Kultura

Festival Oglede ove godine uz Dihotomiju i svjetski poznatu umjetnicu Ljiljanu Mihaljević!

Cilj festivala je i ove godine isti: ‘U glavnoj ulozi je Grad. Odnos prema gradu, promatramo ga iz različitih perspektiva. Želimo biti i ogledalo tome gradu – kroz izvođače koje pozivamo i kroz one koji nam se javljaju na Javni poziv’, rekla nam je Ana Katulić, umjetnička voditeljica Festivala Oglede.

Objavljeno

prije 2 godine

14. svibnja 2024.

Objavio/la

Goga Kiš

Oglede, prvi velikogorički festival izvedbenih umjetnosti i suvremenih praksi, u svom drugom izdanju, stiže u samo srce našeg grada početkom listopada. Nešto ostaje isto, nešto je novo, no ono što jest sigurno – bit će to trodnevna ‘fešta od suvremene umjetnosti’!

Foto: Najavna konferencija za medije drugog izdanja Festivala Oglede u Galeriji Galženica i Javni poziv umjetnicima na sudjelovanje/ G.Kiš, Cityportal.hr

Baš kao i prošle, prve godine festivala, koji je donio neke nove umjetničke vjetrove u našu Veliku Goricu, sve kreće s Javnim pozivom umjetnicima na sudjelovanje u 2. Oglede festivalu, koji je upućen s najavne konferencije za medije koja je održana u Galeriji Galženica.

– Drugo izdanje Festivala Oglede ove će se godine održati od 3. do 5. listopada, na istim lokacijama, Trg kralja Tomislava i na lokaciji Parka plemenite opčine turopoljske. Novo je da će nam festivalska baza biti smještena u novom Interpretacijskom centru Muzeja Turopolja, a to će ujedno biti i prilika za neformalna druženja, kako u unutarnjem dvorištu, tako i u prostorijama samog centra – rekla nam je Ana Katulić, umjetnička voditeljica festivala.

Foto: U listopadu stiže drugo izdanje Festivala izvedbenih umjetnost i suvremenih praksi, Oglede/ Oglede FB

Sjajan vjetar u leđa svim budućim izdanjima ovog festivala su zasigurno i prošlogodišnje brojke.

– Stvarno smo jako zadovoljni, u tri dana nastupilo je deset izvođača i deset izvedbenih kolektiva, a gostovanje svjetski poznatog umjetnika, Siniše Labrovića, dalo nam je i tu jednu međunarodnu dimenziju. U tom smjeru nastavljamo i ove godine, gostuje nam također svjetski priznata multimedijalna umjetnica Ljiljana Mihaljević.

Proizveli smo ukupno 16 sati festivalskog programa, stotinjak posjetitelja je jako dobra brojka za tu vrstu umjetnosti, a isto tako bih se posebno zahvalila volonterima goričke Srednje Ekonomske škole. Diljem Hrvatske smo odaslali i stotinjak razglednice Festivalske pošte, a poslane su i na razne strane svijeta, sve do daalekog Japana – otkrila nam je Ana Katulić.

Foto: Najavna konferencija za medije drugog izdanja festivala izvedbenih umjetnost i suvremenih praksi – Oglede, u Galeriji Galženica/ G.Kiš, Cityportal.hr

Nositelji programa su Štoos teatar i Pučko otvoreno učilište VG, a nešto više o temi ovogodišnjih Ogleda otkrila nam je voditeljica i kustosica Galerije Galženica, Antonia Vodanović.

– Ovogodišnja festivalska tema je ‘Dihotomija grada’, podijeljenost na dvoje, ali Želimo sagledati naš Grad kao zrcalo tih podijeljenosti, odnos javni-provatni prostor, ruralni-urbani prostor,planirana-neplanirana gradnja.

Društvo u kojem živimo i prostor u kojem se krećemo obilježen je antagonističkim parovima, poput inferiornog i superiornog, individua naspram društva, razum naspram osjećaja i slično, a sve to se reflektira i u društvu. Ali ne gledamo to na način crno/bijelo, već i sve što je između i promišljamo kako to približiti – istaknula je Vodanović.

