Čitanje joj je bilo prva ljubav, tek u dvadesetima se počela baviti ozbiljnijim pisanjem, njen rad prepoznat je i izvan granica Hrvatske, prevodi djela s turskog, iranskog, arapskog…I napisala je jedan od onih zaraznih hitova grupe Meritas “Dan je tvoj”. Rođena je u Zagrebu, ali od svoje treće godine živi u Velikoj Gorici. Riječ je o poznatoj književnici Dariji Žilić.
Kad sam je zamolila da se ukratko predstavi rekla mi je kako to baš i nije jednostavno jer je mnogo toga, baš kao i većina ljudi, ali kroz razgovor vrlo brzo shvatite koliko je drugačija i nadasve talentirana.
-Diplomirala sam povijest i komparativu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, imam status slobodnog umjetnika (članica HZSU). Rođena 1972. u Zagrebu, a od 1975. živim u Velikoj Gorici, započela je svoju priču Darija, te pojašnjava kako je otkrila ljubav prema pisanju.
-Još kao djevojčica voljela sam puno čitati, no zanimljivo, svoju prvu knjigu “Grudi i jagode” sam objavila tek 2005. godine. Čitanje mi je bilo važnije od pisanja, počela sam tek u dvadesetima s ozbiljnijim pisanjem kritika, eseja i pjesama.
Na pitanje što je prvo napisala i kome je prvome dala da to pročita, odgovara: “Ne sjećam se, zanimljivo pitanje.”
Kako kaže, inspiraciju crpi iz svakodnevice, čitanja, ljubavi, metafizičkom…
-Knjiga „Pleši, Modesty, pleši“ donijela mi je najveći proboj na književnom polju, da tako kažem. Ponosna sam na rad prije svega, to da se više od dvadeset godina bavim onim što volim. Članica sam HZSU-a, zajedice slobodih umjetika Hrvatske.
A upravo taj višegodišnji rad prepoznat je i izvan granica Hrvatske.
-Prije godinu i pol, dobila sam nagradu Orfej za poeziju u Bugarskoj, to mi znači jer posebno je kad si vani priznat, tamo nema veza i vezica. Moj rad prepoznat je i u Turskoj, često gostujem na festivalima ondje, nastupala sam i u Iranu, SAD-u, Francuskoj,Slovačkoj, Poljskoj, Makedoniji, Bugarskoj, Crnoj Gori, bila na književnoj koloniji u Vojvodini, dobila književne rezidencije u Sarajevu i Skopju, stipendiju u Njemačkoj-govori nam Žilić.
Jedna je od onih rijetkih koja je sve postigla svojim trudom i zalaganjem, bez nečijeg poguranca koji bi značio vjetar u leđa,
-Možda to jest teško, ali je i oslobađajuće, jer se razvijaju mnoge sposbnosti za koje i nisam znala. Recimo pjevanje jazz standarda, prevođenje. Podrška su uvijek moji dragi svi, bez kojih ne bih mogla raditi tako plodonosno…
Kaže često je pitaju može li se živjeti od pisanja, te ističe kako kreativni ljudi sami smisle poslove, pišu, prevode, nastupaju, voditelji su, kritičari, urednici…
-Ako nešto voliš i uporno radiš, moći ćeš i živjeti od plodova svog rada. Treba se usuditi. Inače, dosta sam knjiga prevela s engleskog jezika, turske autore Orhana Kemala, Tozana Alkana, Leylu Karachi, te niz arapskih, iranskih, i američkih autorica i autorica. Radim i kao urednica u časopisu Riječi, uredica sam brojnih knjiga, a u časopisu Vijenac uređujem suvremenu hrvatsku poeziju.
Znanje se množi dijeljenjem, pa tako ova svestrana umjetnica nesebično podučava pisanju one koji jednoga dana možda krenu upravo njenim stopama.
-Nedavno sam imala radionice za pisanje u Gimnaziji Velika Gorica, prije toga u okviru Cekapea u Gorskom kotaru, bilo je to vrlo uspješno, a nadam se i dalje potpori grada Velike Gorice za takve programe.
Pisala je i za naš glazbeni dvojac Meritas, jedan od njihovih najvećih hitova je upravo njeno djelo, a to malo ljudi zna.
-Da, baš sam sretna da sam pisala za tako kvalitetnu grupu, Meri i Anita su sjajne glazbenice. “Dan je tvoj” bio im je prvi hit. Često sam je na radiju znala čuti, a i dan danas mi kapne lova za tu pjesmu na konto autorskih prava, premda je prošlo već oko 33 godine od njene objave. Razmišljam o tome da opet za nekoga napravim pjesmu, potrudit ću se više prezentirati svoj rad jer pisati na zadanu glazbu posebna mi je inspiracija.
