Sport

Dinamo došao i prošao: Pet razloga zašto ćemo pamtiti nezaslužen poraz…

Suđenje koje je izazivalo negodovanje, ozljeda “njihovog” koji je do jučer bio “naš”, propuštene šanse, publika koja se brani šutnjom i nezasluženi proklizavanje na tablici… Sve to obilježilo je jedan poraz koji je, prije svega, nezaslužen

Objavljeno

prije 6 godina

18. ožujka 2019.

Objavio/la

Marko Vidalina

Miješale su se emocije nakon 90 minuta nogometa na Gradskom stadionu ove nedjelje. S jedne strane, teško možeš bilo kome zamjeriti što je protivnik poput Dinama odnio bodove, a s druge ostaje velika doza žaljenja, čak i gorčine zbog svega što je propušteno. Iz ovih ili onih razloga. Nogometaši Gorice su, to je konačna istina, napravili sve što je u njihovoj moći da naprave iznenađenje, da zaustave europski Dinamo, ali za velike, najveće pobjede mora se poklopiti puno toga. Puno toga što se ove nedjelje, nažalost, nije poklopilo.

A kad su se svjetla pozornice ugasila, kad je spušten zastor na jednu ovako značajnu sportsku predstavu, ostalo je samo zbrojiti dojmove. I, recimo, u pet točaka izdvojiti sve što je ostalo nakon ovih 1-2, nezasluženog poraza kojim su Goričani zaključili jednu fazu prvenstva. Sad slijedi pauza zbog reprezentacije, koja će trajati sve do 29. ožujka, kad Gorica gostuje u Gradskom vrtu kod Osijeka.

DETALJ PRVI – Triput blizu, ali nikad bliže

Prvi ovosezonski ogled Gorice i Dinama, odigran također na našem stadionu, riješio je Dani Olmo. Imala je i Gorica svojih šansi, ali ostao je dojam da je ipak bila daleko od iznenađenja, od boda ili sva tri… Kad se igralo u Maksimiru, u drugom pokušaju, gol odluke potpisao je Mario Šitum, a Gorica je imala još bolje šanse. I prečku, i zicere, i još nekoliko izvrsnih šansi, što znači da je i žaljenje za propuštenim bilo veće. Iako, nitko se nije previše uzrujavao, jer ipak je to Dinamo, momčad koju trener Jakirović naziva “svemirskim brodom za sve ostale u HNL-u…”

Treći pokušaj nije donio i treću sreću, ali zato jest još jedan korak prema ugrožavanju najbolje momčadi u državi. Gorica je imala više udaraca na gol, više šansi, u drugom poluvremenu je doslovno dominirala protiv momčadi koja je lakoćom “sredila” Rijeku i Osijek, ali opet je Lovrić pogodio stativu, opet je nedostajalo malo sreće, da se jedna lopta odbije tamo gdje se mora odbiti… Svjesni su i u modrom taboru da su se provukli ovoga puta, svjesni su i u Gorici koliko su bili blizu, ali ishod je opet isti, Dinamo je i treći put minimalno slavio. Šteta, velika šteta, ali i jako dobar razlog da u goričkoj svlačionici još malo naraste samopouzdanje i vjera u vlastite mogućnosti.

DETALJ DRUGI – Penal, penal, penal… Previše penala!

Pregledom televizijskih snimki mnogi su došli do zaključka da su “sva tri penala mogla biti dosuđena, ali…” Onaj prvi, kad je Mario Marina “zakačio” Komnena Andrića, nije sporan, kao ni ono očigledno povlačenje Marina Leovca, koji je srušio Lukasza Zwolinskog u šesnaestercu, no o trećem bi se dalo razgovarati. I postaviti jedno logično pitanje – bi li sudac Strukan sudio takav penal i da se takva situacija dogodila u Dinamu šesnaestercu? Ovako na prvu, dojam je da ne bi, da je duel Čagalja i Gavranovića bio jedan od onih iz domene slobodne sudačke procjene. Koja obično ode na stranu većih i moćnijih, kao što je otišla i ovoga puta. Ni sam sudac kao da nije bio siguran što učiniti u toj situaciji, reagirao je neobično, prvo Čagiju dao žuti, a tek onda pokazao na bijelu točku, izazvao je time i solidnu galamu s tribina, negodovanja, pa čak i smijeh…

