Povežite se s nama

CityLIGHTS

Dragica i Vlado Ivaci – ljubavna priča koja traje već gotovo sedam desetljeća!

Dragica i Vlado još su se kao djeca igrali vjenčanja, no život im je pokazao kako im je zajednički ljubavni ples jednostavno – suđen! Ovo je njihova priča, pripremite maramice

Objavljeno

na

Kako biste našli onu pravu, doživotnu ljubav, ponekad je dovoljno pogledati prek’ ceste! To je doslovno bio početak ljubavne priče između Vlade i Dragice Ivaci, 75-godišnjaka iz Velike Gorice, koji su s nama podijelili svoju lijepu životnu priču, isprepletenu zajedničkim nitima gotovo od samog njihovog rođenja! Čak su se i vjenčali još u dječjim godinama. Tada samo za igru. No, na kraju se pokazalo kako im je zajednička igra jednostavno – suđena!

Foto: Dragica i Vlado Ivaci žive svoju ljubav već više od sedam desetljeća/G.Kiš, Cityportal.hr

Posjetili smo ih u njihovom obiteljskom domu, u Jelačićevoj ulici, za njih itekako znakovitoj. Jer, tu su se rodili, svaki naravno u svojoj kući koje su bile jedna nasuprot drugoj, tu su se prvi puta i ugledali, u toj su ulici, koja se nekad zvala Željeznička, i odrastali, a bome su iz nje istim putem u školu išli.

– Ja sam njega vidla kad smo se zrodili – smije se Dragica, a Vlado dodaje da je međusobna simpatija počele praktički od prvog razreda osnovne.

– To je bila cijela klapa djece tu u našoj ulici i svi smo stalno bili zajedno, igrali smo se i svadili, a onda smo se nas dvoje vjenčali! Mi smo bili mladenci, a kak’ je moja suseda imala pravo vjenčanje dala mi je i svoj buket, mama kolegice Ankice nam je spekla kolače i kod nje u kuhinji smo imali svadbu – ukratko nam je pojasnila Dragica.

Foto: Dragica i Vlado zapeli su za oko jedno drugom još u osnovnoj školi/privatni album

Foto: Dragica i Vlado odrastali su u istoj ulici u kojoj danas žive sa svojim sinovim i unucima/privatni album

Sjećanja na te dane su itekako živa, pa se Vlado smije sa strane, potvrđuje i dodaje.

-Bila je to prava dječja svadba, samo igra, svirao nam je radio, plesali smo. Nismo tada još bili cura i dečko, ali međusobna simpatija je već postojala.

Gledajući stotine fotografija koje su pažljivo čuvane u brojnim foto-albumima pred nama se jasno pokazuje njihov zajednički život prepun veselja, druženja, putovanja. Pa, baš kako im je krenulo već u djetinjstvu!

– Radili smo kućne zabave, plesali i pjevali uz hitove s gramofonskih ploča. U školu smo išli osam godina zajedno i kad smo krenuli u srednju ona je otišla u Trgovačku, a ja u Prvu metalnu u Držićevu, ali nastavili smo s druženjima. Pomalo smo počeli hodati u kino, na plesnjake, malo i poskrivećki, dok nije počelo zaozbiljno. Čim sam završio zanat, išao sam na tada obavezno odsluženje vojnog roka i  kad sam se vratio, i roditelji su nas malo i potaknuli, pa smo se ubrzo i vjenčali – ispričao nam je Vlado.

Foto: Dragica i Vlado Ivaci vjenčali su se 23.11.1968.godine/privatni album

Foto: U braku su dobili dva sina, Dubravka i Tihomira/privatni album

Vjenčali su se 23.11.1968.godine, u braku dobili dva sina, Dubravka i Tihomira, a ponosni su djed i baka dva unuka, Josipa i Ivana, koji su već i sami odrasli, pa su u veselom iščekivanju i prvog praunuka. Pričaju nam Dragica i Vlado kako su upravo zahvaljujući skladnom bračnom životu, međusobnoj ljubavi i razumijevanju, ali i sličnim interesima, dosta toga i stvorili u životu. Već u trećoj godini zajedničkog života uselili su u vlastitu kuću, koju su sami izgradili uz pomoć brojnih kredita, a malo su pomogli i roditelji. Dragica je kao školovana trgovkinja počela raditi već sa 17 godina u nekoć velikom goričkom poduzeću ‘Sloboda’.

– Sa 19 godina sam već bila i najmlađa poslovođa u ‘Slobodi’, a najduže sam radila u ‘Papirnici’, a u ‘Obući’ sam bila sve do penzije. Velika pomoć su nam tu bili i roditelji, pa smo oboje mogli raditi, jer su nam čuvali djecu.  Isto tako puno smo putovali, obavezno svaki mjesec neki izlet – priča nam Dragica.

Foto: ‘Svuda smo išli i uvijek zajedno’/privatni album

Nema gdje nisu bili, kažu. Obišli su brojne europske gradove, Rimu su se vraćali čak triput, obišli su i Pompeje, godinama skijali u talijanskim Dolomitima.

– Čak sam se jednom prilikom i s tatom posvadil’ jer mu nije bilo jasno kak’ idemo na putovanje i landramo po svijetu dok treba kući dovršiti. Ali mi smo sve na svoj način, polako i zajedničkim snagama sve riješili – priča uz smijeh Vlado. Da su itekako uspjeli osim obiteljske sreće stvoriti i lijepo nasljedstvo sinovima, uvjerili smo se i sami. Na njihovom obiteljskom imanju, u svojim vlastitim kućama, sad žive i njihovi sinovi s obitelji, dok je na drugom dijelu imanja izgrađen i novi pogon uspješne tvrtke koju vodi stariji sin Dubravko sa suprugom.

Dragica i Vlado se slažu kako toga ne bi bilo, baš kao ni dugoročne bračne sreće, bez prijateljstva i zajedništva.

– Najvažnije je prijateljstvo, da se ljudi dogovaraju, a ne svađaju. I bitno je i to da smo uvijek svuda išli zajedno. I takvim zajedništvom smo i uspjeli pomalo izgraditi i ovu kuću i sve drugo, kupili smo tih davnih godina i nekaj grunta na moru, pa smo onda kroz godine to izgradili i uredili. A to vam sve moj Vlado uredio, sve svojim rukama – hvali svog najdražeg Dragica.

