Sport

Gorica, što ima? Čekaju se reprezentativci, Suk se vratio, trener Sale uskakao…

Nogometaši Gorice pripremaju se za domaći ogled s Istrom 1961 (subota, 15 sati) bez šestorice reprezentativaca, s nekolicinom ozlijeđenih, ali i uz neke prilično dobre vijesti

Objavljeno

prije 5 godina

12. listopada 2021.

Objavio/la

Marko Vidalina

U miru, tišini i s maksimalnom koncentracijom na rad nogometaši Gorice provode dane poznate kao “reprezentativna pauza”. Šestorica su posljednjih dana u svojim nacionalnim selekcijama i momčad će na okupu biti tek od srijede, i to u najboljem scenariju. Očekivali smo možda da će poziv stići i na adresu Kristijana Lovrića, da će Zlatko Dalić posegnuti za njegovim kvalitetama nakon što je otpao Mislav Oršić, no nije se dogodilo…

Krešimir Krizmanić, Jurica Pršir i Dominik Kotarski u utorak od 18.30 sati s hrvatskom U-21 reprezentacijom gostuju u Azerbajdžanu, dva sata ranije Saša Marjanović će s mladom reprezentacijom BiH biti u gostima kod vršnjaka iz Luksemburga, dok će u večernjem terminu na teren istrčati Ukrajina i BiH, u čijem sastavu su Aleksandar Jovičić i Elvis Sarić. Nitko od njih nije upisao minute u prvim utakmicama ovog ciklusa, Sarić zbog problema s vizom nije ni konkurirao za ogled u Kazahstanu.

I bez obzira na to hoće li zaigrati u ovim drugim utakmicama, prilično je jasno da će se vratiti iscrpljeni od puta, i to samo tri dana prije ogleda s Istrom 1961, izuzetno važno za goričke ambicije. Ove sezone Goričani nisu napravili niti jedan ekstra rezultat, nisu uspjeli ništa uzeti iz pet sudara s društvom iz “velike četvorke”, ali zato su gotovo u pravilu s uspjehom rješavali sve ostale protivnike u ligi. Jedini izuzetak je nes(p)retni domaći remi s Hrvatskim dragovoljcem, sve ostalo je odrađeno po planu, a tu kategoriju spada i ova utakmica. Budući da nakon Puljana slijede gostovanje na Poljudu i domaći okršaj s Dinamom, jasno je koliko bi važna bila ova tri boda.

Potpuno su toga svjesni i u stručnom stožeru, kojega predvodi Krunoslav Rendulić, naoružan energijom kakvu nema previše trenera. Prenosi se ta energija i na igrače, kukanje je u ovoj svlačionici zabranjena kategorija, pa tako ostaje i u ovom trenutku, ni po čemu idealnom kad je zdravstveni karton u pitanju. Osim šestorice reprezentativaca, u treninzima ovih dana nisu sudjelovali ni Matar Dieye, ni Matija Dvorneković, ni Albi Doka, nespreman je i dalje Matthew Steenvoorden, a s ozljedom ruke bori se Junior Martinsson. Doda li se tome i operirani Paulius Golubickas, koji se upravo vratio iz Litve, na sljedeću fazu rehabilitacije problematičnog gležnja.

U tu kategoriju, naravno, spada i Joey Suk, koji je nekidan obilježio 200 dana od teške ozljede u Maksimiru. Bilo je to 21. ožujka, noga je pukla na dva mjesta i agonija je krenula.

– Sad smo na nešto više šest mjeseci od ozljede i mogu vam reći da je iza mene zaista jako težak put. Međutim, znao sam odmah što me čeka, nakon operacije su mi liječnici i najavili da će otprilike toliko trajati, jer osim što je kost pukla na dva mjesta, oštećeni su mi i živci, a njima za oporavak treba duže nego kostima. Srećom, i to je sad u redu, nemam nikakvih problema – zadovoljno konstatira Joey i prisjeća se tih najtežih dana:

– Prvih šest tjedana bio sam gotovo isključivo u krevetu. I trpio bol. Bio sam potpuno nemoćan, vrijeme sam provodio gledajući TV i pokušavajući zaspati, ali s takvim bolovima nije lako ni spavati. Popio sam gomilu tableta protiv bolova i tog razdoblja se ne volim ni sjećati. Velika je sreća što je obitelj cijelo vrijeme bila uz mene, uz moje cure, suprugu Cansu i kćerkicu Jayllin, bilo je puno lakše proći cijeli taj proces.