Nisu u Gorici željeli o tome previše govoriti, potencirati tu temu, ali bilo je jasno po govoru tijela da nisu zadovoljni. Spominjala se i ruka Amera Gojaka na centru uoči prvoga penala za Dinamo, ali i to je jedna od stvari za koje, recimo, zadnji vezni Gorice dobije žuti, a zadnji vezni Dinama priliku da odradi akciju do kraja… Tako to ide u nogometu. Nažalost. Često su u Gorici ove sezone imali zamjerke na kriterij koji suci imaju prema njima, kriterij koji jasno govori “vi ste novi u ligi, naviknite se”, pa svaka ovakva utakmica donese novu dozu nezadovoljstva. Malo su toga sudačke odluke donijele Gorici ove sezone, puno više su joj odnijele, no iz ove kože se očito ne može. Osim respekta protivnika, kojeg su Goričani definitivno zaslužili, treba zaslužiti i respekt sudaca. A to, očito, ide malo teže.

DETALJ TREĆI – Nesretni Beli na mjestu sreće…

Srdačno se pozdravio s dojučerašnjim suigračima, posebno s trenerom Jakirovićem, a onda je Iyayi Atiemwen pokazao zašto toliko nedostaje Gorici. Dvaput je sjajno prošao, napravio solidan nered u obrani Gorice, između ostalog i “zakuhao” onu šansu Gojaka, jedinu pravu i izrazitu koju je Dinamo imao ove nedjelje. Takav igrač bi nedostajao i puno boljim momčadima od Gorice, bez obzira na to što naša momčad i bez njega izgleda jako dobro, što trenutačno igra možda i svoj najbolji nogomet ove sezone.

A da povratak na mjesto sreće ne bude osobito sretan, pobrinuo se gorički bek Musa Muhammed. Reći će i Beli poslije “dobro me pogodio moj prijatelj”, jedva se oslanjao na tu ozlijeđenu lijevu nogu nakon utakmice, no čini se kako se ipak ne radi o ozbiljnijoj ozljedi. Ostao je Beli u svlačionici na poluvremenu, nema dvojbe da je i to jedan od razloga što se Gorica u drugom dijelu bitno lakše branila, što je imala puno manje problema na desnoj strani, gdje je Atiemwena zamijenio Mario Šitum. Paklen igrač, koji će biti sve bolji što duže bude u Dinamo, i lijepe uspomene na vrijeme kad je Nigerijac radio dar-mar u protivničkim obranama kao igrač Gorice…

DETALJ ČETVRTI – Tribine rekordno pune, ali publika – kazališna!

Službene brojke kažu da je na utakmici bilo 4257 gledatelja, što je ovosezonski rekord kad je gorički stadionu u pitanju, ali zvučna kulisa govorila je da na cijeloj toj zapadnoj tribini nema – nikoga. Gotovo je nevjerojatno da se na mjestu na kojem je više od četiri tisuće ljudi može najnormalnije razgovarati, čak i šaptom ako to poželiš, jer tišina je bila zapanjujuća. Poseban je ovo grad, prepun ljudi koje kao da ništa ne može uznemiriti, izazvati emociju, barem da zaplješću, zagalame, čak ni žamora nema… Ljudi sjede, šute i gledaju utakmicu. Ma koliko se Šljakeri i Goog Boysi trudili povesti navijanje, priča ostaje ista. Šuti i gledaj.

Kad je dosuđen penal za Dinamo, onaj tko je u tom trenutku okrenuo glavu, nije mogao zaključiti da se dogodilo nešto posebno. Tišina. Završi poluvrijeme, sudac označi kraj, i opet isto. Tišina. Ljudi šutke ustanu sa svojih mjesta, šutke odu protegnuti noge, šutke se vrate na svoje mjesto… Da nije bilo suca Strukana i nekih njegovih odluka i reakcija, i u nastavku bi tišina bila prekinuta samo u trenutku kad je Lovrić zabio gol iz penala. Ovako se mogao čuti poneki povik s tribina, malo negodovanja, ali i to utihne već za sekundu, dvije ili tri. Da je huk s tribina jači, da se malo više “pogura” igrače, sasvim sigurno bi i efekt na terenu bio drukčiji. Ali dobro, valjda će i to doći s vremenom, s utakmicama, s pobjedama…

