Sport

Gorički dvojac za I HNL

Objavljeno

prije 11 godina

6. lipnja 2015.

Objavio/la

Kad protivnički treneri uđu u svlačionicu prije utakmice protiv Gorice, prvo upozorenje je: “Čuvajte se broja 9 i broja 27!” A iza tih šifri kriju se naši dečki, domaći, odrasli u ovom gradu, dvojica najboljih igrača goričkog drugoligaša – broj 9 je 25-godišnji Matija Dvorneković, a broj 27 nosi 27-godišnji Nikola Rak. Igrači s inozemnim i prvoligaških iskustvom, ali i veliki prijatelji. Znaju se u dušu, kako na terenu, tako i izvan njega. Evo, Matija upravo ima longetu na ruci, igra unatoč tome, a kopačke mu veže – Nikola. Uvijek tu, bez obzira treba li dodati za gol ili sjesti na kavu.

– Prijatelji smo već deset godina, od kad sam ja kao ulazni kadet došao igrati u seniore. Rak je već dvije godine bio u prvoj momčadi i sjećam se da sam kao 14-godišnji klinac gledao njega, Komšića, Menjaka i još neke dečke kako tako mladi igraju za prvu momčad Radnika i mislio: ‘Wow, svaka čast…’. Ubrzo se i meni dogodilo isto. Imao sam 16 kad sam došao u seniore i jako brzo sam se sprijateljio s Nikolom. Prijateljstvo, evo, traje do danas – kaže Dvorneković, a prijatelj i suigrač Rak nastavlja: – Pričalo se o tom malom Dvornekoviću kad sam postao senior, govorili su da je dobar, pa sam ga otišao pogledati kako za mlađe pionire igra protiv Dinama. Naravno, zabio je gol. Odmah mi je bilo jasno da će ga brzo priključiti prvoj momčadi. Čim je došao, odmah smo ‘kliknuli’. Nije dugo ostao, ali nastavili smo se družiti. Manje na terenu, više u diskotekama, ha, ha.

Prvi seniorski dani i inozemna karijera

Sijeku im se karijere, iako dugo odvojene, u nekoliko točaka. Igrali su mali nogomet zajedno, obojica su igrali prvoligaški nogomet, obojica su bili u Slaven Belupu, nosili su i iste brojeve na dresu, a prvi seniorski trener i jednom i drugom bio je Beli Domitrović.

– Bio sam u školi, oko dva popodne, kad mi je usred sata zazvonio mobitel. Vidio sam da me zove trener Domitrović i slagao sam profesoru da moram na WC kako bih se mogao javiti. Rekao mi je: ‘Čuj, imamo trening u pola pet, dođi.’ I čim je završio sat, odjurio sam do profesorice i rekao: ‘Ja imam trening, moram ići’. Ništa me nije moglo zaustaviti – sjeća se Matija Dvorneković, inače bivši učenik velikogoričke gimnazije.

Nikola Rak bio je kat niže, u ekonomskoj školi, kad je ušao u prvi sastav.

– Kako je bilo? Znate kako je, kao klinac dođeš u svlačionicu, sjedneš u kut i slušaš. Tad su igrali Bibić, Keko Marušić i ta ekipa, naravno da imaš respekt prema starijim igračima. Drugi je to svijet kad dođeš u seniore, čak i drugačija zafrkancija… Treba ti neko vrijeme da se prilagodiš – kaže Rak.

Prvi je tadašnji Radnik napustio Dvorneković. Odigrao je pola sezone, spakirao kofere i otišao u Slaven Belupo. – Tri i pol godine proveo sam u Koprivnici. U početku sam igrao za juniore, bio sam i na posudbi u NK Koprivnici, a seniorskoj momčadi prvi me priključio Kruno Jurčić. Inače, jako dobar trener. Bio sam i kod Mile Petkovića na pripremama, ali Radnik je tražio odštetu od nekih 15.000 eura, ovi to iz nekog razloga nisu htjeli platiti i dugo nisam igrao. Još mi je i puknuo mišić, ubrzo je za trenera došao Zlatko Dalić, s njim se nisam našao i odlučio sam otići – priča Dvorenković.

Trenirao je s Mumlekom, Zahorom, Vručinom i ostalima, ali želio je i igrati. Pa se vratio kući.

