Negdje na društvenim mrežama, baš u vrijeme nastajanja ovog teksta, naišla sam na izreku koja kaže: “Radi ono što voliš i više nećeš raditi nijednog dana u životu.” Umjetnica o kojoj ćete čitati u nastavku ostavlja baš takav dojam. Radi nekoliko stvari, a izgleda kao da se zabavlja. Bez ovog “kao”.

Ana Lovrenčić. Pjevačica, voditeljica glazbenih igraonica, lektorica, piše dječje predstave i terapeutske priče te je posvećena muzikoterapiji. Njezina ljubav i talent prema glazbi nisu slučajni, čuli ste nebrojeno puta da ima nešto i u genima. Osim što je imala glazbeno talentiranu prabaku, odrastala je uz djeda violinista.

– Prvo ga je brinulo što brat i ja do neke četvrte godine nismo imali savršenu pjevačku intonaciju, a druga i najsmiješnija njegova briga bila je da ću biti alt (što ipak nisam!), a ne romantični sopran iz mjuzikla, u koje je bio zaljubljen. Općenito ga je brinula pomisao da ću biti pjevačica. Dakle, razočarala sam ga na svim poljima – kaže Ana.

Naravno, te gene i talent trebalo je potkrijepiti i formalnim obrazovanjem, no kad imate deset godina, ići u dvije škole i nije nešto pretjerano napeto i zabavno. Otprilike takav slučaj bio je i s Anom.

– U četvrtom razredu sam upisala glazbenu školu, ali sam imala nesreću što sam u prve tri godine promijenila 14 profesora, pa kako više nisam znala tko što traži od mene, počela sam puštati nokte, vježbala sve manje, davala susjedima da sviraju umjesto mene, da roditelji misle da ja vježbam, ali sam jako lijepo pjevala i zato su se trudili zadržati me u glazbenoj – priča kroz smijeh.

Solo-pjevanje upisala je u Sisku, kod profesorice Marice Pernar. Tamo se zadržala dvije godine jer se dosta brzo razočarala u stav prema glazbi. Tamo su joj rekli da tu stvaraju umjetnike i stoga je zamolili da pobaca sve kazete jazza jer bi pjevanje takve glazbe moglo škoditi njezinim glasnicama i finoći izvedbe. Kako kaže, to joj je bilo jako tužno jer je u to vrijeme s bendovima počela pjevati blues i jazz i taj stav u školi bio je baš demotivirajući. U to je vrijeme počela razvijati tremu, osjećala se loše i povremeno od stresa gubila glas.

– Nakon toga sam napustila tu školu i otišla u Vokalni studio Bacchabundus kod profesorice Mirele Brnetić, koja me onako dobro promućkala, bila i profesor i psihoterapeut, i dovela me baš tamo gdje je trebalo. Kod nje sam završila to svoje pjevačko obrazovanje, a uz to sam redovito sam išla na mnoge internacionalne vokalne radionice, pa i na predavanja logopeda kako bih se bolje upoznala s funkcioniranjem cijelog vokalnog aparata, a na kraju sam se time odlučila i baviti – ističe Lovrenčić.

Inače, studirala je hrvatsku kulturu i povijest, a čak joj je i diplomski bio povezan s glazbom. Tema je bila “75 godina jazza u Zagrebu”, što je Ani bila odlična prilika upoznati začetnike jazza u Hrvatskoj i od njih slušati o toj temi iz prve ruke.

– Nakon fakulteta upoznala sam skladatelja Igora Savina, s kojim sam godinama pjevala, te smo snimili album “Međudžezje”, međimurske pjesme u njegovim jazz aranžmanima. Meni je to jako drag projekt. Uskoro sam se zaposlila kao lektorica. Još su me s faksa preporučili školi za ekonomiju i menadžment, da lektoriram udžbenike, i to je bio prvi korak u taj posao, koji od tad svakodnevno radim. I privatno, svaku knjigu koju čitam, u sebi je lektoriram, čak i pjesme dok ih pjevam – govori Ana.

Sjećate se početka priče, Ana vodi glazbene igraonice s elementima muzikoterapije. Ideja se rodila kad je njena kći Leda imala tri mjeseca.

