Kultura
Glazba je moj lijek! Pomažem djeci s teškoćama u razvoju, pišem, skladam…
Pjevačica, voditeljica glazbenih igraonica, lektorica, autoica dječjih prestava i terapeutskih priča, profesorica povijesti… Sve je to Ana Lovrenčić, začetnica “Anine glazbaonice”, žena koja može sve
Negdje na društvenim mrežama, baš u vrijeme nastajanja ovog teksta, naišla sam na izreku koja kaže: “Radi ono što voliš i više nećeš raditi nijednog dana u životu.” Umjetnica o kojoj ćete čitati u nastavku ostavlja baš takav dojam. Radi nekoliko stvari, a izgleda kao da se zabavlja. Bez ovog “kao”.
Ana Lovrenčić. Pjevačica, voditeljica glazbenih igraonica, lektorica, piše dječje predstave i terapeutske priče te je posvećena muzikoterapiji. Njezina ljubav i talent prema glazbi nisu slučajni, čuli ste nebrojeno puta da ima nešto i u genima. Osim što je imala glazbeno talentiranu prabaku, odrastala je uz djeda violinista.
– Prvo ga je brinulo što brat i ja do neke četvrte godine nismo imali savršenu pjevačku intonaciju, a druga i najsmiješnija njegova briga bila je da ću biti alt (što ipak nisam!), a ne romantični sopran iz mjuzikla, u koje je bio zaljubljen. Općenito ga je brinula pomisao da ću biti pjevačica. Dakle, razočarala sam ga na svim poljima – kaže Ana.
Naravno, te gene i talent trebalo je potkrijepiti i formalnim obrazovanjem, no kad imate deset godina, ići u dvije škole i nije nešto pretjerano napeto i zabavno. Otprilike takav slučaj bio je i s Anom.
– U četvrtom razredu sam upisala glazbenu školu, ali sam imala nesreću što sam u prve tri godine promijenila 14 profesora, pa kako više nisam znala tko što traži od mene, počela sam puštati nokte, vježbala sve manje, davala susjedima da sviraju umjesto mene, da roditelji misle da ja vježbam, ali sam jako lijepo pjevala i zato su se trudili zadržati me u glazbenoj – priča kroz smijeh.
Solo-pjevanje upisala je u Sisku, kod profesorice Marice Pernar. Tamo se zadržala dvije godine jer se dosta brzo razočarala u stav prema glazbi. Tamo su joj rekli da tu stvaraju umjetnike i stoga je zamolili da pobaca sve kazete jazza jer bi pjevanje takve glazbe moglo škoditi njezinim glasnicama i finoći izvedbe. Kako kaže, to joj je bilo jako tužno jer je u to vrijeme s bendovima počela pjevati blues i jazz i taj stav u školi bio je baš demotivirajući. U to je vrijeme počela razvijati tremu, osjećala se loše i povremeno od stresa gubila glas.
– Nakon toga sam napustila tu školu i otišla u Vokalni studio Bacchabundus kod profesorice Mirele Brnetić, koja me onako dobro promućkala, bila i profesor i psihoterapeut, i dovela me baš tamo gdje je trebalo. Kod nje sam završila to svoje pjevačko obrazovanje, a uz to sam redovito sam išla na mnoge internacionalne vokalne radionice, pa i na predavanja logopeda kako bih se bolje upoznala s funkcioniranjem cijelog vokalnog aparata, a na kraju sam se time odlučila i baviti – ističe Lovrenčić.
Inače, studirala je hrvatsku kulturu i povijest, a čak joj je i diplomski bio povezan s glazbom. Tema je bila “75 godina jazza u Zagrebu”, što je Ani bila odlična prilika upoznati začetnike jazza u Hrvatskoj i od njih slušati o toj temi iz prve ruke.
– Nakon fakulteta upoznala sam skladatelja Igora Savina, s kojim sam godinama pjevala, te smo snimili album “Međudžezje”, međimurske pjesme u njegovim jazz aranžmanima. Meni je to jako drag projekt. Uskoro sam se zaposlila kao lektorica. Još su me s faksa preporučili školi za ekonomiju i menadžment, da lektoriram udžbenike, i to je bio prvi korak u taj posao, koji od tad svakodnevno radim. I privatno, svaku knjigu koju čitam, u sebi je lektoriram, čak i pjesme dok ih pjevam – govori Ana.