Foto: Za sretan brak najbitnije je međusobno razumijevanje, tolerancija, ali i puno smijeha/privatni album

– Razumijevanje i tolerancija, fleksibilnost u dogovaranju, zajednički interesi, uvijek smo znali naći rješenje na obostrano zadovoljstvo – potvrđuje Vlado, a Dragica kao jako važnu stvar za sretan zajednički život vidi i u – oprostu.

– Ako jedno drugome ne oprostite…tu nema nekog života. Nema tu kod nas da se ne bi razgovarali ni jedan dan, uvijek smo sve raspravili, jedan drugome treba rastumačiti kako se osjećate, prihvatiti, to nam je bilo najvažnije – kaže.

– U braku ima lijepih i ružnih dana, to je tak’ normalno. One ružne je najbolje zaboraviti, a mi smo sve znali riješiti, sve je štimalo – zaključuje Vlado.

Foto: Dragica i Vlado obožavaju putovanja i druženja uz puno pjesme/privatni album

I slični interesi, te aktivan društveni život, također su obilježili njihov brak.

– Putovanja su nam zajednička strast, malo nas je ova korona izbacila iz takta, ali i to će se riješiti. Moj hobi je sviranje gitare, pa pjevam i sviram, zabavljam društvo u svakoj prilici. Čitav život sam se bavio i sportom, nogometom, pa kasnije kuglanjem u goričkim Zanatlijama, stalno sam bio aktivan u obiteljskom i društvenom životu, a od kad smo u penziji aktivirali smo se u udruženju umirovljenika, gdje je Dragica godinama bila u Upravnom odboru, svašta organizirala, obljetnice mature, plesala je aktivno u folkloru – priča Vlado.

Ne zaboravlja se nijedna godišnjica braka, kao ni rođendani, a Dragica baš za svaku tu prigodu dobije prekrasan buket cvijeća od svog voljenog. Posebno se obilježavaju one jubilarne godišnjice. I dok u ljubavi i veselju čekaju svoj Platinasti pir, pričaju nam kako su ih sin Dubravko i snaha Sanja priredili posebno iznenađenje za njihov Zlatni pir.

– Bilo je kao u snu, nešto nezaboravno, poklonili su nam tjedan dana boravka u hotelu s pet zvjezdica na otoku Rabu. Vrhunska usluga i smještaj, pa smo 55. godišnjicu proslavili zbilja na jako lijepi način – ispričali su nam.

Foto: Za Zlatni pir djeca su ih iznenadila putovanjem na otok Rab/privatni album

I, naravno, iskoristili smo ove trenutke ugodnog druženja s parom koji u ljubavi i slozi živi već gotovo sedam desetljeća, kako bismo čuli i kako oni gledaju na ljubav i brakove novog doba, te što bi savjetovali mlađim generacijama.

– Mi smo već tak dugo skupa, u braku 55 i skoro ovako skupa već 70 godina. Danas se mladi žene kasno, a mi smo se vjenčali s 20 godina, puni energije, pa nam je svaka priredba, ples bili interesantni. Izlazili smo, plesali, uvijek smo išli zajedno. Čini mi se da je danas sve preuzeo alkohol i droga, ljudi su postali jako sebični. Bolje da više uživaju, nek’ si organiziraju svoje zabave, nek’ plešu, sad se samo negdje zapru u sobu i bulje svaki u svoj ekran, igraju igrice, i to ti je to – nije baš optimistična Dragica.

Foto: Dragica sa snahom Sanjom i unucima Josipom i Ivanom/privatni album

Vlado kaže kako svi oko sebe vidimo koliko su mladi otuđeni, ne komuniciraju, no misli kako tu nema neke velike pomoći, jer tvrtke idu za profitom i nikog nije briga kako će to utjecati na mlade.

– Svako vrijeme nosi svoje, a ovo je kao nekakvo napredno doba sa svom tom silnom tehnologijom. Svi gledaju samo kako imati sve te stvari, a za ljubav između dvoje praktički nemaju vremena. Stalno su im mobiteli u rukama, mladi uopće ne komuniciraju međusobno, ne gledaju se oči u oči. Znam ići vlakom do Zagreba i gledam te mlade kako sjede zajedno, ali oni ne progovore nijednu riječ. Meni je to zlo za današnju omladinu, otuđeni su, ne komuniciraju. Pa, koliko god je taj mobitel dobar, s druge strane je uništio svu romantiku – smatra Vlado.

I za kraj ovog ljubavi posvećenom razgovoru, zamolili smo bračni par Ivaci da nam otkriju i što je za njih ljubav?

Dragica je kratko, sa sjajem u očima i pogledom na svog Vladu, rekla: Ljubav je najveća sreća !

A Vlado…e, to je već doza prave romantika za kraj ovog članka:  Ljubav…ljubav..Ne znam jednostavno kak’ bi to uopće opisao riječima. Jednostavnim riječima  – dvoje u zagrljaju i da su sretni zauvijek, to je za mene ljubav! – reče Vlado te zagrli i poljubi svoju najdražu djevojku.

Sretno Valantinovo svima koji slave!

Foto: Dragica i Vlado Ivaci žive svoju ljubav već više od sedam desetljeća/G.Kiš, Cityportal.hr

Foto: Bračni par Ivaci/G.Kiš, Cityportal.hr

Foto: Dragica i Vlado Ivaci /G.Kiš, Cityportal.hr

Foto: Dragica i Vlado Ivaci/privatni album

Foto: Dragica je već s 19 bila poslovođa u trgovini, a Vlado je radio kao majstor vodoinstalater/privatni album

 

 

 

CityLIGHTS

Prošel je, prošel, pisani Vuzem,došel je, došel, Juraj zeleni!

Sinoć smo došli osjetiti dašak ‘dočeka’ tog posebnog blagdana baš u ‘kolijevci Jurjevskih krijesova u Turopolju’, a ona je, kako kažu oni upućeniji u drevne običaje – u Donjoj Lomnici!  

Objavljeno

na

U večernjim satima jučerašnjeg ponedjeljka, u mjestima i selima našeg Turopolja, brojni su se ugrijali uz Jurjevske krijesove, koji su se palili u čast dolaska blagdana Svetog Jurja, Jurjevdana, koji se obilježava 23. travnja. Uz blagdan je vezan niz običaja, a nalazi se na granici između zimske i ljetne polovice godine, kad se ‘iz tame izlazi na svjetlo’.

