Kako bi nam uljepšali ove dane u kojima su sva događanja svedena na minimum, a uz to pokazali što su naučili kroz svoje obrazovanje danas će glazbenici i plesači Umjetničke škole Franje Lučića počastiti sve koji se nađu u parku Franje Tuđmana iza zgrade Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica izborom poznatih skladbi filmske glazbe popraćenih atraktivnim koreografijama pod proljetnim suncem.

-Osim što će ovo biti animacijski koncert, prisutnima će biti podijeljeni letci škole, pa ako znate nekoga tko bi upisao glazbenu školu, pozovite ga da dođe!- kažu iz Umjetničke škole Franje Lučića.

Svi ste pozvani da ih  u 16 sati dođete pogledati i poslušati, te da ih nagradite jednim spontanim pljeskom.

– Između ostalog što u životu radim i što me zadovoljava je volontiranje, prisutna sam na svim područjima koliko mogu biti. Imam udrugu za životinje čija sam predsjednica, a također pokušavam sudjelovati i u radu VG Legacya. Strastveno volim avijaciju, studirala sam na Filozofskom fakultetu, završila sam engleski i francuski jezik. – ovako svoju priču započinje Tihana Maretić predsjednica udruge za dobrobit i zaštitu životinja LePas.

Njezina priča oko volonitiranja traje godinama. Još je u djetinjstvu zajedno sa svojom sestrom spašavala životinje po svojim rodnim Gradićima.

-Sestra i ja smo stalno dovlačile životinje doma, skrivale ih od roditelja. Pa su malo bile kod nje, malo kod mene u sobi, pa smo molile roditelje da ih zadržimo. Svašta smo izvodile, nosile ih kod djeda i bake, sestrične, što god je trebalo samo da se nešto dovuče doma. Roditelji, naravno nisu svaki put bili sretni jer je to uzimalo maha, neke smo životinje uspjele zadržati, neke smo udomili, a neke smo vratili vlasnicima jer se ispostavilo da su samo šetali po selu i da su nečiji.

– Cijeli život osjećam tugu zbog ljudi i životinja koji nemaju nikoga svog. To je ponekad jako opterećujuće. Uvijek gledaš kako imaš obitelj, dom, nisi gladan i žedan, a s druge strane netko nema ništa.

Po tome, kaže, sliči mami koja je isto tako prepuna empatije.

– Mama me uvijek učila da se ostavlja napojnica konobarima, u dućanima, da se pomogne prosjaku, životinjama. Oduvijek je mama, a i ja bila pobornik toga da nekome tko prosi kupim hranu umjesto da dam novac, jer kad pristanu na to, onda znate da im stvarno treba.

– I osnovnu i srednju školu završila sam u Velikoj Gorici, a na fakultet sam otišla u Zagreb jer sam oduvijek htjela studirati engleski, a francuski se slučajno dogodio. Engleski mi je oduvijek bio najveća ljubav na svijetu. Moj je tata dok sam bila mala radio s Amerikancima koji su dolazili k nama u kuću i ja sam oduvijek okružena s engleskim, tako da sam od osnovne škole znala što ću studirati. Kako sam upisala engleski, trebalo je izabrati još jedan jezik. Mama je bila sa mnom i na licu mjesta odlučile smo da bi bilo dobro uzeti francuski, i nismo pogriješile. Prva godina je bila teška, ali isplatilo se.

Radila je administrativni dio u kontroli leta i usred korone dobila otkaz, ali ne drami, kako kaže, naći će se nešto. Prije toga radila je jedan iznimno uzbudljiv, ali odgovoran posao. Doslovno je živjela u oblacima.

-Na apsolventskoj godini slučajno sam se našla na poziciji stjuardese u Croatia Airlinesu, tamo sam potom provela sedam godina i otišla sam teška srca smatrajući da je vrijeme da nađem nešto stabilnije. Razum je morao prevladati. Poslovno sam proputovala cijelu Europu, al ii privatno sam puno putovala. Biti stjuardesa je jako teško, ali predivno. Zna biti naporno, na dnevnoj bazi ste u kontaktu sa stotinama ljudi, ima izazova, ali meni je to posao iz snova. Tko to nije probao ne zna. Ja dan danas kad vidim avion gledam gdje je, kakav je gdje ide.

