Bio je to petak obasjan suncem, natprosječno topao zimski dan, ali puno više od toga bio je to užasavajući, zastrašujući, doslovno crni petak u našem gradu. Smješten između blagdana, tri dana daleko od ulaska u novu godinu, bio je to, ukratko, dan za izbjegavati. Kao i mnogi 29. prosinci do sad…

Kratak povijesni pregled kaže da su upravo 29. prosinca 1940. njemački avioni bombardirali London, nakon čega je izbrojano više od tri tisuće civilnih žrtava. Na taj crni datum 1976. na njujorškom aerodromu LaGuardia eksplodirala je bomba koja je pobila 11 ljudi. Na taj dan 1981. Hrvatska i svijet ostali su bez velikog Miroslava Krleže, koji je oči posljednji put sklopio baš 29. prosinca. Istoga dana 1994. u Turskoj je pao avion, u nesreći je poginulo 57 ljudi.

Na isti taj dan, kojeg je sve teže smatrati jednim od običnih dana, 2012. dogodila se nesreća ruskog aviona Tupoljev, u kojoj je nastradalo petero ljudi, a točno godinu dana poslije stizale su vijesti kako je bombaš samoubojica u Volgogradu pobio 18 i ranio 40 ljudi. Istoga dana sa skijališta u francuskim Alpama došla je vijest o stradavanju Michaela Schumachera, a upravo kobnog 29. prosinca 2020. Petrinju je pogodio razoran potres, koji je svima nama donio traume koje ostaju.

Tugovali smo i prošle godine na taj crni 29. prosinca, jer baš se toga dana svijet oprostio od Brazilca Pelea, jednog od najvećih nogometaša u povijesti, da bi taj niz tužnih i tragičnih događaja bio nastavljen i ovog 29. prosinca. Na najgori način, upravo u našem gradu, u našem susjedstvu…

Velika Gorica mirno je živjela svoje prijepodnevne sate u trenucima kad su počele stizati vijesti o užasu preko puta groblja. Informacije su stizale jedna drugu, manje ili više točne, ali Goričani su se s razlogom uznemirili. Osjetilo se to na gradskim ulicama, sve gužve tog petka na Gorice brzo su se rasčistile, komešanje i došaptavanje krenulo je i po kafićima, a počeli su raditi i mobiteli. S jednim pitanjem, koje se ponavljalo.

– Hej, jesi na sigurnom?

Dok se kotrljala priča o “tipu koji je ubio ženu i pobjegao”, malo se tko, realno, mogao osjećati sigurno. Osvrtali smo se oko sebe, željeli to priznati ili ne, jer nikome nije bilo svejedno u tim horor trenucima. Koje će najbolje opisati svojevrsno olakšanje nakon što je došla vijest da je netko negdje počinio samoubojstvo. Ono što je inače duboko uznemirujuće, spletom užasnih okolnosti postalo je vijest koja te natjera da odahneš…

Jedan miran grad, sredina koja se izdvaja sigurnošću, nekim svojim “slow motion” ritmom, snažno je potresena događajem kojeg nećemo tako brzo zaboraviti. Događajem zbog kojeg je Velika Gorica, nažalost, dospjela u sve nacionalne medije. Kamere svih domaćih televizija dojurile su na mjesto događaja pa zapinjale na policijskim blokadama, koje su paralizirale najvažniju goričku prometnicu dok je trajala istraga događaja za crne stranice velikogoričke povijesti. Najcrnje, zapravo.

Naš grad neće tako lako zaboraviti dvostruko ubojstvo i samoubojstvo na svojim ulicama, a prijatelji i poznanici, susjedi i sugrađani, vječno će pamtiti nesretnice nastradale od ruke pomahnitalog člana obitelji. I tu bi negdje priča o ovom stravičnom zločinu, sad kad više nema pomoći, trebala i stati. Naravno da se to neće dogoditi tek tako, jer u vrijeme u kojem svatko može vrlo jednostavno izraziti svoje mišljenje, dati svoj sud, sve vrste reakcija će se odmah zakotrljati bespućima interneta. Uz vokabular koji, naravno, odlazi i do krajnosti.

Traže se krivci na sve strane, upućeniji dijele i osobne dojmove o počinitelju ovog užasavajućeg nedjela, ali zapravo je sve što nam ostaje – izvući pouke. Uz sve ostale, jedna od njih reći će i kako bi bilo jako pametno da svi koji posjeduju oružje, pogotovo ilegalno, naprave sve da ga se što prije riješe. Čisto da ne bude pri ruci ako ikad nastupe trenuci ludila, kao što se, nažalost, dogodilo ovog Crnog petka…

Grozan događaj, grozan datum. Ne ponovilo se.