Poveži se s nama

Scena

Gorički bendovi u doba korone: Nastupa i 80 posto manje, Pirati – snimili album!

Dva benda potpuno različitih žanrova, Pirati i Retrodukcija, proživljavaju gotovo identičnu sudbinu. Kao i svi ostali glazbenici, suočeni su s teškom krizom u svojoj branši, u doba korone nastupi im se mogu nabrojati na prste jedne ruke, a dobar dio njih živi od glazbe…

Objavljeno

Velike su se polemike povele u ova teška vremena oko položaja glazbenika, oko njihova statusa u doba korone, jer kao da je mnogima bilo teško shvatiti da u toj priči nisu samo slavni, poznati i bogati, nego cijeli niz ljudi koji nisu u prvim redovima, ali od glazbe i nastupa žive. Naravno, tako je i goričkim bendovima, pogotovo onima čiji su se članovi posvetili isključivo glazbi.

– Kako preživljavamo sve ovo? Iskreno, žešća borba! Sve je palo za 80 posto, tako smo negdje računali… Baš nije lako, jer od nas sedmorice u bendu samo nas dvojica radimo, svi ostali žive od glazbe – kaže nam Ante Vidović iz benda Retrodukcija.

U ovom trenutku, nažalost, od glazbe kod nas ne može živjeti nitko, pa se svatko snalazi kako zna i umije. I čeka da prođe cijela ova situacija, da se i glazba i cijeli svijet konačno vrate u normalu.

– Znate koliko smo nastupa imali ovo ljeto? Jedan u šestom mjesecu, jedan u sedmom i dva u osmom. I to je to. A da je sve bilo kako treba, prema rezervacijama, imali bismo 30 svirki već do 1. kolovoza! Mislim da to sve govori – govori Vidović.

Da stvar bude gora, do totalnog zastoja je došlo taman nakon velikih ulaganja.

– Baš tako, malo smo se pojačali, priključili još jednog pjevača, uložili smo velike novce u razglas i rasvjetu, općenito u opremu, a kad se sve to trebalo početi vraćati, dogodilo se ovo što se dogodilo. Klubovi su ‘riknuli’, od toga neće biti ništa tko zna do kad, ali vjerujem da će se stvari ipak brzo normalizirati, da ćemo se vratiti svirkama, nastupima i svemu onome za što živimo – kaže jedan od osnivača Retrodukcije.

Sličnu sudbinu proživljavaju i ostali gorički bendovi, među kojima su i Pirati.

– Nas sedam živi striktno od glazbe, tako da nam je sve ovo velik stres. Ja imam školu harmonike pa mi je nešto lakše, ali dečkima je dosta škakljiva situacija. Kao i svim bendovima koji se time profesionalno bave – rekao je Siniša Biško iz Pirata.

Kao i Retrodukciji, velik dio gaža su im svadbe, kojih mjesecima nije uopće bilo.

– Ta prva dva, tri mjeseca ‘lockdowna’ nije se radilo apsolutno ništa. Sve je odgođeno, a mi taj gubitak nikako nećemo moći nadoknaditi. Naše iskustvo je da sve normalno funkcionira na svadbama, ali mediji plaše ljude i opet dolazi do odgoda, i u ovom drugom valu – požalio se Biško.

Međutim, nije svako zlo za zlo…

– U ovom razdoblju smo se malo više okrenuli autorskom radu, onome za što svih ovih godina nismo imali vremena. Ušli smo u studio, primili se snimanja i napokon smo s Croatia Recordsom uspjeli dogovoriti izdavanje albuma – kaže Siniša.

Svirki do kraja godine Pirati imaju jako puno, raspored je ispunjen, ali sve to visi…

– Pišemo, snimamo, vježbamo, radimo probe i čekamo da nas puste da radimo u normalnim uvjetima. Ovo više stvarno nema smisla – zaključio je Biško.

Scena

Prvi singl Ive Horvata brzo je dospio na prvo mjesto liste TOP 20

Zahvaljujući glasovima publike pjesma Novo lice s 19. skočila na vodeće mjesto

Objavljeno

on

Prvi singl velikogoričke grupe Ivo Horvat ostvario je veliki uspjeh. Nakon što je prošlog tjedna ušla na HRT-ovu Top 20 listu, pjesma Novo lice glasovima publike s 19. je dospjela na prvo mjesto ljestvice.