Jurjevdan je u hrvatskom narodu obilježen brojnim starim običajima i drevnim vjerovanjima, od kojih su neka očuvana do današnjih dana, a korijene vuku još od pretkršćanskih vremena. Jurjevski običaji poznati su u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (uglavnom kajkavskoj) i u sjeveroistočnoj Sloveniji, označavali su početak prvih seljačkih radova u godini, a u narodu je prihvaćen kao pravi početak proljeća te kao početak gospodarske godine. Program proslave Turopoljskog Jurjeva započelo je već u nedjelju 21. travnja u Mraclinu, Dubrancu, Velikoj Mlaki i Kurilovcu, a nastavlja se i u pojedinim mjestima ovog tjedna, sve do završne proslave na Tuđmancu ove nedjelje.

 

Foto: Jurjevski krijes okupio je ‘celo selo’ i još podosta gostiju/ KUD ‘Nova zora’, Donja Lomnica

Foto: Jurjevski krijes, Donja Lomnica/Cityportal.hr

Sinoć smo došli osjetiti dašak ‘dočeka’ tog posebnog blagdana baš u ‘kolijevci Jurjevskih krijesova u Turopolju’, a ona je, kako kažu oni upućeniji u drevne običaje – u Donjoj Lomnici!

I doista se jurjevsko ozračje itekako osjetilo, u sinoć prilično friškom zraku, ispred i u čarobnom zelenom okolišu Vatrogasnog doma DVD-a Donja Lomnica! U iščekivanju glavnog događaja, paljenja krijesa, okupilo se ‘celo selo’, a osim članova udruga koje su sve to organizirale, folkloraša, vatrogasaca, POT sučije, branitelja, umirovljenika i mjesnog odbora, bio je tamo i nemali broj pozvanih prijatelja i familije.

Foto: Brojni su sinoć uživali u Donjoj Lomnici u jedinstvenom programu povodom blagdana Sv. Jurja i središnjem događaju – paljenju Jurjevskog krijesa / KUD ‘Nova zora’, Donja Lomnica

Foto: Tajnica KUD-a ‘Nova zora’, Zlatica Krznarić budnim okom prati sve što se događa, ali je kao i uvijek i sudjelovala u divnom programu koji su organizatori upriličili povodom blagdana Svetog Jurja/ KUD ‘Nova zora’, Donja Lomnica

Za program prepun pjesme i plesa u čast ovog sveca i starih običaja pobrinuo se, tradicionalno, KUD ‘Nova zora’,  jedno od najstarijih kulturno-umjetničkih društava našega kraja, jer 105 let im je već! Iako je nekad masovno obilježavanje ovih običaja u današnje vrijeme uvelike nestalo, Jurjevski običaji u Lomnici, ophodi i paljenje kresova, kontinuirano su se održavali i za cijelo vrijeme komunističkog režima, kada se to baš i nije podržavalo zbog vjerske obojanosti običaja.

– Puno naših starih se ovdje sjeća još tih obilazaka jurjaša i jurjašica, kak’ ne, išlo se od kuće do kuće, odvojeno, jer su se natjecali tko će dobiti više darova. Prošle godine smo organizirali baš kak’ se nekad išlo, al’ umjesto jajca ili slanine, kaj se nekad darivalo, djeca su si bome skupila finu svotu eurića – priča nam kroz smijeh sjajno raspoložena i, kao i uvijek, sveprisutna tajnica Zlatica Krznarić, koja je brojnima poznata i kao tajnica Zajednice KUD-ova Grada Velike Gorice.

Foto: Jurjevski krijes , arhivske snimke/ KUD ‘Nova zora’, Donja Lomnica

I sinoć je bilo vidljivo kako je KUD ‘Nova zora’ motor koji pokreće čitavo mjesto, a Zlatica metaforički rečeno ‘glavni strojovođa’. Ne samo što je članica KUD-a impresivnih gotovo pola stoljeća, i njena je čitava obitelj aktivna u tom društvu, baš kao i svi drugi mještani. Kad tome pridodamo zajedništvo svih aktivnih lomničkih udruga koje su se potrudile oko programa, posebno vatrogasaca koji su pazili da se razigrani i krijesom očarani klinci sigurno igraju i trčkaraju oko visokog plamena, možemo doista reći kako smo s velikom radošću dočekali Svetog Jurja!

A prizor kad vam iznad Jurjevskog krijesa na noćnom nebu iznad Donje Lomnice svako malo prelijeću avioni u dolasku u našu Međunarodnu zračnu luku F. Tuđman, tek smo doživjeli kao dokaz kako se možda krijesovi više ne pale na svakom križišću, no da su tradicija, narodni običaji, priče, vjerovanja i legende itekako živi i u današnja, moderna vremena..

Foto: Jurjevski krijes, Donja Lomnica/  Cityportal.hr

Ako ste propustili dosadašnje Jurjevske krijesove, uhvatite još koji ovotjedni, ili pak dođite na središnje slavlje Turopoljskog Jurjeva sa završnim paljenjem krijesa, ove nedjelje, 28. travnja, s početkom bogatog programa od 18 sati u središnjem gradskom parku dr. Franje Tuđmana.

Jer, narodna vjerovanja kažu kako Jurjevski krijes, njegova vatra i dim, imaju magičnu moć zaštite od bolesti i drugoga zla, pa se do današnjih dana zadržala stara izreka:  ‘Gdo bu na kresu, ne bu v lesu! (Tko će biti na krijesu, neće biti u lijesu!).

Foto: Jurjevski krijes/ KUD ‘Nova zora’, Donja Lomnica

Foto: Jurjevski krijes/ KUD ‘Nova zora’, Donja Lomnica

 

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Luka Čučuković iz Novog Čiča: Kao student PMF-a briljirao na međ.natjecanju, a danas za svoj DVD istrčao 5 km za 20 minuta i – pobijedio!

Odrastao u Novom Čiču, u DVD-u je od šeste godine života, studira Istraživačku fiziku na zagrebačkom PMF-u, a u sport ga je uvela mama!

