Gorica je pobjedom u Varaždinu rezultatom 3:1 izborila plasman u svoje treće polufinale Hrvatskog nogometnog kupa.

U prethodna dva nastupa među četiri najbolje momčadi natjecanja Velikogoričani su oba puta igrali u gostima te su zaustavljeni porazima od Dinama i Hajduka. Ovoga puta u klubu s posebnom pozornošću iščekuju izvlačenje parova, nadajući se povoljnijem raspletu.

Naime, moguće prvo domaće polufinale značajno bi povećalo izglede Gorice za plasman u svoje prvo finale Hrvatskog nogometnog kupa.

U Gorici se zato s optimizmom čeka ždrijeb i rasplet koji bi mogao donijeti novu priliku za iskorak u završnicu natjecanja.

Četvrtfinalna utakmica Hrvatskog nogometnog kupa između Dinama i Kurilovca na stadionu Maksimir započela je emotivnim trenutkom kada je početni udarac izveo naš Ivan Šćepina, nekadašnji igrač juniorske momčadi Kurilovca.

4.3.2026. – Stadion Maksimir, Zagreb, Hrvatska – SuperSport Hrvatski nogometni kup 2025/2026, cetvrtfinale, GNK Dinamo – NK Kurilovec. Photo: Josip Mikacic/PIXSELL

Publika je Šćepov udarac ispratila pljeskom, nakon čega je krenula utakmica.

Zagrebačka županija otvorila je javne natječaje ukupne vrijednosti 317.570 eura namijenjene udrugama iz područja poljoprivrede, lovstva i ribarstva, a prijave su moguće još danas i sutra, do 5. ožujka 2026. godine.

Za udruge u poljoprivredi i ruralnom razvoju osigurano je 105.000 eura, dok je za projekte u lovstvu predviđeno 160.000 eura za unapređenje infrastrukture u lovištima. Za ribarstvo je izdvojeno 60.000 eura, namijenjenih uređenju vodotoka i jezera, organizaciji manifestacija te izradi potrebne dokumentacije.

Na natječaje se mogu prijaviti udruge i savezi s područja Zagrebačke županije, a maksimalni iznosi potpora ovise o vrsti prijavitelja i programu te se kreću od 4.000 do 13.200 eura, odnosno do 12.500 eura za LAG-ove.

Više informacija možete naći ovdje.

Hitna pomoć i prijevoz pacijenata, tema je za koju smo već počeli osjećati da iskače iz paštete. Sve se odvijalo iznenada, a ni nove odluke nisu dolazile ništa sporijim tempom. Naime, zbog opterećenosti bolničkog prijema na Rebru i smanjenih kapaciteta uslijed obnove, Ministarstvo zdravstva prvo je naložilo da se velikogorički pacijenti voze u KB Dubrava. Ubrzo je došla nova odluka da će se ipak raspodjela prebaciti na više bolnica, među kojima su bile KBC Sestre milosrdnice te Klinička bolnica Sveti Duh.

Odluke su se mijenjale u kratkom razdoblju, a prema riječima voditelja velikogoričke hitne službe Siniše Goluba, dr. med., spec. OM i HM, sve je počelo jednim mailom.

“Mi smo bili iznenađeni jer smo dobili samo mail da se od danas događa to i to. Prvo smo preusmjereni u Dubravu, ali onda je Dubrava pod nasrtajem svih pacijenata koji su dolazili, bila preopterećena i otkazivali su im sustavi, ne samo ljudski nego i tehnički. Onda smo preusmjereni na druge tri bolnice. To je bilo sve lijepo zamišljeno, međutim mi nismo znali uzrok tome, a to smo kasnije kroz razgovor saznali, da se Rebro uređuje, da je kapacitet prijema s 1800 kreveta spao na 800 kreveta”, objašnjava Golub.