– Dok sam je uspavljivala, intuitivno sam joj pjevala vokalize; u jednom trenutku ona je počela ponavljati nekoliko tonova u nizu, tada sam si rekla: ako može dijete od tri mjeseca, može svatko. I odlučila osmisliti vlastiti program. Prvo su mi logopedi počeli slati vlastitu djecu na satove. Radila sam, između ostalog, u Centru za djecu mlade i obitelj, gdje su me educirali za rad s najmlađima. Tu sam se našla u situaciji da radim i s djecom s teškoćama u razvoju, što me navelo na to da počnem istraživati što takvoj djeci mogu pružiti i pokazalo se da mogu puno.

Nakon što je prestala volontirati u Centru, roditelji te djece molili su je da nastavi to raditi jer za njihovu djecu nema adekvatnih programa. Nakon što se zbližila s jednom defektologinjom kojoj je pokazala svoj program, odškrinula je vrata muzikoterapije i počele su zajedno držati grupe za djecu s poteškoćama. Tad je shvatila da je muzikoterapija ono čemu se želi posvetiti te se obratila Hrvatskoj udruzi muzikoterapeuta, pohađala radionice i edukacije o primjeni muzikoterapija u radu s osobama s razvojnim teškoćama te završila četiri modula muzikoterapije.

Prošle je godine unajmila prostor i opremila ga za potrebe muzikoterapije. Muzikoterapija u Aninoj glazbaonici namijenjena je djeci s teškoćama u razvoju. Muzička iskustva koja uključuju pjevanje, sviranje i pokret usmjerena su i osmišljena prema individualnim potrebama klijenta (djeteta s teškoćama u razvoju) s ciljem razvijanja i stjecanja vještina, razvijanja grube i fine motorike, poticanja i razvijanja komunikacije, jezika i govora, stjecanja pozitivne slike o sebi, pozitivnih promjena u ponašanju.

– I u redovite grupe s neurotipičnom djecom uključujem i djecu s teškoćama. Ali smatram da prije toga dijete trebam pripremiti za grupu, a i grupu za dijete s teškoćama. Kako se svake godine upisuju nove grupe, grupi treba neko kratko vrijeme da postane koherentna. U grupi potičem empatiju, ravnopravnost, prihvaćanje razlika. Sva su ‘moja’ djeca najbolja. Nemaju poriv rugati se, nema bulinga, jedni drugima pomažu i paze na najmlađe. Moram biti sigurna da će grupa biti podržavajuća djetetu s teškoćama – pojašnjava Ana.

Glazbaonica se, osim muzikoterapijom, bavi ranom muzičkom stimulacijom i ranom glazbenom edukacijom.

– Glavne aktivnosti onih najmlađih, od jedne do tri godine, vezane su za razvijanje osjećaja za glazbene parametre: za ritam, koji nam je vrlo važna pretpostavka govora i fluidnost pokreta, za tempo, dinamiku, melodiju, zatim za opuštanje vokalnog aparata i poticanje vokalizacije te korekcije glasova, pa osnaživanje vestibularnog sustava i razvoj grube motorike.

Ana priprema djecu već u dobi od četiri godine za glazbenu školu, i sve to kroz igru.

– Djeca su potpuno neopterećena učenjem, a najbolje učimo kroz igru. Recimo, dala sam izraditi jednu zanimljivu igru, glazbeni monopoly. Da bi igrao, potrebno je osnovno znanje solfeggia ili nešto znanja iz opće kulture vezanog za glazbu, djeca moraju znati udarati ritam, kad preskaču krug, nisu u ‘zatvoru’ nego su ‘u pauzi’.

Njezin se rad dosta oslanja na rainbow metodu, kojom povezujući glazbene simbole s bojama djecu uči notama. Ta im metoda omogućuje da osvijeste ljestvicu intonativno, povežu to s notnim zapisom i položajem na klavijaturi.

– Većinu pjesmica sam skladala u skladu sa specifičnim zadacima programa, dakle ne radi se program koji im je već ponuđen u vrtićima, već se prelazi na višu razinu glazbene edukacije, a to je izvrsna priprema za glazbenu školu. Smatram da djeci prvo treba približiti instrument kao prijatelja, prije negoli mu ga u glazbenoj školi ponudimo kao zadaću i odgovornost – kaže Ana te ponosno ističe kako svi njeni polaznici sa samopouzdanjem odlaze na prijemne za glazbenu školu i redovito su prvi na listama.

