionalce ne želim prije nego što za to budem potpuno spreman. Sad mi je plan raditi na sebi, u svakom segmentu napredovati iz treninga u trening, pa sljedeće godine, kad se ukaže prilika, ponovno ući u ring. Važno je imati što bolju amatersku karijeru, jer tako je puno lakše ući među profesionalce.

Ušao je u svijet borilačkog sporta s 12 godina, imao je samo 13 kad je osvojio broncu u grapplingu među 16-godišnjacima, sa 17 je uzimao europske medalje, a s 19 otvara novo poglavlje. I nije nemoguće da ovog dečka u budućnosti gledamo i na najvećim borilačkim pozornicama. Uz ovakvu strast, uz ovoliko rada, sve je moguće.

– Dok je bio lockdown, trenirao sam svaki dan. Ne u dvorani, ali sve se može kad ima volje. Trčao sam, radio vježbe snage, nešto sam složio i kod prijatelja u garaži… Poludio bih bez treninga – govori Dario, ćelavi i mišićavi tip s goričke Hitne.

– Uživam na Hitnoj, kolege su super, učim uz njih svaki dan, a oni za mene navijaju. Evo, kad sam se borio, cijela noćna smjena je gledala moje borbe, bodrila me…

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

‘Uspješan grad je onaj u kojem su potpuno zadovoljni bake, djedovi i njihovi unuci’

Doktor sociologije Renato Matić na polovici procesa popisivanja stanovništva govori o demografskoj i društvenoj slici Hrvatske, ali i Velike Gorice, u kojoj živi posljednjih 27 godina

Objavljeno

on

Vrijeme je u kojem je potpuno normalno postalo opraštati se od prijatelja ili članova obitelji koji odlaze u Irsku ili Njemačku, s kartom u jednom smjeru u džepu. Vrijeme je, također, i u kojem jedna obična šetnja našim gradom nedvosmisleno govori da Velika Gorica udara snažnu kontru takvim trendovima na nacionalnoj razini i raste, buja, širi se. A vrijeme je, zanimljiv je trenutak za to, i za popis stanovništva!

Koji će, kao i uvijek, ponuditi odgovore na cijeli niz zanimljivih društvenih, socioloških pitanja. Koliko nas ima, smanjuje li se ili raste broj stanovnika u našoj državi, odnosno gradu, koliko se promijenio sastav stanovništva, jesmo li ostarjeli kao nacija, kakva nam je budućnost… Sve će to biti kudikamo jasnije nakon što se jednog dana dovrši projekt koji je započeo 13. rujna, i to na način na koji dosad nismo navikli, u tehnološki nikad naprednijem izdanju.

Čuveno samopopisivanje, koje je privuklo puno pozornosti, izazivalo je svih ovih dana podijeljene komentare, što i nije posebno čudno za naciju koja se voli i hoće dijeliti kad god se ukaže i najmanja prilika. Ta su dva tjedna samopopisivanja, iskoristimo li terminologiju aktualnog trenutka, bila ključna za jedan veliki iskorak društva u cjelini, jer ovdje je riječ o nečemu nama sasvim novome, ali u mnogim državama odavno prihvaćenome.

Tek će tjedni pred nama pokazati koliko je ta priča uspješno završila, na konačne rezultate morat ćemo pričekati još neko vrijeme, pa je možda najpametnije sjesti na kavu s čovjekom koji zna o čemu priča kad je ova tema u pitanju. I slušati…

Ako imamo tehnologiju, čemu provjera “pješke”?!

Renato Matić je 58-godišnji rođenjem Vinkovčanin koji već 27 godina ima velikogoričku adresu, a u radnoj knjižici stoji mu – doktor sociologije. Nije se tijekom znanstvene karijere uže bavio demografijom, u fokusu su mu bile neke druge teme, no naravno da osmatra svijet oko sebe, da promišlja, da pri tome koristi nagomilano znanje.

Renato Matić predavač je na više fakulteta Zagrebačkog sveučilišta… Foto: Marko Lukunić/PIXSELL

I nekako je logično u cijelu tu priču krenuti upravo sa samopopisivanjem.

