Školski praznici polako dolaze kraju, torbe se opet pripremaju, a raspored se vraća u svakodnevnu rutinu. Ipak, zima još nije rekla svoju posljednju riječ. Snijeg je tu, a s njim i prilika za još malo dječje radosti.

Smijeh, rumeni obrazi i sanjke koje jure niz brijeg podsjećaju nas da najljepše uspomene često nastaju u ovim malim, “ukradenim” trenucima prije povratka u obaveze.

Nije važno koliko je praznika ostalo, važno je iskoristiti svaki trenutak na svježem zraku. Podijelite i vi s nama svoje snježne trenutke prije nego što se školarci vrate u klupe.

Ukupno 81,5 posto hrvatskog stanovništva gleda televiziju svaki tjedan, no vremenski nešto manje od svjetskog prosjeka, pokazuju rezultati nove digitalne studije, piše Canonical SEO Agency. 

Premda je televizija kao medij u padu, televizori su svejedno jedan od glavnih izvora zabave. Prema podacima platforme za usporedbu cijena Shoptok, televizori su i dalje u vrhu najtraženijih proizvoda u Hrvatskoj, a svjetske analize govore da se još uvijek najviše koriste u kućanstvima. 

Hrvati tjedno provedu više vremena koristeći televizor u odnosu na bilo koji drugi uređaj, prosječno 9 sati i 30 minuta, donosi velika studija Digital 2026. 

Taj rezultat nešto je manji od svjetskog prosjeka, koji iznosi 9 sati i 56 minuta, ali i znatno manji od velike većine zapadne Europe, koja na TV troši puno više vremena od Hrvata. Prosječni stanovnik Ujedinjenog Kraljevstva tako tjedno provede 16 sati i 30 minuta uz televizor, Danci 16 sati i 20 minuta, Francuzi 16 sati i 4 minute, a Španjolci 15 sati i 42 minute. 

Ipak, Hrvati još uvijek gledaju televizor više od istočnijih europskih zemalja. Primjerice, Srbija je u toj kategoriji na 8 sati i 30 minuta tjedno, dok su Bugari na 9 sati i 22 minute. Općenito, razlika između europskog istoka i zapada u količini vremena provedenog pred TV-om vrlo je vidljiva. 

Hrvatska ponešto kaska za svjetskim prosjekom i u gledanju streaming servisa. Te usluge koristi ukupno 85,6 posto hrvatske populacije, za 6,1 posto manje od svjetskog prosjeka. Prevedeno u dane, prosječni Hrvat na streaming tjedno potroši 2,32 dana, nešto manje od ostatka svijeta koji je na 2,67 dana. 

Ta statistika ne čudi, dodaje Canonical, budući da je penetracija lokaliziranog streaming sadržaja manja nego na velikim tržištima, a jedan dio populacije, poput one starije, još uvijek ostaje vjeran linearnim TV kanalima. 

Međutim, postoje i kategorije korištenja televizora u kojima je Hrvatska praktički u svjetskom vrhu. Ukupno 66,7 posto Hrvata posjeduje smart TV, što je drugi najviši rezultat u Europi iza Italije (68,1 posto) i Norveške (66,6 posto). Za usporedbu, svjetski rekorder je Brazil, u kojemu pametne televizore ima 74,7 posto populacije, dok je prosjek na 49,3 posto. 

Shodno toj statistici, trendovi pokazuju kako Hrvati iznadprosječno koriste televizore u manje klasičnom smislu. Hrvati se više služe televizorima u svrhu konzumacije digitalnog sadržaja (OTT aplikacije, glazba, YouTube) u odnosu na ostatak svijeta. Svjetski prosjek korištenja TV-a s tom namjerom stoji na 31,6 posto, dok je Hrvatska na 42,8. 

Hrvati, tako, tjedno provedu u prosjeku 14 minuta više koristeći TV za streaming, nego za klasično gledanje televizijskih kanala.  

