Sport
Dani košarke u Gorici, barem na jedan vikend. Za početak…
Turnirom, koji je Gorica i osvojila, te Svečanom akademijom, KK Gorica proslavila je svoj pedeseti rođendan, koji je “po papirima” danas, 16. rujna. Igrala se odlična košarka, u grad su došli ugledni gosti, evocirale su se uspomene i planirala još bolja budućnost…
Velika Gorica se, realno, teško može nazvati “gradom košarke”. Ma koliko neki od nas bili pretencizoni, zaljubljeni u loptanje između obruča, koliko god se pokušavali pozivati na višedesetljetnu tradiciju, ovakve ili onakve uspjehe, na imena poput NBA-jevaca Ivice Zupca, Damjana Rudeža i Marija Kasuna, koji su u dijelu karijere nosili gorički dres, govoriti o gradu košarke praktički je nemoguće. Puno prije toga ovo je grad mladih, grad idealan za obitelji, grad sporta i kulture, grad zrakoplovstva ili vatrogastva… A opet, ovog se vikenda, ovog petka i subote, na trenutke učinilo da Velika Gorica diše kao grad košarke. I to je, za sve one zaljubljene u ovu igru, bio poseban užitak.
Košarkaški klub Gorica slavio je svoj 50. rođendan, obilježen je turnirom koji nam je u goste doveo dva trenutačno najveća hrvatska kluba, Cibonu i Zadar, ali to ni izbliza nije bilo sve. Bila su to dva dana u kojima je, osim Cibosa i Zadrana, Veliku Goricu pohodio cijeli niz velikih košarkaških imena. Došao je Stojko Vranković, bili su tu i legende zadarske i hrvatske košarke Pino Gjergja i Zdravko Jerak, svoje mjesto ispod koša zauzeo je i Aco Petrović, ali i još brojni treneri, igrači, košarkaški djelatnici…
– Sve ovo potvrda je da gorička košarka već sad ima svoj status unutar hrvatske košarke. I odaziv na turnir, i reakcije klubova, kao i svih njihovih djelatnika, govori da Gorica ima svoje mjesto u košarkaškom svijetu. To je ono što veseli i što istovremeno, naravno, donosi i obavezu kod svih nas koji radimo na razvoju i unaprijeđenju kluba – kaže nam u svemu tome predsjednik kluba Duško Radović.
U petak su na rasporedu bila polufinala turnira, a u subotu finale i utakmica za treće mjesto… Foto: David Jolić/cityportal.hr
Čovjek je došao na čelo kluba po završetku prošle sezone, najuspješnije u 50-godišnjoj povijesti goričke košarke. Oformio je svoj tim i krenuo raditi u najvišoj brzini. Dugovi i zaostaci su riješeni, u pripremi su i prilagodbe u dvorani koje će omogućiti televizijske prijenose iz Velike Gorice, a dodatan napor bila je organizacija 50. rođendana kluba.
– Mi smo relativno mali tim, nas četvorica, petorica smo tu, i svi smo postali ‘katice za sve’. Trudimo se maksimalno, u ova tri mjeseca napravili smo sve što se moglo da budemo bolji. Zadržali smo kostur momčadi iz prošle sezone, pojačali smo se u skladu s financijskim mogućnostima, a treba reći i da roster nije do kraja zatvoren. Očekujemo još dolazak jednog, dvojice ili trojice igrača. Međutim, ono što je momčad pokazala kroz sve ove utakmice u pripremama, pokazuje da smo na pravom putu, da možemo biti čak i bolji nego prošle sezone – ambiciozan je predsjednik.
Već u petak vidjeli smo puno toga dobroga od ovog turnira. Prvo abaligaški okršaj Zadra i Cibone, u kojem je trener Zagrepčana Ivan Velić dao priliku i svojim mladim igračima, dok je njegov kolega Ante Nazor, uz potporu Tornada u kutu dvorane, tražio način kako doći do pobjede nad najvećim rivalom. I uspio ga je pronaći, Zadar je pobijedio i otišao u finale. U kojem mu se, dva i nešto sata poslije, pridružila i Gorica. S druge strane bio je ruski Temp Sumz, vrlo dobra momčad, koja je radila velike probleme Sesarovim dečkima. Tijekom cijele utakmice Gorica je stizala rusku prednost, na kraju je i dostigla, pa i prestigla. I u dramatičnoj završnici izborila finale.