Problem je nastao zbog nejasnoća u samoj uputi. “Sami mail je napisan vrlo kratko i jasno, ali dao je širinu za razne interpretacije. Pa su si bolnice to prevele onako kako njima paše. Npr. dođu dva pacijenta, pa jedan mora u drugu bolnicu. Nikom to nije baš logično, a najmanje onom tko je pogođen, tj. pacijent”.

Dodaje da struka na terenu prije donošenja odluka nije bila konzultirana. “Prije toga nas nitko nije kontaktirao da bi saznao neke statističke podatke. Dakle to su ljudi koji dolaze na kontrole, preglede ili ih njihovi doktori opće medicine voze taj dan u bolnicu”.

Velikogorička hitna je ionako odgovorna za manji dio ukupnih pacijenata koji dolaze u bolnicu, no uvođenje novih ruta dodatno je opteretilo timove. “Ako odete na Rebro i niste ništa s time obavili, naš tim sjedi na hodniku sat vremena dok se negdje oslobodi krevet. Tek kada je pacijent predan u bolničku ustanovu, nama završava intervencija, a ne onog trenutka kad smo se pokrenuli prema bolnici”, objašnjava Golub

Premda je komunikacija bila puno šumova, posebno ističe angažman gradonačelnika koji se pobrinuo da sve krene u boljem smjeru.

“Nakon konkretnih mjera i angažmana našeg gradonačelnika, komunikacija je značajno poboljšana. On osobno je svojim zalaganjem razriješio na dobrobit građana Velike Gorice tu cijelu situaciju. Mislim da je kasnije kad se bura podigla, kad je prešlo sve neku granicu tolerancije prema građanima Velike Gorice, on odigrao veliku, čak i najveću ulogu. Za to mu je trebala i informacija sa same hitne pomoći, pa sam i ja bio uključen, na čemu mu zahvaljujem jer mi je pružena mogućnost da objasnim u razgovoru sa samom ministricom gdje je ustvari problem. Komunikacija je kasnije bila sasvim u redu. Kad smo mi saslušani sa zdravstvenog aspekta i aspekta statističkog pritiskom na same bolnice”.

Promjene su značile i dulje izbivanje timova s terena, što se posebno osjetilo kod udaljenih naselja Velike Gorice. “Dubranec, Pokupsko, to nije manje od 20 km blizu nas. Ovo je inače posao u kojem imate puno izazova. Onda vam ovakve turbulencije nimalo ne pogoduju jer produžuju naše vrijeme dolaska, zbrinjavanja pacijenta i prelaska do bolnice”.

Osim logističkih problema, promjene su stvorile i dodatni psihološki pritisak na djelatnike. Golub opisuje svakodnevni rad hitne kao stihijski i nepredvidiv: “Svaka minuta je važna. A kad se pravila mijenjaju iz dana u dan, to dodatno opterećuje tim. Tek kad pacijenta predamo u bolničku ustanovu, nama završava intervencija, a ne onog trenutka kad smo se uputili prema bolnici. Svaka minuta manje je više vremena posvećeno na sljedeću intervenciju ili odmor koji zaslužujemo nakon same intervencije”.

Najviše su, ističe, nezadovoljstvo osjetili građani. “Najteže je bilo što je nastala greška u komunikaciji, ali isto tako i nepravda prema građanima Velike Gorice i oni su to osjetili, komentirali su da se osjećaju kao građani drugog reda i s pravom su to rekli. Mi tu nismo mogli ništa kao hitna pomoć. Nismo se nigdje oglasili, ali daleko od toga da se ne bi složili s građanima, njihovim očekivanjima i nezadovoljstvom koje su pokazali”.

Također dodao je da građani isto tako ne razumiju uvijek s čime se oni suočavaju na terenu. “Mislim da su ovakvi razgovori uvijek potrebni i najčešće prigovori koje dobijem, volim da su usmeni i da su isti dan jer tad im najbolje mogu pomoći. Kasnije istraživanje što je tko radio i kad, naravno da mogu provesti, ali najviše volim dati konkretan odgovor za datu situaciju u datom trenutku. U prosjeku treba 20-ak minuta da dođemo do pacijenta, to znači da smo kod nekog došli za 5, a kod nekog za 40 minuta”. 

