Sport

Dora se vratila kući s broncom: ‘A sve je počelo zbog jednog dočeka…’

Dora Krsnik svoju rukometnu priču započela je u ŽRK gorici, prvi trening odradila je u OŠ Nikole Hribara, a danas je dio reprezentacije koja izaziva divljenje cijele Hrvatske… Nakon što je osvojila broncu na Europskom prvenstvu u Danskoj, stigla je kući na nekoliko dana

Objavljeno

prije 5 godina

22. prosinca 2020.

Objavio/la

Marko Vidalina

Kao što to već ide kod Hrvata, samo nekoliko dana, nekoliko sjajnih utakmica i pobjeda hrvatske reprezentacije bilo je dovoljno da nacija odjedanput poludi za ženskim rukometom. Djevojke koje su godinama bile u pozadini, daleko od naslovnih stranica, doslovno preko noći prometnule su se u nacionalne sportske heroine, u sportašice kojima se svi dive… I, na kraju priče, osvajačice brončane medalje na Europskom prvenstvu, u jednoj od najljepših i najluđih priča u povijesti hrvatskog sporta.

A među njima, na ponos svih nas iz ovoga grada, našla se i Dora Krsnik. Velikogoričanka koja je ove godine navršila 28 godina, rukometašica iza koje je vrhunska karijera. Međutim, takva smo mi sportska publika, moralo se dogoditi ovako nešto veliko, jedna ovakva medalja, da bi Goričani uopće postali svjesni da je Dora naša, domaća cura.

– Je, činjenica je da se naglo povećao interes za sve nas, ali u neku ruku mi je to i logično, budući da u prošlosti rezultatima baš i nismo zaslužile veliku pozornost – kaže Dora.

Svijet rukometa šokirale su sjajne Hrvatice, reprezentacija koja u godinama iza nas nikako nije mogla do nekog važnog rezultata, a sad je odjedanput eksplodirala.

– Dugo sam već u reprezentaciji, bila sam tu i za Europsko prvenstvo prije četiri godine, ali nekako mi se čini da atmosfera među nama nikad nije bila ovakva. I u tome je vjerojatno tajna uspjeha. Jako smo bliske međusobno, razmijemo se na terenu i izvan njega, jako smo bliske… Uostalom, većinu ovih cura poznajem već godinama, s nekima od njih igrala sam i dok sam imala 16 godina, a sad se sve nekako posložilo. Rekla bih da su se okupili pravi ljudi na pravome mjestu u pravo vrijeme – govori Dora.

Već godinama igra na najvišoj razini rukometa, a danas je igračica francuskoga kluba Plan de Cuques, u koji je stigla nakon što je igrala Ligu prvakinja u dresu Podravke, a zatim i slovenskoga Krima. A sve je počelo doma, u njezinoj Velikoj Gorici, s jednim vrlo konkretnim povodom.

– Bilo je to nakon Svjetskog prvenstva 2003. godine, kad su dečki osvojili zlato u Portugalu. Ne bih baš rekla da sam se zaljubila u rukomet gledajući Balića, Metličića, Džombu i ekipu, tad 11-godišnju djevojčicu zapravo je oduševio doček koji su dečki imali kad su se vratili kući. Gledajući te scene, poželjela sam i sama jednog dana doživjeti tako nešto, pa sam odmah rekla mami: ‘Ja bi da me upišete na rukomet!’ Mama je odmah uzela telefon, krenula zvati i raspitivati se, a na kraju sam završila na treningu u dvorani OŠ Nikole Hribara. Prvi trener bio mi je Ivan Jusup, a sjećam se i da me mama nakon prvog treninga pitala koju sam poziciju igrala, a ja nisam imala pojma što joj odgovoriti, ha, ha – kroz smijeh priča Dora.

Vrlo brzo je polovila sve što je potrebno da se počne razvijati i napredovati kao rukometašica, da bi se na kraju razvila u jednu od najraznovrsnijih igračica u svijetu ženskog rukometa općenito. Ne sjeća se prve pozicije, ali puno je bitnije da danas može odigrati praktički na svim pozicijama, da je treneri obožavaju.