1. IVO HORVAT – NOVO LICE

2. NIKOLINA – SRCE

3. GIBONNI – KIŠA (Z’NAAB)

4. FRANKA – BOLJI LJUDI

5. MASSIMO – PUTUJEMO I KAD STOJIMO

6. SILENTE – NIKADA OVAKO

7. DORIS DRAGOVIĆ – SNA’ĆU SE JA

8. PAVEL – JEDAN DOBAR DAN

9. ANA OPAČAK & GABI NOVAK – PJESMA

10. DANIJELA MARTINOVIĆ – LJUBAV NE ODUSTAJE

11. TONČI HULJIĆ & MADRE BADESSA feat. PETAR GRAŠO – INAMORANA

12. MIA – POMALO SLUČAJNO

13. IVANA KINDL – BOND

14. U POL’ 9 KOD SABE – SVEMIRSKA SILO

15. BARBARA MUNJAS – LIKE I WANTED

16. FILIP DIZDAR – SKUPA U SAMOĆI

17. BLUVINIL – HEROJI

18. DETOUR – HAWAII

19. NOELLE – NE LAŽI

20. ZDENKA KOVAČIČEK – NOVA JA

Nastavi čitati

CityLIGHTS

VIDEO Ivo Horvat stigao u grad s novim licem

Velikogorički bend Retrodukcija počeo se baviti autorskim radom i dobili smo novi bend – Ivo Horvat. Već je izašla i prva njihova pjesma

Objavljeno

on

Već punih 15 godina velikogoričku publiku, kao i onu u zagrebačkim klubovima, svojim nastupima zabavljao je “cover bend” Retrodukcija. Predvođeni braćom Vidović, Ivanom i Antom, stekli su već i pristojnu popularnost, pa su ih još davno i mnogi mladenci počeli odabirati za svoje svadbe.

Nastupali su posvuda, izvodili tuđe stvari na vrlo visokoj razini, pokušavali se probiti na glazbenom nebu i čekali svoju šansu za iskorak. I za vlastitu glazbu.

Upravo zato se malo tko iznenadio kad su dečki iz benda objavili da se okreću autorskom radu, i to u novom obliku, kao “Ivo Horvat”.

– Kako je nastalo ime? E, to je zabranjeno pitanje… – sa smiješkom govore dečki iz benda, koji ipak žele zadržati malu dozu tajnovitosti, pa nastavljaju u sličnom stilu:

– Ivo Horvat je zasad jedan nepoznati uzorak, a ovo neobično vrijeme samo nam je bilo dodatni motiv da ga predstavimo javnosti. Susrećemo ga na raznoraznim dokumentima, a sad kad ima prvu pjesmu bit će mu lakše u životu. Sa svakom novom pjesmom dobit će još više vlastite osobnosti… Uglavnom, veselimo se našoj sadašnjoj, kao i budućoj publici. Sve to skupa pretvorilo se u nevjerojatnu pozitivnu silu i tko zna što nas sve čeka na ovom ‘divljem’ glazbenom putovanju.

Publici se Ivo Horvat predstavio i prvom pjesmom, nazvanom “Novo lice”, za koju je snimljen i prilično atraktivan spot.

– Tom pjesmom otvaramo vrata prema publici. Nastala je za vrijeme pandemije, ali ne bismo je baš potpuno vezali uz to. Rekli bismo da su promjene normalna stvar i tako je oduvijek. Promjene moraš prihvatiti, inače te pregazi vrijeme. Novo lice je pjesma koja je borbena i poziva na akciju. Svaki dan imamo neko novo lice koje treba prihvatiti i s njim hrabro izlaziti u vanjski svijet. Ponekad je to zaljubljeno lice, ali i lice s neposlušnom frizurom. Na kraju, ako si ustrajan, nema straha. Upravo zbog toga smo odabrali ovu pjesmu kao prvu. To je naša promjena, naše novo lice – poručuju iz benda.

Ivan Vidović je glavni vokal Ive Horvata, a oko vrata je i gitara, koju svira i njegov stariji brat Ante Vidović. Na bubnjevima je Mihael Vlah, Krešimir Kottek svira klavijature i saksofon, Karlo Vlahek trubu, a Mario Pavlić je prateći vokal, a istovremeno svira i gitaru, i klavijature. I sve je to ekipa koja je činila Retrodukciju, koja se neće gasiti, nego nastavlja funkcionirati usporedno s novim bendom.