Objavljeno

na

Lijepa vijest koju je objavilo DVD Novo Čiče, kako je upravo njihov vatrogasni operativac, Luka Čučuković, pobijedio na Čakovečkoj vatrogasnoj utrci, u kojoj je ‘prešišao’ svih 24 natjecateja u kategoriji od 20 do 19 godina, rezultatom 5 kilometara za 0:20:20 minuta, sama po sebi izvuče osmijeh na lice.

Foto: Luka kao vatrogasni operativac DVD-a N.Čiče na pobjedničkom postolju Vatrogasne utrke u Čakovcu, 21.travnja 2024.

No, kad vam u istom danu stigne i informacija kako je taj isti 20-godišnjak sudjelovao, i to također vrlo uspješno, na16th International Physicist’s Tournament – IPT , međunarodnom natjecanju iz fizike održanom na jednom od top 10 sveučilišta u svijetu, ETH Zuerich u Švicarskoj, jasno je već kako se radi o posebnom mladom čovjeku. Natjecanje se održalo od 1. do 7. travnja, a u konkurenciji 21 najbolje kvalificiranih timova iz cijelog svijeta, hrvatski tim je zauzeo ukupno 15. mjesto.

– IPT je natjecanje u kojemu tim od šest studenata mora kroz nekih šest mjeseci riješiti 17 neriješenih problema iz fizike. Na samom natjecanju ta rješenja se predstavljaju u obliku Physics Fightova u kojima se tri time, od kojih jedan izlaže svoje rješenje, drugi ga kritizira, a treći vodi raspravu ka boljem rješenju među svih timova, bore za bodove koje dodjeljuje stručni žiri – pojasnio nam je Luka.

Foto: Luka s kolegama iz hrvatskog tima koji je osvojio jako dobar rezultat na IPT- međunarodnom natjecanju iz fizike održanom u Švicarskoj

Osim što za ovogodišnji plasman hrvatskog tima kaže kako je to ‘jako dobar rezultat, obzirom na konkurenciju najboljih sveučilišta svijeta‘, on osobno je briljirao u jednom segmentu programa u sklopu natjecanja.

– Ja sam osobno osvojio nagradu za najbolje izlaganje na IPT konferenciji koja se održava u sklopu natjecanja. Na toj konferenciji sam prezentirao rješenje problema 8 ‘Peculiar Echo’. Sam problem je istražiti zanimljiv zvuk, koji se čuje prilikom pljeskanja ispred piramidalnog hrama Kukulkan u Meksiku. Analizirali smo zvučne zapise ovog fenomena te pomoću fizičkih i matematičkih metoda pronašli model i objašnjenje ovog fenomena. Nadalje eksperimentalno smo rekreirali ovaj zvuk te potvrdili da naš model precizno predviđa karakteristike reflektiranog zvuka. Fascinantna činjenica jest da model predviđa reflektirani zvuk iz same geometrije piramide te nema tzv. slobodne parametre – rekao nam je ovaj student 2. godine studija Istraživačke fizike pri zagrebačkom PMF-u.

Foto: Lukin osobni uspjeh na ovogodišnjem IPT-u u Švicarskoj

Iako je konkurencija i ovdje bila jaka, trebalo im je nekoliko tjedana za najbolji model pojašnjenja frnomena tog posebnog zvuka ispred meksičkog hrama, kojim se mladi fizičari bave već godinama.

– 2007. i 2008. je bilo par radova koji su na drugačiji način to riješili, ali nisu imali skroz dobro ‘poklapanje’. Jedan rad je isto imao ideju sličnu kao mi, ali nije imao matematičko rješenje već pokušaj simulacije, a na samom natjecanju je više timova imalo razna rješenja, neka bolja, neka lošija – otkriva nam.

Foto: Luka s hrvatskim timom koji je osvojio jako dobar rezultat na IPT- međunarodnom natjecanju iz fizike održanom na održano na ETH Zuerich u Švicarskoj

Ni ovogodišnji uspjeh na švicarskom IPT-u naravno da nije došlo slučajno, jer Luka tijekom čitavog školovanja ide na natjecanja, gdje osvaja prestižne nagrade, pa se čini kako je već sad prilično jasno da ćemo za razne daljnje uspjehe ovog ‘malca’ iz Novog Čiča čuti još puno, puno puta!

Foto: 20-godišnji Luka Čučuković odrastao je u Novom Čiču

A što se sportskog početka ove priče o višestruko talentiranom dečku iz susjedstva tiče, stiže i iznenađenje za kraj! Osim što je već 14 godina u DVD-u Novo Čiče, u sport ga je uvela mama, koja je ni manje, ni više, no  gorička Iron Woman!

– U sport me uvela mama, Vedrana Janjić, trčao sam i prije samostalno, a od siječnja trčim i kao član Maraton Kluba Velika Gorica – otkrio nam je za kraj razgovora, Luka Čučuković.

Inače, odlazak hrvatskog tima mladih lumena na ovo prestižno međunarodno natjecanje omogućili su PMF u Sveučilišta u Zagrebu, Studentski Centar Sveučilišta u Zagrebu, Tehnozavod d.o.o. te Dalekovod Projekt d.d. Svi sponzori koji su voljni sudjelovati u potpori ovog mladog tima fizičara na daljnjim svjetskim natjecanjima, unaprijed zahvalne studente i njihove mentore možete kontaktirati putem e-mail adrese: [email protected] .

 

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Posebna večer duhovne šansone: Kantautor Danko Tomanić i humanitarci u akciji za one ‘nevidljive’ u mnoštvu

‘Prijatelj ljubi u svako doba, u nevolji i bratom postaje’, poruka je organizatora, Udruge UVViD, koji pozivaju sve ljude otvorena srca na koncert čiji će prihod ići za pomoć svakom čovjeku u nevolji. Više o tome rekao nam je naš sugrađanin, Slobodan Mišćević Mićo.

Objavljeno

na

Danko Tomanić, sisački glazbenik i kantautor, na hrvatskoj glazbenoj sceni prisutan je dugi niz godina, a 25. travnja će koncertom pod nazivom ‘Večer duhovne šansone’, obilježiti značajnih 35 godina glazbenog stvaralaštva. Osim što je umjetnik, Danko je i predsjednik Udruge slijepih i slabovidnih Sisačko- moslavačke županije. Stoga i ne čudi cilj njegovog slavljeničkog koncerta, u kojemu će sudjelovati i impresivan broj gostujućih glazbenika!