Foto: Ljiljana Mihaljević, multimedijalna umjetnica, happeningom ‘Gozba’ otvara ovogodišnji Festival Oglede u V.Gorici /G.Kiš, Cityportal.hr

Ljiljana Mihaljević je multimedijalna umjetnica svjetskog glasa, koja je u našem gradu 80-tih i 90-tih godina prošlog stoljeća ostavila veliki trag na kulturnoj i općenito urbanoj sceni Velike Gorice.

– Došla sam na poziv da svojim happeningom ‘Gozba’ otvorim ovaj Festival Oglede, što me silno obradovalo, jer je Gorica mjesto kojemu se uvijek vrlo rado vraćam. Taj moj rad je inače jedan od najizvođenijih u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti, izveden je više od dvadesetak puta ne samo u našoj zemlji nego i diljem svijeta. Neću puno otkrivati, jer to bi bilo kao otvaranje poklona prije Božića, ali kako publika ovdje nije toliko u prilici vidjeti happening pojasnit ću ukratko formu.

Inače, moji svi radovi su dihotomija, uvijek su u suprotnostima, bogato-siromašno, racionalno-emocionalno. A happening, za razliku od performansa, ne kontrolira umjetnik, nego publika. Ja dajem ideju i input, a publika je ona druga strana cijele te priče, kreaciju prepuštam publici. I štogod se dogodi je happening, nemojte se samo tući i nemojte nikoga ubiti! Sve drugo je happening – pojasnila je multimedijalna umjetnica, Ljiljana Mihaljević.

Foto: Ana Katulić, umjetnička voditeljica Festivala Oglede pustila je video poruku i Javni poziv umjetnicima za sudjelovanje koji im je uputio međ.priznati umjetnik, Siniša Labrović/G.Kiš, Cityportal.hr

Cilj Festivala Oglede i ove godine ostaje isti.

– U glavnoj ulozi je Grad. Odnos prema gradu, promatramo ga iz različitih perspektiva. Želimo biti i ogledalo tome gradu – kroz izvođače koje pozivamo i kroz one koji nam se javljaju na Javni poziv. Želimo promatrati grad i kroz vrijeme, stanovništvo, njegovu kulturu i baštinu – rekla nam je Katulić.

Potencijalnim izvođačima ovogodišnjeg Festivala Oglede video poruku je uputio umjetnik Siniša Labrović, te pozvao izvedbene i interdisciplinarne umjetnike koji stvaraju u polju performansa, fizičkog, neverbalnog kazališta ili vizualnih umjetnosti da svoje prijave radove prijave do 21.lipnja.

Foto: Antonia Vodanović, Ana Katulić i Ljiljana Mihaljević/G.Kiš, Cityportal.hr

Najbolji rad osvaja i novčanu nagradu od 400 eura, a sve detalje pronađite na festivalskoj web stranici www.oglede.com i njihovim društvenim mrežama.

Umjetnička voditeljica prvog velikogoričkog festivala izvedbenih umjetnosti i suvremenih praksi, Ana Katulić na kraju se zahvalila svim sponzorima koji podupiru festival i potporama koje su i ove godine osigurali Grad Velika Gorica, Zagrebačka županija i TZ Velike Gorice.

CityLIGHTS

INTERVJU Margareta Biškupić Čurla: Od peglanja nošnji do ravnateljice

Od folklora i studija etnologije do vođenja Muzeja Turopolja, njezin rad svjedoči o kontinuitetu interesa za baštinu i kulturu te o odgovornosti koju nosi čuvanje identiteta lokalne zajednice.

Objavljeno

prije 5 sati

19. svibnja 2026.

Objavio/la

Redakcija Cityportala

Malo je onih koji već u mladosti pronađu poziv kojem će ostati vjerni cijeli život. Upravo je takav put Margarete Biškupić Čurla, koja je na čelo Muzeja Turopolja došla sa samo 26 godina, nakon što je još kao djevojčica kroz folklor razvila ljubav prema tradiciji, narodnoj nošnji i baštini.

