Povežite se s nama

Sport

Dora se vratila kući s broncom: ‘A sve je počelo zbog jednog dočeka…’

Dora Krsnik svoju rukometnu priču započela je u ŽRK gorici, prvi trening odradila je u OŠ Nikole Hribara, a danas je dio reprezentacije koja izaziva divljenje cijele Hrvatske… Nakon što je osvojila broncu na Europskom prvenstvu u Danskoj, stigla je kući na nekoliko dana

Objavljeno

na

Kao što to već ide kod Hrvata, samo nekoliko dana, nekoliko sjajnih utakmica i pobjeda hrvatske reprezentacije bilo je dovoljno da nacija odjedanput poludi za ženskim rukometom. Djevojke koje su godinama bile u pozadini, daleko od naslovnih stranica, doslovno preko noći prometnule su se u nacionalne sportske heroine, u sportašice kojima se svi dive… I, na kraju priče, osvajačice brončane medalje na Europskom prvenstvu, u jednoj od najljepših i najluđih priča u povijesti hrvatskog sporta.

A među njima, na ponos svih nas iz ovoga grada, našla se i Dora Krsnik. Velikogoričanka koja je ove godine navršila 28 godina, rukometašica iza koje je vrhunska karijera. Međutim, takva smo mi sportska publika, moralo se dogoditi ovako nešto veliko, jedna ovakva medalja, da bi Goričani uopće postali svjesni da je Dora naša, domaća cura.

– Je, činjenica je da se naglo povećao interes za sve nas, ali u neku ruku mi je to i logično, budući da u prošlosti rezultatima baš i nismo zaslužile veliku pozornost – kaže Dora.

Svijet rukometa šokirale su sjajne Hrvatice, reprezentacija koja u godinama iza nas nikako nije mogla do nekog važnog rezultata, a sad je odjedanput eksplodirala.

– Dugo sam već u reprezentaciji, bila sam tu i za Europsko prvenstvo prije četiri godine, ali nekako mi se čini da atmosfera među nama nikad nije bila ovakva. I u tome je vjerojatno tajna uspjeha. Jako smo bliske međusobno, razmijemo se na terenu i izvan njega, jako smo bliske… Uostalom, većinu ovih cura poznajem već godinama, s nekima od njih igrala sam i dok sam imala 16 godina, a sad se sve nekako posložilo. Rekla bih da su se okupili pravi ljudi na pravome mjestu u pravo vrijeme – govori Dora.

Već godinama igra na najvišoj razini rukometa, a danas je igračica francuskoga kluba Plan de Cuques, u koji je stigla nakon što je igrala Ligu prvakinja u dresu Podravke, a zatim i slovenskoga Krima. A sve je počelo doma, u njezinoj Velikoj Gorici, s jednim vrlo konkretnim povodom.

– Bilo je to nakon Svjetskog prvenstva 2003. godine, kad su dečki osvojili zlato u Portugalu. Ne bih baš rekla da sam se zaljubila u rukomet gledajući Balića, Metličića, Džombu i ekipu, tad 11-godišnju djevojčicu zapravo je oduševio doček koji su dečki imali kad su se vratili kući. Gledajući te scene, poželjela sam i sama jednog dana doživjeti tako nešto, pa sam odmah rekla mami: ‘Ja bi da me upišete na rukomet!’ Mama je odmah uzela telefon, krenula zvati i raspitivati se, a na kraju sam završila na treningu u dvorani OŠ Nikole Hribara. Prvi trener bio mi je Ivan Jusup, a sjećam se i da me mama nakon prvog treninga pitala koju sam poziciju igrala, a ja nisam imala pojma što joj odgovoriti, ha, ha – kroz smijeh priča Dora.

Vrlo brzo je polovila sve što je potrebno da se počne razvijati i napredovati kao rukometašica, da bi se na kraju razvila u jednu od najraznovrsnijih igračica u svijetu ženskog rukometa općenito. Ne sjeća se prve pozicije, ali puno je bitnije da danas može odigrati praktički na svim pozicijama, da je treneri obožavaju.