Sjećate se početka priče, Ana vodi glazbene igraonice s elementima muzikoterapije. Ideja se rodila kad je njena kći Leda imala tri mjeseca.
– Dok sam je uspavljivala, intuitivno sam joj pjevala vokalize; u jednom trenutku ona je počela ponavljati nekoliko tonova u nizu, tada sam si rekla: ako može dijete od tri mjeseca, može svatko. I odlučila osmisliti vlastiti program. Prvo su mi logopedi počeli slati vlastitu djecu na satove. Radila sam, između ostalog, u Centru za djecu mlade i obitelj, gdje su me educirali za rad s najmlađima. Tu sam se našla u situaciji da radim i s djecom s teškoćama u razvoju, što me navelo na to da počnem istraživati što takvoj djeci mogu pružiti i pokazalo se da mogu puno.
Nakon što je prestala volontirati u Centru, roditelji te djece molili su je da nastavi to raditi jer za njihovu djecu nema adekvatnih programa. Nakon što se zbližila s jednom defektologinjom kojoj je pokazala svoj program, odškrinula je vrata muzikoterapije i počele su zajedno držati grupe za djecu s poteškoćama. Tad je shvatila da je muzikoterapija ono čemu se želi posvetiti te se obratila Hrvatskoj udruzi muzikoterapeuta, pohađala radionice i edukacije o primjeni muzikoterapija u radu s osobama s razvojnim teškoćama te završila četiri modula muzikoterapije.
Prošle je godine unajmila prostor i opremila ga za potrebe muzikoterapije. Muzikoterapija u Aninoj glazbaonici namijenjena je djeci s teškoćama u razvoju. Muzička iskustva koja uključuju pjevanje, sviranje i pokret usmjerena su i osmišljena prema individualnim potrebama klijenta (djeteta s teškoćama u razvoju) s ciljem razvijanja i stjecanja vještina, razvijanja grube i fine motorike, poticanja i razvijanja komunikacije, jezika i govora, stjecanja pozitivne slike o sebi, pozitivnih promjena u ponašanju.
– I u redovite grupe s neurotipičnom djecom uključujem i djecu s teškoćama. Ali smatram da prije toga dijete trebam pripremiti za grupu, a i grupu za dijete s teškoćama. Kako se svake godine upisuju nove grupe, grupi treba neko kratko vrijeme da postane koherentna. U grupi potičem empatiju, ravnopravnost, prihvaćanje razlika. Sva su ‘moja’ djeca najbolja. Nemaju poriv rugati se, nema bulinga, jedni drugima pomažu i paze na najmlađe. Moram biti sigurna da će grupa biti podržavajuća djetetu s teškoćama – pojašnjava Ana.
Glazbaonica se, osim muzikoterapijom, bavi ranom muzičkom stimulacijom i ranom glazbenom edukacijom.
– Glavne aktivnosti onih najmlađih, od jedne do tri godine, vezane su za razvijanje osjećaja za glazbene parametre: za ritam, koji nam je vrlo važna pretpostavka govora i fluidnost pokreta, za tempo, dinamiku, melodiju, zatim za opuštanje vokalnog aparata i poticanje vokalizacije te korekcije glasova, pa osnaživanje vestibularnog sustava i razvoj grube motorike.
Ana priprema djecu već u dobi od četiri godine za glazbenu školu, i sve to kroz igru.
– Djeca su potpuno neopterećena učenjem, a najbolje učimo kroz igru. Recimo, dala sam izraditi jednu zanimljivu igru, glazbeni monopoly. Da bi igrao, potrebno je osnovno znanje solfeggia ili nešto znanja iz opće kulture vezanog za glazbu, djeca moraju znati udarati ritam, kad preskaču krug, nisu u ‘zatvoru’ nego su ‘u pauzi’.
Njezin se rad dosta oslanja na rainbow metodu, kojom povezujući glazbene simbole s bojama djecu uči notama. Ta im metoda omogućuje da osvijeste ljestvicu intonativno, povežu to s notnim zapisom i položajem na klavijaturi.