DETALJ PETI – Gorica više nije u Top 5

Cijelo ovo proljeće, izuzme li se podbačaj u Koprivnici, Gorica igra dobro, vrlo dobro ili odlično. Skuplja bodove, od pobjeda na Rujevici i Puli, doma protiv Rudeša, pa bod na Poljudu… Međutim, unatoč tome se nakon poraza od Dinama dogodio pad. Nakon što je Lokomotiva pobijedila Slaven Belupo, i Hajduk je uzeo tri boda protiv Rudeša, pa je Gorica “skliznula” na šesto mjesto. Broj četiri na tablici, onaj koji vodi u europska natjecanja, i dalje nije daleko, “lokosi” su tri boda ispred, a Hajduk dva, no ostaje činjenica da je Gorica nakon sedam mjeseci ispala iz Top 5. U trenutku kad, rekosmo već, igra možda i najbolji nogomet u sezoni.

Nije to, naravno, razlog za paniku, daleko od toga, kao što nitko ne bi očajavao ni ako Gorica na koncu ne uspije izboriti izlazak u Europu, ali valja i to zabilježiti. I, možda, postaviti kao izazov, kao važan cilj, povratak u gornju polovicu tablice. OK, ostanak u ligi i dalje je “sveti cilj”, nitko u klubu neće poletjeti previsoko i otići u nerealne sfere, ali sasvim je jasno da Gorica može igrati sa svima, da može pobijediti svakoga, pa tako i taj kobni Dinamo. I tako se treba postavljati svakog vikenda, u svakoj utakmici, kao što Jakirovi momci to najčešće i rade. Pa kako završi… Plan je ionako odavno debelo prebačen.

Povezane teme:dinamo HNK GORICA hotnews

Sport

Nove medalje za goričke taekwondoašice, Sara Prpić i Dora Habijančić srebrne

Nakon nastupa na Croatia Open, odlično su prezentirali svoj klub na Noći borilačkih sportova.

Objavljeno

prije 12 minuta

22. studenoga 2024.

Objavio/la

cityportal sportska redakcija

Vikend iza nas, 15. – 16. studenog u dvorani Sutinska vrela održao se G1 Croatia Open na kojem su sudjelovali i natjecateljice iz Taekwondo kluba Velika Gorica. Turnir je okupio više od 750 natjecatelja iz više od 40 država.

– Mi smo na ovom natjecanju nastupili sa šest naših sportašica, kadetkinja Lejla Lea Kajfeš, te juniorke Lana Gavrilov, Lana Horvat, Sara Prpić, Katarina Bačurin i Dora Habijančić. Turnir je bio iznimno kvalitetan i naše sportašice su odlično odradile svoj posao. Osvojili smo dva srebra i jednu broncu, te jedan plasman na 5. mjesto – komentirao je trener Igor Matić.

U konkurenciji kadetkinja -59kg Lejla Lea Kajfeš osvojila je brončanu medalju. U konkurenciji juniorki -49kg Katarina Bačurin zauzela je peto mjesto, jer je u borbi za medalju izgubila od predstavnice iz Koreje, ovogodišnje viceprvakinje Svijeta.

Sara Prpić juniorka -42kg je osvojila srebrnu medalju, nakon pobjede nad Turskom predstavnicom u finalu gubi od predstavnice iz Hrvatske. Dora Habijančić juniorka -63kg također osvaja srebrnu medalju, nakon pobjeda protiv predstavnica Austrije, Mađarske, Hrvatske u finalu gubi borbu od predstavnice iz Srbije inače 1.nositeljice na ovom turniru.

– Cure su odradile odličan posao i zaradile vrijedne bodove na Europskoj rang listi – dodao je Matić.

Inače, nakon turnira goričke sportašice sudjelovale su i na Noć borilačkih sportova gdje su svojim nastupom zaokružile uspješan dan.

Zajedno sa njima nastupili su i naši mlađi članovi te pokazali osnovne elemente taekwondoa dok su nešto malo starije cure prezentirale izvedbu poomsae (formi) u taekwondou.

Nastavite čitati

Sport

Put do sreće vodi preko Gorice: Jedan brani Hrvatsku, drugi osvaja Ameriku!

Kristijan Kahlina i Dominik Kotarski, dva bivša golmana HNK Gorice, gotovo istovremeno doživjeli su najljepše trenutku svojih karijera: Kale je proglašen najboljim golmanom MLS-a, a Kota je stao na gol hrvatske reprezentacije

Objavljeno

prije 60 minuta

22. studenoga 2024.

