Uoči najvećeg kršćanskog blagdana Uskrsa popričali smo s velečasnim Dragutinom Kujavcem, župnikom Župe sv. Petra i Pavla, o izuzetnom značaju Svetog vazmenog trodnevlja. 

Članak je izazvao veliku pozornost među našim čitateljima, što i ne čudi, obzirom da je velečasni Dragec, kako ga zove većina župljana, govorio biranim riječima o najznačajnijem vremenu u liturgijskoj godini kada kršćani slave otajstvo muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista. Već pri samom dolasku na snimanje, bilo je nemoguće ne zamijetiti pravi arboretum u vrtu ispred župnog ureda, koji se nalazi odmah iza crkve. Raskošne krošnje, raznoliko cvijeće, grmovi…Na samom ulazu ispred ograde velečasni je našao mjesta čak i za bambuse!

Nakon malo nagovaranja, jer kako nam je rekao ‘koga bi to zanimalo’, ipak nam je odlučio ispričati priču o velikoj ljubavi prema biljkama, zelenilu, te želji za što više harmoničnog pobratimstva ljudi i okoliša. A novinari, kakvi već jesmo znatiželjni, ‘morali’ smo ga pitati hoće li uskoro i na jedinom preostalom djeliću zelene površine između jedne od načičkanih zgrada u Miošićevoj,  i crkve sv.Petra i Pavla, niknuti nova višekatnica, velečasni se samo nasmiješio i otkrio nam ono što i nije tako poznato široj javnosti – ta zelena oaza usred tona i tona betona već je našla svog kupca, a nedavno je, kako nam je rekao, izravnato i kreditni dugovanje, pa je tih tisuću i nešto ‘zelenih kvadrata’ od sada u vlasništvu župe!  

Naime, crkva sv. Petra i Pavla, nalazi se u središnjem dijelu ulice koja je zadnjih godina postala simbolom građevinskog booma u Velikoj Gorici, pa je dobila i svoj gorički naziv – Aleja novogradnje. Iako je crkva i sama po sebi monumentalna građevina, njeni visoki tornjevi se sve teže naziru između gigantskih građevinskih kranova i novoizgrađenih višekatnica. 

Sve to godinama gleda i vlč. Dragec, po mnogočemu specifičan svećenik. No, ono po čemu je itekako poznat među svojih više od dvije tisuće župljana, pa i šire, jest njegova ljubav prema – biljkama!

-Istina jeste, imate točnu informaciju, da sam to ja kupio. Radi se o parceli od oko 1200 ‘kvadrata’, koja je u direktnom kontaktu s postojećom crkvenom parcelom. Zapravo sam procijenio da bi bilo šteta propustiti kupnju parcele i možda tako omogućiti da nam dođe višekatnica gotovo do samog zida crkve. Hvala Bogu da se stvorila takva mogućnost, iako mi je izgledalo da je neostvarivo. No, uspio sam uz podršku župljana kupiti taj zeleni pojas do crkvene zemlje i malo odmaknuti tu visoku gradnju. Mislim da su i susjedi zahvalni, mnogi mi kažu da je to najbolji potez koji sam napravio – smije se skromni i javnoj promociji ne previše sklon, velečasni Kujavec.

 

Priča nam kako ga od djetinjstva prati posebna sklonosti i ljubav prema bilju, pa otkriva i kako bi, da je imao mogućnosti uz teologoju studirati još nešto, to bi sigurno bila botanika.

– Meni je svaka biljka lijepa. Često puta sam se našao sam pred sobom s osjećajem da sam pomalo čudan, jer u rasadniku obavezno ne bih mogao da ne kupim bar jednu biljku, za koju sam već znao gdje bih ju mogao posaditi ovdje u vrtu. Sad već nisam u tolikoj snazi. Bambuse se neponovljivo ‘čuju’ dok puše vjetar ili pada kiša, ali dosta se šire i su neiskorjenjivi. U Japanu imaju i svetkovinu bambusa kao simbola postojanosti, izdržljivosti, prijateljstva i vjernosti – priča nam biranim riječima o svom i župnom biljnom bogatstvu velečasni Dragec.

No, čini se kako je ta njegova ljubav prema biljnom svijetu ipak dio jedne puno šire unutarnje priče. Jer, takav postupak, kreditno se zadužiti da bi kupio zemlju za opće dobro zajednice, ne s ciljem da bi u ovo vrijeme ‘masno’ zaradio na samoj daljnjoj prodaji parcele, predstavlja itekakav izuzetak od pravila.

