Ceremonija na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu tog je 5. lipnja išla prema svome kraju, hrvatska akademska zajednica upravo je postala još malo bogatija, jer Marija Cvetnić postala je doktorica znanosti, kad je netko od okupljenih potegao prilično logično pitanje.

– Ne možemo reći da smo sto posto sigurni, ali prilično smo uvjereni da ste jedina obitelj u Hrvatskoj s tri doktora znanosti. Kad je riječ o najužem krugu obitelji, naravno…

I nije to uopće teško povjerovati, u ovom slučaju čak ćemo i vrlo rado prihvatiti da su jedini takvi baš oni, naši Mraclinci. Marija je, dakle, samo posljednja u nizu, jer doktor znanosti je i njezin suprug Luka, dijete Mraclina i NK Mraclina, veterinar baš kao što mu je i otac Željko, koji je otišao i korak ili dva dalje. Tata je, naime, akademik, sama krema hrvatske znanosti, dugogodišnji ravnatelj Hrvatskog veterinarskog instituta, on je doktor znanosti postao još davnih dana.

– Realno, Željka baš i nećemo moći dostići, on je posebna priča, ali lijep je osjećaj znati da smo jedina ili jedna od vrlo rijetkih obitelji s tri doktora znanosti – kaže snaha Marija, koja će prije svega biti sretna i zadovoljna što je sve konačno gotovo.

Ona je, naime, majka dvoje male djece, sina Antuna i kćerkice Judite, a to baš i nisu uvjeti koji spadaju u idealne kad je riječ o znanstvenom radu…

– Iskreno, iza mene je strašno zahtjevan period. Znala sam da će biti teško, ali ispalo je još i puno, puno teže nego što sam mislila. Razdoblje je to s puno stresa, ali i s jako, jako malo sna… Ostavila sam iza sebe pet godina istraživanja, a zatim godinu i pol dana intenzivnog pisanja doktorskog rada. Naravno, sve to bilo bi potpuno nemoguće izvesti bez ogromne potpore obitelji, i to u najkonkretnijem mogućem smislu, od čuvanja djece pa na dalje. Hvala im svima što su mi omogućili da ostvarim ovaj cilj – zahvalna je Marija.

Doktorat je bio njezina želja, ne toliko zbog okruženja u kojem se našla unutar obitelji, koliko zbog propisa vezanih za radno mjesto. Marija je, naime, zaposlena na Veterinarskom fakulteta, kao asistent i predavač, a to je posao u kojem postoji rok u kojem se mora doći do doktorata. Neće Marija na tome i stati, jer slijedi još učenja, još teškog posla.

– U sljedeće tri godine imam obavezu postati i docent doktor, tako da je to sljedeći korak. Kažu da nije baš ovako zahtjevno kao doktorat, nadam se da će tako i biti – sa smiješkom kaže Marija.

Sretna je i zadovoljna, ponosna na postignuto, a logično je da su na istom tragu i kolege s titulom “dr. sc.” iz najbliže obitelji.

– Naravno da smo svi ponosni na nju, velika je to stvar. Marija je jako vrijedna znanstvenica, a ovo što je postigla plod je truda, rada, odricanja, ali i spleta okolnosti. Kroz radno mjesto otvorila joj se ova prilika, a ona je priliku iskoristila. Svatko je tu dao svoj obol, pomagali smo koliko mogli svi iz obitelji, smatrajući da je važno podržati je u ovome. Kad se sve to prođe, kad znaš koliko se dala u to, naravno da si još i sretniji, zadovoljniji – govori tata Željko.

Priču o njemu ispričali smo još 2016. godine, kad je postao akademik, u svojoj 52. godini, doznali smo tako da je bio zaljubljenik u životinje od ranog djetinjstva, uvijek okružen životinjama, ali nekako puno više okrenut nogometu, sviranju u folkloru, odrastanju u najzabavnijem mogućem obliku.

– Nikad nisam bio odličan učenik, više fakin koji se volio družiti, provoditi s vršnjacima. Međutim, bio sam i svjestan da mora doći trenutak kad je vrijeme za ozbiljnost. Meni se to u punom smislu dogodilo tek u završnom dijelu fakulteta, pa onda i tijekom daljnjeg školovanja, sve do tad se nisam previše opterećivao ocjenama, prosjekom… A onda uđeš u cijeli taj svijet i jednostavno te uvuče. Drago mi je da su sad u tom svijetu i Marija i Luka, ali rekao sam i njima da je ovo kao kad u nogometu uđeš u prvu ligu. Tu si, ali moraš se stalno dokazivati – ističe akademik Cvetnić.

Dodat će i kako su on i sin Luka vrlo slični karakteri, ali i priznati da Luka nije daleko od istine kad kaže da je “tata najsretniji što ima sina doktora znanosti, jer on je to najmanje očekivao”…

– Zapravo, znao sam da to može. Luka vam je čovjek zadatka. To smo shvatili vrlo brzo, kad je bio malo dijete, jer nije bilo zadatka kojeg nije izvršio. S njim tu nije bilo problema, ako mu nešto kažeš, znaš da će se tako i dogoditi. Točan je i pedantan, a u svemu tome me dosta podsjeća na mene kad sam bio mlađi. Posebno sam sretan zato što znam da je on tip čovjeka koji će i eventualne nedostatke u smislu talenta nadoknaditi radom, angažmanom, trudom. Preskakao je prepreke putem, prošao i neke stvari na kojima mnogi drugi zapnu, i zaslužio je biti ovdje gdje jest – zadovoljan je tata.