– Upravo tako, svi članovi Retrodukcije su i članovi Ive Horvata. Kad smo izašli sa novom idejom u bendu, svi članovi su bili za, jer željeli smo na neki način razdvojiti te dvije priče. Ono što radimo i što ćemo raditi ne mora imati vezu sa prethodnim bendom. Na ovaj način dobivamo autorsku slobodu eksperimentiranja i traženja novih zvukova. To je zabavan proces. Veselimo se svemu što nas čeka na ovom novom glazbenom putovanju – poručuju iz benda.

Planovi za sljedeće korake već postoje.

– Radimo nove pjesme, imamo inspiracije i nadamo se da će nas poslužiti i dalje. Idemo korak po korak pa do albuma – najavljuju dečki iz Ive Horvata.

Već su se, kažu, pošteno zaželjeli i glazbe, i nastupa, i publike…

– Čekamo da pandemija prođe, optimistični smo te nastavljamo tamo gdje smo i stali, a tamo nema labavo! Mi smo spremni – optimistični su gorički glazbenici.

 

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

‘Prvi put zapjevao sam u goričkom kinu, a onda su ovdje pjevali svi osim mene…’

Jacques Houdek proslavio je svojih 20 godina na sceni albumom “Glavom i bradom”, a tim je povodom dao opširan intervju za naš mjesečnik Reporter, koji je s izlaženjem počeo otprilike kad i ovaj velikogorički pjevač sa svojom karijerom. Ovo je Jacquesova gorička priča…

Objavljeno

on

Nekako u isto vrijeme kad su krenule i ove novine, tamo početkom ovog stoljeća, na svoj glazbeni put otisnuo se jedan naš klinac. Ime mu je bilo Željko, prezime Houdek, a njegov talent za pjevanje vrlo je rano bilo nemoguće ne primijetiti.

Usporedno s OŠ Eugena Kumičića, mali Željko pohađao je i glazbenu školu u svome gradu, a prvi nastup na daskama goričke kino dvorane imao je već u prvom razredu osnovne škole. I moglo se već tad nekako pretpostaviti da je riječ o dječaku kojeg čekaju velike stvari u budućnosti.

U međuvremenu je Željko postao Jacques, a njegov glas upoznala je cijela nacija, malo potom i Europa. Iza njega je 15 diskografskih izdanja raznih vrsta, iza njega je ostvaranje dječjeg sna kroz nastup na Eurosongu, a kroz televizijske show programe postao je itekako važan faktor na hrvatskoj glazbenoj sceni.

Drugim riječima, mali Željko je uspio.

I evo, već 20 godina je iza njega, puna dva desetljeća stvaranja, što se učinilo kao sasvim solidan povod za jedan opširniji razgovor…

Nedavno ste objavili pjesmu “Čudo je moguće”, jednu vrlo posebnu božićnu pjesmu. Kako je nastala i zašto je drukčija od svih ostalih božićnih pjesama na koje smo navikli?

– Pjesma “Čudo je moguće” za mene je doista čudesna, a način na koji je nastala prilično je zanimljiv. Nakon što smo godinu dana pokušavali pronaći neki termin da se nađemo, do mene je došao Marko Vucković, mladi glazbenik iz Samobora, kod kojeg moj David uči svirati gitaru. Još prije godinu dana zamolio me za savjet u vezi jedne pjesme koju piše, nije bio siguran koliko je to dobro… Donio mi je neke svoje skice, a prva pjesma koju mi je predstavio bila je “Čudo je moguće”. Doduše, pjesma je još bila u začecima, imao je samo prvu strofu, ali ona me toliko inspirirala da sam odmah dopisao ostatak pjesme. Sve se otvorilo i u dva sata smo dovršili pjesmu. Dan poslije smo je još izbrusili do kraja. I ta pjesma mi je stvorila problem, jer u tom sam trenutku bio u finalizaciji svog pop albuma s 20 pjesama, koji se zove “Glavom i bradom” i izašao je krajem prošle godine. U tom trenutku nije mi se činilo moguće uklopiti pjesmu “Čudo je moguće” u sve to, ali morala je izaći baš sada zato što govori o ovom trenutku, o ovoj specifičnoj godini, o neobičnoj situaciji u kojoj se našao cijeli svijet, pa tako i naša lijepa Hrvatska. Osjetio sam da ljudi to moraju čuti i u roku od nekoliko dana snimili smo pjesmu, a zatim i spot. To je svojevrsna čestitka mene i mog tima svim ljudima dobre volje, jedna vrsta ohrabrenja, jer čudo je doista moguće ako vjeruješ u njega. Da ne vjerujem u to, ne bih o tome ni pjevao. Atipična je božićna pjesma, inače pjevamo o zvončićima i pahuljicama, a ove godine to mi se činilo potpuno neprikladnim. Bavim se pop glazbom, zabavom, ali uvijek osjećam veliku društveno-socijalnu odgovornost da budem u duhu vremena.

