Prvi je dan priprema, vruć i sparan ponedjeljak, kasni kolovoz. Uz rub parketa Gradske sportske dvorane sjedimo s Damirom Miljkovićem, poznatijim kao Cici, novim trenerom košarkaša Gorice. Sunce prži kroz prozore dvorane, nešto je malo manje od sat vremena do početka prvog treninga seniorske momčadi. Kadeti upravo odrađuju svoje, pod paskom Ante Mašića, koji je preuzeo i njih i juniore, a vrata dvorane se otvaraju…

Ulazi visok, suhonjav, kratko ošišan tip, odjeven za trening, spreman da krene.

– Treneru, hoću smetati ako malo šutiram tu sa strane? – upitao je Cicija nakon pozdrava, pa onda isto pitanje ponovio i prema treneru/suigraču Mašiću.

Kristijan Validžić, 30-godišnjak iz Zagreba, tako je započeo svoju eru u KK Gorici. Uz Bornu Dramaliju i Leona Kalinića, Kristijan je jedno od tri dosadašnja pojačanja Gorice za novu sezonu. Najstariji od njih trojice, ali i s malo drukčijom životnom pričom, prepunom izazova i teških trenutaka, ali u svakom slučaju vrijednom pričanja…

Sjetit će se mnogi možda priče s početka 2007. godine, priče o 11-godišnjem dječaku koji je pet puta u deset dana pobjegao od kuće! Ukrcavao bi se na vlakove i vozio se u nepoznato, po cijeloj Hrvatskoj, spavao je na kolodvorima… Tek nakon što je i peti put pobjegao, tek nakon što su se i mediji već uključili u tolikoj mjeri da su Kristijanu nadjenuli nadimak “Dječak Koji Voli Vlakove”, javio se Centar za socijalnu skrb.

Kristijan je završio u dječjem domu u Zadru, na puno sretnijem mjestu, daleko od roditelja, uz koje je život bio nepodnošljiv.

– Situacija iz koje sam bježao bila je jako teška i stresna. I hvala Bogu da sam imao puno slobode da neke stvari mogu sam odlučiti i da sam bio svjestan da trebam napraviti promjene. Strah me gurao da napravim promjene u životu – pričao je Kristijan u velikoj ispovijesti deset godina nakon što je otišao od roditelja.

– To je dvoje ljudi koji nisu obrazovani, koji nisu ni dovoljno inteligentni da bi odgajali djecu, percipirali neke stvari važne za odgoj… I jako su sebični ljudi. Bilo je puno zlostavljanja, fizičkog, psihičkog… A najviše mi je smetalo izgladnjivanje. Ne dobiješ jesti po par dana, a najgori je osjećaj kad si gladan. Bio sam gladan do te mjere da sam jeo i sirovu tjesteninu – ispričao je Kristijan, uz nastavak:

– Živjeli su od dječjeg doplatka i socijalne pomoći. U jedan dan potrošili bi sve do zadnje kune, a mi djeca ne bismo vidjeli ništa od toga. Bilo je tu i vrijeđanja, često su znali govoriti da sam kopile, da nisam njihovo dijete, da su me trebali ostaviti u bolnici kad sam se rodio… Na psovke i ružne riječi sam bio i navikao, ali te neke rečenice pamtit ću do kraja života. To nitko ne zaslužuje čuti od svojih roditelja.

Nakon svega, Kristijan je u Domu bio puno sretniji.

– Živio sam na puno boljem mjestu, ali pogađala me usamljenost, to što se ne mogu osloniti na nekoga… Nije to baš lako – pričao je Kristijan u svojoj iskrenoj ispovijesti.

Dotaknuo se u svemu tome, naravno, i košarke. Narančasta lopta, obruč, mrežica i teren za njega su činili utočište, sigurnu luku, mjesto na kojem se osjeća kao svoj na svome. Možda i nije slučajno da se sve to događalo upravo u Zadru, gradu u kojem vole reći da su “izmislili košarku”.

– Bez obzira jesam li dobar košarkaš ili ne, to meni nije samo sport. Košarka je meni ljubav, život. Ne mogu zamisliti život bez košarke. Najsretniji sam kad sam na terenu i kad imam loptu – kaže Kristijan, koji je tu strast prema ovom sportu sa sobom ponio i u Veliku Goricu.