– Većinu pjesmica sam skladala u skladu sa specifičnim zadacima programa, dakle ne radi se program koji im je već ponuđen u vrtićima, već se prelazi na višu razinu glazbene edukacije, a to je izvrsna priprema za glazbenu školu. Smatram da djeci prvo treba približiti instrument kao prijatelja, prije negoli mu ga u glazbenoj školi ponudimo kao zadaću i odgovornost – kaže Ana te ponosno ističe kako svi njeni polaznici sa samopouzdanjem odlaze na prijemne za glazbenu školu i redovito su prvi na listama.
Velika pomoć joj je i njena desetogodišnja kćer Leda, koja je i sama polaznica glazbene škole, te ona, kako kaže Ana, polaznike svojim sviranjem “zaljubi” u klavir, ali ih i podučava, asistira, a djeca je jako vole i ona im je uzor.
Kada je glazbena karijera u pitanju, Ana je u to krenula sa šesnaest godina.
– To je moj način povezivanja s ljudima, neko ‘kuglanje’ energijom. Kad ti bacim lopticu, pa je prihvatiš, pa je vratiš, a ja se iznenadim s onim što dobijem natrag. Mislim da je to ono najljepše u stajanju pred publikom. Intimno mi glazba znači jako puno.
U to vrijeme pjevala je rock i blues i pronašla se u tome. Osjećala je to i razumjela, a tekstovi su joj bili jako važni. Sjeća se kako je obožavala ležati na krevetu s rukama ispod glave i slušati tekstove. Pomislila bi kako je to netko dobro smislio, kako se ja toga nisam sjetila?
– Nedavno sam uglazbila jednu pjesmu otprije dvadeset godina. Imam jednu knjižicu iz tog vremena koju volim prolistati, i super mi je da je tu niz pjesama iza kojih još uvijek stojim.
Inspirirati je može dobar film, knjige, ali najčešće su to životne priče, njene ili nekog bliskog.
– Probudim se u dva ujutro pa na vešmašini pišem. Kolike sam tek pjesme napisala gurajući kolica! Sad sam, recimo, u dječjim pjesmama.
Osim toga, Ana piše poeziju. Kad je zadovoljna, prijavi se na natječaj, pa je tako izdavala u skupnim zbirkama. Svoju zbirku nije izdala jer, kako kaže, to je još preskupo.
Mixed up Mary band je koji je sa suprugom formirala 2015. godine. Pitam, otkud ovaj zanimljiv naziv?
– Iz crtića o jednoj curici koja sve radi po svom, naopačke. Puno detalja u mom stanu asocira na nju, ali slična sam joj i u mnogim drugim stvarima, velik dio života sam radila stvari kako se smatra da ih treba raditi, a s majčinstvom sam promijenila ploču i postala sama sebi kriterij. Radim stvari kako mislim da ih treba napraviti za moje dobro i dobro onih s kojima živim ili radim – pojašnjava Ana i dodaje kako za publiku kaže da joj se nakon koncerta čine kao osobe s kojima bi imala o čemu pričati na kavi.
Od prošle godine Ana volontira u kući za nezbrinutu djecu, također s djecom radi muzikoterapiju. Prvo je bila animator koji ih zabavlja glazbom, a onda su odlučili da će biti korisnije raditi muzikoterapiju, individualno, s ciljem prevladavanja trauma, anksioznosti, gašenja agresivnog ponašanja, stjecanja pozitivne slike o sebi.
– Pjevamo i afirmativne pjesmice, gdje dijete pjeva da može sve, da je dobro, da je voljeno, da je pametno, pa nabrajamo u čemu je sve dobro. Već se stjecanjem pozitivne slike o sebi smanjuje potreba za obračunima u skupini. Oni se stalno mjere i svatko želi biti najbolji i najželjeniji.
Kako kaže, došla je tamo sa željom da uspavljuje bebe.
– Kad osjetiš taj mir koji postigneš kod djeteta dok ga uspavljuješ, tad znaš da si na pravome mjestu – ističe Ana.