Svi njoj dragi su joj podrška u životu, obitelj, istče kako joj je posebno otac volio dolaziti u Veliku Goricu na događanja na kojima je sudjelovala, na tribine, skupove…
Vlasnica je brojnih nagrada, tu je nagrada Kiklop za najbolju knjigu poezije u Hrvatskoj 2010. za knjigu “Pleši, Modesty, pleši”, nagrada Julije Benešić za najbolju knjigu eseja 2010. za knjigu “Muza izvan geta”, nagrada Orfej za poeziju 2020. u Povdivu, u Bugarskoj.
Za kraj pitamo kakav je status književnika u Hrvatskoj danas?
-Ne volim kukati, kreativna sam, sama sam osmišljavala poslove, radionice pisanja, prevodila sam puno, kao što sam već rekla, radim kao kritičarka i urednica, posla je i previše.
U vrijeme prije televizora… tako bismo mogli datirati današnju priču, koja svjedoči o istinskoj povezanosti u obitelji i ritualima Turopoljaca i Turopoljki u božićno vrijeme.
Da ne bi bilo zaboravljeno, ostalo na vremenskoj crti koja blijedi kako starije stanovništvo nestaje, Etno udruga Kurilovec svojevremeno je snimila predstavu Nešto staro, nešto novo gdje je ekranizirala “Božić kak negda”, po ideji Stjepana Dianeževića i uz pomoć članova KUD-a Nova zora iz Donje Lomnice.
Zanimljivo je prisjetiti mlađe generacije svakog Badnjaka i Božića na način kako su naši preci njegovali osjećaj blagdana, posebice jer ćemo danas teško naći kuću u kojoj žive tri generacije.
– Tekst je napisao Stjepan Šipušić Kazo a u tom kratkom filmu od 15 minuta snimanom 2018. godine, možete točno vidjeti običaje kak’ su nekada bili, jer smo snimili točno po sjećanjima starijih ljudi. Htjeli smo zabilježiti i pokazati bogatu tradiciju, odnosno božićne običaje u Turopolju i Velikoj Gorici kroz tri generacije koje se za Božić okupljaju u svom domu. Svak’ radi svoje, ali se točno znalo što rade djeda i baka, mama i tata, a što djeca koja su non-stop za kompjuterom i mobitelom, i onda tu dolazi do malih razmirica i neslaganja – prisjetila se predsjednica udruge Snježana Dianežević.
Blagdani su bili jedan sveti trenutak zajedništva, pamćenja i zahvalnosti. U središtu tih običaja od uvijek bile žene – čuvarice doma, vjere i predaje.
Njihove su ruke sijale pšenicu na svetu Luciju, pripremale su badnjačku večeru, prostirale slamu, palile svijeću oko koje se obitelj okupljala u tišini, molitvi i miru.
-U takvim trenucima se rađala i božićna pjesma, tiha, ali snažna. Pjevalo se u kući, na putu prema polnoćki i nakon nje, kao iskrena radost zbog samog rođenja Spasitelja. Tom pjesmom se prenosila vjera, ljubav i identitet našeg kraja iz generacije u generaciju – ispričala je Snježana i podsjetila kako ta tradicija i dalje živi.
-Tu bogatu baštinu s ponosom nastavljamo kroz naše KUD-ove i etno udruge. Tako KUD Nova Zora, čija sam ja članica, ali i naša brojna društva, čuvaju tu turopoljsku riječ, pjesmu i nošnju, i ne samo kao uspomenu, nego kao živu tradiciju – dodala je.
Iako se vremena mijenjaju, uvijek ostaje ista nit vodilja. Zajedništvo u ritualima, koji nagovješćuju Božić.
-Nekad se umjesto modernog bora kitila jednostavna grana bora ili borovica, koju su otec i najstariji sin išli birati u šumu i donijeli su doma. Tada se ona kitila orasima, lješnjacima, žirom ili bombonima u šarenom papiru koje su pripremali djeca i žene, a kasnije su se ukrasi razvili u današnji tradicionalni bor. Zatim su dodavali jabuke božićnice koje su bile pod borom, u takozvanoj grovači, kaže Snježana.