Nakon angažmana gradonačelnika, situacija se stabilizirala. “Jako smo zadovoljni, sve se vratilo na staro, to ne znači uvijek loše, nekad je i dobro. Mi kao zdravstveni radnici smo navikli na prilagođavanje. Zadovoljni smo s ovim rješenjem, to je nešto što smo priželjkivali, kao građani Velike Gorice i kao oni koji se brinu o njihovom zdravlju”.

Iskreno, ponosan sam na ovu knjigu i na povijesni doprinos koji mogu dati kao amater. Ljudski sam zadovoljan što sam dao svoj doprinos selu i i cijelome kraju, pogotovo zato što brojna mjesta u okolici nemaju svoje povjesnice. Kroz knjigu sam pokušao zapisati povijest mjesta kroz više stoljeća, a zbog oskudnog izvora informacija zapravo se najviše odnosi na posljednjih 200 godina…, priča nam Đuro Mesić dok u rukama drži tvrdo ukoričenu ediciju pod nazivom “Novo Čiče”.

Slavonac je, iz Požege, ali Đuro je u rekordnom roku postao Turopoljac. S obzirom na način na koji se uključio u društveni život sela, ali i Velike Gorice, s obzirom na knjigu koju drži u rukama, teško je shvatiti da ovdje nije ni puna dva desetljeća.

– Da, prije 19 godina život me doveo u ovaj kraj. Budući da su u to vrijeme djeca bila u Zagrebu, supruga i ja željeli smo im biti bliže, pa smo iz Požege doselili u Turopolje, točnije u Novo Čiče. Zašto baš Čiče? Zato što je ta kuća, od svih koje smo gledali, jedina imala čiste papire… Eto, zapravo slučajno – govori Đuro.

– Brzo sam se uklopio u zajednicu, stariji ljudi, moji novi susjedi, prihvatili su me jako lijepo. Uključio sam se u nogomet, kojeg sam nekoć i igrao, ali bio i u drugim ulogama u Požeštini, a završio sam u rukometnom klubu. Želio sam pomoći koliko mogu, kroz poznanstva iz cijelog mog životnog puta. Kroz tvornicu Zvečevo, a kasnije i kroz rad na razminiranju, taj me moj životni put vodio po cijeloj Hrvatskoj, upoznao sam jako puno ljudi…

I gdje god je došao, gdje god se predstavio, svrstavali su ga među Ličane, što se pokazalo kao ključan “okidač”.

– Domovinski rat me osvijestio po pitanju moga porijekla, utjecao na mene kao čovjeka, ali i pisca. Moji preci su, naime, u Slavoniju došli prije 170 godina i tamo su smatrani starosjediocima. Tijekom rata kao pirotehničar sam radio na čišćenju oslobođenih područja i put me odveo prvo u Karlovac, a zatim i u zadarsko zaleđe, nakon akcije Maslenica. I na svim su me tim mjestima ljudi koje bih upoznao smještali među Ličane, odnosno na prostor Brinja. A ja sam bio uvjeren da s Likom nemam nikakve veze. I to me potaknulo da počnem istraživati moje prezime, odnosno rodoslovlje. Kako sam imao puno poznanstava, čak i u policiji, dao sam si truda i svojom upornošću sam uspio saznati odakle su moji preci – objašnjava Đuro.

Na posao se bacio vrlo ozbiljno.