– Kao prvo, to je sjajna ideja, nešto što je u uređenim demokracijama, koje paze na svoje resurse i gledaju prema budućnosti, itekako dobro prihvaćeno. I sjajno funkcionira u državama kao što je, recimo, Švicarska. Dobro, sad će netko reći ‘gdje smo mi od Švicarske’, ali ovo je nešto što možemo i mi. E sad, koliko je to dobro iskomunicirano, koliko je sve to skupa ljudima jasno… Loše je ako se događalo da netko ima dobru volju, krene u proces, a onda nešto zastane, zakomplicira se… Po meni, to je trebalo biti vrlo jednostavno, nimalo komplicirano, što općenito vrijedi i za sustav e-Građani. Umjesto da ljude uključuje i osvaja, zato što je to dobro, moderno, potrebno, zato što ubrzava stvari, opet imate osjećaj da time upravlja nekakva birokratska struktura. Ili barem birokratska logika, po kojoj nije bitno ništa osim da se ispoštuje protokol. Hoće li taj protokol donijeti dobro, hoće li rezultirati time da ćemo se bez ikakvih problema ulogirati i sve na brzinu ispuniti, to nema veze. I to je jedan od naših ključnih problema kao društva. Iskreno, očekujem da će nakon svega ovoga ostati dosta upitnika – već na samom startu kreće u analizu stanja hrvatskog društva sociolog Matić.

I stalno se upravo to provlačilo kroz razgovor, koliko god sami popis stanovništva bio centralna tema, oko koje se ovih dana puno toga vrti. Pa se tako raspravlja i čemu dolazak popisivača koji će provjeravati one koji su se samopopisali?!

– To je samo po sebi, oprostite na izrazu, bezveze. Ako se uredno prijaviš, sa svojim podacima, valjda se negdje vidi da je to negdje ‘sjelo’. Ako se od nas očekuje da se priključimo digitalizaciji, a onda nas se ide provjeravati ‘pješice’, na najprimitivniji način, tu nešto ne štima. To je signal da nemamo puno razloga za optimizam što se tiče popisa – tvrdi Matić.

Popisivanje na “starinski”, klasični način provodit će se dva tjedna nakon završetka samopopisivanja, zakonski je moguće taj rok produžiti za još 12 dana, a to će se po svoj prilici i dogoditi. I na kraju ćemo dobiti popis stanovništva koji će nam otkriti, primjerice, ima li Hrvatska i dalje više od četiri milijuna stanovnika.

– Teško je nagađati koja bi to mogla biti brojka, pogotovo jer tu je riječ o onima koji su ovdje prijavljeni s prebivalištem. Taj sustav trebao bi pronaći način da dobijemo što bolju sliku, umjesto da se bavimo sa situacijama u kojima političkom voljom netko negdje ne živi, ali se prijavi i popisuje… To definitivno nije put prema spoznaji jasnog činjeničnog stanja, što bi trebao biti prvi cilj popisa građana. Tko od ‘friziranja’ činjeničnog stanja ima koristi, možemo samo nagađati – kreće opet Renato Matić u neke druge vode, pa nastavlja:

– Kad se pitamo zašto se stvari događaju, odgovor je ‘zato, što nekome odgovaraju’. Kome? Onome tko u rukama ima moć da promjeni ono što nije dobro. A kod nas je politika i dalje ključni mehanizam, putem kojeg se stvari itekako mogu popraviti, samo da postoji vizija i dobra volja, no to izgleda često izostaje.’

Koliko stanovnika danas ima Velika Gorica?

I zato su se ljudi velikim dijelom iseljavali, zato se danas pitamo koliko će nas biti deset godina nakon što nas je bilo 4,3 milijuna.

– Iskreno, očekujem da će biti nešto iznad četiri milijuna, ali što sad i da bude ispod te brojke? Svijet se mijenja, vrlo je česta pojava da jedna grupa ljudi u svom izvornom, tradicionalnom smislu, ne ostaje točno onakva kakva je nekad bila. Prema podacima koje sam čuo od stručnjaka za to područje, za demografsku održivost trebalo bi imati nešto iznad dvoje djece po obitelji u prosjeku. Naša je slika trenutačno takva da je taj prosjek ispod dva, a tu se radi o čistoj matematici. Nastavi li se s takvim trendom, logično je da će nas za 20, 30 ili 40 godina biti puno manje. Ako su perspektive zaista takve, aktualna demografska politika treba znatne promjene. Ako se ne čini ništa specifično u tom smislu, dugoročno i održivo, neće biti ni pomaka – ističe Renato Matić.