– U siječnju 2010. vratio sam se u Goricu kod Damira Petravića. Pola godine smo igrali u trećoj ligi, ušli u drugu, na jesen završili kao prvi na tablici i u siječnju 2011. otišao sam u Rusiju – otvara Matija novu epizodu:

– Otišao sam u Antalyu na probu u ruskog drugoligaša Nižnji Novgorod i ostao dva, tri dana. Došao sam tamo s ozljedom gležnja, ali impresionirao sam ih i potpisao ugovor na godinu i pol dana.

Prvi ruski dani nisu bili nimalo laki.

– Dođem tamo, a u momčadi ja i 23 Rusa. I nitko ne zna ni beknuti engleski. Bio je tamo jedan Litavac koji je nešto znao, on mi je pomogao, ali bila je to komunikacija i rukama i nogama. Što da vam kažem, Pale sam u Rusiji – smije se Dvorneković i dodaje:

– Naučio sam ruski već nakon tri mjeseca, zapravo znao sam ga ‘nabadati’, a nakon pola godine sam ga već govorio za pravo. Sad ga pričam možda i bolje nego hrvatski, ha, ha.

Nakon početne prilagodbe počeo je igrati, zabijati golove, pa je nakon godinu i pol stigao je poziv iz prve lige. Grad je ostao isti, ali klub je ovoga puta Volga.

– Nisam previše očekivao u početku, ali brzo sam shvatio da mogu tamo igrati. I trener je to uskoro shvatio, igrao sam u prva tri kola protiv Dinama iz Moskve, Spartaka i Rubina, a onda odjedanput nestao. Prebacili su me u B momčad, dugo sam čekao svoju šansu, na kraju je i dočekao, počeo dobro igrati, pa su mi ponudili novi ugovor – vrti film Dvorneković.

Nije sreća predugo trajala, opet je završio na klupi, pa otišao je u Torpedo na posudbu. No brzo se razočarao i odlučio napustiti Rusiju.

– ‘Izvrtjeli’ su me na sve moguće načine u te četiri godine…

Na ruskim terenima sudarao se s Hulkom, Witselom i brojnim drugim velikim imenima, ali najviše ga je impresionirao…

– Portugalac Danny iz Zenita! Kad smo igrali protiv njih zabio nam je u pet minuta dva takva gola da se smrzneš. Odličan, odličan igrač – pamti igrača od 30 milijuna eura Matija, koji je svo to vrijeme bio je u kontaktu s prijateljem Rakom.

A Nikola je svoju nogometnu sreću tražio na domaćim prvoligaškim travnjacima.

– Otišao sam kad je Radnik bio u trećoj ligi, stanje u klubu tad je bilo katastrofalno. Mi domaći smo igrali za tisuću kuna, a ovi sa strane su uzimali pare. Puknuo mi je film i otišao sam u Lučko – počeo je Rak pa nastavio:

– Bio sam u tamo četiri godine, iz treće lige smo ušli u drugu, igrali je dvije godine, pa ušli u prvu. I bilo je lijepo. Zabio sam povijesni prvi gol za Lučko u prvoj ligi, protiv Zadra, dobili smo i Hajduk na Poljudu… No ispali smo iz lige te sezone, već sam se i zasitio i tad su me pozvali iz Slaven Belupa.

U Koprivnicu je došao dvije godine nakon što je Dvorneković otišao, naravno da su se čuli, dao je Matija i poneki savjet, a imali su i puno istih suigrača.

– Bio sam cimer s Bojanom Vručinom, a pamtim i velikog Davora Vugrineca. On je čudo. Takva lakoća zabijanja, takvo kretanje… Možeš samo gledati i učiti. A vrhunski je i kao čovjek. Respektiraju ga i suigrači, i protivnici, i navijači. Jednostavno, Vuga je Vuga! – kaže Nikola, koji je s tom sjajnom momčadi doživio i neke od najljepših trenutaka u karijeri:

– U klubu je tad bilo love, igrali smo Europu. Zabio sam tri gola irskom Portadownu, prošli smo i izvukli Athletic Bilbao. Uh, to je bio šok, mislili smo da ćemo dobiti deset komada. Međutim, otišli smo tamo i izgubili 3-1. To je bio doživljaj. Na stadionu 40.000 ljudi, ne čuješ suigrača pokraj sebe, atmosfera čudesna… Tko to ne doživi, može samo maštati. Osjećaš se kao igrač! I onda shvatiš da je njima takva svaka utakmica. U uzvratu smo ih dobili 2-1, odigrali smo strašnu utakmicu, malo je falilo da prođemo, ali pamtit ćemo da smo dobili finalista Europske lige iz sezone ranije – sjeća se Rak.