Svim tim mukama sad se bliži kraj, pred 32-godišnjim Nizozemcem su puno ljepši dani.

– Bol praktički više uopće ne osjećam, ali jasno mi je da se tek moram vratiti u formu u kakvoj sam bio. Na dobrom sam putu, osjećam se dobro, ali puno je još posla preda mnom po pitanju povratka na staro. Važno je da nema više boli, da je kost dobro zarasla i da sve ide prema planu. Počeo sam sa “ševom” i laganim dodavanjima, a ovog tjedna sam počeo sudjelovati i u pozicijskom dijelu treninga, što je fenomenalno – kazao je Suk i zaključio:

– Kad se suočiš s ovako teškom ozljedom, shvatiš koliko ti nedostaje ono čime se baviš. U modernom nogometu sve se događa jako brzo i ponekad zaboraviš uživati u svemu tome. U ovakvim situacijama shvatiš što imaš i koliko ti nogomet znači. Meni, konkretno, nogomet strašno nedostaje. Sve vezano za utakmice, prije utakmice, poslije… Teško mi je bilo gledati utakmice. Neke sam, iskreno, čak i propustio, jer stvarno mi nije lako. Želim igrati, želim biti dio te priče, igrati… I zato sam sad toliko sretan što se vraćam.

Plan je da punom snagom krene u zimske pripreme, no moguće je da poneku minutu dobije već i u završnici jesenskog dijela prvenstva… U svakom slučaju, dobre su to vijesti i za trenera Rendulića, kojem je svaki igrač važan, što se vidjelo i na trening utakmici odigranoj u subotu. Prvotni plan bio je ugostiti Slaven Belupo, no dosadna i neumorna kiša, kao i puno “načetih” igrača s obje strane, doveli su do toga da je taj susret otkazan. I umjesto toga Rendulić je podijelio igrače na dvije momčadi i odigrao međusobnu utakmicu. Igralo se deset na deset, dva puta po 30 minuta, a na kraju su u dramatičnoj završnici Crveni preokrenuli 0-3 i pobijedili Žute 4-3.

Na visoku prednost otišli su Žuti s dva gola Younesa Delfija te autogolom Saše Sabljaka, pomoćnog trenera koji je dan prije 44. rođendana uskočio zbog nedostatka stopera. Iako u poznim igračkim godinama, Sale je i dalje u formi, jer jedna je od uzdanica Jelačića iz Vukovine, svakog vikenda igra u JŽNL-u… I slavio je i Sabljak na kraju pobjedu, jer preokret je s dva gola pokrenuo Caio Cruz, a dovršio Kristijan Lovrić, koji je u samom finišu prvo izborio penal i prepustio ga strijelcu Toniju Fruku, a onda i sam zabio za pobjedu.

Podaci o istrčanim kilometrima potvrdili su da se ovdje radilo o ozbiljnoj utakmici, u kojoj je štednje bilo jedino u logičnom izbjegavanju oštrijih startova, a sve skupa je i prilično ohrabrujuće uoči nastavka sezone. Sve više igrača je u dobroj formi, konkurencija je sve ozbiljnija, ali nije to nimalo loše, jer i izazovi su sve veći.

A Gorica će, uvjereni smo, biti sve bolja i bolja.

Povezane teme:HNK GORICA hotnews

Sport

Svjetski prvak u gostima: ‘Njegovo znanje za nas je odskočna daska’

Društvu iz Kluba obaranja ruku Viking VG u goste je došao Rino Mašić, institucija u svijetu njihova sporta. Oduševljen je bio Mašić, oduševljeni su bili i gorički obarači ruku…

Objavljeno

prije 3 sata

30. travnja 2026.