Prema očekivanja, Velika Gorica trebala bi imati nešto više stanovnika nego 2011. godine… Foto: David Jolić/cityportal.hr

I dok na nacionalnoj razini brinemo brigu oko negativnih demografskih trendova, sa zanimanjem ćemo iščekivati i podatke vezane za Veliku Goricu. Na popisu iz 2011. godine bilo nas je 63.517 na cijelom gradskom području, a 31.533 u samome gradu. Sudeći po elementarnoj logici, koja kaže da se u ovome gradu u posljednjih deset godina izgradilo na desetke zgrada, da se grad raširio i popunio u svim smjerovima, ta bi brojka morala biti veća, barem kad je u pitanju grad.

– Velika Gorica je jedno od mjesta u koje puno ljudi dolazi, puno ljudi gravitira, puno je prostora, puno se gradi… U svakoj generaciji još netko dođe, sigurno je došao i sad, ali bilo bi čaranje da sad idemo pogađati hoće li i koliko će narasti. Tih 63.517 je sasvim OK brojka, no zapravo nije bitno koliko se stanovništvo povećalo u kvantitativnom smislu. Svakako je bitnija kvaliteta življenja, a za kvalitativan pomak još se uvijek ključne odluke nalaze u rukama političkih aktera – priča Matić i pojašnjava:

– Zašto stalno spominjem političko vodstvo? Zato što kod nas još uvijek politika ima glavne poluge moći. Ništa se ne događa bez politike. Sve dok se stvari u tom smislu ne relaksiraju, dok ne dođe do raspodjele društvene moći, odgovor na svako pitanje ‘zašto’ bit će ‘pitaj onoga tko može mijenjati stvari, a ne želi ili ne zna’…

Dobri smo, ali možemo i moramo još bolje

I tu se zaustavio, ali samo na trenutak, jer kad priča ode na lokalnu tematiku, u prvi plan dolaze i lokalni političari.

– Jako lijepo mi je živjeti u Velikoj Gorici, i ne bih se nikad mijenjao. Međutim, duboko vjerujem jer je itekako vidljivo da u smislu razvoja našeg grada postoje izvanredni a još netaknuti potencijali. Evo, jedan možda i banalan primjer… Mi smo kao studenti još osamdesetih prošlog stoljeća, predlagali da se, istina prvo za grad Zagreb a potom i za šire područje izgradi mreža biciklističkih staza, jer tad je Europa to sve više prihvaćala, no mi ni danas tome nismo ni blizu. Velika Gorica bi, konkretno, baš po tom pitanju relativno brzo, bila u stanju učiniti veliki korak u budućnost. Primijenimo samo nizozemsko iskustvo, zaokružene mreže, sa posebnom signalizacijom, opremeljnim stajalištima, i uz visoki stupanj sigurnosti za sve korisnike… Toliko je prostora, toliko mogućnosti, deseci pa i stotine iskoristivih kilometara za ne samo vožnju biciklom, nego i za šetnice, te uopće za sigurno rekreativno, edukativno sportsko ili turističko kretanje po prirodi … Za sada recimo postoje biciklističke staze kojih je istina više nego prije, ali nigdje konkretno ne vode, bez signalizacije, s upitnom sigurnošću, a nažalost i sa najgorim ishodima. A to je samo jedan primjer – govori Matić i dodaje:

– Imamo recimo jednu izvrsnu stvar, da je Velika Gorica, realno gledajući, sigurno u vrhu po mogućnosti cestovne povezanosti sa širim hrvatskim ali i europskim prostorom. Ti ovdje možeš u pet minuta, gdje god stanuješ, doći do neke obilaznice i za trenutak si a nekoj autocesti. Šteta što se još nije realiziralo ono obećanje o jednoj pravoj šetnici u centru grada. Ovako se zatvori jedan trak i umjesto šetnice dobiješ gužvu. Pa recimo, zamislimo što sve možemo imati pametnim i održivom pristupom jezeru Čiče … Naprosto ne mogu shvatiti ljude koji ne vide taj potencijal, a koji još uvijek iz ovih ili onih razloga dopuštaju to bjesomučno iscrpljivanje. Čiče može biti goričko more, sa sadržajima i ponudom, a pitanje je hoćemo li doživjeti da se to i dogodi.