Zadar je nadigrao Cibonu u prvoj utakmici turnira i tako postao prvi subotnji finalist… Foto: David Jolić/cityportal.hr
Gorica je u drugom polufinala lovila i ulovila prednost ruskog Temp Sumza i također ušla u finale… Foto: David Jolić/cityportal.hr
Tribine su bile jako lijepo popunjene već prvoga dana, a tek se čekalo veliko finale turnira… Foto: David Jolić/cityportal.hr
Imalo je veliko finale i svoju uvertiru, koja je odrađena – u odijelima. Subotnje prijepodne donijelo je Svečanu akademiju u dvorani Pučkog otvorenog učilišta, na kojoj je valjalo održati nekoliko govora, podijeliti priznanja klupskim legendama, javno zahvaliti sponzorima i prijateljima kluba… I sve to u nazočnosti gradonačelnika Dražena Barišića sa suradnicima, saborskog zastupnika i dugogodišnjeg predsjednika kluba Ivana Šukera, predstavnice Županije, pročelnice Upravnog odjela za prosvjetu, kulturu, šport i tehničku kulturu Mirele Katalenac, predstavnika Državnog ured za sport, Zagrebačkog sportog saveza, raznih drugih saveza i klubova… Uglavnom, ugledno društvo. I najviši među njima, predsjednik HKS-a Stojko Vranković, zajedno sa svojih 218 centimetara.
– Prije svega, čestitao bih rođendan klubu, 50 godina nije malo. Želim im još puno ovakvih obljetnica, ali i puno dobrih igara i dobrih sezona. Josip Sesar je moj suigrač još iz reprezentativnih dana, mislim da i on i svi u klubu rade dobar posao. Prošle sezone bili su jako dobri, bili su i u završnici Kupa, tako da imaju razloga za slavlje i veselje – kazao je Stojko, kojem na spomen goričke košarke prvo padne napamet…
– Trenutna najjača poveznica s goričkom košarkom mi je predsjednik kluba, moj suigrač iz zadarskih dana Duško Radović. Ovu priliku koristim da i njemu čestitam, želim mu sve najbolje i puno uspjeha s klubom. A što se tiče igračkih dana… Mislim da sam jednom, ali jako davno, sa Zadrom igrao jednu prijateljsku utakmicu u Velikoj Gorici.
Redali su se ugledni gosti na pozornici, prosipali komplimente na sve što se radi u klubu, ali i evocirali uspomene na sve što se događalo u posljednjih 50 godina u goričkoj košarci. Ponovljena je još jednom priča o počecima… Gorički vatrogasci 1967. su išli na vatrogasno natjecanje u Zadar, na kojem je jedna od disciplina bilo i ubacivanje lopte kroz obruč. Nešto kao današnja slobodna bacanja. Dečki su željeli vježbati, pa su na staru Gasilanu, danas Vatrogasni dom, postavili koš. Na njemu su vježbali za natjecanje i u Zadru bili sjajni!
– Naši dečki su pobijedili na tom natjecanju, a tako vjerojatno ne bi bilo da nisu vježbali ta bacanja – prisjetio se Josip Šipušić, u povijest upisan kao prvi predsjednik Goričkog omladinskog košarkaškog kluba.
Briljirao je vitalni Joža na govornici, nekoliko puta i pošteno nasmijao okupljene, sjećajući se kako se košarka u tim počecima igrala na vanjskim terenima, kako su naši dečki bili majstori za utakmice po kiši, pa kako je izgrađena prva dvorana… Klub koji se 22 godine zvao Radnik u devedesetima je pet godina nosio ime Media, da bi od 1997. počeo živjeti s imenom KK Gorica. Bogata je povijest iza ovoga kluba, gomila velikih igrača, cijeli niz utakmica za pamćenje. Evo, baš danas, 16. rujna, navršava se točno 50 godina od osnutka kluba.
– Ti naši počeci zapravo su bili fenomenalni. Košarka se, sjećam se, ozbiljno počela igrati nakon Svjetskog prvenstva u Ljubljani 1970. Od tad se košarku puno intenzivnije pratilo, a mi smo krenuli puno intenzivnije trenirati i raditi. Bili smo zaljubljeni u košarku. Trgale su se često felge od bicikla, zabijale na jabuku… I igrala se košarka. Okupljali smo se na igralištu kod Gasilane, prvo s jednim, a onda i s oba koša, a tu su se zapravo okupljali svi mladi Goričani – prisjetio se Goran Kovačić, igrač iz prve generacije goričke košarke, a kasnije i dugogodišnji tajnik kluba, jedan od onih koji je povukao kad je bilo najteže.