Svjestan je on i kako njegova crkva vapi za obnovom, no vjeruje kako mu je odluka bila ispravna.

– Vidite i sami da je potreba i za dovršenjem vanjskih stepenica, isto tako je dosta hitna i obnova stepenica na ulazu u crkvu, ali procijenio sam – to može stajati, stepenice mogu još pričekati. Možda uspijem još i za moje vrijeme to napraviti ili će se neki moj nasljednik primiti tog posla. Ali da sam propustio tu priliku za kupiti zemlju, vjerujem da se ta prilika više neće pojaviti. Zato sam još prije četiri godine tome dao prednost, sada je i dugovanje koje sam imao za tu kupnju poravnato i to je sad župna zemlja. Što će u budućnosti tu biti, nemam još jasnu viziju, ali vjerujem da će se iskoristiti na najbolji način – otkriva nam svećenik kojemu je ova, druga po starosti, velikogorička župa povjerena još 2002.godine.

Kroz susrete s brojnim ljudima velečasni Kujavec itekako je upoznat s valovima naseljavanja u naš grad, jer njegovi su župljani došli s raznih strana. Osim župljana iz Turopolja i Vukomeričkih gorica, ovdje su prvo stizali mladi bračni parovi kojima su njihove tvrtke dodjeljivale stanove u Velikoj Gorici, a neke firme su čak i namjenski gradile zgrade za svoje radnike, pa su do danas ostali nazivi Pionirsko i Kromosovo naselje. Sjeća se velečasni i naseljavanja ljudi iz BiH, povratnika s rada u Njemačkoj, a zadnje veće naseljavanje bilo je tijekom Domovinskoga rata kada su brojni prognanici i izbjeglice upravo ovdje našli utočište od ratnih strahota.

Stoga ova, zbilja rijetko viđena, akcija spašavanja zelenila za korist šire zajednice, nosi i puno dublju i, nadamo se, dalekosežniju poruku. Baš poput priče o bambusima iz svećenikova vrta – koji su simbol postojanosti, izdržljivosti, prijateljstva i vjernosti.

– Svi se danas tuže na ovom našem području gdje se najviše novih zgrada gradi, smeta im ta jako velika izgrađenost i nedostatak zelene površine. Eto, meni je stalo. Ponekad se pitam dijele li i drugi takvo mišljenje da smo mi u Hrvatskoj u jednoj situaciji koja nas čini bogatijima od mnogih drugih naroda, ali se ponašamo, evo kad gledamo tu gradnju, kao da smo neki Monako ili Hong Kong. Kao da nemamo dovoljno zemlje po glavi stanovnika, pa da ne bi mogli prostor predviđen za stanovanje i život ljudi mogli učiniti i lijepim i humanim. Ili tu možda nedostaje nekakvog urbanističkog autoriteta i plana koji bi to mogao provesti, ne znam. Nadam se da će taj prostor, kao dio prirode u ovoj sredini, koristiti mnogima. Meni je stalo do ravnoteže između svijeta prirode i svijeta ljudi – rekao nam je završno velečasni Dragutin Kujavec, župnik Župe sv.Petra i Pavla.

 

Naslovna fotografija: Crkva sv.Petra i Pavla s vrha susjedne zgrade (uz dopuštenje autora, te našu veliku zahvalu)

Ostale fotografije u članku: G.Kiš, Cityportal.hr

 

Jedna od brojnih zanimljiva činjenica o ansamblu JANE, jedinstvenom ansamblu iz Velike Gorice, koji je gotovo od samog starta poznat i puno dalje od granica Turopolja, vezana je za sam njihov početak. Naime, kao službeni datum njihovog osnutka ubilježen je baš Svjetski dan šale, 1. aprila 2004. godine. No, punih 20 godina kasnije, kristalno je jasno kako je njihova priča sve samo ne – šala!

Iza njih su turneje diljem Europe i svijeta, stotine rasprodanih koncerata, možda još i više onih besplatnih, čitav niz nagrada, kao i umjetničkih suradnji. Počele su kao vokalno-instrumentalni sastav, a od nedavno su i ansambl. Pred njima je ‘čitav kufer’ pun planova, a iz njega će već ovog ljeta izvaditi jedan kojemu se posebno vesele – odlazak na Olimpijadu zborova koja će se ove godine održati na Novom Zelandu. Prije svega, tu je veliki slavljenički koncert za njihov 20.rođendan, koji će tradicionalno održati u Dvorani Gorica Pučkog otvorenog učilišta.