Puno toga, primijetili ste, Ana radi, ali ima i puno planova. Jedan od njih je organizacija glazbenih rođendana. I zvuči to jako zanimljivo, jer osim što ćete klince maknuti od “plejki”, oni će s jedne ovakve proslave otići bogatiji za poneku pjesmu, a možda do tada nisu ni znali da mogu svirati.
I na kraju, možemo samo zaključiti da je raditi ono što voliš neprocjenjivo i da samo treba slijediti svoje snove.
Kultura
VEČERAS u Velikoj Gorici: ples, sloboda i energija uoči Dana žena
Plesni odjel Umjetničke škole Franje Lučića večeras poziva mame, bake, tete, sestre, susjede i prijateljice na plesnu radionicu!
Kultura
Priča iz Čiča: Župnik u blagoslov kuća čamcem, selo hranila tvornica metli…
Đuro Mesić je Slavonac iz Požege, u naš kraj doselio se prije 19 godina, ali toliko ga je brzo i lako zavolio da je odlučio napisati knjigu o selu u kojem pronašao svoj novi dom – Novom Čiču. Povijesna vrijednost te knjige je ogromna…
Iskreno, ponosan sam na ovu knjigu i na povijesni doprinos koji mogu dati kao amater. Ljudski sam zadovoljan što sam dao svoj doprinos selu i i cijelome kraju, pogotovo zato što brojna mjesta u okolici nemaju svoje povjesnice. Kroz knjigu sam pokušao zapisati povijest mjesta kroz više stoljeća, a zbog oskudnog izvora informacija zapravo se najviše odnosi na posljednjih 200 godina…, priča nam Đuro Mesić dok u rukama drži tvrdo ukoričenu ediciju pod nazivom “Novo Čiče”.
Slavonac je, iz Požege, ali Đuro je u rekordnom roku postao Turopoljac. S obzirom na način na koji se uključio u društveni život sela, ali i Velike Gorice, s obzirom na knjigu koju drži u rukama, teško je shvatiti da ovdje nije ni puna dva desetljeća.
– Da, prije 19 godina život me doveo u ovaj kraj. Budući da su u to vrijeme djeca bila u Zagrebu, supruga i ja željeli smo im biti bliže, pa smo iz Požege doselili u Turopolje, točnije u Novo Čiče. Zašto baš Čiče? Zato što je ta kuća, od svih koje smo gledali, jedina imala čiste papire… Eto, zapravo slučajno – govori Đuro.
– Brzo sam se uklopio u zajednicu, stariji ljudi, moji novi susjedi, prihvatili su me jako lijepo. Uključio sam se u nogomet, kojeg sam nekoć i igrao, ali bio i u drugim ulogama u Požeštini, a završio sam u rukometnom klubu. Želio sam pomoći koliko mogu, kroz poznanstva iz cijelog mog životnog puta. Kroz tvornicu Zvečevo, a kasnije i kroz rad na razminiranju, taj me moj životni put vodio po cijeloj Hrvatskoj, upoznao sam jako puno ljudi…
I gdje god je došao, gdje god se predstavio, svrstavali su ga među Ličane, što se pokazalo kao ključan “okidač”.
– Domovinski rat me osvijestio po pitanju moga porijekla, utjecao na mene kao čovjeka, ali i pisca. Moji preci su, naime, u Slavoniju došli prije 170 godina i tamo su smatrani starosjediocima. Tijekom rata kao pirotehničar sam radio na čišćenju oslobođenih područja i put me odveo prvo u Karlovac, a zatim i u zadarsko zaleđe, nakon akcije Maslenica. I na svim su me tim mjestima ljudi koje bih upoznao smještali među Ličane, odnosno na prostor Brinja. A ja sam bio uvjeren da s Likom nemam nikakve veze. I to me potaknulo da počnem istraživati moje prezime, odnosno rodoslovlje. Kako sam imao puno poznanstava, čak i u policiji, dao sam si truda i svojom upornošću sam uspio saznati odakle su moji preci – objašnjava Đuro.
Na posao se bacio vrlo ozbiljno.