Uživao je u Koprivnici sve dok nije stigla neugodna ozljeda pubične kosti.

– Nisam igrao četiri mjeseca, teško sam to podnosio. Hodaš, sve OK, čim potrčiš, boli. Kad sam se vratio rezultati su bili lošiji, jedva smo ostali u ligi, a u te dvije godine sam promijenio četiri trenera. Htjeli su da produžim ugovor, ali nisam želio. Loše sam se osjećao, jedva sam čekao da sve to završi i da odem – otvoreno kaže Nikola.

Ponovno zajedno na svom terenu

I priče se tu opet spajaju. Rakova i Dvornekovićeva. Pili su kave na goričkim terasama prošlog ljeta, obojica bez kluba, razmišljali što će i gdje će. Već je počeo srpanj kad je telefon zazvonio jednom pa drugom. Nenad Črnko, predsjednik Gorice, pozvao ih je da se vrate u svoj klub.

– Dogovorili smo se za otprilike pola minute – kaže Rak, a Dvorneković nastavlja priču:

– Stvarno nas nije trebalo dugo nagovarati. Črnko nas je pozvao na trening u Buševcu, prije toga smo sjeli za stol, dogovorili uvjete i pružili si ruke. I pokazalo se da sam dobro odlučio. Trebalo mi je da malo odmorim glavu od svega što se događalo tih zadnjih nekoliko godina u inozemstvu.

Oporavljao se dobrim igrama, jesen je bila odlična i po njih dvojicu i po klub. Gorica prva, oni zabijaju, asistiraju… Zajedno su zabili 16 golova ove sezone, Matija deset, Nikola šest. Izuzme li se Tomislav Kiš, ostatak momčadi zabio je 13 komada.

– Je, jesen je bila odlična, završili smo je kao prvi, sve je bilo vrhunski. I sad je sve OK, iako ne briljiramo… Ušli smo u neku krizu, ali i dalje vjerujem da ćemo biti prvi. To zaslužujemo i mi, i navijači, i ovaj grad – odlučan je Rak, kojem odlični strijelac Kiš i dalje nedostaje.

– S njim smo nas trojica bili ‘bermudski trokut’. Šteta što je otišao, sad Matija igra malo izvan svoje pozicije – rezonira Rak.

No Kiša nema i bez njega se mora, svjesni su toga i junaci naše priče. A ta kriza o kojoj je riječ, tvrde, i nije baš tolika…

– Realno, situacija uopće nije toliko alarmantna koliko se prikazuje sa strane. Mi igrači to najbolje znamo, jer među nama je atmosfera vrhunska. Dobro kaže naš kapetan Jančetić, ispada da je sad kad se borimo za vrh sve puno lošije nego one sezone kad se Gorica borila za ostanak. A to je smiješno – kaže Dvorneković, uvjeren u “happy end”, ali i ljutit zbog povika s tribina, jer optužbe da puštaju utakmice posebno bole igrače.

– Svatko ima pravo na mišljenje, ali ja te priče o namještanju slušam od prvoga kola. Kad god kiksamo, govore da smo prodali. To su zločesti ljudi, ali mi smo tu da to istrpimo, znamo da smo uvijek prvi na udaru i moramo se znati s tim nositi. I nosimo se, u preostalih pet kola ćemo pokazati da smo jaki u glavi. Izvući ćemo se iz ove situacije i 30. svibnja slaviti prvo mjesto – kaže Dvorneković, a nadovezuje se Rak:

– Žalosno je to doživjeti na tribinama svog stadiona, od svojih navijača. Bez obzira na jednu, dvije ili tri loše utakmice. To je dno dna. Ovaj zadnji poraz od Lučkog bio je loš dan u najgorem trenutku i ništa drugo.

U tom porazu Nikola Rak nije sudjelovao, a kad je tako, Gorica često ima problema.

– Svi znamo koliko nam Nikola znači, to se najbolje vidi kad ga nema. Bez njega nema ni tog završnog pasa – svjestan je Dvorneković, koji će na pitanje o vrlinama i manama svoga prijatelja govoriti isključivo o ovom prvom.

