U svoju posljednju fazu ulazi šesta gorička prvoligaška sezona, a prva sljedeća stepenica je – Rujevica. Nezaustavljiva Rijeka kao vodeća momčad prvenstva u posljednjoj će utakmici kola, u nedjelju od 19.30 sati, dočekati protivnika s kojim je povezana na više razina, načina i modela, klub koji je za nju i koban i sretan, i važan i presudan, a često je bio i bazen iz kojeg su gazda Mišković i njegova ekipa često voljeli bacati svoju mrežu i osnažiti vlastiti kadar.

Doista, nema kluba u HNL-u s kojim je Gorica tijekom ovih nepunih šest sezona imala toliko dodirnih točki, sjecišta u kojima su se susretali i trenutaka koji su ih razdvajali. Još od prvoga dana. Doslovno.

– Da, uspjeli smo pobijediti, ali s druge strane imali smo jako dobrog protivnika. I mnogi će, zapamtite što sam rekao, polomiti zube na Gorici… – proročanski je govorio Matjaž Kek još tamo 28. srpnja 2018. godine.

Tog je dana Gorica debitirala u HNL-u, ispisala vlasititu povijest i doživjela poraz 2-0 na Rujevici. Svoj prvoligaški debi upravo je tog riječkog poslijepodneva odradio i Sergej Jakirović, koji je u prvoligaškoj premijeri krenuo s Kahlinom, Mchedlishvilijem, Čagaljem, Jovičićem, Špičićem, Maločom, Marinom, Dvornekovićem, Maslowskim, Atiemwenom i Zwolinskim. I nije to izgledalo loše, potvrdit će to i riječi Matjaža Keka, ali golovi Domagoja Pavičića i Marija Pavelića odnijeli su Rijeki do pobjede.

A onda je krenula – gorička serija! Sredili su naši nogometaši Rijeku u sljedećih pet međusobnih utakmica (?!), a i u sljedeće tri Rijeka je uspjela uzeti još samo jedan jedini bod, pa u devetoj uzastopnoj još jedan… Pretvorila se Gorica u cijeloj toj priči u pravu “crnu mačku” za Riječane, a prva od tih pobjeda donijela je i velike promjene u klubu s Rujevice.

Tog 6. listopada 2018. trener Jakirović morao je biti na tribanama zbog suspenzije, momčad je s klupe vodio njegov pomoćnik Saša Sabljak, a pobjedu 2-1 donijeli su Zwolinski i Atiemwen.

– Čuo sam se s predsjednikom Damirom Miškovićem i od ovoga trenutaka više nisam trener Rijeke. Ja sam najodgovorniji za rezultat, a u ovom trenutku treba nešto mijenjati. Ovo ostaje moj klub, hvala svima, ali ja odlazim – izgovorio je Matjaž Kek, čovjek koji je Rijeci donio povijesnu prvu titulu prvaka držažve, upravo u Velikoj Gorici, nakon poraza od Gorice.

Crnom riječkom nizu u sudarima s njihovom “crnom mačkom” kraj je stigao tek u prvim danima travnja 2021. godine, i to usred Turopolja. Pamtimo dobro i tu utakmicu, jednu od luđih koje su odigrane u goričkoj prvoligaškoj priči, jer u 64. minuti semafor je pokazivao katastrofalnih 0-4 za goste s Kvarnera. A onda je, u 74. minuti, pogodio bivši igrač Rijeke Josip Mitrović, deset minuta poslije i Ognjen Mudrinski, a u 85. je već bilo 3-4, nakon autogola Nina Galovića. Na kraju Gorica nije uspjela doći barem do boda, ali definitivno je to utakmica koja spada među posebno pamtljive.