Sveukupno, hrvatskim građanima televizori su još uvijek jedni od najvažnijih uređaja u domu, no ne troše toliko vremena na njih u odnosu na neke druge europske zemlje. U tehnološkom smislu imaju moderniju opremu u odnosu na ostatak svijeta, ali je i ne koriste toliko intenzivno. 

Također, vidljiva je namjera prema korištenju TV-a kao hibridnog uređaja za digitalne formate, što je svakako pospješeno širokom upotrebom pametnih televizora.  

Hrvatska, dakle, spada u skupinu zemalja s visokom opremljenošću, no s umjerenijim navikama gledanja samog sadržaja. 

⌈Foto: Privatna arhiva Ane Bundalo; Razgovarala: Gianna Kotroman⌋

Blato do koljena, provlačenje kroz šikare, obilazak hranilica u dubini šume – nikako ne zvuči kao nešto što bi zanimalo ženski rod. No, ne i Anu Bundalo iz Velike Gorice koja je vrlo aktivna lovkinja iz Lovačkog društva „Stari gaj“ iz Mraclina.

Sve o lovačkom kodeksu, vrstama čeka, ponašanju kolega lovaca prema dami i što djeca mogu naučiti od lovaca – otkrila je Gianni Kotroman tijekom gostovanja na City radiju.

Kako je “skoknula” do radija na pauzi s posla, nije došla u studio u lovačkoj odjeći, pa je Giannu zanimalo kako je inače obučena kada kreće u šumu…

Da li je to kao s ilustracija lovaca s famoznim maslinasto-zelenim šeširima sa zataknutim perom?

-Da, tako smo obično obučeni na lovačkim svečanostima, svečana odijela i šeširi, no sada po zimi, recimo u zimskom lovu se toplo obučem i običnu imam kapu. Kad sam u lovu, ja ne izgledam baš kod dama. Raščupana sam i u blatu do koljena, a često i poderana jer se ide kroz šikaru i granje, ili preko potoka. Tako da to nisu okolnosti za damski izgled.

Kako izgleda jedan vaš dan u lovu? Je li puška teška?

– Postoje više vrsta lova, osnovna podjela je na pojedinačni i grupni odnosno pogonski lov. Kad idem sama na čeku, npr. ujutro ustanem se oko 3 u noći, opremu spremim večer prije, i krenem u lovište, dok se prilikom pogonskog lova koji se odvijaju nedjeljom svi lovci sastaju u lovačkom domu u 8 sati, gdje nas lovnik, voditelj lova, upoznaje sa dijelom lovišta koji ćemo proći i koju vrstu divljači lovimo. Što se tiče težine puške, postoje lakše i teže varijante. Ja sam konkretno naslijedila dio oružja od svog oca. Možda i nije po mjeri za ženu, malo je teža, ali sve to u konačnici gradi o mišićnu masu. Što je jako dobro.

Što obuhvaća lovački kodeks?

– Postoje pravila etičkog ponašanja lovca gdje se očekuje da on pristupa sa poštovanjem prema prirodi, kolegama lovcima, ali i osobama koji su ne lovci kao i prema divljači, uz postojanje različitih lovačkih običaja. Neka od etičkih pravila su npr. ostavljaj za sobom okolinu boljom nego kako si je našao, slijedi sigurno rukovanje sa puškom i insistiraj da vaše kolege urade isto, prevozite divljač diskretno – nemojte ju izlagati pogledima, zahvalite vlasniku zemljišta i ako dozvola za lov na njegovoj zemlji bude odbijena. Jedan od važnijih i redovno prakticiranih običaja je običaj „počast divljač“, nakon lova divljač se polegne na desni bok, lovci skinu kapu/šešir, dok lovnik iskazuje zahvalnost za pruženi lovački užitak i za meso koje ćemo kasnije iskoristiti u kulinarstvu.

