Obrazovanje

Dr. sc. Obitelj: ‘Mi smo Cvetnići, jedina obitelj u Hrvatskoj s tri doktora znanosti!’

Nakon što je Marija Cvetnić postala doktorica znanosti, ova je obitelj postala pravi raritet za ponos cijeloga kraja. Doktor znanosti je i Marijin suprug Luka, njegov otac Željko je akademik, a ključan dio posla rade sestra Iva i mama Melita, legendarna gorička odgajateljica

Objavljeno

prije 1 godina

24. lipnja 2024.

Objavio/la

Marko Vidalina

Ceremonija na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu tog je 5. lipnja išla prema svome kraju, hrvatska akademska zajednica upravo je postala još malo bogatija, jer Marija Cvetnić postala je doktorica znanosti, kad je netko od okupljenih potegao prilično logično pitanje.

– Ne možemo reći da smo sto posto sigurni, ali prilično smo uvjereni da ste jedina obitelj u Hrvatskoj s tri doktora znanosti. Kad je riječ o najužem krugu obitelji, naravno…

I nije to uopće teško povjerovati, u ovom slučaju čak ćemo i vrlo rado prihvatiti da su jedini takvi baš oni, naši Mraclinci. Marija je, dakle, samo posljednja u nizu, jer doktor znanosti je i njezin suprug Luka, dijete Mraclina i NK Mraclina, veterinar baš kao što mu je i otac Željko, koji je otišao i korak ili dva dalje. Tata je, naime, akademik, sama krema hrvatske znanosti, dugogodišnji ravnatelj Hrvatskog veterinarskog instituta, on je doktor znanosti postao još davnih dana.

– Realno, Željka baš i nećemo moći dostići, on je posebna priča, ali lijep je osjećaj znati da smo jedina ili jedna od vrlo rijetkih obitelji s tri doktora znanosti – kaže snaha Marija, koja će prije svega biti sretna i zadovoljna što je sve konačno gotovo.

Ona je, naime, majka dvoje male djece, sina Antuna i kćerkice Judite, a to baš i nisu uvjeti koji spadaju u idealne kad je riječ o znanstvenom radu…

– Iskreno, iza mene je strašno zahtjevan period. Znala sam da će biti teško, ali ispalo je još i puno, puno teže nego što sam mislila. Razdoblje je to s puno stresa, ali i s jako, jako malo sna… Ostavila sam iza sebe pet godina istraživanja, a zatim godinu i pol dana intenzivnog pisanja doktorskog rada. Naravno, sve to bilo bi potpuno nemoguće izvesti bez ogromne potpore obitelji, i to u najkonkretnijem mogućem smislu, od čuvanja djece pa na dalje. Hvala im svima što su mi omogućili da ostvarim ovaj cilj – zahvalna je Marija.

Doktorat je bio njezina želja, ne toliko zbog okruženja u kojem se našla unutar obitelji, koliko zbog propisa vezanih za radno mjesto. Marija je, naime, zaposlena na Veterinarskom fakulteta, kao asistent i predavač, a to je posao u kojem postoji rok u kojem se mora doći do doktorata. Neće Marija na tome i stati, jer slijedi još učenja, još teškog posla.

– U sljedeće tri godine imam obavezu postati i docent doktor, tako da je to sljedeći korak. Kažu da nije baš ovako zahtjevno kao doktorat, nadam se da će tako i biti – sa smiješkom kaže Marija.

Sretna je i zadovoljna, ponosna na postignuto, a logično je da su na istom tragu i kolege s titulom “dr. sc.” iz najbliže obitelji.

– Naravno da smo svi ponosni na nju, velika je to stvar. Marija je jako vrijedna znanstvenica, a ovo što je postigla plod je truda, rada, odricanja, ali i spleta okolnosti. Kroz radno mjesto otvorila joj se ova prilika, a ona je priliku iskoristila. Svatko je tu dao svoj obol, pomagali smo koliko mogli svi iz obitelji, smatrajući da je važno podržati je u ovome. Kad se sve to prođe, kad znaš koliko se dala u to, naravno da si još i sretniji, zadovoljniji – govori tata Željko.

