Sport

Gorica i Litavci: Daleka povijest, pobjede, rastanci na dva načina i rivalstvo koje dolazi…

Valdas Dambrauskas prvi put kao trener Hajduka danas (15 sati) gostuje na stadionu koji mu je devet mjeseci bio dom, a na tribinama će biti i njegov sunarodnjak Mindaugas Nikoličius, koji je ovdje proveo tri godine

Objavljeno

prije 4 godine

5. veljače 2022.

Objavio/la

Marko Vidalina

Bio je taj dan, deseti u srpnju 1987. godine, vruć, sparan i – svečan. Na novom Gradskom stadionu u Velikoj Gorici, tek izgrađenom, igrala se prva službena utakmica u povijesti. Desetak dana ranije, 30. lipnja, stadion su pred desetak tisuća natiskanih znatiželjnika, željnih vidjeti to novo čudo, otvorili Radnik i studentska reprezentacija Jugoslavije, koja se pripremala za Univerzijadu, u sklopu koje je odigrala i ta prva “prava” utakmica. S jedne strane bila je studentska selekcija Brazila, s druge SSSR-a, a na tribinama je bilo oko osam tisuća ljudi…

– Ta je reprezentacija SSSR-a bila sastavljena isključivo od igrača Žalgirisa, od mojih Litavaca! U to vrijeme Žalgiris je bio sve uspješniji i odlučili su njih poslati na Univerzijadu – pričao nam je trideset i nešto godina poslije, u jesen 2020. godine, Valdas Dambrauskas.

Također, naravno, Litavac, jedan od trojice u goričkom klubu u to vrijeme. Cijela priča o Goričanima i Litavcima 30 i nešto godina poslije počela je u zimu 2018., kad je u klub kao investitor ušla litavska grupacija na čelu s bivšim košarkašem Gintarasom Staniulisem. Njihov čovjek za vezu od prvog je dana bio Mindaugas Nikoličius, u tom trenutku 35-godišnji talentirani sportski djelatnik, koji je došao s jasnim ciljem da pomogne predsjedniku Nenadu Črnku i ljudima iz kluba da dohvate prvu ligu.

Plan je bio da uđu u klub tog ljeta, ali budući da je momčad na čelu s trenerom Ivanom Prelecom zimsku stanku dočekala u izvrsnoj poziciji, na vrhu tablice, stvar je malo ubrzana. Prva liga se tog ljeta tako i dogodila, Velika Gorica je dobila klub u eliti, a litavska era započela je isključivo sa svijetlim tonovima. Dodatna doza Litve stigla je prvo kroz dolazak mladog veznjaka Pauliusa Golubickasa, najboljeg mladog igrača Litve, a goričko-litavska bajka zaokružena je u veljači 2020. godine, kad je na Sergeja Jakirovića naslijedio u tom trenutku potpuno anonimni Dambrauskas.

U jesen iste godine, u trenucima kad smo u Pevecovom kafiću s Valdasom vodili razgovor o Univerzijadi, vraćali se u prošlost, idila je bila potpuna. Nogometaši Gorice držali su se fenomenalno u prvenstvu, s Osijekom i Dinamom vodili glavnu riječ u HNL-u, plesali između druge i treće pozicije… Doslovno idila. Gorica je u svojoj trećoj prvoligaškoj sezoni rušila sve granice, rasla prema nezamislivim visinama, a na svemu tome stajao je snažan potpis dvojca iz daleke i prijateljske Litve…

Međutim, samo nekoliko tjedana poslije, u trenucima kad je 2020. prelazila u 2021., došlo je vrijeme rastanka. Goričko-litavska priča je “pukla” u samo nekoliko dana, jer nakon tri godine u klubu otišao je Niko, a nakon devet mjeseci otišao je Valdas. Obojica su, zahvaljujući svojim kvalitetama, ali i prilici koju su dobili u Gorici, krenuli svojim putem. I na svoj način. Niko na svoj, Valdas na svoj.

Sportski direktor Nikoličius tako je odabrao otići u splitski Hajduk, koji ga je i ranije zvao nekoliko puta, pri čemu se odlučio na, recimo to tako, krajnji minimalizam. Nakon tri uspješne zajedničke godine, tijekom koji je rastao i klub, i on, i suradnici, poslao je u zajedničku grupu jednu oproštajnu rečenicu, pokupio stvari i otišao u nove izazove. Bez previše iskazanih emocija, bez puno sentimenta, svjestan da njegova karijera ide na sljedeću stepenicu. U veći klub, s puno većim budžetom, s daleko većom navijačkom bazom, sa znatno širim mogućnostima.

I nije se osvrtao. O Gorici je od tog odlaska javno izrekao jednu, možda dvije rečenice, teško bi se iz bilo kojeg njegova medijskog istupa moglo doznati da je proveo značajan dio karijere u ovom klubu, na ovom stadionu, a pogotovo da se mogla dobiti nekakva emocija prema klubu koji mu je ponudio veliku priliku. On je tu priliku i iskoristio, svojim radom, talentom i inteligencijom isprofilirao se kao čovjek kojeg klub poput Hajduka zove da mu pomogne vratiti se na vrh. A kad se to i dogodilo, Gorica je postala jedino i isključivo prošlost.

