Kada je davne 1988. godine u Njemačkoj kupio prvi sat, David Dodić iz Buševca, nije mogao niti pomisliti da će taj sat postati njegova budućnost. Za vrijeme svog rada i života u Njemačkoj upoznao je čovjeka koji je na njega prenio ljubav prema antiknim satovima. Upravo oni već više od 20 godina okupiraju Davidovu pažnju te su postali važan segment njegova života.

– Bilo je to davno kada sam kupio svoj prvi sat. No, nakon nekog vremena “vura“ je stala i zamolio sam prijatelja koji se razumio u satove da ju pogleda i popravi. Tada me on naučio kako se to radi i tu se rodila ta ljubav prema satovima i njihovoj restauraciji – započinje nam David svoju priču.

Prvi sati koji je David kupio 1988. godine u Njemačkoj – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Na žalost, prijatelj koji ga je naučio tajnama tog zanata je preminuo, ali u nasljedstvo mu je ostavio nekolicinu satova i alat koji David i danas čuva.

– Kada sam se vratio u Hrvatsku 2016. godine, nisam imao gdje sa svim tim prikupljenim satovima pa smo prostor koji je nekada bio štala, preuredili i prenamijenili u radionu i prostor u kojem čuvam svoje primjerke. Danas brojim oko 150 satova. Radi se o selekciji satova iz 50-tih godina, od putnih do satova za kamine i spavaće sobe. Raznih su materijala poput mesinga, drva, sa staklom, a neki su i ručno oslikani – ističe ovaj strastveni hobist.

Svoje satove David kupuje na raznim sajmovima, uglavnom onima koji imaju antikvitete, ali i od ljudi koji ih više ne žele.

Satovi sa staklenim zvonom – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Među njegovom kolekcijom nalaze se i neki posebni primjerci, poput velikog stojećeg drvenog sata koji krasi dnevni boravak kuće Dodić, a potječe iz 1940. godine. Osim njegovog specifičnog zvuka koji je poput crvenog zvona, ovaj je sat poseban i zbog težine utega. Naime, jedan njegov uteg teži čak 4,5 kilograma.

– Da bi sat u potpunosti funkcionirao svaki uteg mora biti točno precizan. Ako ima gram ili dva manje, sat neće raditi – stručno nam objašnjava David ističući kako je najstariji sat koji posjeduje minijatura crkvenog sata iz 16. stoljeća. U potpunosti je izrađen od željeza, ide na špagu, a utezi su mu kamen. Sve to David i supruga Nena, doznali su proučavajući stručne časopise i knjige kako bi saznali nešto više o svakom od satova koji posjeduju.

Davidova kupnja nikada nije ciljana, a uvijek kupi neispravne satove s namjerom da ih popravi i restaurira. Kaže kako su nekada satovi bili više na cijeni, dok se danas cijene kreću od oko 100 do 200 eura, najviše. Lošeg sata, dodaje David – nema.

– Meni su svi satovi dobri, nema niti jednog za kojeg bi rekao da nije dobar jednostavno me toliko privlače. Ne mogu vam to niti opisati. Kada popravim sat i krene kucati baš poput srca, sreća je neopisiva i taj osjećaj me u potpunosti ispunjava – s osmijehom će David, a dok priča o svojim satovima u oku mu se vidi istinska sreća i veselje.

Popravaljanje satova ga smiruje i opušta – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

– Neke stvari jednostavno moraš voljeti, inače to ne funkcionira. To je zapravo jedan jako precizan posao i mehanizam koji zahtjeva puno strpljenja. Ako se imalo živciraš, gotovo je. Ne radim ovo kako bih zaradio, već iz ljubavi i zadovoljstva – dodaje.

Sati, dani i mjeseci utkani su u svaki sat koji je prošao kroz te vrijedne ruke. Ponekad, Davidu u pomoć pri popravku priskoči i supruga Nena.

– Obično feder u satu zna stvarati probleme, pa tu uskočim kada treba pomoći i pridržati, jer za taj dio posla ipak treba više ruku. I sama volim satove. Jednostavno, daju mi tu neku toplinu, mir i zadovoljstvo. Uvijek se iznenadim svakom satu koji kupi, jer svaki je posebniji i drugačiji. No, mene više fascinira i zanima njihovo porijeklo jer svaki je sat različit i ima svoju priču. Rado bih da znamo što je prošao, gdje je bio i što je sve doživio – ističe Nena.