Renato Matić tijekom znanstvene karijere bavio se najviše problem korupcije… Foto: Žarko Bašić/PIXSELL

Ima ugledni sociolog i neku vrstu formule procjene uspješnosti gradova.

– Ako se pitamo kako ocijeniti razvoj nekoga grada, odgovor je vrlo jednostavan; treba vidjeti kakve su u tom gradu mogućnosti za one koji su zaslužni za sve to što imamo, odnosno za naše starije, umirovljenike, te kakve su mogućnosti za one koji još ne mogu mijenjati stvari ali im pripada budućnost, a to su djeca. Ukratko, grad u kojem djedovi i bake sa svojim unucima mogu šetati slobodno, bez straha od prometa, u kojemu se građani mogu osjećati opušteno, znajući da mogu birati sadržaje, to je humani grad, grad po mjeri čovjeka. Nasuprot tome, u gradu gdje se sve prilagođava automobilima, pronalazimo odgovor na pitanje ‘što je to dehumanizacija?’ Zaključno, Velika Gorica je u nekim izdvojenim dijelovima dobro uređena u tom smislu, ali može i treba biti još puno više – vjeruje Renato Matić.

Društva organske i mehaničke odgovornosti

I tako se razgovor opet vratio na demografiju. I na specifičnost našega grada, kojeg će mnogi, gledajući sastav stanovništva, opisati kao “Hrvatsku u malom”. Kad znamo da je Velika Gorica 1971. godine imala nešto više od 28.000 stanovnika, a pet desetljeća poslije imat će ih gotovo 40.000 više, jasno je kako se grad “punio” doseljenicima. Turopoljci će sve takve nazvati dotepencima, ali nepobitna je činjenica da bi bez dotepenaca slika ovoga grada bila miljama daleko od ove aktualne, na kojoj je Velika Gorica šesti grad u Hrvatskoj.

– Iskustvo uči da je uvijek je dobro kad nema prijetnje ustajalosti. Protok građana je prisutan, a tu vrijedi ono što vrijedi i u ekonomiji: kapital mora biti aktivan i pokretljiv. Tu naravno govorimo o ljudima, o ,humanom kapitalu’, a on je nenadomjestiv. Nema tog zlata, tog bogatstva koje može zamijeniti humani kapital. Svijest o tome da je svaka osoba vrijednost, bez obzira na obrazovanje i sve druge okolnosti, ako se nađe na mjestu na kojem može dati najbolje od sebe, vrijednija je od bilo čega. Znati i usmjeriti razvoj koristeći humani kapital, to je uvijek igrač više na terenu, i to onaj izvanserijski, koji bez problema preokreće rezultat i rješava utakmice. Pitanje je u kolikoj ćemo mi mjeri uskočiti u taj vlak što se tiče budućnosti, jer glupo je, krajnje je glupo gledati odakle tko dolazi, i na toj osnovi donositi sudove o tome koliko može ponuditi, i što se od te osobe može očekivati. A kod nas to i dalje prevladava, ta tradicionalna svijest u negativnom smislu – objašnjava doktor Matić, pa zaključuje, uz još malo znanosti:

– Francuski sociolog Emile Durkheim govori o društvima mehaničke i organske solidarnosti. Tamo gdje je prisutna mehanička solidarnost, vlada plemenski mentalitet, nije bitno zna li netko nešto, nego se pita tko je, čiji je i odakle je. Ako je naš, sve mu je oprošteno! Nasuprot tome, svi koji nisu poznati izazivaju sumnju. U nekakvoj zajedničkoj svijesti ljudskog roda, ono nepoznato u prirodi, sumnjivo je i potencijalno opasno. Za lovca prije deset tisuća godina sumnjati u sve što ne poznaje bilo je životno važno, no u društvu organske solidarnosti, u modernom društvu, to ne može funkcionirati. Sumnjati u nekoga zbog podrijetla dovodi do strašno nefunkcionalnog društva, koje se ne zna i ne može razvijati. A kod nas je to u velikoj mjeri i dalje prisutno, koliko u etničkom, ali još i više svjetonazorskom smislu. I mnogi kao da ne žele to prevladati. Evo, našu tradicionalnu ideološku podjelu, koja je pitanje pretprošlosti i tamo bi trebala ostati, sad je sasvim slučajno zamijenio ovaj virus i podjele oko cjepiva. I ponovno slične emocije, nabrijane, s puno ljutnje. A to bi trebalo izgledati drukčije. Znate ono, idemo sjesti, razgovarati, i pronaći najbolje rješenje…

I tako je, riječ po riječ, došao kraj i ovom razgovoru. A iščekivanje rezultata popisa stanovništva postalo je još za nijansu zanimljivije. Iako, složit ćemo se s profesorom, kvaliteta je uvijek važnija od kvantitete. U životu, ali i na popisu stanovništva.