– U ŽRK Gorici ostala sam, ako se ne varam, sve do drugog srednje. Prošla sam sve mlađe kategorije, a već početkom srednje škole, sa samo 15 godina, debitirala sam za seniorke, za koje su tad igrale i starije cure poput Višnje Perković, Zlate Pokupec, Andreje Ćosović… Često se događalo da u jednom vikendu odigram i četiri, pet utakmica, na što su roditelji ludovali. Mama mi je znala čak i zabranjivati da igram baš sve, ali tu bi dolazilo i do svađa, jer nisam željela propustiti niti jednu priliku da igram rukomet. Sjećam se da jedanput zbog loših ocjena nisam smjela na treninge, na utakmice… E, to je bio pravi rat u kući – prisjeća se hrvatska reprezentativka, cura koja je ponos grada.

Nakon osnovne škole upisala je velikogoričku Gimnaziju, a tu se nastavilo ono što je vrijedilo i u osnovnoj.

– Imala sam sreću što sam i u osnovnoj i u srednjoj školi imala razrednice koje su me maksimalno podržavale, puštale na treninge, davale vjetar u leđa. Evo, i danas mi obje razrednice pošalju poruku i čestitaju nakon svake dobre utakmice, što me svaki put iskreno razveseli – govori Dora.

Sa 16 godina otišla je na kamp HRS-a u Crikvenicu, jedva je roditelje nagovorila da joj to omoguće, a upravo na tom kampu dogodila se i velika prekretnica.

– U to vrijeme igrala sam drugu ligu za Goricu, bila je to prilično dobra ekipa, ali na tom sam kampu upoznala trenericu iz Trešnjevka, koja me pozvala u svoj klub. Zvala me i Lokomotiva, i oni su me primjetili, ali zbog te trenerice sam otišla u Trešnjevku. Doduše, nisam se previše tamo zadržala, vrlo brzo sam ipak završila u Lokomotivi, zajedno s tom trenericom.

Borila se za svoje mjesto pod suncem u jednom od dva najveća ženska rukometna kluba u državi, no do zastoja je došlo kad je klupu Lokomotive preuzeo Irfan Smajlagić, koji u Dori Krsnik nije vidio kvalitetu za svoju ekipu.

– Doveli su dosta igračica sa strane, a nas mlađe su odlučili poslati na posudbu. Isprva na to nisam pristala, vjerovala sam da sam dovoljno dobra da igram za Lokomotivu, no na kraju sam ipak završila u Zelini. I ispalo je sjajno. Odigrale smo izvrsnu sezonu, uspjele pobijediti i Lokomotivu i Podravku, a nakon te sezone pozvali su me upravo iz Podravke. I tu je započela nova era, tri godine sam provela u Koprivnici, zaigrala po prvi put u Ligi prvakinja… – kaže Dora.

Sljedeći korak bio je odlazak u ljubljanski Krim, na još višu razinu.

– Uživala sam u Sloveniji, imale smo jako dobru ekipu, s kojom sam izborila i drugu fazu Lige prvakinja, a dobro je i to što Ljubljana nije predaleko, pa sam svaki vikend mogla malo doći kući, u Goricu, što mi je uvijek bilo jako važno – govori Dora.

Sljedeća prilika otvorila se kad je došla ponuda iz Francuske. Plan de Cuques je klub iz Marseillea, u kojem Dora živi već drugu sezonu. I uživa.

– Marseille je poseban grad, život tamo je zaista ugodan. Klimom, ali i izgledom, podsjeća me na našu Dalmaciju, pogotovo na Split. Uostalom, i tamo se sve vrti oko nogometa, svi su ludi za Olimpique Marseilleom jednako kao u Splitu za Hajdukom – kaže Dora, koja stigne uživati i u suncu, moru, lijepim plažama, uvalama…

– Uspjela sam u međuvremenu naučiti i francuski, iako zasad i dalje bolje stojim s razumijevanjem nego s pričanjem, ali i to će se uskoro promijeniti. U cijelom gradu, otkad sam tamo, nisam srela niti jednog čovjeka koji priča našim jezikom, tako da ni nisam imala drugu opciju nego što prije savladati jezik.

Najveća muka u ovoj godini, kao i svima nama, definitivno je ta grozna korona, koja je u njezinu slučaju donijela i neke impozantne brojke.

