Kad se dođe na velikogoričku gradsku tržnicu, može se primijetiti da je za jednim štandom posebno veselo. Na njemu ima svega, od domaćeg, friško ubranog povrća do bobičastog voća, a posebno jagoda. Štand je to uvijek vedre i nasmijane Gordane Brozović, Rakitovčanke koja se udala u Botinec, ali životni put vratio ju je u rodno selo. Budući da je relativno nedavno postala prva pratilja u izboru za najuzorniju hrvatsku seosku ženu, učinilo se to dobrim razlogom da sjednemo s Gogom na kavu i poslušamoo njezinu priču.

– Moja je priča krenula iz Zagreba. Muž i ja s terase naše kuće često smo promatrali plantažu jagoda nasuprot nas te smo jednog dana odlučili prošetati i vidjeti kako to izgleda. Svidjelo nam se i rekli smo: idemo pokušati! Prve godine smo odradili sve školski, sezona je bila jako dobra s hrpom jagoda. Drugu godinu smo duplo više posadili, zatim smo kupili plastenike – prepričava nam Gordana i prisjeća se svojih prvih poljoprivrednih koraka.

Od tada je prošlo već 20 godina. Toliko dugo se bavi proizvodnjom jagoda, a zadnjih deset na šest hektara plantaže u Rakitovcu proizvodi i povrće.

– Lijepa je jesen pa još uvijek ima dosta zelenjave. Ima tu zelja, kelja, mahuna, poriluka, salate… Svega pomalo. No najradije bi se bavila samo plasteničkom proizvodnjom jagoda, kupina, malina i ostalog bobičastog voća, jer povrće zahtjeva puno više posla, a nažalost nema tko raditi – požalila nam se Goga.

– Svaka čast svima, ali ljudi ne žele raditi. Nema radne snage. Nema te satnice koju bi ja mogla nekome platiti da dođe raditi. Većinom koji mi dođu brati jagode su zaposleni ljudi pa dođu nakon posla, a oni nezaposleni ne žele baš raditi. Na kraju proizvodim onoliko kolike su mi potrebe za Veliku Goricu. Posadio bi čovjek i više i radio više, ali uvijek nam ostane to jedno polje koje ni ne taknemo jer ne stignemo – dodaje.

Budući da ima 24 tunela plastenika jagoda, uvijek se dogodi da se nešto i ne proda, ali Goga i za to ima rješenje. Sve pretvara u prave domaće delicije. Fine i ukusne džemove, likere i sokove prema tradicionalnoj domaćoj recepturi.

Mnogi koji je poznaju reći će da je ona dobri i plemeniti duh ovog kraja i Velike Gorice, pa nije niti čudo, da je upravo ona izabrana za prvu pratilju najuzornije hrvatske seoske žene. Izbor je ove godine održan u Svetom Petru u Šumi, a našu goričku i županijsku predstavnicu deseteročlani žiri izabrao je između 17 kandidatkinja.

– Počašćena sam. Ipak sam predstavljala cijelu Zagrebačku županiju. Bilo bi mi žao da nisam ništa osvojila. Nisam željela biti prva, jer ipak su tu i obaveze za koje ja vjerojatno ne bi imala vremena. Nemam ni sada dovoljno vremena se tome posvetiti, ali mi je drago što sam ipak dobila titulu prve pratilje zbog svih ljudi koji su bili samom. Inače kada već ideš na takvo natjecanje u psihi ti je da bi htio nešto osvojiti – kaže Brozović koja je još uvijek pod dojmom da ju je na to putovanje pratilo puna tri autobusa, a mnogi su stigli i automobilima.

Inače, Turopoljci su poznati po tome da gdje god dođu naprave pravu feštu, bilo je to tako i ovaj put u Istri.

– Zaokupili su livadu u mjestu i rasprostrli stolove i klupe koje smo donijeli. Bilo je jela i pila, tamburaši su svirali. Oni su feštali dok sam ja u dvorani prezentirala našu Veliku Goricu i Zagrebačku županiju. Moram zahvaliti Gradu Velikoj Gorici i našim Turističkim zajednicama što su osigurali da imam sve potrebno na Izboru. Kažu mi da nitko nikada nije imao toliku potporu od Grada kada je išao odavde – ponosno će Gordana.