– U ŽRK Gorici ostala sam, ako se ne varam, sve do drugog srednje. Prošla sam sve mlađe kategorije, a već početkom srednje škole, sa samo 15 godina, debitirala sam za seniorke, za koje su tad igrale i starije cure poput Višnje Perković, Zlate Pokupec, Andreje Ćosović… Često se događalo da u jednom vikendu odigram i četiri, pet utakmica, na što su roditelji ludovali. Mama mi je znala čak i zabranjivati da igram baš sve, ali tu bi dolazilo i do svađa, jer nisam željela propustiti niti jednu priliku da igram rukomet. Sjećam se da jedanput zbog loših ocjena nisam smjela na treninge, na utakmice… E, to je bio pravi rat u kući – prisjeća se hrvatska reprezentativka, cura koja je ponos grada.

Nakon osnovne škole upisala je velikogoričku Gimnaziju, a tu se nastavilo ono što je vrijedilo i u osnovnoj.

– Imala sam sreću što sam i u osnovnoj i u srednjoj školi imala razrednice koje su me maksimalno podržavale, puštale na treninge, davale vjetar u leđa. Evo, i danas mi obje razrednice pošalju poruku i čestitaju nakon svake dobre utakmice, što me svaki put iskreno razveseli – govori Dora.

Sa 16 godina otišla je na kamp HRS-a u Crikvenicu, jedva je roditelje nagovorila da joj to omoguće, a upravo na tom kampu dogodila se i velika prekretnica.

– U to vrijeme igrala sam drugu ligu za Goricu, bila je to prilično dobra ekipa, ali na tom sam kampu upoznala trenericu iz Trešnjevka, koja me pozvala u svoj klub. Zvala me i Lokomotiva, i oni su me primjetili, ali zbog te trenerice sam otišla u Trešnjevku. Doduše, nisam se previše tamo zadržala, vrlo brzo sam ipak završila u Lokomotivi, zajedno s tom trenericom.

Borila se za svoje mjesto pod suncem u jednom od dva najveća ženska rukometna kluba u državi, no do zastoja je došlo kad je klupu Lokomotive preuzeo Irfan Smajlagić, koji u Dori Krsnik nije vidio kvalitetu za svoju ekipu.

– Doveli su dosta igračica sa strane, a nas mlađe su odlučili poslati na posudbu. Isprva na to nisam pristala, vjerovala sam da sam dovoljno dobra da igram za Lokomotivu, no na kraju sam ipak završila u Zelini. I ispalo je sjajno. Odigrale smo izvrsnu sezonu, uspjele pobijediti i Lokomotivu i Podravku, a nakon te sezone pozvali su me upravo iz Podravke. I tu je započela nova era, tri godine sam provela u Koprivnici, zaigrala po prvi put u Ligi prvakinja… – kaže Dora.

Sljedeći korak bio je odlazak u ljubljanski Krim, na još višu razinu.

– Uživala sam u Sloveniji, imale smo jako dobru ekipu, s kojom sam izborila i drugu fazu Lige prvakinja, a dobro je i to što Ljubljana nije predaleko, pa sam svaki vikend mogla malo doći kući, u Goricu, što mi je uvijek bilo jako važno – govori Dora.

Sljedeća prilika otvorila se kad je došla ponuda iz Francuske. Plan de Cuques je klub iz Marseillea, u kojem Dora živi već drugu sezonu. I uživa.

– Marseille je poseban grad, život tamo je zaista ugodan. Klimom, ali i izgledom, podsjeća me na našu Dalmaciju, pogotovo na Split. Uostalom, i tamo se sve vrti oko nogometa, svi su ludi za Olimpique Marseilleom jednako kao u Splitu za Hajdukom – kaže Dora, koja stigne uživati i u suncu, moru, lijepim plažama, uvalama…

– Uspjela sam u međuvremenu naučiti i francuski, iako zasad i dalje bolje stojim s razumijevanjem nego s pričanjem, ali i to će se uskoro promijeniti. U cijelom gradu, otkad sam tamo, nisam srela niti jednog čovjeka koji priča našim jezikom, tako da ni nisam imala drugu opciju nego što prije savladati jezik.

Najveća muka u ovoj godini, kao i svima nama, definitivno je ta grozna korona, koja je u njezinu slučaju donijela i neke impozantne brojke.

– Otkad je sve ovo krenulo, mislim da sam se testirala otprilike 60 puta! Kad smo u srpnju krenuli s pripremama, testirali smo se po dvaput tjedno, a sad na Europskom prvenstvu testiraju nas svaka dva dana, tako da sam možda i prešla brojku od 60… Ali dobro, tako to ide, nadam se samo da cijela ova situacija neće utjecati na moj klub, da će se sve nastaviti po planu.