– Otkad je sve ovo krenulo, mislim da sam se testirala otprilike 60 puta! Kad smo u srpnju krenuli s pripremama, testirali smo se po dvaput tjedno, a sad na Europskom prvenstvu testiraju nas svaka dva dana, tako da sam možda i prešla brojku od 60… Ali dobro, tako to ide, nadam se samo da cijela ova situacija neće utjecati na moj klub, da će se sve nastaviti po planu.

Ako se nešto i dogodi, za Doru Krsnik se ne treba brinuti. Ponuda drugih klubova već ima, a bit će ih još i više nakon svega što je prikazala na europskoj smotri u Danskoj. Međutim, gdje god otišla, gdje god završila, uvijek će se najradije vraćati kući.

– Da, to mi je jako važno, svaki taj trenutak proveden s obitelji i prijateljima iz djetinjstva. Život nas je razdvojio u velikoj mjeri, svatko je otišao na svoju stranu, no baš zato mi je posebno zadovoljstvo sjesti u Leggiero na kavu, otići u Dobar dan na večernju cugu, družiti se s dragim ljudima… Jako volim svoj grad, svoje Bratstvo, u kojem sam odrasla – emotivna je Dora.

S prijateljicama iz djetinjstva, među kojima su Sandra Dandić i Lukrecija Čurek, poznata imena iz goričkog ženskog rukometa, bila je i prvakinja Hrvatske u rukometu na pijesku, no voli se Dora i odmaknuti od rukometa, opustiti se pred ekranom ili u četveronožnom društvu.

– Jako volim filmove i serije, puno toga pogledam u slobodno vrijeme, a jako volim i životinje. U Marseilleu imamo jednu mačku koja je zapravo zajednička, od svih susjeda, ali nekako je najviše kod mene. Kao da je osjetila da mi treba društvo u trenucima kad sam tek došla, kad nisam nikoga poznavala… Iako, nije ona jedina, još četiri, pet mačaka dođe kod mene na hranjenje i druženje, povremeno navrati. Općenito jako volim životinje – predstavlja se Dora.

Osim životinja, jako voli i nogomet.

– Da, luda sam za nogometom! Velika sam navijačica Barcelone i Lea Messija, iako volim reći da sam velika navijačica Barcelone koja nikad nije bila u Barceloni. Evo, sljedeće godine je Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj, nadam se da će se i to promijeniti, da ću konačno posjetiti i taj grad.

Osim Messija i društva, prati Dora Krsnik i Dvornekovića i društvo…

– Naravno, gledam nogometaše Gorice kad god mogu, kad god uspijem pronaći nekakav ‘stream’. Ako i ne uspijem, uvijek sam u toku s rezultatima, oduševljavaju me dečki iz HNK Gorice – zaključuje Dora.

Došla je malo kući nakon završetka bajke u Danskoj, nekoliko dana će se odmoriti uz maminu kuhinju, a onda slijedi nastavak sezone, novi izazovi za ovu sjajnu Velikogoričanku. Ponos grada!

Sport

FOTO Sutra u Kurilovcu derbi 5.MNL VG Sjever

Objavljeno

na

Objavio/la

Nakon pauze od dva tjedna utakmicama 04. kola biti će nastavljena 5.Malonogometna liga VG Sjever na SRC Udarnik u Kurilovcu.

Velika Gorica, 11.07.2025. Najava 04.kola 5.MNL VG Sjever. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 11.07.2025. Najava 04.kola 5.MNL VG Sjever. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Derbi 4. kola dva vodeća tima Šćitarjeva i Kurilovca je odmah na startu u 17 sati. Ishod ove utakmice mogao bi biti čak i odlučujući u utrci za konačnog pobjednika Lige.

Velika Gorica, 11.07.2025. Najava 04.kola 5.MNL VG Sjever

Organizatori obećavaju bogat program, ‘za velike i za male’, koji će započeti i prije prve utakmice.

Galerija fotografija

5.Malonogometna liga VG Sjever 2025., 04. kolo

Raspored 04. kola (Kurilovec, subota, 12.07.2025.): 17:00 Kurilovec – Šćitarjevo, 17:40 Petrovina – Kosnica, 18:20 Obrezina – Pleso, 19:00 Velika Mlaka – Mičevec, 19:40 Rakarje – Gradići.