I zato s ponosom gleda na sve ono u što se gorička košarka pretvorila 50 godina poslije.
– U odnosu na te naše početke, danas je ovo ‘nebo i zemlja’. Danas imamo klub koji je odlično organiziran, koji igra Premijer ligu, koji je u gornjem domu hrvatske košarke. Imamo novog i jako dobrog predsjednika, koji je angažiran maksimalno i ne bojim se za goričku košarku u budućnosti – optimističan je Kova.
Jedva su uzvanici stigli presvući odijela, a već su se opet okupili u dvorani. U utakmici za treće mjesto, već od 15 sati, Cibona je iščupala pobjedu protiv Temp Sumza, a onda je slijedilo finale. I – spektakl. Tornado je opet bio tu, oni su se pobrinuli za zvučnu kulisu, a na parketu se vodila velika borba. Odlična Gorica, jaki Zadar i gomila neizvjesnosti. Sve do posljednje sekunde. Doslovno posljednje, čak možda i malo nakon nje… Nekoliko sekundi prije kraja Martin Junaković je pogodio jedno bacanje i izjednačio na 85-85, nakon čega je Gorica pojurila prema košu, loptu je uzeo Ante Mašić i dao je Ivanu Papcu, koji je sa zvukom sirene zabio za pobjedu i osvajanje turnira. Neutralni promatrači komentirali su kako je koš definitivno pao nakon posljednjeg zvižduka, ali mi ćemo subjektivno reći da nije… I da je Gorica osvojila turnir, što se jedino na kraju piše.
Nagradu za najboljeg igrača turnira primio je Lovro Mazalin, prvo ime Gorice u ove dvije utakmice, a onda je krenuo razlaz. Proslava je završila, prošla je i više nego uspješno, pa su ljudi iz kluba i iz organizacije konačno mogli odahnuti. I zadovoljno konstatirati da su uspjeli, da su odradili velik posao.
– Ovaj događaj, cijela ova svečanost, vrlo je važna za daljnji razvoj košarke u Velikoj Gorici. To bi trebao biti jedan veliki motiv i poticaj za budući rast i razvoj, pogotovo s obzirom na to da ovu obljetnicu obilježavamo u godini u kojoj je ostvaren najveći uspjeh u povijesti goričke košarke, plasman u polufinale Kupa i šesto mjesto u prvenstvu. Svime ovime što smo napravili i pripremili dajemo maksimalni motiv svim igračima i trenerima, ali i sportskoj javnosti grada, županije i cijele Hrvatske šaljemo poruku da se ovdje događa nešto dobro. U skladu s time, vjerujem da ćemo imati potporu i Grada i Županije u svim svojim nastojanjima da i dalje napredujemo – poručio je za kraj predsjednik kluba Duško Radović.
U trenucima dok je finale završavalo, već je na obližnjem stadionu bila u tijeku utakmica nogometaša Gorice i Lokomotive. I fokus se odmah nekako počeo okretati prema nogometu, kako to puno češće i biva u ovom gradu. Ali dobro, ako Velika Gorica i nije “grad košarke”, onda je to bila na barem dva dana. Dva lijepa, ugodna sportska dana u našem gradu. Bilo bi lijepo da publika u istom broju isprati i ono što će Josip Sesar i njegovi dečki raditi ove sezone. Sve skupa djeluje iznimno obećavajuće, vrijedno pozornosti, jer nikad se u ovom gradu nije igrala ovako dobra košarka. A prošlo je, zapamtili ste već valjda dosad, već 50 godina od prvoga koša na Gasilani…
Sport
Dinamo je za Goricu dugo bio bauk. Sad je Gorica za Dinamo – opasnost!
U prvih 18 međusobnih ogleda s Dinamom nogometaši Gorice ulovili su samo jedan jedini bod, a u posljednjih 12 poraženi su šest puta, uz tri remija i tri pobjede. Uključujući i dvije zaredom, proljetos i jesenas…
Nakon što u četvrtak navečer odrade europski okršaj s francuskim Lilleom, nogometaši Dinama okrenut će se prvom sljedećem izazovu – Gorici u Velikoj Gorici! Poznavajući Marija Kovačevića, nema dvojbe da će u izjavama nakon utakmice u Francuskoj, kako god ona završi, spomenuti i Goricu, pri čemu to ni u kojem slučaju neće biti samo pitanje skromnosti i posvećenosti svakom sljedećem protivniku, nego i pitanje opreza… Naime, u modrom taboru konačno imaju prave razloge za to.