O uzbudljivim počecima i planovima za budućnost, ali ponajviše o svima onima koji su zaslužni za ovu prekrasne umjetničke priče iz naše Velike Gorice, kao i brojnim uzbudljivim trenucima koje su zajedno prošli zadnja dva desetljeća, popričali smo s Alinom Haraminčić, predsjednicom Ansambla Jane.

– Malo je smiješan datum našeg početka, ali bilo je proljeće i zato smo nekako izabrale taj datum. Spontano se našlo nas sedam cura, koje smo dugo plesale zajedno u Folklornom ansamblu Turopolje, pa kako je došlo do ‘smjene generacija’, prestale smo plesati, još smo imale nešto sitno nastupa na kojima smo pjevale. Tako se rodila ideja da nastavimo samo s pjevanjem i tako je sve krenulo, tako su počele Jane! Od nedavno smo i ansambl, jer imamo tamburaše s kojima nastupamo, to nam je puno primjereniji naziv – otkriva nam Alina.

Kroz priču i zafrkanciju došlo se i do naziva, jer trebalo je biti nešto kratko, pamtljivo, a opet vezano za turopoljski kraj.

– Neću ni reći kakvi su se tu sve prijedlozi vrtjeli, bilo je zbilja puno smijeha. Pa, evo otkrit ću kako smo se mogle zvati i Turopoljske ševe, hahaha, ali to je bila više zafrkancija. Jana je jedno zvučno turopoljsko ime i to smo jednoglasno prihvatile – priča nam predsjednica ansambla.

Ujedno ističe kako su imale istinsku sreću što su njihovi najbliži suradnici vrhunski znalci i profesionalci.

– Neizostavno je ovdje spomenuti i veliku inicijalnu podršku koju nam je na početku pružila voditeljice FA Turopolje, Zlatica Žerjav, koja je potaknula našu tadašnju predsjednicu Marinu (Bjeloš) Keleković i mene kao tadašnju tajnicu, da čitavu priču formaliziramo i osnujemo  udrugu i sve to pokrenemo kak’ se spada. Zahvalne smo i na našem glazbenom mentor Ivanu Potočniku, i svakako našem glavnom producentu, organizatoru, koji brine o milijun stvari, našoj ‘Katici za sve’, Danijelu Skrbinu – ističe.

Ono što ih čini dodatno posebnima i možemo reći jedinstvenim ansamblom na ovim prostorima je i činjenica da vokalni sastav ima i instrumentalnu pratnju, a to su njihovi tamburaši Jankići.

Na tragu stečenih folklornih temelja i ne podilazeći mnogobrojnim ‘modernim’ stilovima, u duhu tradicijske glazbe i jedinstvenog vizualnog identiteta, Jane su se ostvarile kroz mnogobrojne koncerte i velika natjecanja, uz zavidan broj nagrada i priznanja, kako u domovini tako i u inozemstvu. Njihova kvaliteta prepoznata je I diljem svijeta, a ta je globalna ljubav krenula prije gotovo deset godina.

–Već 2005.godine su Jane išle na prvu turneju, bio je to festival u Engleskoj, gdje smo osvojile srebro. Na prvi baš veliki i vrlo značajan festival zborskog natjecanja, a to je Olimpijada zborova, krenule smo još 2008.godine. I od tada redovito sudjelujemo, održava se svake dvije godine. Olimpijada nam je izuzetno značajna, jer je potvrda naše kvalitete, tamo ne može svatko tamo nastupiti, jer postoje  prednatjecanja, do sada smo uvijek prolazile sve selekcije – priča nam predsjednica ansambla.

Kako su Jane rasle, što brojem koncerata, što brojem osvojenih nagrada i priznanja, ali i brojem članica, čiji se broj od početnih sedam doslovno poduplao, posebno su zadovoljne i time što je i Grad Velika Gorica prepoznao u kojoj mjeri te vrhunske vokalistice i njihov tim promoviraju naš grad i čitavo Turopolje, te im je dodijeljen stalni prostor za vježbu.

– U samim počecima, prvo smo se družile, pjevale i vježbale u kući kod članice Silvane, pa smo dugo vremena bile ‘podstanarke’ u jednoj od prostorija Centra za odgoj i obrazovanje djece u Zagrebačkoj, a zadnjih nekoliko godina od Grada smo dobile prostorije iznad NK Udarnika, gdje održavamo redovite probe – ispričala nam je Alina.

Proputovale su Jane sa svojim timom već priličan broj kilometara, jer nastupale su i natjecale se i u Austriji, Kini, Americi, Južnoafričkoj republici, Gruziji, pjevale su i u Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, a ovog ljeta ih čeka najveća kilometraža – put na Novi Zeland!