Mindaugas Nikoličius bio je u Gorici od siječnja 2018. do siječnja 2021., a otišao je bez previše osvrtanja… Foto: Srećko Niketić/PIXSELL

– U nogometu ljubav ne postoji, to nam mora biti jasno, ali odlazak Nikoličiusa s jedne strane me iznenadio, a s druge razočarao. Nikoličius je izuzetno profesionalan i radio je svoj posao jako kvalitetno, a i ja sam naučio puno od njega, kao što mislim da je i on od mene. Bio je važan jer je bio spona između Litavaca i kluba, ali u nogometu sam više od 20 godina i imao sam bezbroj takvih situacija. Možda u manjim ligama, ali znam da takve stvari treba zaboraviti čim prije i okrenuti se sebi – analizirao je te trenutke predsjednik kluba Nenad Črnko, uz dodatak:

– Naša prednost bila je to što smo bili uključeni u više od 80 posto funkcioniranja kluba, a posebno važno bilo nam je što su ostali naši skauti Filip Šelendić i Igor Krlić, koji su u sjeni radili posao dovođenja igrača i samostalno doveli igrače kao što su Cherif, Atiemwen… Da sam u tom trenutku morao birati hoću li mijenjati Filipa i Igora za Nikoličiusa, sigurno bih odabrao njih dvojicu. Većinu posla su odrađivali skauti, a Nikoličius je dovršavao pregovore, dok sam ja davao amen u financijskom smislu. U svemu tome klub je u jednom dijelu izgubio, ali dobili smo neke druge pozitivne stvari.

Ostali su repovi, to nije nikakva tajna, i poslovni i osobni, nije to bio rastanak koji se može opisati lijepim i ugodnim, a veze su se šokantno brzo i sasvim ugasile. Malo je danas ljudi iz kluba u kontaktu s dugogodišnjim bliskim suradnikom, svatko brine svoju brigu, živi svoj život, ide svojim putem. Na svoj način.

A dok je Niko raspremao kutije i slagao svoje novo radno mjesto na Poljudu, isto je Valdas Dambrauskas činio u bugarskom gradu Razgradu. Odabrao je drugi put, ali i potpuno drukčiji način.

– Gorica će uvijek imati posebno mjesto u mome srcu, ovo je klub koji mi je puno dao i ostat ću sigurno navijač Gorice – govorio je Valdas nakon što je postao trener Ludogoreca.

Prije odlaska došao je na stadion, upoznao se s nasljednikom Sinišom Oreščaninom, stavio mu se na raspolaganje za bilo kakvu pomoć, a zatim ga zamolio da mu dopusti posljednji sastanak s igračima. Bio je to emotivan sastanak, Valdas je zahvaljivao igračima i svima ostalima iz kluba, poželio svima sve najbolje u životu i karijeri, mahnuo posljednji put i otišao na višu stepenicu.

Valdas Dambrauskas i danas s velikim respektom govori prema ljudima i klubu u kojem je proveo devet mjeseci… Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Poveo je sa sobom i Kristijana Kahlinu, a u ovih posljednjih godinu dana stigao je osvojiti prvenstvo i kup, dogurati do posljednjeg pretkola kvalifikacija za Ligu prvaka i ispasti od Malmöa, zaigrati u Europskoj ligi, dobiti otkaz i – preseliti se u Split! Kod Nikoličiusa. Ponovno su zajedno, ponovno rade dobar posao, no ovoga puta Gorica je suparnik. I sljedeći protivnik, u subotu od 15 sati, na stadionu kojeg je onomad službeno otvorila Žalgirisova momčad.

– Taj stadion za mene će uvijek biti posebno mjesto, s ljudima koji su mi ostali u srcu, od predsjednika, preko igrača i asistenata. Svi smo imali sjajne odnose, koje smo i zadržali, kao prijatelji za vječnost. Definitivno, Gorica je za mene bila i ostala poseban klub, ali moj je dom sad Hajduk i svu energiju stavljam u službu Hajduka – govorio je Valdas u najavi gostovanja kod svoga bivšega kluba.

I nema sumnje da je upravo tako, jer Dambrauskas je i u svome goričkome mandatu pokazao da ne zna drukčije. Maksimalno profesionalan, fanatično predan i analitičan, spreman zasukati rukave i raditi za svoj klub, za svoju momčad. Sve govori da bi, u suradnji s Nikoličiusom, mogao napraviti vrhunski posao i u Splitu, no na tom bi mu putu mogla stajati “njihova” Gorica. Dobro, više ili manje njihova…

I nakon svega im možemo samo poželjeti puno zdravlja i sreće, uz zahvalnost za sve dobro što su donijeli našem klubu, ali usput ćemo im poželjeti i da ove subote poslijepodne jedini Litavac koji će se veseliti bude – Paulius Golubickas…

Ajmo, Gorica!

Sport

FOTO Đakovo pobjednik Memorijalnog košarkaškog turnira Silvija Jenkača

Objavljeno

prije 11 sati

21. prosinca 2025.

Objavio/la

David Jolić

Završnica dvodnevnog Memorijalnog turnira Silvija Jenkača u košarci odigrana je danas (nedjelja, 21. prosinca 2025.) u Gradskoj sportskoj dvorani u Velikoj Gorici. Na programu su bila dva polufinalna susreta, utakmica za 3. mjesto i finale.

Velika Gorica, 21.12.2025. Memorijalni koarkaki turnir Silvija Jenkača. KK Varaždin. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 21.12.2025. Memorijalni koarkaki turnir Silvija Jenkača. KK Gorica. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Finalni meč mladih košarkaša (U14) odigran je u trajanju 4×8 minuta. Đakovo je od početka susreta djelovao kao bolja ekipa i to se pokazalo na rezultatu. Prve dvije četvrtine glatko su riješili u svoju korist (21:9, 22:11) te na poluvremenu su imali prednost od 23 poena.