Ako se nešto i dogodi, za Doru Krsnik se ne treba brinuti. Ponuda drugih klubova već ima, a bit će ih još i više nakon svega što je prikazala na europskoj smotri u Danskoj. Međutim, gdje god otišla, gdje god završila, uvijek će se najradije vraćati kući.

– Da, to mi je jako važno, svaki taj trenutak proveden s obitelji i prijateljima iz djetinjstva. Život nas je razdvojio u velikoj mjeri, svatko je otišao na svoju stranu, no baš zato mi je posebno zadovoljstvo sjesti u Leggiero na kavu, otići u Dobar dan na večernju cugu, družiti se s dragim ljudima… Jako volim svoj grad, svoje Bratstvo, u kojem sam odrasla – emotivna je Dora.

S prijateljicama iz djetinjstva, među kojima su Sandra Dandić i Lukrecija Čurek, poznata imena iz goričkog ženskog rukometa, bila je i prvakinja Hrvatske u rukometu na pijesku, no voli se Dora i odmaknuti od rukometa, opustiti se pred ekranom ili u četveronožnom društvu.

– Jako volim filmove i serije, puno toga pogledam u slobodno vrijeme, a jako volim i životinje. U Marseilleu imamo jednu mačku koja je zapravo zajednička, od svih susjeda, ali nekako je najviše kod mene. Kao da je osjetila da mi treba društvo u trenucima kad sam tek došla, kad nisam nikoga poznavala… Iako, nije ona jedina, još četiri, pet mačaka dođe kod mene na hranjenje i druženje, povremeno navrati. Općenito jako volim životinje – predstavlja se Dora.

Osim životinja, jako voli i nogomet.

– Da, luda sam za nogometom! Velika sam navijačica Barcelone i Lea Messija, iako volim reći da sam velika navijačica Barcelone koja nikad nije bila u Barceloni. Evo, sljedeće godine je Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj, nadam se da će se i to promijeniti, da ću konačno posjetiti i taj grad.

Osim Messija i društva, prati Dora Krsnik i Dvornekovića i društvo…

– Naravno, gledam nogometaše Gorice kad god mogu, kad god uspijem pronaći nekakav ‘stream’. Ako i ne uspijem, uvijek sam u toku s rezultatima, oduševljavaju me dečki iz HNK Gorice – zaključuje Dora.

Došla je malo kući nakon završetka bajke u Danskoj, nekoliko dana će se odmoriti uz maminu kuhinju, a onda slijedi nastavak sezone, novi izazovi za ovu sjajnu Velikogoričanku. Ponos grada!

Povezane teme:dora krsnik hotnews

Priča iz kvarta

Senzacija za 8.000 eura: Zagrijavanje u hodniku, trener od 22 godine i – Superliga!

Odbojkaši Gorice osvojili su drugo mjesto u drugom rangu hrvatske odbojke i izborili plasman među elitu! Do tog uspjeha došli su prolazeći kroz priču od koje bi se u Americi snimio jedan dobar film…

Objavljeno

prije 57 minuta

6. travnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Kalendar je baš tih dana napravio iskorak iz siječnja u veljaču, siva, sumorna i depresivna zima 2025/26. i dalje ne posustaje. Nekakav je utorak pri kraju, zapravo nikakav, jer hladnoća probija do kosti, a ne pomaže ni vjetar koji udara u mozak. Na željezničkoj postaji Gradići nema psa. Kasni su sati, uskoro će i ponoć, mrkli je mrak, tko bi i bio tu…

A opet, jedna figura nazire se u daljini. Posljednji vlak za Sisak upravo treba stići, a mladić sa sportskom torbom na leđima cvokoće zubima. I čeka. Dok čeka, razmišlja o izazovu koje nosi sutra. Četvrti razred gimnazije debelo je zagazio u svoje drugo polugodište, ključni ispiti su pred klincem sakrivenim iza vunene kape i šala prebačenog preko nosa. Mora taj sutrašnji ispit, razmišlja smrzavajući se, odraditi što je bolje moguće, jer neće na PMF primiti baš bilo koga, a to je jedina želja. A i derbi je za vikend, posebno važna utakmica…

Za to vrijeme jedan automobil skromnijih prostornih gabarita sve više odmiče od željezničke postaje Gradići. U automobilu su petorica odraslih muškaraca, svi visoki i snažni, a do koji trenutak prije toga bilo ih je i šest. Onaj šesti je, nesretnik, ostao čekati na stanici.