Posebnost ovog nastupa je njegova humanitarna namjena! Naime, sva prikupljena sredstva biti će korištena za javno korisne projekte organizatora, a to je Udruga veterana, vojnika i domoljuba, kojoj je vizija ‘Postati referentno mjesto onima koji su spremni služiti, koji aktivno žive svoju vjeru i vole svoju domovinu’.

Foto: UVViD Slobodan Miščević Mićo (UVViD) i kantautor Danko Tomanić, koji je i predsjednik Udruge slijepih i slabovidnih Sisačko- mosavačke županije

Obzirom kako je njihov član naš sugrađanin Slobodan Mišćević Mićo , voditelj humanitarno-karitativne sekcije pri udruzi UVViD, brojnima poznat kao tihi, ali neumorni pokretač vrlo uspješnih akcija, gdje se konkretno pomaže svakom čovjeku u nevolji, upravo smo njega i zamolili da pojasni namjene akcije i otkrije što nas sve očekuje na tom humanitarno-glazbenom događaju. 

– Pozdrav svima, i zahvala na podršci i humanosti! Ideja koja stoji iza Dankovog koncerta je dvostrana. Jedna je humanitarni, donatorski cilj, kojom Danko kroz svoju izvedbenu umjetnost želi pomoći rad naše udruge kroz prodane ulaznice. Od tih sredstava ćemo pomoći onima koji nas trebaju, kroz naš karitativni dućan KOD, koji pomaže beskućnicima i drugima u potrebi. Druga strana ovog događaja je pozvati na koncert one koji će kroz Dankov izričaj i neosporno veliki glazbeni talent biti dotaknuti i Božjom ljubavlju. Tomanić je doista poseban i pravi je blagoslov čuti njegove pjesme, koje će izvesti sa čak 30 gostujućih glazbenika. Nadamo se ispunjenoj dvorani Lisinski i stoga vas sve molimo da u što većem broju sudjelujete u ovom projektu udruge, i hvala vam na tome! – rekao nam je u ime organizatora, naš sugrađanin i humanitarac Mićo. 

Foto: KOD, karitativni dućan koji vodi Udruga veterana, vojnika i domoljuba

Sisački glazbenik, humanitarac i kantautor, Danko Tomanić, u svojoj je bogatoj karijeri surađivao s brojnim hrvatskim glazbenicima, te održao niz koncerata i recitala duhovne glazbe diljem Lijepe naše i susjednih zemalja, u Njemačkoj, Švedskoj, ali i preko ‘velike bare’ u SAD-u.

Foto: Sisasčki kntautor Danko Tomanić i Zlatan Stipišić Gibonni

Detalje o programu i gostima humanitarnog koncerta i večeri duhovne šansone Danka Tomanića i njegovih gostiju, koji će biti održan u četvrtak, 25.travnja, s početkom u 20 sati u Maloj dvorani KD Lisinski, možete pronaći OVDJE.

Ulaznice po pojedinačnoj cijeni od 20 eura, te 50 eura (pet karata) za obiteljsku ulaznicu moguće je kupiti isključivo kod organizatora pozivom na broj: 098/316284 ili mejlom na: [email protected].

 

Naslovna fotografija: Kantautor Danko Tomanić,  25.travnja će obilježiti 35 godina glazbenog stvaralaštva humanitarnim koncertom u Maloj dvorani KD Lisinski

Nastavite čitati

CityLIGHTS

FOTO Čuvar zelene oaze usred ‘Aleje novogradnje’: Velečasni Dragec i njegova duhovna poruka kroz konkretna djela!

‘Eto, meni je stalo. Stalo mi je do ravnoteže između svijeta prirode i svijeta ljudi’, rekao nam je, kao i još puno toga o toj dubokoj i nadajmo se dalekosežnoj poruci u priči o župniku koji se čak i kreditno zadužio, te uz pomoć župljana kupio zadnju zelenu oazu usred betonizirane Miošićeve ulice. Rijetka doza pozitive i inspiracije ovih dana, koju s veseljem dijelimo s vama.

Objavljeno

na

Objavio/la

Uoči najvećeg kršćanskog blagdana Uskrsa popričali smo s velečasnim Dragutinom Kujavcem, župnikom Župe sv. Petra i Pavla, o izuzetnom značaju Svetog vazmenog trodnevlja. 

Članak je izazvao veliku pozornost među našim čitateljima, što i ne čudi, obzirom da je velečasni Dragec, kako ga zove većina župljana, govorio biranim riječima o najznačajnijem vremenu u liturgijskoj godini kada kršćani slave otajstvo muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista. Već pri samom dolasku na snimanje, bilo je nemoguće ne zamijetiti pravi arboretum u vrtu ispred župnog ureda, koji se nalazi odmah iza crkve. Raskošne krošnje, raznoliko cvijeće, grmovi…Na samom ulazu ispred ograde velečasni je našao mjesta čak i za bambuse!

Raskošni vrt vlč. Kujavca ispred župnog ureda crkve sv. Petra i Pavla

Foto: Vč. Kujavec zasadio je i bambuse ispred ulaza u župni ured crkve sv.Petra i Pavla

Nakon malo nagovaranja, jer kako nam je rekao ‘koga bi to zanimalo’, ipak nam je odlučio ispričati priču o velikoj ljubavi prema biljkama, zelenilu, te želji za što više harmoničnog pobratimstva ljudi i okoliša. A novinari, kakvi već jesmo znatiželjni, ‘morali’ smo ga pitati hoće li uskoro i na jedinom preostalom djeliću zelene površine između jedne od načičkanih zgrada u Miošićevoj,  i crkve sv.Petra i Pavla, niknuti nova višekatnica, velečasni se samo nasmiješio i otkrio nam ono što i nije tako poznato široj javnosti – ta zelena oaza usred tona i tona betona već je našla svog kupca, a nedavno je, kako nam je rekao, izravnato i kreditni dugovanje, pa je tih tisuću i nešto ‘zelenih kvadrata’ od sada u vlasništvu župe!  

