Priča iz kvarta
Gorenc, kralj transporta i mecena turopoljskog nogometa. A krenuo je od nule…
Daniel Gorenc tek je trebao proslaviti 25. rođendan kad je otkupio tri stara kombija i pokrenuo svoju prijevozničku tvrtku. Danas ta tvrtka ima 40 zaposlenih i 28 vozila, a gazda dio zarade redovno odvaja za nogomet…
Ja sam ti Brežan, i s mamine i s tatine strane. Doma smo u Donjem Hruševcu, to ti je nekih šest kilometara iza Kravarskog…, započinje s pričanjem svoje priče Daniel Gorenc (41), jedan od najuspješnijih poduzetnika u našem kraju, čovjek koji je dokazao da se može uspjeti čak i ako kreneš od nule, sa samoga dna. Da, može se, čak i u Hrvatskoj…
Gorenc je najbolji dokaz za to. Ne dolazi iz bogate obitelji, nije se probijao zahvaljujući vezama i kombinacijama, nego isključivo radom. Vlastitim rukama i vlastitom glavom. Jedan ambiciozni i vrijedni vozač kamiona odvažio se, malo prije 25. rođendana, krenuti stvarati svoju priču.
– Ajmo krenuti od početka… – uzdahnuo je sa smiješkom Gorenc pa opisao prvu fazu svoga puta.
– Krajem sedamdesetih baka i deda bili su u Njemačkoj, pa su gore, trbuhom za kruhom, otišli i moji roditelji. U jednom turističkom gradiću u blizini Münchena živjeli su pravi gastarbajterski život, radili sve i svašta, snalazili se… Ja sam se rodio ovdje, ali već s mjesec dana vratili smo se u Njemačku i ostali gore sljedećih godinu dana pa se zbog raznim životnih okolnosti vratili kući.
Odrastao je tako maleni Daniel na živopisnim bregima, u međuvremenu su se roditelji i razveli, a u Njemačkoj je opet završio godinama poslije.
– Za vrijeme rata kod nas je bila druga linija obrane, bilo je baš zeznuto, tata je bio u vojsci, a nas je poslao baki u Njemačku, gdje sam završio peti i šesti razred. Međutim, nisam izdržao više od toga. Nisam mogao ostati gore, u potpuno drukčijem mentalitetu, i vratili smo se u Hrvatsku… Tu sam i završio osnovnu školu, pa upisao srednju prometnu, sa samo jednom idejom, da nakon dvije godine upišem policijsku akademiju!
Tinejdžer Daniel silno je želio biti policajac, samo to i ništa drugo, ali društvo je presudilo da ostane u prometnoj školi i postane tehničar cestovnog prometa.
– Bio sam odličan učenik, imao sam sve preduvjete da upišem fakultet, ali okolnosti mi baš nisu išle na ruku. Bilo je to poslijeratno vrijeme, novca nije bilo, tata nije sve mogao sam, i trebalo je početi raditi. Zaposlio sam se tjedan dana nakon mature, i to kao vozač u našoj breškoj firmi, Kravarsko gospodarstvo. A na fakultet smo poslali sestru, koja je uspješno završila kriminalistiku.
Sljedećih sedam godina Gorenc je nizao kilometre za volanom kamiona, dostavljao pekarske proizvode, bez pogovora odrađivao sve što se tražilo od njega. A tražilo se dosta, jer bio je najmlađi, često su ga ‘šaltali’ s jedne rute na drugu, ni ne sluteći da mu zapravo rade veliku uslugu…
– Negdje tijekom 2005. godine sve velike tvrtke krenule su rasprodavati vozne parkove, shvativši da im je bolje imati vanjsku uslugu prijevoza. Tako je bilo i u našoj maloj firmi, koja je u tom trenutku imala 14 vozila. Nama vozačima ponudili su da ih otkupimo, a ja sam se u početku maknuo u stranu, dajući prednost starijim kolegama. Međutim, nitko nije bio zainteresiran… A ja sam uvijek želio nešto svoje, boriti se da stvorim nešto, jer takvi smo vam mi Brežani, uvijek nekako po strani, jedino borba nam i preostaje.
I najmlađi vozač Daniel dočekao je svoju priliku.