Uz neskriveno divljenje posvećenosti tog šestog, ova petorica ne prestaju pričati. A tema je samo jedna. Samo odbojka. Za volanom je trener, uz njega i oko njega raspoređeni su igrači. Neki od njih i stariji od trenera, prekaljenog stratega s navršene 22 godine, nitko tu nikome ne persira, ali ni ne upada u riječ. Ideje se vrte, analize rade, pričaju i kako su se zagrijavali u hodniku dvorane, kako su im malo ta tri termina za trening na tjedan, smišljaju kako će pomoći predsjedniku kluba da plati suce, putovanja… I kako će pobijediti za vikend.

Jer, sve se čini da se otvara lijepa prilika da svi oni, svim okolnostima unatoč, nepuna dva mjeseca kasnije izbore ulazak u elitu, među najbolje u državi!

A to se, pogađate, i dogodilo. Klinac iz uvoda je Ivan Čičak, mladi Siščanin koji je u borbi za plasman u Superligu za odbojkaše bio najbolji napadač OK Gorice, momčadi čiji je trener 22-godišnji Gašpar Škorić-Budimir, momčadi koja je društvo najboljih klubova u Hrvatskoj izborila unatoč svim ovim slikama iz uvoda.

Da, oni su doista ulazak u Superligu izborili s tri treninga na tjedan! Zato se i zagrijavaju u hodniku dvorane, jer vremena definitivno nema za gubljenje… Njima je ponajbolji igrač doista 18-godišnji klinac, trener im stvarno ima samo 22 godine, a nitko od njih od odbojke ne zarađuje ni jednog jedinog centa. Što i čudi ako znaš da je OK Gorica u svemu tome uspjela sa, pazite sad, osam tisuća eura?! Ne mjesečno, osam tisuća eura za cijelu sezonu…

I kad je tako, naravno da je jedina opcija za prvo pitanje nešto u ovom stilu: Pa dobro, kako je to moguće??

– Ha, moguće je… Ako ima dovoljno ljubavi prema tome što radiš, ako dovoljno dobro radiš to što radiš, onda je moguće – kaže Marko Barunović, predsjednik OK Gorice, 43-godišnji Velikogoričanin kojeg možda znate i kao začetnika pub kviz scene u našem gradu, ali odbojka je u ovoj priči bez ikakve dvojbe najveća ljubav i stras.

Postojao je ranije OK Velika Gorica, koji se 2007. podijelio na dva djela, pa je nastala i OK Gorica. Ovaj prvi klub ugasio se 2010. godine, a godinu poslije bivši igrač Mladosti Marko Barunović došao je pojačati ovaj drugi klub, koji se mučio na svim razinama. Od 2017. Bara je na poziciji predsjednika, između ostaloga i zato što nitko drugi to nije želio biti. Devet godina kasnije, situacija je bitno drukčija nego tad.

– Kad sam preuzeo klub, zatekao sam šest seniora i šest kadeta. Malo po malo, korak po korak, uspjeli smo sve skupa nekako pokrenuti, a onda je taman došla korona i opet smo se vratili na početak – sjeća se Barunović, koji je baš u vrijeme korone klub doveo do premijernog nastupa u Superligi.

Međutim, ples je trajao samo jedno ljeto, velikim dijelom i zato što klub nije bio spreman za takav iskorak. Danas je, dojam je, kudikamo spremniji.

– Promijenilo se stvarno puno toga. Prije četiri godine bio sam, rekao bih, potpuno sam u svemu tome, a u posljednje četiri godine dečki u klubu su odrasli, pomažu puno oko svega, a neki su postali i treneri. Stvarno smo se bitno pomaknuli organizacijski, ali i po pitanju kvalitete rada u školi odbojke. U svim kategorijama smo redovni na državnim prvenstvima, posljednjih pet godina praktički nema završnice na kojoj nismo, a u posljednje dvije godine funkcionira i Gorica II, mlada momčad koja se natječe u trećem rangu – s razlogom je ponosan predsjednik Marko.

– Godinama sam to slagao koliko sam mogao i stigao uz posao, no za mene angažman u odbojci nikad nije imao cijenu. To jednostavno volim i želio sam davati sto posto u svakom trenutku, budući da smatram da se jedino tako nešto može napraviti – dodao je.