– Šime Vidaković bio je moj prvi trener u Zadru, on me uvukao u košarku, pokazao mi lijepu stranu ovoga sporta, koji me zaintrigirao, u kojem sam ostao do danas… Zbog njega je košarka moja prva ljubav. A usput mi je usadio i taj zadarski košarkaški mentalitet, hvala mu i na tome. Nije mi problem priznati da sam prgav igrač, sportski bezobrazan, jedan od onih koji potpaljuju vatru, a to sam dobio u Zadru. Kad prođeš tu školu, sve nakon toga je puno lakše – kaže danas 28-godišnji Kristijan.

Košarka mu je uvijek bila spas, ali velika karijera nije se dogodila. Igrao je Kristijan Validžić za zadarske klubove, zatim i za Samobor, lani za Podsused, a sad je odabrao Goricu. Pomoći će kvalitetom, ali energijom, pozitivnim stavom koji na prvu upada u oči.

– Mislim da će biti izuzetno teško, s obzirom na to da se roster puno promijenio, da su nositelji igre više-manje otišli, ali na nama je da radimo, da rastemo kao momčad, a vjerujem da ćemo to uz Cicija i raditi. Poznajem ga, znam kako radi i siguran sam da ćemo biti dobri. Očekujem da ćemo izvući maksimum iz ove momčadi – optimističan je Kristijan.

Uz 39-godišnjeg Antu Mašića i 32-godišnjeg Kristijana Šutala, bit će jedan od najstarijih i najiskusnijih u kadru trenera Miljkovića.

– Da, jedan sam od starijih i naravno da želim pomoći mlađima, a u tom smislu mi je jako pomogla prošla sezona. Vjerujem da sam kroz nju do kraja sazrio kao igrač, čak i na toj mentorskoj razini. Inače sebe baš i ne bih smatrao dobrim izborom za mentora, ali trener Podsuseda Edin Hadžić jako je vjerovao u mene i uspjeli smo momčad sastavljenu od igrača koji su tek izašli iz juniora dovesti do trećeg mjesta u Drugoj ligi. Ja sam bio vođa tog “čopora”, klincima je dobro došao moj bezobrazluk i baš mi je zbog Edina Hadžića jako drago što smo napravili tako dobar rezultat – ističe Kristijan.

Dobrom rezultatu nadat ćemo se i ove sezone, s Validžićem u dresu Gorice, a on će košarku gurati usporedno s poslovnom karijerom. Kristijan je, naime, voditelj animacije u jednom hotelskom lancu, sa četiri hotela pod sobom.

– Moj prvi posao u životu, odmah po završetku srednje škole, bio je posao animatora u hotelu. Radio sam iz sezone u sezonu, dogurao do mjesta voditelja tima, a onda i do ovoga što sad radim. To je više-manje menadžerski posao, odgovornost je velika, ali jako volim to raditi, tako da nije problem. Nije problem ni uskladiti posao s košarkom, tako da se veselim svemu što nas čeka – zaključio je Kristijan svoju priču.

Priču s teškim dramaturškim elementima, ali i – sve govori tako – s happy endom…

Godina je, u sportskom smislu, za Velimira Šandora počela fantastično, jer u njezinoj prvoj fazi uzeo je srebro na Svjetskom prvenstvu u japanskom Kobeu, ali ova 2024. može biti i još malo bolja.

Prvog dana rujna, naime, Velimir će već treći put nastupiti na Paraolimpijskim igrama, u Parizu će napraviti sve da kompletira svoj olimpijski set. U Riju je osvojio srebro, u Tokiju, broncu, a fali još..

– Zlato, naravno! – javio se Velimir dan prije nego što će poletjeti za Pariz.

– Ne pada mi napamet najaviti zlato, reći da je to bilo kakav imperativ, ali jasno da mi je to i želja i cilj. I da ću napraviti sve što je u mojoj moći da se to i dogodi, da uzmem i posljednju olimpijsku medalju koju još nemam.

Pripreme su bile naporne i zahtjevne, a u velikoj mjeri bilo je tu govora o ponavljanju prokušanog recepta.