– U tišini sam sve to stavio na papir, napravio kalkulaciju, potražio savjete starijih kolega, skupio hrabrost i dao ponudu za tri kombija. Bilo je to u jesen 2005., prvu ponudu su odbili, da bi mi malo prije Božića javili da prihvaćaju. Nije mi bilo svejedno, imao sam 24 godine, mlad si i neiskusan, ne znaš kako će se sve to rasplesti…
Međutim, krenuo je raditi. S tri kombija u solidnom stanju, i uz asistenciju tate Branka. Odnosno, zaposlenika Branka.
– Tata je radio u Industrogradnji, koja je propala, i povukao sam ga sebi. Bila je to u početku malo čudna situacija, da sam ja šef svom tati, ali odmah sam mu rekao: ‘Osam sati sam ja tebi šef, a poslije si ti meni tata!’ Brzo je shvatio da znam posao i funkcioniramo jako dobro svih ovih godina. Evo, sad je tata nekoliko mjeseci od mirovine, došlo je i to vrijeme.
Firma je dobila ime Gorenc Transporti, a mladi gazda odmah je odlučio napraviti razliku. Iskoristio je ono “šaltanje” po linijama u prošloj firmi, jer znao je praktički svaki metar svake rute napamet, i posložio posao tako da ostvari značajne uštede.
– Je, puno mi je pomoglo to što sam jako dobro poznavao teren. Napravio sam analizu, iskoristio ono što znam i od 12 linija, odnosno 12 vozila na sisačkom području, posložio sam posao tako da koristimo osam linija i osam vozila. Učinak je ostao isti, a uštedjeli smo značajan novac. Vozači su, doduše, dobili nešto više posla, ali i veću plaću. I dobro svima, i njima, i meni kao šefu, i firmama za koje smo radili. A bez toga ne ide, ako bilo tko u tom lancu nije zadovoljan, prije ili kasnije dolazi do pucanja.
I nije Gorenc jedino u Sisku izračunao kako uštedjeti, radio je to na svakom terenu, snimao svako područje i vodio posao prema velikom uspjehu. Koji se dogodio nakon izuzetno naporne prve četiri godine.
– U to vrijeme sam se i oženio, dobio prvog sina, pa onda i drugog… Vozio sam i sam, bio u kamionu i istovremeno organizirao posao, sve dok 2010. gospon Plodinec iz Čiča, vlasnik lanca Mlin i pekare, nije kupio Kravarsko gospodarstvo. Tad smo počeli raditi za njega i od tog trenutka krenula je ekspanzija tvrtke. I nismo mogli više funkcionirati na isti način, zaposlio sam čovjeka više, a sam postao dispečer, direktor, logističar… Sve da bi se firma razvijala. Prvi veliki kamion kupio sam 2011. godine, a danas, deset godina poslije, imamo osam velikih kamiona i 20 manjih vozila – s ponosom ističe Gorenc.
I posao nikad ne staje. Već malo iza jedan sat u noći dolaze prvi vozači, koji dostavljaju pekarske proizvode, oko pet ujutro uključe se i voćari, a oko sedam i svi ostali. Hladnjače dostavljaju voće i povrće, ostala vozila svu robu koju vidite u trgovinama, svu osim mesa… Gazda Gorenc, više ne tako mlad kao nekad, danas ima 40 zaposlenih i život s puno stresa.
– Mnogi me znaju, ljudi me vjerojatno opisuju kao veselog i nasmiješenog, jer takav i jesam, ali jako je ovo zahtjevan posao. Jedan moj profesor u školi znao je govoriti da si, svaki put kad izađeš na cestu, bilo kojim vozilom, jednom nogom u grobu, a drugom u zatvoru. Malo je karikirao, ali to je zapravo istina. I nije lako imati toliko ljudi na cesti u svakom trenutku, pogotovo kad si odgovoran za svakog od njih. I uvijek tu bude problema, poteškoća svih vrsta, uključujući i prometne nesreće, koje su posebno stresne situacije. To su, recimo, trenuci u kojima čovjeku dođe da odustane od svega… Ali naravno da neću to učiniti, previše volim ovaj posao. I jedino to, uostalom, i znam raditi, jedino to me zanima – priznaje Gorenc.
Otac je četvero djece, David ima 16, Gabriel 15, Eva 11, a Iva deset godina, pa izvedba cijele ove poslovne priče djeluje još nevjerojatnije.
