Povežite se s nama

Priča iz kvarta

Gorenc, kralj transporta i mecena turopoljskog nogometa. A krenuo je od nule…

Daniel Gorenc tek je trebao proslaviti 25. rođendan kad je otkupio tri stara kombija i pokrenuo svoju prijevozničku tvrtku. Danas ta tvrtka ima 40 zaposlenih i 28 vozila, a gazda dio zarade redovno odvaja za nogomet…

Objavljeno

na

Ja sam ti Brežan, i s mamine i s tatine strane. Doma smo u Donjem Hruševcu, to ti je nekih šest kilometara iza Kravarskog…, započinje s pričanjem svoje priče Daniel Gorenc (41), jedan od najuspješnijih poduzetnika u našem kraju, čovjek koji je dokazao da se može uspjeti čak i ako kreneš od nule, sa samoga dna. Da, može se, čak i u Hrvatskoj…

Gorenc je najbolji dokaz za to. Ne dolazi iz bogate obitelji, nije se probijao zahvaljujući vezama i kombinacijama, nego isključivo radom. Vlastitim rukama i vlastitom glavom. Jedan ambiciozni i vrijedni vozač kamiona odvažio se, malo prije 25. rođendana, krenuti stvarati svoju priču.

– Ajmo krenuti od početka… – uzdahnuo je sa smiješkom Gorenc pa opisao prvu fazu svoga puta.

– Krajem sedamdesetih baka i deda bili su u Njemačkoj, pa su gore, trbuhom za kruhom, otišli i moji roditelji. U jednom turističkom gradiću u blizini Münchena živjeli su pravi gastarbajterski život, radili sve i svašta, snalazili se… Ja sam se rodio ovdje, ali već s mjesec dana vratili smo se u Njemačku i ostali gore sljedećih godinu dana pa se zbog raznim životnih okolnosti vratili kući.

Odrastao je tako maleni Daniel na živopisnim bregima, u međuvremenu su se roditelji i razveli, a u Njemačkoj je opet završio godinama poslije.

– Za vrijeme rata kod nas je bila druga linija obrane, bilo je baš zeznuto, tata je bio u vojsci, a nas je poslao baki u Njemačku, gdje sam završio peti i šesti razred. Međutim, nisam izdržao više od toga. Nisam mogao ostati gore, u potpuno drukčijem mentalitetu, i vratili smo se u Hrvatsku… Tu sam i završio osnovnu školu, pa upisao srednju prometnu, sa samo jednom idejom, da nakon dvije godine upišem policijsku akademiju!

Tinejdžer Daniel silno je želio biti policajac, samo to i ništa drugo, ali društvo je presudilo da ostane u prometnoj školi i postane tehničar cestovnog prometa.

– Bio sam odličan učenik, imao sam sve preduvjete da upišem fakultet, ali okolnosti mi baš nisu išle na ruku. Bilo je to poslijeratno vrijeme, novca nije bilo, tata nije sve mogao sam, i trebalo je početi raditi. Zaposlio sam se tjedan dana nakon mature, i to kao vozač u našoj breškoj firmi, Kravarsko gospodarstvo. A na fakultet smo poslali sestru, koja je uspješno završila kriminalistiku.

Sljedećih sedam godina Gorenc je nizao kilometre za volanom kamiona, dostavljao pekarske proizvode, bez pogovora odrađivao sve što se tražilo od njega. A tražilo se dosta, jer bio je najmlađi, često su ga ‘šaltali’ s jedne rute na drugu, ni ne sluteći da mu zapravo rade veliku uslugu…

– Negdje tijekom 2005. godine sve velike tvrtke krenule su rasprodavati vozne parkove, shvativši da im je bolje imati vanjsku uslugu prijevoza. Tako je bilo i u našoj maloj firmi, koja je u tom trenutku imala 14 vozila. Nama vozačima ponudili su da ih otkupimo, a ja sam se u početku maknuo u stranu, dajući prednost starijim kolegama. Međutim, nitko nije bio zainteresiran… A ja sam uvijek želio nešto svoje, boriti se da stvorim nešto, jer takvi smo vam mi Brežani, uvijek nekako po strani, jedino borba nam i preostaje.

I najmlađi vozač Daniel dočekao je svoju priliku.

– U tišini sam sve to stavio na papir, napravio kalkulaciju, potražio savjete starijih kolega, skupio hrabrost i dao ponudu za tri kombija. Bilo je to u jesen 2005., prvu ponudu su odbili, da bi mi malo prije Božića javili da prihvaćaju. Nije mi bilo svejedno, imao sam 24 godine, mlad si i neiskusan, ne znaš kako će se sve to rasplesti…

Međutim, krenuo je raditi. S tri kombija u solidnom stanju, i uz asistenciju tate Branka. Odnosno, zaposlenika Branka.

– Tata je radio u Industrogradnji, koja je propala, i povukao sam ga sebi. Bila je to u početku malo čudna situacija, da sam ja šef svom tati, ali odmah sam mu rekao: ‘Osam sati sam ja tebi šef, a poslije si ti meni tata!’ Brzo je shvatio da znam posao i funkcioniramo jako dobro svih ovih godina. Evo, sad je tata nekoliko mjeseci od mirovine, došlo je i to vrijeme.

Firma je dobila ime Gorenc Transporti, a mladi gazda odmah je odlučio napraviti razliku. Iskoristio je ono “šaltanje” po linijama u prošloj firmi, jer znao je praktički svaki metar svake rute napamet, i posložio posao tako da ostvari značajne uštede.