– Skupljao sam građu i materijale, ali bio sam neuk u tom području. Obratio sam se profesoru Enveru Ljuboviću iz Senja, koji je dosta pisao o Mesićima i o Lici općenito, i kad je vidio sve što sam skupio, sva moja saznanja, rekao mi je da to ni slučajno ne smije ostati u ladici, morate napisati knjigu. Gledao sam ga u čudu, gdje ću ja napisati knjigu, no odmah mi je rekao da će mi pomoći, a uputio me i na doktora povijesti Željka Holjevca u Zagrebu. Obratio sam se profesoru Holjevcu, puno mi je pomogao, i ja sam složio rodoslovlje svoje obitelji – ističe Mesić i nastavlja:
– Došao sam do podataka da su moji porijeklom iz Brinjske Kamenice, te da su u Slavoniju doselili krajem 1853. godine, budući da sam našao dokumente u kojima stoji što su sve kupili po dolasku u Požegu. To klupko se odmotalo i ja sam odlučio napisati knjigu. Gospodin Holjevac tu je napravio ogroman posao, a nakon svega je i promovirao knjigu. I tako je krenulo…
A kad je krenulo, Đuro više nije znao stati.
– Drugu knjigu napisao sam povodom 50 godina mog nogometnoga kluba, NK Golobrdci. Nakon toga napisao sam i tri knjige o ličkoj župi i mjestu Podlapača, iz koje porijeklo vuče otac moje supruge. Kao dijete od šest godina ostao je bez oca, majka se udala u Slavoniju i on više nikad nije bio u tome mjestu. Nije poznavao ni svoju rodbinu, a kako sam baš tamo radio na razminiranju, počeo sam kopati i o tome. Mjesto je to koje je 1900. godine imao tri tisuće stanovnika, a danas ih ima manje od stotinu… Puno ljudi iz dijaspore, među kojima je i američki senator Mark Bebich, javljaju mi se i traže knjige, a pomogao sam mnogima i kod dobivanja hrvatske putovnice. Ja sam vam u Hrvatskoj postao sinonim za Podlapaču…
Pogađate, tek rođeni skriboman na tome nije stao.
– Sva podrška koja je dolazila ohrabrila me da napišem knjigu i o svom rodnom selu Golobrdci, kao i o selu Donji Emovci, rodnom selu moje majke. Nakon svega toga, na nagovor župnika u Požegi, napisao sam knjigu o mjestu značajnom po monsinjoru Jozi Devčiću, koji je svojevremeno bio u zatvoru zbog mozaika posvećenog kardinalu Stepincu.
Screenshot
Nakon svega, vrlo logičnom djelovala je ideja da napiše knjigu i o Novom Čiču.
– Nakon 19 godina života u Novom Čiču, smatrao sam da se i tome mjestu moram odužiti na neki način. Tim ljudima, mojim prijateljima, ali to je zapravo i doprinos Turopolju. Ovaj kraj ima svoje povjesnice još od starih vremena, ali o Novom Čiču u tim knjigama nema spomena zato što je neko vrijeme pripadalo prostoru koje se zvalo Zagrebačko polje – počinje Đuro opisivati svoje djelo.
– Susreo sam se usput s puno nedoumica, ali bio sam uporan kao i obično, pa sam uspio otkriti puno toga što je do sad bilo nepoznato. Imao sam i sreće u nesreći, budući da se zbog potresa morao rušiti stari vatrogasni dom, u čijim je temeljima bila sačuvana spomenica koja je otvorila cijelu priču. Moje sve knjige bazirane su na temeljnim dokumentima, a ne na rekla-kazala varijanti. Imao sam i sreću što sam došao do gospođe koja je sačuvala spomenicu škole, dosad nepoznatu. Na osnovu te spomenice mogao sam pisati o školi od osnivanja, jer tu su imena svih nastavnika, zapisi o svim zidanjima objekata, popisi svih ljudi vezanih za vatrogastvo… Tu su značajne i crkvene knjige, kroz koje možemo pratiti prezimena koja su tu živjela, ljude koji su sve to i stvarali. Danas je u Novom Čiču, zahvaljujući svim tim migracijama, jako malo prezimena iz tih dokumenata. Kroz knjigu sam ih sve spomenuo, sve koji su bili značajni za društveni život mjesta.