– Jako se veselimo tome, jer je ovog srpnja Olimpijada zborova u Aucklandu, pa smo već dugo u planiranju i pripremama. Olakotna je okolnost što se taj festival uvijek održava ljeti, jer dosta naših članica radi u prosvjeti, i ja sam učiteljica u školi, pa nam taj termin puno toga olakšava u organizacijskom smislu. Puno se pripremamo i iako smo na natjecanju već osvojile puno zlatnih medalja još uvijek nam nedostaje ta vrhunska nagrada, Grand Prix Olimpijade zborova. No, tamo dolaze profesionalni zborovi, čije države pokrivaju sve troškove, one se samo s time bave. Tako da smo sa ovime što smo postignule do sada izuzetno ponosne – ističe.

Osim sjajnih i trajnih stručnih suradnika, Jane imaju i izuzetno vjernu publiku, pa se baš za svaki njihov nastup traži -karta više!

– Zbilja imamo jako vjernu publiku, ljudi nas vole, jer zapravo smo jedini vokalni ansambl s područja Turopolja i bili smo nešto sasvim novo. Iako nam je repertoar primarno folklorni, i ne mijenjamo ga previše tijekom godina, izašle smo i u neke etno vode, pa i klapske izvedbe, naučile smo i neke suvremene pjesme. Svakako bih spomenula predivnu kreativnu suradnju s poznatim umjetnikom Zdenkom Bašićem, koja postoji još od prvog Perunfesta, a nastavila se i kroz video ‘Dragi dragoj’ – kaže.

Oduševljenje njihovim nastupima ne treba ni čuditi, jer osim vrhunske izvedbe, te posebnog vizualnog doživljaja, pjesme koje JANE izvode na svojim koncertima obuhvaćaju područje cijele Hrvatske. Ovaj je ansambl rado viđen gost i u Hrvatskom glazbenom zavodu, Hrvatskom narodnom kazalištu, Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, jer one jednostavno plijene pažnju svojim glazbenim izvedbama.

Slavljenički koncert koji će Jane pokloniti svom gradu i publici očekuje nas večeras, u subotu, 13.travnja, s početkom u 19 sati.

-Koncert je naš uobičajeni cjelovečernji concert, malo proširenog programa s malo više gostiju. To su naši suradnici tijekom proteklih 20 godina, tako da se veselimo koncertu, veselimo se našoj publici i potrudit ćemo se da sve bude baš onako kako treba – kaže Alina uoči večerašnjeg koncerta.

Ono što svakako želi naglasiti jest i velika zahvalnost koju sve članice upućuju svojim najbližima.

-Iako nam je to hobi, jer ne možemo od toga živjeti, dapače često budemo i u ‘minusu’, a tu su i zahtjevna planiranja vremena. Oduzima nam dosta vremena, gotovo sve smo majke, to je svojevrsna žrtva, ali i jedna velika ljubav i nešto ‘samo naše’. Večernje probe, turneje, tu stvarno treba veliko razumijevanje obitelji. Bez podrške uže i šire obitelji puno toga nam ne bi bilo moguće. Zato im na tome u svakoj prigodi javno zahvaljujemo što su uz nas, svaka im čast, znamo da oni to znaju, no doista im velika hvala i ovim putem -poručuje Alina Haraminčić u ime svih članica i tima ansambla.

Svoj 20.rođendan ansambl Jane obilježit će još i izložbom u Muzeju Turopolja ovog listopada, gdje će prikazati kronologiju događanja uz niz fotografija, izloženih priznanja, dokumentarnih filmova, a publika će uživati u još jednom njihovom nastupu. Do kraja godine održat će još nekoliko slavljeničkih nastupa, pa i koncerata, od kojih će neki biti i na području Turopolja, a neki i nešto dalje, no planovi se još slažu.

Još uvijek je u izradi i financijski plan za, dosad, najveću avanturu ansambla Jane, jer trošak putovanja na Olimpijadu zborova na Novi Zeland je izuzetno visok. Stoga vjerujemo kako će Grad, ali i Zagrebačka županija, Ministarstvo kulture, pa i brojni poduzetnici s turopoljskog područja prepoznati koliko su Jane svojim dosadašnjim radom i postignutim uspjesima zapravo zadužile sve nas. Vrijeme je da im dio toga vratimo i pošaljemo ih po taj Grand Prix u daleki Auckland!