– Klinci su bili super, oni su mi dali spavati, ali posao baš i nije. Sad se to malo i promijenilo, posljednje dvije, tri godine, ali godinama sam spavao po četiri ili pet sati na dan. Ali nema druge. To je ujedno i poruka mladim ljudima, koji žele nešto stvoriti. Može se, uvijek se može, ali treba raditi. Ne osam sati, jer zavarava se svatko tko misli da se tako može uspjeti, nego puno više od toga. Moj radni dan traje od 14 do 16 sati, i tako već 15 godina. Na godišnji odmor odem, ali mobitel i laptop uvijek su uz mene, za bolovanje ne znam… Ako želiš uspjeti u Hrvatskoj, može se. Samo treba zapeti i raditi!
Kaže da nije strog šef, da posao funkcionira i kad si prijatelj sa zaposlenicima, ali pod uvjetom da svatko odrađuje svoj dio posla. Kao što kod njega i jest.
– Svaki vozač je u svom vozilu sam sebi šef. I to klapa, dosta dobro smo posloženi. U ovom poslu ključno je ne kasniti, ali mi ne kasnimo. Ako i treba podviknuti, za to ima poslovođe, ja jednostavno nisam takav tip – sa smiješkom priča Gorenc.
Ima u našem kraju još prijevozničkih tvrtki, ali njegova je definitivno sam vrh, pogotovo u ovoj vrsti prijevoza. Konkurenciju nema, sam će istaknuti, jer to su sve kolege.
– Posla ima za sve, ja bih volio da ima i više ovakvih firmi. Uostalom, i mi smo se mogli još širiti, ali teška su vremena, teško je sve to izgurati, jer firma je sad zaista velika… Vidjet ćemo što nosi budućnost. Evo, i sinovi su krenuli mojim stopama, upisali su srednju prometnu školu, vidjet ćemo hoće li nastaviti s ovim… Nisam baš presretan što idu u tom smjeru, zbog svog tog stresa, no sami će izabrati.
A kad nije u poslu, vezan uz firmu, opušta se uz – nogomet! Razvozi sinove nogometaše na treninge, Davida u Kurilovec, a Gabriela u Goricu, a djeluje i kao svojevrsni “mecena” za turopoljski nogomet. Ne želi sam pričati o tome, ali pomagao je Gorenc i Gorici, i Kurilovcu, kojeg je kao predsjednik i uveo u treću ligu, kao i Buni, Mraclinu, Turopoljcu, Lukavcu… Ukratko, praktički svim klubovima iz našega kraja pomogao je na ovaj ili onaj način.
– Volim sport, volim nogomet, to mi je baš ispušni ventil. Nisam nikad baš igrao, bio sam dijete u ratno vrijeme, u Donjem Hruševcu, 25 kilometara od Gorice, i nije me imao tko voziti na treninge kao što ja danas vozim svoju djecu. Naši klubovi, Buna i Kupa, u to vrijeme nisu ni funkcionirali, tako da se nisam baš naigrao nogometa. Znate kako prijatelj Pevec kaže mojim dečkima kad je o tome riječ: ‘E, da sam ja imal takve uvjete, da sam tolko treniral, i dan-danas bi igral u Real Madridu!’ – smije se Gorenc.
Posebna priča je malonogometna momčad koja nosi isto ime kao njegova firma. Gorenc Transporti već su i brend na malonogometnim turnirima…
– Na to sam posebno ponosan. Od 2004. godine imamo Brešku ligu, a to je za sve nas nešto fenomenalno. Svjetsko prvenstvo! Obožavam to, ne znam što se mora dogoditi da nisam prisutan na ligi. Imam i svoju momčad, Donji Hruševec, i ide nam dobro, pogotovo zadnje tri godine. Ali cijela Breška liga jako se digla kvalitetom. Sve ove godine djeca to prate, gledaju i puno ih je počelo trenirati nogomet u klubovima. I to se vidi, igra se neusporedivo kvalitetnije nego u početku. Igrao sam i ja tri, četiri godine, sve dok nešto nije puknulo u koljenu, ha, ha… – počeo je ovaj dio priče Gorenc i nastavio:
– Gotovo svi najbolji igrači na Bregima 2014. su se okupili u jednu ekipu i krenuli igrati malonogometne turnire. Pozvali su me da im malo pomognem, da ih poguramo, i ja sam pristao. Bili su jako zahvalni, oduševljeni, pa su odlučili da će se zvati Gorenc Transporti. Nije mi to bilo posebno drago, nisam to želio, ali nisu htjeli odustati. I krenuli smo… Složili smo zaista respektabilnu momčad i godinama harali turnirima u ovom kraju, a ja sam u tome svemu neizmjerno uživao. Sad su neki odselili u inozemstvo, neki se poženili, neke cure ne puštaju, pa se okrećemo našoj mladoj momčadi, sad španaju novi klinci, od 17-18 godina.