Jedan dio posebno je impresivan.
– U knjizi je i popis svih župnika od 1501. godine do danas, a o većini njih tu je i kratki životopis!
Štošta je Đuro otkrio i dokumentima potkrijepio, što važnost ove knjige diže na ozbiljnu razinu.
– Dosad je bilo nepoznato i da je u Novom Čiču 1896. godine osnovano pjevačko društvo “Javor”. Bilo je aktivno do drugog svjetskog rata, a nakon rata je osnovano Kulturno-umjetničko društvo Antun Cvetković. Nakon dužeg prekida, prije 20 godina osnovano je KUD Čiče, a jedan sam i od autora knjige o tih prvih 20 godina Društva. Kulturni život u Novom Čiču, dakle, traje već 130 godine – priča Đuro i nastavlja:
– Prvi zapisi o Novom Čiču postoje još iz 1210. godine, a crkveni dokumentni Župu spominju od 1334. godine. To su najstariji zapisi o mjestu koje sam uspio pronaći.
Detalja je u cijeloj priči koliko ti srce želi…
– Puno toga vezano je uz industrijski razvoj, uz grofove koji su držali ove posjede i tvornici koja je bila u Želinu, izdvojenom grofovskome mjestu par kilometara sjevernije od Novog Čiča. Samo mjesto imalo je značaj zbog tvornice pjenice, metli i četki, koja je bila u Čiču od 1870-ih godina. Ta je tvornica bila značajna za cijeli kraj, budući da je tu bilo puno zaposlenih, koji su tu radili, živjeli i ostajali živjeti, stvarali obitelji. Razvojem tvornice počele su i migracije u Novo Čiče. Uz to, tvornica je bila značajna i za Veliku Goricu, jer konjski tramvaj kojnača i uveden je zbog radnika koji su putovali na posao u Novo Čiče. Kojnača je imala tri stanice u Velikoj Gorici i jednu, posljednju, ispred tvornice. Tramvaj je krenuo 1907. godine, a postoje i pisani tragovi koliko je tereta prevezeno, koliko je putnika prevezeno, tu su i financijski podaci, cijelo poslovanje… To je trajalo sve do pred drugi svjetski rat, kad je postao neisplativ.
Tu je i industrijski dodatak:
– Došao sam i do podatka da se u Čiču proizvodio šećer, ali nisam uspio pronaći nikakav dokument o tome. Uz to, u krugu tvornice bila je i najveća mljekara u kraju, koja je imala svoje trgovine i u Zagrebu.
Ukratko, u selu se dobro živjelo.
– Čiče je u to vrijeme imalo i svoje trgovine, a i danas imamo trgovinu u kući u kojoj je bila prva trgovina u mjestu, stara 120 godina. Bilo ih je više, što znači da je kraj bio dosta razvijen, zahvaljujući u prvom redu industriji. Poljoprivreda je bila beznačajna, jer ovo su bila naplavna područja i kopanjem kanala oko grada, ali i oko Čiča, isušivao se prostor, davala prilika za veću poljoprivredu i za veće naseljavanje.
Česte poplave bile su ozbiljan problem za cijeli kraj, ali ljudi su se snalazili.
– Kod izgradnje druge osnovne škole, ali prve građevine koja je građena s namjenom da bude škola, zbog čestih poplava su je izdigli za jedan metar, što je značajno poskupilo cijeli posao. Prva zgrada škole, otkupljena od grofa Erdödyja krajem 18. stoljeća, danas je obnovljeni dom KUD-a Čiče… Ali da, poplave su stvarale velike probleme, imamo i neke povijesne razine tih poplava, a imamo i zapise da je jedne godine župnik išao blagoslivljati kuće čamcem!
Većina kulturnih i društvenih aktivnosti u selu vezana je uz župnike, koji su imali i svoj izvor financiranja.