Priču o njemu ispričali smo još 2016. godine, kad je postao akademik, u svojoj 52. godini, doznali smo tako da je bio zaljubljenik u životinje od ranog djetinjstva, uvijek okružen životinjama, ali nekako puno više okrenut nogometu, sviranju u folkloru, odrastanju u najzabavnijem mogućem obliku.

– Nikad nisam bio odličan učenik, više fakin koji se volio družiti, provoditi s vršnjacima. Međutim, bio sam i svjestan da mora doći trenutak kad je vrijeme za ozbiljnost. Meni se to u punom smislu dogodilo tek u završnom dijelu fakulteta, pa onda i tijekom daljnjeg školovanja, sve do tad se nisam previše opterećivao ocjenama, prosjekom… A onda uđeš u cijeli taj svijet i jednostavno te uvuče. Drago mi je da su sad u tom svijetu i Marija i Luka, ali rekao sam i njima da je ovo kao kad u nogometu uđeš u prvu ligu. Tu si, ali moraš se stalno dokazivati – ističe akademik Cvetnić.

Dodat će i kako su on i sin Luka vrlo slični karakteri, ali i priznati da Luka nije daleko od istine kad kaže da je “tata najsretniji što ima sina doktora znanosti, jer on je to najmanje očekivao”…

– Zapravo, znao sam da to može. Luka vam je čovjek zadatka. To smo shvatili vrlo brzo, kad je bio malo dijete, jer nije bilo zadatka kojeg nije izvršio. S njim tu nije bilo problema, ako mu nešto kažeš, znaš da će se tako i dogoditi. Točan je i pedantan, a u svemu tome me dosta podsjeća na mene kad sam bio mlađi. Posebno sam sretan zato što znam da je on tip čovjeka koji će i eventualne nedostatke u smislu talenta nadoknaditi radom, angažmanom, trudom. Preskakao je prepreke putem, prošao i neke stvari na kojima mnogi drugi zapnu, i zaslužio je biti ovdje gdje jest – zadovoljan je tata.

Prošle su već četiri godine otkad je Luka, nekoć učenik pučke škole u Mraclinu, a zatim i one u Vukovini, ima titulu “dr. sc.” ispred svoga imena. Slično kao i u očevoj priči, kombinirao je još od najranijih dana ljubav prema nogometu i životinjama, ali i relativno rano odabrao smjer kojim želi ići. Nakon završetka osnovne, upisao je Veterinarsku školu u Zagrebu i krenuo tatinim putem.

– Nije toliko ni tata utjecao na taj odabir, nego sam stvarno oduvijek volio životinje. Imali smo i doma uvijek svoje farme životinja, tako da za mene zapravo i nije bilo drugog odabira. Nakon srednje škole upisao sam Veterinarski fakultet, završio ga u roku, za šest godine, pa onda u sljedeće četiri došao i do doktorata – priča Luka, koji je u svemu tome susretao i jednu fatalnu kolegicu iz obližljeg Velikog Polja.

– Luka i ja spojili smo se jer smo jedino nas dvoje bauljali hodnicima fakulteta u sedam ujutro. Oboje smo baš pravi ranoranioci i uvijek smo prvi dolazili na faks, a kad smo se već tako viđali, zaključili smo da bi mogli i popiti kavu, ha, ha. Uskoro smo počeli i ići na faks zajedno, u vrijeme dok je Luka svakog jutra nosio jaja sa svoje farme na Dolac. Kupio bi me u Velikom Polju već u 6.20 sati… – prisjeća se Marija, koja nekih 12-13 godina poslije s Lukom ima dvoje djece i uživa u svim čarima Mraclina.

Za one malo upućenije neće biti ni posebno iznenađenje što se cijela ova priča o “Obitelji dr. sc.” događa upravo u Mraclinu. Zahvaljujući svojim precima, ali i pruzi koja je prilično rano povezala Mraclin i Zagreb, Mraclinci su danas dokazano najobrazovanije selo u našem kraju.