Od volontiranja u Etnografskom muzeju i terenskog rada među starim škrinjama i tavanima, do muzejske pedagoginje i naposljetku ravnateljice, njezin profesionalni put obilježila je jasna predanost struci. Povodom Međunarodnog dana muzeja razgovarali smo o muzejskoj djelatnosti, očuvanju baštine i izazovima koje donosi vođenje jedne od najvažnijih kulturnih ustanova Turopolja.

Recite nam Margareta, kako se zapravo postaje kustosica u muzeju?

– U principu, proces kreće upisom, odnosno završetkom fakulteta. To mogu biti razno razni smjerovi na fakultetu, ovisno o kakvom se muzeju radi. Svaki muzej traži specifičnu struku bilo da je riječ o prirodoslovnom, povijesnom ili etnografskom muzeju. Zatim, kada počnete raditi u muzeju i baviti se muzejskom strukom, nakon godinu dana morate pristupiti stručnom ispitu za kustosa.

Što na tom stručnom ispitu morate sve znati?

– Morate znati Ustav, morate znati spektar zakonodavnih stvari poput zakona o muzejima, o zaštiti spomenika kulture, o čuvanju kulturne baštine, razne pravilnike, o pohrani muzejske građe. Zatim, položiti stručne predmete vezane za samu muzejsku znanost. Netko tko je završio Prirodoslovni fakultet i zapošljava se u Prirodoslovnom muzeju, nije u svom obrazovanju prošao muzeološke predmete pa je i to potrebno naučiti.

Kada ste znali da želite biti kustosica i muzeologinja?

– Teško pitanje. Nisam znala zapravo do završetka fakulteta. Kad sam upisala fakultet, upisala sam etnologiju zato što sam silno voljela folklor i narodnu nošnju. Bavila sam se folklorom od četvrtog razreda osnovne škole i prema tome sam odabrala fakultet. Na moj odabir, majka mi je rekla da ću s time umrijet od gladi i jedino što ću moć raditi je peglanje nošnji. Igrom slučaja, nakon fakulteta, zaposlila sam se u Ministarstvu kulture i medija. To mi se baš nije dopalo jer je posao bio dosta administrativan. Međutim, kao studentica, volontirala u Etnografskom muzeju i u muzeju Turopolja što je u konačnici, nakon godinu dana, rezultiralo mojim zaposlenjem u muzeju Turopolja i to je bila ljubav koja traje sad već skoro 27 godina.

Pričajmo malo o kustosima, koji je vaš primarni zadatak?

– Kustosi prvenstveno prikupljaju predmete za svoju zbirku, a onda rade na njihovoj obradi. Predmet se evidentira, opisuje, saznaje se što je više moguće podataka o njemu i odlučuje se da li će taj predmet ići na restauraciju. Kasnije se taj predmet dovodi u priču sa svim ostalim predmetima i sa svim onim nematerijalnim oko njega kako taj isti predmet ne bi bio izdvojen iz konteksta. Na taj način, on će nam dati kontekst povijesti prošlosti kako bi u konačnici sve imalo nekog smisla te da možemo rekonstruirati prošli život koji ćemo čuvati za buduće generacije. U suvremenoj muzeologiji, pažnja se posvetila upravo nematerijalnoj kulturnoj baštini jer je ona puno krhkija od ove materijalne.

Što spada pod nematerijalnu baštinu?

– To su vještine znanja, od toga znamo li heklati pa do toga znamo li pjevati. To su narodne priče, bajke, mitologija, sve ono što ne možete materijalno primiti u ruke. Taj sadržaj je izuzetno bitan. Posljednjih 15 godina, svjetska muzeologija, raspravlja o tome koji je ispravan način očuvanja nematerijalne kulturne baštine. Na primjer, proslava Jurjeva je nematerijalna kulturna baština koja se nekada slavila na potpuno drugačiji način nego što se to obilježava danas. I tako se postavlja pitanje, koji je ispravan način očuvanja Jurjeva? Onoga nekada ili ovoga danas.

Kada smo se već dotakli našeg Turopolja, kako Vi, kao ravnateljica muzeja Turopolja, možete reći koliko se promijenio život u našem kraju?