A španaju uz pomoć Daniela Gorenca, zaljubljenika u nogomet i u cestu. Čovjeka koji je krenuo od nule i uspio podići iznimno uspješan posao. I zaraditi toliko da može i pomagati nogometašima i klubovima, da može biti jedna vrsta mecene turopoljskog nogometa. I može mu biti, jer sve je stvorio sam, napornim i predanim radom. I dokazao da se može uspjeti. Čak i u Hrvatskoj.
Priča iz kvarta
Đaci 60-tih ponovo na okupu nakon više od 60 godina
Danas imaju unuke i praunuke, no uvijek su ZA zabavu i ples.
HOTNEWS
Susret trenera Ive Šuška i igrača Dubravka Hrkovca nakon 40 godina
U Primoštenu su obnovljene uspomene iz Dinama, Zagreba, sjećanja na Zvonu, Žutog, Komu, Župsa…
Nekadašnji nogometaš i golgeter s mnogih prvoligaških utakmica Dubravko Hrkovac Hrki za prvosvibanjski vikend boravio je u Primoštenu na jednoj svadbi iz kruga obitelji supruge. Nakon povratka u Novo Čiče u predgrađe Velike Gorice, Hrki je najprije spomenuo svojeg trenera iz Dinama Zagreb, Ivu Šuška.
–Za mene nevjerojatno, prošlo je već 40 godina kako me Ivo vodio kao trener u juniorima Dinama Zagreb. Nenadani susret u Primoštenu bio je vrlo emotivan pa je bilo i suznih očiju. Bila su to još ona romantična vremena kad se nije ubirala članarina, kad su treneri odlazili u škole mladih igrača i vodili brigu o budućnosti istih, kad su za primjer Ivo Šušak i pokojni Ivan Đalma Marković ishodili da na stadionu Dinama dobijem smještaj i prehranu a nakon odlaska mojeg oca koji je iznenada preminuo, dobio sam i stipendijski ugovor. Veliko hvala obojici ali i pokojnom Rudiju Cveku, Rudiju Belinu i ostalim trenerima koji su me trenirali – otkriva Hrkovac koji danas vodi ugostiteljski lokal Kavalir u rodnom mu Novom Čiču.
Hrki je kasnije igrao za ondašnje prvoligaše Radnik Velika Gorica, Zadar, Zagreb, Segestu i Inker.
–Šušak je između ostalih trenirao Zvonu Bobana, Roberta Prosinečkog, Dubravka Pavličića, Fabijana Komljenovića, i Odorjana…Dobro pamtim turnir u Beogradu 1985. godine na pomoćnom igralištu Zvezde, kad smo osvojili drugo mjesto nakon što smo u finalu izgubili 1:2. Svjedoči to i fotografija na kojoj stoje: Knapić, Pavličić, Komljenović, Prosinečki, Dominko, Šušak (trener), Vugrinčić, Pleša, Mioć, Crnogaj, Miletić. Čuče: Berišić, Odorjan, Zvonimir Boban, Nekret-Katić, Martinčić, Hrkovac, Vidak – prisjeća se davno minulih dana Hrkovac.
–Ivo Šušak u Primoštenu ima kuću gdje boravi ljeti a zimi je u Zagrebu. Supruga mu je umrla i to se osjeti u komunikaciji ali ipak je naglasio da se od igrača iz Turopolja najradije prisjeti uz moju malenkost još i Željka Župetića Župsa (na fotografiji gore Župetić sjedi drugi s lijeva a Šušak peti), kojeg pozdravljam ovom prilikom. Župetića je trenirao u seniorima Zagreba kad su iz trećeg ranga stigli do ondašnje 1. Lige koja 90.-tih nije ni startala zbog nadolazećeg Domovinskog rata. Koliko je Ivo bio cijenjeni trener govore i činjenice da je nakon zagrebačkog Kemičara (kasnije Cromos) radio u omladinskoj školi Dinama, vodio seniore Zagreba, Izole, Osijeka, Marsonije, mladu selekciju Hrvatske U-21, Maribor, Dinamo Tbilisi, reprezentaciju Gruzije, a sve je zaokružio kao voditelj škole nogometa u najdražem mu klubu Dinamu Zagreb – zaključio je Dubravko Hrkovac priču o svojem bivšem treneru.