– Je, puno mi je pomoglo to što sam jako dobro poznavao teren. Napravio sam analizu, iskoristio ono što znam i od 12 linija, odnosno 12 vozila na sisačkom području, posložio sam posao tako da koristimo osam linija i osam vozila. Učinak je ostao isti, a uštedjeli smo značajan novac. Vozači su, doduše, dobili nešto više posla, ali i veću plaću. I dobro svima, i njima, i meni kao šefu, i firmama za koje smo radili. A bez toga ne ide, ako bilo tko u tom lancu nije zadovoljan, prije ili kasnije dolazi do pucanja.

I nije Gorenc jedino u Sisku izračunao kako uštedjeti, radio je to na svakom terenu, snimao svako područje i vodio posao prema velikom uspjehu. Koji se dogodio nakon izuzetno naporne prve četiri godine.

– U to vrijeme sam se i oženio, dobio prvog sina, pa onda i drugog… Vozio sam i sam, bio u kamionu i istovremeno organizirao posao, sve dok 2010. gospon Plodinec iz Čiča, vlasnik lanca Mlin i pekare, nije kupio Kravarsko gospodarstvo. Tad smo počeli raditi za njega i od tog trenutka krenula je ekspanzija tvrtke. I nismo mogli više funkcionirati na isti način, zaposlio sam čovjeka više, a sam postao dispečer, direktor, logističar… Sve da bi se firma razvijala. Prvi veliki kamion kupio sam 2011. godine, a danas, deset godina poslije, imamo osam velikih kamiona i 20 manjih vozila – s ponosom ističe Gorenc.

I posao nikad ne staje. Već malo iza jedan sat u noći dolaze prvi vozači, koji dostavljaju pekarske proizvode, oko pet ujutro uključe se i voćari, a oko sedam i svi ostali. Hladnjače dostavljaju voće i povrće, ostala vozila svu robu koju vidite u trgovinama, svu osim mesa… Gazda Gorenc, više ne tako mlad kao nekad, danas ima 40 zaposlenih i život s puno stresa.

– Mnogi me znaju, ljudi me vjerojatno opisuju kao veselog i nasmiješenog, jer takav i jesam, ali jako je ovo zahtjevan posao. Jedan moj profesor u školi znao je govoriti da si, svaki put kad izađeš na cestu, bilo kojim vozilom, jednom nogom u grobu, a drugom u zatvoru. Malo je karikirao, ali to je zapravo istina. I nije lako imati toliko ljudi na cesti u svakom trenutku, pogotovo kad si odgovoran za svakog od njih. I uvijek tu bude problema, poteškoća svih vrsta, uključujući i prometne nesreće, koje su posebno stresne situacije. To su, recimo, trenuci u kojima čovjeku dođe da odustane od svega… Ali naravno da neću to učiniti, previše volim ovaj posao. I jedino to, uostalom, i znam raditi, jedino to me zanima – priznaje Gorenc.

Otac je četvero djece, David ima 16, Gabriel 15, Eva 11, a Iva deset godina, pa izvedba cijele ove poslovne priče djeluje još nevjerojatnije.

– Klinci su bili super, oni su mi dali spavati, ali posao baš i nije. Sad se to malo i promijenilo, posljednje dvije, tri godine, ali godinama sam spavao po četiri ili pet sati na dan. Ali nema druge. To je ujedno i poruka mladim ljudima, koji žele nešto stvoriti. Može se, uvijek se može, ali treba raditi. Ne osam sati, jer zavarava se svatko tko misli da se tako može uspjeti, nego puno više od toga. Moj radni dan traje od 14 do 16 sati, i tako već 15 godina. Na godišnji odmor odem, ali mobitel i laptop uvijek su uz mene, za bolovanje ne znam… Ako želiš uspjeti u Hrvatskoj, može se. Samo treba zapeti i raditi!

Kaže da nije strog šef, da posao funkcionira i kad si prijatelj sa zaposlenicima, ali pod uvjetom da svatko odrađuje svoj dio posla. Kao što kod njega i jest.

– Svaki vozač je u svom vozilu sam sebi šef. I to klapa, dosta dobro smo posloženi. U ovom poslu ključno je ne kasniti, ali mi ne kasnimo. Ako i treba podviknuti, za to ima poslovođe, ja jednostavno nisam takav tip – sa smiješkom priča Gorenc.

Ima u našem kraju još prijevozničkih tvrtki, ali njegova je definitivno sam vrh, pogotovo u ovoj vrsti prijevoza. Konkurenciju nema, sam će istaknuti, jer to su sve kolege.

– Posla ima za sve, ja bih volio da ima i više ovakvih firmi. Uostalom, i mi smo se mogli još širiti, ali teška su vremena, teško je sve to izgurati, jer firma je sad zaista velika… Vidjet ćemo što nosi budućnost. Evo, i sinovi su krenuli mojim stopama, upisali su srednju prometnu školu, vidjet ćemo hoće li nastaviti s ovim… Nisam baš presretan što idu u tom smjeru, zbog svog tog stresa, no sami će izabrati.

A kad nije u poslu, vezan uz firmu, opušta se uz – nogomet! Razvozi sinove nogometaše na treninge, Davida u Kurilovec, a Gabriela u Goricu, a djeluje i kao svojevrsni “mecena” za turopoljski nogomet. Ne želi sam pričati o tome, ali pomagao je Gorenc i Gorici, i Kurilovcu, kojeg je kao predsjednik i uveo u treću ligu, kao i Buni, Mraclinu, Turopoljcu, Lukavcu… Ukratko, praktički svim klubovima iz našega kraja pomogao je na ovaj ili onaj način.