Nastojim obogatiti svoje lovačko znanje, stoga sam prošle godine položila ispit za Ocjenjivača trofeja. Svako lovačko društvo treba imati bar tri osobe koje imaju položen taj ispit, jer se komisija sastoji od tri osobe, koja kada lovac donese trofej na procjenu, prema posebnom sustavu bodovanja, ovisno o vrsti divljači, donosi konačnu listu bodovanja i ocjenu tog trofeja.

Lovcem mogu postati samo punoljetne osobe, nakon polaganja lovačkog ispita i učlanjivanja u Hrvatski lovački savez kao krovnu organizaciju, te prije punoljetnosti i polaganja ispita ne mogu niti dobiti dozvolu za nošenje oružja.

Obzirom na to da vas nema puno, kakav je odnos lovaca prema lovkinjama?

-To je ono nešto što je mene iznenadilo… Izuzetno lijepo ponašanje s uvažavanjem, s jednim poštovanjem i kavalirskim pristupom. Zaista jako lijep pristup.

A koje su reference dobrog lovca? Oštar vid, dobar pas ili?

-Prvenstveno, mislim da je najvažnija spremnost na učenje i određena doza discipline. Vid se može popraviti naočalama, postoje naravno i optike kojima se je moguće riješiti problem s vidom, ali ključna je, ja bih rekla, spremnost na učenje na vlastitim greškama, želja za stjecanjem iskustva i slušanje savjeta starijih kolega, koji imaju više iskustva i discipline, jer ipak je tu oružje u pitanju, zakonska pravila i tu treba biti sve po PS-u.

Ja trenutačno nemam psa. Jedno vrijeme sam imala vajmarku Toku. Ona je sad već starija ženka koja je sa mojim ocem otišla na more, a s obzirom da trenutno imam malo dijete, pričekat ću još prije nabave drugog psa. Pas velika obveza, velika briga, baš poput malog djeteta mora proći sve razvojne faze odgoja i učenje.

Što vaši klinci kažu na to da imaju mamu lovkinju?

– Njima je to normalno, ne znaju za drugo, a ja ih nastojim uključiti kad kod mogu, i povezati ih s prirodom. Tako da ih često povedem sa sobom u obilazak hranilica. Starija kćer je već sa mnom išla više puta, sad već ide i mlađa. Znači, čisto da se upoznaju s tim pristupom, sa obvezama lovca, da razumiju ulogu lovca i pomažu.

Je li vas ikada ulovio strah?

– Rekla bih da je strah često prisutan, prvenstveno recimo, ako idem ujutro na čeku, krećem po noći do čeke. Divljači u pravilu izlazi na otvoreno, na polja u zoru ili u sumrak, ako upalim lampicu ili nešto, to je znak divljači da sam tu, a cilj je došuljati se bez da budem primijećena. Dakle, krećem se u potpunom mraku kada svaki grm, svaka grana i sjena izgleda zastrašujuće, određena doza straha je uvijek tu, ali ona u biti pridonosi oprezu i da se osjetila izoštre, da je čovjek zbilja svjesno prisutan u tom trenutku, promatra sve oko sebe i osluškuje.

Spomenuli ste hranilice za šumske životinje, no što je s čekama. Kako zgleda jedna klasična lovačka čeka?

– Imamo otvorene i zatvorene čeke. Zatvorene su kao što sam naziv kaže zatvorene, imaju vrata i prozore i one su pogodnije zimi, kada je vani jako hladno, jer lovac na čeki provodi i po nekoliko sati. Otvorene čeke imaju samo mali krović i malu ogradicu, a kroz prolaz se popne gore lojtrama. Tu imate onda okolo pogled 360 stupnjeva.

Koliko ima naših turopoljskih lovišta i koje životinje prevladavaju?

-Zapravo kompletna Hrvatska je podijeljena na lovišta. Svaki dio prirodnog terena je ili privatno ili državno lovište, ili pak nekakav oblik zakupa. Što se tiče divljači oko Gorice, tu imamo naravno divlje svinje, zatim srneću divljač, fazane, šljuke, čagljeve, lisice i zečeve.

Uloga lovca je i briga o zimskoj prehrani. Što se dostavlja u hranilicu?

