Eto, i to je ostalo iza nas… Utakmica svih utakmica u svijetu NK Kurilovca, utakmica koja je intrigirala velikogoričku, ali i hrvatsku javnost, utakmica koja će ući u povijesne knjige. Iščekivanje je trajalo mjesecima, još od trenutka kad su kuglice ždrijeba četvrtfinala Kupa Hrvatske spojile Dinamo i Kurilovec, svoj vrhunac to je iščekivanje dosegnulo u posljednjih nekoliko dana, a nakon što je utakmica konačno i odigrana, Kurilovčani imaju sve moguće razloge da budu ponosni.

Ispali su od Dinama, izgubili 2-0 i tako okončali bajku koja je počela u Zemuniku, a nastavljena domaćim pobjedoma protiv Oriolika i protiv prvoligaša Istre 1961, ali Kurilovčani su ostvarili svoj cilj.

– Želim da svi zajedno, kad utakmica završi, možemo pogledati jedni druge u oči – rekao je trener Senad Harambašić uoči utakmice, a to je na koncu i dobio.

Dinamo je svoje golove zabio iz prve dvije prilike koje je uspio stvoriti, pogađali su Monsef Bakrar u 24. i mladi Patrik Horvat u 30. minuti, a na tome je i stalo. Ako je netko strahovao od rezultatske katastrofe, od nekakvog potopa s velikom razlikom, Kurilovčani su dokazali da za strahovanje nije bilo povoda. I na ovakvom stadionu, protiv ovakvog protivnika, bili su u stanju igrati nogomet, parirati moćnom Dinamu i na kraju upisati vrlo prihvatljiv poraz.

Kurilovčani su se prezentirali na jako lijep način, no čudesni prolaz dalje ostao je samo san… Foto: Josip Mikačić/PIXSELL

Imao je i Kurilovec jednu lijepu kombinaciju, u 50. minuti maksimirske tribine zapljeskale su akciji koja je počela od golmana Leona Išeka, pa preko nekoliko igrača stigla do protivničke polovice, a šteta je jedino što završnica Matea Pršira nije bila samo za nijansu bolja. Ne bi se ništa bitno promijenilo ni da je taj udarac ušao, jer Dinamo je prolazak u polufinale osigurao rutinski, igrajući koliko je potrebno, i to s velikim brojem juniora u kadru, ali opet je šteta…

Iako, razočaranih na kraju nije bilo. Ni na terenu, ali ni na tribinama. Kadrovi koji su kreirani na maksimirskom jugu ostat će također zapisani za povijest, jer ove se srijede poslijepodne “Gorica preselila na Maksimir”. Debelo iznad tisuću ljudi došlo je pogledati svoje miljenike iz kvarta, dečke koji su na ovu utakmicu došli nakon što su odradili posao u banci, na baušteli ili gdje već, a to je svakako događaj vrijedan zapisivanja u povijesne knjige.

Doista je na trenutke čovjek imao osjećaj da je na južnoj tribini pola Gorice, toliko se poznatih lica moglo vidjeti, susresti, razmijeniti dojmove… I mlado i staro, i žene i muškarci, i košarkaši i rukometaši, i roditelji s djecom i dečki s djevojkama, svi su željeli biti dio ovoga događaja. I svi su uživali. Bez obzira na rezultat, bez obzira na hladnoću i vjetar u završnici utakmice, čak i nekoliko kapi kiše, nikome nije palo napamet otići prije nego što su igrači i stožer Kurilovca došli pod tribinu i zahvalili na podršci.

Sutra će se još prepričavati doživljaji i dojmovi, mentalne slike ostat će negdje zapisane, a Kurilovčani će – krenuti dalje. Maksimir se smjestio između Mača i Bistre, koja slijedi već za vikend, kad će ova nogometna bajka i službeno završiti.

Bravo, Kurilovčani!

Gorica je pobjedom u Varaždinu rezultatom 3:1 izborila plasman u svoje treće polufinale Hrvatskog nogometnog kupa.