– Volim sport, volim nogomet, to mi je baš ispušni ventil. Nisam nikad baš igrao, bio sam dijete u ratno vrijeme, u Donjem Hruševcu, 25 kilometara od Gorice, i nije me imao tko voziti na treninge kao što ja danas vozim svoju djecu. Naši klubovi, Buna i Kupa, u to vrijeme nisu ni funkcionirali, tako da se nisam baš naigrao nogometa. Znate kako prijatelj Pevec kaže mojim dečkima kad je o tome riječ: ‘E, da sam ja imal takve uvjete, da sam tolko treniral, i dan-danas bi igral u Real Madridu!’ – smije se Gorenc.

Posebna priča je malonogometna momčad koja nosi isto ime kao njegova firma. Gorenc Transporti već su i brend na malonogometnim turnirima…

– Na to sam posebno ponosan. Od 2004. godine imamo Brešku ligu, a to je za sve nas nešto fenomenalno. Svjetsko prvenstvo! Obožavam to, ne znam što se mora dogoditi da nisam prisutan na ligi. Imam i svoju momčad, Donji Hruševec, i ide nam dobro, pogotovo zadnje tri godine. Ali cijela Breška liga jako se digla kvalitetom. Sve ove godine djeca to prate, gledaju i puno ih je počelo trenirati nogomet u klubovima. I to se vidi, igra se neusporedivo kvalitetnije nego u početku. Igrao sam i ja tri, četiri godine, sve dok nešto nije puknulo u koljenu, ha, ha… – počeo je ovaj dio priče Gorenc i nastavio:

– Gotovo svi najbolji igrači na Bregima 2014. su se okupili u jednu ekipu i krenuli igrati malonogometne turnire. Pozvali su me da im malo pomognem, da ih poguramo, i ja sam pristao. Bili su jako zahvalni, oduševljeni, pa su odlučili da će se zvati Gorenc Transporti. Nije mi to bilo posebno drago, nisam to želio, ali nisu htjeli odustati. I krenuli smo… Složili smo zaista respektabilnu momčad i godinama harali turnirima u ovom kraju, a ja sam u tome svemu neizmjerno uživao. Sad su neki odselili u inozemstvo, neki se poženili, neke cure ne puštaju, pa se okrećemo našoj mladoj momčadi, sad španaju novi klinci, od 17-18 godina.

A španaju uz pomoć Daniela Gorenca, zaljubljenika u nogomet i u cestu. Čovjeka koji je krenuo od nule i uspio podići iznimno uspješan posao. I zaraditi toliko da može i pomagati nogometašima i klubovima, da može biti jedna vrsta mecene turopoljskog nogometa. I može mu biti, jer sve je stvorio sam, napornim i predanim radom. I dokazao da se može uspjeti. Čak i u Hrvatskoj.

CityLIGHTS

Pitali smo ChatGPT što misli o Velikoj Gorici, evo što je rekao!

Bogata povijest, odlična pozicija, ali i svijetla budućnost?

Objavljeno

na

Objavio/la

Premda umjetna inteligencija (AI) nije novost, još uvijek ostaje jedna od najaktualnijih tema. Alati poput popularnog ChatGPT-a, koriste se za savjete, pronalazak informacija, recepte, a mi smo ga pitali da nam opiše Veliku Goricu.

Njegov odgovor je:

„Velika Gorica je najveći grad Zagrebačke županije i šesti po veličini grad u Hrvatskoj. Nalazi se južno od Zagreba i administrativno pripada Turopolju, povijesnoj regiji poznatoj po drvenim kapelama, plemenitaškim obiteljima i bogatoj kulturnoj baštini. Grad ima oko 60.000 stanovnika i važan je prometni, gospodarski i obrazovni centar.

Zahvaljujući blizini glavnog grada i Zračne luke Franjo Tuđman, Velika Gorica ima strateški povoljan položaj. U njoj se nalaze brojne škole, Veleučilište Velika Gorica te razne kulturne ustanove poput Muzeja Turopolja. Grad je poznat po manifestacijama poput Turopoljskog fašnika i Gastro Turopolja.

Prirodne ljepote okružuju Veliku Goricu – šume Turopoljskog luga i rijeka Odra nude mogućnosti za rekreaciju. Nogometni klub Gorica uspješno nastupa u Prvoj HNL, a grad ulaže u sportske i infrastrukturne projekte.

Velika Gorica brzo se razvija i nudi kvalitetan život svojim stanovnicima, uz spoj tradicije i modernih sadržaja. Sve više privlači ljude zbog dobre prometne povezanosti, povoljnog stanovanja i mogućnosti zapošljavanja”.

Nadalje, zatražili smo njegovu procjenu o budućem razvoju Velike Gorice. Ovdje je također imao riječi hvale te je predvidio svjetlu budućnost našeg grada:

„Velika Gorica ima svijetlu budućnost zahvaljujući svojoj blizini Zagrebu, strateškom položaju i kontinuiranom razvoju infrastrukture. Očekuje se daljnji gospodarski rast, posebno u sektorima logistike, IT-a, proizvodnje i turizma. Blizina Zračne luke Franjo Tuđman čini je atraktivnom za ulaganja, a proširenje prometne mreže, poput planirane željezničke veze sa Zagrebom, dodatno će poboljšati povezanost i kvalitetu života.