– Skupljao sam građu i materijale, ali bio sam neuk u tom području. Obratio sam se profesoru Enveru Ljuboviću iz Senja, koji je dosta pisao o Mesićima i o Lici općenito, i kad je vidio sve što sam skupio, sva moja saznanja, rekao mi je da to ni slučajno ne smije ostati u ladici, morate napisati knjigu. Gledao sam ga u čudu, gdje ću ja napisati knjigu, no odmah mi je rekao da će mi pomoći, a uputio me i na doktora povijesti Željka Holjevca u Zagrebu. Obratio sam se profesoru Holjevcu, puno mi je pomogao, i ja sam složio rodoslovlje svoje obitelji – ističe Mesić i nastavlja:

– Došao sam do podataka da su moji porijeklom iz Brinjske Kamenice, te da su u Slavoniju doselili krajem 1853. godine, budući da sam našao dokumente u kojima stoji što su sve kupili po dolasku u Požegu. To klupko se odmotalo i ja sam odlučio napisati knjigu. Gospodin Holjevac tu je napravio ogroman posao, a nakon svega je i promovirao knjigu. I tako je krenulo…

A kad je krenulo, Đuro više nije znao stati.

– Drugu knjigu napisao sam povodom 50 godina mog nogometnoga kluba, NK Golobrdci. Nakon toga napisao sam i tri knjige o ličkoj župi i mjestu Podlapača, iz koje porijeklo vuče otac moje supruge. Kao dijete od šest godina ostao je bez oca, majka se udala u Slavoniju i on više nikad nije bio u tome mjestu. Nije poznavao ni svoju rodbinu, a kako sam baš tamo radio na razminiranju, počeo sam kopati i o tome. Mjesto je to koje je 1900. godine imao tri tisuće stanovnika, a danas ih ima manje od stotinu… Puno ljudi iz dijaspore, među kojima je i američki senator Mark Bebich, javljaju mi se i traže knjige, a pomogao sam mnogima i kod dobivanja hrvatske putovnice. Ja sam vam u Hrvatskoj postao sinonim za Podlapaču…

Pogađate, tek rođeni skriboman na tome nije stao.

– Sva podrška koja je dolazila ohrabrila me da napišem knjigu i o svom rodnom selu Golobrdci, kao i o selu Donji Emovci, rodnom selu moje majke. Nakon svega toga, na nagovor župnika u Požegi, napisao sam knjigu o mjestu značajnom po monsinjoru Jozi Devčiću, koji je svojevremeno bio u zatvoru zbog mozaika posvećenog kardinalu Stepincu.

Screenshot

Nakon svega, vrlo logičnom djelovala je ideja da napiše knjigu i o Novom Čiču.

– Nakon 19 godina života u Novom Čiču, smatrao sam da se i tome mjestu moram odužiti na neki način. Tim ljudima, mojim prijateljima, ali to je zapravo i doprinos Turopolju. Ovaj kraj ima svoje povjesnice još od starih vremena, ali o Novom Čiču u tim knjigama nema spomena zato što je neko vrijeme pripadalo prostoru koje se zvalo Zagrebačko polje – počinje Đuro opisivati svoje djelo.

– Susreo sam se usput s puno nedoumica, ali bio sam uporan kao i obično, pa sam uspio otkriti puno toga što je do sad bilo nepoznato. Imao sam i sreće u nesreći, budući da se zbog potresa morao rušiti stari vatrogasni dom, u čijim je temeljima bila sačuvana spomenica koja je otvorila cijelu priču. Moje sve knjige bazirane su na temeljnim dokumentima, a ne na rekla-kazala varijanti. Imao sam i sreću što sam došao do gospođe koja je sačuvala spomenicu škole, dosad nepoznatu. Na osnovu te spomenice mogao sam pisati o školi od osnivanja, jer tu su imena svih nastavnika, zapisi o svim zidanjima objekata, popisi svih ljudi vezanih za vatrogastvo… Tu su značajne i crkvene knjige, kroz koje možemo pratiti prezimena koja su tu živjela, ljude koji su sve to i stvarali. Danas je u Novom Čiču, zahvaljujući svim tim migracijama, jako malo prezimena iz tih dokumenata. Kroz knjigu sam ih sve spomenuo, sve koji su bili značajni za društveni život mjesta.