Gorica će, za početak, imati čak osam dana vremena između pobjede nad Istrom i ogleda s Dinamom na svom stadionu. Momčad iz Maksimira, s druge strane, iz Francuske će se vratiti u noći na petak, sljedećeg dana odradit će regeneracijski trening, pa nakon toga imati jedan dan za ozbiljnu pripremu za Goricu i još jedan uoči same utakmice, koja je na rasporedu u ponedjeljak od 18 sati. Bez obzira na veliku razliku u kvaliteti, bit će to svakako faktor na kojeg će gosti iz Zagreba morati obratiti pozornost.
Međutim, i bez tog faktora umora, u Dinamu neće mirno spavati uoči dolaska u Turopolje. Na našem stadionu, naime, dočekat će ih protivnik koji ih je pobijedio dvaput zaredom! Doma je Gorica slavila 23. travnja, kad je Adrion Pajaziti pogodio za konačnih 1-0, a povijest je ispisana 14. rujna, kad su Pozo i Trontelj svojim golovima kreirali pobjedu 2-1, prvu goričku protiv Dinama u gostima. A ne tako davno činilo se gotovo nemogućim da Goričani “skinu” modre, pogotovo da to učine dvaput u nizu, što je treneru Mariju Careviću uspjelo…
Povijest međusobnih ogleda Dinama i Gorice, naime, dugo i predugo bila je potpuno jednostrana. Nakon što su Goričani ušli u HNL u ljeto 2018. godine, krenula je užasavajuća serija od sedam pobjeda Dinama zaredom. Bilo je tu i peha za Goričane, bilo je tu nesreće, ali bodova nije bilo. Pa je i tadašnji trener Gorice Sergej Jakirović, nakon posljednjeg u nizu poraza, duhovito ustanovio:
– Zovite me Agent 007!
Sergej Jakirović doživio je svih sedam poraza s Goricom od Dinama, ali i prvi poraz s Dinamom od Gorice… Foto: Luka Stanzl/PIXSELL
Niz je konačno prekinut 23. svibnja 2020. godine, ali u prijateljskoj utakmici, u kojoj je Gorica slavila 3-2 u Maksimiru, pod vodstvom Valdasa Dambrauskasa. Zabijali su Suk, Ndiaye i Golubickas za Goricu, Ćuže i Majer za Dinamo, Cherif je još i promašio penal, ali tu utakmicu nećemo brojati u ovaj niz, jer nije se radilo o “pravoj” utakmici.
Prvi bod tako su Goričani protiv Dinama upisali nepunih mjesec dana poslije, jer 20. lipnja 2020. završilo je 0-0 na našem stadionu, u trenerskom okršaju Valdasa Dambrauskasa i Igora Jovićevića.
Nakon toga ponovno je krenula dominacija Dinama, koji je povezao deset uzastopnih pobjeda, u što ubrajamo i onih 4-1 u polufinalu Kupa nakon produžetaka. Nakon 90 minuta bilo je 1-1, možemo i to gledati kao pozitivan rezultat, ali konačan ishod ipak nije bio takav. I Gorica nije izborila finale Kupa u Velikoj Gorici, u kojem je Dinamo do trofeja došao protiv Istre 1961.
Seriju od deset pobjeda Dinama, koji je u prvih 18 službenih utakmica s Goricom upisao 17 pobjeda i jedan remi (!?!?) prekinuo je Željko Sopić, čija je momčad 21. siječanja 2023. na Maksimiru izborila novih 0-0 i otvorila godinu koja će ipak početi mijenjati stvari. Naime, u prvom sljedećem ogledu Gorica je ponovno uzela bod, na Gradskom stadionu Josip Mitrović je pogodio za konačnih 1-1 i poništio gol Roberta Ljubičića, da bi u zadnjem kolu prvenstva Bišćanov Dinamo slavio 4-1, što je bila i jedina pobjeda Dinama protiv Gorice u 2023. godini, i to u pet odigranih utakmica.