Demografski, Velika Gorica bi mogla nastaviti rasti jer nudi povoljnije stanovanje od Zagreba uz istovremeno zadržavanje urbanih sadržaja. Povećanje broja stanovnika moglo bi potaknuti ulaganja u školstvo, zdravstvo i sportske objekte.

Ekološka održivost postaje važna tema, pa će grad morati ulagati u zelene površine, obnovljive izvore energije i modernizaciju komunalne infrastrukture. Očuvanje turopoljske kulturne baštine također će biti izazov uz urbanizaciju.

Uz pametno planiranje i privlačenje investicija, Velika Gorica ima potencijal postati jedan od najdinamičnijih gradova Hrvatske, s visokom kvalitetom života i uravnoteženim razvojem između tradicije i modernosti”.

Slažete li se s ovim predviđanjima? Što mislite, je li ChatGPT točno opisao Veliku Goricu ili ima nešto za dodati?

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Ponos grada!

Ante Budimir je golom protiv Francuske oduševio cijelu naciju, a sve nas iz njegova grada po tko zna koji put učinio ponosnima. Zbog onoga što radi na terenu, ali još više zbog onoga što radi izvan terena…

Objavljeno

na

Objavio/la

U trenutku kad je Ivan Perišić u 26. minuti poljudskog ogleda Hrvatske i moćne Francuske odradio dribling i dotaknuo loptu u namjeri da je centaršutem pošalje prema protivničkom petercu, Ante Budimir bio je, izračunali su, 12 metara od mjesta gdje će ta lopta pasti. Kulerski je u tom trenutku napao prvu stativu i u idealnom trenutku bio je na toj lopti. Završila je prvo na njegovu čelu, da bi se odmah potom “ušuljala” u francuski gol, a Poljud je – eksplodirao!

Ante Budimir raširio je ruke, raširio je i lice u prepoznatljivi osmijeh, a jedan petogodišnji dječačić u njegovoj Velikoj Gorici skakao je od sreće.

– Tata, tata, Budimir je zabio gol, on je iz Gorice! – vikao je uzbuđeno proslavljajući gol za vodstvo.

I nije taj velikogorički dom bio jedini u kojem se u tom trenutku osjetila posebna sreća i zadovoljstvo. I poseban ponos. Ante Budimir opet je oduševio, po tko zna koji put, kao što sve nas koji ga poznajemo ili srećemo na gradskim ulicama tijekom (pre)kratkih dolazaka kući, oduševljava to što je sve ovom posebnom dečku definitivno počelo dolaziti na naplatu.

Sport, kažu, uvijek vrati za sve što mu daš, a Ante je sportu godinama davao. I zaslužio je najmanje sve ovo što mu se događa. A događaju mu se velike stvari, jer Ante Budimir konačno je, sa 33 godine, došao do statusa zvijezde. Ne samo u Pamploni, gdje mu je privremeni dom, nego i u njegovoj domovini, u njegovu gradu. Dugo je bio nepravedno podcijenjen, sa svih mogućih strana, ali sad je konačno “na štihu”. I ima puno pravo uživati u svemu što mu se događa.

Iako, nije Ante tip koji će tražiti pozornost, koji će se osjećati potpuno komforno u ulozi zvijezde, pod svjetlima reflektora.

– Ne očekujem da će hodati iza mene u Velikoj Gorici i davati mi priznanje, tapšati me, to sigurno ne. Najbitnije mi je priznanje od trenera, suigrača, da sam prihvaćen u tom, da funkcioniram dobro s njima – rekao je Ante u nedavnom intervjuu, želeći reći kako mu neka velika pozornost nije potrebna.

Oduvijek je tako funkcionirao, oduvijek se bavio sobom i svojim nogometom, vjerujući da će se nekad negdje vratiti. I bio je u pravu, na vlastito zadovoljstvo, na zadovoljstvo svoje obitelji, prijatelja, poznanika, navijača, još više ne zadovoljstvo suigrača i trenera koji ga okružuju. I, to je bilo posebno lijepo vidjeti, na posebno zadovoljstvo tog najmanje jednog petogodišnjeg dječaka koji odrasta u gradu u kojem je i on odrastao…

Put Ante Budimira prema vrhu, prema trenutku u kojem ga cijeli stadion ispraća ovacijama, bio je sve prije nego lagan i jednostavan. Još od prvih dana, od prvih haklova na betoncu na Cibljanici, gdje se “tukao” sa starijima, od prvih treninga na Radniku.

– Nikad nije spadao među najtalentiranije klince u generacije, čak je bio i malo nespretan, nezgrapan, ali s tom svojom “lopatom”, neobično velikom nogom, uvijek bi nekako utrpao loptu u gol. Puno više od talenta izdvajalo ga je to što je uvijek radio više od drugih, što je vjerovao da može prebaciti svoje limite, što je bio maksimalno pošten prema nogometu. I zato je uspio – govorio je svojevremeno Senad Harambašić, njegov trener iz dječačkih dana.

Budem li se vraćao u HNL, neću ni u Dinamo ni u Hajduk, nego u Goricu, čuvena je Antina izjava… Foto: Slavko Midžor/PIXSELL

I on će priznati da ga je na trenutku možda i podcijenjivao, da ga je znao slati da niže krugove oko igrališta na kojem su igrali neki drugi klinci. Nije odustajao, tu se negdje počeo graditi karakter koji ga je oduvijek razlikovao od svih drugih. Tu, ali i u obitelji, kojoj nije bilo lako. Ante i njegove sestre rano su ostali bez oca, koji je poginuo u prometnoj nesreći, a nova nevolja stigla je početkom rata. Budimiri su morali pobjeći iz njihova sela Ozimica pokraj Žepča, a odabir je pao na Veliku Goricu.

