Dana 13. veljače 2023.g. je Međunarodni dan epilepsije, koji je ove godine usredotočen na stigmu s kojom se suočavaju osobe koje žive s epilepsijom diljem svijeta. Epilepsija utječe na gotovo sve aspekte života osobe kojoj je dijagnosticirana bolest. Za mnoge ljude koji žive s epilepsijom teže se nositi sa stigmom vezanom za bolest nego sa samom bolešću.

Stigma vezana uz epilepsiju može obeshrabriti osobe da traže liječenje i ima posljedice na kvalitetu života i socijalnu uključenost.

Dana 14. veljače 2023.g. je Nacionalni dan oboljelih od epilepsije u Republici Hrvatskoj.

Epilepsija je bolest poznata od davnina, opisivana od vremena prije Krista kroz razna tumačenja pa i nadnaravna.

U svijetu od epilepsije boluje preko 60 milijuna ljudi te je najčešća neurološka bolest. Učestalija je u dobi do 20 godina i iznad 75 godina života te u nerazvijenim zemljama, no bilježi se rast pojavnosti u srednjoj dobi.

Epilepsija je bolest kod koje postoji trajna sklonost stvaranju i ponavljanju epileptičkih napada.

Epileptički napad je neurološki događaj kod kojeg se događa iznenadno, nekontrolirano pražnjenje električnog naboja neurona iz određenih dijelova mozga u druge dijelove živčanog sustava.

Epileptički napad može trajati od nekoliko milisekundi do nekoliko sati. Ukoliko napad traje dulje od 30 minuta bolesnik je životno ugrožen te zahtjeva hitno bolničko liječenje.

Napad se manifestira kroz razna događanja:

od grčenja mišića do stanja potpune opuštenosti mišića,
poremećaja svijesti i kognitivnih funkcija,
poremećajima srčanog ritma,
brzine disanja,
bljedila i crvenila kože,
probavnih smetnji,
suhoće usta,
prekomjernog znojenja,
urogenitalnih podražaja.

Postavljanju dijagnoze prethodi složena neurološka obrada u kojoj važnu ulogu ima elektroencefalogram mozga i neuroradiološka obrada. Osobi se bolest dijagnosticira ukoliko postoje dva ili više neprovocirana epileptička napada u periodu duljem od 24 sata. Iznimno se epilepsija dijagnosticira i u slučaju jednog neprovociranog napada ukoliko su prisutni drugi visokorizični faktori.

Prema nastanku, epilepsije se dijele na:

• genetski uvjetovane,
• strukturalno-metaboličke (vezane uz stečene promjene mozga uslijed trauma, tumora, moždanih udara, itd.) i
• epilepsije nepoznatog uzroka.

Napadaji mogu biti pokrenuti iz nekog žarišta u jednoj moždanoj polutci (fokalne epilepsije) ili mogu zahvatiti obje moždane polutke (primarno generalizirane).

Epileptički napad može biti isprovociran kod osjetljivih osoba uslijed izloženosti jakim svjetlosnim podražajima, manjka sna, većeg psihičkog i fizičkog stresa, utjecaja nekih droga, alkohola ili niskog šećera u krvi a u dječjoj populaciji poznate su febrilne konvulzije uslijed povišene tjelesne temperature.

Epilepsija se liječi antiepilepticima

Cilj liječenja je odabrati najučinkovitiji lijek u odgovarajućoj dozi uz što manje nuspojava za pacijenta. Zlatni standard u liječenju epilepsije je kontrola bolesti uporabom jednog lijeka, međutim nerijetko se optimalnu kontrolu bolesti postiže uporabom dvaju ili više lijekova.

Liječenje se započinje jednim lijekom u najmanjoj dozi te se prati njegov učinak i po potrebi korigira doza do odgovarajuće tzv. titriranje doze.

