HOTNEWS

FOTO Na imanju u Čretu Posavskom gradi raj za svoje mnogobrojne životinje

Zvjezdan Kovač već 25 godina uzgaja papige, ali ljubav prema životinjama nije mu dopustila da sve ostane samo na pticama…

Objavljeno

prije 6 godina

15. kolovoza 2020.

Objavio/la

Vanja Stanojević

Zakoračite li u dvorište obiteljske kuće u Čretu Posavskom pomislit ćete da ste ušli u svijet neke basne. Naime, neke od životinja koje ovdje žive zaista mogu govoriti. Naravno, radi se o papigama. Njih je na na ovom imanju više od 200, a već ćete s ulice čuti da se radi i o različitim vrstama jer zvukova koje puštaju nevjerojatno je puno. No, one tu nisu same. Društvo im prave i psi, konj arapskog tipa, ribe, japanske prepelice i kokoši. Pomalo ‘pomaknuto’ činit će vam se što je pas koji ovdje živi veći od konja. Radi se pasmini Cane Corso koji može narasti i do 70 centimetara u grebenu. A kada shvatite da je konj zapravo poni, i to dvomjesečno ždrijebe, stvari će postati malo jasnije. Osim tri psa i šest ponija, ovim će dvorištem uskoro trčati i patuljaste koze i patuljaste ovce te, pazite sad, skakutati patuljasti klokan!

Već iz uvoda jasno je da na ovom imanju živi netko očaran životinjama. On je Zvjezdan Kovač, a svoju je ljubav prema životinjama pretvorio u posao. Vlasnik je OPG-a, a još kao dijete zavolio je ptice, pa se sada bavi njihovim uzgojem i prodajom. Uglavnom uzgaja papige, ali odavno je proširio djelatnost i na potpuno druge vrste životinja.

– Imao sam sove, golubove i jastrebove. Bila mi je u to vrijeme velika želja nabaviti japanske prepelice jer su imale šarena jaja, ali roditelji nisu dali. Ipak sam ih nabavio kad sam otišao na fakultet. Od malih nogu volim ptice, a i odrastao sam među životinjama. Nekako mi je to u korijenima. Kažeš si još ću jedno, pa onda još jedno i kad se okreneš, više nema povratka – kaže ovaj rođeni Slavonac, koji se uzgojem papagaja bavi već 25 godina, a čak mu je i zvono na mobitelu – pjev ptica.

Prvi kućni ljubimac bila mu je papigica tigrica, a od tada se želja za novim vrstama samo povećavala. U jednom trenutku u kući je držao i sovu koja je ispala iz gnijezda. Othranio ju je i pustio. Danas ima oko 200 ptica. Dio je matično jato, odnosno služi za rasplod, dio su kućni ljubimci, a dio je uzgojen za prodaju i tek će postati nečiji kućni ljubimci. Godišnje proda oko 150 ptica, a u posljednjih nekoliko godina iznimno je popularna Žako papiga.

– Radi se o ptici srednje veličine. Živi više od 50 godina i ako se s njom radi može naučiti razgovarati. Može naučiti oponašati ton i boju glasa različitih osoba, a ono što govore uvijek ima smila. Žako, koji je bio kod mojih roditelja u Slavoniji, nije nikad rekao dobro jutro navečer ili laku noć ujutro, sve je povezao i znao je što to znači – objašnjava Kovač i dodaje kako ovaj posao uz Žakoa, koji se još od jutra počne pričati i zafrkavati ukućane i psa, dobije potpuno novu čar.

Papige Žako su na listi ugroženih životinja, a Zvjezdan Kovač ima i neke još rjeđe. Među njima su papige Oratrix Amazona i vojničke Are. Cijena nekih od tih ptica doseže cijenu i 12 tisuća kuna.