Stigli su 1992. godine, Ante je u to vrijeme bio šestomjesečna beba, zbog čega nemamo nikakve dvojbe da ga imamo pravo smatrati potpuno našim. Ovdje je rastao, ovdje se gradio u impresivnog čovjeka kakav je danas, ovdje je, u Radniku, nedaleko od svoga obiteljskog doma, počeo svoj trnjem i teškom mukom popločeni nogometni put.

Nakon što je prošao neuspješnu i traumatičnu epizodu u LASK-u iz Linza, gdje ga je odveo Andrej Panadić, Ante Budimir sudjelovao je u samim počecima HNK Gorice, bio je i prvi igrač koji je klubu donio novac od transfera, onih famoznih 20.000 eura, koliko je u zimu 2011. uplatio Inter iz Zaprešića. Ne Dinamo, ne Hajduk, ne Rijeka, ne Osijek… Ne, to bi bilo prejednostavno. Ante je preko Zaprešića zaslužio poziv u Lokomotivu, ali nitko iz “velike četvorke” i dalje nije reagirao. I opet je Ante morao ići okolnim putem.

Prva prilika u inozemstvu otvorila se daleko od naslovnih stranica, u drugoj njemačkoj ligi, u dresu St. Paulija. I opet nije išlo lako ni jednostavno, nije se tamo snašao, nije dobio povjerenje, pa je krenuo dalje. U drugu talijansku ligu, maleni Crotone, a tamo su stvari polako počele sjedati na svoje mjesto. Bio je najbolji igrač kluba koji je prvi put u povijesti izborio Serie A, a kad je stigla ponuda iz kultne Sampdorije, činilo se da će to biti – to!

Međutim, bilo bi prejednostavno… Opet nije dočekao pravu šansu, ni tu mu nisu do kraja vjerovali, pa se vratio u Crotone, na mjesto sreće. Od tamo se otvorila nova mogućnost, slijedio je odlazak u španjolsku Mallorcu, opet u drugu ligu. I opet je blistao, zabijao, zaslužio ljubav navijača i – izborio ulazak u Primeru. I tamo se potvrdio, u ekskluzivnom okruženju, pa je 2020. godine stigla ponuda Osasune. Prihvatio je izazov i malo po malo izrastao u apsolutnu klupsku legendu, najboljeg strijelca, ljubimca djece, navijača i bakica, jer igrao je sjajno, a ponašao se još bolje od toga…

U skladu s cijelom njegovom pričom, prožetom stalnim dokazivanjem i potvrđivanjem, prilika u reprezentaciji stigla je tek nekoliko mjeseci nakon 29. rođendana, u kolovozu 2020. godine. Stvari su i po tom pitanju sjele na svoje mjesto, bio je dio momčadi koja je u Kataru stigla do svjetske bronce, a onda… Opet osporavanje, opet nepravda, opet trnje pod nogama.

Izbornik Zlatko Dalić otpisao ga je nakon te bronce, odabrao je vjerovati nekim drugim igračima, a Ante je ostao Ante.

– Nema ljutnje, nema razloga za to. Izbornik ima svoj izbor, a ja ću uvijek biti tu ako me zatreba – govorio je u to doba i osvojio još nekoliko doza simpatije sa svih strana.

Usput, igrao je u klubu toliko dobro da ga Dalić više nije imao pravo ignorirati. Vratio ga je u kadar taman prije odlučujuće utakmice za odlazak na Europsko prvenstvo, koju je Hrvatska dobila 1-0. Strijelac jedinoga gola bio je, naravno, Ante Budimir.

Nije ni to pomoglo da opet završi u drugome planu, da čuva leđa Matanoviću i društvu, ali Ante je opet šutio i radio. Jedino tako i zna funkcionirati, jedino takav pristup od prvoga je dana smatrao ispravnim. Golom Francuskoj, njegovim četvrtim u dresu reprezentacije, još jedanput se potvrdio, dokazao svoju vrijednost i kvalitetu, još jedanput nas je učinio ponosnima svojim izvedbama na zelenom travnjaku.

Iako, još smo za nijansu ponosniji na našeg prijatelja i susjeda zbog svega što pokazuje izvan terena. Uvijek maksimalno normalan, pošten, prizeman, skroman, pristojan, pametan, promišljen… I potpuno isti kao što je bio onih prvih dana, kad je pod Senadovim vodstvom svojom “lopatom” zabijao prve golove.

Nikad nećemo zaboraviti da je dan nakon povratka iz Katara bez ikakvog razmišljanja pristao sljedećega jutra doći na City radio, podijeliti svoju priču sa svim nama, iako bi mnogi drugi u tim trenucima odgovorili: “Radije ne bih, umoran sam, iscrpljen, nemam vremena…” Za Antu to nije bila opcija.

Slično je reagirao i kad ga je trener Senad nazvao i zamolio da mu pomogne s praksom za dobivanje PRO licence.

– Možeš li mi srediti da dođem u Crotone i pratim treninge? – zamolio je Senad, a već iduće sekunde sve je bilo riješeno.

Ugostio ga je, napravio sve da se osjeća kao kod svoje kuće, bio mu je pri ruci u svakom trenutku njegova boravka u Italiji, pomogao koliko god je mogao. Jer Ante je, jednostavno, takav.

Pamtimo i onu nevjerojatnu priču iz Španjolske, kad je 78-godišnju baku, kojoj se nije pojavio taksi, odvezao u 70 kilometara udaljenu bolnicu na terapiju kojom se borila protiv raka.