Velika Gorica, 14.02.2026. Prva liga-13.kolo: OK Gorica-MOK Čazma 3:0. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Odbojkaški klub Gorica, dakle, u novu superligašku avanturu ide bogatija za vrijedno iskustvo iz te prethodne epizode, ali tu prestaju sve priče o bogatstvu. A počinje ona priča o osam tisuća eura godišnje. Točno toliko, naime, ovaj klub dobije od Zajednice sportskih udruga, toliko je ovom klubu bilo dovoljno za, s obzirom na tu cifru, apsolutno senzacionalan uspjeh. I zato se sve one pozitivne emocije znaju pomiješati sa zabrinutošću…

– Je, emocije su baš pomiješane. Prevladava osjećaj sreće i zadovoljstva, ali s druge strane i znamo što nas čeka. Bili smo već prije četiri godine u Superligi, znamo koliko je to zahtjevno. I dosad smo putovali po cijeloj Hrvatskoj, tu se neće previše promijeniti, ali sad ćemo morati više ulagati u opremu, budući da ćemo biti i u televizijskim prijenosima, pa neke stvari treba dovesti na viši nivo, a skuplji su i suci, skuplje je sve… I s te strane, iskreno, baš se i ne veselim. Ali dobro, tu su naši gradski oci, tu je i naša Zajednica sportskih udruga, koja će svesrdno pomagati, kao i do sad – govori predsjednik Barunović.

Ako ne i više nego do sad, ubacujemo se s opaskom…

– Ako ne i više, naravno. Mi smo otišli na razinu više, a jedno vuče drugo, to tako ide…

Dok to izgovara, usne će se možda čak i raširiti u kiseli smiješak, jer svatko tko je ovdje primijetio dozu sarkazma, pazio je na satu.

– Uvjeti su, što se financija tiče, oduvijek bili minorni. Naša Zajednica broji nekih 55 članica, možda koju više ili manje, nisam ni siguran, ali znam da smo mi negdje 38. po visini prihoda. Evo, nemam problem reći da je tu riječ o osam tisuća eura godišnje. Znam da u gradu imamo nogometaše i rukometaše u najvišem rangu, možda i još nekoga, ali prilično sam siguran da nemamo 36 prvoligaša… Niti 36 klubova koji su na svim državnim prvenstvima, pogotovo u ekipnim sportovima – primjećuje Barunović.

A da se primijetiti i da odbojka u našem gradu nema status kakav bi možda trebala imati na temelju poveznica koje postoje…

– Ne znam koliko ljudi to znaju, ali velikogorički sport jedini trofej na seniorskoj razini ima iz odbojke, to je onaj Kup kojeg je osvojila Azena! Uz to, ni to ne zna previše ljudi, u Velikoj Gorici žive ili su živjeli ljudi čija imena nose hrvatski kupovi, Vinko Dobrić i Snježana Ušić sa svojom Sennom i curama, i Rade Malević, da ne pričam o Barbari i Vesni Jelić s roditeljima, pa sad i o kapetanu Mladosti Timofeju Žukovskom… Jako puno toga veže ovaj grad i odbojku, ali nikako da se to prepozna u punoj mjeri od strane Grada i Zajednice. Pogotovo kad pričamo o muškoj odbojci… Dobro, moram reći da nam je gradonačelnik Ačkar pomagao u doba kad smo igrali Superligu, bio je spreman pomoći kad god bismo ga zvali, a ja se nadam da će tako biti i dalje.

Bude li tako, bit će za nijansu lakše nastaviti ovaj put prema gore, koji je jedan od svojih vrhunaca doživio baš ove sezone. Kako je to moguće, da se vratimo na to pitanje, priča je od koje bi Ameri napravili jedan dobar sportski film, idealan za Netflix.

– Mislim da su naši treninzi dečkima bili zabavni, a zbog nedostatka vremena preskakao se onaj neobavezni dio, kojim se većina trenera bavi. U tih sat i pol saželi su se svi elementi, i tehnički i taktički, trener Gašpar Škorić-Budimir odradio je odličan posao, a za svaku utakmicu se odrađivala temeljita priprema. Znalo se tko što treba raditi, pazili smo na detalje, jako puno se razgovaralo i analiziralo, znamo doslovno svakog igrača u ovoj našoj ligi. Čak i kad igramo malu odbojku s djecom, pregledavamo utakmice suparnika, sve analiziramo čak i na toj razini, i na taj način tražimo prostor gdje bismo mogli osvajati poene – nudi ponešto odgovora prvi čovjek kluba.

I nije to baš cijele sezone izgledalo kao da će završiti ovako kako je završilo. Događali su se tu i usponi i padovi, bilo je i promjena i zaokreta.