Rezultati 03. kola (Obrezina, subota, 28.06.2025.): Mičevec – Obrezina 1:3 (Bedeković / S.Orešković 2, Leovac), Rakarje – Kurilovec 2:3 (Mikulin, Barišić / L.Klasnić 2, Trčak), Gradići – Velika Mlaka 0:5 (D.Banić 2, T.Beg, Cundeković, Lučić), Pleso – Petrovina 2:0 (Kovačić, Filep), Kosnica – Šćitarjevo 0:6 (Š.Matić 2, A.Smajić 2, M.Caganić 2).

Redoslijed: 1. Šćitarjevo 9 (3 3 0 0 14:1), 2. Kurilovec 9 (3 3 0 0 11:2), 3. Obrezina 6 (3 2 0 1 9:6), 4. Pleso 6 (3 2 0 1 4:7), 5. Velika Mlaka 4 (3 1 1 1 8:4), 6. Mičevec 3 (3 1 0 2 4:5), 7. Petrovina 3 (3 1 0 2 3:5), 8. Gradići 3 (3 1 0 2 5:9), 9. Rakarje 1 (3 0 1 2 4:7), 10. Kosnica 0 (3 0 0 3 0:16).

Nastavite čitati

Sport

Mraclin pronašao rješenje: Biljana naslijedio bivši trener Turopoljca

Novi trener seniorske momčadi NK Mraclina je 46-godišnji Milan Marinić, koji je deset mjeseci svoje trenerske karijere već proveo u našim krajevima. Posljednji posao bio mu je u Kloštru

Objavljeno

na

Objavio/la

Nakon što je Marko Biljan odlučio prihvatiti poziv ŽNK Gorice i napustiti klupu NK Mraclina, bilo je jasno da će uprava kluba imati jako težak zadatak pronaći adekvatnu zamjenu. To se i potvrdilo u smislu trajanja cijelog procesa, jer tek smo desetog dana srpnja doznali ime Biljanova nasljednika.

“Milan Marinić novi je trener seniorske momčadi NK Mraclin. U svojoj karijeri vodio je Trešnjevku, Turopoljac, Špansko, Top i Kloštar. Vjerujemo u odličnu suradnju koja će nam i u novoj sezoni donijeti mnogo veselja i odličnih utakmica. Milane, dobrodošao!”, objavili su iz kluba.

Vodstvo kluba razgovaralo je u međuvremenu s nekoliko potencijalnih kandidata, zavrtjelo se tu i nekoliko imena s velikogoričkog područja, ali na kraju je izbor pao na čovjeka koji dolazi sa strane, ali zna gdje dolazi! Marinić je, naime, rođen u Sisku, nogometno odrastao u zagrebačkoj Trešnjevci, a kao trener u našem je kraju već radio, u Turopoljcu iz Kuča bio je u sezoni 2020./21. Iz turopoljskog nogometa nakon tih deset mjeseci otišao je zbog poziva iz NK Španskog, a sad se vraća kroz klupu Mraclina, kao iskusni 46-godišnjak.

Sportski direktor Luka Cvetnić pronašao je novog trenera u Milanu Mariniću… Foto: NK Mraclin

Marinić će se vrlo brzo uvjeriti da je došao u neobično dobro posložen “selski” klub, ali i da na raspolaganju ima vrlo zanimljiv kadar. Velikih promjena u svlačionici ne bi trebalo biti, svi najvažniji igrači sretni su i zadovoljni na Grabi, pa će Milan Marinić morati “samo” nastaviti ono što je Biljan započeo na klupi našeg jedinog predstavnika u petom rangu natjecanja.

Pripreme počinju 28. srpnja, odmor se polako bliži kraju, a za očekivati je i poneko osvježenje u igračkom kadru…

Nastavite čitati

Sport

Vratio se Čabi! ‘Sretan sam što sam opet na meni dragome mjestu’

Marijan Čabraja vratio se u Goricu nakon četiri i pol godine. Od početka priprema je s momčadi, a sad je potpisao ugovor do ljeta 2027. godine

Objavljeno

na

Objavio/la

Kad je tog ljeta 2018. godine prvi put došao u naš klub, Marijan Čabraja bio je klinac na početku svog puta. Bilo mu je nepunih 20, imao je iza sebe Dinamovu školu, a ispred sebe priliku u Gorici. Priliku koju je zgrabio već tamo oko šestog ili sedmoga kola te prve prvoligaške sezone. Kako je upao u prvih 11, tako je Čabi u prvih 11 i ostao…

U sljedeće dvije godine s Goricom je vodio europske bitke, kroz 80 utakmica zabio tri gola i podijelio osam asistencija, da bi u zimu 2021., u paketu s Darijem Špikićem, preselio u Dinamo. Nogometni put vodio ga je potom preko mađarskog Ferencvarosa, slovenske Olimpije i škotskog Hiberniana sve do Rijeke, njegova posljednjega kluba prije povratka kući.

