Priča iz kvarta
‘Dance sam morao moliti da me puste kući, a sad opet želim u ozbiljnu europsku ligu!’
Ivan Prelec, 37-godišnji Velikogoričanin, jedan od najperspektivnijih nogometnih trenera u Hrvatskoj, vratio se svojim curama nakon epizode u danskom Vejleu, no posla je dovoljno – od potrage za novim poslom do Turopoljskog srca…
Objavljeno
prije 11 mjesecina
Objavio/la
Marko Vidalina
Prošla su već gotovo dva mjeseca otkad je Ivan Prelec (37) završio svoj mandat u ulozi “danskog kraljevića” i ponovno postao – dečko iz Kurilovca! Duge dvije i pol godine, još tamo od ožujka 2022., mladi velikogorički trener bio je na klupi danskog prvoligaša Vejlea, a sad je opet doma. A doma je, zna se odavno, najljepše…
– Iskreno, prvih mjesec dana pokušavao sam uloviti ritam normalnog obiteljskog života, od razvoženja cura na razne aktivnosti pa na dalje. I tu moram još jednom odati priznanje mojoj supruzi Mateji. Ona je žena, majka i kraljica u svakom smislu tog izraza, jer kad vidim koliko je tu obaveza oko cura, od škole do izvanškolskih aktivnosti, koliko je teško sve to uopće pohvatati, trčati s jednog mjesta na drugo, i to sve sama… Ja sam se trudio pomoći što više mogu, provesti što više kvalitetnog vremena sa svojim curama, a istovremeno sam želio i vidjeti što više prijatelja, nadoknaditi ono vrijeme koje smo propustili – započinje Prelec svoju analizu trenerske varijante međuprostora, odnosno razdoblja između dva posla.
– Tih prvih mjesec dana stvarnom sam bio u tom nekom međuprostoru, ali sad se osjećam puno mirnije i stabilnije, mogu reći da sam počeo istinski uživati i biti prisutan u svakom trenutku. Naravno, posao kojim se bavim takav je da tu ima i puno razgovora, što video pozivima, što uživo, sve to odrađujem, a uspio sam u međuvremenu biti i sa suprugom u Londonu – otkrio je Prela.
Na Otok je otputovao jer se napokon otvorila prilika da prihvati poziv koji je dugo bio na stolu.
– Prihvatio sam poziv trener Brentforda Thomasa Franka i njegova pomoćnika Clausa Norgaarda da ih posjetim na nekoliko dana. Upoznali smo se u vrijeme kad sam bio u finalu izbora za trenera njihove B momčadi i ostali u kontaktu, već više puta su me zvali da dođem. I bilo je to jako dobro iskustvo za mene, vrlo edukativno. Otvorili su mi sva vrata, bio sam prisutan na svim treninzima, svim sastancima, i momčadskim i trenerskim. I slobodno vrijeme provodili smo uz ručak, večeru, sa svima njima mogao sam razgovarati i o neformalnim temama. Jako korisno – prepričava Ivan, koji je u svemu tome mislio i na suprugu.
– Posložili smo to tako da sam ja otprilike do 16 sati bio gotov, u tom razdoblju je ona odrađivala svoj posao, na laptopu u hotelu, a nakon toga smo zajedno obilazili grad. Dobro smo spojili privatno i poslovno!
Uživa u ovim trenucima s obitelji maksimalno, teško ga je dobiti i na kavu negdje u gradu, jer prioriteti su jasni. Uostalom, predugo je bio razdvojen od žene i njihovih dviju kćeri.
– To je zapravo najteži dio u cijeloj priči. Često stavljam Mateju, dede i bake u prvi plan, jer to razumjeti, pa još i biti prava podrška, iznimno je zahtjevno. Nije mi lako biti daleko, dolaziti navečer doma i na video pozivu si gledati djecu… Ali viđamo se, dolaze me posjetiti gdje god da jesam, tijekom ljeta zajedno budemo i više od mjesec dana, a to su uvijek bili i najljepši trenuci. Ali dobro, tako mora biti, budući da nismo željeli seliti cijelu obitelj sa mnom, mislimo da je djeci važno imati svoju bazu u ovoj fazi života, biti okružen obitelji i prijateljima, da ih ne mičemo iz škole u školu. Trenerski posao je jako nestabilan i nikad ne znaš koliko ćeš negdje ostati. Evo, ja sam u Vejleu mogao ostati dva mjeseca, a na kraju sam ostao dvije i pol godine. Tanka je tu granica, nema garancije – govori Prela.