Foto: Vlč. Dragutin Kujavec na dijelu od ukupno 1200 ‘kvadrata’ zelenila, koje je sada u vlasništvu Župe sv.Petra i Pavla

Foto: Zelena oaza između crkve sv.Petra i Pavla i prve višekatnice, pogled iz Ul.A.K.Miošića

Naime, crkva sv. Petra i Pavla, nalazi se u središnjem dijelu ulice koja je zadnjih godina postala simbolom građevinskog booma u Velikoj Gorici, pa je dobila i svoj gorički naziv – Aleja novogradnje. Iako je crkva i sama po sebi monumentalna građevina, njeni visoki tornjevi se sve teže naziru između gigantskih građevinskih kranova i novoizgrađenih višekatnica. 

Foto: Crkva sv.Petra i Pavla /(uz dozvolu autora)

Sve to godinama gleda i vlč. Dragec, po mnogočemu specifičan svećenik. No, ono po čemu je itekako poznat među svojih više od dvije tisuće župljana, pa i šire, jest njegova ljubav prema – biljkama!

-Istina jeste, imate točnu informaciju, da sam to ja kupio. Radi se o parceli od oko 1200 ‘kvadrata’, koja je u direktnom kontaktu s postojećom crkvenom parcelom. Zapravo sam procijenio da bi bilo šteta propustiti kupnju parcele i možda tako omogućiti da nam dođe višekatnica gotovo do samog zida crkve. Hvala Bogu da se stvorila takva mogućnost, iako mi je izgledalo da je neostvarivo. No, uspio sam uz podršku župljana kupiti taj zeleni pojas do crkvene zemlje i malo odmaknuti tu visoku gradnju. Mislim da su i susjedi zahvalni, mnogi mi kažu da je to najbolji potez koji sam napravio – smije se skromni i javnoj promociji ne previše sklon, velečasni Kujavec.

 

Foto: Raskošni vrt vlč. Kujavca ispred župnog ureda crkve sv. Petra i Pavla

Foto: Ljubav prema zelenilu i okolišu vidljiva je u čitavoj zoni crkve sv.Petra i Pavla. Najviše u vrtu ispred župnog ureda

Priča nam kako ga od djetinjstva prati posebna sklonosti i ljubav prema bilju, pa otkriva i kako bi, da je imao mogućnosti uz teologoju studirati još nešto, to bi sigurno bila botanika.

– Meni je svaka biljka lijepa. Često puta sam se našao sam pred sobom s osjećajem da sam pomalo čudan, jer u rasadniku obavezno ne bih mogao da ne kupim bar jednu biljku, za koju sam već znao gdje bih ju mogao posaditi ovdje u vrtu. Sad već nisam u tolikoj snazi. Bambuse se neponovljivo ‘čuju’ dok puše vjetar ili pada kiša, ali dosta se šire i su neiskorjenjivi. U Japanu imaju i svetkovinu bambusa kao simbola postojanosti, izdržljivosti, prijateljstva i vjernosti – priča nam biranim riječima o svom i župnom biljnom bogatstvu velečasni Dragec.

Foto: Zelena oaza između crkve sv.Petra i Pavla i prve višekatnice

No, čini se kako je ta njegova ljubav prema biljnom svijetu ipak dio jedne puno šire unutarnje priče. Jer, takav postupak, kreditno se zadužiti da bi kupio zemlju za opće dobro zajednice, ne s ciljem da bi u ovo vrijeme ‘masno’ zaradio na samoj daljnjoj prodaji parcele, predstavlja itekakav izuzetak od pravila.

Svjestan je on i kako njegova crkva vapi za obnovom, no vjeruje kako mu je odluka bila ispravna.

– Vidite i sami da je potreba i za dovršenjem vanjskih stepenica, isto tako je dosta hitna i obnova stepenica na ulazu u crkvu, ali procijenio sam – to može stajati, stepenice mogu još pričekati. Možda uspijem još i za moje vrijeme to napraviti ili će se neki moj nasljednik primiti tog posla. Ali da sam propustio tu priliku za kupiti zemlju, vjerujem da se ta prilika više neće pojaviti. Zato sam još prije četiri godine tome dao prednost, sada je i dugovanje koje sam imao za tu kupnju poravnato i to je sad župna zemlja. Što će u budućnosti tu biti, nemam još jasnu viziju, ali vjerujem da će se iskoristiti na najbolji način – otkriva nam svećenik kojemu je ova, druga po starosti, velikogorička župa povjerena još 2002.godine.

Foto: Ljubav prema zelenilu i potrebi za ravnotežom svijeta ljudi i svijeta biljaka vidljiva je u čitavom okolišu crkve sv. Petra i Pavla

Kroz susrete s brojnim ljudima velečasni Kujavec itekako je upoznat s valovima naseljavanja u naš grad, jer njegovi su župljani došli s raznih strana. Osim župljana iz Turopolja i Vukomeričkih gorica, ovdje su prvo stizali mladi bračni parovi kojima su njihove tvrtke dodjeljivale stanove u Velikoj Gorici, a neke firme su čak i namjenski gradile zgrade za svoje radnike, pa su do danas ostali nazivi Pionirsko i Kromosovo naselje. Sjeća se velečasni i naseljavanja ljudi iz BiH, povratnika s rada u Njemačkoj, a zadnje veće naseljavanje bilo je tijekom Domovinskoga rata kada su brojni prognanici i izbjeglice upravo ovdje našli utočište od ratnih strahota.

Foto: Pravi zeleni ‘raj’ usred betonizirane Miošićeve okružuje crkvu sv. Petra i Pavla

Stoga ova, zbilja rijetko viđena, akcija spašavanja zelenila za korist šire zajednice, nosi i puno dublju i, nadamo se, dalekosežniju poruku. Baš poput priče o bambusima iz svećenikova vrta – koji su simbol postojanosti, izdržljivosti, prijateljstva i vjernosti.