– Da, ima tu očito nešto u zraku. Sve je počelo još s Rockfellerovim centrom 1927. godine, a i veza sa Zagrebom učinila je puno po pitanju obrazovanja u selu. U vrijeme moga odrastanja bilo je jako puno visoko obrazovanih ljudi u Mraclinu, praktički u selu nije bilo kuće u kojoj barem jedan član nije bio fakultetski obrazovan. Evo, i danas prilično dobro stojimo, uz mene je akademik i moj rođak Ratko Cvetnić, a sad su tu i Luka i Marija – zadovoljno konstatira tata Željko.

Na obiteljskim druženjima Cvetnićevih, tvrde uključeni, rijetko se priča o veterini, o poslu, puno češće o djeci, o životnim stvarima, ali i o nogometu. Tata Željko bio je opak napadač, na četvrtoj godini fakulteta bio je i u Radniku, kojem je u prijateljskoj utakmici strpao tri komada, ali imao je i on odlučnog oca:

– Mali, ti buš igral nogomet ili završil fakultet?

Mali je odlučio završiti fakultet, a nogomet ostaviti nekim novim generacija, u koje spada i Luka. Igrao je za NK Mraclin do juniora, a zatim se odmah uključio u vođenje kluba. Već je godinama sportski direktor kluba kojeg uvijek ističemo kao pozitivan primjer u našem okruženju, baš je ovih dana dogovarao pojačanja za sljedeću sezonu…

– Nogomet mi jako dobro dođe kao ispušni ventil. Posao mi je vrlo stresan, bavim se kontrolom kvalitete mlijeka i svojim potpisom garantiram vrlo ozbiljne stvari. Nakon svega toga, uživam doći u klub, družiti se s ljudima, pomagati koliko mogu – kaže Luka.

Neće, međutim, ova priča ni u ludilu proći bez još dvije junakinje. Lukina sestra Iva nema ni najmanji problem s tim što ona nema taj “dr. sc.”, iako će tata reći da “ona ima najveći potencijal od svih nas”. Taj potencijal usmjerila je na agronomiju, koju je odabrala iako je na prijemnom upala i na medicinu i na veterinu. U tome se ostvarila, realizirala, posvetila u velikoj mjeri i ulozi majke…

A njezina i Lukina mama, Željkova supruga i Marijina svekrva, zaslužuje poseban komadić priče samo za sebe. Melita Cvetnić, mnogim Goričanima jako dobro poznata odgajateljica, nedavno je otišla u mirovinu, pa je “teta Melita” sad samo “baka Melita”.

– Ona je naša alfa i omega! Jako sam joj zahvalan na svemu, jer siguran sam da nikad ne bih napravio ni približno ovoliko u svojoj karijeri da nisam imao njezinu podršku. Vodila je brigu o apsolutno svemu, time mi je davala vremena i prostora za posao, cijelo vrijeme bila maksimalno uz mene. U srednjoj školi i na fakultetu vodila je borbe sa sinom Lukom, koji je isto dugo bio fakin svoje vrste, a danas čuva djecu, uskače, pomaže… Melita je tu uvijek imala ključnu ulogu – kaže Željko.

Melitu će u prvi plan staviti i Luka i Marija, spomenut će svatko od njih i Ivu, i tatu Željka, a to zapravo sve govori o jednoj posebnoj obitelji. Dr. sc. obitelji iz Mraclina.

HOTNEWS

SANDA NA VRHU Najveća nagrada struke među 4 tisuće psihologa u Hrvatskoj!

INTERVJU : Gorička psihologinja je ponos grada – ima u rukama priznanje koje se dodjeljuje samo jednom psihologu godišnje.

Objavljeno

prije 1 tjedan

7. studenoga 2025.