– Ima brzinu, tehniku, dribling… Mane? Ma ovo uopće nije njegov rang, on nije igrač za drugu ligu, ako se gleda po ovim mjerilima, onda ima sve. Kad na ljeto dođemo u prvu ligu, možda ću mu i pronaći neku manu. Recimo, da je premali – šali se Matija Dvorenković.

Odlično se slažu na terenu, često Nikola svojim loptama traži baš Matiju.

– Da, baš se kužimo, lijepo je igrati s njim. Vidi se da je prošao jaku rusku ligu, zna se kretati, zna proći… – hvalio je suigrača Rak, pa ga i “citirao”:

– Druga liga nije njegov nivo.

Kao iskusniji kolega može Rak i pomoći malom Matiji…

– Može on napredovati, još je mlad, tek mu je 25. Ja sam ipak u ozbiljnim godinama, sad ću 28, ja sam već gotov pa ću probati njega nešto naučiti – uz smijeh kaže Nikola Rak.

Odradili su i manekenski dio intervjua, malo pozirali pa krenuli s glavnog terena gradskog stadiona. Vjerojatno na kavu. I u svakom razgovoru provlači se samo jedna želja:

– Ma samo da u prvenstvu sve završi kako treba, da na kraju budemo prvi…

S njima dvojicom u pravom izdanju, ta će im se želja puno lakše ostvariti.

Tetovaža kao uspomena na neprežaljenog brata

Dali smo dečkima zadatak: postaviti pitanje jedan drugome. Mislili su, mislili, pa smislili…

– Htio bih pitati Nikolu kad će se oženiti – na “sklizak” teren krenuo je Dvorneković.

– Vrlo škakljivo pitanje, ubit će me moja Iva što god da kažem, ha, ha. Već tri godine smo u sretnoj vezi, nadam se da bi kroz sljedeće tri moglo doći to “Da”. Ali mlad sam ja još – odgovorio je Rak.

Matiju za ženidbu nije morao pitati, on je već oženjen, stigao je i mali Noah, ali pitanje je također osobno: Što ti znači tetovaža na desnoj ruci?

– To je posveta mome tri godine mlađem bratu, koji je umro sa 19 godina. Napisao sam “So close, no matter how far” (Tako blizu, nije važno koliko daleko). To me uvijek podsjeti na njega, daje mi neku dodatnu snagu, pogotovo u teškim trenucima. Ljudi se to često boje pitati, ali ne bih je ni stavljao da mi je problem objašnjavati – kazao je Matija.

Messi ili Ronaldo, pitanje je sad… Ako želiš svađu

Idol? Samo Zinedine Zidane! On mi je oduvijek pojam. Pelea i Maradonu nisam ni gledao osim na YouTubeu, pa mi je Zizou bio omiljen. Naravno, i pravi Ronaldo, Ronaldinho…, nabrajao je Brazilce Nikola Rak, a s Brazilcem je počeo Matija Dvorneković:

– Kao klincu idol mi je bio Kaka. Bio sam jako mali kad sam dobio prvi njegov dres, uvijek mi je bio drag, a i sviđa mi se njegov stil igre.

Obojica su navijači Real Madrida, ali dolazi do sitnih “trzavica” kad se spomene pitanje najboljeg igrača današnjice.

– Da, za Real sam, ali mislim da je Messi broj jedan – kaže Rak, na što Dvorneković samo odmahne rukom.

– I ja sam realovac, ali on mi je s tim Messijem počeo vući na Barcinu stranu, to mi se baš ne sviđa, ha, ha… Meni je sad broj jedan Cristiano Ronaldo – kontrira Matija.

Zajednički broj i nagovaranje devetke na desetku

Ne igraju brojevi, igraju igrači, kaže Nikola Rak kad krene priča o brojevima na dresu. A opet vuče taj njegov broj, nema baš puno glavnih igrača koji izaberu broj 27.

– Kad smo došli, tražio sam dres veličine M, ali nije ga bilo. Ostao je taj broj 27, a meni je omiljeni broj sedam. Pa sam izveo kombinaciju, jer sam u Belupu nosio 21 – objasnio je Rak, a ubacio se Dvorneković:

– To je od mene pokupio, 21 je bio moj prvi broj u Rusiji.