Željko Sopić pronašao je način kako s Goricom uzimati bodove Dinamu, ali prvu pobjedu nije dočekao… Foto: Luka Stanzl/PIXSELL
Na otvaranju nove sezone, bilo je to 5. kolovoza 2023., Sopićeva Gorica opet je odigrala 0-0 na Maksimiru, no fakin s Rudeša ipak nije dočekao i povijesnu prvu pobjedu Gorice protiv Dinama. Ona se dogodila iz 23. pokušaja, a datum koji je ostao zapisan je 21. listopada 2023. Na klupi Gorice sjedio je Dinko Jeličić, prvi poraz Dinama potpisao je Sergej Jakirović, a navijači Gorice i dalje pamte kako je Ademi doveo modre u vodstvo, da bi Nikola Vujnović u 70. i Ante Matej Jurić u 94. minuti donijeli senzacionalni preokret.
Ante Matej Jurić u 94. minuti srušio je prvo Dinamo, a malo potom u 94. minuti srušio je i Hajduk… Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL
Slijedio je nakon toga novi Dinamov niz, Zagrepčani su dobili četiri sljedeća ogleda s Goricom, a prvi sljedeći bod s Goricom je osvojio aktualni trener Mario Carević. Tog 9. studenog 2024. završilo je 2-2 u Velikoj Gorici, Banić je bio sjajan na vratima, a Krešimir Krizmanić i Marko Kolar zabijali su za domaćina. S druge strane, bod Dinamu donijeli su Dario Špikić i Nathaniel Mbuku.
Posljednja pobjeda Dinama protiv Gorice dogodila se 15. veljače ove godine, i to nakon što je Agon Elezi doveo Goricu u vodstvo na Maksimiru. Stvari su preokrenuli onaj simpatični Kanga te Pjaca i Kulenović, a takvo nešto modri nakon toga više nisu uspjeli ponoviti. Slijedile su u uvodu spomenute dvije vezane pobjede, ona iz travnja doma i ona iz rujna u gostima, što će poslužiti kao jako dobro upozorenje za Dinamo uoči novog dolaska u Turopolje.
09.11.2024., stadion Velika Gorica – 13. kolo SuperSport HNL-a: HNK Gorica – GNK Dinamo Zagreb. Kresimir Krizmanic, Sandro Kulenovic. Photo: Slavko Midzor/PIXSELL
Goričanima će, pak, te dvije utakmice poslužiti kao dokaz da se može, kao velik zalog za optimizam, kao recept kojim se može doći do uspjeha. Zastrašujuće je izgledalo onih 0-1-17 nakon prvih 18 međusobnih ogleda, ali nakon toga je omjer 3-3-6, što je dovelo do učinka od tri pobjede Gorice, četiri remija i 23 pobjede Dinama u ukupnom zbroju.
Trendovi se, eto, mijenjaju u posljednje vrijeme, bilo bi lijepo nastaviti u istom tonu. Ponovno će, naravno, na tribinama biti neusporedivo više poklonika Dinama nego Gorice, ali to su situacije na koje smo već naviknuti. I s kojima će se ova momčad znati nositi. Pogotovo bude li Dinamo malo umoran, ispuhan, a Gorica maksimalno motivirana i angažirana. A nema razloga da ne bude takva.
Gorica je do prve pobjede na Maksimiru došla 14. rujna ove godine, pet mjeseci nakon prethodne na svom stadionu… Foto: Slavko Midžor/PIXSELL
Obrazovanje
Klinci iz Kvaternika i dalje nepobjedivi: Opet prvaci grada u graničaru
Nakon proljetnog osvajanja gradskog i županijskog natjecanja te trećeg mjesta na državnom natjecanju i ćetvrtog mjesta na završnici Sportskih igara mladih, još jedan lijep uspjeh u graničaru za OŠ Eugena Kvaternika
Graničar je, kaže definicija, ekipni sport u kojem igrači dviju protivničkih momčadi pokušavaju bacati loptu i pogoditi protivnike, izbjegavajući da i sami budu pogođeni. Cilj svakog tima je eliminirati sve članove protivničkog tima tako što će ih pogoditi bačenim loptama, uhvatiti loptu koju je protivnik bacio ili navesti protivnika da počini prekršaj, kao što je izlaženje izvan terena.