Objavio/la

Marija Vrbanus

Ona je ravnateljica Centra za djecu, mlade i obitelj Velika Gorica od osnutka 2003. godine, vrhunska psihologinja, mentorica, piše članke i publikacije, priručnike….popis je dugačak, baš kao i lista njenog doprinosa psihološkoj struci, zajednici u kojoj djeluje i radi, no posebno i kao medijska redakcija, ističemo njezinu pristupačnost. Naime…

Sanda Puljiz Vidović, prof. psihologije, uvijek je dostupna za najavu događanja, izjavu i pojašnjenje, suradnju, snimanje priloga, pomoć u potrazi za kontaktima svojih kolega za potrebe gostovanja u našim radijskim emisijama. Stoga nas je posebno razveselila vijest da je upravo ona dobitnica ovogodišnje nagrade Snježana Biga Friganović za 2024. godinu.

Nazvali smo iz redakcije kako bi nam prepričala dojmove, jer ipak, ovo je Oskar psihologije!

Foto: Privatni album Sande Puljiz Vidović

– Znači, Hrvatska psihološka komora jednom godišnje dodjeljuje nagradu Snježana Biga Friganović. To je nagrada koja se dodjeljuje za poseban doprinos organizaciji, radu i razvoju Hrvatske psihološke komore, unaprjeđenju statusa psihologa u društvu te razvoju i afirmaciji psihologijske djelatnosti. Znači, ova nagrada se daje ljudima, odnosno psiholozima za dugogodišnji stručni rad kojim se promiče i javno zagovaraju suvremene psihološke spoznaje i struka kroz komoru. Koliko je ta nagrada važna? Ja bih rekla da je to najveća nagrada koju psiholog dobije i to samo jedan psiholog godišnje! – ispričala je Sanda i navela činjenicu kako je u imenik Komore upisano otprilike četiri tisuće psihologa.

S njene strane, kako je istaknula, za priznanje je zaslužan zapravo njezin dugogodišnji predani rad u Komori, ali i u drugim strukovnim organizacijama i povjerenstvima.

Foto: Hrvatsko psihološko društvo

– Ipak od presudne je važnosti bio moj rad u lokalnoj zajednici, odnosno u Velikoj Gorici, kroz djelovanje Centra za djecu, mlade i obitelj, zaista posebne ustanove u Hrvatskoj, prve u takvom obliku. Evo struka je prepoznala taj rad u zajednici, a između ostalog, i zato što sam ja na čelu tima koji se predano bavi promoviranjem mentalnog zdravlja, prevencijom, preventivnim programima, edukacijama stručnjaka i tu su zapravo postavljeni visoki standardi, stručnost, profesionalnost te briga u pojedincu i cijeloj obitelji.

No, Sanda ne štedi vrijeme ni na popularizaciju svoje struke u medijima, pisanje stručnih članaka u zbornicima i stručnim i znanstvenim časopisima, educiranje studenta na Filozofskom fakultetu na Odsjeku za psihologiju, zatim na Odjelu za psihologiju Hrvatskih studija. Ali, ni to nije kraj popisa…

-Na Filozofskom fakultetu sam vanjski suradnik, a na Edukacijskoj rehabilitacijskom fakultetu na Odjelu za poremećaje u ponašanju sam gost predavač. Dakle, sudjelujem i u edukaciji studenta i evo, još bih htjela reći da je između ostalog uočen i moj rad za vrijeme pandemije i potresa, gdje sam pružala pomoć ljudima stradalima u potresu i u Velikoj Gorici, ali i šire preko telefona za psihološku pomoć, a koju je organizirala Komora. Iako je to za mene kao osobu bilo jako iscrpljujuće, jer sam i sama bila dosta pogođena događajima s pandemijom i potresima, taj rad u zajednici u tim teškim trenucima bio izuzetno važan. Tim više jer je upravo tada psihologija zaista prepoznata u široj javnosti i ja mislim da danas svi ljudi u našoj zemlji jako dobro znaju čemu služe psiholozi i čime se psiholozi bave – naglasila je Puljiz Vidović.

Foto: Privatni album Sande Puljiz Vidović

Imati ovakav potencijal u Velikoj Gorici, vrijedno je divljenja i ponosa, jer zahvaljujući osobama poput Sande, naš grad je napredna zajednica koja uvijek stremi boljoj budućnosti. Primjerice, u Velikoj Gorici svaka obrazovna ustanova ima psihologa.