“Hvala Osasuni što ne dovodi zvijezde nego dobre ljude”, javila se kći oduševljene bakice.

I to je konačna istina. Vidjelo se to i nedavno, kad je Ante, kako bi obilježio rušenje rekorda po broju golova u dresu Osasune u La Ligi, ručkom počastio kompletan klub, od predsjednika do čistačice. Odveo ih je u svoj omiljeni restoran u kojem ga, pogađate, obožavaju.

– Ante je legenda Osasune, velik igrač, ali još je bolji čovjek – komentirala je vlasnica restorana.

Mogli bismo tako nabrajati unedogled, postoji otprilike milijun razloga da budemo ponosni na dečka sa Cibljanice, ali tu se više zapravo i nema što objašnjavati.

Ante Budimir je nogometna i ljudska veličina. On je, u punom smislu te semantičke konstrukcije, ponos grada.

– Tata, tata, on je iz Gorice…

Je, sine, naš je. I čudesan je.

Nastavite čitati

Kultura

Roža (Bir böcek olan kız)! ‘Kako sam predstavu na kajkavskom odvela u Istanbul…’

Predstava “Roža (cura s greškom”, koju su Ana Katulić i Žak Valenta osmislili na temelju pripovjetke “Svoga tela gospodar” gostovala je u Turskoj. Ana je glumila na kajkavskom, išli su i turski titlovi, a o svemu tome doznajemo iz prvog lica…

Objavljeno

na

U prvom licu: Ana Katulić

Kad si samostalni umjetnik, obrtnik, samozaposlen, na nezavisnoj sceni, kad vodiš umjetničku organizaciju te si u njoj i glumac/glumica i autor, producent, i vozač i računovođa i tajnik i marketing i novinar, najkraće rečeno – katica za sve – onda znaj da, uz brojne velike i male radosti koje ovaj poziv ostavlja na kraju dana, on ujedno otvara i Pandorinu kutiju svih sila koje nisu uvijek ugodne i često su egzistencijalno upitne.

Ljudi nam se dive jer smo kreativni, inovativni, hrabri, probitačni, radimo ono što volimo i želimo, no druga strana medalje je ta da od umjetnosti često izazovno živimo i da se rijetko posvećujemo samo umjetničkom procesu (eh, da je barem tako!). Većina našeg posla, ili bar dobrih 60 posto, uvijek je administracija, dan na kompjuteru, mejlovi, natječaji, tiskara, komunikacija i tako u krug. Kamo sreće kad ostane moment za kreativu.

No, na dnu Pandorine kutije je nada, a ja sam po prirodi optimist, pa ovo nije tekst o tome kako umjetnici teško žive već potvrda da se svaki trud, upornost i rad isplate. Uvijek. Osim toga, jedan moj poznanik mi je lani za Božić poželio da “od svog rada živim, a ne preživljavam”, pa sam tu njegovu rečenicu uzela kao mantru ili lajtmotiv ove godine, koja je krenula poprilično dobro i uspješno.

Tu, naravno, prvenstveno mislim na Rožu (curu s greškom), moj prvijenac, cjelovečernju autorsku predstavu našeg goričkog Štoos teatra koju smo na scenu lani postavili Branko Žak Valenta, moj dobar prijatelj, koreograf i umjetnik, i ja, prema motivima Kolareve pripovijetke “Svoga tela gospodar”.

Kvalitetna se ekipa okupila u radu; Ivan Grobenski, koji je fantastično odradio glazbu, mladi kipar Matej Vuković, s kojim je suradnja počela 2023. na Ogledima, koji je napravio masku Pisave, multimedijalna umjetnica Mia Štark, koja je složila vizual i radila sa mnom na pokretu. Roža se rađala u prostoru FA Turopolja i nakon što je premijerno odigrana lani u Gorici i Zagrebu, to je bilo to.

Za nezavisni Štoos teatar, koji nema svoju kazališnu dvoranu, postavljaju se vječna pitanje: Gdje ćemo igrati? Za koga? I kada? Neka gostovanja smo dogovorili; bit će još koje u Gorici (vjerojatno oko Goričkih večeri), u KNAP-u, mogli bismo igrati kao lektira za osnovne ili srednje škole, zovu nas u Buševec, u Koprivnicu i Krapinu…

Treba opet sjesti za laptop; “Poštovani, mi smo Štoos teatar iz Velike Gorice…” i nuditi predstavu. Sreća je htjela da mi je kolegica poslala link za festival u Bursi, u Turskoj. Bio je to Balkan festival, na koji stižu razne izvedbe iz cijelog svijeta. Prijavnicu sam ispunila, priložila sve materijale; fotografije, video snimku predstave, plakate, tehnički rider… I drži fige.

Koncem 2024., međutim, stiže pozivnica na International Women Playwrights Theater Festival u Istanbulu. Istanbulu?! Istanbulu??! Čekaj malo, pa ja nisam prijavljivala Istanbul. Zovem Žaka: “Jesi li nas ti možda prijavio?”, malo sam zbunjena. Žak odmahuje, prvi glas.

Ono što je ostao moj zaključak do danas (jer drugog nema) jest da je ekipa iz Burse prepoznala našu predstavu i proslijedila prijavnicu Istanbulskom nacionalnom kazalištu. Oni su pogledali snimku predstave, odlučili je uvrstiti u program i poslali nam pozivnicu za Festival. I tad kreće jedan fini miks sreće, uzbuđenja, pozitivne treme, panike i brige, pa malo zabrinutosti , pa opet uzbuđenja i tako u krug do veljače.