Sve dugove nakupljene kroz te tri sezone Riječani su u velikoj mjeri naplatili 22. svibnja 2021, mjesec i pol dana kasnije. Sezona je to koju je briljantno do polovice doveo Valdas Dambrauskas, sezona je to u kojoj je Gorica 35 kola bila na poziciji koja vodi u Europu, ali posljednje, 36. kolo odvelo je Sinišu Oreščanina i njegova igrače upravo na Rujevicu. Gorici je trebao bod za Europu, Rijeci je trebala pobjeda za Europu, a do nje je domaći sastav i došao. Gol Luke Menala u 79. minuti za konačnih 2-1 uništio je daleko najbolju priliku Gorice da izađe u europska natjecanja, a trener Siks tom se utakmicom i oprostio od klupe našeg prvoligaša.

Neobična je bila i prva sljedeća utakmica, u kojoj je Gorica zadnjih pola sata bila s igračem manje, ali svejedno je uspjela pobijediti 1-0, autogolom Čestića u 73. minuti, a nakon toga je krenula riječka dominacija u međusobnim ogledima. Jedina preostala pobjeda dogodila se prošlog proljeća, u onom ludom goričkom jurišu na deveto mjesto, u susretu u kojem je na klupi Gorice bio Željko Sopić, a na Rijekinoj – Sergej Jakirović i Marin Ivančić. Dvojac koji je obilježio prvu sezonu i pol u prvoligaškom društvu ovoga puta bio je s druge strane, ali to je zapravo samo početak jednog novog niza.

Već u toj utakmici u dresu Rijeke nastupio je Niko Janković, momak koji u Gorici nije prošao, da bi “oživio” preko Jakirova Zrinjskog, a onda otišao za njim u Rijeku. Kad je ta prošla sezona završila, Jakirović je krenuo slagati neku novu Rijeku, ovu koja blista cijele ove sezone, a u svom rosteru poželio je i Tonija Fruka, do toga trenutka igrača Gorice. A danas uvjerljivo najboljeg asistenta lige. Doveo je i Marijana Čabraju, još jednog igrača kojeg je vodio u Gorici, koji je ostavio dubok trag u našem klubu, pa je gorički pečat u riječkoj svlačionici postao još snažniji.

Novi korak u “goričanizaciji” svoga kluba Riječani su napravili u trenutku kad je Jakir odlučio prihvatiti ponudu Dinama, tamo krajem kolovoza prošle godine.

– Znate, mi bismo željeli Željka Sopića na svojoj klupi… – javio se predsjednik Mišković kolegi Črnku, koji nije mogao, a ni želio zadržavati trenera koji je izveo čudo u proljetnom dijelu prošle sezone i očuvao Goricu u najvišem rangu.

Sopa je, dakle, Turopolje zamijenio Kvarnerskim zaljevom, pritom poželio povesti sa sobom i praktički cijeli stručni stožer, ali tu je predsjednik Črnko podigao rampu.

– E, to neće ići…

Uhodani stožer tako je dočekao Dinka Jeličića, a na izmaku listopada Sopić je prvi put dočekao Goricu na Rujevici. I pobijedio 1-0, golom Marca Pašalića, unatoč one dvije kolosalne šanse za Goricu u samoj završnici…

Stigla je tako i zima, a Rijeka je postala još više “gorička”. Josip Paušić, prethodne četiri godine analitičar Gorice, odlučio je prihvatiti poziv bivšeg šefa i preseliti na Rujevicu.

– Hajduk je doveo Perišića i Brekala, a mi smo doveli analitičara iz Gorice – u svom je stilu kazao Sopić uspoređujući ulaganja Hajduka i njegova kluba u zimskom prijelaznom roku.

Slučajno ili ne, Rijeka je na proljeće postala još bolja nego na jesen, pa se ta priča o Josipovu “transferu” iz sarkazma pretvorila u nešto vrlo konkretno i opipljivo. Uz sve ostalo, i Paušićev doprinos nedvojbeno je izuzetno važan u svemu što Rijeka radi u borbi za naslov prvaka, a debitirao je u – Velikoj Gorici!