– Želja nam je nabaviti još rijetkih ptica i probati ih uzgojiti. Svaka nova ptica i novi par je novi izazov za uzgajivača. Kada dobiješ potomstvo, onda je to potvrda da ideš u dobrom smjeru. Volio bih nabaviti i neke skuplje ptice, ako financije budu dopuštale. Ima ptica koje koštaju i 100 tisuća eura jer su rijetke i u svijetu, ne samo u Hrvatskoj. Hijacintna ara me jako privlači, ugrožena je i prekrasna. Cijena joj je oko 20 tisuća eura. Ali nekada nisu presudni ni novci, već možeš li ju dobiti. Moraš biti sretan da dobiješ mogućnost da ju uopće kupiš. U Europi ih se godišnje izleže maksimalno 50 – objasnio je.

Ljubav prema pticama Zvjezdan je prenio i na svog sina, koji je također počeo uzgajati ptice.

– Prošle godine je uspio uzgojiti mlade i prodati pticu za 1.000 kuna. Kad to uspiješ, a tek si u srednjoj školi, onda je to novac do krova. Sin je poželio ići dalje s tim i kupovati nove primjerke – kaže Kovač i objašnjava kako svi u obitelji vole životinje.

Pri tome, ne misli samo na ptice. Naime, prije oko šest godina u Čret Posavski došao je živjeti i prvi poni.

– Često smo sretali čovjeka koji je radio s ponijima, mi smo prodavali ptice, a oni jahanje. Svaki put su klinci morali jahati, pomaziti konje i jednom su djeca sve s njim dogovorila. Trebali smo samo otići po ponija i dovesti ga kući. I tako smo nabavili prvog. Nakon 10 dana je pobjegao i cijeli dan ga nismo mogli naći, a čovjeku ga nismo ni platili – prisjeća se Kovač.

Nakon toga nabavili su dva nova ponija. Posebna atrakcija je Vili, ‘točkasti’ poni kojeg požele kupiti gdje god se pojavi.

– Vili i Lana su poznati od Šibenika do Istre gdje su ih djeca na feštama jahala. Djeci je to atrakcija. Neke ne možeš skinuti s konja, druge roditelji jedva nagovore na konja, ali onda više neće sići. To su lijepi trenuci ovog posla. Svake godine dolaziš na ista mjesta i pratiš kako djeca rastu – objašnjava Zvjezdan Kovač kojemu je u radu sa životinjama najdragocjenija pomoć obitelji.

Teško bi se jedna osoba i uspjela brinuti za sve te životinje i imanje. Zato svatko ima svoje zaduženje, ali si i pomažu kad treba. A na imanju je puno posla. Izgradnja novih nastambi za životinje, uređivanje okolišta, briga za životinje… Trenutno je u izgradnji velika nastamba za ptice. Osim unutarnjeg, dobit će i veliki vanjski prostor. Jezero s ribama već su napravili, ali ono će uskoro imati i vodopad.

– Trebat će mi još dvije ili tri godine da sve uredim kako želim, ali onda će to stvarno biti raj za moje životinje – kaže Zvjezdan Kovač i objašnjava kako je izazovno imati toliko različitih životinja, ali one ipak uspiju pronaći svoju ravnotežu.

– Imali smo jedno vrijeme i magarca, ali magarac je htio skakati na ženke ponija pa smo ga dali kolegi na Krk. Na dvorištu je glavni veliki konj, ali i Cane Corso je dominantan, pa njihova igra završi kako se oni dogovore – priča ovaj ljubitelj životinja koji se niti ne sjeća koliko godina već nije bio na godišnjem odmoru, a brojati je stao tamo negdje oko 10.

– Teško je ljudima predočiti taj odnos sa životinjama ako nisi od malih nogu u tome. Svi žive stresno i ubrzano, ali jako malo ljudi se može vratiti na selo. Ne dižem se rano, na dvorištu konji imaju i vode i hrane, pa ih je dovoljno samo pustiti. Najviše posla je s malim pticama, posebno ako su inkubatoru jer se hrane svakih 2 sata i po noći i po danu, ali uvijek ima vremena i za odmor. Ljepše mi se družiti sa životinjama, nego s ljudima. Najbolje u ovom poslu je sloboda, a ljubav prema životinjama je razlog što sam se uopće počeo time baviti. Imam slobodu organizirati si radno vrijeme kako ja želim, ne moram se dizati rano ujutro i biti negdje osam sati. Istina je da nema godišnjeg odmora i takvih privilegija, ali ovo moraš voljeti jer bez toga nema ništa – zaključuje Kovač.