Graničar je, kažu naša najranija sjećanja, igra kojom smo se zabavljali na satovima tjelesnog, a posljednjih godina u tom se sportu natječu i učenici velikogoričkih osnovnih škola. I u kojem dominira OŠ Eugena Kvaternika, koja je svih tih godina – nepobjediva. Ništa se nije promijenilo ni ove godine, jer na gradskom natjecanju u graničaru pobjednik je ponovno bio isti.
Sudjelovalo je pet školskih ekipa, podijeljenih u dvije skupine, pri čemu su u skupini A bili OŠ Eugena Kvaternika, OŠ Novo Čiče i OŠ Šćitarjevo, a u skupini B sudarili su se OŠ Eugena Kumičića i OŠ Jurja Habdelića. U jedinoj utakmici skupine B klinci iz Kumičića bili su bolji od vršnjaka iz Habdelića (2-0), dok je u skupini A nedodirljiva ekipa OŠ Eugena Kvaternika pobijedila i OŠ Šćitarjevo (2-1) i OŠ Novo Čiče (2-0), dok je u posljednjoj utakmici po skupinama Novo Čiče bilo bolje od OŠ Šćitarjeva.
U borbi za treće mjesto OŠ Eugena Kumičića došla je do pobjede protiv OŠ Novo Čiče (2-0), dok je OŠ Eugena Kvaternika istim rezultatom pobijedila OŠ Jurja Habdelića. Konačni poredak na kraju je izgledao ovako:
1. OŠ Eugena Kvaternika
2. OŠ Jurja Habdelića
3. OŠ E. Kumičića
4. OŠ Novo Čiče
5. OŠ Šćitarjevo
Pobjednička ekipa nastupila je u sljedećem sastavu: Grgur Zuanović 4.a, Damjan Zrinski 4.a, Ivan Prahir 4.a, Borna Piličić 4.a, Paula Juranović 4.a, Maya Orozović 4.a, Una Komosar 4.a, Alan Mate Hadžić 4.b, Marko Budak 4.b, Matea Pavunčec 4.b i Katja Čavar 4.b. Voditelj i trener: profesor Ivica Herceg.
Ženska ekipa Šahovskog kluba Polet iz Buševca osvojila je prvo mjesto na ekipnom prvenstvu Hrvatske, koje je odigrano u Velom Lošinju od 14. do 23. studenoga 2025. godine. Podsjećamo, šahistice Poleta su u srpnju 2025. godine osvojile i Kup Hrvatske te su tako dva najvrjednija trofeja u ženskom šahu Hrvatske završila u Buševcu.
Veli Loinj, 14.-23.11.2025. Ekipno prvenstvo Hrvatske u ahu za žene. Foto: K Polet
Veli Loinj, 14.-23.11.2025. Ekipno prvenstvo Hrvatske u ahu za žene. Foto: K Polet
Polet je osvojio prvo mjesto s 15 meč bodova, druga je bila ekipa ŠK Draga iz Rijeke s 13 bodova, treći ŠK Amater iz Strizivojne s 12 bodova. Iako je Polet završio ligu s dva meč boda prednosti, prvak se ipak odlučivao u posljednjem kolu.
Veli Loinj, 14.-23.11.2025. Ekipno prvenstvo Hrvatske u ahu za žene. Ena Cvitan. Foto: K Polet
Veli Loinj, 14.-23.11.2025. Ekipno prvenstvo Hrvatske u ahu za žene. Mirjana Medić. Foto: K Polet
Polet je u prvom kolu igrao protiv prvog favorita prvenstva (prema ukupnom rejtingu igračica) ekipe Draga i pobijedio 2.5:1.5! Na prve tri ploče remizirale su Ena Cvitan, Mirjana Medić i Petra Kejžar, pobijedila je Mihaela Blažeka na četvrtoj ploči. Draga u 3. kolu pobjeđuje ekipu Amatera, a u 8. kolu Polet je igrao protiv Amatera i pobijedio 3:1. Ena Cvitan remizirala je na prvoj ploči s drugom nositeljicom Poljakinjom Cyfkom Karinom, a na drugoj ploči remizirala je i Medić, tako da su o ishodu susreta odlučivali mečevi na trećoj i četvrtoj ploči. Tereza Dejanović, najmlađa članica u Poletu, pobijedila je na četvrtoj ploči, a iza toga cijeli poen je osvojila i Petra Kejžar (nakon 5 sati igre) na trećoj ploči za veliku pobjedu – 3:1!
