Kad se prelistavaju povijesne knjige hrvatskog klupskog nogometa, u ovih 30 i nešto godina iza nas, pojedina lica iskaču, odskaču, izdvajaju se… Neki po uspjesima i trofejima, neki po rekordima i posebnim dosezima, a neki po – karizmi! U tu posljednju skupinu definitivno spada Vjeran Simunić (70), ikona HNL-a i, za nas posebno važno, novi trener NK Gradića!

Živopisni trener na ulasku u osmo desetljeće života više ni sam ne zna koliko je klubova vodio tijekom karijere, ali naš izračun će reći da su mu Gradići 44. klub u trenerskoj karijeri?! I to će dovoljno reći o nogometnom putu koji je karizmatični Splićanin ostavio iza sebe. Bio je golman, branio za Hajduk, Zagreb i vinkovački Dinamo, pa otišao u Portugal, Italiju i daleki Japan, gdje je bio pionir po pitanju dolaska europskih nogometaša u tu zemlju.

– Da, bio sam prvi Europljanin koji je otišao u Japan, još 1984. Osvojio sam tamo duplu krunu, bio sam čak i na prijemu kod cara Hirohita. Taj klub danas je poznat kao Tokyo Verdy, imali smo i onda dosta navijača na utakmicama, a danas je sve još popularnije. Tek nakon mene u Japan su došli Pierre Littbarski, Toto Schillaci, kao i Piksi Stojković, koji je tamo postao legenda – ispričao je Vjeran Simunić u velikom razgovoru za Germanijak.

Između vratnica stajao je sve do 40. godine, a onda započeo seriju klubova na čijim je klupama sjedio. Krenuo je u Lipiku i Čazmi, prošao Čakovec, Split, Žrnovnicu, Klis, Stare Perkovce, Zabok, Posušje… Bio je trener mostarskog Zrinjskog kad je 2002. godine došao poziv Stjepana Spajića da preuzme Hrvatski dragovoljac i uključi se u svijet HNL-a. Zadržao se u njemu sljedeće četiri godine, vodio i Kamen Ingrad, Zadar dvaput i Cibaliju, a njegov trenerski put u najvišem rangu našeg nogometa završio je 2005. godine.

– Nazove mene Stjepan Spajić i kaže: ‘Čekam te danas do 17 sati, nisam siguran hoćeš li biti trener ti ili Mile Petković, tko prije dođe!’. Vozio sam za Zagreb preko Bosne, preko nekih planina, ne znam ni sam gdje, već sam raskinuo sa Zrinjskim. Došao sam kod Spajića i kaže on meni: ‘Rođo, imao sam sastanak Upravnog odbora. Stao sam ispred ogledala, pogledao se i rekao da si ti trener Hrvatskog dragovoljca!’ – prepričao je svoj HNL početke Simunić.

 

Iste sezone i otišao je iz Sigeta, i to u Kamen Ingrad, s kojim je iz lige izbacio upravo Hrvatski dragovoljac, za što ga je predsjednik Vlado Zec nagradio putovanjem na Svjetsko prvenstvo u Japan i Južnu Koreju 2002…

A kad je ispao iz HNL đira, okrenuo se onom niželigaškom, u kojem je dočekao i poziv sa Bruneja. Suludo bogata država željela je razvijati nogomet, a Simunić je tamo, kaže, proveo najljepši dio karijere.

– U Brunej sam došao 2008. preko jednog nigerijskog agenta koji živi u Zagrebu. Bio sam im zanimljiv jer sam spasio Kamen Ingrad, Zadar i Hrvatski dragovoljac od ispadanja, a njima je trebao netko tko će spasiti klub s dna ljestvice malezijske lige. Preuzeo sam ih sedam kola prije kraja na posljednjem mjestu i u tih sedam kola izborio sam ostanak. Produžio sam ugovor, no zbog korupcijske afere prvenstvo je odgođeno za šest mjeseci, tijekom kojih su se posvađali predsjednici saveza pa smo se priključili ligi Singapura – prisjetio se Simunić tih dana, koji je tamo senzacionalno osvojio i kup.