– Počeli smo sezonu pobjedom protiv Rijeke II, da bi prvi dio sezone završili s učinkom od četiri pobjede i pet poraza, a usput smo i kao drugoligaš izborili osminu finala Kupa, u kojem smo igrali protiv Ribole Kaštela – ubacuje se u našu priču i mlađahni trener Gašpar Škorić-Budimir.

– Za drugu polusezonu dobro smo se pripremili, doveli i neka pojačanja, nekim igračima smo i zahvalili, malo pročistili svlačionicu, a dečki koji su ostali bili su željni rada. U drugi dio sezone krenuli smo sa četiri pobjede zaredom, a jedina dva poraza u cijeloj ovoj drugoj polusezoni doživjeli smo protiv osječkog Željezničara i Splita na domaćem terenu u pretposljednjem kolu. Dečki su fenomenalno radili, od prvog do zadnjeg, na čelu s kapetanom Matejem Šakotom, koji mi je bio i suigrač. Bilo je i nekih manjih iskakanja, trzavica koje smo brzo riješili, a nakon svega smo dobili izuzetno pozitivnu svlačionicu, ja bih rekao najbolju u državi. Svi smo se držali kao jedan, podizali se međusobno u teškim trenucima i, naravno, slavili zajedno kad se pobjeđivalo – sa smiješkom kaže trener.

Drugo mjesto u prvenstvu, vrijedno promocije, jer ispred je bila samo Mladost II, izborila je momčad u kojoj su i neki domaći dečki, poput ponajboljeg blokera lige Matije Klasnića i ponajboljeg libera lige Patrika Vidakovića, a tu su i neki igrači iz one prve superligaške epizode.

– Matija i Patrik su Goričani, dugi niz godina su u klubu, Gabrijel Cindrić, Karlo Pejić i ja u klubu smo od vremena kad se prvi put igrala Superliga, a imamo i nekoliko igrača iz Zagreba, kao i neke dečke koji su došli ovdje na studij, pa nas ima i iz Šibenika, Nuštra, Siska… Tin Devald je bio naš najbolji igrač, inače aktualni prvak Hrvatske u odbojci na pijesku – predstavlja kapetan Matej Šakota momčad koju predvodi.

– Svi smo se poznavali od ranije, neki smo i igrali zajedno, a tako smo i stvorili pravu momčad. Da nismo imali takvo zajedništvo, takvu energiju, siguran sam da bismo bili daleko od ovog drugog mjesta. A nije bilo lako stvoriti takvu kemiju u samo tri treninga tjedno, dapače… Nema tu vremena da se radi na nekim automatizmima, nemamo mogućnosti kakve imaju drugi klubovi, ali imali smo u svakoj utakmici bolju povezanost i veću želju za pobjedom. Neke utakmice koje su se lomile na lopti ili dvije, dobivali smo glavom više nego rukama i nogama – govori Šakota i nastavlja:

– Uz sve to, jako smo mlada momčad. Luka Mačvanin najstariji je s 29 godina, ja sam s 26 treći najstariji, a svi ostali su mladi igrači, od 2003. do 2007. godišnta. Evo, konkretno, najbolji napadač nam je 2007. godište… Većinom su dečki studenti, i to na ozbiljnim fakultetima poput FER-u, TVZ-u, FSB-u i sličnim, a neki od nas i rade, ima i školaraca… Ima nas, dakle, raznih dobi i raznih interesa, ali kad izađemo na teren, osjeća se to neko zajedništvo. Svi imamo isti cilj, u apsolutno svakoj utakmici želimo pobjedu, bez obzira na to tko je s druge strane mreže. Siguran sam da će ova momčad ostati na okupu, a uz još poneko kvalitetno pojačanje i još koji trening više tjedno, mogli bismo ozbiljno zapapriti i nekim protivnicima u Superligi.

Poneki trening više trebao bi biti realnost, jer u pogon je konačno puštena balon dvorana, valjda će se dogoditi i nekakav financijski pomak, ali ovi će se dečki i dalje prije svega držati zajedno. Kakvi god uvjeti i mogućnosti bili.

– Ove sezone svi su bili sjajni, vozili su jedni druge, skupljali smo se i po Zagrebu i Gorici, pa se pola sata prije treninga već krenuli zagrijavati. A zagrijavali smo se u hodniku dvorane zato da što bolje iskoristimo tih sat i pol u dvorani. Točnije, i manje od toga, budući da moramo prije svega postaviti teren, stupove i mrežu, tako da ispadne da nam ostane nešto više od sat vremena efektivnog treninga. U takvim uvjetima teško je biti veliki trener, s velikim planovima, jer u sat vremena moraš proći jako puno toga… – priča trener Škorić-Budimir vraćajući film na tek završenu sezonu.