Ono po čemu je još Badnjak bio poseban je i – slamica. Unosila se na Badnjak u kuću i to je bio zadatak najčešće najstarijeg muškarca u obitelji, uz pratnju najčešće muškog djeteta koje je nosilo badnje svjetlo, odnosno lampaš. Oni ulaze u kuću simbolizirajući štalicu u kojoj se rodio Isus. Slama se rasprostrla ispod stola i pokraj stola i djeca su se tu igrala, skakala, ležali su na slamici i najljepši osjećaj je bio taj da je obitelj na okupu.
-Za razliku od današnjeg posvećivanja velike pažnje u biranju skupih poklona, prije uopće nije bilo poklona pod borom, jer je najveći dar bila jabuka božićnica, Danas je to sve materijalizirano i izgubilo je onu svoju pravu čar Božića – podsjeća naša čuvarica tradicije i običaja, a moramo se složiti s njom. Prije je ta jednostavnost i duboko proživljavanje Božića budilo u svim članovima obitelji osjećaj povezanosti i uzajamnu ljubav.
-Moramo zato prenositi našoj djeci tu našu bogatu tradiciju, našu baštinu, da znaju kako se to nekada radilo i da je Božić doista vrijeme okupljanja, zajedništva i mira u kući, u domu i u jednoj obitelji. Zato mi je drago što mogu i ovom prilikom podsjetiti čitatelje da su u Turopolju Badnjak i Božić više od blagdana – poručila je Snježana.
Trenutak neraskidive povezanosti neba i zemlje, neka nas ispuni zahvalnošću i mirom, neka nam bude podsjetnik da je maleno dijete u jaslama donijelo čistu ljubav među ljude.
Pogledajte i poslušajte riječ Božju župnika Crkve Navještenja Blažene Djevice Marije Ivana Norberta Kopriveca:
Radovi na Ulici Matice hrvatske u Velikoj Gorici su završeni!
Dio prometnice od križanja s Kolarevom i Kurilovečkom prošao je komplatnu rekonstrukciju – komunalne infrastrukture, kolnika i pješačko-biciklističke staze, a uloženo je gotovo 550 tisuća eura.
FOTO:Mile Šola
Nakon zatvaranja u rujnu, promet je preusmjeravan obilaznim pravcima, tako da od danas stanovnici ovog dijela Velike Gorice mogu odahnuti, i zbog završetka radova i zbog protočnosti prometa.
FOTO: Mile Šola
Također, linije javnog prijevoza vraćaju se na standardne rute.
Djevojke iz Plesnog kluba Megablast iz Budimpešte, sa World championship stage dance 2025, donijele su zlato u Veliku Goricu.
Glavni grad Mađarske bio je domaćin Svjetskog prvenstva u show danceu na kojem su velikogoričke plesačice iz Megablasta u velikoj formaciji bile najbolje od svih natjecatelja i zasluženo nose titulu svjetskih prvakinja!
No, ovo nije jedini uspjeh – mala formacija i solistica Sara Vukadin osvojile su broncu.
-Jedan od najljepših trenutaka s natjecanja bio je onaj kad su dvoranom odjekivali taktovi hrvatske himne, što nas je podsjetilo da se svaki trening, odricanje i trud isplatio – komentirao je doživljaj s proglašenja rezultata Gordan Križaj, predsjednik kluba.
Megablast je još jednom potvrdio svjetsku klasu i jedan je od najboljih promotora Velike Gorice diljem svijeta. Čestitamo!
U Veliku Goricu je stigla četvrta benzinska postaja na području grada, na adresi Avenija pape Ivana Pavla II broj 20.
Novo mjesto za tankiranje goriva Velikogoričani će imati od 19. prosinca, kada je Trgovački lanac KTC najavio svečano otvorenje svoje 18. benzinske crpke u Hrvatskoj.
Dodajmo, kako u grad dolazi i potpuno novi KTC trgovački centar početkom 2026. godine, u čijem će sastavu, osim benzinske postaje, biti i supermarket, poljoljekarna i restoran.
Podsjetimo, KTC je u Velikoj Gorici prisutan već 11 godina, no samo kroz ponudu manjeg supermarketa, dok će uskoro dosadašnjim i budućim kupcima omogućiti širi asortiman proizvoda i usluga na jednome mjestu.
U Hrvatskoj posluje od 1992. godine, a danas broji više od 1.750 zaposlenika. Lani je ostvario promet 342,3 milijuna eura s očekivanim dosegom u ovoj godini od gotovo 364 milijuna eura, a prisutan je 27 gradova u 13 županija.
Također, KTC aktivno sudjeluje i u sportu kroz KTC Rukometni klub i KTC Karate klub te je aktivan kroz različite društveno odgovorne projekte.