Objavio/la

Marko Vidalina

U jednom si trenutku pod prečkom koja je ponekad u prošlosti znala biti i pogrešne visine, na travnjaku stadiona izgrađenog 1987., s vizurom koja vraća u neka prošla vremena, pred nekoliko stotina navijača, među kojima navijaju samo Bobi i njih još nekoliko… Prohladna je jesenska večer, igraš protiv nekakvog Slaven Belupa, braniš gol Gorice – sanjaš.

U drugom si trenutku već pod svjetlima najblještavijih nogometnih pozornica, na vrhuncu svoje karijere, barem trenutačnom, i shvaćaš da snovi ponekad zaista mogu postati stvarnost. I da je stvarno moguće preko jedne male, skromne Gorice, doći do, recimo, dresa hrvatske reprezentacije. Ili, možemo reći i to, do titule najboljega golmana u cijeloj velikoj i moćnoj Americi!

Snovi su se ovih dana, otprilike u isto vrijeme, ostvarili dvojici ljudi koji će se pronaći u ovom malom uvodu. Kristijan Kahlina i Dominik Kotarski kolege su po poziciji, obojica su golmani, obojica su došla u HNK Goricu oživjeti svoje karijere, dati im novi zamah, da bi se u nekom trenutku, netko ranije a netko kasnije, otisnuli na put prema vrhu. Na kojem se, shvatili ste, upravo nalaze. Kota je bio hrvatska “jedinica” protiv Škotske, a Kale je najbolji golman MLS-a. A ovo su njihove priče…

Rijeka: Susret između HNK Rijeka i HNK Gorica u 1. kolu HT Prve lige 28.07.2018., stadion HNK Rijeka, Rijeka – Hrvatski Telekom Prva liga, 01. kolo, HNK Rijeka – HNK Gorica. Kristijan Kahlina.
Photo: Goran Kovacic/PIXSELL

Kad je Kristijan Kahlina tog ranog rujna 2016. došao u Goricu, zatekao je klub iz vrha druge lige. Sezonu ranije Gorica je završila na četvrtome mjestu, pod vodstvom Damira Milinovića, i planirao se napad na prvu ligu. Takvo nešto savršeno je odgovaralo 24-godišnjem golmanu koji dotad nije uspio pronaći svoj put nakon odlaska iz Dinamove akademije. Prošao je kroz Vinogradar i Lučko, sezonu ranije proveo u slovenskom Koperu, i znao je da je u ključnom trenutku karijere. Denuncirao je Tonija Šuškovića, koji je do tad držao “jedinicu”, i krenuo prema ostvarenju snova.

Manje od dvije godine poslije, sad s Ivanom Prelecom na čelu, slavio je ulazak u prvu ligu, koju je toliko želio.

– Nikad nikoga nisam imao iza sebe, sve sam zaradio sam, i pitanje je bih li ikad dobio priliku u prvoj ligi da se sam u nju nisam uveo – znao je reći Kale u brojnim razgovorima u doba kad je bio vođa goričke svlačionice, ali i golman koji je radio ozbiljnu razliku.

Nevjerojatan profesionalac, čovjek za kojeg su suigrači govori “to ti je Robocap, čovjek se ne može ni ozlijediti, samo pritegne šaraf i evo ga na treningu”, tip koji je golmanske treninge odrađivao čak i sa slomljenim prstom, s langetom… I istinska legenda našega kluba, kapetan za primjer, što je prepoznao i Valdas Dambaruskas. Kad je ponajbolji trener kojeg je Gorica ikad imala odlazio u bugarski Ludogorec, sa sobom je poveo i svoga kapetana iz Gorice.

– Zadovoljan sam tim razdobljem. Skupio sam 36 nastupa te sezone, branio sam i u kvalifikacijama za Ligu prvaka, ali u međuvremenu je Valdas otišao, u klub su doveli novoga golmana, i ja sam shvatio da je vrijeme za odlazak – pričao je Kahlina o toj epizodi.

Sljedeći korak na njegovu putu ponudio je let preko oceana, Kale je rado prihvatio poziv iz Charlotte FC i otišao u MLS, ligu u kojoj danas igraju i tipovi kao što su Leo Messi, Sergio Busquets… I u kojoj brane tipovi kao što je, recimo, Hugo Lloris, dugi niz godina golman moćne francuske reprezentacije. U takvoj je ligi, u toj konkurenciji, Kahlina proglašen najboljim golmanom godine.