Iako misle da je dužnost stjuardese da bude lijepa, da se smješka, daleko je to od stvarnosti ovog posla.

-Nije to idealno, ima i nedostataka, treba imati veliko poštovanje prema tom poslu. Imaš veliku odgovornost, moraš u svakom trenutku biti priseban, biti svjestan toga što radiš, gdje si, što ti se sve može dogoditi. Bilo je situacija s ružnim vremenom, ali kad se nešto loše događa moraš ostati smiren jer te putnici gledaju, boje se, moraš biti taj koji će dati dojam da to nije ništa strašno i da će sve biti u redu.

Otkad se prizemljila volontira punom snagom, vodi brigu da nam je grad čist, da su sve životinje na sigurnom i zbrinute…Jedna je od pokretača inicijative #trashtag Velika Gorica, jer je osim životinja oduvijek skupljala i smeće po cesti. Četiri puta organizirala je veliku akciju čišćenja grada, prva dva puta s njom je bila samo prijateljica Jelena, a potom su se na sljedeće dvije akcije odazvali i građani, te im pomogli. A to i je, ističe, poanta, da se pridruži sve više ljudi.

-U jednoj od akcija skupile smo 4o vreća smeća i 400 bočica od alkohola, da brojale smo, jer kad smo skužile da je sve to prepuno htjele smo vidjeti koliko. Bazirale smo se na cestu uz sajmište da vidimo tko je uporniji. Sigurna sam da smo mi, ali korona nas je sad zaustavila, no kad prođe krećemo u akciju.

Nedugo nakon što je dobila otkaz, zaključila je da je bilo dosta volontiranja po drugim udrugama i osnovala je vlastitu, po svojoj mjeri.

-Dugo sam volontirala u nekoliko udruga, zadnja u kojoj sam bila, potaknula me da pokrenem vlastitu. Nas nekoliko se dogovorilo da uđemo u tu priču, a osobno sam kroz godine volontiranja shvatila što mi odgovara, a što je loše. Htjela sam u svojemu radu izuzeti baš to loše. Pokušavam imati osobni pristup prema svima.

Od potresa do danas udomili su sto pasa što je za jednu malu udrugu stvarno puno.

-Meni je najbitnije da su životinje dobro, zdrave, spašene, a logistički dio hvatamo u hodu, a to i ide sporo.

E, sad. Turopolje, Velika Gorica, a naziv udruge tako vuče na njen slučajni francuski s fakulteta. LePas.

– Nismo htjeli srce, njuške i šape kako je to u ovom svijetu uvriježeno, htjeli smo nešto drugačije, a kako mene uvijek zezaju da vječno uokolo hodam u cipelama na petu, da kakva sam to neobična volonterka, neka ime udruge onda bude neobično, a tu je i taj moj francuski, pa samo došli na LePas, čije je značenje korak unaprijed, a u hrvatskom je to pak simpatična igra riječi, pa me često uz LePas pitaju gdje je LeMačka, ali to se podrazumijeva. – govori Tihana kroz smijeh, te ističe kako ima jednu posebnu ljubav.

-Ježevi i ja smo posebna ljubav, nebrojen broj sam ih spasila s ceste, ranjene vozila u Awap, zdrave hranila, puštala na neka sigurnija mjesta, mi smo jedna posebna priča. Pa eto mogu reći da imam i podružnicu LeJež.

Napuštenih životinja sve je više, no, srećom imaju gdje s njima, a i ljudi su zainteresirani za udomljavanje.

-Divlje životinje smještamo u Awap, a ove “domaće” idu kod teta čuvalica, kod mene doma. Broj onih koje imam doma ne smijem reći ni naglas. Imam uz sve svoja tri psa. Kad je hitno kod mene idu bolesni, kad treba davati infuziju, ja sam puno mirnija kad su mi na oku 24 sata, nego kad su u stacionaru.

