U drugoj pripremnoj utakmici na Staroj grabi Mraclin je dočekao juniore Gorice. U prvom dijelu utakmice čak četiri gola, vrlo rano u 5. minuti s desne strane asistencija Hajduka za Paradžika u šesnaesterac koji pogađa niskom loptom u sami kut za vodstvo. Nije se dugo čekalo na odgovor gostiju, u 12. minuti jednu slabu reakciju domaće obrane kažnjava Kučiš pogotkom s linije šesnaesterca. Poznato je da je mraclinski napadač Hajduk uglavnom strijelac no u ovoj utakmici profilirao se kao vrsni asistent, drugom asistencijom s lijeve strane uposlio je Matića koji rezultat podiže na 2:1. U 29. minuti opet je na sceni Hajduk, izborio se za loptu na lijevoj strani i trećom asistencijom proigrao Paradžika za njegov drugi gol i kako se na kraju pokazalo konačni rezultat 3:1. Drugo poluvrijeme izuzetno jalovo, u bilješci ostaju upisane samo dvije pogođene prečke s početka nastavka nakon odmora. Prvo je za domaće u 47. minuti uzdrmao gornju vratnicu Paradžik, a za goste u 53. minuti Kučiš. Do kraja nekoliko poluprilika na obje strane, ali ništa ozbiljnije.

MRACLIN – GORICA (juniori) 3:1

Igralište Stara graba. Gledatelja 50. Sudac Stjepan Sučić.
STRIJELCI: 1:0 – Paradžik (5), 1:1 – Kučiš (12), 2:1 – Matić (21), 3:1 – Paradžik (29).

MRACLIN: Zagorac, Marjanović, J. Domitrović, Rajić, B. Dandić, Rakas, Matić, Brdek, Godinić, Paradžik, Hajduk (još su igrali: Matejčić, Grižić, Ivanković i Đurašić). TRENER: Marko Biljan.

GORICA (juniori): Došen, Dulčić, Kasumović, Horvat, Đivoje, Veselić, Jakšić, Dukić, Kučiš, Štefanac, Stunja (još su igrali: Janušić, Dobronić, Perković Ivano, Perković Ivan, Dragaš, Stoyanov, Barišić, Kuzmanić, Fall i Sumbuljević). TRENER Ivan Parlov.

Protiv Osijeka, nažalost, nije mogao pomoći zbog ozljede zadnje lože, ali gledajmo na stvari pozitivno… Kad već nije mogao na teren, Ante Erceg mogao je – pred kamere! Snimanje za klupske kanale odradio je dva dana prije Osijeka, prvi put u životu u ovakvom obliku.

– Nisam baš tip koji se voli pojavljivati u medijima, pogotovo to nisam želio u ovom posljednjem razdoblju, a nikad nisam bio ni gost u nekom podcastu. Ali drago mi je što sam ovdje, što debitiram baš na klupskom kanalu – rekao je uvodno Ante.

Tijekom razgovora od gotovo sat i 20 minuta 35-godišnji Splićanin s goričkom adresom govorio je o cijelom nizu tema. I to na svoj način, tiho i samozatajno, gotovo ispod glasa, potpuno drukčije nego što bi čovjek očekivao kad ga vidi na terenu.

– Zašto sam drukčiji na terenu? Zbog želje za pobjedom! To mi je uvijek najvažnije, to me nosi i kad god izađem na teren, želim dati apsolutno sve od sebe za dres kluba za kojeg igram – objasnio je Erceg.

Prisjetio se i kako je bio dio one čuvene generacije RNK Splita, toliko osebujno da je o njoj čak i snimljen dokumentarni film! Među suigračima su bili frajeri poput Ivice Križanca, ali i tipovi poput Romana Obilinovića.