Jedan dio posebno je impresivan.

– U knjizi je i popis svih župnika od 1501. godine do danas, a o većini njih tu je i kratki životopis!

Štošta je Đuro otkrio i dokumentima potkrijepio, što važnost ove knjige diže na ozbiljnu razinu.

– Dosad je bilo nepoznato i da je u Novom Čiču 1896. godine osnovano pjevačko društvo “Javor”. Bilo je aktivno do drugog svjetskog rata, a nakon rata je osnovano Kulturno-umjetničko društvo Antun Cvetković. Nakon dužeg prekida, prije 20 godina osnovano je KUD Čiče, a jedan sam i od autora knjige o tih prvih 20 godina Društva. Kulturni život u Novom Čiču, dakle, traje već 130 godine – priča Đuro i nastavlja:

– Prvi zapisi o Novom Čiču postoje još iz 1210. godine, a crkveni dokumentni Župu spominju od 1334. godine. To su najstariji zapisi o mjestu koje sam uspio pronaći.

Detalja je u cijeloj priči koliko ti srce želi…

– Puno toga vezano je uz industrijski razvoj, uz grofove koji su držali ove posjede i tvornici koja je bila u Želinu, izdvojenom grofovskome mjestu par kilometara sjevernije od Novog Čiča. Samo mjesto imalo je značaj zbog tvornice pjenice, metli i četki, koja je bila u Čiču od 1870-ih godina. Ta je tvornica bila značajna za cijeli kraj, budući da je tu bilo puno zaposlenih, koji su tu radili, živjeli i ostajali živjeti, stvarali obitelji. Razvojem tvornice počele su i migracije u Novo Čiče. Uz to, tvornica je bila značajna i za Veliku Goricu, jer konjski tramvaj kojnača i uveden je zbog radnika koji su putovali na posao u Novo Čiče. Kojnača je imala tri stanice u Velikoj Gorici i jednu, posljednju, ispred tvornice. Tramvaj je krenuo 1907. godine, a postoje i pisani tragovi koliko je tereta prevezeno, koliko je putnika prevezeno, tu su i financijski podaci, cijelo poslovanje… To je trajalo sve do pred drugi svjetski rat, kad je postao neisplativ.

Tu je i industrijski dodatak:

– Došao sam i do podatka da se u Čiču proizvodio šećer, ali nisam uspio pronaći nikakav dokument o tome. Uz to, u krugu tvornice bila je i najveća mljekara u kraju, koja je imala svoje trgovine i u Zagrebu.

Ukratko, u selu se dobro živjelo.

– Čiče je u to vrijeme imalo i svoje trgovine, a i danas imamo trgovinu u kući u kojoj je bila prva trgovina u mjestu, stara 120 godina. Bilo ih je više, što znači da je kraj bio dosta razvijen, zahvaljujući u prvom redu industriji. Poljoprivreda je bila beznačajna, jer ovo su bila naplavna područja i kopanjem kanala oko grada, ali i oko Čiča, isušivao se prostor, davala prilika za veću poljoprivredu i za veće naseljavanje.

Česte poplave bile su ozbiljan problem za cijeli kraj, ali ljudi su se snalazili.

– Kod izgradnje druge osnovne škole, ali prve građevine koja je građena s namjenom da bude škola, zbog čestih poplava su je izdigli za jedan metar, što je značajno poskupilo cijeli posao. Prva zgrada škole, otkupljena od grofa Erdödyja krajem 18. stoljeća, danas je obnovljeni dom KUD-a Čiče… Ali da, poplave su stvarale velike probleme, imamo i neke povijesne razine tih poplava, a imamo i zapise da je jedne godine župnik išao blagoslivljati kuće čamcem!

Većina kulturnih i društvenih aktivnosti u selu vezana je uz župnike, koji su imali i svoj izvor financiranja.