Kako općenito gledate na ovo teško vrijeme, za sve nas, ali pogotovo za vas glazbenike? Kako koristite ovo vrijeme bez nastupa i koncerata, kako se nosite sa svime što prolazimo?

– Prošle godine imao sam jedan koncert i četiri nastupa. A to je, naravno, ništa… Nastojao sam kreativno nadopuniti to razdoblje radom na albumu, koji sam i bio dužan publici. Album “Glavom i bradom”, a 20 pjesama ima pomalo i u inat 2020. godini. Međutim, ovim albumom prije svega simbolično obilježavam 20 godina svoje karijere. Počeo sam 19. prosinca 2000., prvi koncertom u Saxu, zbog čega je i službeni datum izlaska albuma bio 19. prosinca 2020. To je moj odgovor na ovu situaciju. Nisam se žalio što nemam koncerte, iako mi je, naravno, jako teško… Ne samo emotivno, nego i logistički. Nema koncerata, nema života. Ima puno ljudi koji rade za mene, suradnika koji su uz mene već godinama i od toga živimo. Bilo je teško i izazovno, pri čemu ne očekujem da će se vrlo brzo situacija normalizirati. Glazba je zabava, a zabava dolazi zadnja, jer ona je neka vrsta luksuza… I na to ne možemo utjecati. Treba iz ove situacije izvući maksimum, a ja sam to i učinio ovim albumom. I, naravno, nadoknadio sam neka druženja s obitelji.

Vaša je karijera započela prije točno 20 godina, puno je toga iza vas. Što iz u tog razdoblja smatrate svojim najvećim i najvažnijim postignućem, jeste li ostvarili sve svoje želje i ambicije?

– Proletjelo je ovih 20 godina. Ostvario sam puno više nego što sam inicijalno očekivao, jer u početku očekivanja zaista nisu bila velika. Želio sam se samo baviti glazbom, nisam imao viziju da ću biti nekakva velika zvijezda, bila mi je važna samo glazba. Iz tog aspekta sam nadmašio svoja očekivanja. Kad pogledam svoj CV, što sam sve napravio, mogu biti stvarno ponosan. Mogu izdvojiti 15 diskografskih izdanja u 20 godina, pa onda 22 koncerta u punom Lisinskom, pa četiri Porina i više od 20 nominacija, sve moguće nagrade diljem regije… Tu su i dva Eurosonga u ulozi autora, jedan u ulozi izvođača, jako puno talent showova u kojima sam redovito sudjelovao kao mentor i član žirija, pa tri pobjede u showu “Zvjezde pjevaju”, dvije pobjede mojih kandidata u “Voiceu”.
Ove godine sam otvorio i svoju školu pjevanja, odnosno vokalni studio… Dakle, bio sam vrijedan, puno sam radio, proputovao sam gotovo cijeli svijet i svakako sam nadmašio prvotna očekivanja, koja nisam ni imao. No to ne znači da više nemam želja, ambicija i snova. Apsolutno imam želje i snove, ipak sam još mlad, tek na ulazu u četrdesete, ha, ha.

Možete li izdvojiti svoju pjesmu koja vam je najdraža, najvažnija? Ili to spada u onu “pjesme su kao djeca, sve ih jednako volim”?

– Iskreno, to je inače jako teško, ali moram priznati da je pjesma “My friend” najdraža i najvažnija. To je ostvarenje jednog tridesetogodišnjeg sna, jer prvo sjećanje koje imam na Eurosong je iz dana kad sam imao šest godina i gledao Johnnyja Logana u bijelom odijelu. Kad mi se dogodilo da nakon toliko godina i sam odem na Eurosong, točno 30 godina poslije, vidio sam tu puno simbolike. Taj Eurosong smatram svojim velikim uspjehom i jako crticom u karijeri, zbog čega je ta pjesma ima posebno mjesto u mom srcu.

Snimili ste i nekoliko vrlo zanimljivih dueta, imate li još neku želju u tom smislu, nekog izvođača s kojim biste voljeli na taj način surađivati?