Matija nosi devetku, nagovarao je Raka da uzme desetku kad je Kiš otišao, ali ideja nije prošla.

– Dugo sam mislio da mi je sretan broj 17, ali u Rusiji sam ga nosio tri godine pa sam shvatio da mi baš i nije toliko sretan – smije se Dvorneković.

Povezane teme:

Sport

Rapsodija za kraj! Ovo je način kako se oprostiti od posebne sezone…

Nogometaši Kurilovca zaključili su sezonu u 3. NL Centar visokom pobjedom 6-2 protiv Prečkog, čime su prvenstvo okončali na devetome mjestu. Prvi klupski “topnik” je s 15 golova Luka Sedlaček, treći strijelac lige

Objavljeno

prije 13 sati

31. svibnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Teška i sparna subota već je počela ulaziti u svoju posljednju fazu kad su, od 18 sati, na Udarniku nogometaši Kurilovca krenuli u svoj završni boj što se tiče ove sezone u 3. NL Centar. Posebna je sezona iza nas što se tiče NK Kurilovca, u Kupu Hrvatske ispisana je klupska povijest, ali istovremeno je tu postajala i nešto tamnija strana medalje, u obliku nešto skromnijih rezultata u proljetnom dijelu sezone. Posljednje kolo bilo je prilika da dojam na kraju bude gotovo pa potpuno pozitivan, a ta je prilika i iskorištena…

Na kurilovečko nogometno zdanje stigli su gosti iz Zagreba, nogometaši Prečkog, a Kurilovčani su od prve minute krenuli kao gladni lavovi. Nakon što je nažalost već u sedmoj minuti morao izaći Elijah Chikwado, povratnik nakon ozljede, krenula je serija puno ljepših trenutaka. Prvog u nizu potpisao je Antonio Novak u 13. minuti, golom za 1-0 domaćina.

Već pet minuta poslije pogodio je i Mateo Pršir, a do poluvremena je Prečko potpuno “razmontirano”. Drugim golom Novaka Kurilovčani su u 36. minuti poveli 3-0, a poker lopti u gostujućoj mreži zaključio je Luka Sedlaček.

Pokušao je trener Prečkog s promjenama na poluvremenu, ali već u prvoj minuti nastvka Kurilovec vodi 5-0! Ponovno je pogodio Pršir, ali ovoga puta David, drugi brat. Ogromnih i pomalo teniskih 6-0 postavio je Jakov Caganić golom u 62. minuti, a onda su konačno do daha došli i indisponirani Zagrepčani. Na 6-1 smanjili su iz penala preko Madunića u 66. minuti, a na konačnih 6-2 preko Ožanića u 70.

Kurilovec je tako sezonu završio na devetome mjestu, što nikoga u klubu ni među kibicima neće oduševiti, ali dvije vezane pobjede u zadnja dva kola ipak su uljepšale dojam.

Nastavite čitati

Moja županija

‘Djeca su danas drukčija nego što su bila… Ali ova naša su prvaci države!

Ivica Herceg, posljednjih 40 godina profesor Tjelesne i zdravstvene kulture u velikogoričkoj OŠ Eugena Kvaternika gostovao je u novom nastavku serijala “Sport Zagrebačke županije”…

Objavljeno

prije 14 sati

31. svibnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Godinama mi graničar nije bio posebno zanimljiv. Igrao se u nižim razredima, moj fokus bio je na nekim drugim sportovima, ali danas obožavam graničar! Obožavam trenirati djecu, voditi utakmice, smišljati taktiku i štosove koji bi nam pomažu da budemo bolji…

Ivica Herceg, profesor tjelesne i zdravstvene kulture u OŠ Eugena Kvaternika, tim riječima opisuje sport koji je već polako postao i zaštitni znak Velike Gorice.

– Otkad je školski sportski savez uspostavio natjecanja u graničaru, otkad se on igra u našem gradu, svake godine smo baš mi bili prvaci grada. Nekoliko puta smo imali i zapažene rezultate na poluzavršnici, a sudjelovali smo i na Sportskim igrama mladih, gdje smo već stvarno prepoznatljivi. Događa se da ljudi, čim nas vide, kažu: “Uh, evo opet Goričana i njihovog profe”, ha, ha – kaže profesor.