– To je bila potpuna senzacija. I ne samo da smo osvojili Kup nego smo bili pred dvostrukom krunom, sve do pet kola prije kraja, kada su nas potjerali iz lige zbog upletanja vlasti u rad nogometnog saveza. Dvije godine Brunej je bio u nogometnoj izolaciji, a ja sam vodio vijetnamski Ho-Ši-Min. Čim su amnestirani, napustio sam Vijetnam i vratio se dovršiti posao.

Bio je i izbornik Bruneja, a u svim tim godinama u toj posebnoj zemlji ostavio je toliko dubok trag da je dobio i pozivnicu na vjenčanje sultanova sina.

– Bogatstvo sultana vladara Bruneja je nestvarno, mjeri se desecima milijardi dolara, samo palača u kojoj žive ima 1700 soba i garažu sa 7000 automobila. I na vjenčanju je raskoš bila na svakom koraku. Prostor je bio ukrašen milijunima ruža svih boja a posluživala se hrana iz cijeloga svijeta, od iranskog kavijara i aljaških rakova, preko jastoga i japanske Wagyu govedine, do nekoliko vrsta deserata… Sveukupno 18 sljedova, serviranih u posebnom posuđu sa zlatnim i srebrenim priborom za jelo. Doista je nemoguće opisati kako je sve to izgledalo, satima bih mogao pričati o događaju koji ću pamtiti cijeli život. Ovo je vjerojatno najskuplje vjenčanje u povijesti, na kojem su se okupili šeici, sultani i prinčevi iz cijeloga svijeta – opisivao je Simunić.

Nakon povratka iz Azije, Simunić je spremno prihvaćao pozive iz Kaštel Starog, Siska, Imotskog, Zadra, Solina, Viteza, Unešića, Vodica, Postira, Posedarja, Otoka kod Sinja… I nizao klubove.

– Sad kada bi nabrajali sve klubove trebalo bi nam dosta vremena, možda je nekome to čudno, ali volim svoj posao, volim raditi i stalno biti u žrvnju. Gdje god me zovu, ja idem. A stalno me zovu – govori na ovu temu vitalni 70-godišnji trener.

– Uvijek sam se vodio mišlju da je najvažnije stalno raditi, stalno biti u nogometu. Kad bih ispao iz tog ritma, ne bih se osjećao dobro, ja drugačije ne znam. Volim reći da biti trener je slično tome kao da ste liječnik, kirurg. Ako kirurg ne operira nikoga godinu dana, sigurno gubi osjećaj za svoj posao i manje ga kvalitetno radi. Tako je i s trenerima, ako ne radite nigdje duže vrijeme, ispadate iz forme – pojasnio je legendarni Simunić svoju životnu i trenersku filozofiju.

Dok je bio u HNL-u, uzimao je mjeru i najvećima, jer Simunić je kao trener pobjeđivao Dinamo, smjenjivao Hajdukove trenere, ali i vodio utakmicu skriven među navijačima, što se pamti iz ere u Zadru. Dobio je crveni karton, mobitela nije bilo, pa se popeo na tribinu. I vikao igračima što raditi, a za njim su upute ponavljali i navijači… A to je samo jedna od milijun anegdota koje sa sobom u Gradiće donosi šjor Vjeran.

– Nema tog igrača kojem trener ne može ući u glavu. Radim svašta da bi motivirao igrače, da bi iz njih izvukao više nego u tom trenutku mogu dati. Onima koji nisu igrali znao sam davati posebne zadatke koji bi koristili momčadi – govori Simunić pa otkriva neke svoje trikove.