 

Naslovna i fotografije u članku: Ansambl Jane

Fra Stjepan Brčina iz župe sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu, prije nešto više od dva mjeseca, 8. veljače, podnio je zahtjev Gradu Zagrebu za postavljanje pozornice i razglasa na Trgu Bana Jelačića zbog potreba programa i događanja vezanih za tradicionalni Antunovski hod mladih.

No, njegova je objava od 8.travnja mnoge je rastužila, pa i razljutila, a ponajviše neugodno iznenadila.

– Sutra (9.travnja, op.au) će biti 60 dana od kad sam predao zahtjev Gradu Zagreb za postavljanje pozornice i razglasa na Trgu Bana Jelačića. Zašto toliko treba da odgovore pozitivno ili negativno, ne znam. Što vi mislite kakav će biti ishod ove priče? Hoće li grad imati sluha i odobrit pozornicu i razglas jer ipak vas dolazi nekoliko tisuća ili ćemo dobit odbijenicu? Eto dragi mladi, dragi hodočasnici, nemam konkretan odgovor ni nakon šezdeset dana.

S našim zahtjevom osobno je upoznat i gradonačelnik, ali još se ništa nije dogodilo. Nadam se da na kraju neće biti neka proceduralna pogreška, kako se to dogodi inače našoj gradskoj upravi kad je riječ o pozornicama na trgu, sjećate se one priče s dočekom naših sportaša…Sv. Antune, moli za nas! – poručio je fra Brčina na svom Instagram profilu.

Zagrebački gradonačelnik, Tomislav Tomašević, na konferenciji za medije je rekao kako su sad prioritetni događaji vezani uz izbornu kampanju, te rješavanje svakodnevnih zahtjeva političkih stranaka za postavljanje štandova i bina. Antunovski hod, reče Tomašević, je ‘tek za dva mjeseca’.

 

Naslovna i fotografija u članku: Sanjin Strukić/PIXSELL

 

Nešto ranije nego li prijašnjih godina u grad su nam stigle prve domaće jagode, pa je i službeno otvorena ovogodišnja sezona tog brojnima najdražeg i najslađeg voća. Mirisne, ukusne, ali i zdrave jagode sorte mjesečarka Morano, stižu iz Petrovine, a naći ćete ih na štandovima kod Gradske uprave i na Radićevom trgu, dok se jedan štand nalazi i uz cestu između Gradića i Lomnice. Po cijeni od 3,5 eura za mjericu od pola kile možete ih kupiti svakoga dana od ranih jutarnjih sati, pa sve do poslijepodnevnih 17 sati. I tako sve do 20.lipnja do kada traje sezona.

Nakon gotovo tri mjeseca sudjelovanja u RTL showu, ‘Brak na prvu’, naša sugrađanka, Nikolina Dianežević, odlučila je reći ‘zbogom’ svom suprugu iz ovog sociološkog eksperimenta, Antonu Glavasu iz Barcelone. 

Za Kurilovčanku je bio ključan razgovor sa Sanelom Kovačević Nelly, koja je jedna od stručnjakinja u RTL-ovo showu, čija je uloga pomoći potpunim strancima koji se prvi put upoznaju na TV vjenčanju. Sanelini savjeti su pomogli svestranoj 34-godišnjakinji da sabere misli i proživi stvari koje je potisnula, poput toga da je razočarana Antonom. Nakon što je 42-godišnji profesor tijekom ceremonije odluka Nikolini poželio da pronađe muškarca koji će vidjeti kako je super žena, stručnjaci su primijetili kako se on zapravo oprašta od ‘supruge’.

Nikolinu je zanimalo i zašto je uopće došao u ‘Brak na prvu’, pa joj je objasnio kako je došao vidjeti ‘što se može dogoditi’, a ujedno joj se i ispričao što od samog početka nije bio uz nju sto posto.

– Odlazim, jer te želim tjerati da budeš negdje – rekla je Nikolina, dodala da ga poštuje, ali da joj je žao što nije dobila nekoga tko je iskreno ušao u eksperiment kao ona. Oboje su napisali da odlaze. Nikolini je bilo žao što napušta eksperiment, ali je ponosna na sebe zbog toga kako se u njemu ponijela.

– Mislim da nisam bio spreman za ovo – iskren je bio Anton, a Nikolina se složila s njim.

Drugi par, koji je od samog početka imao problema, Ana i Alen također su se oprostili s ekipom i gledateljima. Alen gleda na ovaj eksperiment kao jako dobro iskustvo u kojem je stekao brojna poznanstva, dok je Ana zadovoljna jer je puno toga naučila, ali joj je žao jer nije dobila osobu s kojom je mogla imati normalan odnos.