Objavio/la

Redakcija Cityportala

Gorički klub za obaranje ruke Viking VG posjetio je svjetski prvak u obaranju ruke Rino Mašić, koji je održao mali seminar o obaranju ruke, treningu i natjecanjima, kao i općenito o pristupu sportu i psihologiji sporta.

U prostorijama kluba okupilo se na desetke obarača koji su željno upijali znanje te, postavljajući pitanja i kroz lagani sparing sa svjetskim prvakom, puno naučili o obaranju ruke i treningu.

“Sam Rino Mašić bio je oduševljen prostorijama kluba i opremom te je u ugodnoj atmosferi održao odličan i poučan seminar, na kojem mu je klub Viking VG zahvalan, jer će znanje koje je podijelio s nama biti još jedna dobra odskočna daska za daljnji napredak našeg kluba.

Nadamo se i budućim posjetima našeg svjetskog prvaka, jer znamo da još puno toga imamo za naučiti, a on ima još puno toga za podučiti nas”, objavili su iz kluba.

Nastavite čitati

Moja županija

Maške, legendo: ‘Da mi je netko ovo pričao, rekao bih mu da je lud…’

Ante Mašić je s navršenih 40 godina odigrao svoju posljednju utakmicu, punih 11 godina nakon što je došao u Veliku Goricu i odjenuo dres KK Gorice. A do tad je u našem gradu bio ukupno – jedanput?!

Objavljeno

prije 3 sata

30. travnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Kad je te 2015. godina Ante Mašić na zaslonu mobitela ugledao “Josip Sesar zove…”, nije ni slutio da će si pritiskom na zelenu tipku promijeniti život.

– Dođi, treniraj s nama. Ako ti se svidi, možeš i ostati…

Došao je, probalo je, svidjelo mu se i – ostao je. Evo nas, 11 godina poslije, Ante Mašić otišao je u mirovinu kao legenda KK Gorice. Igrač koji je obilježio najuspješniju eru u povijesti velikogoričke košarke, čovjek kojega su duže od desetljeća u velikogoričkoj košarci voljeli i poštivali, kapetan koji nije morao puno govoriti da bi se čulo sve što ima za reći.

U posljednjoj utakmici ove sezone u Gradsku dvoranu stigao je Novi Zagreb, rezultatska važnost bila je minimalna, ali trenutak je bio poseban. Lopta je podbačena, otišla je i zadnji put u ruke igrača s brojem 8 u bijelom dresu, a onda je krenuo aplauz.

– Hvala ljudima iz kluba što su zaista lijepo sve to organizirali, bilo je baš jako lijepo. Doduše, u jednu je ruku bilo i čudno, emocije se miješaju u tom trenutku, ali prije svega je bilo lijepo. Je, priznajem, zastala je i suza u oku. Nije pobjegla niz lice, ali bila je tamo… – kaže Maške, kako ga zovu u svijetu košarke, nakon što je okačio visoke tenisice o klin.

I opet, tko bi te 2015. rekao da će se stvari rasplesti baš tako. Da će bivši igrač Cibone i onog euroligaškog Zagreba, košarkaš s ozbiljnim imenom i prezimenom, najveći dio svoje karijere vezati baš uz naš grad i klub.

– U tom trenutku bio sam bez kluba i kad me trener Sesar nazvao, odlučio sam pokušati. Iskreno, do tad nisam znao baš ništa ni o klubu ni o velikogoričkoj košarci. Čak me ni put nije vodio prema ovdje, mislim da sam jedanput u životu bio u Velikoj Gorici. Doslovno nikakve veze s ovim krajem nisam imao. Da mi je netko tad rekao da ću ostati ovdje toliko dugo, rekao bih mu da je lud… A opet, sve se nekako slagalo jedno za drugim i danas mogu reći da je iza mene prelijepih 11 godina karijere. Bolje nisam mogao poželjeti – kreće Mašić u analizu svoje goričke ere gostujući u “Sportu zagrebačke županije”.