– Da, snimio sam jako puno dueta, ali koliko ih tek još želim snimiti, ha, ha… Uglavnom su u pitanju legende, i moram reći da mi je žao što nisam ništa uspio snimiti s Oliverom, ali imao sam priliku s njim zapjevati jednom u životu… Na moj 34. rođendan, bio mi je posebni gost u Lisinskom, to mi je bio najljepši mogući poklon. Izdvojit ću duet s Doris Dragović, koji mi je osobito drag, a nebrojeno puta sam snimao i s Vannom, Ivanom Kindl i Terezom Kesovijom, koja je moja ljubav… Imao sam priliku zapjevati i s Josipom Lisac, s Kićom Slabincem, no ima još puno ljudi s kojima bih volio surađivati. Dueti su jedna posebna disciplina, u kojoj se događaju ti neki izljevi ljubavi. Oni su, na neki način, čak i vođenje ljubavi, ha, ha. Kad se povežu dvije duše, kroz izraz koji im je najprirodniji, kad se spojimo u pjesmi koja nešto znači i jednom i drugom, onda je to suradnja koja dopire i do najdubljih sfera, do najdubljih emocija. Uvijek treperim na pozornici kad sam s tim svojim kolegama i kolegicama, gotovo osjećam uzvišenost kad pjevam duete. Volio bih snimiti još puno toga s domaćim, ali i stranim glazbenicima. Dobro, to su snovi koji će vjerojatno i ostati snovi, ali Bože moj, ha, ha.

Jacques je tijekom karijere surađivao s brojnim imenima s domaće glazbene scene… Foto: Tomislav Miletić/PIXSELL

Koliko ste često u ovih 20 godina nastupali u svome gradu, u Velikoj Gorici? I jeste li u svojim počecima mislili da će toga biti i više, češće?

– Dugo godina sam zamjerao vodstvu Velike Gorice što me nisu zvali ni za što osim kad je trebalo pjevati besplatno. To je priča koju mnogi moji kolege pričaju za svoje sredine. Valjda je to neki standard, da nisi nikad dovoljno zanimljiv da bi te tvoj grad ugostio… I kad sam se odselio iz Velike Gorice, sad je prošlo već 17 godina, praktički svaki tjedan dolazio u Goricu i viđao plakate za nastupe mnogih mojih kolega, i to svakakvih, čak i onih koje ne volim nazivati kolegama, svi su se oni tih godina ostvarili u mojoj Velikoj Gorici, u kojoj ja to nisam mogao. Osim, kažem, kad bi bila neka prigoda kao otvaranje nečega, Sveta Lucija, dani ovoga ili onoga… Međutim, jednu osobu moram izdvojiti kao pozitivnu figuru u cijeloj toj priči, a to je gospođa Snježana Špehar. Ona je svoju karijeru posvetila umjetnosti, programima koje je dovodila u Veliku Goricu, i uspjela je nametnuti kvalitetu. Kroz njezine programe i ja sam se razvijao, osjećam da me cijeni, mene i moj glazbeni put, a uvijek je navijala za Goričane i za sve nas. Da nije bilo nje, ne bi bilo ni mene previše u Velikoj Gorici. Puno joj se zahvaljujem i ovim putem. Ta se situacija ipak malo popravila posljednjih godina, imao sam prilike nastupati i za Grad, pjevao sam na goričkom Adventu… Pamtim svaki taj nastup, sve susrete s publikom iz moje Gorice, bilo to u maloj dvorani u Galženici, u dvorani POU-a ili na otvorenom. Svi ti nastupi jako su mi dragi, baš kao i oni prvi, upravo u našoj kino dvorani. Kao klinac sam baš tu prvi put pjevao solo, u prvom razredu osnovne škole. Velike su to emocije… Čak sam i snimao jedan dokumentarni film, koji je HRT radio o meni uoči odlaska na Eurosong, i velik dio toga snimali smo, naravno, upravo u mojoj Gorici. Tu sam završio i osnovnu glazbenu školu, tu sam odrastao.

Kakve vas uspomene vežu za odrastanje u Velikoj Gorici? Gdje i kako ste provodili vrijeme, gdje ste izlazili u tinejdžerskim godinama, što vam je posebno ostalo u sjećanju?