– U drugoligašu Uskoku sam trećem vrataru dao zadatak da bude s navijačima i svaki put kada protivnički trener nešto krene govoriti svojoj momčadi počne svirati s vatrogasnom sirenom. Jednom smo to napravili Elvisu Scoriji dok je vodio Istru, on se digne nešto reći, a sa tribine krene sirena od koje se ne može ništa čuti. Zanimljivo je bilo i u Imotskom, dok je bio u Drugoj ligi, mislim da sam jedini trener kod kojeg je Romano Obilinović uklizavao na zagrijavanju. Zalio bi malo travu ispred klupe i onda im naredio vježbu u kojoj bi im puls skakao na 200. Morali su odraditi nekoliko sprinteva s uklizavanjima prema meni, tako bi im dizao adrenalin. Potom bi ušao u svlačionicu, uvijek sam tražio neki stol kojeg bi mogao baciti, zatresti, tako da probudim vrelu krv u igračima. Kada se borite za svaki bod onda morate sve činiti da igrač vjeruju u tu borbu. U Imotskom smo na stadionu imali reklamu “Volim Imotski”, svi su morali uklizati prema njoj, tko nije uklizao znao je da neće igrati. Također, uvijek govorim igračima da je domaći teren sveta trava, kod kuće se ne smije gubiti utakmice. Jedno je sigurno, gdje god da dođem svlačionica gori i trese se od galame.

Kao trenerske uzore izdvojit će velikane poput Tomislava Ivića, Držaan Jerkovića, Otta Barića i Vlatka Markovića

– Izuzetno je važna kemija u svlačionici, to sam naučio još od Tomislava Ivića. Nakon cijele moje karijere mogu reći da su tri stvari najvažnije za trenere. Prva je da imate kemiju u momčadi, da imate dobar odnos s igračima. Druga je da su igrači kamikaze, da su maksimalno fizički spremni, da mogu poginut za svog trenera. Treća je da momčad na terenu uvijek ima taktičku disciplinu, da je kompaktna i jezgrovita. Sve su moje momčadi takve, da od napadača do stopera postoji kompaktnost – objašnjavao je Simunić.

U svakom slučaju, u nogometne Gradiće stigla je karizma, stiglo je iskustvo, stigle su priče uz koje će biti lijepo provoditi vrijeme. Stigao je Vjeran Simunić, čovjek kojeg su u Singapuru često uspoređivali s Joseom Mourinhom.

– Kažu da imamo isti gard, da sam arogantan i pretjerano samouvjeren. Kako i ne bih bio kad smo im uspjeli odnijeti dva trofeja i naš teren učiniti neosvojivom utvrdom. Prije svake domaće utakmice igračima kažem da na svetog tlu ne smiju izgubiti bodove – poručio je Simunić.

Neka i Gradići postanu neosvojiva utvrda, neka i u Gradićima svlačionica gori i trese se od galame. I od slavlja nakon neophodnih pobjeda, jer ulazak u sezonu je zabrinjavajuće loš. Pet utakmica, pet poraza, četiri postignuta i 23 primljena gola… Idealno za spasitelja poput Vjerana!

Djelatnici VG Vodoopskrbe i sutra nastavljaju s radovima na vodoopskrbnom sustavu. Baš kao i danas, stanovnici dijela Zagrebačke ulice i to kućni brojevi 118,120,120/1,122,124,126 i 128 sutra neće imati vode od 12 do 14 sati.

No, cisterna s vodom nalazit će se na parkiralištu ispred zgrade kod kućnog broja 122.

Vode sutra neće imati i stanovnici u ulici kneza Ljudevita Posavskog od kućnog broja 1 do 35B i Kolodvorskoj ulici kućni broj 38. Vode neće biti od 9 do 13 sati, a cisterna s vodom će se nalaziti ispred kućnog broja 19.

– Opskrba vodom biti će omogućena u najkraćem mogućem roku nakon završetka radova – javljaju iz VG Vodoopskrbe.

Vrijedne žene iz Mraclina jelima od zelja nakratko će nas vratiti u djetinjstvo i podsjetiti na jela koja su nekada spremale naše bake, ali su i danas aktualna u kuhinjama moderne domaćice.
No, mraclinske Anđele ono što će pripremiti bit će prema starinskim receptima. ‘Jela od zelja’ ujedno su ovogodišnja tema gastro-spelancije ‘Po starinski’ koja vas ove subote 21. rujna čeka u Mraclinu.