Na fotografiji dolje Hrkovac kao kapetan juniora Dinama čuči u sredini a stoje prvi s lijeva trener Ivan Đalma Marković i legendarni igrač plavih Stjepan Lamza.
HOTNEWS
Ekologija, tradicija, poduzetništvo i ljubav prema zajednici! Ovo je priča o Vladimiru Štarkelju
„Želim da naš grad bude poznat kao mjesto u kojem žive dobri ljudi, velikog srca.”
Kada se govori o ljudima koji ostavljaju trag u svojoj zajednici, nezaobilazno je ime Vladimira Štarkelja. Ovaj svestrani Velikogoričanin već desetljećima neumorno djeluje na različitim poljima, od očuvanja tradicije i kulturne baštine, preko ekologije, pa sve do poduzetništva.
Više od tisuću čuvara tradicije i kulturne baštine prodefiliralo je kroz dva vikenda pozornicom Pučkog otvorenog učilišta u Velikoj Gorici, gdje su na jubilarnoj, 25. smotri folklora oživjeli duh prošlih vremena pričajući priče kroz glazbu, pjesmu, ples i narodne nošnje. Gradska smotra koreografiranog, izvornog i dječjeg folklora tradicionalno je organizirana od strane Zajednice kulturno-umjetničkih udruga Grada Velike Gorice, na čijem je čelu od samih početaka upravo Vladimir Štarkelj.
„Kulturni amaterizam je neizmjerno bogatstvo Velike Gorice, njime se ljudi bave iskreno i od srca i zbog tog iskrenog davanja njihov rad je plemenit. Zajednicu čine ljudi koji se već godinama, čak i desetljećima bave amaterskim i profesionalnim folklorom te diljem svijeta prenose ljepote naše kulturne baštine. Ponosni smo na naše članice koje djeluju već cijelo stoljeće, a okupljaju niz različitih generacija. Veliku pažnju posvećujemo najmlađim čuvarima kulturne baštine koji se redovito sastaju, pjevaju, plešu, uče o tradiciji i druže se u okruženju koje potiče razvoj pozitivnih osobina i vrijednosti”, istaknuo je predsjednik Štarkelj i naglasio kako se upravo zajedništvom i slogom jača kulturno-umjetnički amaterizam.
„Uz obnovu folklornog nasljeđa, pratimo i tijek umjetnosti u razvoju suvremenog plesa, pjesme, ali i dramske umjetnosti. Baština je sustav vrijednosti koji treba čuvati stalnim ponavljanjem i izvođenjem, a Zajednica marljivo i sustavno djeluje na tom polju, značajnom za razvoj društva u cjelini”, dodaje ovaj rođeni Velikogoričanin.
Inače, Štarkelj je odrastao u Mičevcu, a osim što je poznat po svom kulturno-umjetničkom angažmanu, osnivač je i član brojnih udruga poput ‘Zelene akcije Mičevec’ kroz koju se posvetio očuvanju okoliša te je voditelj nekoliko ekoloških projekata poput revitalizacije javnog prostora, postavljanje solarnih klupa u dvorište škole u Mičevcu te nabava električnog bicikla za zeleno redarstvo.
foto: Vladimir Štarkelj
„Kroz sve projekte koje provodimo, naš cilj je osnažiti lokalnu zajednicu i podići svijest o važnosti očuvanja okoliša. Vjerujem da svaka mala akcija, bilo da je riječ o edukaciji, sanaciji ekoloških problema, doprinosi stvaranju održivijeg i zdravijeg života za nas i buduće generacije”, kaže Štarkelj. Dodaje i kako smatra da je ekologija izuzetno važna te da bi se boljim sustavom gospodarenja otpadom postigao održivi razvoj.
Ovaj naš svestrani sugrađanin, 2017. godine osnovao je i Udrugu „Povijesna postrojba ban Gašpar Alapić” s ciljem očuvanja i promocije baštine slavne hrvatske plemićke obitelji Alapić. U sklopu Udruge djeluje povijesna postrojba s gardistima, topnikom i bubnjarom u povijesnim odorama iz 16. stoljeća i iza sebe ima stotine nastupa u Hrvatskoj, ali i šire.