– S Romanom sam bio cimer… Reći ću vam samo da sam mu plaćao 100 kuna svaki dan da ne puši u sobi, i još 100 kuna da svako jutro opere zube – kroz smijeh se prisjeća Erceg, koji je prevrtio film cijele karijere, koja je uključivala i Tursku, Hajduk, Ujedinjene Arapske Emirate, Dansku, čak i Mađarsku…

A najluđa epizoda veže se za Pulu. Kao igrač Istre dobio je devet utakmica suspenzije jer je sucu istrgnuo žuti karton iz ruke. Odnosno, kao što je sam ispričao, želio mu je istrgnuti žuti karton.

Dame i gospodo, Ante Erceg…

Sve živopisniju notu dobiva nogometna priča Martina Šrolera, 26-godišnjega virtuoza iz kvarta smještenog uz zračnu luku.

Nakon što je svoj talent nosio razvijao kroz nogometne škole Zagreba, Velike Mlake i na kraju Gorice, u koju se višestruko vraćao, Šroki je svoj put gradio preko slovenske Krke, Sesveta i Intera iz Zaprešića, pa opet slovenskih Aluminija i Mure, trećeligaša Kustošije i, posljednje u nizu, GOŠK iz Gabele.

Igrao je ove sezone i za Kustošiju i za pretposljednju momčad elitnog razreda nogometa u BiH, u Europi nije mogao više mijenjati klub, ali pronašao je rješenje. I otišao u – Uzbekistan! Točnije, u tamošnji klub Budnyakor FC, prošle sezone desetu momčad tamošnjeg prvenstva.

Na drugome kraju svijeta, na 5700 kilometara od njegove Velike Gorice, ipak će Šrolera dočekati neka “domaća” lica. Sva je prilika da će se najprije zbližiti s Crnogorcem Marko Bugarinom, ali tu su još trojica ljudi koji su snažna poveznica s našim krajevima i hrvatskim, odnosno goričkim nogometom…

Kapetan Budnyakora je, naime Temuri Abdukholikov, danas 33-godišnji napadač koji je od veljače 2014. do veljače 2015. bio igrač splitskog Hajduka. Suigrač će Šroleru biti i jedan Japanac, i to Itsuki Urata, ne tako davno lijevi bek Varaždina, a posebna poslastica krije se na klupi.

Trener Budnyakora je 42-godišnji Ilyas Zejtulaev, jedini uzbekistanski nogometaš u povijesti koji je igrao za Goricu! Dogodilo se to u zimu 2014. godine, kad je Zejtulaev u našeg tadašnjeg drugoligaša stigao na posudbu iz talijanskog Torina. Zadržao se samo jednu polusezonu, u vrijeme dok je trener bio Ilija Lončarević, no nije ostavio osobit trag.

Imat će Šroki tema za početak i s trenerom i sa suigračima, a uskoro će se javiti i s više detalja…

Budnyakor je, inače, u svjetsku nogometnu javnost prvi put dospio u kolovozu 2008. godine, kad je za taj klub potpisao legendarni Brazilac Rivaldo, a isti klub neposredno uoči toga je “vabio” i Samuela Eto’oa… Rivaldo se tamo zadržao čak tri godine, u 53 utakmice zabio 33 gola, a u tom će stilu svoj posao pokušati odraditi i Šroler. Rivaldo s Plesa.

Ako se tražila iskra koja će zapaliti goričke motore, ako se tražila utakmica koja bi mogla usmjeriti stvari u boljem smjeru, mogla bi to biti ova pobjeda protiv Osijeka… Više od dva mjeseca prošlo je od posljednje pobjede naših nogometaša uopće – i tad je bilo 1-0, a u grad je stigao Hajduk – a gol Dina Mikanovića donio je prvu sljedeću. Osijek je pao, tri boda su u džepu, u nedjelju ujutro Goričani su se probudili kao osma momčad HNL-a.

Lakše se diše.