Galerija fotografija

HOTNEWS

PONOS HRVATSKE U rukama goričkog Spidermana Maxa prestižna nagrada za hrabrost!

„Ograničen sam duljinom užeta – trenutačno je to 20 metara, ali oprema drži i do tri tone. Ako se pouzdaš u opremu, siguran si“ – ponosno priznaje Max, inače vatrogasac u Javnoj vatrogasnoj postrojbi Grada Velike Gorice.

Objavljeno

prije 14 sati

18. ožujka 2026.

Objavio/la

Morena Martinović

Foto: Privatni album

Voditeljski dvojac Gianna i Matko u jutarnjem programu City radija ugostio je danas posebnog gosta – Velikogoričanina Maximiliana Bindernagela Vujnovića, ovogodišnjeg dobitnika nagrade Ponos Hrvatske, koji je javnosti poznatiji kao “gorički Spiderman”.

Riječ je o priznanju koje se dodjeljuje pojedincima koji svojim djelima, hrabrošću i humanošću ostavljaju snažan trag u zajednici, a Maximilian priznaje kako ga je sama nominacija, a potom i nagrada – iznenadila.

„Nisam mislio da to zaslužujem. Ima tamo ljudi koji rade nevjerojatne stvari, pomažu bolesnoj djeci, a ja obučem tajice i malo visim. Ali očito i male stvari koje nekoga usreće imaju veću vrijednost nego što sam mislio“, rekao je Max.

Dodjela nagrade za njega je bila posebno iskustvo koje je, u svom stilu, obilježio i simboličnim detaljima. U Hrvatski sabor stigao je u odijelu, ali sa Spiderman maskom, dok je za svečanu večer odabrao tematski sako.

Od Njemačke do Velike Gorice

Iza neobičnog imena krije se i životna priča obilježena promjenama. Maximilian, punog imena Maximilijan Ralf Nikola Bindernagel Vujnović, je u Hrvatsku stigao kao desetogodišnjak.

„Došao sam prije 20 godina iz Njemačke. Htjeli smo se maknuti od jedne situacije, a majka ima hrvatske korijene. Ovdje sam odrastao i ljudi su me prihvatili“, ispričao je pa nastavio: „Lijepo je u Hrvatskoj, jer smo tu ljetovali. I evo, nakon toliko godina zaljubio sam se jednostavno u našu Hrvatsku”. Odrastanje u Velikoj Gorici Max opisuje s toplinom i zahvalnošću. Pohađao je Osnovnu školu Nikole Hribara, koju pamti kao posebno iskustvo, a spominje i svoju bivšu razrednicu: „Ako sluša, Jasna Odrčić – bila si legenda.“ Srednju školu završio je u našoj gimnaziji Velika Gorica, gdje je, kako kaže, učio važne životne i društvene lekcije.

Unatoč tome što već dva desetljeća živi u Hrvatskoj, tragovi njemačkog podrijetla i danas se mogu prepoznati u njegovu govoru. I sam priznaje kako još uvijek „vuče“ određeni naglasak, a kroz šalu otkriva i gdje najčešće griješi.

Kako kaže, na to ga je upozorila njegova djevojka koja podučava strance hrvatskom jeziku.

„Kaže da me genitiv zeza, a i slovo ‘R’“, ispričao je kroz smijeh, pokazujući da mu ni jezične sitnice nisu problem – dapače, prihvaća ih s dozom humora.

Privikavanje na novu sredinu i jezik, nakon dolaska iz Njemačke, nije bilo jednostavno. Hrvatski jezik mu je u početku stvarao poteškoće, a socijalna dinamika škole zahtijevala prilagodbu. „Jako teško. Hrvatski nije lagan jezik, a bilo je i zezanja, što je sasvim normalno odrastanje. Kad dođeš u novu sredinu, malo će te zezati, ali to ti gradi otpornost i hrabrost da izlaziš u javnost“, objašnjava.