Na terenu su bili ostaci snijega, Gorica je bila u vodstvu 2-0, ali Rijeka je u nastavku dobila dva penala, pa do potpunog preokreta došla golom Galešića u 89. minuti. Sopić je ludovao od sreće dolje uz teren, navijači Gorice kasnije su komentirali da se ponašao kao da nikad nije ni bio u Gorici, kao da mu Gorica nije ponudila šansu da doživi ovaj veliki uzlet u svojoj trenerskoj karijeri. A Sopa se ljutio jer je vjerovao da je snijeg na terenu bio namjerno, kao podvala njemu i njegovoj momčadi…

Ništa puno drukčije nije bilo ni 18 dana poslije, pri novom dolasku Rijeke u Veliku Goricu. Ovoga puta snijeg je zamijenila obilna kiša, uvjeti za igru opet su bili na opasnoj granici regularnosti, a pobjedu je opet odnijela Rijeka. Ovoga puta uz tri, a ne “samo” dva penala, što je i ovoj utakmici donijelo posebnu notu. U samo 18 dana, u dvije utakmice s istim protivnikom, Rijeka je dobila točno pet penala, što je teški raritet, ali ne i nešto što bi izazvalo komentar bivšeg trenera Sopića. Međutim, komentirao je zato bivši trener Jeličić.

– Ozbiljno razmišljam o tome da patentiram samoljepljive majice, da se ruke ne mogu odvojiti od tijela… – kazao je očito nezadovoljni Dinko, ali malo mu je vrijedilo.

Rijeka je itekako imala prste u velikom padu Gorice na otvaranju proljeća, posljedično i na Jeličićevu sudbinu, a nakon svega i nije bilo posebno neočekivano što je Gorica na njegovo mjesto dovela – bivšeg igrača Rijeke. Rajko Vidović imao je već 26 godina kad je konačno stigla prva prilika u HNL-u, i to baš kroz poziv Rijeke.

– U Rijeci sam bio dvaput, prvo u sezoni 2001-02, a onda opet u sezoni 2003-04, budući da sam između toga godinu proveo u Kamen Ingradu. U prvome mandatu nije sve bilo idealno, ali zato tu drugu sezonu pamtim samo po dobrome. Bilo mi je jako lijepo u Rijeci, osjećao sam se tamo kao doma, a veze su ostale i do danas. Uostalom, kći Laura studira stomatologiju upravo u Rijeci, često odemo s njoj, tako da me s vremena na vrijeme i sad navratim u grad u kojem sam kao igrač počeo svoju HNL karijeru – ispričao je Vidović.

Da svi ti odnosi Rijeke i Gorice budu još malo više isprepleteni, pobrinula se sezona u Lokomotivi, u zadnjoj fazi njegove karijere. Momčad s Kajzerice te je sezone izborila ulazak u prvu ligu, iz koje više nije ispadala, a učinila je to s gomilom mladih igrača, ali i dvojicom iskusnih, koji su vodili tu momčad – Željkom Sopićem i Rajkom Vidovićem.

– U konktaku smo mi stalno, čujemo se i vidimo kad uspijemo. Sopa i ja u jako smo dobrim odnosima – ne skriva Rajko, koji je prošle nedjelje prvi poraz na klupi Gorice doživio u sudaru s kumom Jakirovićem.

S prijateljem Sopićem, nadamo se, proći će barem za nijansu bolje. I možda, zašto ne, pomoći kumu Jakiru…

U sastav reprezentacije za svjetsko prvenstvo u japanskom Kobeu koje se održava od 17 – 25. svibnja pozvani su iz Paraatletskog kluba Uspon Velimir Šandor, Mirnes Omerhodžić i Miljenko Vučić, obavijestili su iz kluba.

Nakon europskog prvenstva 2021. godine gdje je nastupilo dvoje Usponovaca, ovo je najveći uspjeh kluba od osnutka po brojnosti goričkih sportaša koji su pozvani u sastav reprezentacije za nastup na velikom natjecanju.

– Iza ovog uspjeha stoji jako puno rada, znoja, odricanja i izbivanja od kuće. Naši dečki su sezonu otvorili dobro, nastupili na nekoliko natjecanja i odradili dvoje priprema reprezentacije – ističu iz Uspona te dodaju kako je uspjeh još veći jer uz sportaše u sastavu reprezentacije putuju i treneri kluba Ivan Čengić i Mihovil Rendulić te asistentica Ana Zokić.