No, tu ne staje. Kao veliki zaljubljenik u starodobna vozila, ali i kolekcionar, na radost brojnih entuzijasta, 2021. godine osnovao je Oldtimer klub Turopolje, čiji je ujedno i predsjednik. Bila je to dugogodišnja želja mnogih vlasnika starodobnih vozila, a o velikom uspjehu kratkog djelovanja kluba pokazuje broj članova, njih 216, dok je njihova manifestacija Oldtimer show Turopolje koja u centar grada dovodi najljepše i najstarije primjerke starodobnih vozila, postala prepoznatljiva i van granica Lijepe naše.
„Naši članovi su iskreni entuzijasti željni druženja i zaštitnici tehničke kulturne baštine. Kada je u pitanju sama restauracija ona može trajati mjesecima, pa sve do nekoliko godina. Za sve to je potrebno puno truda, financija i odricanja, ali zato je osjećaj uspjeha velik. To u vama pokreće motivaciju te s velikom strašću nastavljate dalje, pogotovo kad pronađete potpuno zapušteno vozilo kojeg imate želju obnoviti do razine potpuno novog”, priča nam ovaj strastveni kolekcionar.
„Uglavnom većina naših članova restauriraju sami svoja vozila koliko im to financijske mogućnosti dozvoljavaju te posjeduju ili razmjenjuju znanja. Pomažemo jedni drugima raznim savjetima oko nabavke dijelova i obnove, a neki su s godinama postali pravi stručnjaci. Sreća je da danas postoje interes i kod mlađih osoba, te im stariji prenose svoja znanja od autoelektrike, limarije, lakiranja i mehanike”, objašnjava Štarkelj te dodaje kako im nikad ne nedostaje entuzijazma.
Foto: Oldtimer show Turopolje, Vladimir Štarkelj, predsjednik OTK Turopolje u dogovorima/G.Kiš, cityportal.hr
Uz sve nabrojeno, uspješno vodi i obiteljski posao. Naime, suvlasnik je poznate goričke auto-kuće koju je osnovao 1990. godine s ocem Vladimirom i bratom Ratkom.
„Sve je počelo sredinom šezdesetih godina kada je otac otvorio svoju prvu auto električarsku radionicu. Početkom sedamdesetih je kupio staru kovačnicu na adresi Zagrebačka 28. Uskoro odustaje od autoelektrike i postaje ovlašteni serviser marke Citroen. Sredinom osamdesetih otvaramo i Renault servis te se s bratom Ratkom uključujem u rad radionice i osnivanje auto-kuće. Naša najveća snaga je da funkcioniramo kao obitelj, da smo svi podređeni istom cilju. Zapravo smo školski primjer kako se upornošću, odricanjem i vjerom u sebe i svoje sposobnosti može postići cilj”, govori nam Štarkelj kojemu je kako kaže, najveća podrška u svemu što radi supruga Sanja i njegovo troje djece.
Za sebe kaže da je radoholičar što se može vidjeti kroz brojne projekte koje ima pod svojim krilom. S time bi se složio i njegov blizak prijatelj koji smatra da Vladimir ili radi ili spava.
„Uvijek imam neke ideje, ambicije i tome jednostavno nema kraja. Koliko me umara toliko i veseli. Iz toga crpim i vrijeme, jer uvijek imaš vremena za ono što žarko želiš”, naglašava Štarkelj.
Za svoj rodni grad, Veliku Goricu, kaže da je njegov dom, ali i mjesto koje ga je oblikovalo i koje voli.
„Ovdje imam brojne prijatelje od djetinjstva što mi je najvažnije u životu, a povezuje nas poslovni, obiteljski i društveni život. Moj životni cilj uvijek je bio doprinositi zajednici, bilo kroz poduzetništvo ili angažman u društvenom životu. Kroz to iskustvo naučio sam kako povezivati ljude, ideje i resurse. Iako se naš grad već može pohvaliti sjajnim gradonačelnikom Ačkarom, koji svojim radom donosi konkretne promjene, važno je da i dalje radimo na tome da Velika Gorica bude prepoznata u svakom segmentu. Želim da naš grad bude poznat kao mjesto u kojem žive dobri ljudi, velikog srca. Nadam se da će se Velika Gorica i u budućnosti nastaviti ovako rasti i razvijati se”, zaključuje Štarkelj.
Foto: Vladimir Štarkelj na Oldtimer Showu Turopolje 2023/OTK Turopolje
Bilo da predvodi folklornu smotru, postavlja solarnu klupu, restaurira oldtimer ili razvija obiteljsku tvrtku, Štarkelj iza svakog projekta ostavlja trag ljudskosti i predanosti. Njegov primjer pokazuje da istinska promjena ne dolazi od velikih riječi, već od upornog, svakodnevnog rada na stvarima do kojih nam je istinski stalo.