– Velika Gorica, ako govorimo o našem lokalnom području, startala je kao malo selo, kao sajmeno područje. Danas smo mi šesti grad po veličini i jedna smo urbana sredina. Na primjer, nekada su narodne nošnje u Turopolju krenule iz obitelji, iz kuće, iz materijala koji su im bili dostupni i koji su uspijevali na ovome području. Ovdje su uspijevali lan i konoplja. U konačnici, najveća razlika između prošlosti i sadašnjosti je upravo to iskorištavanje onoga što nam je područje na kojem živimo dalo. Kod narodnih nošnji su to biljke koje su se uzgajale i uspijevale na ovom području, kod graditeljstva je to materijal koji nam je bio dostupan u prirodi, a u ovom slučaju to je hrast. Zato i imamo jako puno drvenih kuća jer je Turopolje bilo prirodno bogato hrastovim šumama. Tako da se u prošlosti lokalno bogatstvo prirode maksimalno iskorištavalo. Danas to više ne možete. Cijeli svijet je postao toliko mali i sve nam je toliko dostupno da više ne možete pojedine stvari lokalizirati.

Recite nam nešto više o samom muzeju Turopolja i njegovoj višestoljetnoj povijesti.

– Muzej Turopolja je stvarno jedan povijesni raritet. Kada sam ja došla raditi u muzej još 2001. godine, tada je on bio jedna zgrada, zgrada koju svi poznamo kao muzej Turopolja, zgrada Plemenite općine turopoljske. Ta poveznica Plemenite općine s Velikom Goricom i muzejom danas je neraskidiva. Zgradu je sagradila Plemenita općina turopoljska 1765. godine. Nastala je kao centralna administrativna zgrada Plemenite općine turopoljske. Tu su se čuvali arhivi, održavali sastanci, postojao je unutar zgrade i kafić i tako je bilo dok 1960. godine ta ista zgrada nije postala muzej. Tada je jedna sitna, ali dinamitna žena, Višnja Huzjak, preuzela funkciju ravnateljice muzeja kojoj možemo biti zahvalni što danas uopće imamo tako bogatu zbirku i muzej. Danas smo na više lokacija. Imamo etno kuću U Ščitarjevu, zavičajnu zbirku Vukomeričkih gorica na Ključić brdu, partnerstvo s obitelji koji su vlasnici Kurije Modić-Bedeković. U međuvremenu, uspjeli smo dobiti sredstva europskih fondova i izgraditi novi Interpretacijski centar muzeja Turopolja.

Krenuli ste u cjelovitu obnovu muzeja od potresa, kako to ide?

– Iskoristit ću priliku pa prvenstveno pojasniti da Interpretacijski centar nije izložbeni prostor. On ima multifunkcionalnu dvoranu više za izvan izložbene djelatnosti koje muzej radi poput predavanja, promocija i radionica. S druge strane, stara muzejska zgrada, nakon obnove, postat će isključivo izložbeni prostor. U prizemlju će biti proširena izložbena dvorana koja će se mijenjati na godišnjoj razini. Vjerujem da će obnova biti gotova kroz nešto više od godine dana, računam negdje sredinom 2027. godine da će biti gotova.

Imate li najdražu stvar koju volite vidjeti u muzeju, koja vas uvijek nekako razveseli ili koja vam je posebna?

– Silno volim moju tekstilnu zbirku. To su predmeti za proizvodnju platna od kuhinjskih krpa, ručnika, stolnjaka, jastučnica pa do narodnih nošnji. To je sve staro preko sto godina, odnosno, onoliko koliko se etnografija čuva.

Možete li nam reći kako se održavaju narodne nošnje?

– Kada su u izložbi narodne nošnje, uzmete praško pa malo prođete po njima. To moramo paziti jer se ne smije puno dirati. Ono što je najveći problem je što ih zapravo ne bi smjeli prati zato što nošnje mogu pustiti boju. Zato se mi javimo gospodinu Tomislavu Miličeviću iz folklornog ansambla „Turopolje“ i kažemo: „Tomica pliz pomozi“. Imamo sreće da imamo njega u Velikoj Gorici koji je vrhunski stručnjak. On možda nije formalno obrazovan kao etnolog, ali mislim da je jedan od najvećih etnologa koji Hrvatska ima po pitanju tekstila.