Trebalo je napraviti predprodukciju, dogovoriti tko od ekipe ide, što ćemo nositi od scenografije, a što nam mogu osigurati organizatori, gdje ćemo biti smješteni, što možemo nositi sa sobom u avionu i kako pakirati opremu i tehniku. Trebalo je masku Pisave dobro zapakirati za avion da se ne bi u transportu oštetila jer je rađena od kaširanog papira i lako je lomljiva.

Osim toga, trebalo je osigurati i riješiti financije za put i još puno tehnikalija. Jedna od njih bio je i prijevod predstave. Na turski. Odmah zovem predsjednika Hrvatsko-turske udruge prijateljstva, Gorana Beusa Richembergha, i pitam za preporuku. On me spaja s turkologinjom Leom Kizilkayom i iza Nove Godine prijevod je već u Istanbulu. Ja sam sretna jer organizacija dobro protječe, rokovi se poštuju, nema nepoznanica i sve ide prema planu.

U Istanbul stižemo 8. veljače, Domagoj Klasić (tehnička podrška), Ivan Grobenski (glazba, ali u ulozi tehničara za titlove) i ja. Žak je ostao u Rijeci, slomila ga gripa, bodri nas porukama. Subota je, let je kratak, ugodan, a i Pisava je stigla u jednom komadu.

Ana i Žak Valenta, koji zbog bolesti nije putovao u Istanbul

Na aerodromu nas dočekuje domaćin iz kazališta, glumac Emir Üstündağ koji nas s kolegom, u kombiju, sa svim našim osobnim stvarima i kazališnom rekvizitom vozi do hotela i do kazališta. Vožnja od aerodroma traje kao da ideš od Zagreba do Ljubljane, sva sreća da su hotel i kazalište na pet minuta pješice.

Gostoprimstvo koje su nam ukazali domaćini rijetko se viđa. Smješteni smo u drevnoj četvrti Üsküdar, na azijskoj strani kopna. Ova strana puno je tradicionalnija i tiša, a tu se može vidjeti Istanbul kakav je bio nekad; netaknute malene četvrti i kućice, domaće radnje bez velike izgradnje i užurbanog ritma ovog milijunskog velegrada, koji je velik kao četiri Hrvatske.

Kazalište u kojem igramo jedna je od pet zgrada, koliko ih Nacionalni teatar ima po Istanbulu. Ova je zgrada nekad davno bila tvornica piva i cigareta, ima jednu veću i jednu manju kazališnu dvoranu, pet dvorana za probe ansambla, prostorije muzeja u kojem se čuvaju artefakti iz nekadašnje tvornice, prostorije za kostimografe, scenografe i umjetničke voditelje, administraciju, kafić za publiku i kuhinju za glumce i zaposlenike.

Organizatori festivala uvijek su nam na usluzi; nose čaj, kuhaju kavu, donose perece, pitaju kako smo, je l’ sve u redu, što nam treba… Turci slabo govore engleski, sreća pa je tu Google prevoditelj. Pričamo u mobitel, on prevodi, domaćini čitaju, smijemo se. Razumijemo se.

Festival traje sedam dana, upoznajemo trupu iz Makedonije, oni izvode dan prije nas. Tu su još ansambli iz Bugarske, Grčke, Rusije, Srbije, Španjolske, Njemačke i Italije, te domaćini iz Turske. Sve je odlično organizirano, uređeno, nema nepoznanica, poštuje se raspored i organizacija.

U Istanbulu provodimo četiri dana, pa imamo vremena za sve. Prvi dan odlazimo preko Bospora do Europskog kopna, do Aya Sofie, Plave Džamije, do Bazara. Kad smo tu, prilika je da sve posjetimo. Ne sprečava nas ni kiša koja nas neumoljivo prati sve dane. Pijemo tursku kavu, jedemo baklave i tradicionalna turske jela nalik na raviole (i kebab, naravno), opuštamo se i prepuštamo zavodljivosti istoka. A onda idući dan – izvedba.

Do podne i popodne provodimo u kazalištu, slažemo scenu, isprobavamo titlove. U tim trenutcima razmišljam kako će publika reagirati, hoće li razumjeti predstavu i kako će je razumjeti. Ovo je prvi put da Roža i ja gostujemo izvan Hrvatske, to je publika koja nikad nije čula za Slavka Kolara, predstava je na kajkavskom, prati li to i prijevod i što je sve izgubljeno u prijevodu u odnosu na original?

Ipak, jednom kad je publika ušla, kad su se svjetla ugasila i scena zasvijetlila tom magičnom svjetlošću, bilo je jasno da jedinstven jezik kazališta svi razumiju. Na početku sam ih “pridobila” s nekoliko turskih izraza i pozdrava; dobra večer, dobro došli (İyi akşamlar, hoş geldiniz, tur.) i do samog kraja nisam izgubila njihovu pažnju.

Pljesak i dijalog s publikom koji je nakon završetka predstave potrajao pa skoro kao i predstava sama, odgovorili su na sva moja pitanja i sumnje. Bilo je zaista neponovljivo. Na međunarodnoj sceni, u drugoj državi ( i kontinentu!) primiti pohvale, pljesak i čestitke iz publike među kojom je bila i hrvatska konzulica u Istanbulu, Ivana Zerec.