Sedam godina nakon što je prvi put došao, naime, Marijan Čabraja i drugi put je postao igrač Gorice.

– Sretan sam što sam se vratio na meni jako drago mjesto, u grad i klub u kojem sam proveo jako lijepe dane svoje karijere. Nadam se da ću ponovno pomoći Gorici da ostvari što bolje rezultate i vjerujem da nas čeka dobra sezona – rekao je Čabi.

Foto: Larisa Trošić/HNK Gorica

Netom prije toga potpisao je dvogodišnji ugovor, i to nakon što je u prvoj fazi priprema uvjerio stručni stožer da je na dovoljno dobroj razini, unatoč pauzi od natjecateljskog nogometa. Ozljede su u velikoj mjeri usmjerile karijeru danas 27-godišnjeg lijevog beka, ali u Goricu se vraća potpuno spreman i odlučan da pokaže koliko vrijedi.

Odabrao je dres s brojem 19, što znači da će nositi isti broj kao i u prvom goričkom mandatu, pa preostaje jedino poželjeti mu da bude i jednako uspješno. Za početak, trebat će se izboriti za svoju poziciju, jer četvrtak je bio dan lijevih bekova, u ranijem terminu potpisao je i Elvir Duraković…

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

‘Ja sam spartanac Ivan. Skačem preko vatre, ronim u ledu, pužem kroz blato…’

Velikogoričanin Ivan Zvonar jedan je od pionira utrka s preprekama, fizički i mentalno iznimno zahtjevnog sporta koji u Hrvatskoj tek stječe svoju popularnost. U našem jutarnjem programu predstavio je sebe i svoj sport…

Objavljeno

na

Objavio/la

Skakanje preko vatre, ronjenje u ledenoj vodi i penjanje preko žičanih ograda samo je dio jednog običnog radnog dana Ivana Zvonara. Velikogorički Spartanac, kako se ljudi iz njegovog sporta nazivaju, gostovao je kod naše Gianne Kotroman u jutarnjem programu City radija i pojasnio što se to krije pod engleskim nazivom OCR, odnosno “Obstacle Course Racing”.

– Najjednostavnije rečeno, to su utrke s preprekama, drukčijeg naziva za to nemamo. Radi se o kombinaciji trčanja na stazi, od 100 metara pa sve do 50+ kilometara. Trči se s prirodnim ili umjetnim preprekama, od bodljikavih žica, iskopanog rova s blatom, gdje moramo puzati i do dvjestotinjak metara, preko penjanja po konopcima visokim po deset metara, plivanja u hladnoj vodi… – uvodi nas u priču Ivan Zvonar pa nastavlja:

– Glavni šef Spartana odlučio je napraviti format od stotinu metara s deset prepreka, s čim će se ovaj sport pojaviti u Los Angelesu 2028. godine. To bi bilo nešto slično onome što smo kao klinci gledali u showu “Nindža ratnici”. Tko najbrže stigne do gumba, on je pobjednik…

Postoje tu razne discipline, od onih “početničkih” do doslovno elitnih.

– Glavne discipline su sprint od 10 kilometara, u srednjoj kategoriji se prelazi 15 kilometara s najmanje 25 prepreka, a u kategoriji “beast” staza je duga najmanje 21 kilometar i ima najmanje 30 prepreka. Uz sve to, postoji i “ultra”, utrka na 50 kilometara s više od 40 prepreka. To još nisam probao, prvo se pripremam za srednju kategoriju… – kaže Ivan.

Počeo se ovim sportom baviti 2015. godine.