Prva njegova gorička sezona bila je dobra, uspješna, no već idućega ljeta mijenjaju se trener i dio momčadi, a s tim stižu i problemi. Gorica je ispala iz elitnog ranga, no Maške je, brojnim ponudama unatoč, odlučio ostati.

– Već u prvoj sezoni imao sam neke ponude da idem van, ali odlučio sam to odbiti i jednostavno ostati. Ljudi u klubu su me željeli, meni je odgovaralo biti doma, uz obitelj, a sve je to utjecalo. Kad smo ispali u drugu ligu, opet su me zvali neki iz prve lige, ali nešto me tjeralo da ostanem. Kao da je bilo suđeno – govori Mašić.

Vratio se tad na klupu Sesar, složena je momčad koja je drugu ligu osvojila s 22-0, pobjeđujući i po 50-60 razlike, pa se Gorica ekspresno vratila u elitu. Naravno, s Mašićem u sastavu. A zlatne godine su dolazile.

– Sve nakon toga je povijest. Igrali smo polufinala prvenstva, završnicu kupa, čak i ABA 2 ligu… Cijela ta petorka, u kojoj su uz mene bili Majcunić, Kapusta, Mazalin i Baković, danas igra na puno višem nivou, a svima je njima Gorica bila jako dobra odskočna daska.

Ni u tim godinama, kao ni danas, Velikogoričani nisu imali naviku dolaziti u dvoranu na košarku.

– Ta priča s gledateljima nekako nas uvijek prati… Svi bismo mi voljeli da bude barem malo više ljudi. Dvorana je mala, tu da dođe 300 ljudi, već bi se napravila ozbiljna gužva i dobar ambijent. Tad smo igrali na razini na kojoj gorička košarka možda više nikad neće biti, a bilo je otprilike jednako ljudi kao danas, kad smo u drugoj ligi. Zapravo, možda bih ih mogao većinu i nabrojati…

Gorica je, dakle, ponovno u drugoj ligi. Ispala je još jedanput, u proljeće 2023. godine, a Maške je opet ostao. Sad je situacija bila drukčija, ušao je u veteranske godine, ponuda više nije bilo, ali nije bilo ni dvojbi.

– Ma naravno, nisam ni razmišljao. Tu sam doma, želio sam ostati, ljudi iz kluba odmah su mi rekli da žele da ostanem, i krenuli smo dalje zajedno. Graditi neku bitno drukčiju priču, ali u pravom smjeru. Budući da sam završio i višu trenersku školu, da sam već krenuo u tom smjeru, jedino logično bilo je ostati.

Preuzeo je svoje prve omladinske kategorije kao trener, a usporedno je davao sve što je mogao kao igrač. U ograničenoj minutaži, u ulozi tihog i diskretnog mentora mlađim igračima, jednog od onih koji svojim ponašanjem nude primjer.

Košarkaši gledano, Mašić je sad već u potpunosti naš, ali zapravo je riječ o momku iz Tomislavgrada, koji se teškom mukom probijao do uspjeha. Danas je zadovoljan činjenicom što je uspio živjeti od košarke, a to ima najmjeru i dalje činiti. Od iduće sezone vodit će juniore u njihovoj ligi, ali i u trećoj seniorskoj ligi, gdje će gorički talenti igrati za KK Velgor.

– Uživam u radu s djecom, u njihovu napretku, i tu se zasad vidim. Vidim se u budućnosti i kao seniorski trener, ali idemo polako, korak po korak – zaključio je legendarni Maške.

Nastavite čitati

Sport

Cijeli svijet gleda prema Amerikama, a Goričani čekaju – Euro!