Svi se danas tuže na ovom našem području gdje se najviše novih zgrada gradi, smeta im ta jako velika izgrađenost i nedostatak zelene površine. Eto, meni je stalo. Ponekad se pitam dijele li i drugi takvo mišljenje da smo mi u Hrvatskoj u jednoj situaciji koja nas čini bogatijima od mnogih drugih naroda, ali se ponašamo, evo kad gledamo tu gradnju, kao da smo neki Monako ili Hong Kong. Kao da nemamo dovoljno zemlje po glavi stanovnika, pa da ne bi mogli prostor predviđen za stanovanje i život ljudi mogli učiniti i lijepim i humanim. Ili tu možda nedostaje nekakvog urbanističkog autoriteta i plana koji bi to mogao provesti, ne znam. Nadam se da će taj prostor, kao dio prirode u ovoj sredini, koristiti mnogima. Meni je stalo do ravnoteže između svijeta prirode i svijeta ljudi – rekao nam je završno velečasni Dragutin Kujavec, župnik Župe sv.Petra i Pavla.

Foto: Vjerovali ili ne, ovako raskošan i raznolik arboretum usred gradskog asfalta čak je zasmetao pojedinim sugrađanima

Foto: Botanika je vlč. Dragecu hobi od djetinjstva, a i nove generacije veseli učenje o botanici kroz ‘praksu’/G.Kiš, Cityportal.hr

Foto: Svjestan je velečasni Dragec da i stepenice i još pokoja ‘sitnica’ na samoj crkvi također ‘vape’ za obnovom. No, i brojni župljani mu govore kako je kupnja zelene parcele najbolja odluka!

Foto: Baš u svakom kutku crkve sv.Petra i Pavla naići ćete na zelenu energiju prekrasnog bilja koje ublažavaju betonsko okruženje

Foto: Vlč. Dragutin Kujavec na djeliću 1200 ‘kvadrata’ zelenila, koje je sada u vlasništvu Župe sv.Petra i Pavla/G.Kiš, Cityportal.hr

 

Naslovna fotografija: Crkva sv.Petra i Pavla s vrha susjedne zgrade (uz dopuštenje autora, te našu veliku zahvalu)

Ostale fotografije u članku: G.Kiš, Cityportal.hr

 

Nastavite čitati

CityLIGHTS

FOTO/VIDEO Ansambl Jane: Naših prvih 20 godina!

Uoči večerašnjeg slavljeničkog koncerta, predsjednica tog, po mnogočemu, jedinstvenog ansambla, Alina Haraminčić otkrila nam je puno dosad nepoznatih stvari i najveću želju čitavog tima – donijeti u svoju Veliku Goricu prvi Grand Prix s Olimpijade zborova na Novom Zelandu! Podržimo ih u tome!

Objavljeno

na

Objavio/la

Jedna od brojnih zanimljiva činjenica o ansamblu JANE, jedinstvenom ansamblu iz Velike Gorice, koji je gotovo od samog starta poznat i puno dalje od granica Turopolja, vezana je za sam njihov početak. Naime, kao službeni datum njihovog osnutka ubilježen je baš Svjetski dan šale, 1. aprila 2004. godine. No, punih 20 godina kasnije, kristalno je jasno kako je njihova priča sve samo ne – šala!

Iza njih su turneje diljem Europe i svijeta, stotine rasprodanih koncerata, možda još i više onih besplatnih, čitav niz nagrada, kao i umjetničkih suradnji. Počele su kao vokalno-instrumentalni sastav, a od nedavno su i ansambl. Pred njima je ‘čitav kufer’ pun planova, a iz njega će već ovog ljeta izvaditi jedan kojemu se posebno vesele – odlazak na Olimpijadu zborova koja će se ove godine održati na Novom Zelandu. Prije svega, tu je veliki slavljenički koncert za njihov 20.rođendan, koji će tradicionalno održati u Dvorani Gorica Pučkog otvorenog učilišta.

O uzbudljivim počecima i planovima za budućnost, ali ponajviše o svima onima koji su zaslužni za ovu prekrasne umjetničke priče iz naše Velike Gorice, kao i brojnim uzbudljivim trenucima koje su zajedno prošli zadnja dva desetljeća, popričali smo s Alinom Haraminčić, predsjednicom Ansambla Jane.

– Malo je smiješan datum našeg početka, ali bilo je proljeće i zato smo nekako izabrale taj datum. Spontano se našlo nas sedam cura, koje smo dugo plesale zajedno u Folklornom ansamblu Turopolje, pa kako je došlo do ‘smjene generacija’, prestale smo plesati, još smo imale nešto sitno nastupa na kojima smo pjevale. Tako se rodila ideja da nastavimo samo s pjevanjem i tako je sve krenulo, tako su počele Jane! Od nedavno smo i ansambl, jer imamo tamburaše s kojima nastupamo, to nam je puno primjereniji naziv – otkriva nam Alina.

Kroz priču i zafrkanciju došlo se i do naziva, jer trebalo je biti nešto kratko, pamtljivo, a opet vezano za turopoljski kraj.

– Neću ni reći kakvi su se tu sve prijedlozi vrtjeli, bilo je zbilja puno smijeha. Pa, evo otkrit ću kako smo se mogle zvati i Turopoljske ševe, hahaha, ali to je bila više zafrkancija. Jana je jedno zvučno turopoljsko ime i to smo jednoglasno prihvatile – priča nam predsjednica ansambla.

Ujedno ističe kako su imale istinsku sreću što su njihovi najbliži suradnici vrhunski znalci i profesionalci.

– Neizostavno je ovdje spomenuti i veliku inicijalnu podršku koju nam je na početku pružila voditeljice FA Turopolje, Zlatica Žerjav, koja je potaknula našu tadašnju predsjednicu Marinu (Bjeloš) Keleković i mene kao tadašnju tajnicu, da čitavu priču formaliziramo i osnujemo  udrugu i sve to pokrenemo kak’ se spada. Zahvalne smo i na našem glazbenom mentor Ivanu Potočniku, i svakako našem glavnom producentu, organizatoru, koji brine o milijun stvari, našoj ‘Katici za sve’, Danijelu Skrbinu – ističe.

Ono što ih čini dodatno posebnima i možemo reći jedinstvenim ansamblom na ovim prostorima je i činjenica da vokalni sastav ima i instrumentalnu pratnju, a to su njihovi tamburaši Jankići.

Na tragu stečenih folklornih temelja i ne podilazeći mnogobrojnim ‘modernim’ stilovima, u duhu tradicijske glazbe i jedinstvenog vizualnog identiteta, Jane su se ostvarile kroz mnogobrojne koncerte i velika natjecanja, uz zavidan broj nagrada i priznanja, kako u domovini tako i u inozemstvu. Njihova kvaliteta prepoznata je I diljem svijeta, a ta je globalna ljubav krenula prije gotovo deset godina.