Mještani i prijatelji koji znaju čime se njihov susjed bavi su oduševljeni i često znaju donijeti svoj sat na popravak ili servis, a David ga s radošću prihvaća i odrađuje posao u kojem najviše uživa. Kolika je zapravo Davidova volja, ali i ljubav prema tome što radi pokazuje i nedavni slučaj kada mu je prijatelj donio sat na popravak.

– David bi ga najradije otvorio isti čas, istu sekundu bi pogledao što to ne štima s njim. Imam osjećaj da je to ponekad baš kao što se malo dijete veseli čokoladi, tako se i on veseli kada vidi sat – sa smiješkom nam govori Nena.

David i sat koji je izradio vlastitim rukama – foto: Petra Škrinjarić/Citypotal.hr

Posebnu čar i vrijednost imaju još dva sata iz Davidove kolekcije. Njih je, naime, od postolja do posljednjeg kotačića, izradio sam, vlastitim rukama.

– Izradio sam ih još dok sam radio. Svaki dan kad bi došao s posla, poslije ručka i odmora, uzeo sam si dva ili tri sata vremena i bacio se u izradu. Nekako mi se čini da sam prije kada sam još radio imao više vremena nego sada kada sam u mirovini – šali se David.

Kada uđete u Davidovu radionicu ne možete ostati ravnodušni. Prostor je to koji odiše nekim prošlim vremenom, a svaki sat tajnu svoju čuva. Nikada u isto vrijeme ne rade svi, jer njihovu zvonjavu i kucanje, vjerojatno bi čulo cijelo selo. Baš poput susjedovog psa koji je prije nekoliko godina lajao i na samo nekolicinu puštenih satova.

– Tijekom zime satovi ne rade jer prostorija u kojoj se nalaze nije grijana. Zbog njihove starosti i materijala temperatura mora biti identična kako se ne bi stvarala kondenzacija i vlaga koja može naštetiti samom mehanizmu, ali i drvu. Po zimi ih ne diram previše, neke pustim da prorade koji nisu toliko osjetljivi – kaže, a ista ta prostorija prije dvije godine poslužila je i kao kulisa za snimanje video spota.

Kolekcija zidnih satova – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Osim toga, prije mjesec dana Davidovu radionu posjetila su i djeca iz drugog razreda Područne škole Buševec u sklopu terenske nastave. S obzirom na to da su učili o satovima, ovo im je bila idealna prilika da se upoznaju s mehanizmima, ali i da vide primjerke koje do sada nisu imali gdje vidjeti. A o satovima je ovaj njihov kolekcionar pričao i najmlađim mještanima u buševskom vrtiću.

Iako će ove godine proslaviti 70. rođendan, David će nastaviti sa svojim hobijem dokle god će ga služiti dobro zdravlje.

– Zadovoljan sam što sam izabrao taj hobi jer me popravljanje i boravak uz satove posebno opušta. Ponekad sjednem u prostoriju, pustim laganu glazbu i jednostavno uživam – zaključuje David, čuvar i restaurator satova.

Plastične vrećice, boce i slično smeće u jezercu u parku dr.Franje Tuđmana i nije neki šokantni pronalazak za djelatnike VG Čistoće. No, danas smo ih tamo zatekli prilično uzrujane. Naime, kako su nam ispričali, nepoznati vandali u jezero doslovno svakoga dana bace obližnji koš za smeće, a danas je ‘ulov’ bio posebno bogat – osim koša, tu su se našli i jedan stol iz nekog od obližnjih kafića i ni više, ni manje nego li Boltov električni romobil! Zbilja nevjerojatna scena usred vodene oaze u centru grada.

– Već tjedan dan netko namjerno baca taj koš za smeće u jezero ovdje u Tuđmanovom parku. Svaki dan, mi ga izvadimo i sutra opet isto. Ne znamo jel ‘osoba bolesna il’ se napiju, zdrogiraju i onda bacaju koš u fontanu i jezero. Ljudi onda tu nemaju gdje bacati smeće, nema koša. Izvukli smo sad i stol iz kafića, i Boltov romobil s punom baterijom, pa dajte si zamislite! Da nam je znati tko je da ga prijavimo policiji – ispričao nam je Darko Šešerin, čistač iz VG Čistoće, kojeg smo našli u akciji nesvakidašnjeg čišćenja s kolegama iz VG Komunalca.