– Hvala svim mojim suigračima na velikoj potpori. Ova nagrada je ujedno i velika odgovornost jer moram pokazati da ona nije došla kao plod sreće. Nadam se da ću nastaviti i u budućnosti s kvalitetnim predstavama braniti boje Charlotte FC-a – rekao je Kale nakon što je doznao da je ovogodišnji laureat u ovom izboru.

Miljenik je navijača svoga kluba, koji nekoliko puta do posljednjeg mjesta napune stadion kapaciteta 75.000 mjesta, sa suprugom Nikolinom podiže kćerkicu i sa 32 godine – uživa.

A usput se često sjeti kluba i grada u kojem je zablistao. U kontaktu je s bivšim suigračima, znao ih je i hrabriti u teškim trenucima, a nedavno je poslao i opremu za golmanske treninge, kao prijateljski poklon.

– Goricu nikad neću zaboraviti. Gorica mi je promijenila karijeru, ona je za mene nešto posebno. Igrao sam u puno klubova, i prije i poslije Gorice, ali ovdje sam bio najduže, povezao se sa sredinom, stekao jako puno prijatelja i naravno da me vežu posebne emocije. Pratim i dalje sve što se događa, gledam svaku utakmicu Gorice, navijam, iskreno se veselim svakoj pobjedi. Odlazio sam i iz drugih klubova, ali ni sa jednim nisam imao vezu kao s Goricom – kaže Kale.

Dominik Kotarski uspio se izboriti za transfer iz Gorice kroz samo 28 nastupa… Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Dominik Kotarski, s druge strane, neće emitirati takve emocije. Dečko iz Bedekovčine tako se nekako postavio od prvog dana svog dolaska u Goricu. On je došao odraditi posao, profesionalno i kvalitetno, a to je i učinio. Bez puno priče, bez filozofije, brzo i lako.

I oduvijek je bio takav. Talentiran, posvećen radu, maksimalno ozbiljan, nogometaš koji ne spada pod uhodane stereotipe. Rano se oženio, kao da je općenito nešto ranije odrastao, a s takvim karakteristikama nije posrnuo ni kad je bilo teško. Bio je još tinejdžer kad je odlučio napustiti Dinamo i prihvatiti poziv iz nizozemskog velikana Ajaxa. Nije bilo lako izboriti se za priliku, koliko god je bio strpljiv, pa je odabrao drugi put.

I stigao na posudbu u Goricu. Predsjednik Črnko je prepoznao šansu, ugradio je u ugovor o posudbi opciju otkupa za milijun eura, što se u startu činilo vrlo ambicioznim. A onda se, kad je stigla ponuda od dva milijuna eura, pokazalo jako pametnim! Bio je 28 puta na golu Gorice, ostavio iza sebe neke jako pamtljive partije i vrlo brzo postao zanimljiv tržištu. Najuporniji i najkonkretniji je bio grčki PAOK, uz zaradu od čistih milijun eura za klub…

U Grčkoj brani sjajno, toliko dobro da je i izbornik Dalić odlučio dati mu šansu u situaciji kad je Livaković odrađivao suspenziju zbog crvenoga kartona. Posao je i ovoga puta odradio, pogađate, profesionalno i kvalitetno, pokazavši da može ozbiljno konkurirati i za “jedinicu” reprezentacije. E, tako to izgleda kad ostvariš snove.

Kale i Kota moraju biti i pokazatelj kako svoj posao radi dugogodišnji trener golmana u HNK Gorici Siniša Klafurić, legenda turopoljskog nogometa, a sasvim sigurno mogu biti primjeri za Ivana Banića, Karla Žigera i svakog sljedećega golmana koji dođe u Goricu, klub koji ih voli lansirati u visine…

Nastavite čitati

Moja županija

‘Sretni smo što imamo tradiciju sporta u gradu. A i Kosteliće smo prisvojili…’

Igor Mužina je dopredsjednik županijske sportske zajednice, predsjednik županijskog košarkaškog saveza i trećeligaša KK Ivanića, a ujedno je i tajnik sportske zajednice u Ivanić Gradu. Gostovao je u novom izdanju serijala “Sport Zagrebačke županije”…

Objavljeno

prije 3 sata

22. studenoga 2024.

Objavio/la

Marko Vidalina

Iz kvantitativnih razloga, u strahu da nešto ne bismo propustili, na početku novog izdanja serijala “Sport Zagrebačke županije” prepustili smo Igoru Mužini da sam nabroji svoje funkcije.