– Najveći dio priprema odradili smo u Medulinu, gdje imamo zaista sve uvjete. Tu je hotel, tu je bacalište, tu je teretana, imamo i bazene… I sve je na praktički nekoliko metara udaljenosti. Od početka srpnja do sad tri puta smo bili u Medulinu, doma bismo dolazili samo na par dana, čisto da promijenimo kofere i vidimo svoje bližnje. Iako, i tih smo dana žestoko trenirati na stadionu i u našoj teretani, a znao sam i otići do Kutine kako bih radio s trenerom za tehniku. Ukratko, radili smo praktički sve isto kao prije Tokija, jer tad se to pokazalo kao jako dobra varijanta – prepričao je posljednje razdoblje života Šandor.

 

Posljednja, najnapornija faza priprema, krenula je već koji dan nakon još jednog iznimno važnog događaja. Posljednjeg vikenda u lipnju, naime, Velimir se vjenčao sa svojom Anom, pa će mu pariške Igre biti prvo natjecanje u statusu supruga.

– Zadnjih godinu dana Ana i ja živimo zajedno, a sad smo odradili i ovaj dio, i to baš onako kako smo zamislili. Na plaži u Pokupskom, pod vedrim nebom, okupili su otprilike 220 gostiju, obitelji i dragih prijatelja, a sve skupa prošlo je fenomenalno. Bilo je veselo, fešta je bila baš vrhunska, kao i klopa, muzika… Baš smo uživali, takav tulum uvijek bih rado ponovio – priča Velimir, koji nije slučajno odabrao baš plažu u Pokupskom za mjesto radnje.

Naime, upravo se na tome mjesto dogodio i ključan trenutak kad je riječ o ovoj ljubavnoj priči.

– Bio sam na plaži u Pokupskom na koncertu Slavonskih lola i sreo sam Mariju Martinović, koja me pozvala da idem s njima u Umag na nekakvu konvenciju. Na prvu mi se baš i nije išlo, ali uspjela me nagovoriti i otišao sam tamo. Da nisam, nikad ne bih upoznao Anu, jer ona je tamo bila kao predstavnik tvrtke koja se bavi ortopedskom opremom. Ovako smo se upoznali, ostali u kontaktu i sve je dalje išlo svojim tijekom – sa smiješkom govori Šandor.

Uz djevojku, a po novome i suprugu, sve je u Velimirovu životu postalo za nekoliko nijansi ljepše, čak i lakše.

– Je, malo sam se i ulijenio, jer ranije sam sve morao raditi sam, a sad imam nju uz sebe, što značajno olakšava stvari – priznaje Šandor, koji u Ani ima u veliku podršku kad je sport u pitanju.

– Naravno, uvijek je uz mene, velika je potpora, a bit će tako i u Parizu. Doći će i ona tamo dan prije natjecanja, a kući ćemo se vraćati zajedno, dva dana poslije. Nadam se da ćemo se vraćati sretni i zadovoljni zbog ostvarenog rezultata – poželio je Velimir.

Pred sebe neće postavljati nikakve imperative, čak i ako se isključe sve one priče o zlatu, jer konkurencija će biti vrlo ozbiljna. Kao što je, uostalom, bilo na svim natjecanjima posljednjih godina, na kojima Velimir gotovo u pravilu prolazi jako dobro.

– U mojoj kategoriji uvijek je naš šest ili sedam koji smo tu negdje, uvijek sposobni za hitac vrijedan medalje. E sad, pitanje je tko će imati svoj dan, tko će se bolje osjećati, tko će se najbolje snaći… Naravno da odlazim tamo sa željom da se kući vratim sa zlatom, ali jednako tako sam svjestan da mogu završiti i sedmi, jednako kao što mogu završiti i prvi. Sve je moguće. Prema nekim predviđanjima, za medalju će u Parizu biti potreban hitac od preko 20 metara, a ja takav hitac ove godine još nisam imao. Što ne znači da ga neću imati baš sad, kad bude najpotrebnije, kad se i osjećam najspremnije – govori Šandor.

Bit će ovo i njegovo treće iskustvo života u Olimpijskom selu, što je uvijek poseban doživljaj, drukčiji od svega drugoga što jedan sportaš može doživjeti.