Priča iz kvarta
Naših 60 godina male mature: Bilo je to vrijeme kina i sladoleda, Dingosa i sokolane…
U goričkoj Pivnici ove se srijede okupilo društvo koje je danas u srednjim sedamdesetim godinama, cure i dečki koji su 1965. završili svoje osnovnoškolsko obrazovanje. Velika Gorica tad je bila bitno drukčiji grad…
U prestižnom ugostiteljskom lokalu Pivnica u Velikoj Gorici, u utorak 15. travnja poslijepodne, okupilo se vrlo zanimljivo društvo dama u zrelim i takozvanim zlatnim godinama života te njihovi muški vršnjaci. Skup su organizirali Ivan i Stjepan Mikulčić.
– Svi okupljeni smo generacija koja je prije 60 godina u Velikoj Gorici završila osmogodišnje osnovno školovanje i tako stekla ondašnju malu maturu. Uglavnom smo rođeni 1950. godine i domicilni smo stanovnici Velike Gorice i susjednih mjesta; Plesa, Rakarja, Kurilovca, Novog Čiča, Okuja, Velike Mlake i još nekih. Red je da druženjem malo proslavimo zaista veliki jubilej rastanka od vjerojatno najljepšeg razdoblja života i prisjetimo se tih lijepih dana – uvodno je kazao Ivan Mikulčić Mika.
Dobro je zapamtio kako je izgledala Gorica tih davnih dana.
– Velika Gorica je tad još bila na početku svojeg razvoja pa smo prvi razred odradili na početku Zagrebačke ulice, s desne strane, nedaleko parka u samom centru grada, u jednoj tada prigodnoj zgradi, u kojoj je kasnije bila trgovina Ve-go. Učiteljica je bila Stanka Matijašec. Kasnije smo se selili na suprotnu stranu ulice, u prostorije današnjeg Veleučilišta, pa u takozvanu Kulu, u blizini zgrade DVD-a, sad Udruženje obrtnika, a na kraju u potpuno novu školu, danas OŠ Eugena Kvaternika – otkriva Mika i dodaje:
– U novoj školi dobili smo i malu dvoranu za tjelovježbu, pa nismo više morali kroz kukuruze prema Kolarevoj, nedaleko tadašnjeg legendarnog igrališta NK Radnika, gdje smo vježbali u jednoj prizemnici koja još i danas postoji, odmah iza glavne pošte i HEP-a, a zvali smo je “sokolana”. U novoj školi razrednica nam je bila Josipa Čeranić.
Generacija učenika koji su pohađali 8. A, njih 22, okupila se i prije dvije godine na istom mjestu, u Pivnici, pa Mikulčić ima vjerodostojne podatke o broju učenika koji su u osam godina prodefilirali razredom.
– Na popisu imam oko 60 učenika. Neki su zajedno odradili svih osam godina, neki su se odselili, neki stigli iz susjednih mjesta od petog razreda nadalje, neki promijenili razred ili školu, a kasnije je, nažalost, dosta njih i preminulo. Ovom novom okupljanju odazvali su se Ankica Kranjčina (rođena Črnjak), Đurđica Dolački, Đurđa Nemet (Đuksi), Ankica Kadabec (Mirenić), Višnja Pavša (Peternac), Nada Gršetić (Stanković), Đurđa Plepelić (Šapković), Marija Pupić (Vugrinović), Franjo Bartolić, Miro Brigljević, Kazimir Fabečić, Ivica Jancetić, Zlatko Katulić, Stjepan Kliček, Marko Krilić, Ivan Mikulčić, Stjepan Mikulčić, Mato Paviša, Ratko Radić, Stjepan Zagorec, Josip Zubec i Božidar Župetić. Prije dvije godine odazvali su se i Ivan Godinić te Zvonko Mučnjak, koji su ovaj put bili spriječeni zbog bolesti.
Ivan Mikulčić dodao je i kako je red da se spomenu oni koji su, nažalost, puno prerano preminuli.
– To su Josip Bratković, Vlado Brigljević Šterna, Zlatko Brigljević Riba, Diana Daubachy, Stjepan Kavur, Nenad Kos, Stjepan Kovačić, Ivan Ljeljak, Ivan Lisec, Višnja Mikša, Ivan Munđer, Marica Plepelić, Branka Postić, Štefica Poturić, Milan Šipušić, Branko Trdić, Ivan Veselić, Marica Zubec i Mijo Gusić -pokazao je Ivan Mikulčić svoj precizan istraživački rad, pa i pamćenje.