Prošle su već četiri godine otkad je Luka, nekoć učenik pučke škole u Mraclinu, a zatim i one u Vukovini, ima titulu “dr. sc.” ispred svoga imena. Slično kao i u očevoj priči, kombinirao je još od najranijih dana ljubav prema nogometu i životinjama, ali i relativno rano odabrao smjer kojim želi ići. Nakon završetka osnovne, upisao je Veterinarsku školu u Zagrebu i krenuo tatinim putem.

– Nije toliko ni tata utjecao na taj odabir, nego sam stvarno oduvijek volio životinje. Imali smo i doma uvijek svoje farme životinja, tako da za mene zapravo i nije bilo drugog odabira. Nakon srednje škole upisao sam Veterinarski fakultet, završio ga u roku, za šest godine, pa onda u sljedeće četiri došao i do doktorata – priča Luka, koji je u svemu tome susretao i jednu fatalnu kolegicu iz obližljeg Velikog Polja.

– Luka i ja spojili smo se jer smo jedino nas dvoje bauljali hodnicima fakulteta u sedam ujutro. Oboje smo baš pravi ranoranioci i uvijek smo prvi dolazili na faks, a kad smo se već tako viđali, zaključili smo da bi mogli i popiti kavu, ha, ha. Uskoro smo počeli i ići na faks zajedno, u vrijeme dok je Luka svakog jutra nosio jaja sa svoje farme na Dolac. Kupio bi me u Velikom Polju već u 6.20 sati… – prisjeća se Marija, koja nekih 12-13 godina poslije s Lukom ima dvoje djece i uživa u svim čarima Mraclina.

Za one malo upućenije neće biti ni posebno iznenađenje što se cijela ova priča o “Obitelji dr. sc.” događa upravo u Mraclinu. Zahvaljujući svojim precima, ali i pruzi koja je prilično rano povezala Mraclin i Zagreb, Mraclinci su danas dokazano najobrazovanije selo u našem kraju.

– Da, ima tu očito nešto u zraku. Sve je počelo još s Rockfellerovim centrom 1927. godine, a i veza sa Zagrebom učinila je puno po pitanju obrazovanja u selu. U vrijeme moga odrastanja bilo je jako puno visoko obrazovanih ljudi u Mraclinu, praktički u selu nije bilo kuće u kojoj barem jedan član nije bio fakultetski obrazovan. Evo, i danas prilično dobro stojimo, uz mene je akademik i moj rođak Ratko Cvetnić, a sad su tu i Luka i Marija – zadovoljno konstatira tata Željko.

Na obiteljskim druženjima Cvetnićevih, tvrde uključeni, rijetko se priča o veterini, o poslu, puno češće o djeci, o životnim stvarima, ali i o nogometu. Tata Željko bio je opak napadač, na četvrtoj godini fakulteta bio je i u Radniku, kojem je u prijateljskoj utakmici strpao tri komada, ali imao je i on odlučnog oca:

– Mali, ti buš igral nogomet ili završil fakultet?

Mali je odlučio završiti fakultet, a nogomet ostaviti nekim novim generacija, u koje spada i Luka. Igrao je za NK Mraclin do juniora, a zatim se odmah uključio u vođenje kluba. Već je godinama sportski direktor kluba kojeg uvijek ističemo kao pozitivan primjer u našem okruženju, baš je ovih dana dogovarao pojačanja za sljedeću sezonu…

– Nogomet mi jako dobro dođe kao ispušni ventil. Posao mi je vrlo stresan, bavim se kontrolom kvalitete mlijeka i svojim potpisom garantiram vrlo ozbiljne stvari. Nakon svega toga, uživam doći u klub, družiti se s ljudima, pomagati koliko mogu – kaže Luka.

Neće, međutim, ova priča ni u ludilu proći bez još dvije junakinje. Lukina sestra Iva nema ni najmanji problem s tim što ona nema taj “dr. sc.”, iako će tata reći da “ona ima najveći potencijal od svih nas”. Taj potencijal usmjerila je na agronomiju, koju je odabrala iako je na prijemnom upala i na medicinu i na veterinu. U tome se ostvarila, realizirala, posvetila u velikoj mjeri i ulozi majke…

A njezina i Lukina mama, Željkova supruga i Marijina svekrva, zaslužuje poseban komadić priče samo za sebe. Melita Cvetnić, mnogim Goričanima jako dobro poznata odgajateljica, nedavno je otišla u mirovinu, pa je “teta Melita” sad samo “baka Melita”.

– Ona je naša alfa i omega! Jako sam joj zahvalan na svemu, jer siguran sam da nikad ne bih napravio ni približno ovoliko u svojoj karijeri da nisam imao njezinu podršku. Vodila je brigu o apsolutno svemu, time mi je davala vremena i prostora za posao, cijelo vrijeme bila maksimalno uz mene. U srednjoj školi i na fakultetu vodila je borbe sa sinom Lukom, koji je isto dugo bio fakin svoje vrste, a danas čuva djecu, uskače, pomaže… Melita je tu uvijek imala ključnu ulogu – kaže Željko.

Melitu će u prvi plan staviti i Luka i Marija, spomenut će svatko od njih i Ivu, i tatu Željka, a to zapravo sve govori o jednoj posebnoj obitelji. Dr. sc. obitelji iz Mraclina.