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

U mirovinu nakon 42 godine: Vatrogasci, budite bez Babrige…

U ova više od četiri desetljeća kao vatrogasac doživio sam puno toga, od nesreća sa smrtnim posljedicama i utapanja u rijekama, pa sve do spašavanja mačaka s krova i lažnih dojava, kaže Josip Jančić Babriga

Objavljeno

on

Simbolično, na blagdan Svetog Florijana, 4. svibnja, u više nego zasluženu mirovinu otišao je Josip Jančić Babriga iz Javne vatrogasne postrojbe Velika Gorica. Davno je bio 1. rujna 1979. godine, kada je postao vatrogasac, a opet, prošlo je kao u trenu.

– Nitko iz moje obitelji nije bio vatrogasac, a ja sam se kao dječak bavio nogometom na Udarniku. Stjecajem okolnosti dogodilo se da se napravio novi vatrogasni dom u Velikoj Gorici, te su tamo trebali vatrogasce. Spontano sam se prijavio i primili su me. Imao sam tada 21 godinu i ostao sam tu do umirovljenja. Jedan od najzaslužnijih što sam krenuo tim putem bio je Stjepan Fabijančić Japa koji je svim srcem i dušom živio vatrogastvo, a mene je htio uključiti u tu priču. I uspio je u tome – prepričava Jančić.

U vrijeme kada je ušao u DVD Velika Gorica, kako kaže to je bilo jedno od najvećih i najpoštovanijih društava jer je to bilo središte nastavnog programa i edukacije vezane uz vatrogastvo, te su se tu osposobljavala sva vatrogasna društva diljem Turopolja i okolnih općina.

– DVD Velika Gorica je tad funkcionirala s četiri profesionalna čovjeka koja su bila u dežurstvu, a kada bi se dogodio požar, uključili bi sirenu i svi naši Velikogoričani koji su bili pripadnici DVD-a su sjeli na bicikle, ili kako je tko koje prijevozno sredstvo imao došli u vatrogasni dom, u kamion i kamo je trebalo u tom trenutku.

Foto: Privatna arhiva

Ono što pamti iz tog doba je, kako kaže, poluvojni sistem. Vatrogasci su morali mirno stajati, pozdravljati, starijem od sebe trebalo se obraćati kao das u u vojsci. Danas je to, ističe, puno, puno ležernije. Iz ovog DVD-a nastala je Javna vatrogasna postrojba.

– Mi smo 1979. godine ušli u sastav zagrebačke brigade i u tom sastavu su bili jedna od ispostava, 1990. godine pripali smo MUP-u, a 2000. godine Gradu Velika Gorica.

Do četrdesete godine igrao je nogomet u Udarniku, bio je i član Radnika, u jednom trenutku bio je i u Dinamu, ali nije tamo ostao, jer bila su to menadžerska posla. Nikad nije razmišljao o transferu u neki veliki klub.

– Jednom zgodom došao je menadžer Hajduka pogledati kako igram ovdje na Udarnik, ali kad je vidio moje dečke u birtiji, iako ja nisam pio alkohol u to vrijeme, kako udaraju po gemištima i pivi odustao je – kazao je Babriga i dodao:

– Da se nisam bavio nogometom, sigurno ne bih tako dugo ostao u vatrogastvu, jer vatrogasac mora biti sportskog duha, pun energije, fizički spreman, treba znati doskočiti zadaćama koje su stavljene pred njega.