Velika pomoć joj je i njena desetogodišnja kćer Leda, koja je i sama polaznica glazbene škole, te ona, kako kaže Ana, polaznike svojim sviranjem “zaljubi” u klavir, ali ih i podučava, asistira, a djeca je jako vole i ona im je uzor.

Kada je glazbena karijera u pitanju, Ana je u to krenula sa šesnaest godina.

– To je moj način povezivanja s ljudima, neko ‘kuglanje’ energijom. Kad ti bacim lopticu, pa je prihvatiš, pa je vratiš, a ja se iznenadim s onim što dobijem natrag. Mislim da je to ono najljepše u stajanju pred publikom. Intimno mi glazba znači jako puno.

U to vrijeme pjevala je rock i blues i pronašla se u tome. Osjećala je to i razumjela, a tekstovi su joj bili jako važni. Sjeća se kako je obožavala ležati na krevetu s rukama ispod glave i slušati tekstove. Pomislila bi kako je to netko dobro smislio, kako se ja toga nisam sjetila?

– Nedavno sam uglazbila jednu pjesmu otprije dvadeset godina. Imam jednu knjižicu iz tog vremena koju volim prolistati, i super mi je da je tu niz pjesama iza kojih još uvijek stojim.

Inspirirati je može dobar film, knjige, ali najčešće su to životne priče, njene ili nekog bliskog.

– Probudim se u dva ujutro pa na vešmašini pišem. Kolike sam tek pjesme napisala gurajući kolica! Sad sam, recimo, u dječjim pjesmama.

Osim toga, Ana piše poeziju. Kad je zadovoljna, prijavi se na natječaj, pa je tako izdavala u skupnim zbirkama. Svoju zbirku nije izdala jer, kako kaže, to je još preskupo.

Mixed up Mary band je koji je sa suprugom formirala 2015. godine. Pitam, otkud ovaj zanimljiv naziv?

– Iz crtića o jednoj curici koja sve radi po svom, naopačke. Puno detalja u mom stanu asocira na nju, ali slična sam joj i u mnogim drugim stvarima, velik dio života sam radila stvari kako se smatra da ih treba raditi, a s majčinstvom sam promijenila ploču i postala sama sebi kriterij. Radim stvari kako mislim da ih treba napraviti za moje dobro i dobro onih s kojima živim ili radim – pojašnjava Ana i dodaje kako za publiku kaže da joj se nakon koncerta čine kao osobe s kojima bi imala o čemu pričati na kavi.

Od prošle godine Ana volontira u kući za nezbrinutu djecu, također s djecom radi muzikoterapiju. Prvo je bila animator koji ih zabavlja glazbom, a onda su odlučili da će biti korisnije raditi muzikoterapiju, individualno, s ciljem prevladavanja trauma, anksioznosti, gašenja agresivnog ponašanja, stjecanja pozitivne slike o sebi.

– Pjevamo i afirmativne pjesmice, gdje dijete pjeva da može sve, da je dobro, da je voljeno, da je pametno, pa nabrajamo u čemu je sve dobro. Već se stjecanjem pozitivne slike o sebi smanjuje potreba za obračunima u skupini. Oni se stalno mjere i svatko želi biti najbolji i najželjeniji.

Kako kaže, došla je tamo sa željom da uspavljuje bebe.

– Kad osjetiš taj mir koji postigneš kod djeteta dok ga uspavljuješ, tad znaš da si na pravome mjestu – ističe Ana.
Puno toga, primijetili ste, Ana radi, ali ima i puno planova. Jedan od njih je organizacija glazbenih rođendana. I zvuči to jako zanimljivo, jer osim što ćete klince maknuti od “plejki”, oni će s jedne ovakve proslave otići bogatiji za poneku pjesmu, a možda do tada nisu ni znali da mogu svirati.

I na kraju, možemo samo zaključiti da je raditi ono što voliš neprocjenjivo i da samo treba slijediti svoje snove.