Veli Loinj, 14.-23.11.2025. Ekipno prvenstvo Hrvatske u ahu za žene. Petra Kejžar. Foto: K Polet
Veli Loinj, 14.-23.11.2025. Ekipno prvenstvo Hrvatske u ahu za žene. Mihaela Blažeka. Foto: K Polet
Polet je u zadnjem kolu igrao protiv ekipe Ravne Gore, s napomenom da je u ovoj ekipi na prvoj ploči igrala Rumunjka Irina Bulmaga, prema rejtingu najbolja igračica na prvenstvu. Cvitan je redukcijom materijala na prvoj ploči protiv Rumunjke izborila remi poziciju, a remizirala je i Medić na drugoj ploči. Nešto kasnije, na četvrtoj ploči pobjedu je izborila Blažeka za 2:1, a Kejžar je remizirala za ukupnu pobjedu 2.5:1.5. Ovaj rezultat je donio titulu prvakinja u Buševec!!
Veli Loinj, 14.-23.11.2025. Ekipno prvenstvo Hrvatske u ahu za žene. Tereza Dejanović. Foto: K Polet
Pojedinačni učinak prvakinja: FM Ena Cvitan je na prvoj ploči osvojila 5,5 bodova iz 8 partija, WGM Mirjana Medić 3,5 boda, WFM Petra Kejžar je osvojila 6,5 bodova i dobila plaketu kao najbolja šahistica na trećoj ploči, a na 4. ploči izvrsno su igrale Mihaela Blažeka, koja je ostvarila 3 pobjede i jedan remi, a najmlađa Tereza Dejanović ostvarila je 4 pobjede u 4 meča!
Galerija fotografija
Sport
Taekwondo se vraća u Goricu! Rekordan broj natjecatelja dolazi na 18. prvenstvo županije
Natjecatelji dolaze iz svih dijelova Zagrebačke županije.
Sport
Litavci na našem stadionu, treći put: Ovo će nam iskustvo ostati u magli…
Velika Gorica bila je domaćin ogleda U-21 reprezentacija Hrvatske i Litve, što je donijelo određene poveznice s nekim prošlim vremenima. Jedna od njih smještena je u 1987. godinu, a druga je ipak nešto novija…
Magla u turopoljskom kraju vrlo je česta i ima nekoliko specifičnih obilježja zbog lokalne geografije i klime. Turopolje je potpuno ravničarski kraj. Zrak se slabije miješa, a hladan i vlažan zrak lakše se “zadržava” pri tlu, što pogoduje stvaranju radijacijske magle. Uz to, veliki su izvori vlage, posebno uz rijeku Odru, njezine rukavce i poplavno područje, kao i brojne kanale i potoke. Uz to, u jesen i zimu vrlo često dolazi do temperaturne inverzije; hladan zrak se “zaključa” u nizini, topliji zrak iznad njega sprječava dizanje vlage i stvaraju se dugotrajne magle koje se mogu zadržati i cijeli dan. Uostalom, ne ponavlja lokalno stanovništvo uzalud već generacijama: “U Turopolju magle uvijek ima…”
Tako nekako maglu u našem kraju objašnjava struka. I baš iz svih tih razloga magle je bilo i u četvrtak, 13. listopada. Guste magle, koja je bila sve prije nego dobrodošla u jednom ovakvom danu, u kojem je trebao dominirati nogomet. Hrvatska U-21 reprezentacija, odlukom stožera na čelu s izbornikom Ivicom Olićem, odabrala je baš u Velikoj Gorici igrati svoj kvalifikacijski ogled protiv vršnjaka iz Litve, ali netko je u toj cijeloj priči zaboravio na sve ono iz uvoda. I na sve one utakmice koje su se ranije igrale na našem stadionu u neviđenom izdanju. Pamtimo tako poraz Gorice od Dinama 3-0, o kojem ni danas ne znamo previše, jer igralo se u oblaku guste magle, a pamtit ćemo i ovo iskustvo.
U još jednoj neviđenoj utakmici Hrvatska je pobijedila Litvu 4-0, selekcija u kojoj su i naš dečko Josip Cundeković te igrač HNK Gorice Ante Kavelj i u takvim je uvjetima uspjela potvrditi svoj potencijal, ali i još jedanput pokazati kolika je razlika između hrvatskog i litavskog nogometa.
