U miru, tišini i s maksimalnom koncentracijom na rad nogometaši Gorice provode dane poznate kao “reprezentativna pauza”. Šestorica su posljednjih dana u svojim nacionalnim selekcijama i momčad će na okupu biti tek od srijede, i to u najboljem scenariju. Očekivali smo možda da će poziv stići i na adresu Kristijana Lovrića, da će Zlatko Dalić posegnuti za njegovim kvalitetama nakon što je otpao Mislav Oršić, no nije se dogodilo…

Krešimir Krizmanić, Jurica Pršir i Dominik Kotarski u utorak od 18.30 sati s hrvatskom U-21 reprezentacijom gostuju u Azerbajdžanu, dva sata ranije Saša Marjanović će s mladom reprezentacijom BiH biti u gostima kod vršnjaka iz Luksemburga, dok će u večernjem terminu na teren istrčati Ukrajina i BiH, u čijem sastavu su Aleksandar Jovičić i Elvis Sarić. Nitko od njih nije upisao minute u prvim utakmicama ovog ciklusa, Sarić zbog problema s vizom nije ni konkurirao za ogled u Kazahstanu.

I bez obzira na to hoće li zaigrati u ovim drugim utakmicama, prilično je jasno da će se vratiti iscrpljeni od puta, i to samo tri dana prije ogleda s Istrom 1961, izuzetno važno za goričke ambicije. Ove sezone Goričani nisu napravili niti jedan ekstra rezultat, nisu uspjeli ništa uzeti iz pet sudara s društvom iz “velike četvorke”, ali zato su gotovo u pravilu s uspjehom rješavali sve ostale protivnike u ligi. Jedini izuzetak je nes(p)retni domaći remi s Hrvatskim dragovoljcem, sve ostalo je odrađeno po planu, a tu kategoriju spada i ova utakmica. Budući da nakon Puljana slijede gostovanje na Poljudu i domaći okršaj s Dinamom, jasno je koliko bi važna bila ova tri boda.

Potpuno su toga svjesni i u stručnom stožeru, kojega predvodi Krunoslav Rendulić, naoružan energijom kakvu nema previše trenera. Prenosi se ta energija i na igrače, kukanje je u ovoj svlačionici zabranjena kategorija, pa tako ostaje i u ovom trenutku, ni po čemu idealnom kad je zdravstveni karton u pitanju. Osim šestorice reprezentativaca, u treninzima ovih dana nisu sudjelovali ni Matar Dieye, ni Matija Dvorneković, ni Albi Doka, nespreman je i dalje Matthew Steenvoorden, a s ozljedom ruke bori se Junior Martinsson. Doda li se tome i operirani Paulius Golubickas, koji se upravo vratio iz Litve, na sljedeću fazu rehabilitacije problematičnog gležnja.

U tu kategoriju, naravno, spada i Joey Suk, koji je nekidan obilježio 200 dana od teške ozljede u Maksimiru. Bilo je to 21. ožujka, noga je pukla na dva mjesta i agonija je krenula.

– Sad smo na nešto više šest mjeseci od ozljede i mogu vam reći da je iza mene zaista jako težak put. Međutim, znao sam odmah što me čeka, nakon operacije su mi liječnici i najavili da će otprilike toliko trajati, jer osim što je kost pukla na dva mjesta, oštećeni su mi i živci, a njima za oporavak treba duže nego kostima. Srećom, i to je sad u redu, nemam nikakvih problema – zadovoljno konstatira Joey i prisjeća se tih najtežih dana:

– Prvih šest tjedana bio sam gotovo isključivo u krevetu. I trpio bol. Bio sam potpuno nemoćan, vrijeme sam provodio gledajući TV i pokušavajući zaspati, ali s takvim bolovima nije lako ni spavati. Popio sam gomilu tableta protiv bolova i tog razdoblja se ne volim ni sjećati. Velika je sreća što je obitelj cijelo vrijeme bila uz mene, uz moje cure, suprugu Cansu i kćerkicu Jayllin, bilo je puno lakše proći cijeli taj proces.

Svim tim mukama sad se bliži kraj, pred 32-godišnjim Nizozemcem su puno ljepši dani.

– Bol praktički više uopće ne osjećam, ali jasno mi je da se tek moram vratiti u formu u kakvoj sam bio. Na dobrom sam putu, osjećam se dobro, ali puno je još posla preda mnom po pitanju povratka na staro. Važno je da nema više boli, da je kost dobro zarasla i da sve ide prema planu. Počeo sam sa “ševom” i laganim dodavanjima, a ovog tjedna sam počeo sudjelovati i u pozicijskom dijelu treninga, što je fenomenalno – kazao je Suk i zaključio:

– Kad se suočiš s ovako teškom ozljedom, shvatiš koliko ti nedostaje ono čime se baviš. U modernom nogometu sve se događa jako brzo i ponekad zaboraviš uživati u svemu tome. U ovakvim situacijama shvatiš što imaš i koliko ti nogomet znači. Meni, konkretno, nogomet strašno nedostaje. Sve vezano za utakmice, prije utakmice, poslije… Teško mi je bilo gledati utakmice. Neke sam, iskreno, čak i propustio, jer stvarno mi nije lako. Želim igrati, želim biti dio te priče, igrati… I zato sam sad toliko sretan što se vraćam.

Plan je da punom snagom krene u zimske pripreme, no moguće je da poneku minutu dobije već i u završnici jesenskog dijela prvenstva… U svakom slučaju, dobre su to vijesti i za trenera Rendulića, kojem je svaki igrač važan, što se vidjelo i na trening utakmici odigranoj u subotu. Prvotni plan bio je ugostiti Slaven Belupo, no dosadna i neumorna kiša, kao i puno “načetih” igrača s obje strane, doveli su do toga da je taj susret otkazan. I umjesto toga Rendulić je podijelio igrače na dvije momčadi i odigrao međusobnu utakmicu. Igralo se deset na deset, dva puta po 30 minuta, a na kraju su u dramatičnoj završnici Crveni preokrenuli 0-3 i pobijedili Žute 4-3.

Na visoku prednost otišli su Žuti s dva gola Younesa Delfija te autogolom Saše Sabljaka, pomoćnog trenera koji je dan prije 44. rođendana uskočio zbog nedostatka stopera. Iako u poznim igračkim godinama, Sale je i dalje u formi, jer jedna je od uzdanica Jelačića iz Vukovine, svakog vikenda igra u JŽNL-u… I slavio je i Sabljak na kraju pobjedu, jer preokret je s dva gola pokrenuo Caio Cruz, a dovršio Kristijan Lovrić, koji je u samom finišu prvo izborio penal i prepustio ga strijelcu Toniju Fruku, a onda i sam zabio za pobjedu.

Podaci o istrčanim kilometrima potvrdili su da se ovdje radilo o ozbiljnoj utakmici, u kojoj je štednje bilo jedino u logičnom izbjegavanju oštrijih startova, a sve skupa je i prilično ohrabrujuće uoči nastavka sezone. Sve više igrača je u dobroj formi, konkurencija je sve ozbiljnija, ali nije to nimalo loše, jer i izazovi su sve veći.

A Gorica će, uvjereni smo, biti sve bolja i bolja.