Inače, po ovogodišnjim rezultatima i trenutnim svjetskim rang listama Velimir drži 3 mjesto, Miljenko također 3 mjesto dok je Mirnes trenutno na 7 mjestu.

– Našoj delegaciji želimo puno uspjeha ali prije odlaska u Kobe čekaju ih završne pripreme reprezentacije u Medulinu od 22.4 – 3.5. te nastupa na našem atletskom mitingu Velika Gorica 5. svibnja – dodaju iz kluba.

Neradan dan usred tjedna, poklopilo se tako, društvo iz 3. NL Centar, četvrtog ranga hrvatskog nogometa, iskoristilo je za odrađivanje 25. kola svoga prvenstva. Odnosno, učinili su to oni koji su mogli osigurati uvjete za odigravanje nogometne utakmice, što se ne odnosi na nogometaše Kurilovca. Budući da je na Udarniku bilo biračko mjesto, Kurilovec je morao odgoditi ogled s Gajem iz Mača, pa će se taj ogled odigrati naknadno.

Lukavec, naš drugi predstavnik u ovom rangu, nije imao takvih poteškoća, no to ne znači da poteškoća uopće nije bilo. Bilo ih je itekako, u prvom redu s realizacijom, pa su Lukavčani na gostovanju u Strmcu Samoborskom doživjeli svoj šesti poraz ove sezone. Neočekivano, jer s druge strane bila je pretposljednja Sava, koja je praktički otpisana iz ozbiljne borbe za ostanak u rangu koji se smanjuje s 18 na 16 klubova, pa će i ispasti tri ili četiri momčadi.

Unatoč tome, Lukavec je na ovo gostovanje stigao s velikom dozom opreza, što se pokazalo i više nego opravdanim. Teren mjestimično grbav, vrijeme mjestimično oblačno, s kišom koja je rominjala, ali i uz neugodno niske temperature, koje su cijelu priču učinile još za nijansu zahtjevnijom.

Iako, moglo se sve rasplesti i bitno drukčije nego što se na kraju rasplelo. Da je, primjerice, Adrian Zenko već u prvoj minuti zabio umjesto da je loptu poslao centimetar ili dva pokraj stative. Da je isti taj Zenko u petoj minuti uspio zabiti iz nove velike šanse, da je Antun Grozdek realizirao prvu sljedeću ozbiljnu priliku, da je jedan jako dobar slobodnjak odsjeo u mreži umjesto da ga je domaći golman čudesno iščupao…

Budući da se ništa od toga nije dogodilo, u 36. minuti stigla je kazna. Čvrsti i motivirani domaćin izašao je u tom trenutku iz svoje obrambene formacije, krenuli su igrači Save u brzu kontru, a Lukavčane je šokirao Petar Brkić. S tih se 1-0 za Savu otišlo i na predah, nakon kojeg je utakmica nastavljena u vrlo sličnom obliku.

Ključna razlika je bila u tome što su se domaćini još malo povukli, stali još čvršće i defenzivnije, a igrači Lukavca muku su mučili u pokušajima da preskoče taj defenzivni zid. Redale su se i dalje šanse, pokušaji, udarci, na kraju je sve skupa završilo na nekih šest-sedam jako dobrih situacija za Lukavec, ali lopta ove srijede poslijepodne na Lazini nije htjela u domaći gol.

Konačna odluka pala je u 59. minuti, nakon još jedne brze kontre domaćina, koju je ovoga puta realizirao Denis Plojović-Beriša. Energije je nakon toga u velikoj mjeri nestalo, iako su Lukavčani i dalje pokušavali, ali ovo jednostavno nije bio njihov dan. Domaćin je pragmatičnom i vrlo konkretnom prezentacijom došao do tri boda koja ostavljaju nadu u ostanak, a Lukavec je ostao bez bodova na koje su u klubu računali. Uz suđenje koje će iz lukavečkog tabora označiti jako dobrim, u sudaru s protivnikom smještenom na dnu tablice, ali i na terenu na kojem nikad nije lako igrati.