Iskustvo života u Hrvatskoj, kaže, znatno se razlikuje od Njemačke. „Tu kod nas je puno opuštenije, ogromna je razlika u količini zezancije i opuštenosti. Ljudi ovdje su stvarno dobri iznutra i pomažu čim vide da nekome treba pomoć. To je razlog zašto sam ostao ovdje. Lako je otići u Njemačku, ali ovdje ti je život – tu su tvoji ljudi, to nema cijene“, zaključuje.

Vatrogasac bez maske – heroj u stvarnom životu

Iako ga javnost prepoznaje po kostimu superheroja, njegova svakodnevica daleko je ozbiljnija. Kao profesionalni vatrogasac, Max sudjeluje u intervencijama koje često nose visok rizik.

„Na početku imaš strah, sve ti je novo, ali s vremenom se navikneš. Moraš biti smiren jer donosiš brze odluke. Najvažnije je povjerenje – kolege su kao obitelj“, naglašava.

Put do tog zanimanja nije bio trenutačna odluka iz djetinjstva, iako su mu, kako kaže, vatrogasci oduvijek bili zanimljivi. Pravu strast prema tom pozivu razvio je nešto kasnije, pod utjecajem obitelji. Kako ističe, ključnu ulogu imao je njegov očuh, koji je radio kao voditelj smjene.

„Kad sam vidio kakav je to život, da stalno ima nešto novo i da nisi zatvoren u uredu osam sati dnevno – znao sam da je to za mene“, ispričao je. Govoreći o najzahtjevnijim intervencijama, ističe kako je teško izdvojiti samo jednu situaciju, jer je svaka priča za sebe. Ipak, posebno opasnima smatra požare u zatvorenim prostorima, poput podruma.

„Sve je zadimljeno, ne vidiš ruku pred sobom, a kamoli kolegu. Imaš osjećaj kao da si u labirintu, ne znaš što je oko tebe, a znaš da možda negdje ima i plinska boca“. U takvim trenucima, dodaje, presudni su smirenost i povjerenje u tim: „Moraš se pouzdati u kolege i biti samouvjeren. Nisi tu da bi odustao i izašao van“, zaključuje.

Zašto baš Spiderman?

Njegova druga, vedrija strana priče počinje još u djetinjstvu. Upravo ga je taj superheroj, kaže, najviše oblikovao.

„Spiderman je bio običan klinac koji je dobio moć i odlučio pomoći drugima. Mislim da svako dijete to ima duboko u sebi da ako može nešto napraviti, da napravi nešto dobro. Samo ja od toga nisam odustao“, objašnjava.

Iako je svojom pričom i angažmanom postao prepoznatljiv, ne smatra da ima „ekskluzivno pravo“ na ulogu Spidermana. Dapače, primjećuje kako se sve više ljudi odlučuje na slične inicijative.

„Spiderman nije moj izum, svatko to može raditi. Ali primijetio sam da ih ima sve više otkad sam krenuo“, kaže. Kroz smijeh se prisjetio i neobične situacije kada ga je jedan umirovljenik, također poznat po penjanju i nazivan „Spidermanom“, pozvao na svojevrsni dvoboj.

„Legenda od čovjeka, stvarno. Već smo se čuli, jako pristojan gospodin“, ističe. Do susreta ipak nije došlo zbog brojnih obveza, no ideja o zajedničkom druženju i dalje postoji govoreći da ga je htio „pozvati na penjanje, malo se podružiti i dati mu jedan svoj kostim, ali čovjek je visok 190 centimetara pa mu nije odgovarao“. Dodaje i kako bi mu rado pomogao nabaviti kvalitetniju opremu: „Kad sam vidio kakav kostim ima, baš sam poželio kupiti mu novi. Zaslužio je. Da se ja u tim godinama penjem po planinama – svaka čast, stvarno mu se divim“, zaključuje.

Visine, oprema i sigurnost

Njegovi nastupi često uključuju spuštanje s velikih visina no iza atraktivnih scena stoji ozbiljna priprema i oprema.

„Ograničen sam duljinom užeta – trenutno je to 20 metara, ali oprema drži i do tri tone. Ako se pouzdaš u opremu, siguran si“, kaže.