– Gorica je u to vrijeme bila mali gradić, čak i predgrađe Zagreba, bitno drukčija nego danas. I tad je bila mnogoljudna, ali osjećaj je bio sličan ovome koji imam danas, kad živim u Samoboru. I on je nadomak Zagreba, ali ima tu neku svoju klimu male sredine. Živim u prvom selu do Samobora, život je seoski, a to mi paše, to volim. U Gorici su još uvijek moja braća, sa svojim obiteljima, tu su mi i roditelji, tako da često dolazim u Goricu. Uz naš grad vežu me najljepše uspomene. Ekipa iz kvarta, iz moje ulice, nedavno se nažalost okupila na jednom pogrebu, pričali smo između sebe da se baš i nismo morali naći u takvoj prigodi… Pa smo se dotakli i djetinjstva, koje je zaista bilo predivno, s jako puno najljepših mogućih. Iako sam otišao davno, prvo za Zagreb, a onda prije četiri godine i za Samobor, iz Gorice moje srce nikad nije otišlo. Ne možeš negdje proživjeti 23 godine života, a da to ne ostane zauvijek. Uvijek mi je drago sresti ljude iz Gorice, iako to često bude i smiješno, jer ljudi misle da sam ih iz nekog razloga zaboravio. A jako bi se morali promijeniti da bi zaboravio svoje ljude. Ovim putem sve koji me znaju, iz tih dana mladost, najsrdačnije pozdravljam.

Koliko ste danas vezani uz Veliku Goricu, koliko često imate vremena doći u svoj grad, družiti se sa prijateljima iz djetinjstva?

– Često dođem, prvenstveno kod roditelja, a imam i puno prijatelja. S nekoliko njih sam i u stalnom kontaktu. Kad se sjetim tog vremena, svi smo mi zapravo gravitirali Zagrebu, pa sam i ja u Zagrebu krenuo u svoju karijeru. Kad pobrojim sve te intervjue u ovih 20 godina, sve detalje iz biografije, najčešće me ipak nazivaju velikogoričkim pjevačem, tako da je ovaj grad ipak prvi za mene.

Osim pop glazbe, Jacques je radio i dječju glazbu, uključujući i popularnog “Bubamarca”… Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Kako gledate na Veliku Goricu iz današnje perspektive, što vam se u ovom gradu sviđa, a što baš i ne?

– Ne mislim da sam u poziciji bilo što u gradu kritizirati, budući da već dugo ne živim ovdje. Danas ipak mogu kritizirati i opominjati ljude u Samoboru, jer stvari uvijek mogu biti bolje… Što se Gorice tiče, doista nemam potrebu kritizirati, jer ipak dolazim kao gost. Kao takav, mogu vidjeti jedan prekrasno uređen grad koji je baš nekako kad sam ja otišao krenuo cvjetati. I procvjetao je. Od onog prekrasnog Parka Franje Tuđmana, kod moje bivše škole, pa cijeli centar, koji je doživio potpuni makeover u ovih 15-ak godina. Vidim lijep grad u kojem se lijepo živi, koji se gradi, koji je dostojan modernog čovjeka, idealan za modernu obitelj. Gorica danas ima sve što nekad možda i nije imala, a zadržala je taj svoj neki šarm.

Budući da su i naše novine Reporter krenule kad i vaša karijera, 2000. godine, moramo vas pitati koliko ste često dolazili u doticaj s tim novinama? Pratite li i danas možda lokalne medije, koliko ste “unutra” po pitanju događanja u našem gradu?

– Pratio sam itekako Reporter, nekad je tu radio i Dalibor Petko, koji me uvijek kontaktirao u mojim prvim koracima, prvim festivalima, prvim Dorama… Mislim da imam i neke naslovnice Reportera koje čuvam, neke intervjue i razgovore. Bilo bi zanimljivo sad ih pročitati, vidjeti kako se čovjek razvija i mijenja kroz takvo razdoblje. Lokalne medije ne pratim, ali nemojte mi to uzeti za zlo. Često ni o sebi neke stvari ne pročitam, ne zanima me više nakon toliko godina svakakvih iskustava. O sebi pročitaš svašta, i što ima i što nema veze s istinom, pa ti prestane biti važno. Zamolio sam prijatelje da mi sačuvaju ako na nešto nalete, jer lijepo je imati nekakvu arhivu, ali ne pratim… Živimo u vrijeme elektroničkih medija, na telefonu smo stalno i ono što je bitno uhvatim, i u Samoboru, i u Zagrebu, i u Gorici. Ako ništa drugo, izvijeste me mama i tata o svemu.

Nastavi čitati

Reporter 404 - 13.05.2021.

Facebook

Izdvojeno