– Tako to ponekad bude u nogometu… Rekao bih da smo odigrali dobru utakmicu, čak i puno bolju nego protiv Bistre, koju smo pobijedili, ali kao da smo odlučili da nećemo zabiti gol. Želja, volja i htjenje nisu bili upitni niti u jednom trenutku, ali doslovno je nevjerojatno što smo sve propustili realizirati – kaže sportski direktor Tomislav Gligora, dodajući kako nema nikakvog razloga za paniku, bez obzira na samo jedan bod u dvije uzastopne utakmice protiv klubova s dna tablice, prvo Samobora, pa sad i Save.

Lukavec ide dalje svojim ritmom, kao šesta momčad prvenstva, a sljedeće kolo već za tri dana, odnosno u subotu, donosi i novi izazov. Na Lukavello će doći zagrebački HAŠK, još jedan protivnik iz donje polovice tablice, a u Lukavcu se mogu samo nadati da će nišanske sprave njihovim ofenzivaca biti nešto bolje podešene.

Koliko nogomet može biti prevrtljiv, ponekad i okrutan, uvjerili smo se već otprilike milijardu puta. Koliko se stvari brzo mijenjaju, koliko snažno može vrijediti ona o vrtlogu života i iz nogometne perspektive… U sve to, u jednom sasvim posebnom obliku, uvjerio se ovih dana i naš Ante Budimir.

Sjajni Velikogoričanin, reprezentativac Hrvatske i napadač španjolske Osasune, sve do subote je igrao najbolju i najuspješniju sezonu u svojoj karijeri, borio se za titulu prvog strijelca Primere, zajedno s jednim mladićem koji se zove Jude Bellingham, razmišljao o Europskom prvenstvu koje dolazi o svojoj velikoj šansi… Sve je, ukratko, izgledalo praktički idilično, uključujući i prvih 96 minuta ogleda s Valencijom u posljednjem kolu španjolskog prvenstva.

A onda je došla 97. minuta utakmice. Osasuna je dobila penal za izjednačenje, loptu je uzeo naš Ante, koji je odmah potom uzeo i zalet, a onda – kiksao. Dogodilo se nešto potpuno neobjašnjivo, nešto što se događa valjda jedanput u životu, a sve skupa ispalo je jako nespretno, čak i komično. Pa je ta snimka obišla svijet, kao stvorena za naslove tipa “Nećete vjerovati što se dogodilo nakon što je napadač Osasune krenuo izvoditi penal…”

Ispričavao se Budimir nakon utakmice i treneru i suigračima, čak je trener otkrio da je to učinio tri puta, što će biti dodatni komadić mozaika koji čini lik i djelo Ante Budimira, ali nitko mu nije zamjerio. Zabio je ove sezone 16 golova u prvenstvu, svojim igrama nosi Osasunu i nikome nije palo napamet označavati ga krivcem za bilo što, koliko god je samom Anti bilo teško.

Međutim, sve to ispalo je kao puno manji problem od onoga što je slijedilo. Malo nakon tog penala, naime, na isteku maratonske sudačke nadoknade, došlo je do situacije u kojoj je golman Valencije Giorgi Mamardašvili skočio za loptom i u tom duelu koljenom pogodio Budimira u prsa. Trenutačnu bol uspio je podnijeti dečko s Cibljanice, ali pregledi nakon utakmice pokazali su da se radi o ozbiljnoj ozljedi.

Konkretno, Budimir je slomio tri rebra, što je liječnike iz Sveučilišne klinike Navarra u Pamploni natjeralo da ga ostave dva dana na bolničkom liječenju. Ozljede prsnoga koša u pravilu su neugodne i zahtjevaju dodatan oprez, pa je tako bilo i u slučaju miljenika navijača Osasune, koji je dva dana morao provesti u mirovanju.