– Tijekom cijele godine se ostavlja sol jer je to mineral koji životinjama nedostaje i oni ga u prirodi ne mogu naći pa se obično uz samu hranilicu stavlja ili na nekakav komad starog drveta, panj, na koji se stavi sol, nju kiša polagano topi i životinje ju ližu, a od prihrane nosimo prvenstveno kukuruz, ali i zob, također se sada remize krmnih biljaka, koje služe divljači i kao sklonište i kao izvor hrane.

Boravak lovca u lovištu uključuje i – promatranje. Zapažamo kako se divljač kreće, pratimo sa čeke njihov izgled, da li je mršava i djeluje bolesno, čudno se ponaša ili ima proljev. U tom slučaju je važno odstrijeliti takvu divljač, kako se ne bi širila zaraza na ostatak krda ili ostale jedinke.

Već ste godinama u lovačkom društvu, a rekli ste da bi ste voljeli pridonijeti na neki način.

-Pa ono što bi ja htjela, jest povezati svoje lovačko društvo sa školskim i vrtićkim sustavom, kako bi se organiziralo nešto poput terenske nastave, predavanje u našem lovačkom domu , obilazak čeka i hranilica, djeca bi naučila koja je uloga lovca, približilo bi ih se prirodi, a i upoznali bi vrste životinja koje žive u našem kraju. To mi radimo sa svojom djecom, pa bi bilo lijepo proširiti taj aspekt na širu zajednicu.

Je li istina da se mlado lane čovjek ne smije dirati?

-Tako je, znači ako se u polju pronađe lane, ne treba misliti da ga je mama ostavila, već je samo u potrazi za hranom i po njega će se vratiti. Ono kad se rodi nema nikakav miris i na taj način je zaštićeno od drugih predatora, od recimo lisice ili čaglja koji bi ga inače pojeli.

Ako ga mi podragamo, ostavljamo svoj miris na njemu, čime dajemo do znanja njegovoj okolini, pa i predatorima, da je on tu i možemo ga na taj način ugroziti, tako da ih ne dirajte!

Čula sam da postoji poseban običaj na posljednjem ispraćaju lovaca.

-Da. Tu postoji isto lovački običaj, pa recimo inače se obično u grob baci grumen zemlje, a lovcima je običaj da kao prvo na ispraćaj dođu u svečanoj lovačkoj odjeći sa šeširom na glavi, i u grob umjesto zemlje, bace grančicu bora ili smreke koju imaju zataknutu na šeširu.

Ima li još nešto čime popunjavate slobodno vrijeme?

Osim lova, imam i svoju kreativnu stranu – pišem i slikam, a aktivna sam i u planinarenju. Sve me to ispunjava…

Tako smo od goričke lovkinje naučili da lov nije rezerviran samo za gospodu, kao i da bavljenje lovom sa sobom nosi čitav popis pravila. No, ipak najviše nas se dojmilo poštovanje prema prirodi – koja je budna i kad mi ostali spavamo. Osim lovaca. Oni s prirodom, u bilo kojem trenutku, imaju neraskidiv suživot.

U župi uzvišenja Svetog križa Kravarsko i ove je godine služena tradicionalna polnoćka.

Misu je služio vlč. Hrvoje Zovko, a uveličali su je župni zbor uz pratnju tamburaškog sastava izvođenjem prigodnih pjesama. Nakon svete mise organizirano je druženje mještana u društvenom domu Kravarsko.

Crkva u Kravarskom sagrađena je u vremenu između 13. i 14. stoljeća, a crkva je velika oštećenja doživjela tokom II svjetskog za vrijeme bombardiranja Kravarskog .

Nakon drugog svjetskog rata crkva je obnovljena, ali je i gotovo potpuno srušena u razornom potresu koji je pogodio Petrinju krajem 2020. godine.  Posljedice potresa su bile katastrofalne te je crkva u potpunosti srušena i 2023. godine izgrađena nova, uz zadržavanje identičnog oblika.