Foto: Koš za smeće, stol iz kafića i Boltov e-romobil završili u jezercu na Tuđmancu/G.Kiš, cityportal.hr

Foto: Koš za smeće, stol iz kafića i Boltov e-romobil završili u jezercu na Tuđmancu/G.Kiš, cityportal.hr

Iza Stjepana Dobrenića, Darka Šešerina i Krunoslava Cvetkovića godine su rada provedenih na goričkim ulicama. Osim što brinu o čistoći grada, pronalaze i vraćaju građanima izgubljene stvari. Rade po svim vremenskim uvjetima, no nikada im nije problem napraviti dobar posao. I tako već zavidan broj godina. Naime, Darko kao čistač javnih površina radi već punih 28 godina, iza Krunoslava je 15, a Stjepana 12 godina rada. Naša kamera “uhvatila” ih je u poslu.

Velikogoričanin, poduzetnik Siniša Drobnjak, u petak 13. siječnja u 13 sati s parkinga Hipermarketa Interspar, kreće prema zadanom cilju u humanitarnoj akciji kroz sportski izazov pod nazivom ‘4x4x48’, koja se sastoji u tome da će trčati u Velikoj Gorici svaka četiri sata iznova i tako punih 48 sati kako bi podignuo i probudio svijest o potrebi potpore radu Judo kluba osoba s invaliditetom ‘Fuji’.

– Osim što sam poduzetnik, ujedno sam i član Rotary kluba Velika Gorica, pa smo nedavno imali već jednu akciju za taj jedinstveni klub u Hrvatskoj. Nevezano za Rotary, odlučio sam nešto napraviti osobno, jer ‘Fuji’ je po meni jedna od najljepših velikogoričkih priča.  Ta djeca nemaju priliku biti svoji, nemaju biti priliku ‘normalnim’ članovima društva zbog svojih ograničenja, a klub ‘Fuji’ je mjesto gdje mogu biti svoji, imaju priliku dosegnuti svoj potencijal. Mislim da je to jedno sigurno mjesto za njih, bez komentiranja i osuđivanja, to mi je vrijedno podržati. Znam koliko takva djeca imaju poteškoća u našem obrazovnom sustavu, nema dovoljno osobnih asistenata, prepušteni su sami sebi, a u tom klubu dobiju i emociju i dijele je s djecom koja s njima treniraju, a nemaju poteškoća. Sve se to umnožava, to ja tako vidim. Djeca mojih prijatelja treniraju s njima i sama kažu kako im je to iskustvo promijenilo život – priča nam Siniša Drobnjak.

Foto: Judo klub osoba s invaliditetom ‘Fuji’/FB

Svoju je akciju objavio putem društvenih mreža, a cilj mu je prikupiti početnih 3.000 eura, koji bi trebali prerasti u puno veću svotu.

– Dugoročni cilj je da dođemo do šest tisuća eura kako bismo putem našeg Rotarya aplicirali za projekt prema Rotary International za dodatnih 30 tisuća eura, a to je već ozbiljan financijski doprinos klubu ‘Fuji’ – otkriva.

Foto: Judo klub osoba s invaliditetom ‘Fuji’/FB

Stoga poziva sve koji mogu da mu se priključe u ovom sportskom izazovu humanitarnog karaktera, uz napomenu kako mu se možete pridružiti i putem video poziva, glavno je sudjelovati. Organizacijsku podršku pružit će mu njegova kćerka Emma.

– Izazov je vrlo jednostavan, sastoji se u tome da svaka četiri sata trebam pretrčati četiri milje, odnosno 6,4 kilometara i tako 48 sati. Krenut ću u petak, 13.siječnja u 13 sati s parkinga kod Hipermarketa Interspar, onda odmor do 17 sati, pa opet krećem u 21 sat navečer i tako 48 sati, pa i tijekom noći. Moram 12 puta zaredom istrčati tu dionicu. Nisam sportaš, privatni sam poduzetnik, sportom se bavim rekreativno, ali vjerujem da ću uz podršku svoje kćeri Emme to uspijeti. Njen je zadatak da me svaka četiri sata izbaci van, hahaha..Ona je podrška, da imam što pojesti, preobući i slično – kaže.