– Glavni tajnik sportske zajednice grada Ivanić Grada, predsjednik Košarkaškog saveza Zagrebačke županije, ujedno i predsjednik KK Ivanića, te dopredsjednik Zajednice sportskih udruga i saveza Zagrebačke županije – predstavio se sportu posvećeni Mužina, nastavljajući s predstavljanjem svoga Ivanić Grada.

– Ivanić je ugodno mjesto za život, a grad i gradska sportska priča razvijaju se zajedno. Blizu smo Zagrebu, a nudimo ležeran život pun sadržaja, pogotovo u sportskom smislu. Grad ulaže jako puno u sportsku infrastrukturu, počevši od našeg čuvenog Sportskog parka Zelenjak, koji iz godine u godinu raste u smislu ponude našim građanima. Obuhvaća nogometni stadion, teren s umjetnom travom, teniske terene, restorane i kafiće, dječji park… Imamo i dio koji zovemo Amfiteatrum, nastao na propalom pokušaju građenja bazena. Tu su tijekom ljeta kazališne predstave, stand up komedija, kino na otvorenom, koncerti… Puno toga se događa u Zelenjaku, uz koji prolazi i šetnica uz rijeku Lonju, tako da je to baš jedan ambijent koji svi koji dođu sa strane ističu kao ogromnu zelenu oazu usred grada – ističe Mužina.

U gradu s nešto više od 13.000 stanovnika imaju 17 klubova iz 17 sportova, vrijedi nepisano načelo “jedan sport, jedan klub”. I svi ti sportaši rade u jako dobrim uvjetima, jer infrastruktura postoji, a o raspolaganju njome odlučuju sami.

– Imamo specifičan način upravljanja sportskim objektima. Sportska zajednica, osim što se bavi sportom i sportskim klubovima, bavi se i upravljanjem objektima. Uz park Zelenjak imamo i veliku školsku dvoranu, koja je do 15 sati na raspolaganju školi, a nakon toga klubovima. Uz to, imamo manju dvoranu u školi na Posavskim Bregima, otvara se dvorana i u OŠ Graberje Ivanečko, a u nekom sljedećem periodu u planu je u Zelenjaku staviti balon na teren rukometnih dimenzija, da dobijemo još prostora u zimskim mjesecima. Tu ćemo dobiti puno više prostora za treninge rukometnih klubova, jer kod nas je rukomet jako popularan i jedna dvorana rukometnih dimenzija je premalo. Ostali sportovi imaju već sad dobre uvjete – zadovoljno konstatira Mužina.

Najbolja sportašica Ivanić Grada prošle godine dolazi iz streljaštva, najbolji sportaš iz kickboxinga, a to puno govori i o najvećim uspjesima sporta u Ivaniću.

– Imamo sreću što imamo tradiciju sporta. Tu su i obiteljske linije, od djedova i očeva sve do djece, na to se ponosimo i pokušavamo održati masovnost. Imamo konstantnu brojku sportaša, oko tisuću, od čega je 90 posto djece. Voljeli bismo da je ta brojka veća, ali u tom smislu imamo konstantu i očito na to ne možemo previše utjecati – svjestan je Mužina.

Šira sportska javnost na prvu će povezivat sport u Ivanić Gradu s onom famoznom pobjedom Naftaša protiv Dinama s Eduardom i ekipom, ali poveznica je snažna i s rukometom.

– U povijesnim knjigama stoji da se u našem gradu prvo počeo igrati nogomet, 1919. osnovan je prvi nogometni klub, a već dvadesetih godina igrao se i rukomet, u to doba na dimenzijama nogometnog terena. Prve su krenule cure, tako da smo već obilježili stotinu godina rukometa u gradu. Iako, prvi klubovi osnovani su tek pedesetih godina – kaže pa nastavlja nabrajati lokalne junake.

– Biciklist Stjepan Grgac je u doba prije drugog svjetskog rata osvajao etape na Tour de Franceu, a njemu u čast imamo i biciklistički memorijal Stjepana Grgca već više od 50 godina. Tradiciju ima i streljaštvo, imali smo u doba Jugoslavije i prvake države, što je bila velika stvar, a i sad imamo strijelce koji osvajaju državna prvenstva, koji su jako konkurentni i na međunarodnoj sceni.