– Je, drukčije je i zanimljivo, ali zapravo je svaki put različito. U Riju smo mogli ići gdje god smo željeli, obišli smo i čuveni kip Isusa, i Maracanu, bili smo i na Copacabani… U Tokiju, s druge strane, i dalje je trajala korona, tako da nismo baš ništa vidjeli. Tamo smo bili gotovo kao u zatvoru. Vidjet ćemo kako će biti u Parizu, ali u svakom slučaju znam da se ne idem tamo zabavljati. OK, bude tu i druženja i zafrkancije, ali u danima prije natjecanja najviše volim biti sam sa sobom, potpuno se fokusirati na ono što me čeka i ne zamarati se bilo čim drugim. Uostalom, nije baš da ćemo tamo biti dva tjedna, dolazimo dva dana prije natjecanja, a odlazimo dva dana nakon njega – priča Šandor.

A kad i ovaj izazov ostavi iza sebe, kad se vrati iz Pariza, veći će fokus ići na obiteljski život, ali i na poslovne projekte.

– Zaposlen sam u velikogoričkoj Zajednici sportskih udruga, odrađujem im neke administrativne poslove i zahvaljujem ljudima iz Grada i Zajednice na toj prilici. Omogućili su mi da se potpuno posvetim sportu, a ja im obećajem da ću im sve vratiti kad Pariz prođe. U planu je i pokretanje obrta za knjigovodstvo, ali ajmo mi prvo riješiti Pariz, pa ćemo se time baviti – završio je Velimir.

Piše: Gianna Kotroman

Ljubavlju, a ne riječima njegujemo diplomaciju na relaciji Filipini – Novo Čiče. Priča je to kojoj ništa nisu mogli tisuće i tisuće kilometara udaljenosti, epidemija Covida, karantena, Tihi ocean… Ništa. Opstala je unatoč svim životnim testovima.

Akteri priče su Filipinka sa otoka Cebu , Tiffany Pearl Barišić i Ivan Barišić iz Novog Čiča. Slučajno ili ne oboje zaposleni u Zračnoj luci Zagreb. Jedna zračna luka im je presudila.

Slučajno namjeran pogled i škicanje na filipinskom aerodromu završilo je brakom sa dva vjenčanja. Civilnim na Filipinima i crkvenim u Ščitarjevu i 13- mjesečnim bebačem Filipom.

Cijela štorija je počela prije pet godina, kad je Ivan Barišić iz Novog Čiča, atletski trener u Maraton klubu Velika Gorica, putujući poslovno na Novi Zeland iz jednog pogleda na filipinskom aerodromu skenirao Filipinku Tiffany sa otoka Cebu iz grada Balambana, grada poznatog u svijetu po brodogradnji.

Cijela priča se zalaufala od razgovora, par finti, kave, dugogodišnjeg dopisivanja zbog karantene i korone koja je stavila njihovu ljubav na test i čekanje do Yes, I Do.

Nakon povratka za Hrvatsku – Ivan je svratio te ostao na Filipinima da bolje upozna Tiffany, za našu percepciju malo neuobičajeno. Ne kao kod nas po kavama, dejtovima, nego po džunglama, rijekama.

Bolje su se upoznali, zbližili, zaljubili se, hodali pet godina i odlučili se vjenčati. Cijela procedura oko vjenčanja je bila komplicirana. Puno previše papira se tražilo. Ali manje nego kod nas u Hrvatskoj. Jer su imali dva vjenčanja. Filipinci jako drže do ceremonije uplovljavanja u bračnu luku. Dan prije vjenčanja imaju photo shooting, svadbe u odnosu na naše koje traju do jutra, tamo su par sati, ali iznimno vesele.

Upoznali su se dok u Hrvatskoj nije bilo stranih radnika poput Nepalaca, Filipinaca i Ivan nije puno znao o Filipinima. Osim da imaju lijepe žene.

Iako su na prvu Ivanovi roditelji bili malo iznenađeni, “odakle Filipinka?”, super su reagirali, kao i Tiffanyna obitelj. Dobro je prihvaćena sa svih strana.
Filipinci su veseli, vole društvo i dobri su domaćini, opisuje ih Ivan.

Tiffany i Ivan žive u Novom Čiču, imaju trinaestomjesečnog sina Filipa, s kojim mama komunicira na engleskom, tata, baka i djed na hrvatskom. Tiffany i Ivan međusobno razgovaraju na miksu engleskog i hrvatskoj, za kojeg Tiffany kaže da je težak za naučiti. Obzirom na to da radi u zračnoj luci, polako uči hrvatski.