– Nekad davno to nije bilo tako i moram reći da sam ponosna na tu činjenicu, kao i to da je Centar za djecu, mlade i obitelj Velika Gorica, osnovan 2003. godine sa 3 zaposlena, a sada nas je 9, dakle tri puta veći broj i to se vidi i u kvaliteti usluge koju pružamo, kao i u broju korisnika. Kad sam došla u Centar prije 23 godine trebalo je stvoriti instituciju koja nigdje nije postojala, nismo imali nikakav model, nikakve konkretne upute, dakle trebao si sa svojim timom, oformiti ekipu i onda stvarati instituciju koja je prepoznatljiva u lokalnoj zajednici i mi smo u tome uspjeli! – naglasila je Sanda, a što nije samo vidljivo po ovoj prestižnoj nagradi već i tijekom proslave 20 godina Centra prije dvije godine.

-Tada smo zaista vidjeli da smo dobili podršku u lokalnoj zajednici od svih institucija. Puno je tu emocija, na početku je naravno teško, a sad je jedna velika sreća kad se osvrnem, kad vidim što smo sve napravili, posebno kad dobiješ ovakvu nagradu, to je stvarno kruna svega, ja bih rekla. Tako da se još jednom zahvaljujem Hrvatskoj psihološkoj komori da je prepoznala moj rad u zajednici, hvala i drugim kolegama iz struke i naravno Gradu Velikoj Gorici te njegovim djelatnicima s kojima surađujemo. Zahvalna sam i ljudima u Velikoj Gorici, našim korisnicima, suradnicima, zapravo svima jer ne bih htjela nekog preskočiti i zaboraviti… I medijima koji nas zaista prate naš rad. Evo, jako je puno emocija, puno sreće i ponosa, jer koliko je na početku bilo teško krčiti svoj put, toliko je sada ovo velika sreća – završila je naš razgovor Sanda.

Sanda i Arijana Mataga Tintor, viša savjetnica specijalistica za predškolski odgoj, djecu i mlade Grada Velike Gorice. Foto: Privatni album Sande Puljiz Vidović

Naša redakcija City radija, Cityportala i mjesečnika Reporter zahvaljuje joj na izuzetnoj suradnji, komunikaciji i prijateljskom pristupu, uz poruku – nagrada je otišla u prave ruke!

Dodajmo, Hrvatsko psihološko društvo Sandi Puljiz Vidović je 2013. godine dodijelilo Društveno priznanje „Marulić: Fiat Psychologia“ za osobito vrijedan doprinos razvitku i promicanju hrvatske primijenjene psihologije, a iste godine dobila je i nagradu Grada Velike Gorice Franjo pl. Lučić. Također, da je istaknuta stručnjakinja još 2019. godine prepoznala je Hrvatska psihološka komora koja joj je tada dodijelila zahvalnicu za dugogodišnji doprinos razvoju struke.

Nastavite čitati

CityLIGHTS

SMJENA RAVNATELJA “Ostavljam školu izuzetnim profesionalcima koji su stup ove ustanove, ali i zajednice”

Nakon gotovo 10 godina Damir Bedić ured ravnatelja prepušta kolegici – bivšoj učenici vukovinske škole.

Objavljeno

prije 1 tjedan

7. studenoga 2025.

Objavio/la

Marija Vrbanus

U holu OŠ Vukovina sinoć su se izmjenjivali zagrljaji, emotivne riječi zahvale i pjesme za rastanak, u kolektivu koji je zračio zajedništvom i međusobnom, bezrezervnom podrškom.

Na novo radno mjesto, u rodnu Kutinu, djelatnici škole, roditelji i okolna društva, ispratili su Damira Bedića. Danas je, nakon gotovo 10 godina, posljednji put sjeo u svoj ured ravnatelja. Priznao nam je, sada kada je stvarno finaliziran, odlazak mu teško pada.