U prethodna dva nastupa među četiri najbolje momčadi natjecanja Velikogoričani su oba puta igrali u gostima te su zaustavljeni porazima od Dinama i Hajduka. Ovoga puta u klubu s posebnom pozornošću iščekuju izvlačenje parova, nadajući se povoljnijem raspletu.

Naime, moguće prvo domaće polufinale značajno bi povećalo izglede Gorice za plasman u svoje prvo finale Hrvatskog nogometnog kupa.

U Gorici se zato s optimizmom čeka ždrijeb i rasplet koji bi mogao donijeti novu priliku za iskorak u završnicu natjecanja.

Četvrtfinalna utakmica Hrvatskog nogometnog kupa između Dinama i Kurilovca na stadionu Maksimir započela je emotivnim trenutkom kada je početni udarac izveo naš Ivan Šćepina, nekadašnji igrač juniorske momčadi Kurilovca.

4.3.2026. – Stadion Maksimir, Zagreb, Hrvatska – SuperSport Hrvatski nogometni kup 2025/2026, cetvrtfinale, GNK Dinamo – NK Kurilovec. Photo: Josip Mikacic/PIXSELL

Publika je Šćepov udarac ispratila pljeskom, nakon čega je krenula utakmica.

Zagrebačka županija otvorila je javne natječaje ukupne vrijednosti 317.570 eura namijenjene udrugama iz područja poljoprivrede, lovstva i ribarstva, a prijave su moguće još danas i sutra, do 5. ožujka 2026. godine.

Za udruge u poljoprivredi i ruralnom razvoju osigurano je 105.000 eura, dok je za projekte u lovstvu predviđeno 160.000 eura za unapređenje infrastrukture u lovištima. Za ribarstvo je izdvojeno 60.000 eura, namijenjenih uređenju vodotoka i jezera, organizaciji manifestacija te izradi potrebne dokumentacije.

Na natječaje se mogu prijaviti udruge i savezi s područja Zagrebačke županije, a maksimalni iznosi potpora ovise o vrsti prijavitelja i programu te se kreću od 4.000 do 13.200 eura, odnosno do 12.500 eura za LAG-ove.

Više informacija možete naći ovdje.

Hitna pomoć i prijevoz pacijenata, tema je za koju smo već počeli osjećati da iskače iz paštete. Sve se odvijalo iznenada, a ni nove odluke nisu dolazile ništa sporijim tempom. Naime, zbog opterećenosti bolničkog prijema na Rebru i smanjenih kapaciteta uslijed obnove, Ministarstvo zdravstva prvo je naložilo da se velikogorički pacijenti voze u KB Dubrava. Ubrzo je došla nova odluka da će se ipak raspodjela prebaciti na više bolnica, među kojima su bile KBC Sestre milosrdnice te Klinička bolnica Sveti Duh.

Odluke su se mijenjale u kratkom razdoblju, a prema riječima voditelja velikogoričke hitne službe Siniše Goluba, dr. med., spec. OM i HM, sve je počelo jednim mailom.

“Mi smo bili iznenađeni jer smo dobili samo mail da se od danas događa to i to. Prvo smo preusmjereni u Dubravu, ali onda je Dubrava pod nasrtajem svih pacijenata koji su dolazili, bila preopterećena i otkazivali su im sustavi, ne samo ljudski nego i tehnički. Onda smo preusmjereni na druge tri bolnice. To je bilo sve lijepo zamišljeno, međutim mi nismo znali uzrok tome, a to smo kasnije kroz razgovor saznali, da se Rebro uređuje, da je kapacitet prijema s 1800 kreveta spao na 800 kreveta”, objašnjava Golub.

Problem je nastao zbog nejasnoća u samoj uputi. “Sami mail je napisan vrlo kratko i jasno, ali dao je širinu za razne interpretacije. Pa su si bolnice to prevele onako kako njima paše. Npr. dođu dva pacijenta, pa jedan mora u drugu bolnicu. Nikom to nije baš logično, a najmanje onom tko je pogođen, tj. pacijent”.

Dodaje da struka na terenu prije donošenja odluka nije bila konzultirana. “Prije toga nas nitko nije kontaktirao da bi saznao neke statističke podatke. Dakle to su ljudi koji dolaze na kontrole, preglede ili ih njihovi doktori opće medicine voze taj dan u bolnicu”.