– Čestitam momcima na hrabroj i karakternoj utakmici. Znali smo da će to ovako nekako izgledati, imali smo ideju preko Pajazitija i Fiolića uzeti kontrolu igre, jer zbilja imamo tu kvalitetu, obzirom na utakmicu u Puli, gdje nismo bili dovoljno “na lopti”. Mislim da smo u nekim fazama stvarno dobro izgledali, ali bilo je i odstupanja od plana igre, dijelom i zbog važnosti utakmice. To zadnje mjesto sigurno nas je sputavalo i na kraju moram biti zadovoljan jer smo pokazali gard. To je takva utakmica, dobili smo je na mišiće! – analizirao je trener Mario Carević.

Velike rasprave vode se oko stanja travnjaka, koje je zaista kritično, nedostojno kluba, ali i grada poput ovog našeg, a loš teren u velikoj je mjeri uvjetovao i stil igre. Puno dugih lopti, puno borbe, puno duela…

– Da, tražili smo Čuića gore, tražili podršku kod drugih lopti, ali i oni su igrali na sličan način. Vidjeli ste kakav je bio teren, to je zapravo bilo i jedina moguća opcija… U svakom slučaju, veseli me faza obrane, jer oni jesu imali neke opasne udarce s distance, ali nismo im puno toga dozvolili – kaže Carević.

Gorica je bila bez petorice važnih igrača u ovoj utakmici, to daje dodatnu težinu ovim bodovima, a loša vijest je da je zbog ozljede morao izaći Ivan Fiolić.

– Brinu me sve te ozljede. Otpao nam je Fiolić, vidjet ćemo kakvo je točno stanje, ali imali smo dosta povrijeđenih i prije utakmice, ali veseli me što su oni koji su dobili priliku reagirali kako treba – tješi se trener.

Svim problemima unatoč, Gorica mora dalje skupljati bodove, a s tom idejom krenut će se čak i prema Maksimiru sljedećeg vikenda. Prvi gostujući bod je na kontu, prva gostujuća pobjeda baš ovom prilikom odjeknula bi kao ozbiljna eksplozija…

– Naravno da ćemo ići po bodove. Mi nismo s ova tri boda riješili problem, Dobro su nam došli, ali u svakoj ćemo ih utakmici probati skupljati. Idemo se na Maksimir nadigravati, vjerujem da se ova momčad može tamo nešto iskreirati. Ako nas malo pomazi sreća, ako se neke stvari poklope, zašto ne? Važno je samo da nam se ozlijeđeni što prije vrate, svaku utakmicu imamo četiri-pet novih u prvih 11 i teško je uloviti kontinuitet na takav način. U ovom trenutku najvažnije mi je da se kompletiramo – završio je Carević.

Bilo je teško, bilo je komplicirano, ali eventualno plakanje za onima koji ne mogu u Goricu su odlučili ove subote poslijepodne zamijeniti – odlučnošću! Nisu Goričani odigrali utakmicu za pamćenje, jednu od onih o kojima će se još dugo pričati, ali koga briga. Napravili su sasvim dovoljno da dođu do apsolutno zaslužene pobjede, prve u prvenstvu nakon one domaće protiv Hajduka 7. prosinca, prve protiv Osijeka nakon više od 15 mjeseci… I zaista su zaslužili uzeti ova tri boda, vrijedna i velika poput Velebita.

Oslabljeni izostancima petorice važnih igrača, Ercega, Bralića, Elezija, Pršira i Maloče, Goričani su na Osijek krenuli s Banićem kao golmanom, ali i kapetanom. Ispred njega posložili su se Steenvoorden, Krizmanić i Leš, bokove su držali Mikanović i Sikošek, sredinu Pajaziti i Halilović, dok su iza najisturenijeg Čuića bili Ndockyt i Fiolić. S druge strane, osim kartoniranog Jakupovića, izostao je i na zagrijavanju ozlijeđeni Jurišić. Uz to, neobično je bilo u protivničkom dresu vidjeti Hrvoja Babeca, dečka koji je ostavio dubok trag u svojim goričkim godinama…

U takvom odnosu snaga bolje je krenuo Osijek, koji je prvi zaprijetio preko Dantasa, no njegov udarac lako je ukrotio Ivan Banić. Nakon te situacije Gorica se stabilizirala i sve do kraja poluvremena Osječani nisu ozbiljnije zaprijetili domaćem golu. Gorica je bila kompaktna, stabilna, s jasno vidljivim ogromnim motivom praktički u svakom startu.