U suvremenoj terapiji epilepsije koristi se dvadesetak lijekova različitih mehanizama djelovanja te u propisivanju svakog od njih postoje određene specifičnosti.
Prema klasifikaciji lijekova, u antiepileptike prve generacije ubrajamo metilfenobarbital, fenobarbital, fenitoin, klonazepam, etosuksimid, karbamazepin, natrij-valproat, acetazolamid.

U antiepileptike druge generacije ubrajamo levetiracetam, lakozamid, pregabalin, topiramat, okskarbazepin, lamotrigin, gabapentin, retigabin, zonisamid.

U izboru lijeka svakom se bolesniku prilazi individualno obzirom na dob, spol, rasu, tjelesnu težinu, genetsku pozadinu. Uvažavaju se ostale bolesti i stanja s posebnim naglaskom na specifičnosti liječenja u dječjoj dobi, kod žena generativne dobi i starijih osoba.

Isto tako važnu ulogu u liječenju bolesti zauzima suradljivost bolesnika koja može biti smanjena uslijed ograničenja kojih uzimanje lijekova nosi npr. vožnja automobila, rad na visini te prilagodbe životnih navika.

Informiranost je izuzetno bitna

Izuzetno je važna dobra informiranost bolesnika o rizicima koje neliječenje bolesti nosi, između ostalog i povećan rizik smrtnosti u cilju povećanja suradljivosti.
Lijekovi za liječenje epilepsije metaboliziraju se u našem organizmu uglavnom kroz enzimske sustave jetre. Upravo su to oni lijekovi koji najčešće ulaze u interakcije s drugim lijekovima bilo pojačavajući ili smanjujući svoj učinak ili učinak drugog lijeka.

Osobe starije dobi često boluju od više bolesti, uzimaju više lijekova te je usklađivanje terapije kod njih ključno za održanje optimalnog stanja.

Prije svake primjene novog lijeka pa i bezreceptnog lijeka kupljenog u ljekarni potrebno je provjeriti kako međusobno djeluje sa propisanom svakodnevnom terapijom. Npr. ukoliko osoba u terapiji ima uveden lamotrigin, barbiturate ili karbamazepin za snižavanje povišene tjelesne temperature bolji izbor od paracetamola je ibuprofen jer ti lijekovi uz paracetamol povisuju rizik toksičnosti za jetru.

U interakcije s antiepilepticima često ulaze neki antidepresivi, antipsihotici, antibiotici, varfarin i neki lijekovi za smanjenje kiselosti želuca.

Žene reproduktivne dobi su posebno osjetljiva skupina

Naime, neki epileptici mogu povećati rizik oštećenja ploda 2-3 puta dok s druge strane neliječena i nekontrolirana bolest taj rizik dodatno povećava. Zbog toga je kod žena koje planiraju trudnoću izuzetno važno na vrijeme uskladiti terapiju kako bi se rizici za dijete maksimalno smanjili.

Za lamotrigin i levetiracetam se smatra da ne povećavaju rizik oštećenja ploda. Budući da je nedostatak folne kiseline jedan od potencijalnih mehanizama štetnosti antiepileptika, trudnicama se preventivno uvodi uzimanje folne kiseline u dozi 4-6 mg dnevno.

Kao metoda kontracepcije kod žena generativne dobi koje uzimaju antiepileptike preporučuje se nehormonska kontracepcija. Zbog interakcija nekih antiepileptika s nekim kontraceptivima povećava se rizik neželjene trudnoće (karbamazepin, fenobarbital, fenitoin) ili se smanjuje učinkovitost lijeka u kontroli napadaja (lamotrigin).

U više od dvije trećine bolesnika bolest se uspješno liječi lijekovima. Liječenje je dugotrajno, a smatra se da je izlječenje nastupilo ukoliko osoba nije imala napada dulje od deset godina, te ukoliko nema drugih rizika za stvaranje novih napada. Kod pojedinih pacijenata koji ne reagiraju na liječenje lijekovima poduzima se neurokirurško liječenje.