Biti vatrogasac pune 42 godine…

– To je plemenit posao, jer smo vezani uz nemile događaje, treba pomagati ljudima, to nisu baš veseli trenuci, a kroz svoj radni vijek imao sam i teške prometne nesreće sa smrtnim posljedicama od male djece do starije populacije. Bilo je i utapanja u rijekama, pa onda to ostane u sjećanju neko vrijeme, i u prvim trenucima, dok sam bio mlad vatrogasac, teško sam se nosio s tim, jer kao čovjek nisi naučio na takve događaje. S vremenom nestaju emocije, odrađuješ to profesionalno i nemaš vremena za tugovanje – opisuje Jančić život vatrogasca, u kojem je uživao više sva ova četiri i nešt desetljeća.

– Poštivao sam i volio tu službu, bio sam spreman o kakvoj god je intervenciji bilo riječi, nažalost mnogi su u vatrogastvo ušli da odrade svoje radon vrijeme i zarade plaću. Meni je ovo bio poziv, jer tu spašavaš ljude, imovinu, činilo me to sretnim i ispunjenim čovjekom.

Foto: Katarina Drvodelić

Pozivi upomoć kada pomoć nije bila potrebna su unatrag nekoliko godina bili uobičajeni, događalo se često da bi vatrogasci otišli na intervenciju koje zapravo nije bilo…

– To je nekima bilo fora, da zeznu vatrogasce, mi dođemo, a ono ništa. Kad se to počelo pratiti, i kad smo mogli vidjeti s kojeg nas se broja zove, onda je to prestalo, ali prije toga je bilo puno lažnih dojava. Za nas je svaka dojava strašna i naše je da izađemo. Kad se ništa ne događa lakše je, ali vrijeđalo je to kad bi bila lažna dojava.

U svojem poslu primao je razne pozive, i kao vatrogasac odlazio na različite dužnosti, neke čak, koje da ljudi ponekad nisu sebični, vatrogasci ne bi trebali niti ići, jer, dok oni rade netipičan vatrogasni posao, nekome pomoć zaista može trebati.

– Najbizarnije intervencije su kad nekome mačka ode na krov ili se popne na drvo, pa nas ljudi zovu da je dođemo spustiti. Iskreno, ne znam kakvu bih poruku poslao ljudima, ili ne poznaju životinje, ili im je ovako lakše. Imali smo i slučajeve da su nas zvali jer im je curila voda iz perilice za rublje, za to se zove majstor, ne vatrogasci. Ili, treba popraviti nešto na krovištu, dođite vatrogasci, vi imate ljestve. Bilo je i situacija da ljudi izađu iz stana, zatvore im se vrata, oni više ne mogu ući, pa nas nazovu pod izlikom da im je ostao ručak na štednjaku, a oni ne mogu u stan. Na takvu intervenciju izlazimo, a na kraju je taj poziv bio samo da se izbjegne plaćanje bravara.

Nakon intervencija građani su znali drugi dan doći u postrojbu kako bi se zahvalili i počastili svoje heroje. Kako kaže Jančić, njima je to bilo lijepo vidjeti, ali oni su profesionalci, i ne rade radi darova nego jer je to njihov posao.

Foto: Katarina Drvodelić

Zapovjednik postrojbe postao je 2000. godine, kad su službeno postali Javna vatrogasna postrojba Grada Velike Gorice. A kakav je bio?

– Bio sam dosta poduzetan, u to vrijeme imali smo vozni park koji je bio star i dotrajao, a kako tada više nije imao tko voditi brigu o nama jer smo pripali Velikoj Gorici i to je bilo teško da sve Grad prati, a nama su trebali ispravni kamioni, pa sam ta vatrogasna vozila rješavao na način da su dolazili moji prijatelji mehaničari koji bi ih popravljali. Jedan od prijatelja napravio je potpuno besplatno generalku na jednom vozilu, a ja sam iz svojeg džepa platio dijelove. Naravno bilo je i onih kojima to nije odgovarlao i koji su mi pokušali podmetati da to radim neovlašteno.

Vatrogasci nekad i danas?

– Nekad su to bili pravi muži, fajteri, danas su dečki malo drugačiji. Osamdesetih nikad nije bilo prepreka kad je trebalo raditi, to su bili dečki bez granica, imali su mogućnosti napraviti što žele. Sve su to bili ljudi koji su bili zanatlije, vični poslu, i znali su puno toga.Upravo da bi se ušlo u vatrogastvo trebalo se imati neko strukovno zanimanje koje se moglo koristiti u ovome poslu. Danas je situacija drugačija, to su djeca koja nisu naučila na teške poslove i rad. Osim toga vatrogasci moraju biti fizički spremni, zato, ovi dečki koji ostaju iza mene moraju puno, puno više raditi na tome – uvjeren je Babriga.

