Cijela Hrvatska ovih je dana uz briljantne hrvatske rukometaše, nacija se ponovno okupila oko sporta koji nam je donio toliko veselja, a u svemu tome traže se i poneki dodatni razlozi za sreću, zadovoljstvo i ponos. Tako je Đakovo ponosno na svog Domagoja Duvnjaka, njegov Senj na Ivana Pešića, u Split je ovih dana faca Marin Šipić…
A svoje adute imamo i mi! Nema u ovoj našoj reprezentaciji Velikogoričana, ali poveznice koje postoje poprilično su snažne. I višestruke.
Naime, bivši igrači Gorice su dvojica hrvatskih reprezentativaca, Zvonimir Srna i Luka Lovre Klarica. Momci iz Metkovića, odnosno Zadra, u Veliku Goricu stigli su u ljeto 2020. godine, u sklopu suradnje HRK Gorice i RK Zagreba, koji je slao svoje mlade igrače na posudbu u naš klub. Bilo je u toj skupini još nekoliko igrača, uključujući i bivšeg reprezentativca Paola Kraljevića, a prvi je svoju goričku epizodu završio Zvone Srna.
Nepuna dva mjeseca sezone odigrao je za Goricu junak posljednje dvije pobjede, protiv Mađara i Francuza, no splet okolnosti doveo je do brzog rastanka. Srna je u Gorici pokazao da može i zna, Zagreb se našao u problemima s ozljedama i odlučeno je da se Srna vrati u redove prvaka države.
U Gorici je do kraja sezone 2020./21. ostao Klarica, trenutačno naša treća opcija na desnom vanjskom. Odradio je izvrsnu sezonu, ostavio fenomenalan dojam, pa i danas u našem klubu obojicu pamte samo po dobrome.
– Obojica su jako dobri dečki, već u toj dobi veliki profesionalci, a iz tog vremena mogao bih ih opisati i kao razigrane dječake. Napredovali su kroz Goricu, skupljali seniorsko iskustvo i naravno da smo sretni, zadovoljni i ponosni kad vidimo da su danas važni aduti reprezentacije. Gorica je sigurno bila važan korak na tom njihovom putu, stepenica koju su očito morali proći da bi došli do razine na kojoj su u ovom trenutku – govori Hrvoje Pekera, tajnik Gorice.
Međutim, Srna i Klarica nisu i jedine poveznice Gorice i reprezentacije koja će u nedjelju ganjati svjetsko zlato. Tu je, naime, i trener Matej Mišković, koji itekako ima svoje prste u ovom uspjehu hrvatskog rukometa.
– Imao sam 20 godina kad sam se teško ozlijedio i rekli su mi da neću više moći igrati rukomet. U tim godinama, kad toliko voliš rukomet, teško ti netko može objasniti da u životu ima i drugih opcija. Bio sam i student KIF-a, morao sam i faks zamrznuti na dvije godine… Za dečka tih godina stvarno jako teško razdoblje, jer sve što si imao do tad, naglo je stalo. Nisam vidio nikakav izlaz, a tu su mi roditelji bili najveća podrška. U jednom trenutku dosta je tog sažalijevanja, odveo me u lokalni klub, RK Polet iz Brckovljana, s idejom da budem trener. Meni je to u tom trenutku bilo užasno daleko, samo sam razmišljao što smisliti da se vratim na teren, da opet zaigram… – ispričao je Mišković uvodno.
– Čisto da ispoštujem oca, otišao sam na taj prvi trening i tako je to krenulo. Vidio sam tu dječicu, klince koji su se tek počeli baviti rukometom, a među njima je bio i Dominik Kuzmanović.
U tom trenutku čudesni mladi golman naše reprezentacije radio je prve rukometne korake, s vrlo jasnom idejom.
– Oduvijek je taj dečko htio sam braniti. Vrlo specifično za klince, taj mali čovječuljak je samo htio da mu se puca, čak i kad bi trening završio. Doslovno sam ga morao tjerati iz dvorane, tako da se odmah vidjelo o kakvom se djetetu radi, s koliko ljubavi i žara se posvećuje rukometu. Iz te perspektive, ne iznenađuje me sve ovo što mu se događa, jer znam koliko je živio za ovo, koliko je sanjao i vjerovao u uspjeh – ističe Mišković pa dalje prepričava:
– On je od malih nogu bio profesionalac. Čovjek koji nije pitao zašto, kako… Dođe na trening i odradi svoje. Maksimalno daje sebe u sve to i ne sumnja u to što radi. Sjećam se da je na nekim utakmicama znao doslovno braniti i plakati zato što su mu pucali visoko. Mi smo mu s klupe stalno pokušavali objasniti da nema veze što je sada niži, ali nije podnosio da mu se visoko puca… Bilo je tu i frustracija i suza. Stoji na golu, brani, suze idu, ali nema veze.
Već te prve godine stigao je i čudesan rezultat.
– Mi smo se nešto kao krenuli igrati rukometa, a na kraju te sezone uspjeli smo čak biti prvaci Hrvatske! To je došlo kao nagrada, a tu smo i prepoznali o kakvoj se generaciji radi, o kakvim klincima, donijeli smo odluku da se cijela ta generacija prebaci u RK Dugo Selo – govori Mišković i nastavlja:
– Do tad smo trenirali u dvorani koja nije imala rukometne gabarite, često smo bili i vani, po hladnoćama, u jaknama, čak i u rukavicama kojima bi se rezali prsti… Bilo je tu svega. Jako zanimljivo, čak i komično kad se danas sjetim, ali to je bila takva ludost da nismo imali dvojbe da moramo toj djeci dati mogućnost da se razvijaju dalje. U Dugo Selo smo prebacili cijelu tu generaciju i mene kao trenera, a u klubu nas je dočekalo još kvalitetnih mladih igrača, od Patrika Hršaka, pa Zlatka Raužana i Fabijana Grubišića, danas ozbiljnih prvoligaških igrača…
Ta ekipa osvojila je još četiri naslova prvaka države, uzela bi i peti da nije bilo korone, pa kasnije formirala i seniorsku momčad. Ubrzo je Dominik Kuzmanović potpisao za Nexe, kasnije i za njemački Gummersbach, a Mišković je otišao prema Varaždinu, pa od proljeća prošle godine i Gorici.
– U kontaktu smo stalno, on je isto iz Brckovljana, čak smo i obiteljski povezani kumstvom, godinama se znam s njegovim ocem, bio mi je suradnik u toj njihovoj generaciji… Mogu reći da smo gotovo kao jedna obitelj.
S posebnom emocijom trener Gorice će pratiti finale u nedjelju, gledati kako mali Dominik traži ostvarenje snova.
– Kad smo znali pričati o nekim njegovim idejama, shvatio sam da je to momak koji se ne boji sanjati. Recimo, i on se, kao i ja, uvijek divio Kielu, sanjao da će braniti u Lanxess Areni. Pa se dogodila ona utakmica s 25 obrana za reprezentaciju upravo u toj dvorani, pa mu ja samo kažem: “Eto, vidiš da je moguće…” Uvijek mu ponavljam, nema ništa loše u snovima – zaključio je Mišković.