Financije su pak, posebna priča.

-Financiramo se donacijama, mojom plaćom koja trenutno ne postoji, javljamo se na natječaje, prošle godine smo od Grada Velike Gorice tako dobili neka sredstva. Trošimo enormne svote novca na veterinare i hranu, ta dva troška su ogromna i sveprisutna, a najgore je u zimsko doba, kod štenaca je uvijek netko bolestan. Nije to samo cijepljenje i čipiranje, tu su infuzije, operacije…Donacije su nam baš neophodne. Nemalo puta dajemo svoje novce, ja sam to radila i prije, i uvijek ću, ali to nije dovoljno. Teško je podvući crtu.

Kako se oduprijeti porivu da u vlastitom dvorištu, kući nemaš ZOO?

-Naučiš se živjeti s tim da kad spasiš životinju s ceste da se odupreš porivu da istu i ne zadržiš. To je sastavni dio života volontera, shvatiš da je to tako, a svima, pa tako i meni glavna je misao vodilja ako tu životinju udomim druga neće imati priliku doći. Od svih se teško rastajem, od nekih puno teže od teško, neki baš prirastu srcu. Ja konkretno uvijek moram imati mjesta da primim životinju jer se uvijek može dogoditi da nekoj od čuvalica nešto iskrsne.

Ljudi koji nemaju empatiju, kojima su životinje privremena zabava su velik problem i teško je doprijeti do svijesti istih.

-Sve edukacije i kampanje ovog svijeta neće spriječiti ljude da ostavljaju životinje, drže ih na lancima, i više ne znamo kako tome pristupiti. Svjesni smo i toga da to skupljanje s ceste ne vodi ničemu, osim što si tu životinju spasio, ali nisi riješio izvor problema. Ljudi se najmanje jave da pitaju za pomoć oko npr. sterilizacije, nekima je to neprirodno, nekima nebitno, drugima je pak potpuno normalno izbaciti štence negdje u šumu, u vodu…Možeš takvima ponuditi sve na ovom svijetu, njih jednostavno nije briga.

Dobro je da postoji i ona druga kategorija ljudi, koji žele udomiti životinje, te ima tako pružiti dom i ljubav.

-Sretni smo jer ljudi žele udomljavati životinje. Najčešće nas pronalaze preko društvenih mreža, Facebook je čudo, ljudi nam se javljaju iz cijele Hrvatske. Nikome nije problem osobno doći, uostalom na tome i inzistiram. Bitna je osnovna komunikacija, gdje nam se potencijalni udomitelji predstave, kažu par riječi o sebi, imaju li iskustva, gdje žive, što smatraju da će napraviti kad udome životinju, kako zamišljaju taj zajednički suživot, te nakon što dobijemo zadovoljavajuće odgovore šalje im se upitnik za potencijalne udomitelje kroz koji se još bolje upoznaju i nakon toga se obavlja telefonski razgovor, a onda stiže faza upoznavanja životinje. Prvih par dana kad životinja ode u novi dom čujemo se da doznamo jesu li kliknuli, kako stvari funkcioniraju. To je process i trebamo biti podrška i to jesmo.

LePas je pokrenut u rujnu prošle godine, na jedan povijesni datum. 11.rujna točnije, planova je jako puno, ali malo ih je usporio potres koji je iznjedrio puno hitnih slučajeva.

-Voljela bi educirati ljude, pomoći ljudima da zadrže svoje ljubimce koja adekvatno drže, ali su došli u problem da nemaju za sterilizaciju, hranu. Nije cilj oduzimati životinje, cilj je postići da ljudi budu odgovorni vlasnici. Kad to postignemo mi ćemo imati manje posla.

Iako je potpuno normalno da ljudi odlaze iz Hrvatske u potrazi za srećom, financijama, da govore kako ima nije jasno čemu im diploma služi, kod Tihane je razmišljanje sasvim drugačije. Njoj diploma puno znači (podsjećamo da je trenutno bez posla), a Hrvatsku ne bi napustila za sva blaga ovog svijeta. Uz sve otkrila nam je i svoje zapostavljene hobije.