Snažnu poveznicu s vrhunskim sportom Ivanić Grad ima i kroz jednu obitelji…

– Mi u Ivaniću svojatamo Kosteliće! Ante je sedamdesetih godina bio trener ženske ekipe, koja je povijesno imala veće uspjehe nego muški klub, a tu je i upoznao suprugu Maricu. Uostalom, Ivica živi u Ivaniću, djeca mu kod nas idu u školu… Zasad su u karateu, ali s obzirom na roditelje i djeda, ne sumnjam da će oni naći svoj sportski put – kaže Mužina.

Nastave li sa sportom u Ivaniću, imat će ponudu iz koje mogu birati

– Konstantne rezultate imamo i u kickboxingu, i na državnim i međunarodnim natjecanjima, u karateu također, a posebno smo ponosni i na to što u mlađim kategorijama često osvajamo državna prvenstva. Pogotovo u ženskom rukometu, budući da smo nedavno imali dvije ekipe koje su postale prvaci Hrvatske, što je čudo za jednu malu sredinu poput Ivanića – zaključio je Igor Mužina.

S košarkašima Ivanića planira povratak u drugu ligu, a usput se neumorno bavi gradskim i županijskim sportom…

Nastavite čitati

Sport

Buna jesenski prvak kolo prije kraja

Objavljeno

prije 1 dan

21. studenoga 2024.

Objavio/la

David Jolić

Sljedećeg vikenda (23./24.11.2024.) utakmicama 15. kola završava jesenska polusezona u Jedinstvenoj 1.županijskoj nogometnoj ligi. Jesenski prvak je Buna, neovisno o rezultatima zadnjeg kola, jer ima prednost od 4 boda ispred Lonje i pet više od trećeplasiranog Rakovca.

Velika Gorica, 21.11.2024. Jedinstvena 1.ŽNL 2024./2025., 15. kolo. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Dinamo Hidrel je zahvaljujući odličnim rezultatima (od 8. do 14. kola) stigao na visoku 5. poziciju, zajedno s novim trenerom Stivenom Žitnikom. Posavec je u gornjem dijelu ljestvice s 23 boda na 7. mjestu, a Mladost Obrezina je s najmlađom momčadu u ligi na sigurnom 10. mjestu s 18 bodova. Dojam je da Turopolje bolje igra nego što to pokazuje plasman na 12. mjestu.

Velika Gorica, 21.11.2024. Jedinstvena 1.ŽNL 2024./2025., 15. kolo. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Vatrogasac je na 15. mjestu s jednom pobjedom i jednim remijem, a Kupa ima samo jedan bod na zadnjem mjestu.

Galerija fotografija

Jedinstvena 1.ŽNL 2024./2025.

Rezultati 14. kola (16./17.11.2024.): Jamnica – Buna (Mala Buna) 1:3, Dinamo Hidrel (Novo Čiče) – Vatrogasac (Kobilić) 2:0, Posavec (Orle) – Turopolje (Turopolje) 0:0, Mladost Obrezina – Milka Trnina (Vezišće) 2:0, Pribić (Pribić) – Kupa 3:0, Rakovec (Rakovec) – Graničar Tučenik 1:1, Lonja – Pušća 1:1, Ban Jelačić (Banovo) – Dinamo Jakovlje 0:3.

Redoslijed: 1. Buna 34 (14 11 1 2 25:9), 2. Lonja 30, 3. Rakovec 29, 4. Pušća 25, 5. Dinamo Hidrel 24 (14 7 3 4 28:22), 6. Dinamo Jakovlje 24, 7. Posavec 23 (14 7 2 5 26:17), 8. Pribić 22, 9. Graničar Tučenik 19, 10. Mladost Obrezina18 (14 5 3 6 26:20), 11. Jamnica 18, 12. Turopolje 16 (14 4 5 5 16:20), 13. Ban Jelačić (B) 14, 14. Milka Trnina 12, 15. Vatrogasac 4 (14 1 1 12 12:39), 16. Kupa 1 (14 0 1 13 9:39).

Nastavite čitati

Sport

FOTO Otvoreno novo igralište u Lazini Čičkoj

Objavljeno

prije 1 dan

21. studenoga 2024.

Objavio/la

David Jolić

Novo igralište u Lazini Čičkoj otvoreno je jučer (srijeda, 20.11.2024.) malonogometnim susretom između Reprezentacije Grada i Malonogometnog kluba Lazina. Lokacija je ostala ista, sada je umjesto trave asfalt, ovo igralište je trajnije i lakše ga je održavati.