Najveći uspjeh dogodio se baš ove godine, jer ekipa OŠ Eugena Kvaternika plasirala se na državnu završnicu u Vinkovcima, gdje e osvojila titulu prvaka Hrvatske! Nekoliko dana prije odlaska na istok Hrvatske razgovarali smo s profesorom Hercegom i o graničaru i o svemu drugome…

– Budući da vodim univerzalnu sportsku školu za učenike nižih razreda, kad je uvedeno natjecanje u graničaru za učenike do četvrtog razreda, primio sam se toga. Sve više smo ga igrali i kako je vrijeme odmicalo, uvidio sam da je to jedan izuzetno dinamičan i kompleksan sport. Što se više njime baviš, vidiš koliko si malo znao i koliko možeš naučiti. Pripremamo dvije stvari i za državno natjecanje, jer vidio sam neku novu foru u taktici kroz koju možemo dodatno napredovati.

Graničar se nekad igrao “na ispadanje”, pa bi izbačen bio onaj koga lopta pogodi.

– Više nije tako. Pravila su nova, igra se na bodove, do 15 osvojenih poena ili do 15 minuta, na dva dobivena seta. Osam igrača je u polju, igraju po četiri djevojčice i dječaka, pri čemu na granici u jednom setu bude dječak, a u drugom djevojčica – objašnjava profesor i dodaje:

– Prije 20-ak godina postojala je ideja da se graničar proglasi hrvatskim nacionalnim sportom. Postojala su pravila koja su vezana uz odbojkaški teren, kojem bi se “odrezali” korneri, pa bi to ispalo kao nekakav trapez, ali ne znam gdje je zapelo s tim. Sad je to školski sport i čini mi se da napreduje iz godine u godinu.

Naravno da svaki uspjeh naše djece veseli, pogotovo kad se radi o bavljenju sportom, jer legendarni gorički profesor idealan je izbor za analizu stanja nacije, koja kaže da je takve uspjehe sve teže postizati.

Drugim riječima, u usporedbi s nekim prošlim vremenima, biti profesor tjelesne i zdravstvene kulture danas je…

– Još uvijek lijepo, ali puno teže! Kad sam izabrao ovaj posao, sam sebi sam rekao: “Izabrao si to i sad izvoli, radi!” Unatoč tome, moram reći da je danas teže, pogotovo kad pričamo odgojnom dijelu, o odnosima između učenika, odnosima s roditeljima… Što se tiče samog posla, odnosno nastave, obrazovnog dijela, i dalje se s tim dobro nosim – kaže profesor.

Ivica Herceg je Petrinjac, ali već 40 godina njegova adresa je velikogorička. Bile su mu 24 godine kad je 1986. došao na razgovor za posao i – ostao.

– Trebalo mi je malo vremena da polovim sve što je bilo potrebno, pogotovo zato što su tad to bila djeca mlađa samo desetak godina od mene. Morao sam malo ispratiti odnose među učenicima, kako to ukomponirati… U hodu sam se privikavao, tražio svoj način, ali vrlo brzo sam si sve posložio i to je krenulo – prepričava profesor kojeg opisuju kao “štrebera”.

Svaki njegov sat je pomno isplaniran, do u sekundu, kao da svaki dan pokušava položiti ispit na fakultetu.

– Jesam, malo sam štreberski tip profesora tjelesnog, ali to je moj način. Na prvo mjesto stavljam odgoj, pogotovo u ova nova vremena, ali važno je i obrazovanje, odnosno da djeca odu sa tog sata s nekakvim motoričkim informacijama koje neće moći pokupiti negdje drugdje. Kažu da sam zahtjevan profesor, kažu da sam i strog, što mogu prihvatiti ako to znači da tražim od djece da rade, da inzistiram da kod mene steknu neke radne navike. I zato i danas tako radim.

On se, dakle, nije puno mijenjao, ali zato su se drastično promijenila djeca.

– Gledajući njihovo tjelesno stanje, sitacija je danas jako loša. Mi smo nekoliko puta smanjivali norme u atletici po kojima smo ocjenjivali djecu, a opet ne postižemo rezultate koje smo imali nekad. Radi se o kriterijima koji su za 10-15 sekundi niži, ali ni to većina ne može pratiti. Jako je puno djece koja su izvan sporta, mobiteli i sva ta “pomagala” postali su veliko zlo, teško ih je otrgnuti od toga i u obiteljskom okruženju, a kamoli nama u školi – ističe prof. Herceg.