Međutim, prema naprijed je ponovno nedostajalo konkretnosti, točnosti u zadnjem pasu, prave kreacije… Unatoč tome, uspjela je Gorica stvoriti dvije vrlo ozbiljne situacije. U prvoj je, sredinom prvog dijela, Čuić loptu primio glavom, a  onda i razgrnuo protivničku obranu i našao se sam pred golmanom. Malenica je ovoga puta uspio to nekako odbiti u korner…

Na centimetar-dva do najbolje moguće prilike došla je Gorica u 40. minuti. Jedna lijepa akcija završila je dodavanjem za Fiolića lijevo, a njegovu povratnu loptu rukom je blokirao stoper Osijeka Alessandro Tuia. Sudac Melnjak odmah je pokazao na bijelu točku, ali tad se javio VAR. Više od dvije minute potrajalo je crtanje linija, da bi na kraju stigla snimka koja kaže da je nedovoljno odrezani nokat Ivana Fiolića bio iza posljednjeg igrača osječke obrane.

U samoj završnici prvoga dijela još je jednu priliku imao Osijek, Hernani je došao do lopte nakon gužve, ali nije uspio naciljati okvir Banićeva gola. I na predah se otišlo s dvije nule na semaforu.

Marko Soldo, baš kao i njegov suigrač Hrvoje Babec, ovoga puta bio je na “krivoj” strani… Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

U nastavak je Carević ušao s jednom promjenom, u završnici prvog poluvremena ozlijeđenog Fiolića zamijenio je Vito Čaić, dok je gostujući trener Copitelli uveo Jugovića umjesto Dantasa. Prvi su zaprijetili opet gosti, opet sa ruba 16 metara, opet preko Hernanija. Njegov udarac otišao je malo pokraj stative, a Goričani su svoju prvu priliku čekali cijelih 20 minuta.

A onda je i – dočekali!

Igrala se 66. minuta kad je jedna duga lopta otišla prema golu Osijeku, a Goričani su po tko zna koji put krenuli naprijed agresivno, s velikom željom, ovom prilikom u duplom izdanju. Loptu je pokušao izbiti Tuia, no presing Čuića i Mikanovića natjerao ga je na pogrešku, koju je u vodstvo Gorice pretvorio Dino Mikanović. Vješto je reagirao i glavom prebacio nemoćnoga golmana Malenicu za veliko slavlje na terenu i uobičajeno popunjenim tribinama.

Sljedećih pet-šest minuta držala je Gorica loptu, smirila protivnika, a onda je ipak krenuo lagani pritisak Osijeka. Carević je osvježavao momčad, uveo još i Kolara, odnosno Gurlicu, izvadio Pajazitija i Ndockyta, a Osječani su se i dalje mučili. Gorička obrana bila je stabilna, iako uz izazove koje je trebalo savladati, prijetnje koje je trebalo otkloniti…

Posljednja takva došla je nakon što su već istekle četiri minute sudačke nadoknade, došao je naprijed i golman Malenica, a to je otvorilo i zadnju priliku za Goricu. Neiskorištenu, ali na kraju je to ispalo najmanje važno. Gorica je konačno došla do pobjede, Gorica se konačno maknula sa začelja ljestvice, i sad više neka ne bude osvrtanja! Uostalom, ne uzme li Istra barem jedan bod na Rujevici u nedjelju, Gorica će nakon ovoga kola ostati na osmome mjestu, što je ipak neusporedivno ljepša perspektiva.

U sljedećem kolu slijedi možda i najteža moguća utakmica u ovom trenutku, gostovanje kod Dinama u Maksimiru, gdje Gorica također neće biti bez ambicija, a zatim će su Veliku Goricu uzastopno stizati Šibenik i Rijeka…