Koliko je muzej Turopolja bitan za identitet našeg Turopolja, Velike Gorice i na kraju krajeva Zagrebačke županije i grada Zagreba?

– Mislim da je jako bitan. Nekako, ta naša povijesti, kultura i kulturna baština nose naš identitet i zapravo civilizacijsku razinu razvoja koju imamo. Mi u njemu zapravo čuvamo tu našu stvarno vrijednu, važnu, super bogatu prošlost. Općenito, Hrvatska ima jako izražen kulturni identitet, ali toliko silno različit na tako malom geografskom području da je to nevjerojatno. To nosi cijelu životnu priču naroda. Kao što smo spomenuli, svijet je sve manji, sve nam je dostupno i nikada nije bilo bitnije čuvati osobni identitet.

Što zapravo znači Plemenita općina, Plemenitaška obitelj?

– Danas, ako ćemo gledati u nekom formalnom smislu, plemstvo nema neku vrijednost jer nema razlike. Nekada je to imalo jako velike značaje u smislu poreznih olakšica. Da se ne bi krivo shvatilo, oni su se borili u razno raznim ratovima gdje su zadužili kraljeve i na temelju toga su dobili svoje povelje i povlastice. Ono što je u cijeloj toj priči fantastično jest da su oni te povlastice jako dobro iskoristili podignuvši cijeli kraj na jednu višu razinu. Izgradili su zgradu muzeja Turopolja, Stari grad Lukavec, izgradili su cijeli centar Velike Gorice i sve one niske kuće oko današnje Općine i muzeja Turopolja. To je sve njihova zasluga i samim time, ostavili su neizbrisiv trag bez kojeg Velika ne bi bila ono što je danas.

Možemo li reći da je cijeli grad Velika Gorica muzej Turopolja?

– Grad Velika Gorica priča svoju priču. Cijeli naš kraj, ima toliko toga za pokazati, za vidjeti. Sve naše tradicijske drvene gradnje, kurije koje još danas postoje, zatim drvene kapelice.. cijela regija je vrlo, vrlo bogata takvim primjercima.

Što biste još, osim Muzeja Turopolja, preporučili građanima za posjetiti?

– Imamo Perunfest, manifestaciju koja se bavi slavenskom mitologijom, narodnim pričama i predajama. Zatim, KUD Novo Čiče jako radi na promociji etnologije i napravili su prostor za dječje izlete kojim potiču kulturu i pomažu turističkom sektoru da nije samo riječ o zaradi novca već o podizanju kulturne svijesti među najmlađima.

Imate li nešto za kraj dodati?

– Iskoristit ću ovu priliku pa spomenuti ljude s kojima radim. Oni su mi najdraži dio našeg Muzeja. Mi smo zaista jedan kolektiv koji je obiteljski organiziran. Svi smo se upoznali u Muzeju i nismo se međusobno odabrali, ali smo jako tolerantni jedni prema drugima. Svi volimo svoj posao, a najviše volimo surađivati sa svima u Gorici, od škola do turističke zajednice.

Priča Margarete Biškupić Čurla pokazuje kako se profesionalni put može oblikovati iz ranih interesa i ustrajnosti, ali i koliko je važno ostati vjeran vlastitoj struci unatoč različitim skretanjima na tom putu. Od folklora i studija etnologije do vođenja Muzeja Turopolja, njezin rad svjedoči o kontinuitetu interesa za baštinu i kulturu te o odgovornosti koju nosi čuvanje identiteta lokalne zajednice.

Nastavite čitati

Kultura

FOTO Otvorena skupna izložba ”Novi motivi” članova Udruge ULIKUMVG

Objavljeno

prije 3 dana

16. svibnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Skupna izložba ”Novi motivi” članova Udruge ULIKUMVG-a otvorena je jučer (petak, 15.05.2026., 18 sati) u Galeriji Trumbetaš Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica.