Povežite se s nama

Vijesti

Evo kako rade trgovine u Velikoj Gorici na Tijelovo

Neke na praznik neće raditi

Objavljeno

na

Isplanirajte svoju kupnju jer većina trgovina na sutrašnji praznik Tijelovo radi skraćeno.

Super Konzum u Ulici Marina Getaldića u četvrtak će raditi od 7 do 15 sati, a radno vrijeme ostalih Konzum trgovina pogledajte OVDJE.

Dvije Lidl trgovine u Velikoj Gorici imaju pak različito radno vrijeme. Onaj u Ulici kneza Ljudevita Posavskog radit će od 7 do 20 sati, a onaj u Sisačkoj nešto kraće, od 8 do 14 sati.

Od 7 do 21 sat radit će Interspar hipermarket na goričkoj obilaznici, dok će ostale goričke Spar trgovine raditi od 8 do 14 sati, a radno vrijeme možete provjeriti OVDJE.

U Kaufland i Plodine će kupci u četvrtak po namirnice moći od 7 do 22 sata, a iz KATC-a su priopćili kako je: “KTC jedini trgovački lanac koji od početka 2020. godine ne radi nedjeljom, blagdanima i praznicima”.

Müller na Šetalištu Franje Lučića radit će od 8 do 21 sat, dok će BIPA na Zagrebačkoj biti zatvorena, a ona u Sisačkoj radit će od 9 do 14 sati. Sve DM trgovine u velikoj Gorici bit će zatvorene.

Obrazovanje

Dr. sc. Obitelj: ‘Mi smo Cvetnići, jedina obitelj u Hrvatskoj s tri doktora znanosti!’

Nakon što je Marija Cvetnić postala doktorica znanosti, ova je obitelj postala pravi raritet za ponos cijeloga kraja. Doktor znanosti je i Marijin suprug Luka, njegov otac Željko je akademik, a ključan dio posla rade sestra Iva i mama Melita, legendarna gorička odgajateljica

Objavljeno

na

Objavio/la

Ceremonija na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu tog je 5. lipnja išla prema svome kraju, hrvatska akademska zajednica upravo je postala još malo bogatija, jer Marija Cvetnić postala je doktorica znanosti, kad je netko od okupljenih potegao prilično logično pitanje.

– Ne možemo reći da smo sto posto sigurni, ali prilično smo uvjereni da ste jedina obitelj u Hrvatskoj s tri doktora znanosti. Kad je riječ o najužem krugu obitelji, naravno…

I nije to uopće teško povjerovati, u ovom slučaju čak ćemo i vrlo rado prihvatiti da su jedini takvi baš oni, naši Mraclinci. Marija je, dakle, samo posljednja u nizu, jer doktor znanosti je i njezin suprug Luka, dijete Mraclina i NK Mraclina, veterinar baš kao što mu je i otac Željko, koji je otišao i korak ili dva dalje. Tata je, naime, akademik, sama krema hrvatske znanosti, dugogodišnji ravnatelj Hrvatskog veterinarskog instituta, on je doktor znanosti postao još davnih dana.

– Realno, Željka baš i nećemo moći dostići, on je posebna priča, ali lijep je osjećaj znati da smo jedina ili jedna od vrlo rijetkih obitelji s tri doktora znanosti – kaže snaha Marija, koja će prije svega biti sretna i zadovoljna što je sve konačno gotovo.

Ona je, naime, majka dvoje male djece, sina Antuna i kćerkice Judite, a to baš i nisu uvjeti koji spadaju u idealne kad je riječ o znanstvenom radu…

– Iskreno, iza mene je strašno zahtjevan period. Znala sam da će biti teško, ali ispalo je još i puno, puno teže nego što sam mislila. Razdoblje je to s puno stresa, ali i s jako, jako malo sna… Ostavila sam iza sebe pet godina istraživanja, a zatim godinu i pol dana intenzivnog pisanja doktorskog rada. Naravno, sve to bilo bi potpuno nemoguće izvesti bez ogromne potpore obitelji, i to u najkonkretnijem mogućem smislu, od čuvanja djece pa na dalje. Hvala im svima što su mi omogućili da ostvarim ovaj cilj – zahvalna je Marija.

Doktorat je bio njezina želja, ne toliko zbog okruženja u kojem se našla unutar obitelji, koliko zbog propisa vezanih za radno mjesto. Marija je, naime, zaposlena na Veterinarskom fakulteta, kao asistent i predavač, a to je posao u kojem postoji rok u kojem se mora doći do doktorata. Neće Marija na tome i stati, jer slijedi još učenja, još teškog posla.

– U sljedeće tri godine imam obavezu postati i docent doktor, tako da je to sljedeći korak. Kažu da nije baš ovako zahtjevno kao doktorat, nadam se da će tako i biti – sa smiješkom kaže Marija.

Sretna je i zadovoljna, ponosna na postignuto, a logično je da su na istom tragu i kolege s titulom “dr. sc.” iz najbliže obitelji.

– Naravno da smo svi ponosni na nju, velika je to stvar. Marija je jako vrijedna znanstvenica, a ovo što je postigla plod je truda, rada, odricanja, ali i spleta okolnosti. Kroz radno mjesto otvorila joj se ova prilika, a ona je priliku iskoristila. Svatko je tu dao svoj obol, pomagali smo koliko mogli svi iz obitelji, smatrajući da je važno podržati je u ovome. Kad se sve to prođe, kad znaš koliko se dala u to, naravno da si još i sretniji, zadovoljniji – govori tata Željko.

Priču o njemu ispričali smo još 2016. godine, kad je postao akademik, u svojoj 52. godini, doznali smo tako da je bio zaljubljenik u životinje od ranog djetinjstva, uvijek okružen životinjama, ali nekako puno više okrenut nogometu, sviranju u folkloru, odrastanju u najzabavnijem mogućem obliku.

– Nikad nisam bio odličan učenik, više fakin koji se volio družiti, provoditi s vršnjacima. Međutim, bio sam i svjestan da mora doći trenutak kad je vrijeme za ozbiljnost. Meni se to u punom smislu dogodilo tek u završnom dijelu fakulteta, pa onda i tijekom daljnjeg školovanja, sve do tad se nisam previše opterećivao ocjenama, prosjekom… A onda uđeš u cijeli taj svijet i jednostavno te uvuče. Drago mi je da su sad u tom svijetu i Marija i Luka, ali rekao sam i njima da je ovo kao kad u nogometu uđeš u prvu ligu. Tu si, ali moraš se stalno dokazivati – ističe akademik Cvetnić.

Dodat će i kako su on i sin Luka vrlo slični karakteri, ali i priznati da Luka nije daleko od istine kad kaže da je “tata najsretniji što ima sina doktora znanosti, jer on je to najmanje očekivao”…

– Zapravo, znao sam da to može. Luka vam je čovjek zadatka. To smo shvatili vrlo brzo, kad je bio malo dijete, jer nije bilo zadatka kojeg nije izvršio. S njim tu nije bilo problema, ako mu nešto kažeš, znaš da će se tako i dogoditi. Točan je i pedantan, a u svemu tome me dosta podsjeća na mene kad sam bio mlađi. Posebno sam sretan zato što znam da je on tip čovjeka koji će i eventualne nedostatke u smislu talenta nadoknaditi radom, angažmanom, trudom. Preskakao je prepreke putem, prošao i neke stvari na kojima mnogi drugi zapnu, i zaslužio je biti ovdje gdje jest – zadovoljan je tata.

Prošle su već četiri godine otkad je Luka, nekoć učenik pučke škole u Mraclinu, a zatim i one u Vukovini, ima titulu “dr. sc.” ispred svoga imena. Slično kao i u očevoj priči, kombinirao je još od najranijih dana ljubav prema nogometu i životinjama, ali i relativno rano odabrao smjer kojim želi ići. Nakon završetka osnovne, upisao je Veterinarsku školu u Zagrebu i krenuo tatinim putem.

– Nije toliko ni tata utjecao na taj odabir, nego sam stvarno oduvijek volio životinje. Imali smo i doma uvijek svoje farme životinja, tako da za mene zapravo i nije bilo drugog odabira. Nakon srednje škole upisao sam Veterinarski fakultet, završio ga u roku, za šest godine, pa onda u sljedeće četiri došao i do doktorata – priča Luka, koji je u svemu tome susretao i jednu fatalnu kolegicu iz obližljeg Velikog Polja.

– Luka i ja spojili smo se jer smo jedino nas dvoje bauljali hodnicima fakulteta u sedam ujutro. Oboje smo baš pravi ranoranioci i uvijek smo prvi dolazili na faks, a kad smo se već tako viđali, zaključili smo da bi mogli i popiti kavu, ha, ha. Uskoro smo počeli i ići na faks zajedno, u vrijeme dok je Luka svakog jutra nosio jaja sa svoje farme na Dolac. Kupio bi me u Velikom Polju već u 6.20 sati… – prisjeća se Marija, koja nekih 12-13 godina poslije s Lukom ima dvoje djece i uživa u svim čarima Mraclina.

Za one malo upućenije neće biti ni posebno iznenađenje što se cijela ova priča o “Obitelji dr. sc.” događa upravo u Mraclinu. Zahvaljujući svojim precima, ali i pruzi koja je prilično rano povezala Mraclin i Zagreb, Mraclinci su danas dokazano najobrazovanije selo u našem kraju.

– Da, ima tu očito nešto u zraku. Sve je počelo još s Rockfellerovim centrom 1927. godine, a i veza sa Zagrebom učinila je puno po pitanju obrazovanja u selu. U vrijeme moga odrastanja bilo je jako puno visoko obrazovanih ljudi u Mraclinu, praktički u selu nije bilo kuće u kojoj barem jedan član nije bio fakultetski obrazovan. Evo, i danas prilično dobro stojimo, uz mene je akademik i moj rođak Ratko Cvetnić, a sad su tu i Luka i Marija – zadovoljno konstatira tata Željko.

Na obiteljskim druženjima Cvetnićevih, tvrde uključeni, rijetko se priča o veterini, o poslu, puno češće o djeci, o životnim stvarima, ali i o nogometu. Tata Željko bio je opak napadač, na četvrtoj godini fakulteta bio je i u Radniku, kojem je u prijateljskoj utakmici strpao tri komada, ali imao je i on odlučnog oca:

– Mali, ti buš igral nogomet ili završil fakultet?

Mali je odlučio završiti fakultet, a nogomet ostaviti nekim novim generacija, u koje spada i Luka. Igrao je za NK Mraclin do juniora, a zatim se odmah uključio u vođenje kluba. Već je godinama sportski direktor kluba kojeg uvijek ističemo kao pozitivan primjer u našem okruženju, baš je ovih dana dogovarao pojačanja za sljedeću sezonu…

– Nogomet mi jako dobro dođe kao ispušni ventil. Posao mi je vrlo stresan, bavim se kontrolom kvalitete mlijeka i svojim potpisom garantiram vrlo ozbiljne stvari. Nakon svega toga, uživam doći u klub, družiti se s ljudima, pomagati koliko mogu – kaže Luka.

Neće, međutim, ova priča ni u ludilu proći bez još dvije junakinje. Lukina sestra Iva nema ni najmanji problem s tim što ona nema taj “dr. sc.”, iako će tata reći da “ona ima najveći potencijal od svih nas”. Taj potencijal usmjerila je na agronomiju, koju je odabrala iako je na prijemnom upala i na medicinu i na veterinu. U tome se ostvarila, realizirala, posvetila u velikoj mjeri i ulozi majke…

A njezina i Lukina mama, Željkova supruga i Marijina svekrva, zaslužuje poseban komadić priče samo za sebe. Melita Cvetnić, mnogim Goričanima jako dobro poznata odgajateljica, nedavno je otišla u mirovinu, pa je “teta Melita” sad samo “baka Melita”.

– Ona je naša alfa i omega! Jako sam joj zahvalan na svemu, jer siguran sam da nikad ne bih napravio ni približno ovoliko u svojoj karijeri da nisam imao njezinu podršku. Vodila je brigu o apsolutno svemu, time mi je davala vremena i prostora za posao, cijelo vrijeme bila maksimalno uz mene. U srednjoj školi i na fakultetu vodila je borbe sa sinom Lukom, koji je isto dugo bio fakin svoje vrste, a danas čuva djecu, uskače, pomaže… Melita je tu uvijek imala ključnu ulogu – kaže Željko.

Melitu će u prvi plan staviti i Luka i Marija, spomenut će svatko od njih i Ivu, i tatu Željka, a to zapravo sve govori o jednoj posebnoj obitelji. Dr. sc. obitelji iz Mraclina.

Nastavite čitati

HOTNEWS

Rakitovčanke zamijesile najbolje štrukle, a najbolju gibanicu ispekla je Valentina Špoljarić

Po prvi puta u sklopu Buševske štruklijade organizirano je i ocjenjivanje gibanica. Bilo je 14 prijavljenih uzoraka.

Objavljeno

na

Objavio/la

Žene iz Udruge Naš Rakitovec ispekle pobjedničke štrukle na 7. Buševskoj štruklijadi! Iako udruga tek od nedavno djeluje, članice su se po prvi puta priključile manifestaciji u susjednom Buševcu i odnijele prvo mjesto. Kako ističu, ponosne su do neba!

– Ove godine u pripremanju štrukli natjecalo se pet ekipa iz susjednih lokalnih udruga OSIT Anđeosko srce iz Letovanića, Društvo žena Ščitarjevo i Lekenik, Udruga ‘Naš Rakitovec’ te Klub žena Pokupsko. Imale smo osam prijavljenih ekipa, no na žalost troje ih je odustalo, ali sve u svemu zadovoljne smo – govori nam predsjednica Društva žena Buševec, Lidija Rožić.

Foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

O najboljim štruklima odlučivao je četveročlani žiri u sastavu Ivana Kovačević Roginić, Ivica Hemen, Ivana Belošević i ‘lovkinja’ Morana Zibar.

Uz ocjenjivanje štrukli, Buševčice su pripremile i natjecanje u najboljoj gibanici po čemu su buševske domaćice itekako poznate.ž- Sjećam se kako je moja pokojna baka pričala, kako su žene iz Buševca dolazile u Ruču prodavati gibanica. Stoga smo se odlučile na ovo natjecanje kako bismo i njih dodatno promovirale – dodaje Rožić.

Foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

A najbolju i najfiniju gibanicu, od 14 prijavljenih uzoraka, zamjesila je Valentina Špoljarić iz Buševca.

– Buševske gibanice su pune file. Orasi i sami orasi..Imamo gibanica i s makom, sirom s grožđicama. Tu se radi o puno tanjoj kori s puno nadjeva i baš je onako fina i sočna – ističe Nikolina Katulić iz Udruge.

Foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Manifestaciju je pratio sajam rukotvorina i domaćih proizvoda lokalnih OPG-ovaca i proizvođača te neizostavna gastro ponuda uz naglasak na štrukle.

– Kroz manifestaciju prođe od 3 do 4 tisuće komada štrukli I tako je svake godine, nikada nije manje. Dio štrukli uzmemo od naše ‘štruklice’ Ivane, a oko 1500 komada naprave naše članice. Pripremamo ih tri dana – ističe predsjednica Lidija.

Foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Manifestaciju je obišao i priznanja najboljima podijelio gradonačelnik Krešimir Ačkar koji je istaknuo kako je rad društva žena jedan primjer djelovanja u svojoj lokalnoj zajednici te da će im Grad Velika Gorica i dalje biti podrška u svim njihovim projektima.

Više fotografija pogledajte u našoj galeriji na društvenoj mreži:

Nastavite čitati

Moja županija

‘Ne može se ni usporediti uloženo i dobiveno, ali ovo volim. Borila bih se i sa slomljenom rukom…’

Sadea Bećirović, karatistica KK samobora, najbolja sportašica Zagrebačke županije u 2023. i višestruka prvakinja države našla se na našem kauču u serijalu “Sport zagrebačke županije”

Objavljeno

na

Novinarska varijatna lova trajala je već neko vrijeme, odavno postoji želja da na sivi kauč video serijala “Sport Zagrebačke županije” sjedne najbolja sportašica županija u prošloj godini, ali Sadea Bećirović jednostvano je neuhvatljiva.

– Ritam je zadnjih mjeseci stvarno bio jako gust. Otkad je krenula 2024. godina, doslovno smo bez pauze. Prvo sam bila u Parizu, zatim u Antalyji, nakon toga i u Egiptu, a sad posljednje i u Maroku, u Casablanci. A sad sam, evo, konačno doma – sa smiješkom uvodno kaže Sadea, višestruka prvakinja Hrvatske u karateu, reprezentativka, cura iz Podsuseda, članica Karate kluba Samobor.

Samo ta činjenica, samo ta peta uzastopna titula prvakinje države, snažno bi je istaknula u utrci za titulu najbolje sportašice u županiji, ali daleko od toga da je domaća titula usamljena u toj priči…

– Ne mogu reći ništa drugo osim da je ta 2023. bila zaista sjajna. Osim što sam obranila titulu prvakinje Hrvatske petu godinu zaredom, osvojila sam i drugo mjesto na Europskom prvenstvu u Guadalajari, a na SP-u u Budimpešti bile smo treće. To je druga svjetska medalja za naš karate, prva nakon 12 godina, doživljena je kao ogroman uspjeh – uvodi nas još malo u svoju priču Sadea.

Reklo bi se, u skladu sa svim tim, da godina iza nas spada u rubriku neponovljivo dobrih, ali ona se neće složiti…

– Je, godina je bila baš jako dobra i uspješna, ali ne želim se jednog dana vraćati na tu 2023. u smislu nekakvog vrhunca. Želim ići dalje, prema još višim ciljevima. Velika je stvar osvojiti europsku i svjetsku medalju u istoj godini, mogu reći da je to – to. Ali, samo zasad…

Na krilima izvrsne prošle godine ušla je Sadea Bećirović i u ovu koja traje, a u njoj je doživjela i jedno razočaranje, kao i jednu neugodnu ozljedu.

– Ove godine bili smo domaćini Europskog prvenstva, koje se održavalo u Zadru. Budući da smo na sva tri posljednja europska prvenstva došle do finala, to se očekivalo i ovoga puta, sve su oči nekako bile uprte u nas… Nažalost, nakon što smo pobijedile Slovakinje, Poljakinje i Nizozemke, u polufinalu su nas zaustavile Talijanke. Otišle smo tako u borbu za broncu, a tamo smo ponovno poražene. Završile smo tako s drvenom medaljom, što je bilo baš jako bolno za sve nas – priznaje Sadea.

Bolno je za nju bilo i vrlo doslovno, jer već na startu turnira dogodila joj se nezgoda s prstom na ruci.

– Valjda sam u nekom trenutku zapela za kimono, ali znam da sam osjetila da me “pecnulo”. Nastavila sam borbu, da bi vrlo brzo shvatila da mi prst otječe. Fizioterapeut se odmah spustio s tribine, namjestio prst, zavezao ga, i nastavila sam dalje. A kad je borba završila, bilo je upitno hoću li uopće moći nastaviti turnir – prepričava uzdanica KK Samobora i hrvatske reprezentacije, koja je zadnju šansu za medalju morala loviti bez pomoći cure iz Podsuseda.

– Dok su se cure pripremale za borbu za medalju, ja sam sjedila u čekaonici na hitnoj u zadarskoj bolnici. Snimke su otkrile da mi je pukla, kako su rekli, distalna falanga, što je značilo da ništa neće biti od moje borbe za broncu… Postojala je i opcija da skinem longetu i svejedno odradim borbu, ali trener nije želio riskirati, vjerovao je da će cure uspjeti i bez mene. Nažalost, rasplelo se drukčije – žali i mjesecima poslije Sadea.

Iskustva s ozljedama, naravno, ima kao i svi vrhunski sportaši, ali u njezinu slučaju vrijede nešto drukčiji kriteriji.

– Specifična sam po tome što imam stvarno dosta visok prag boli. Toliko da vjerujem da bih mogla odraditi borbu i, recimo, za slomljenom rukom. Iako to dosad, srećom, nisam imala priliku probati… Ali imala sam velikih problema s leđima, disk mi je iskočio na dva mjesta, jer puno je tu rotacija… Dosta pate i koljena, a gležanj na treningu iskrenem po dva-tri puta tjedno!

Zahvaljujući nešto lošijem iskustvu iz Zadra, ostat će na pijedestalu uspomena lanjsko Svjetsko prvenstvo u Budimpešti. U “nogometnoj” atmosferi, uz glasno navijanje dvorane pune navijača domaćih karatistica, Sadea Bećirović odradila je najdražu borbu karijere.

– Atmosfera je bila doslovno nevjerojatna, nešto što se u svijetu karatea baš i ne može doživjeti, a ja sam si u jednom trenutku rekla: “E, sad ćete svi zašutjeti…” Znam da mi je i izbornik rekao: “Želim da svi zašute, da čujem samo naše navijače!” I tako je nekako i bilo, uvjerljivo sam pobijedila, potpuno smo ih deklasirale i tom pobjedom uzele brončanu medalju. To je definitivno borba koju ću jednoga dana prepričavati i svojoj djeci – kaže Sadea.

Veza karatea i Samobora snažna je, neraskidiva, jer junakinja naše priče samo je nastavak niza u kojem su brojne karatistice i karatisti najviše klase.

– Da, Samobor kao grad ima tradiciju karatea, ali u našem slučaju moram istaknuti Darka Šimuneca, mog trenera, čovjeka za kojeg doslovno nemam riječi. Stalno se bori za nas, često i s nepravdom, uvijek nas gura naprijed, traži još više, još bolje… Čak i kad je najteže, kad neki trening možda odrađuješ samo da ga odradiš, tu je da te digne. Poseban čovjek, u svakom slučaju.

S obzirom na to koliko je već u Samoboru, koliko je dobra i uspješna, nije čudo ni doznati da je cura iz karatea tamo čak i blaga verzija celebrityja…

– Je, zna se dogodi da me prepozna netko u pekari, dućanu, možda i na ulici. Ali to, naravno, više dođe kao iznenađenje nego kao pravilo – smije se Sadea.

Karate je upoznala još i prije petog rođendana, zaljubila se u ovaj sport uz stariju sestru, koja je trenirala. Ona nije, jer bila je premala. Konačno su je upisali u klub malo prije nego što je navršila šest godina i otad ljubav traje.

– Uloženo i dobiveno u karateu ne može se ni uspoređivati, ali ja ovaj sport volim, u njemu želim uspjeti i neću odustati sve dok ne ostvarim zacrtane ciljeve. Takav sam karakter…

Studira ekonomiju, završava treću godinu, upisuje još dvije, nije joj loša ideja da u budućnosti spoji ekonomiju i sport, pri čemu će taj sport biti samo – karate!

Nastavite čitati

HOTNEWS

Od sutra neke ZET-ove goričke linije imaju nova stajališta na Glavnom kolodvoru

Zbog asfaltiranja Koturaške ulice.

Objavljeno

na

Zbog asfaltiranja Koturaške ulice, od ponedjeljka 24. lipnja u 9 sati do srijede, 26. lipnja u 16 sati, ulazno/izlazni peroni pojedinih linija terminala Glavni kolodvor bit će izmješteni na Paromlinsku ulicu ispred kućn broja 7 i 13, obavijestili su iz ZET-a.

Riječ je o pet linija među kojima su i goričke. Tako će na Peronu 1 biti stajalište za autobusnu liniju 166 Glavni kolodvor – Donji Dragonožec, 229 Glavni kolodvor – Odra – Mala Mlaka i 310 Glavni kolodvro – Petrovina.

Na Peronu 2 bit će stajalište autobusa 311 Glavni kolodvor – Cerovski vrh te 313 Glavni kolodvor – Vukomerić.

Nastavite čitati

Crna kronika

Grom izazvao požar na vikendici u Kravarskom, šteta je ogromna

Požar je gasilo 10 vatrogasaca iz DVD-a Kravarsko kao i Javne vatrogasne postrojbe Velika Gorica.

Objavljeno

na

Zbog udara groma zapalilo se krovište vikendice u Ulici Miličić vrh u Kravarskom, izvijestili su iz Policijske uprave zagrebačke nakon obavljenog očevida. Požar je izbio u noći 22. lipnja, nešto iza 02:00 sata. Županijski operativni vatrogasni centar dojavu je zaprimio u 02:56 sati.

– Obavljenim je očevidom utvrđeno da je požar izbio najvjerojatnije uslijed udara groma u krovište vikendice te je došlo do zapaljenja i djelomičnog izgaranja drvene konstrukcije krovišta i stropa tavanskih prostorija – isitću iz PUZ-a.

Požar je gasilo 10 vatrogasaca iz DVD-a Kravarsko kao i Javne vatrogasne postrojbe Velika Gorica. Srećom, ozlijeđenih osoba nije bilo.

Vikendica je vlasništvo 34-godišnjeg muškarca, a materijalna šteta iznosi nekoliko desetaka tisuća eura.

Naslovna fotografija: DVD Kravarsko

Nastavite čitati

Reporter 438 - 20.06.2024.

Facebook

Izdvojeno