-Prije 19 godina sam s fakulteta odmah došao u ovu školu na zamjenu kao profesor tjelesne i zdravstvene kulture, a ta zamjena se odužila kao što vidite, i to 10 godina, a onda sam izabran za ravnatelja. Evo, nakon devet i pol godina na toj funkciji, odlazim na novo radno mjesto u rodnu Kutinu. Sada nakon toliko godina rastanak mi malo teško pada, a ujedno se i veselim novim radnim izazovima. Pomiješane su mi emocije jer sam proveo puno vremena s prekrasnim ljudima – priznao je Bedić i zahvalio se osnivaču škole na izuzetnoj podršci, kao i društvima s kojima je surađivao a koja su oplemenila rad škole i nastavni program.

Jedno od njih je Ogranak seljačke sloge Buševec, čije su članice ispratile ravnatelja s pjesmom, a predsjednik Nenad Rožić poklonio mu je knjigu o povijesti Buševca i prisjetio se posebnih gostiju.

-Ogranak ima suradnju sa školom od samih početaka, a to smo nastavili i s Damirom. Odlična suradnja donijela je nekoliko zajedničkih projekata, a u školu smo doveli i svirače ukulelea s Havaja, koji su školi dali na poklon jedan takav instrument, da možete svirati – našalio se Rožić i najavio daljnju suradnju s novom vodstvom škole.

Nikolina Katulić iz Društva žena Buševec zahvalila se na suradnji, uvijek ugodnoj komunikaciji koja je rezultirala brojnim projektima.

-Bila nam je čast što ste bili na svim našim manifestacijama a na novom radnom mjestu želimo vam puno uspjeha – poručila je Katulić a prigodni poklon za sjećanje ravnatelju je predala predsjednica Lidija Rožić.

I na koncu, prigodnim poklonom i govorom ravnatelju Bediću zahvalili su se i djelatnici škole, prisjećajući se desetljeća punog događaja, izazova i promjena, vremena kada nije bilo lako, kada je trebalo pomiriti različite karaktere, pronaći sa svakim zajednički jezik, vremena u kojima se učilo prilagođavati promjenama.

No, već od ponedjeljka školu vodi novoizabrana ravnateljica. Dobila je povjerenje učitelja i najprije će imati dužnost vršiteljice dužnosti. Učionicu informatike drugi tjedan zamijenit će uredom ravnateljice. Klaudija Radman Livaja iz Turopolja u vukovinskoj školi je 16 godina, ako računamo samo radni staž.

-Radila sam i u područnim školama u Mraclinu i Buševcu, kao i na poslovima razrednika, administratora, voditelja smjene, bila članica raznih povjerenstava. Ovo je moja škola, moj drugi dom i jako volim ovaj kolektiv. Čast mi je dati svoj doprinos i na novoj poziciji, posebno jer sam i bivša učenica ove škole – ispričala je nova ravnateljica i ujedno najavila radosne vijesti – škola kreće u proširenje!

-Jako se veselimo nadogradnji škole. Dobili smo EU sredstva u 100 postotnom iznosu financiranja i sve bi trebalo krenuti iduće školske godine, što znači da ćemo nakon toga moći prijeći u jednosmjenski rad – najavila je Radman Livaja.

Po svemu sudeći Damir Bedić školu ostavlja u dobrim rukama, koje će nastaviti graditi – i školu i njene mlade “stanovnike”.

(FOTO: Marija Vrbanus)

Nastavite čitati

Obrazovanje

FOTO Gimnazija Velika Gorica dvostruki pobjednik Županijskog natjecanja u plivanju

Objavljeno

prije 1 tjedan

6. studenoga 2025.

Objavio/la

David Jolić

Županijsko natjecanje osnovnih i srednjih škola u plivanju održano je danas (četvrtak, 06.11.2025.) na Gradskom bazenu u Velikoj Gorici u organizaciji Osnovne škole Nikole Hribara. Na ekipnom natjecanju učenica i učenika sudjelovalo je 8 osnovnih škola u konkurenciji dječaka i 4 osnovne škole u konkurenciji djevojčica. Kod srednjoškolaca u konkurenciji mladića natjecalo se 7 škola, a u konkurenciji djevojaka tri srednje škole.