Iza takvih pothvata stoji i ozbiljna fizička priprema. Kako ističe, kondicija je nužna kako za vatrogasni posao, tako i za akrobacije koje izvodi navodeći da ide “svaki drugi dan na penjanje jer tu razvijaš snagu hvata, a to ti daje samopouzdanje kad si na visinama“. Iako kroz šalu napominje da uvijek može bolje, priznaje da je upravo u tom segmentu najjači. Dodaje da možda nije “najjači u svemu, ali da je definitivno najbolji penjač“. Što se tiče kostima, dodaje, ne traju dugo zbog zahtjevnih uvjeta, no nedavno su mu građani donacijom omogućili novi, kvalitetniji koji koristi isključivo za humanitarne akcije.

Podrška i planovi za dalje

Uz sve obveze, veliku podršku ima u privatnom životu.

„Imam curu koja me prati i pomaže. Bez nje to ne bi išlo“, iskreno priznaje. Iako mu je velika podrška, navodi kako zabrinutost ipak postoji – iako se o tome ne govori uvijek otvoreno.

„Mislim da se brine, ali ne želi to baš priznati“, kaže kroz osmijeh. Dodaje kako je na početku njihove veze ta zabrinutost bila izraženija, no s vremenom se smanjila, ponajviše zato što je njegova djevojka od početka bila svjesna kakav život vodi. i kako kaže Max: „Znala je kakva sam osoba i da sam već skakao padobranom više puta“, objašnjava.

Kada je riječ o budućim planovima, njegova želja ostaje jasna – nastaviti s humanitarnim akcijama, ali uz što više službenih dozvola govoreći da bi „volio dobiti više dozvola za spuštanja jer je to jako teško organizirati legalno, ali cilj mu je sve povezati s humanitarnim udrugama i razveseliti ljude posebno u Velikoj Gorici“, ističe, uz poruku: „Ako netko to čuje – dajte mi neki visoki neboder.“ Prisjetio se i jednog od zapaženijih pothvata – spuštanja s Hendrixovog mosta koje je privuklo velik broj građana. Iako prvotno nije planirao ići do kraja, odaziv publike promijenio je odluku.

„Mislio sam da će doći deset ljudi, a kad sam vidio koliko ih je zapravo došlo, rekao sam – sad se moram spustiti“, prepričava te naglašava kako je sigurnost uvijek prioritet.

„Uvijek sam osiguran na tri točke. I da jedna zakaže, oprema i dalje drži – može izdržati i do tri tone“, objašnjava. Ipak, priznaje da ponekad stvari ne idu potpuno po pravilima: „Za Hendrix sam si rekao – bolje tražiti oprost nego dozvolu“, kaže kroz smijeh, dodajući kako je nakon toga ipak dobio upozorenje da takve situacije ubuduće pokušava izbjeći.

Priča Maximiliana Bindernagela Vujnovića podsjetnik je da se heroji ne kriju samo u stripovima. Ponekad nose vatrogasnu opremu, ponekad kostim Spidermana, ali uvijek imaju istu želju – pomoći drugima.

Svečanu dodjelu nagrada Ponos Hrvatske pratite 28. ožujka 2026. u 16 sati na HTV 2.

Nastavite čitati

HOTNEWS

FOTO Predstavljen Ljetopis Grada Velike Gorice 2025.

Objavljeno

prije 20 sati

18. ožujka 2026.

Objavio/la

David Jolić

Novi 21. broj Ljetopisa Grada Velike Gorice 2025. predstavljen je jučer (utorak, 17.03.2026., početak u 19 sati) u posve ispunjenoj Gradskoj vijećnici Pučkog otvorenog učilišta. Na 270 stranica Ljetopisa 2025 predstavljen je bogati presjek života Grada Velike Gorice, kao što su 30 godina Grada Velike Gorice, 800 godina Plemenite općine turopoljske, kao i mnoge druge obljetnice udruga i društava Grada. Veliko bogatstvo života Grada prezentirano je kratkim podsjetnikom od početka do danas.