– Cilj je ostvaren, tri boda su nam bila najvažnija. Igrali su sa svim našim protivnicima, tako da smo imali jasnu sliku što očekivati od Litve, niski blok, beskonačno mnogo duela i prekršaja, pokušavaju što više ležati na terenu, koristiti vrijeme i čekati svoju priliku kroz kontru i polukontru. Nama je bio cilj ostati strpljiv i pokušati protivniku zabiti pogodak što prije jer time si olakšavamo posao. Isto se na kraju i ispostavilo, nakon 1-0 su oni možda malo ofenzivnije krenuli igrati i ostavljali nam velike prostore za polukontre i kontre. Prije 2-0 imali smo dvije sjajne situacije koje smo mogli puno bolje odigrati i doći do pogotka i ranije – rekao je izbornik Olić pa se osvrnuo na uvjete:
– Uvjeti su za ljude na tribini sigurno su bili teški, jer ništa se nije vidjelo. Ja sam uz liniju u prvom poluvremenu vidio slabije, ali u drugom poluvremenu se moglo vidjeti bolje, barem s moje točke. Puno jasnija slika, tako da su uvjeti bili takvi kakvi jesu, ali sudac je odlučio da će se utakmica igrati. Vidio je koliko mu je trebalo, htjeli su da se utakmica završi, a meni je drago da se nije prekinula ili odgodila za sutra. Taj jedan dan više ili odgoda nosi napetost i iščekivanje, tako da mi je drago da se završilo i upisali smo ta tri boda koja su nam bila jako važna.
Objasnio je i zašto je domaćin bila baš Velika Gorica.
– Problem je u tome što nekoliko tjedana ranije moraš prijaviti i satnicu. Kad smo bili svjesni toga, više se nije moglo promijeniti. Praktički se u pet minuta magla spustila, a neke stvari ne možeš iskontrolirati ni predvidjeti. Svi smo se radovali lijepom vremenu i ugodnoj temperaturi. Žao mi je zbog gledatelja na tribinama, ali i putem televizije – rekao je izbornik.
Neobična povezanost našega grada tako je dobila novu epizodu, koja će ostati u magli, ali i novu poveznicu. Manje je poznat podatak da su se u ljeto 1987. godine, u prvoj utakmici u povijesti na našem stadionu, susrele studentske reprezentacije Brazila i SSSR-a, pri čemu su boje sovjeta branili isključivo igrači Žalgirisa iz Kaunasa, najboljeg litavskoga kluba. I došli su do visoke pobjede 6-0 u tom povijesnom ogledu…
Godinama poslije, točnije u jesen 2018. godine, u velikogorički nogomet opet su stigli Litavci. Ovoga puta u ulozi investitora, na čijem je čelu bio bivši litavski košarkaš Gintaras Staniulis, a njihov čovjek bio je Mindaugas Nikoličius. Kao sportski direktor, Niko je pomogao da HNK Gorica postane prvoligaš, ali i da se etablira u društvu najboljih. U međuvremenu je doveo i trenera iz Litve, nezaboravnog Valdasa Dambrauskasa, najuspješnijeg trenera Gorice u prvoligaškoj povijesti, kao i igrača Pauliusa Golubickasa, koji na kraju nije ostavio posebno dubok trag.
Sportski direktor Mindaugas Nikoličius u Goricu je doveo trenera Valdasa Dambrauskasa… Foto: Ivo Čagalj/PIXSELL
Svi su oni u međuvremenu otišli, neki malo ružnije, neki malo ljepše, pa smo prvi sljedeći “link” s litavskim nogometom čekali do tog maglovitog 13. studenog. Pri čemu se nadamo da Olićeva vrsta neće odustati od svog omiljenog stadiona zbog te male temperaturne inverzije koja je ovom prilikom ukrala utakmicu gledateljima na stadionu i pred TV ekranima. Važnije je da se u Gorici u ovoj turi – pobjeđuje!
-
Vijestiprije 3 danaIN MEMORIAM NK Kurilovec se oprašta od nekadašnjeg centarfora Baje…
-
Sportprije 4 danaBravo za sve: Snijeg zajedno očistili klinci, direktori, bivši predsjednik i navijači!
-
Sportprije 5 danaSport nedjeljom i City Radio okupili rekordan broj hrvatske sportske kreme! Maja Šuput oduševila nastupom
-
Najaveprije 3 danaAdvent pred vratima! Otvorenje s Vannom, paljenje lampica u Božićnom selu uz panoramski kotač i 600 kvadrata klizališta