To je publika koja je angažirana, koju zanima kazalište, koja pita. Predstava je komunicirala i na mnoge je načine dotaknula i progovorila. Negdje smo se osjetili, pronašli i povezali. I to ne samo na razini žena, nego na razini naroda i ljudi, kolektivne svijesti i izazova koji su sveprisutni i svima nam slični. Bilo je to jedno neponovljivo gostovanje koje nam je dalo adrenalina i krila za dalje. Na nezavisnoj sceni. Dan po dan. Može se. Isplati se!

“You have home in Türkiye now”, poručili su nam domaćini na odlasku.

I vjerujte nam, znamo da je to istinski tako.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Ivan Šćepina opet kod svoje kuće! Odmah je otišao svojim dečkima na Udarnik…

Nakon što je odradio ovu fazu rehabilitacije u Krapinskim toplicama, Ivan Šćepina vratio se kući i odmah poželio otići na Udarnik i pogledati utakmicu svojih prijatelja i suigrača, koji su mu dobrodošlicu kući poželjeli – pobjedom!

Objavljeno

na

Petak iza nas bio je velik i važan, poseban dan za obitelj Šćepina iz Gradića. Sin Ivan vratio se kući s rehabilitacije u Krapinskim toplicama, završio je s tom fazom svoga oporavka nakon teške nesreće prošloga ljeta i započeo novu. U kojoj će i dalje biti potrebno jako puno borbe, kako njegove, tako i njegovih roditelja Ružice i Darija, ali u ovom trenutku važno je samo da je obitelj ponovno na okupu, da je Filip dočekao svog starijeg brata…

Puno se toga događalo oko Ivana Šćepine u mjesecima iza nas, njegova nesreća ujedinila je Hrvatsku, ali u prvom redu njegov grad, iz kojeg je i krenula akcija skupljanja sredstava za skupu rehabilitaciju. Uz njega su, kao velika potpora u najtežim trenucima, bili i obitelj, i susjedi, i prijatelji iz škole, i suigrači iz NK Kurilovca, čiji je Ivan bio član do kobnog pada u lipnju prošle godine. Unatoč svemu što je prošao, Ivan je ostao zaljubljen u nogomet, što je pokazao već u nekoliko navrata.

Došao je tako ispratiti utakmicu između Zagorca i Kurilovca u Krapini, utakmicu organiziranu s ciljem da se dodatno pomogne njemu i njegovoj obitelji, a ove je subote, samo dan nakon što je stigao kući, prvi put otišao na Udarnik. Igrali su njegovi dečki, njegova generacija, kadeti Kurilovca, a s druge strane bio je Samobor. Ivanov dolazak na utakmicu, koju je pratio uz rub terena, dodatno je motivirala njegove prijatelje iz kluba, koji su pobijedili Samoborce s visokih 3-0, uz dva gola Gabriela Čolića i jedan Mihaela Blaževića. Istog protivnika rezultatom 1-0 pobijedili su i juniori, a sve skupa imalo je posebnu posvetu.

“Današnji trijumfi kadeta i juniora posvećeni su posebnom gostu, Ivanu Šćepini, koji je pratio utakmicu svojih suigrača. Ivane, prekrasno te vidjeti opet na našem Udarniku, na terenu, s loptom, s tvojim suigračima i frendovima! A vama dečki kapa do poda za trud, te što ste Ivanu omogućili da zajedno sa vama proslavi pobjedu!”, oglasili su se iz Kurilovca.

Pred Ivanom je i dalje teško razdoblje, dug je put do potpunog oporavka, ali uz ovakvu podršku sa svih strana sve će to ići barem za nijansu lakše…

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Pevecovih 60: Jedno posebno prijateljstvo, dva dima cigarete i poneka suza…

Povodom 60. rođendana omiljenog klupskog oružara Franje Kovačića Peveca, HNK Gorica predstavila video u kojem mladić s Kozjače otkriva tajne rituale, ali i odgovara na pitanje je li buncek bolji u Hrvatskoj ili Rumunjskoj

Objavljeno

na

U subotu poslijepodne igrači Gorice morali su čestitati boljem, ovoga puta kolegama iz Dinama, ali u subotu navečer igrači Gorice su – slavili! Ne, nije došlo do toga da se slavi porazi, već se poklopilo da je ta subota navečer termin za doček jednog posebnog rođendana. Okruglog rođendana, jer Franjo Kovačić zvani Pevec u kafiću na stadionu je slavio šezdeseti, očekivano veselog rođendana, baš onakvog kakav Pevi i zaslužuje…

Pevec je, za one koji možda ne znaju, ekonom u HNK Gorici, a u ulozi koja se naziva i oružar već je više od 15 godina. Praktički otkad je krenula priča s HNK Goricom. Franc, kako ga zovu i sinovi Marko, Jurica i Luka, jedan je od onih tipova koje svi znaju, koji su uvijek tu negdje, u điru. Brojno je zato bilo društvo koje se okupilo na rođendanskoj fešti, a naravno da su se po povratku s utakmice priključili i igrači, stručni stožer…

U svijetu HNK Gorice Franjo Kovačić Pevec je sveprisutan, gotovo jedan od simbola kluba. A kad je već tako, u klubu su se potrudili snimiti i jedan posebni rođendanski video, u kojem je Pevi pričao o svom životnom putu, o rastu kluba u svim ovim godinama, o posebnim prijateljstvima s igračima, o tajnim ritualima, o pjesmi i kafani.

Sretan rođendan, Franc!

Nastavite čitati

Reporter 446 - 20.03.2025.

Facebook

Izdvojeno

Sva prava pridržana © 2022 e-Radio d.o.o.