Prošlo je već neko vrijeme, iako nije osvojila prvo mjesto, za mnoge Velikogoričane i ljude koji poznaju ovu našu vedru sugrađanku ona je najuzornija. No i s titulom prve pratilje došle su i neke nove obaveze. Goga uz sve što radi, mora svojim obavezama pridodati i obaveze predstavljanja i promoviranja seoske žene.

Bila je tako na prijemu kod gradonačelnika Krešimira Ačkara koji joj je čestitao na velikom uspjehu i poručio da bude i ostane primjer svima kao što je to bila i do sada. Bila je Brozović i u Saboru kod samog predsjednika Gordana Jandrokovića i predsjednice saborskog Odbora za poljoprivredu Marijana Petir.

– Bio mi je to prvi posjet Saboru. ‘Imaju fine mekane tepihe’ kroz smijeh će Goga.

– Lijepo je iskustvo. Prvo smo se sastale i popile kavu s gđom. Petir, a nakon toga nas je ugostio g. Jandroković. Bio je to prvi takav prijem kod predsjednika sabora. Do sada to nije bila praksa – kaže naša uzorna te dodaje kako su žene danas zmajevi u pozitivnom smislu.

– Sposobne su, fletne i brze. No, to nije dobro. Stavile smo veliki teret na sebe – ističe.

Velik dio posla u Obiteljsko-poljoprivrednom gospodarstvu Brozović, uz našu sugovornicu, odrađuju i članovi njene obitelji. Svi su uključeni u posao, od muža, sina i snahe pa sve do njenih predivnih unuka, a pohvalila nam se i kako će uskoro postati baka po četvrti put.

– Nikol je najstarija unuka, fenomenalna je. Čak je i piceke s nama čistila. Pomaže i brati i prodavati. Navršila je 13 godina i zaista je predivna mlada djevojka. Dok mog desetogodišnjeg Petra ne zanima polje. Ispred kuće imao je posađen svoj grah, ali polje mu se nikako ne sviđa. Najmlađa je Sara, koja ima 3,5 godine. Njoj se to jako sviđa. S tri godine nam je pomagala brati jagode. Vrijedno je i znatiželjno slagala mjerice jagoda u kašete. Brala je čak i krumpire. Sve mi se čini da je to neki znak da će žene naslijediti dalje. Bilo bi mi drago da netko nastavi – s osmijehom će Brozović, koja nije mislila kako će se na kraju njezin život vrtjeti oko poljoprivrede.

Ništa joj nije problem, voli raditi i biti s ljudima, a tržnica je, kaže, njeno utočište.

– Duh mi ne dozvoljava da sjedim u uredu osam sati. To više nikako ne bi mogla. Kada dođeš na polje, iako i tu ima stresa ako ti nešto ne uspije, ali to nije ta vrsta stresa koja bi previše utjecala na psihološko stanje. Pozitivan je to stres. Imaš svoj mir, još ako ti je dobra godina i sve je lijepo, onda je još ljepše – kaže Gordana koja na goričkoj tržnici prodaje već deset godina, otkako je tržnica u Školskoj ulici.

Provodeći dan i vrijeme među ljudima, uvijek tu bude i anegdota, Goga prepričava kako tu bude svega, a najdraže joj je kad se jednom mjesečno prijatelji okupe i sastanu kod nje na štandu.

– Moji prijatelji ti kod mene dođu jednu subotu kad se svi uskladimo i imamo iza 11 sati mali domjenak. Okupi se tu veselo društvo, Kiki iz Mraclina stigne sa svojim fenomenalnim limunčelom i viljamovku. Nađe se tu i slavonskih delicija pa sve do krumpiruša. Uvijek ti je na klupi iza mene što za popit i pojest i tako već godinama. Tko god kaj donese uvijek donese k meni i tamo se okupljamo – sretno će naša sugovornica. Na pitanje odbrojava li do mirovine, Goga kao iz topa odgovara – ne!

– Pa mi s placa ne idemo u penziju. Mi dok moremo hoditi delamo. Deset godina svakak još budem na placu. Na kraju, trebaš voljet svoj posao da bi ga dobro odrađivao, ali i trebaš voljeti ljude i imati puno tolerancije da bi ga mogao raditi. Ove godine planiram čak i rođendan proslaviti na placu, taman mi pada u subotu 25. studenog pa će vjerojatno i tada biti neka dobra fešta – zaključuje na kraju priče naša glavna junakinja.