– Došli smo i do spoznaja da je u Župi bio organiziran Caritas, da je postojao pjevački zbor, ali i da je Župa imala svoje veliko gospodarstvo. Na taj način župnik je i održavao objekte. Imali su vinograde na bregima, oranice, šume… Župljani su pomagali u tome, a Župa se tako financirala, tako su i građeni razni objekti, prije svega kapelice. Crkva je nekad, naravno, bila drvena, a 1905. izgrađena je kapelice Ranjenog Isusa, koja je bila proštenište za cijeli ovaj kraj. Tu su dolazili ljudi izdaleka – kaže Đuro pa nastavlja:
– Dvaput je u Novom Čiču bio i kardinal Stepinca, prvo 1938. godine, pa opet za vrijeme rata. Dolazio je zbog blagoslova obnovljene župne crkve, a zatim povodom krizme. Na ulazu u selo, na današnjem raskršću kod Konzuma, bio je slavoluk i tu se dočekivalo velike uzvanike poput njega. Pješke bi se išlo kroz selo u procesiji, sve do crkve. Ako bi biskupi dolazili s druge strane, slavoluk se radio na mostu u Jagodnom… Na odlasku se uzvanika pješke ispraćalo do izlaza iz sela.
Screenshot
Najstarije društvo u Novom Čiču je vatrogasno društvo.
– Osnovano je 1985. godine uz pomoć školskih i vjerskih struktura. Prvi predsjednik vatrogasnog društva bio je župnik, što govori o dobroj strukturi svih suradnji. Tvornica je imala svoje vatrogasce, no nakon nekih požara u mjestu pokazalo se da to nije dovoljno. Imamo i fotografiju prve pumpe, koja će biti izložena u novom vatrogasnom domu. U knjizi su popisani svi predsjednici, tajnici, komandiri, zamjenici…
Zapisao je Đuro Mesić u svojoj knjizi i sve važno za nogometni klub, osnovan 1948., kao i o tri godine starijem Lovačkom društvu Trčka, koje svoj dom ima u Bukevju. Tu su i fotografije narodnih nošnji stare i po stotinu godina, kao i zapisi o pjevačkom društvu “Javor”, KUD-u Antun Cvetković i današnjem KUD-u Čiče te nekadašnjoj udruzi žena i današnjem Društvu žena Novo Čiče, ali i sve važno o Čičkim novostima, seoskim novinama koje je početkom ovoga stoljeća izdavao mjesni odbor. Uz sve ostalo, tu je i popis poginulih iz Župe u posljednja tri rata.
– U prvom svjetskom ratu Župa je imala 38 poginulih, a u drugom 42. U Domovinskom ratu poginuo je jedan župljanin, Stjepan Zubek iz Ribnice – zaključuje Đuro svoju priču o skribomaniji, lokalpatriotizmu s više adresa i, prije svega, doprinosu povijesti našega kraja.
Hvala, gospon Đuro!
Legenda o jezeru: Od oranica do kupališta na koje svi dolaze
Naravno, priča o Novom Čiču ne može proći bez jezera Čiče, za mnoge prvu asocijaciju na ovo mjesto.
– Jezero je nastalo kopanjem šljunka za potrebe izgradnje Velike Gorice. Do sedamdesetih godina tamo su bile oranice, zna se i kad je i tko otkupljivao tu zemlju, a onda je krenulo kopanje… Na širem području Gorice u to je vrijeme bilo više jezera, to je poznata stvar, i sva ona bila su istovremeno i kupališta. Tako je bilo i u Novom Čiču, gdje se jezero širilo, pa je brzo niknuo i kafić, i kabine za presvlačenje… Na jezeru su se održavale i utrke čamaca, tako da su tu bile i tribine, mnogi i dalje pamte Čič Beach. Za to kupalište znali su i moji prijatelji iz Požege koji su studirali u Zagrebu, svi su dolazili.
Kultura
Multidisciplinarna umjetnica Amele Frankl predstavit će rad o prometejskoj vatri u Galeriji Galženica
-
Vijestiprije 5 dana(EKSLUZIVNO) Goričan iz Dubaija – “Mediji krivo prenose, evo što se zapravo događa”
-
HOTNEWSprije 4 danaTko u Velikoj Gorici ima pravo na naknadu za troškove stanovanja?
-
Vijestiprije 4 danaVIDEO Novi napad u Dubaiju! Naši sugrađani sve snimili
-
Sportprije 6 danaGalovićev rani pogodak odveo Polet u četvrtfinale Kupa NSVG