Krajem svibnja i početkom lipnja na Euru U-17 naš će prvoligaš imati trojicu predstavnika, a najmanje jednog trebali bismo imati i na Euru U-19, koji će se igrati krajem lipnja i početkom srpnja

Objavljeno

prije 3 sata

30. travnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Do početka Svjetskog prvenstva broji se sitno, u geopolitički izazovnim vremenima čeka nas povijesni Mundijal, na kojem će prvi put nastupiti 48 reprezentacija, neobični će biti i termini utakmica, pa svijet nogometa s nestrpljenjem čeka da sve skupa konačno krene. A svi mi, naravno, vjerujemo i nadamo se da Hrvatska može ponovno biti dobar, barem na tragu onoga kakva je bila na posljednja dva prvenstva…

A dok se sve to događa, u debeloj sjeni traju pripreme za neka druga prvenstva koja uključenima “život znače”: od 25. svibnja do 7. lipnja u Estoniji će se igrati Europsko prvenstvo U-17, a nešto više od mjesec dana kasnije, između 28. lipnja i 11. srpnja, svoj će Euro igrati reprezentacije do 19 godina. I oba ta turnira bit će važna i za velikogorički nogomet, budući da će HNK Gorica, kako trenutačno stvari stoje, imati svoje predstavnike na oba ta turnira.

Posebno snažan gorički pečat ima U-17 selekcija, koju vodi izbornik Marijan Budimir. Selekcija je to koja je u prvoj rundi kvalifikacija iza sebe ostavila i vršnjake iz Nizozemske, da bi u onoj drugoj izborila prvo mjesto u konkurenciji Irske, Poljske i Slovačke. Važnu ulogu na tom putu imali su igrači Gorice Juraj Frigan, Mihael Kelava i Lovro Lojen, a dio ciklusa u tom je društvu proveo i još jedan njihov klupski igrač, Francis Chinedu Echue. Uz njih trojicu, odnosno četvoricu, tu je i Lovro Trupčević, dečko iz Šćitarjeva koji je preko Mladosti iz Obrezine već kao sedmogodišnjak otišao u Dinamu, čiji igrač je i danas.

Lovro je u ovom društvu poseban jer je jedini u punom smislu “naš”, budući da je Kelava iz Donje Stubice, Frigan iz Zeline, a Lojen sa zagrebačke Peščenice. Međutim, logično je da će baš njih trojica biti u fokusu iz perspektive našega kluba, koji na ovim klincima gradi budućnost. Lovro Lojen posebna je priča, s obzirom na to da je jedan od rijetkih u “klasi 2009” koji je godinu mlađi, rođen u srpnju 2010. Unatoč tome, Lovro je neupitni prvi golman ove selekcije, u kojoj svoje mjesto uspješno pronalazi i Frigan, iako često to mora činiti i na pozicijama koje mu nisu omiljene. Važnu ulogu tu će imati i Kelava, iako u posljednjoj rundi kvalifikacija nije imalo preveliku minutažu.

Ne dogodi li se nešto nepredviđeno, sva trojica Goričana, baš kao i Trupčević, trebali bi biti na popisu izbornika Budimira za Euro koji će biti iznimno izazovan. Na njemu će se pojaviti samo osam selekcija, a Hrvatska je u skupini s Belgijom, Španjolskom i domaćinom Estonijom. Otvaranje je 25. svibnja protiv Belgije, tri dana poslije igrat će se u Tallinnu protiv Estonije, a još tri dana poslije protiv Španjolske.

Mjesec dana kasnije u Walesu će svoj Euro igrati U-19 reprezentacija, koju vodi izbornik Siniša Oreščanin, a njezin dio je naš Luka Vrzić. Ova će selekcija biti u skupini sa Srbijom, Italijom i Ukrajinom, a Vrza će se od prvog dana priprema boriti za što bolji status. U kvalifikacijama je i zabijao golove, imao ozbiljne partiture, ali dojam je da zasad nije zaradio puno povjerenje izbornika. U kadru bi svakako trebao biti, a za minute na terenu predstoji mu borba…

Nastavite čitati

Sport

FOTO Meštrica petardom do sedme proljetne pobjede

Objavljeno

prije 9 sati

30. travnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Meštrica je u 24. kolu Jedinstvene 1.ŽNL pobijedila momčad Pušće rezultatom 5:0, hattrickom Nikole Šebeka i s dva gola Antona Gašija. Bila je to sedma pobjeda Meštrice u devet utakmica proljetne polusezone.