Oduvijek se u OŠ Eugena Kvaternika trče “dva kruga”, iz generacije u generaciju znaku su se rekordi na stazi dugoj 800 metara…

– Devedesetih si peticu dobio ako istrčiš 2:35, a sad je petica u osmim razredima 3:00! – šokirao je profesor konkretnim brojkama.

– Ublaženo je sve, ali jako je malo koji postižu rezultate za odličnu ocjenu. Nažalost, kod mnoge djece pri ulasku u pubertet, pogotovo kod djevojčica, interes za tjelesni baš drastično pada. Izmišljaju se raznorazni razlozi da se ne vježba, neusporedivo s nekim ranijim vremenima.

Profesori možda tjelesnog nemaju preveliku moć kroz dva školska sata tjedno, ali pomaci se i tu mogu napraviti.

– U ta dva sata može se i puno i malo. Puno se može napraviti pogotovo kod djece koja se ne bave sportom. Ponavljam, bitno mi je stvoriti naviku, da dijete postane svjesno potrebe za tjelesnom aktivnošću i da krene. Naravno, dva sata tjedno je premalo za nekakve bitne pomake, ali može se stvoriti navika da dijete i nakon osnovne škole ima volju i želju barem rekreativno se baviti nekim oblikom sporta. Jednako važno mi je uvijek bilo i usmjeriti djecu u sport, prepoznati talent, pozvati roditelja i uputiti ih gdje uključiti dijete To i danas smatram svojim glavnim poslom, usmjeriti djecu i zainteresirati ih za bavljenje sportom – ističe profesor Herceg, priznajući opet da je to teže nego ranije.

– Prije tridesetak godina nije bilo ni tako velikog izbora. Djevojčice su sve više u plesnim klubovima, dječaci sve više naginju borilačkim sportovima, mijenja se trend. Oduvijek vodim djecu na sva školska natjecanja, bili smo deset godina zaredom na državnom u odbojci, imali smo kontinuitet u košarci, u krosu… Ali ranije su se djeca borila da uđu u školsku ekipu, a danas ih moraš loviti da bi uopće skupio ekipu za nekakvo natjecanje. I traje to već desetak godina… – rekao je profesor.

Nastavite čitati

Sport

Ulaznice za Svjetsko koštaju kao suho zlato! A i nema ih baš…

Kako se približava početak Svjetskog prvenstva u nogometu, ulaznica je očekivano sve manje, a njihove cijene odlaze u nebo…

Objavljeno

prije 16 sati

31. svibnja 2026.

Objavio/la

Redakcija Cityportala

Manje od tri tjedna prije početka Svjetskog prvenstva u nogometu 2026., podaci specijaliziranog portala Ticketdata.com upućuju na vrlo ograničenu dostupnost ulaznica na službenom FIFA-inu prodajnom kanalu. Naime, 93 od ukupno 104 utakmice imale su manje od tisuću dostupnih ulaznica u izravnoj FIFA-inoj prodaji, dok je samo 11 utakmica bilo iznad te granice. Taj podatak ne znači nužno da su stadioni rasprodani, niti da neće biti dodatnih kontingenata ili ulaznica putem službenog tržišta za preprodaju, ali pokazuje da je najveći dio ponude uoči završne faze već apsorbiran.

Svjetsko prvenstvo igrat će se od 11. lipnja do 19. srpnja , bit će to prvo izdanje sa 48 reprezentacija i 104 utakmice, što ga čini najvećim turnirom u povijesti natjecanja. Veći broj reprezentacija, šire geografsko područje i raspored kroz 16 gradova domaćina stvaraju drukčiju dinamiku potražnje nego na prethodnim svjetskim prvenstvima. Interes navijača ne ovisi samo o snazi reprezentacija, nego i o lokaciji, dostupnosti putovanja, cijeni smještaja, lokalnoj dijaspori, protivniku, terminu utakmice i fazi natjecanja.

Prema podacima koje je prenio The Sports Examiner, među utakmicama s više od 1.000 dostupnih ulaznica na FIFA-inu izravnom prodajnom mjestu najviše se izdvajao susret Curaçaa i Obale Bjelokosti u Philadelphiji 25. lipnja, za koji je bilo prikazano 3.472 ulaznice. Na toj listi nema niti jedne utakmice u kojoj sudjeluje Hrvatska, no tu se izričito navodi da broj ulaznica prikazanih na FIFA-inu kanalu nije isto što i konačna popunjenost stadiona, jer ne uključuje sve preprodajne ponude, moguće kasnije kontingente, sponzorske i organizacijske alokacije, kao ni ulaznice koje u trenutku praćenja nisu bile ponuđene javnosti.