Već 2005.godine su Jane išle na prvu turneju, bio je to festival u Engleskoj, gdje smo osvojile srebro. Na prvi baš veliki i vrlo značajan festival zborskog natjecanja, a to je Olimpijada zborova, krenule smo još 2008.godine. I od tada redovito sudjelujemo, održava se svake dvije godine. Olimpijada nam je izuzetno značajna, jer je potvrda naše kvalitete, tamo ne može svatko tamo nastupiti, jer postoje  prednatjecanja, do sada smo uvijek prolazile sve selekcije – priča nam predsjednica ansambla.

Kako su Jane rasle, što brojem koncerata, što brojem osvojenih nagrada i priznanja, ali i brojem članica, čiji se broj od početnih sedam doslovno poduplao, posebno su zadovoljne i time što je i Grad Velika Gorica prepoznao u kojoj mjeri te vrhunske vokalistice i njihov tim promoviraju naš grad i čitavo Turopolje, te im je dodijeljen stalni prostor za vježbu.

– U samim počecima, prvo smo se družile, pjevale i vježbale u kući kod članice Silvane, pa smo dugo vremena bile ‘podstanarke’ u jednoj od prostorija Centra za odgoj i obrazovanje djece u Zagrebačkoj, a zadnjih nekoliko godina od Grada smo dobile prostorije iznad NK Udarnika, gdje održavamo redovite probe – ispričala nam je Alina.

Proputovale su Jane sa svojim timom već priličan broj kilometara, jer nastupale su i natjecale se i u Austriji, Kini, Americi, Južnoafričkoj republici, Gruziji, pjevale su i u Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, a ovog ljeta ih čeka najveća kilometraža – put na Novi Zeland!

– Jako se veselimo tome, jer je ovog srpnja Olimpijada zborova u Aucklandu, pa smo već dugo u planiranju i pripremama. Olakotna je okolnost što se taj festival uvijek održava ljeti, jer dosta naših članica radi u prosvjeti, i ja sam učiteljica u školi, pa nam taj termin puno toga olakšava u organizacijskom smislu. Puno se pripremamo i iako smo na natjecanju već osvojile puno zlatnih medalja još uvijek nam nedostaje ta vrhunska nagrada, Grand Prix Olimpijade zborova. No, tamo dolaze profesionalni zborovi, čije države pokrivaju sve troškove, one se samo s time bave. Tako da smo sa ovime što smo postignule do sada izuzetno ponosne – ističe.

Osim sjajnih i trajnih stručnih suradnika, Jane imaju i izuzetno vjernu publiku, pa se baš za svaki njihov nastup traži -karta više!

– Zbilja imamo jako vjernu publiku, ljudi nas vole, jer zapravo smo jedini vokalni ansambl s područja Turopolja i bili smo nešto sasvim novo. Iako nam je repertoar primarno folklorni, i ne mijenjamo ga previše tijekom godina, izašle smo i u neke etno vode, pa i klapske izvedbe, naučile smo i neke suvremene pjesme. Svakako bih spomenula predivnu kreativnu suradnju s poznatim umjetnikom Zdenkom Bašićem, koja postoji još od prvog Perunfesta, a nastavila se i kroz video ‘Dragi dragoj’ – kaže.

Oduševljenje njihovim nastupima ne treba ni čuditi, jer osim vrhunske izvedbe, te posebnog vizualnog doživljaja, pjesme koje JANE izvode na svojim koncertima obuhvaćaju područje cijele Hrvatske. Ovaj je ansambl rado viđen gost i u Hrvatskom glazbenom zavodu, Hrvatskom narodnom kazalištu, Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, jer one jednostavno plijene pažnju svojim glazbenim izvedbama.

Slavljenički koncert koji će Jane pokloniti svom gradu i publici očekuje nas večeras, u subotu, 13.travnja, s početkom u 19 sati.

-Koncert je naš uobičajeni cjelovečernji concert, malo proširenog programa s malo više gostiju. To su naši suradnici tijekom proteklih 20 godina, tako da se veselimo koncertu, veselimo se našoj publici i potrudit ćemo se da sve bude baš onako kako treba – kaže Alina uoči večerašnjeg koncerta.

Ono što svakako želi naglasiti jest i velika zahvalnost koju sve članice upućuju svojim najbližima.

-Iako nam je to hobi, jer ne možemo od toga živjeti, dapače često budemo i u ‘minusu’, a tu su i zahtjevna planiranja vremena. Oduzima nam dosta vremena, gotovo sve smo majke, to je svojevrsna žrtva, ali i jedna velika ljubav i nešto ‘samo naše’. Večernje probe, turneje, tu stvarno treba veliko razumijevanje obitelji. Bez podrške uže i šire obitelji puno toga nam ne bi bilo moguće. Zato im na tome u svakoj prigodi javno zahvaljujemo što su uz nas, svaka im čast, znamo da oni to znaju, no doista im velika hvala i ovim putem -poručuje Alina Haraminčić u ime svih članica i tima ansambla.

Svoj 20.rođendan ansambl Jane obilježit će još i izložbom u Muzeju Turopolja ovog listopada, gdje će prikazati kronologiju događanja uz niz fotografija, izloženih priznanja, dokumentarnih filmova, a publika će uživati u još jednom njihovom nastupu. Do kraja godine održat će još nekoliko slavljeničkih nastupa, pa i koncerata, od kojih će neki biti i na području Turopolja, a neki i nešto dalje, no planovi se još slažu.

Još uvijek je u izradi i financijski plan za, dosad, najveću avanturu ansambla Jane, jer trošak putovanja na Olimpijadu zborova na Novi Zeland je izuzetno visok. Stoga vjerujemo kako će Grad, ali i Zagrebačka županija, Ministarstvo kulture, pa i brojni poduzetnici s turopoljskog područja prepoznati koliko su Jane svojim dosadašnjim radom i postignutim uspjesima zapravo zadužile sve nas. Vrijeme je da im dio toga vratimo i pošaljemo ih po taj Grand Prix u daleki Auckland!

 

Naslovna i fotografije u članku: Ansambl Jane

Nastavite čitati

Reporter 436 - 11.04.2024.

Facebook

Izdvojeno