– Trčim već više od 20 godina, član sam Maraton kluba Velika Gorica, a trčao sam i za reprezentaciju u planinskom trčanju. Puno sportova sam prošao u životu, ali još u osnovnoj školi shvatio sam da mi trčanje ide najbolje, jer tad sam već pobjeđivao na školskim natjecanjima. Kroz nogomet, tenis i stolni tenis skužio sam da sam za individualni sport, a ova priča krenula je prije desetak godina… Na YouTubeu sam naišao na jedan zanimljiv video, pogledao kako funkcionira taj Spartan i rekao sam sebi: Ajmo probati! Brzo sam se zaljubio u taj sport, budući da je dinamičan, a i poseban je osjećaj svaki put kad pređeš prepreku. Čovjek se osjeća snažno, motivirano, ispunjeno pozitivnom energijom – priča Ivan, koji je vrlo brzo postao i prilično uspješan.

– Neću nikad zaboraviti, u drugoj Spartan utrci u životu trčao sam s najboljim Spartancem Petrom Žiškom rame uz rame, a na kraju sam bio treći. Iznenadio sam i samog sebe, tako da mi je žao što nisam ponio hrvatsku zastavu… Bila mi je čast natjecati se s ljudima kojima sam se vidio, gledao ih na YouTubeu, pogotovo kad su mi na kraju i čestitati, stisnuli ruku. Nevjerojatan osjećaj – prepričava Ivan i dodaje:

– Bio sam treći u Europi u sprintu, na natjecanju u Mađarskoj 2018. godine, nakon čega sam imao malo dužu stanku zbog nekih ozljeda. Sad se vraćam, u lipnju sam bio na utrci “Mountain Madness” i osvojio prvo mjesto, na stazi od osam kilometara sa 20 dosta teških prepreka. Planiram se vratiti dosta jako, sljedeće godine čak bih volio biti i prvak Hrvatske.

Jedan uspješan Spartanac, kaže, mora biti nekoliko sportaša u jednom čovjeku.

– Treninzi imaju tri segmenta, snagu, kondiciju i funkcionalne treninge. Kombiniramo teretanu, cross fit, street workout, trčanje u najvećoj mjeri… Pazim i na prehranu, jer bez toga ne ide. Jedem steakove, malo finije meso, sve što mi treba za regeneraciju, jer ipak treniram šest puta tjedno. U dane kad se utrka približava, malo smanjim taj volumen treninga, malo više odmaram, što je također dio cijelog procesa, jer organizam se mora i osvježiti.

Kad je Ivan Zvonar krenuo ovim sportom, te 2015. godine, u Hrvatskoj je malo tko i znao za ovaj sport. A u susjednom Mađarskoj se na utrkama okupljalo i po 10.000 natjecatelja! Prvi klubovi kod nas počeli su se osnivati tek prošle godine…

– U početku, kad sam se tek počeo baviti time, nitko mi nije pomagao jer nitko nije do kraja ni razumio što je to točno. Ljudi su mi se čak smijali kad bih znao trčati, pa se spustiti u stav za sklek i nastaviti puzati, mislili su da sam malo ćaknut, ali sve je to dio treninga. Tek od prošle godine se osnivaju klubovi u Hrvatskoj, a postoji i poligon u Kerestincu koji puno pomaže kod treninga – govori Ivan.

Trenira sam, bez trenera, brdske uvjete simulira u našem kraju, u Vukomeričkim goricama, ali svaka je utrka novo iznenađenje.

– Utrke budu najčešće u ski resortima, gdje su elevacije baš jake, a staze su svjesno napravljene tako da budu teške, uz ponešto ekstremnih uvjeta. Evo, na Mostecu u Ljubljani bila je utrka pod nazivom “Legionar”, na mjestu gdje se skaču skijaški skokovi. Popeli smo se na vrh i rekli su nam da se moramo spustiti dolje što brže. Jurili smo i do 90 na sat nizbrdo, kroz svu tu travu, pa kroz blato, preko zidova od dva metra, s balvanima od 20 kilograma na leđima, vreća s pijeskom, penjanja na užad, ponekad i gimnastičke karike, preko koji se moraš kretati desetak metara, otprilike kao Tarzan po lijanama… – nabraja Ivan i dodaje:

– Tijekom utrke svaka se prepreka mora proći i to označiti zvoncem. Ako to ne napraviš, slijedi kazna od 30 marinaca, što te jako usporava. Sve se snima kamerom i ako se utvrdi da si ih napravio 29, diskvalificiran si. To je taj spartanski moto, nema odustajanja, nema uzmaka… Na svakoj utrci prvih kilometar ili dva idu lakše prepreke, a kako utrka odmiče, to su prepreke teže. Na kraju zna biti vatra ispred samog cilja, to zna lijepo izgledati na fotkama.