A onda je, tijekom srijede, stigla odluka da može kući. U trenucima kad je cijela Hrvatska izlazila na birališta i brinula neke druge brige, Ante Budimir veselio se što konačno može opet biti doma, sa svojom obitelji, u okruženju koje najviše voli. Uz uputu da se treba maksimalno odmarati, čuvati, izbjegavati bilo kakve napore.

Za tjedan dana će opet ići na pregled, a ne bude li daljnjih komplikacija, nakon toga će moći početi i s laganim treninzima. Na terenu ga se, kažu liječnici, može očekivati najranije za mjesec dana, ali čak i u najgore scenariju pauza ne bi trebala biti bitno duža od toga. U prijevodu, u cijeloj ovoj priči može ga tješiti to što će sasvim sigurno biti spreman za Europsko prvenstvo, odnosno da će biti na raspolaganju izborniku Daliću već od prvog dana priprema.

Ovosezonska klupska bajka tako je naprasno prekinuta, stigla je ova dvostruka nevolja u trenutku kad je utrka za najboljeg strijelca lige trebala ući u samu završnicu, ali nema dvojbe da će tip poput Ante Budimira znati to prihvatiti. I iskoristiti na najbolji mogući način. Da se odmori, osvježi, zaželi nogometa, pa na Euru bude najbolji dosad!

Bude li sve po predviđanjima, imat će Budimir i nešto vremena da opet uđe u odgovarajući ritam, u formu potrebnu za sve ono što slijedi na Euru, a to je u ovom trenutku zapravo i najvažnije. Kad se već dogodilo ono što se dogodilo, kad je već tih nekoliko kaotičnih minuta dovelo do kratkotrajno “prekida programa” po pitanju njegove nogometne priče…

Poznavajući njega, nekako je lako povjerovati da će se Ante Budimir vratiti još bolji, još jači.

Otkad je HNK Gorica u eliti hrvatskog nogometa, a uskoro će završiti i šesta sezona u okruženju najboljih klubova u najpopularnijem sportu u državi, a nekoliko pitanja ciklički se ponavlja među zainteresiranim pukom. Jedno od njih je “kako je moguće da gorička nogometna priča ne privlači više pažnje””, a drugo bi moglo biti nešto u stilu “zašto u Gorici stalno dovode igrače sa strane, umjesto da priliku daju svojoj djeci?”

Ima u toj konkurenciji još ponekih pitanja, više ili manje logičnih, ali ova dva nekako su usko povezana. Da ima više domaćih igrača, klinaca koji su odrasli i stasali u ovom gradu, moguće je da bi bilo i više publike, više zainteresiranih, više “zakačenih” za Goricu… A opet, s druge strane, riječ je o procesu koji traje, koji se ne može realizirati preko noći. Naravno da u svakom klubu na svijetu imaju cilj iz omladinske škole izbacivati igrače za prvu momčad, naravno da to žele i u Gorici, ali proces je u tijeku…

Kažu da su potrebna dva olimpijska ciklusa ozbiljnog rada s djecom, dakle osam godina, da bi se stvorio ozbiljan seniorski nogometaš. Ako uzmemo u obzir da su se stvari u cijeloj ovog priči oko podizanja velikogoričkog nogometa na najvišu razinu događale u etapama, odnosno da je prvo bilo važno seniore uvesti u najviši rang, nakon čega je mogao slijediti pravi, potpuni zaokret prema omladinskoj školi, iz današnje perspektive sve izgleda kao da ide – po planu.

Nakon što su se seniori stabilizirali u okvirima HNL-a, slijedili su ih i juniori, koji su prvi uspjeli doći do prvoligaškog društva. Nakon toga, u sljedećem koraku, do 1. HNL došli su i kadeti, a zajedno s njima i pioniri, koji nas vraćaju korak ili dva unazad u ovoj priči. Na ona dva olimpijska ciklusa, na vrijeme potrebno da dječaci, kroz ozbiljan sustav, postanu ozbiljni nogometaši.