Posebno zanimljiv dio izvješća odnosi se na takozvane “get-in” cijene, odnosno najniže dostupne cijene ulaznica na sekundarnom tržištu za pojedinu utakmicu. Najniže prikazane cijene na preprodajnim platformama pokazivale su da su samo četiri utakmice bile ispod 200 američkih dolara. Najniži prag naveden je za susret Cabo Verdea i Saudijske Arabije u Houstonu 26. lipnja, s početnom cijenom od 178 dolara. Jordan protiv Alžira u Santa Clari bio je naveden na 182 dolara, Austrija protiv Jordana na 187 dolara, a Uzbekistan protiv DR Konga u Atlanti na 196 dolara.

Treba naglasiti da “get-in” cijena nije prosječna cijena svih ulaznica, nego najniža dostupna ulazna točka na određenom tržištu u određenom trenutku. Ona može brzo rasti ili padati, osobito ako se promijeni ponuda na službenom ili sekundarnom tržištu. Kod velikih sportskih događaja najniža preprodajna cijena često odražava kombinaciju potražnje i prodajne strategije vlasnika ulaznica, a ne samo realnu popularnost reprezentacije. Zato se takvi podaci mogu koristiti kao tržišni signal, ali ne i kao konačna ocjena očekivane atmosfere na stadionu.

Najviše pozornosti privukao je podatak da je Iran, prema prosječnoj “get-in” cijeni za utakmice svoje reprezentacije, bio na dnu ljestvice među sudionicima turnira. The Sports Examiner navodi da je prosječna najniža cijena za Iran iznosila 267 dolara. U istom izvješću istaknuto je da su najviše prosječne “get-in” cijene imale utakmice Meksika, s prosjekom od 1704, Brazila s 1326, Portugala s 1322, Kolumbije s 1.267 i Škotske s 969 dolara.

Na suprotnom kraju ljestvice nalaze se utakmice s najvišim najnižim cijenama na sekundarnom tržištu. Prema The Sports Examineru, najskuplji “get-in” prag imao je finalni susret 19. srpnja u East Rutherfordu, s iznosom od 7.982 dolara. Među najvišim cijenama navedeni su i Kolumbija protiv Portugala u Miami Gardensu 27. lipnja, polufinala u Dallasu i Atlanti, Meksiko protiv Južne Koreje u Guadalajari te otvorenje Meksika protiv Južnoafričke Republike u Mexico Cityju. U vrhu su se našle i kasnije nokaut utakmice u Miami Gardensu i Kansas Cityju, kao i susret Škotske i Brazila u Miami Gardensu.

Takav raspored cijena očekivan je za turnir te veličine. Finale SP-a tradicionalno je najskuplja utakmica, jer ga traže neutralni gledatelji, navijači reprezentacija koje još nisu poznate i putnici koji žele prisustvovati završnici bez obzira na sudionike. Visoke cijene za utakmice Meksika dodatno se mogu objasniti statusom domaćina i povijesnim značajem nastupa u Meksiku.

FIFA-in službeni raspored potvrđuje da će finale biti odigrano 19. srpnja 2026. na stadionu New York New Jersey, dok će se polufinala igrati 14. srpnja u Dallasu i 15. srpnja u Atlanti. Utakmica za treće mjesto zakazana je za 18. srpnja u Miamiju. Nokaut faza, uključujući novo kolo šesnaestine finala, počinje 28. lipnja, čime turnir dobiva dodatni natjecateljski sloj u odnosu na format s 32 reprezentacije. Više utakmica u završnici znači i više prilika za prodaju, ali i veću konkurenciju među gradovima domaćinima.

Nastavite čitati

Sport

FOTO Zaslužena pobjeda Lukavca protiv Klasa u Mičevcu

Objavljeno

prije 16 sati

31. svibnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Klas je u 32. kolu Premier lige izgubio od Lukavca rezultatom 0:2 u vrlo dobroj utakmici u kojoj je gostujuća momčad prikazala zreliju igru i zasluženo pobijedila.