Na Filipinima koji imaju 7100 otoka je službeni jezik tagalog. Imaju i stotinu drugih jezika. Tifanyn, koja ima i španjolske krvi, zove je cebuan. Rodom je s otoka Cebu, gdje su zmije i ogromni pauci domaće životinje.

Na Filipinima se jako puno koristi engleski, španjolski i japanski.

Od fine filipinske kuhinje koja je mješavina meksičke i azijske Tiffany najčešće priprema nešto slično mini bureku sa chili začinom, adobo – gulaš, riža na tisuća načina, minodo i puno zelenjave. Sva jela su ljutkasta.

Filipinci, za razliku od nas, jedu lišće batata, puno kokosa, octa… I banane, kojih ima na svakom uglu i na desetke vrsta.

Uspoređujemo li Hrvatsku i Filipine, tražeći prve asocijacije, Ivanov odgovor je bio vulkani, koralji i jako puno banana. A Tiffanyn – božićno drvce! Iz klimatoloških razloga, na Filipinima nemaju pravi zimski ugođaj Božića, za kojeg se počnu pripremati već u rujnu…

Na pitanje kako se Tiffany, koja je godinu i pol ovdje, sviđa Velika Gorica, Novo Čiče i Hrvatska, kaže:

– Sretna sam ovdje uz supruga i dijete, imam bolji životni standard, ljepši način života, okružena sam prekrasnom prirodom, ljubaznim susjedima, obitelji… I što mi više treba!

Na kraju balade, za pravu ljubav prepreka nema. Ne postoje.

Na dalekim Filipinima kaže se “gugma nga walay utlanan”, a u Novom Čiču – ljubav nema granica.

Nedavno je na City portalu i Sportskim novostima u tekstu o Nevenu Novosel spomenut i Geđo iz Buševca. Nenad Vlahovac, spomenutog nadimka po kojem ga svi i najbolje znaju, dobro je poznat u nogometnim krugovima širom Turopolja, pa i samoj Velikoj Gorici. U posljednje vrijeme gotovo redovito moguće ga je sresti na jutarnjoj kavici u jednom lokalu u Novom Čiču.

– Supruga Ivanka mi je u travnju doživjela moždani udar i brinem o njoj, a u pekari u Čiču imaju vrstu potrebnog joj kruha. Kava tako dolazi usput, a ima ovdje i zanimljivih, meni srodnih ljudi, pa spajam ugodno s korisnim. Tu sam i sreo spomenutog nogometaša Novosela, koji je u karijeri igrao i za “moj” NK Polet. A kaj nisam i ja zaslužio malo više od jedne rečenice na City portalu i Sportskim novostima? – bacio je Geđo čistu, konkretnu i efikasnu kontru kojoj se nije moglo suprotstaviti.

Nije bilo ni posebnih argumenata za to jer u mladosti je igrao nogomet, a poznat je i po sudjelovanju u Domovinskom ratu te kvalitetnom održavanju nogometnih igrališta, posebno sad, dok traju ova paklena ljeta i dok trava “gori”. Ali, krenimo redom.

Odakle Neni tolika ljubav prema nogometu?

– Živim stotinjak koraka od igrališta i od kada znam za sebe Poletov dom je i moj drugi dom. Rođen sam 1970. godine i čim sam prohodao ganjao sam nogometnu loptu po travnjaku mojeg NK Poleta. Uz specijalističku dozvolu 1986. godine postao sam standardni vratar prve momčadi. Pamtim mnoge lijepe trenutke iz tog vremena, pa i osvajanje kup natjecanja za područje Velike Gorice. Na višoj razini igrali smo kontra tadašnje Jugokeramike iz Zaprešića (kasnije Inker i Inter), za koju su tada igrali vratar Stinčić, Stipe Brnas, Dragičević, Krišto, dečki koji su igrali i za Dinamo Zagreb. Nažalost, kad sam imao samo 21 godinu, moralo se u Domovinski rat. Bilo je to 7. rujna 1991. i postao sam ratnik 2. Gardijske brigade Gromovi. Bili smo stacionirani u Sisku, a prošao sam ratišta po cijeloj Hrvatskoj – prisjetio se Geđo.