Foto: Siniša Drobnjak, velikogorički poduzetnik i humanitarac/privatni album

Ističe kako mu se već javilo nekoliko prijatelja koji će mu se pridružiti, a neki će se uključiti i iz inozemstva.

– Neki nisu u Hrvatskoj, pa ćemo se pratiti putem video poziva, poput moje prijateljice koja će trčati čak u Egiptu. Znači, pozivam sve koji žele sudjelovati bez obzira gdje se nalazili, samo neka se jave da se to zabilježi. Zadnjih par godina rekreativno se bavim trčanjem, ništa ozbiljno, ne ganjam rezultate, ovo je baš utrka izdržljivosti. Može se i prehodati, nikakav problem – poziva Drobnjak.

I za kraj smo ga pitali imali li kakve simbolike u ove dvije 13-stice, polazak 13. siječnja baš u 13 sati?

– Ne, nikakve, to je ispalo sasvim slučajno, jer mi to prvi slobodni petak. Osobno vjerujem u supjeh, jer 13 je moj sretni broj, možda mi to malo pomogne..Tko god je voljan mi se pridružiti, svi su dobrodošli. Mogu me kontaktirati preko Facebooka, a objavit ću i točne polaske, bila bi to lijepa priča za Veliku Goricu – završno poručuje humanitarac i poduzetnik, Siniša Drobnjak.

Donacije se prikupljaju putem platforme FundRazor.

Judo klub osoba s invaliditetom ‘Fuji’ osnovan je u kolovozu 2012. godine i prvi je takav registrirani klub u Hrvatskoj. U radu kluba sudjeluje oko 40 djece i mladih s cerebralnom paralizom, Down sindromom, intelektualnim teškoćama, motoričkim teškoćama, poremećajima autističnog spektra i dr.a, o čemu je pričala. Prošle su godine tako obilježili prvih 10 godina postojanja, a o svemu što su postigli pričala je osnivačica i predsjednica kluba, Marina Drašković. Članak možete pronaći OVDJE.

Punih 27 godina Mirjana Pontoni svjedočila je, i to iz prvog reda u sjedištu gradske vlasti, kao pročelnica Službe Gradskog vijeća, odnosno tajnica Vijeća, brojnim povijesnim trenucima našeg nekad malog, a danas sve većeg grada. Nije tu nedostajalo ni burnih političkih promjena, jer izmijenilo se na čelu našeg grada u samo nekoliko godina čak osam gradonačelnika! No, bilo je tu i puno radosnih trenutaka – osnivanje Grada Velike Gorice, prvog Statuta, brojnih gradskih ustanova…

S prvim danom ove godine otišla je u zasluženu mirovinu. Priča nam, uz smijeh, kako je primijetila da je sugrađani malo pozornije gledaju zadnjih mjesec dana, brojni joj i čestitaju, jer su putem portala i društvenih mreža doznali da ide u mirovinu, nakon što su se s njom javno oprostili i gradonačelnik Ačkar i predsjednik Gradskog vijeća Bekić, kao i svi gradski vijećnici na posljednjoj sjednici Gradskog vijeća u 2022.godini.

Otkrila nam je što će pamtiti i čemu se najviše veseli u novom životnom razdoblju. Iako nikada nije bila članica političke stranke, u gradskoj vlasti bila je bitan sudionik, i to od prvih dana.

– U Gradu Velikoj Gorici sam od njegovog osnutka, od 1995. godine. Radila sam u ovoj zgradi, ali u Poreznoj upravi, i trebali su pravnika za mjesto tajnika Gradskog poglavarstva. Nisam uopće znala u što idem, ali, iskreno, plaća je bila puno bolja nego u ministarstvu. I tak’ sam došla u grad. Kad je ukinuto Poglavarstvo, od 2006.godine sam tajnica Gradskog vijeća – priča nam.

U tom periodu izmijenilo se i puno šefova, gradonačelnici su se u jednom periodu mijenjali doslovno k’o na traci!