U trenucima kad su seniori dograbili najviši rang, naime, ti dječaci imali su devet godina. I krenuli raditi u okvirima jednog prvoligaškoga kluba, u uvjetima koji su se podignuli za razinu ili dvije. U posljednjih šest godina ti su klinci žestoko radili, preskakali gomile prepreka koje su putem nailazile, a u sklopu svega toga događala se i selekcija, kao normalan proces u svakom sportskom kolektivu. Oni koji nisu mogli pratiti zahtjeve su otpadali, a na njihova mjesta dolazili su neki drugi – bolji, talentiraniji, gladniji…

Lako se u tom cijelom kolopletu detalja moglo i pogriješiti, promašiti s procjenama, ali čini se da u školi nogometa HNK Gorice, pod vodstvom voditelja Marka Radanića, a posljednjih godina i uz značajan doprinos Slavka Perkovića, vrlo malo promašivali i griješili. Jer, šest godina poslije ti devetogodišnji klinci s početka seniorske prvoligaške avanture imaju 15 godina, igraju HNL za pionire i, znate to već vjerojatno, drže prvo mjesto! Ispred Hajduka, Dinama i Lokomotive, klubova s najboljim omladinskim školama u državi.

Trener Boris Trivunov i njegovi klinci isprva su smatrani senzacijom, zatim i hitom prvenstva, a četiri kola prije kraja sezone promovirali su sami sebe u najozbiljnije kandidate za naslov prvaka. Put je još dug, drugi Hajduk ima tri boda i jednu utakmicu manje, a Gorica mora u Lučko i Solin, dok doma dočekuje Varaždin i Rijeku, ali sezona je već sad, bez obzira na konačni ishod, fenomenalna!

A kad je već tako, nije posebno neobično što je Sreten Ćuk, izbornik hrvatske U-15 reprezentacije, odlučno zagrabio u goričko dvorište. I poslao pozivnice čak petorici igrača iz ove generacije.

Francis Echue, Luka Čolić, Juraj Frigan, Mihael Kelava i Elisandro Kožina našli su se tako u društvu najboljih nogometaša svoje generacije u državi, što je novi rekord, jer Gorica nikad nije imala petoricu reprezentativaca u jednoj selekciji. Njih četvorica, svi osim lakše ozlijeđenoga Kelave, nastupili su u pobjedi 2-1 protiv BiH u utorak, Echue je bio i strijelac, a drugu utakmicu s istim protivnikom igrat će u četvrtak.

Francis Chinedu Echue sin je Nigerijca iz Hrvatice, koji na treninge u Goricu svakodnevno stiže iz Prečkog, Luka Čolić je domaći dečko, Goričanin, kapetan pionira Gorice, Elisandro Kožina Aranha Pinheiro sin je Brazilca i Hrvatice, koji na treninge svakodnevno putuje iz svoje Pušće, dok je Mihael Kelava iz Donje Stubice ujedno i kapetan nacionalne momčadi. Ovu petorku reprezentativaca zatvara Juraj Frigan, Zelinjanin koji je u Turopolje stigao iz Dubrave.

I svi su oni ponos kluba, ali i ključna lica u goričkoj “The generaciji”. Odnosno, prvoj generacija koja bi trebala biti – ta! Kad prođe taj olimpijski ciklus, za dvije do tri godine, ovi će dečki biti juniori, vjerujemo u velikoj mjeri spremni zakucati na vrata seniorske momčadi, koju bi u godinama koje slijede mogli i nositi. Zajedno s talentiranim klincima koji su danas u juniorima, ali i kadetima, iz kojih je već i došao jedan igrač koji dolazi, debitant protiv Dinama Luka Vrzić.

Sve u svemu, u godinama koje slijede pitanja iz uvoda mogla bi se sve rjeđe ponavljati. Pogotovo ako se u Gorici uspiju oduprijeti ponudama većih klubova, koji već neko vrijeme traže način kako “oteti” ove talentirane klince. I zato je prvi zadatak vodstva kluba sačuvati ovu djecu u našem klubu. Ili, ako to već i ne bude moguće, barem dobro naplatiti rad i ulaganja.

Kotač se zavrtio, samo neka se okreće…