Pitali smo Vlahovca, kako da ga oslovljavamo, smeta li mu nadimak?

– Ha, ha, ma ne, ne. Svi u Turopolju me i najbolje znaju po nadimku. Pamtim situaciju kad me netko od obitelji tražio na Poletovom igralištu i pitao legendarnog nogometaša Željka Župetića je li vidio domara Nenu. Žups se zamislio i ozbiljno odgovorio: “Nema tu takvog, nama je oružar Geđo!” Ha, ha, ha…

Neno ima i lijepih uspomena iz ratnih dana.

– U kasnu jesen 1993. Gromovi su bili u Sisku, a preko noći palo je puno snijega. Nogometni klub Segesta, tada prvoligaš, zamolio je pomoć oko čišćenja travnjaka, jer stigla je naredba da se igrati mora. Gostovala je Rijeka. Uspjeli smo sve napraviti na vrijeme i ostali na “tekmi”. Guštali smo jer su za Segestu tada igrali naši Goričani Krešo Marušić, Zoran Tomčić, Dubravko Hrkovac, te dinamovci Marko Mlinarić, Stipe Brnas, Alen Peternac te Piplica, Kalapač, domaći Zoran Buinac… Trener Segeste bio je Zlatko Cico Kranjčar. Za Rijeku je španao naš Dubravko Pavlčić Dudo, hrvatski reprezentativac, a čuvao je imenjaka Hrkovca. Segesta je slavila 2-0 golovima Petrnaca – pamti sve Geđo.

Vlahovac je podnio i veliku žrtvu za oslobađanje lijepe naše.

– Teško sam ranjen 4. kolovoza 1995., u akciji Oluja. Samo četiri mjeseca prije toga, 8. travnja iste godine, oženio sam moju Ivanku, koja je tako zamalo ostala udovica. Oporavak je trajao tri godine, ali dobili smo sinove Stjepana i Ivana, koji sada rade u Njemačkoj i Engleskoj. Unuka Helena ima 11 godina, a smisao života mi je postao unuk Mateo, rođen 21. rujna 2021. godine. Sanjam da postane moj zamjenik na Poletu – sa sjetom će djed Geđo.

Kako je Nenad postao nogometni domar koji majstorski uređuje travnjake?

– Na poziv mojeg imenjaka Nenada Črnka 1998. godine, tada predsjednika NK Poleta Buševec, krenuo sam se baviti poslom na kojem uživam i tu sam sve do danas. Samo sam četiri i pol godine radio i na Udarniku u Kurilovcu. Knjiga bi se mogla napisati koliko je bilo zanimljivih događaja u tom poslu. Teren koji sam ja održavao pohvalili su svojevremeno tako dinamovci iz prve momčadi, koje smo dobili 2-1 golovima Ivice Sučića i Željka Župetića, zatim nogometaši Zagreba kad su bili prvaci države, od kojih smo izgubili 2-6, u Buševcu su 2007. igrale reprezentacije Hrvatske i Izraela U-17 i svi su bili oduševljeni našim travnjakom – sve dobro pamti najpoznatiji domar Turopolja, a i šire, pa nastavlja.

– Joj da, skoro sam ipak zaboravio. Dok je naša HNK Gorica igrala treću i drugu ligu, uz poslove na Poletu radio sam i na stadionu u Velikoj Gorici, na razglasu, te prenosio utakmice za ondašnji radio RTL. Pasionirani sam i sakupljač dresova, koji moraju biti originalni. Sve je krenulo poklonom Nene Katulića, našeg prvoligaškog igrača iz Buševca. Sada čuvam oko 260 vrlo vrijednih suvenira koji će ostati unucima. Posebno čuvam dres Darija Srne u kojem je igrao u Ligi prvaka za Šahtar kontra Barcelone te onaj Luke Modrića broj 14 s kvalifikacijskog dvoboja s Rusijom.

Znali smo, ali na spomen Darija Srne, pitali smo svestranog Buševčana za koga navija.

– Za Hajduk! Kad smo bili klinci, svi u Buševcu drukali su za Dinamo, a ja sam onda odlučio za “bile” s mora. A kad nešto odlučim, ne odustajem. Pamtim, bio sam 1987. u Beogradu na stadionu JNA, gdje su finale kup natjecanja igrali Hajduk i Rijeka. Dobili smo nakon raspucavanja jedanaesteraca 9-8 – ne ustručava se izjasniti legendarni Geđo.