– Sa svima sam surađivala jednako. Prvi je bio Josip Bobesić, to je bilo jako turbulentno na početku, jer u četiri godine se izmijenilo osam gradonačelnika, i to je bilo vrlo teško za pratiti. To su izbori, pa izglasavanje nepovjerenja…. Od kad sam ja tu, toliko se zakon mijenjao, ali eto, i to smo pregrmili. Osnivali smo Grad, donijeli prvi Statut, pokretali Ustanovu za djecu, mlade i obitelj, Turističku zajednicu… To su dragi trenuci, kad stvarate nešto novo. Bilo nas je i puno manje, u Gradu smo pravnici bili samo Neven Karas i ja, a sad je to već nešto drugo. Uglavnom, ima i lijepih i ružnih i stresnih situacija, k’o i svugdje, ali sve je to za ljude. Svaki period je nosio nešto, imali smo dvaput i povjerenika Vlade, Gorica je zahtjevan grad, a čak su zbog nas mijenjali i neke zakone. Imali smo dosta situacije koje je rijetko koji grad imao. I nekako, kad sve prebrodimo i riješimo, osjetite zadovoljstvo. Bilo je itekako uzbudljivo, i stresno i lijepo, a o manje lijepom nećemo. Pamtim samo sretne dane! – diplomatski kaže.

Foto: Goga Kiš/Cityportal.hr

U gradskoj upravi kruži priča kako je Mirjana Pontoni jedna dosta stroga gospođa, kažemo joj, a ona se smije. No, razumije odakle takvo mišljenje i s time se u potpunosti slaže, jer “samo tako treba raditi i onda nema problema”.

– Ja ne bih rekla stroga, ali jednostavno želim da se poštuju propisi i zakoni. I znam da se to ne sviđa uvijek svakome, ali ako me pitaju za savjet, kažem što bi i kako trebalo napraviti. I teško odustajem od toga. Možda je tu ta moja strogoća. Ali, da bi tolike godine radili i da nema prigovora Revizije, morate voditi računa o svemu. Tako barem radimo mi ‘od nekada’, za ove mlade ne znam…

Brojni ju zbog njenog blagog naglaska smatraju Slavonkom, no iako je rođena u Vukovaru, ona je prava Dalmatinka. A čini se kako će sad puno više, ako ne i većinu vremena provoditi upravo na jednom dalmatinskom otoku.

– U Velikoj Gorici živim od 1981. godine, tu sam se doselila iz Zagreba. Kad sam završila fakultet, tu smo povoljnije kupili stan i nikad mi nije bilo žao, puno je mirnije. Srednju školu sam završila u Vinkovcima, ali nisam Slavonka. Mama je s Raba, a tata s Korčule, no kako su bili državni službenici, puno su se zbog službe selili, pa sam se ja tako rodila u Vukovaru. Prvi razred završila u Županji, pa smo došli u Vinkovce, gdje sam završila srednju školu, a nakon toga su slijedili Zagreb i Velika Gorica.

FOTO: sjednica Gradskog vijeća, Aktualni sat/Petra Škrinjarić, cityportal.hr

Kćerka jedinica Lana, inženjerka biologije, živi u obiteljskoj kući na Rabu, tamo se zaposlila i udala.

– Imam i jednog unuka, Lovro ima devet i pol godina i najveće veselje mi je što ću u mirovini imati više vremena biti s njim. Budući da su daleko, sve se svodilo na godišnje odmore, koji su rijetko bili ‘u komadu’, pokoji vikend. Sad me i on pita kad ću u mirovinu, da se više družimo. Evo, tome se zbilja veselim.

Za sve one koji ostaju iza nje ima i pokoji mudri savjet.

– Držati se propisa, zakona, i onda se ne bojite ničega. I sve je u redu. Uvijek se nađe način da se ostvari što se hoće, ali na jedan legalan način. Eto, to je moj savjet i tako se jedino može naprijed bez ikakvih problema. Nikad nisam bila član nijedne stranke, a život mi je obilježen politikom. Radila sam posao za koji sam plaćena, bez obzira tko je bio na vlasti. Po meni je to normalno, vi ste tajnik svih vijećnika, i onih na vlasti i u oporbi, treba imati tu ravnotežu – zaključuje.