– Svi se mi poznajemo od ranije, igrali smo i zajedno, i jedni protiv drugih. Često se družimo, pijemo kave, čujemo se, a u svim tim druženjima ne pričamo o izlascima, curama ili nečemu takvom, nego o odbojci. Jako puno razgovora odradi se na tim kavama, u vožnji do treninga, kad se skupimo, a pripreme i analize nikad ne staju. Zna biti dana kad me ujutro probudi poziv našeg predsjednika, pričamo i analiziramo, šaljemo si linkove, imamo i statističara Miću, koji nam pomaže, a mi gledamo snimke, videe, predstavljamo to igračima, pri čemu smo svjesni da ćemo doći do uspjeha i ako napravimo barem pola od zamišljenog posla.

Eto, to su problemi. Kako napraviti nešto praktički ni iz čega. A pare, kako kaže pjesma, nisu problem, jer para nikad nema…

– Baš to što ne živimo od odbojke i najbolje govori koliko volimo odbojku. Svi znamo što ovdje možemo dobiti, a to su super treninzi, kompetitivne utakmice, dobru ekipu i puno prijatelja. Svi smo mi prijatelji, svi se družimo, a pomažu i naše djevojke, koje su se uključile u vođenje klupskog Instagrama, budući da su one jače u tome. A na kraju, kad se sve oduzme i zbroji, nikome od nas nije žao uložiti sve što treba za uspjeh kluba. Naravno, ima tu i težih situacija, pogotovo kod mlađih igrača, bude i nervoze i bezvoljnosti, najviše nakon nekih poraza, ali bilo je fascinantno koliko smo se brzo vadili iz tih loših perioda. Ali i ti teži dani grade svakog od nas pojedinačno, a grade i momčad. Prošli smo već puno toga i zato smo sad na razini na kojoj jesmo – kaže kapetan Šakota.

Pojačanja se, dakle, ozbiljno planiraju, a u pregovorima se neće govoriti o ciframa, na stolu će biti neke druge teme.

– Ja volim reći da smo mi profesionalci za nula eura. Točnije, ovo što mi radimo je besplatni profesionalizam. Nažalost, tako je… Svi koji kod nas dolaze, znaju što će dobiti: dobru atmosferu, dobre treninge, vrhunske utakmice i mogućnost igranja Superlige. To svaki pravi sportaš sanja, nosi u sebi, teži za boljim. Dečki koje mislimo privući znaju, poznaju ljude u klubu, sve nas. Želja su nam mladi igrači koji bi došli na posudbu iz Mladosti, možda i juniori… U svakom slučaju, cilj nam je dovesti mlade igrače, dečke koji se žele dokazivati na najvišoj razini. Ako to budu domaći igrači, tim bolje, kao što je recimo Stjepan Sokol iz Kravarskog, koji trenutačno igra za Mladost II. Kad bismo njega uspjeli vratiti, bio bi to velik uspjeh – ističe predsjednik Barunović, dodajući još i jednu anegdotu, vic, životnu mudrost, što li već…

– Stalno mi se vrti po glavi kako je jedan stari trener nedavno meni i Gašparu objasnio što je odbojka. Danima sam razmišljao o tome što je on nazvao vicem, a za mene je to mudrost. Kaže da su nogometaše pitali što imaju, a oni su rekli da imaju novac i aute. Kad su pitali košarkaše što imaju, rekli su da imaju novac i najljepše žene. Kad su pitali odbojkaše što imaju, rekli su da imaju odbojku… Tako je i s nama. Jednostavno smo ludi za tim, potpuno smo u tome, s time se budimo i idemo spavati. Pogotovo kad vodiš cijelu priču, kad imaš odgovornost prema tim mladim ljudima.

Mlad je, ako ste zaboravili, i trener. Mlad i lud u najboljem mogućem smislu.

– Kad pričamo o toj sljedećoj sezoni, predsjednik je tu da bude realan i da kaže da je cilj opstanak, a ja sam trener i moje je da budem lud i ambiciozan. I zato ću reći da ciljamo doigravanje. Pa neka završimo negdje između toga… Mislim da imamo zdravu podlogu, da ciljamo igrače iz jako dobre generacije, 2005. godište i mlađe, a s takvim klincima, željnima rada, uz seniore koje imamo, vjerujem da ni doigravanje nije toliko neostvariva ambicija – zaključio je ovo posebno odbojkaško druženje Gašpar Škorić-Budimir.