Kažemo, pričao je Neno da bi se knjiga dala napisati. Spomenimo još da je putovao na pripreme u Istru s Poletom i HNK Goricom, bio je na prijateljskom dvoboju u Novigradu kada je Gorica s 1-0 dobila mladu momčad Manchester Cityja golom mladog Težaka, a tu se i fotografirao s trenerom Patrickom Vieirom. Nenad Vlahovac Geđo je prilikom proglašenja najboljih sportaša Velike Gorice za 2011. godinu dobio preiznanje za najboljeg sportskog djelatnika.

Čestitamo na svemu!

Cijeli je niz primjera u svijetu turopoljskog vatrogastva u kojima je tajna ljubavi prema vatrogastvu u tradiciji, naslijeđu, preuzimanju ljubavi od roditelja, još od malih nogu…

Ova naša priča nije takva. Krunoslav Milatović, koji već 20 godina radi kao voditelj nabave i skladišta, imao je navršenih 35 godina kad se 2006. priključio Dobrovoljnom vatrogasnom društvu Kuče.

– Krenuo sam prilično kasno, već u zrelijim godinama, a u ovaj plemeniti poziv uključio sam se igrom slučaja. Ali brzo sam se “zakačio” i postao aktivan u svakom smuslu. I u natjecanjima, i u radu, i u upravnim tijelima, ali i kao operativac na terenu – kaže Kruno.
Sedam godina poslije, bivši hrvatski branitelj Milatović postao je i predsjednik DVD-a Kuče. što je označilo i određeni preokret u djelovanju i funkcioniranju Društva. U tri predsjednička mandata koja su slijedila uspio je ustabiliti poslovanje DVD-a, ustrojiti operativu i pokrenuti rad društva.

– Prvi ljudi DVD-a su predsjednik, u ovom slučaju ja, i zapovjednik. Mi u pravilu nosimo najveći teret cijelog DVD-a, uz naše suradnike, ljude iz upravnog odbora, iz zapovjedništva, operativce, sve koji su uključeni u rad DVD-a – kaže.

Naravno da je vatrogastvo “timski sport”, ali nije slučajno da je upravo Milatović dobio Nagradu Zagrebačke županije za doprinos ugledu i promociji. Naime, zahvaljujući njegovu angažmanu izgrađen je novi vatrogasni dom u Kučama, a prijateljskom suradnjom s DVD-ima iz Njemačke osigurao je 2022. godine donaciju od više od 50.000 eura.  Inicirao je i s DVD-om Kuče organizirao četiri Kupa DVD-a Kuče za djecu i mladež te tri Memorijalna kupa za seniorske ekipe. Bio je i član upravljačkih tijela Vatrogasne zajednice Grada Velika Gorica. U kratkom vremenu uspio je dignuti DVD Kuče na zaista respektabilnu razinu.

– Velika je odgovornost voditi jedno ovakvo Dobrovoljno vatrogasno društvo, koje je osnovano davne 1897. godine, navršili smo 127 godina postojanja i neprekidnog rada. Najviše me naprijed gura osjećaj da smo nekome pomogli, da smo nešto dobro napravili, da je nešto ostalo iza nas. Zato i jesmo tu, da pomognemo ljudima u nevolji, ali i da bismo bili korisni zajednici u kojoj živimo na bilo koji način. Ako treba čistiti prirodu, organizirati humanitarne akcije, bilo što važno za društveni život mjesta… Cijelo mjesto Kuče prepoznaje naš rad, a to nam je posebno važno – naglašava Milatović.

Te tvrdnje moguće je potkrijepiti i vrlo konkretnim brojkama.

– O tome koliko nas cijene i smatraju važnim najbolje govore brojke kad krene skupljanje pomažuće članarine, uz pomoć koje puno lakše funkcioniramo u financijskom smislu. Čak 200 kuća u mjestu podupire naš rad, to je jako velika brojka i naravno da smo i ponosni na to i zahvalni svim mještanima!

*Tekst je dio programskog sadržaja ‘Moja županija’ nastao u suradnji sa Zagrebačkom županijom