Mika je bio ponajbolji učenik razreda, a kasnije je postao diplomirani inženjer prometa. Od 1977. do 1989. godine bio je djelatnik Gradske uprave grada Zagreba, u tadašnjem Sekretarijatu za promet. Godine 1981. autor je idejnog rješenja jednosmjernog prometa kroz Veliku Goricu, koje je i sprovedeno, a egzistira i danas. Bavio se i sportom, odlično igrao nogomet za velikogorički Radnik, a u bivšoj državi bio je prvoligaški sudac, kao i u hrvatskoj ligi. I drugi učenici iz ondašnjeg A razreda bili su kasnije zapaženi u društvenom i osobnom životu.
– Pokojni Neno Kos bio doktor radiolog, Višnja Peternac bila je dugogodišnja tajnica tad jedine škole u Velikoj Gorici, koju je i pohađala, Stjepan Mikulčić radio je kao sanitarni inspektor na tada državnoj razini, a bio je i branitelj u Domovinskom ratu, kao i Ratko Radić, Josip Zubec i Franjo Bartolić. Ivan Godinić imao je također diplomu sanitarnog inspektora, Marija Vugrinović ima svoj OPG, Stjepan Zagorac uspješni je obrtnik koji ima čak pet obrtničkih diploma, Vlado Odrčić radio je kao kontrolor leta u zračnoj luci na Plesu, gdje je 43 godine radio i Stjepan Kliček, Marko Krilić u Velikoj Gorici pokraj crkve Navještenja Blažene Djevice Marije ima svoju trgovinu uredskog materijala… I mnogi drugi bili su i jesu uspješni, čestiti pa i cijenjeni građani Velike Gorice i okolnih mjesta uz svoje obitelji – zaključio je Ivan Mikulčić.
Druženje je organizirano ciljano u Velikom tjednu, kako bi i oni koji možda žive van Lijepe naše bili prisutni, jer za Uskrs obavezno stižu u svoju Goricu. Zbog takvog termina nije bilo muzike i plesa, ali svečano, dostojanstveno i mirno svakako je bilo. Najprije je prisutne pozdravio jedan od organizatora Ivan Mikulčić te predstavio one koji nisu bili na druženju prije dvije godine. Razlog? Mnogi se možda ne bi međusobno ni prepoznali nakon 60 godina, što je i razumljivo.
Na samom domjenku opet su osvježene uspomene i sjećanja na prekrasne davno minule dane kad se za kino u Gorici vikendom tražila karta više, kad su dečki nedjeljom u deset jurili masovno na utakmicu NK Radnika u Kolarevu, a dame, one mlađe i starije, išle na misu. Kad se plesalo i slušao tadašnji odličan lokalni bend Dingosi, kad se išlo na kolače ili sladoled u jedinu slastičarnu, kad se šetalo Goricom i poznavalo gotovo sve koje se srelo. Danas baš i nije tako…
Sklopljena su tada mnoga prijateljstva, možda i simpatije. Svjedoče tome i poneka međusobna posjećivanja, a najsvježiji primjer je posjeta Juraju Šipušiću koji zbog bolesti nije mogao na druženje. Što ti je život, kao školarac bio je vjerojatno najbrži u Velikoj Gorici, pa i šire, štete je što se nije bavio atletikom.
Slavljenici i oni koji nisu mogli do Pivnice danas imaju oko 75 godina i svjedoci su zavidnog dijela povijesti svoje voljene Velike Gorice, pa i kultnog mjesta gdje su se okupili. Spomenimo na kraju da je jedan od prisutnih slavljenika svima poklonio primjerak svoje knjige o sportu, barem za uspomenu povodom prekrasnog druženja.
CityLIGHTS
Pitali smo ChatGPT što misli o Velikoj Gorici, evo što je rekao!
Bogata povijest, odlična pozicija, ali i svijetla budućnost?
-
Vijestiprije 2 danaVAŽNO! Donosimo sve što trebate znati o glasovanju na lokalnim izborima
-
Najaveprije 6 danaSutra kreće Proljetni sajam
-
HOTNEWSprije 5 danaU Velikoj Gorici otvoren jedan od najmodernijih dječjih parkova u Hrvatskoj
-
Zanimljivostiprije 2 danaPet prehrambenih pogrešaka koje vlasnici pasa najčešće rade