Najčešće je na fotkama bez majice, ali ne zato da bi pokazao mišićavi torzo.

– Kod prelaženja prepreka često pucaju majice i zato je preporuka da se trči bez majice. Zato su sve slike bez majice – sa smiješkom kaže Zvonar.

Gianna ga je u njihovu radijskom druženju prozvala i “gorički Indiana Jones”.

– Ajde, ima nekih poveznica, pogotovo kad gledamo prvi film, u kojem Indiana Jones traži sveti gral, tako to nekako izgleda i kod nas. Jako je dinamično i zanimljivo, toliko da moraš potpisati da svaku utrku trčiš na vlastitu odgovornost, ali lako se zaljubiti u ovaj sport. Svatko tko voli adrenalin, tko misli da je psihički dovoljno jak, neka ode na stranicu ocr.hr i priključi nam se – pozvao je Ivan.

Planovi za nastavak njegova spartanskog puta već postoje.

– Pripremam se za utrku u Austriji u rujnu, natjecanje je opet u planinama, na Alpama, bit će jako teško, ali tu ću vidjeti gdje sam. I na čemu moram dodatno raditi. Nakon toga slijedi utrka u Pescari, u Italiji, koja će biti u listopadu – završio je velikogorički Spartanac.

 

IVANOVO GOSTOVANJE NA CITY RADIJU POSLUŠAJTE OVDJE

Nastavite čitati

Sport

Duraković potpisao: ‘Hvala na povjerenju, bit ćemo dobri ove sezone!’

Elvir Duraković novi je igrač HNK Gorice. Stigao je iz Sarajeva, no posljednju polusezonu odradio je na posudbi u Šibeniku, koji je postao ozbiljno goričko crpilište u ovom prijelaznom roku

Objavljeno

na

Objavio/la

Krenuo je iz rodnog Bugojna, nogometni put gradio preko Tuzle i Konjica, pa preko Sarajeva došao do Šibenika u proljetnom dijelu prošle sezone, pa ovog ljeta završio u – Velikoj Gorici! Ukratko, tako nekako izgleda nogometni CV novog igrača HNK Gorice Elvira Durakovića.

– Želio bih zahvaliti stručnom stožeru i upravi kluba na ukazanom povjerenju. Gorica je stabilan, dobro organiziran klub i vjerujem da ćemo ove sezone ostvariti dobre rezultate u HNL-u. Ovim putem pozdravljam i sve navijače Gorice koji će nam, vjerujem, biti podrška tijekom cijele sezone – rekao je Duraković nakon što je potpisao ugovor do ljeta 2027. godine.

Duraković je već četvrti igrač koji je ovog ljeta stigao iz Šibenika, no zapravo dolazi iz Sarajeva, koje ga je posudilo Šibenčanima. Dakle, trener Mario Carević nije ga vodio, ali ga je zato dobro upoznao. I procijenio da najbolji lijevi bek Premijer lige BiH iz sezone 2022./23. može biti dobro rješenje za lijevi bok.

Foto: Larisa Trošić/HNK Gorica

U nastupima za Šibenik pokazao je vrlo zanimljive kvalitete, njegov centaršut ponekad radi razliku, prema naprijed je jako koristan, a to bi posebno moglo doći do izražaja u Carevićevih 3-4-2-1, gdje bi Duraković držao lijevu stranu. Mogao bi imati i ozbiljnu konkurenciju, budući da se očekuje i potpis Marijana Čabraja, ali neće Carevića od viška zaboljeti glava…

Durakovića bismo u neslužbenom debiju mogli vidjeti već u subotu od 10 sati, kad Gorica u Čatežu igra pripremnu utakmicu protiv Širokog Brijega, kojeg vode naši Dean Klafurić i Damir Milanović.

Nastavite čitati

Reporter 450 - 26.06.2025.

Facebook

Izdvojeno