Velikogorička hitna je ionako odgovorna za manji dio ukupnih pacijenata koji dolaze u bolnicu, no uvođenje novih ruta dodatno je opteretilo timove. “Ako odete na Rebro i niste ništa s time obavili, naš tim sjedi na hodniku sat vremena dok se negdje oslobodi krevet. Tek kada je pacijent predan u bolničku ustanovu, nama završava intervencija, a ne onog trenutka kad smo se pokrenuli prema bolnici”, objašnjava Golub

Premda je komunikacija bila puno šumova, posebno ističe angažman gradonačelnika koji se pobrinuo da sve krene u boljem smjeru.

“Nakon konkretnih mjera i angažmana našeg gradonačelnika, komunikacija je značajno poboljšana. On osobno je svojim zalaganjem razriješio na dobrobit građana Velike Gorice tu cijelu situaciju. Mislim da je kasnije kad se bura podigla, kad je prešlo sve neku granicu tolerancije prema građanima Velike Gorice, on odigrao veliku, čak i najveću ulogu. Za to mu je trebala i informacija sa same hitne pomoći, pa sam i ja bio uključen, na čemu mu zahvaljujem jer mi je pružena mogućnost da objasnim u razgovoru sa samom ministricom gdje je ustvari problem. Komunikacija je kasnije bila sasvim u redu. Kad smo mi saslušani sa zdravstvenog aspekta i aspekta statističkog pritiskom na same bolnice”.

Promjene su značile i dulje izbivanje timova s terena, što se posebno osjetilo kod udaljenih naselja Velike Gorice. “Dubranec, Pokupsko, to nije manje od 20 km blizu nas. Ovo je inače posao u kojem imate puno izazova. Onda vam ovakve turbulencije nimalo ne pogoduju jer produžuju naše vrijeme dolaska, zbrinjavanja pacijenta i prelaska do bolnice”.

Osim logističkih problema, promjene su stvorile i dodatni psihološki pritisak na djelatnike. Golub opisuje svakodnevni rad hitne kao stihijski i nepredvidiv: “Svaka minuta je važna. A kad se pravila mijenjaju iz dana u dan, to dodatno opterećuje tim. Tek kad pacijenta predamo u bolničku ustanovu, nama završava intervencija, a ne onog trenutka kad smo se uputili prema bolnici. Svaka minuta manje je više vremena posvećeno na sljedeću intervenciju ili odmor koji zaslužujemo nakon same intervencije”.

Najviše su, ističe, nezadovoljstvo osjetili građani. “Najteže je bilo što je nastala greška u komunikaciji, ali isto tako i nepravda prema građanima Velike Gorice i oni su to osjetili, komentirali su da se osjećaju kao građani drugog reda i s pravom su to rekli. Mi tu nismo mogli ništa kao hitna pomoć. Nismo se nigdje oglasili, ali daleko od toga da se ne bi složili s građanima, njihovim očekivanjima i nezadovoljstvom koje su pokazali”.

Također dodao je da građani isto tako ne razumiju uvijek s čime se oni suočavaju na terenu. “Mislim da su ovakvi razgovori uvijek potrebni i najčešće prigovori koje dobijem, volim da su usmeni i da su isti dan jer tad im najbolje mogu pomoći. Kasnije istraživanje što je tko radio i kad, naravno da mogu provesti, ali najviše volim dati konkretan odgovor za datu situaciju u datom trenutku. U prosjeku treba 20-ak minuta da dođemo do pacijenta, to znači da smo kod nekog došli za 5, a kod nekog za 40 minuta”. 

Nakon angažmana gradonačelnika, situacija se stabilizirala. “Jako smo zadovoljni, sve se vratilo na staro, to ne znači uvijek loše, nekad je i dobro. Mi kao zdravstveni radnici smo navikli na prilagođavanje. Zadovoljni smo s ovim rješenjem, to je nešto što smo priželjkivali, kao građani Velike Gorice i kao oni koji se brinu o njihovom zdravlju”.