O svojoj karijeri govori s puno žara, zanosa i ponosa, a profesionalna deformacija je ostala…

– Vatrogastvo mi je donijelo sreću i zadovoljstvo, moram biti iskren i reći da mi je odgovaralo to radno vrijeme jer sam imao puno slobodnog vremena za “fuš”, bavio sam se i autolimarijom. Kroz ovaj posao naučio sam da moram biti oprezan u životu. I dan danas upozoravam suprugu kad puni mobitel da izvadi punjač iz utičnice jer je to potencijalna opasnost od nastanka požara zbog zagrijavanja.

Foto: Katarina Drvodelić

Kada se bavite ovako ozbiljnim i odgovornim poslom, oni koji najviše brinu i strepe za vas svakako je obitelj. Tako je bilo i kod Babrige.

– Obitelj je nosila velik dio tereta moga posla jer je to opasan posao i nikad ne znaš što će se dogoditi. Pored svih tih situacija tu je i ona da te nema doma, ne spavaš sa svojom ženom nego s vatrogascima. Taj posao je žrtva, a mnogi vatrogastvo i dan danas omalovažavaju. A nema posla kojeg vatrogasci ne rade, sve što čovjek može zamisliti.

Osim vatrogastva, nogometa i autolimarije, Jančić je i među plemenitašima, te lovcima.

– U rad Plemenite općine Turopoljske uključio sam se u vrijeme dok je župan bio Franjo pl. Kos. Bio sam sudac sučije Kurilovec, pa jedno vrijeme i podžupan velikogorički. U to vrijeme razvijali smo mnoge ideje, borili se za povrat imovine, što nažalost nismo uspjeli napraviti. Trebao sam naslijediti župana Kosa, ali nisam mogao prihvatiti tu časnu dužnost.

Od 1975. godine bavi se i lovstvom, a s godinama je postao predsjednik Lovačkog društva “Srna”. U umirovljeničkim danima u planu mu je i izdavanje knjige vezane uz velikogoričko lovstvo.

Ali vratimo se na vatrogastvo, i to onaj posljednji dan. Istina, još je na godišnjem odmoru, ali nakon njega nema povratka na posao nego, itekako zaslužena mirovina.

– Bilo je teško to jutro. Nakon toliko godina doći posljednji put, prijatelji se postroje u tvoju čast. Pune 42 godine biti u takvoj sredini… Volio sam taj posao i trudio sam se sve ostaviti u jednom dobrom ozračju. Kad sam vidio tu ljubav i pažnju, pa još kad me vatrogasno vozilo pod sirenama odvezlo kući gdje su me čekali obitelj i prijatelji, te kolege. Emocije. Suze. I danas mi je teško o tome govoriti.

Foto: Katarina Drvodelić

Emotivno nam govori o oproštaju s kolegama, ali šale ne nedostaje.

– Postao sam svjestan da više ne idem na posao. Nema povratka. Sretan sam i zadovoljan jer se 4. svibnja lako pamti. Blagdan je svetog Florijana zaštitnika vatrogasaca, na taj dan preminuo je Josip Broz Tito, i na taj dan Josip Jančić Babriga je otišao u mirovinu.

– Nedostaje mi posao, odem ja do postrojbe, ali malo mi bude teško jer više nisam potreban toj zajednici.

Nekolicina onih kojima je bio zapovjednik, nakon što je krenuo u mirovinu javilo mu se te istaknulo da sam im bio više od šefa, te da sam im privatnom životu puno pomogao svojim savjetima. A naš Babriga će u mirovini sve samo ne mirovati.

– Imenovan sam u Predsjedništvo saveza lovaca Zagrebačke županije, to je isto nešto gdje ću imati obaveza, malo ću biti oko nogometa, Plemenite općine i svega pomalo. Uz to, tu su i unuci, a baka je uvijek puna planova. Dosadno mi sigurno neće biti – zaključuje svoju priču Josip Jančić, a mi mu samo možemo poželjeti lijepe i ugodne umirovljeničke dane!

Nastavi čitati

Reporter 409 - 21.10.2021.

Facebook

Izdvojeno