-Volim trčati, jako to volim, to mi je baš ispušni ventil. Ali ni za to nemam vremena. Kao ni za čitanje, ni putovanja koja stvarno volim. Amerika mi je posebna, nju baš volim. Sve što sam tamo vidjela je odlično i planiram nekad opet otići tamo. To je neki drugi svijet. No, nikada ne bih spakirala kofere i otišla zauvijek. Ja znam da nikad neću otići iz Hrvatske, ne bih ni iz Velike Gorice, uostalom teška srca sam iz svojih Gradića otišla jer sam se jednostavno morala osamostaliti, sama plaćati svoje račune, vidjeti kako je to kako kad sve sam kupuješ. Imala sam opciju otići u Dubai, ali nije to vrijedno toga da se ja odreknem svojih prijatelja i svoje obitelji. Ne dolazi u obzir. Meni su Gradići raj na zemlji, htjela bih tamo što se mene tiče ostati cijeli život. Danas drugačije gledam, po pitanju životinja na taj seoski život, samo kao djeca puno toga nismo primjećivali.

Slušajući Tihanu, jasno je da je odličan organizator, ali da joj je dan puno prekratak, te da joj život podosta trpi.

-Da mi dan traje 48 sati bilo bi mi premalo. Imam jako puno posla oko udruge, ne vidim nikoga svog, ne znam da li najbliži prijatelji koji me razumiju, smatraju li me još svojom prijateljicom s obzirom kakva sam. Nemam izbora, pati mi privatni život, ja ga nemam, ali svjesna sam da to treba izgurati.

23.04.2021. Velika Gorica. Predstavljen Turopoljski leksikon kod Muzeja Turopolja. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Povodom Svjetskog dana knjige i blagdana Sv. Jurja održana je danas (petak, 23. travnja 2021.) promocija ”Turopoljskog leksikona” na prostoru kod Muzeja Turopolja. Turopoljski leksikon nastao je iz suradnje Grada Velike Gorice i Leksikografskog zavoda ‘Miropslav Krleža’, projekt je trajao tri godine i na njegovom stvaranju radilo je blizu stotinu suradnika.

23.04.2021. Velika Gorica. Predstavljen Turopoljski leksikon kod Muzeja Turopolja. Mladen Klemenčić i Katja Matković Mikulčić. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Promotori kapitalnog izdanja od preko 700 stranica bili su: jedna od urednica Katja Matković Mikulčić, župan Plemenite opčine turopoljske Jura Odrčić, glavni urednik projekta Mladen Klemenčić, glavni ravnatelj Leksikografskog zavoda ‘Miroslav Krleža’ Bruno Kragić, v.d. gradonačelnika Krešimir Ačkar i ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek.

23.04.2021. Velika Gorica. Predstavljen Turopoljski leksikon kod Muzeja Turopolja. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Glavni urednik Klemenčić se ukratko dotakao statističkih pokazatelja ovog povijesnog djela: – Leksikon obrađuje 1.280 natuknica na 52.000 enciklopedijskih redaka i ilustriran je s 1.100 ilustracija. Dijelom je niza ”Enciklopedije i leksikoni hrvatskih gradova i regija”, a uz povijesne osobe obuhvaća i turopoljske obitelji, naselja, zemljopisne pojmove, klubove, KUD-ove, sastave i udruge, manifestacije, ustanove i poduzeća, glasila i tiskovine. Najveća natuknica posvećena je Plemenitoj opčini Turopoljskoj, a velike natuknice su samo Turopolje, općine, gradovi, kotari i županije (pregled upravnih podjela na području Turopolja).

23.04.2021. Velika Gorica. Predstavljen Turopoljski leksikon kod Muzeja Turopolja. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Glazbeno scenski nastup izveli su dramski umjetnik Adam Končić i mladi glazbenici Josipa Gvozdanić i Krešimir Starčević, oboje bivši učenici Umjetničke škole Franje pl. Lučića. Moderatorica je bila Ana Mirenić.

Galerija fotografija