Priča je zaista filmska, nevjerojatna, a s ovakvim likovima bi i snimanje nastavka ovoga filma moglo imati ozbiljan smisao. Samo za vas, stiže blockbuster pod radnim nazivom “Profesionalni amateri i njihovih nula eura 2″…

Nastavite čitati

Sport

FOTO Iznenađujuće uvjerljiv poraz Turopolja od Jamnice

Objavljeno

prije 24 sata

5. travnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Turopolje je u 20. kolu Jedinstvene 1. ŽNL iznenađujuće izgubilo od slabije plasirane momčadi Jamnice. Od samog početka susreta krenulo je loše za momčad domaćih, jer su gosti u prvom dolasku pred vrata Turopolja u 2. minuti realizirali prigodu za vodstvo 0:1, strijelac Edi Mihaljević.

Turopolje, 04.04.2026. Jedinstvena 1.ŽNL-20.kolo: NK Turopolje – NK Jamnica 0:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Turopolje, 04.04.2026. Jedinstvena 1.ŽNL-20.kolo: NK Turopolje – NK Jamnica 0:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Jamnica je do polovice poluvremena lako sprječavala pokušaje domaćih da dođu do izjednačenja. Usamljeni Lozić u napadu u 33. minuti s dvadesetak metara je prebacio vratara, ali lopta je pogodila gredu i spriječila izjednačenje. Dodatni pritisak na vrata gostiju i nekoliko udaraca iz kuta nisu bili dovoljni za izjednačenje do odlaska na odmor.

Turopolje, 04.04.2026. Jedinstvena 1.ŽNL-20.kolo: NK Turopolje – NK Jamnica 0:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Turopolje, 04.04.2026. Jedinstvena 1.ŽNL-20.kolo: NK Turopolje – NK Jamnica 0:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Momčad gostiju sredinom drugog poluvremena povisila je golom Matije Vujanića vodstvo na 0:2. Kada je Matija Živko po treći put u 77. minuti zatresao mrežu domaćih za 0:3, utakmica je bila definitivno odlučena.

Turopolje, 04.04.2026. Jedinstvena 1.ŽNL-20.kolo: NK Turopolje – NK Jamnica 0:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Turopolje, 04.04.2026. Jedinstvena 1.ŽNL-20.kolo: NK Turopolje – NK Jamnica 0:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Turopolje, 04.04.2026. Jedinstvena 1.ŽNL-20.kolo: NK Turopolje – NK Jamnica 0:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Turopolje (20 7 5 8 36:34 26) je s 26 bodova na 10. mjestu u trenutačnom poretku, a Jamnica (20 7 2 11 38:44 23) je s 23 boda na 13. mjestu.

Galerija fotografija

Jedinstvena 1.ŽNL NSZŽ 2025./2026., 20. kolo

NK Turopolje – NK Jamnica (Pisarovina) 0:3 (0:1)

Turopolje. Stadion: ŠRC Turopolje. Gledatelja: 50. Subota, 04.04.2026., 17 sati. Sudac: Mario Stanić. Pomoćni suci: Josip Marić i Jan Cetin (svi Dugo Selo). Delegat: Nikica Ljubanović (Zagreb). Strijelci: 0:1 – Mihaljević (2), 0:2 – Vujanić (66), 0:3 – Živko (77).

TUROPOLJE: Culović, Križanac, Zdunić, Jurić, Karlović, Perić, Lozić, Lučić, Matošević, Kos, Josić (od 75. Badallaj). Trener: Stiven Žitnik.

JAMNICA: Peršin, Grčević, L.Špišić (od 67. Čefko), Šetek, Čačković, D.Špišić, Mioković (od 48. Lolić), Salajec (od 67. Živko), Vujanić, Stupljanec. Trener: Marko Kovačić.

Nastavite čitati

Sport

FOTO Ban Jelačić izgubio od Sutle-Laduč nakon crvenog kartona i dva gola u dvije minute

Objavljeno

prije 1 dan

5. travnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Ban Jelačić je u 22. kolu Premier lige izgubio u susretu sa Sutlom-Laduč rezultatom 2:3. Strijelac hattricka za gostujuću momčad bio je Edi Horvat, strijelci za domaće bili su Ivan Pušić i Ivan Kotrman.