Svoja nepca moći čete počastiti poznatim krpicama sa zeljem, pečenim buncekom s kiselim zeljem, sarmom s kramperom, ali bit će tu i nezaobilaznih štrukli s tropom. Osim slanih jela, za ‘podići’ šećer bit će tu još orehnjači, makovnjači, gibanice z rožičov, ali i drugih finih starinskih kolača.

Za glazbeni dio pobrinut će se mraclinski dečki iz Tamburaškog sastava “Alibi”. Druženje na Drevinom gruntu počet će u 14 sati.

 

Iz produkcije Štoos teatra proizašla je nova predstava ‘Roža – Cura s greškom’ čija će premijera biti u srijedu 25. rujna u dvorani Gorica. Riječ je o predstavi prema motivima pripovijetke Slavka Kolara ‘Svoga tela gospodar’, a pripremio ju je autorski tim Žak Branko Valenta i Ana Katulić koja će ju i izvesti.

„Kad Roža Brezovićeva ne bi imala falingu, ne bi ona tebe čekala“, progovara Slavko Kolar o liku Rože; ni žene, ni djevojke u svojoj pripovijetci „Svoga tela gospodar“. Krepkim i trpkim humorom kroz prizmu tada uobičajenog ugovorenog braka šepave Rože i partnera joj Ive iznosi svu surovost i licemjerje hrvatskog sela i seljaka. Kolar ne navija, ne rida niti nariče, već upozorava, nasmijava i opominje.

Upravo za tom „Rožom“ poseže autorski dvojac Valenta/Katulić kao polazištem ovog autorskog projekta kojim otvaraju neuralgična i urgentna pitanja ugroženog položaja i vrednovanja žene danas; kad se mukom generacija žena izborena stečena prava u brojnim zemljama svijeta ponovno dovode u pitanje, dok se u drugima tek trebaju izboriti.

Kolareva Roža u projektu zrcali aktualnu situaciju i anomalije u hrvatskom društvu kojima svjedočimo, a u kojem je položaj žene ugroženiji no ikad. Autori ne romantiziraju i ne osuđuju, već pozivaju na konstruktivni dijalog i iznalaženje rješenja.

Njihova Roža nije heroina novog doba, već tiha snaga svojeg vremena čiji su snovi satkani od želje za humanošću, za priznavanjem i traženjem ispravnih ljudskih odnosa i ponašanja. Tamo gdje je počela sanjati Roža nastavljaju autori, dekonstruirajući romantizirani san da je za sreću dovoljno malo čarobne prašine i da se za ljubav baš sve u životu treba probati.

Predstava je sufinancirana sredstvima Grada Velike Gorice kroz Program Javnih potreba u kulturi za 2024., a premijera je ostvarena u suradnji s Pučkim otvorenim učilištem Grada Velike Gorice.

Premijera počinje u 20 sati, ulaz je besplatan i svoje ulaznice možete nabaviti na blagajni POUVG od 8 sati na dan izvedbe.

Kao što su to već ranije činile, članice Društva žena Buševec novim su didaktičkim igračkama odlučile iznenaditi mališane iz Dječjeg vrtića Lojtrica u Velikoj Mlaki. Riječ je o donaciji igračaka koje će vrtićancima omogućiti savladavanje i učenje slova i riječi, rastavljanja na slogove, kao i rimu.

– Ove godine smo odlučile pomoći u vidu didaktičkih pomagala onim najmlađim i najosjetljivijim članovima našega društva. Posjetile smo dječji vrtić “Lojtrica” u Velikoj Mlaki. Zahvaljujemo se Sandri Maršić, odgojiteljima, članovima Stručnog tima i ravnatelju Branimiru Bakranu na suradnji i gostoprimstvu. Velika hvala vrtiću na zahvalnici za naše društvo, a korištenjem didaktičkih pomagala djeca razvijaju kognitivne i motoričke sposobnosti, uče o sebi i drugima – poručile su.

Didaktičke igračke žene iz Buševca kupile su sredstvima Zagrebačke županije.

FOTO: Društvo žena Buševec