– Došli smo i do spoznaja da je u Župi bio organiziran Caritas, da je postojao pjevački zbor, ali i da je Župa imala svoje veliko gospodarstvo. Na taj način župnik je i održavao objekte. Imali su vinograde na bregima, oranice, šume… Župljani su pomagali u tome, a Župa se tako financirala, tako su i građeni razni objekti, prije svega kapelice. Crkva je nekad, naravno, bila drvena, a 1905. izgrađena je kapelice Ranjenog Isusa, koja je bila proštenište za cijeli ovaj kraj. Tu su dolazili ljudi izdaleka – kaže Đuro pa nastavlja:

– Dvaput je u Novom Čiču bio i kardinal Stepinca, prvo 1938. godine, pa opet za vrijeme rata. Dolazio je zbog blagoslova obnovljene župne crkve, a zatim povodom krizme. Na ulazu u selo, na današnjem raskršću kod Konzuma, bio je slavoluk i tu se dočekivalo velike uzvanike poput njega. Pješke bi se išlo kroz selo u procesiji, sve do crkve. Ako bi biskupi dolazili s druge strane, slavoluk se radio na mostu u Jagodnom… Na odlasku se uzvanika pješke ispraćalo do izlaza iz sela.

Screenshot

Najstarije društvo u Novom Čiču je vatrogasno društvo.

– Osnovano je 1985. godine uz pomoć školskih i vjerskih struktura. Prvi predsjednik vatrogasnog društva bio je župnik, što govori o dobroj strukturi svih suradnji. Tvornica je imala svoje vatrogasce, no nakon nekih požara u mjestu pokazalo se da to nije dovoljno. Imamo i fotografiju prve pumpe, koja će biti izložena u novom vatrogasnom domu. U knjizi su popisani svi predsjednici, tajnici, komandiri, zamjenici…

Zapisao je Đuro Mesić u svojoj knjizi i sve važno za nogometni klub, osnovan 1948., kao i o tri godine starijem Lovačkom društvu Trčka, koje svoj dom ima u Bukevju. Tu su i fotografije narodnih nošnji stare i po stotinu godina, kao i zapisi o pjevačkom društvu “Javor”, KUD-u Antun Cvetković i današnjem KUD-u Čiče te nekadašnjoj udruzi žena i današnjem Društvu žena Novo Čiče, ali i sve važno o Čičkim novostima, seoskim novinama koje je početkom ovoga stoljeća izdavao mjesni odbor. Uz sve ostalo, tu je i popis poginulih iz Župe u posljednja tri rata.

– U prvom svjetskom ratu Župa je imala 38 poginulih, a u drugom 42. U Domovinskom ratu poginuo je jedan župljanin, Stjepan Zubek iz Ribnice – zaključuje Đuro svoju priču o skribomaniji, lokalpatriotizmu s više adresa i, prije svega, doprinosu povijesti našega kraja.

Hvala, gospon Đuro!

Legenda o jezeru: Od oranica do kupališta na koje svi dolaze

Naravno, priča o Novom Čiču ne može proći bez jezera Čiče, za mnoge prvu asocijaciju na ovo mjesto.

– Jezero je nastalo kopanjem šljunka za potrebe izgradnje Velike Gorice. Do sedamdesetih godina tamo su bile oranice, zna se i kad je i tko otkupljivao tu zemlju, a onda je krenulo kopanje… Na širem području Gorice u to je vrijeme bilo više jezera, to je poznata stvar, i sva ona bila su istovremeno i kupališta. Tako je bilo i u Novom Čiču, gdje se jezero širilo, pa je brzo niknuo i kafić, i kabine za presvlačenje… Na jezeru su se održavale i utrke čamaca, tako da su tu bile i tribine, mnogi i dalje pamte Čič Beach. Za to kupalište znali su i moji prijatelji iz Požege koji su studirali u Zagrebu, svi su dolazili.