A kad pogleda unatrag na te dvije i pol godine…
– Ponosan sam! Nije lako doći sa svojim stožerom u stranu zemlju, u drukčiju kulturu, gdje je tržište dosta zatvoreno za strance, koji su pod povećalom od prvog dana, stalno im se traži krivi korak. Na kraju smo uspjeli ostaviti jako dobar dojam, i to ne samo u klubu, nego općenito u danskom i skandinavskom nogometu. Bilo je izuzetno zahtjevno, izazovno, na više momenata i frustrirajuće. Bili smo u klubu koji je tradicionalno velik, ima veliku bazu navijača i bogatu povijest, ali u trenutku kad smo mi došli klub je ušao u razdoblje teške financijske stagnacije. U najmanju ruku – priča Prelec i nastavlja:
– Uspjeli smo ispuniti sve rezultatske ciljeve stavljene pred nas. U drugoj ligi prvaci smo postali tako što smo bili prvi od prvog do zadnjega kola, što tamo nije nimalo lako. Ta liga je jako konkurentna, često se klubovima koji ispadnu i žele se odmah vratiti nazad dogodi da završe peti ili sedmi! Mi smo bili superiorni, vratili se u Superligu i tu se našli pred izazovom koji je izgledao velik kao planina.
Danski nogomet vrlo je konkurentan, a kadar koji su Prelec i njegovi pomoćnici Cico Grlić i Mario Škrablin imali to baš i nije bio. Barem na papiru.
– Tamo je od 12 klubova u ligi njih deset i pol financijski vrlo stabilno, ulažu za naše pojmove velik novac. Primjerice, Horsens je kao drugoligaš ovo ljeto potrošio 4,5 milijuna eura na pojačanja, a mi u cijele ovdje dvije i pol godine nismo ukupno potrošili ni 200 tisuća… A kad je tako, to je jako izazovno. Trebalo je tražiti nove načine s momčadi koja je bila karakterna, u tom smislu dobro posložena, ali bio je evidentan manjak kvalitete u odnosu na ostale momčadi u ligi. Morali smo smišljati načine kako doći do ostanka, a na kraju smo završili deveti, što znači da smo čak i prebacili cilj. A mogli smo, da smo pobijedili u zadnjem kolu, završiti sedmi doći i do utakmice za plasman u Konferencijsku ligu. Ali dobro, da se to i dogodilo, možda ne bi bilo ni zdravo za klub – misli Ivan, dodajući kako je u svemu tome bilo prostora i za mlade igrače.
– Pozitivno je to što smo u te dvije i pol godine dobili petoricu igrača iz akademije, svi su bili standardni prvotimci, a ukupno je 16 igrača iz klupske škole dobilo priliku u tom razdoblju. Njih petorica su je iskoristili, a mi smo donijeli dodatnu vrijednost momčadi, jer oni su sad i mladi reprezentativci, a jedan od njih postao je i kapetan Vejlea, kao i U-21 reprezentacije.
Ukupno gledajući, danska avantura se može bez problema nazvati uspješnom.
– Iako Vejle nije jaka akademija u danskom nogometu, uspjeli smo promovirati sve te igrače, imali smo i rezultat, a uspjeli smo i promovirati pojedince, budući da smo prošle godine imali najbolje strijelca i najboljega golmana lige, na transferima zaradili novac, a imali smo i treću najbolju obranu lige, što nam je i bilo temelj uspjeha. Iako, nije sve tu ni stvar rada, neke stvari su nam se i poklopile, jer u najvažnijem trenutku, u zadnjih deset kola, skupili smo najviše bodova, što nam je i osiguralo ostanak – zaključuje priču o prošloj sezoni Prelec.

Toliko iscrpljujućoj sezoni da je jednostavno došlo do nedostatka benzina u tanku…
– Došlo je do enormne potrošnje, a s time i do zasićenja, i kod mene i kod suradnika u stožeru. U klubu se ništa nije promijenilo po pitanju upravljačke strukture, a još smo i ostali bez petorice vitalnih igrača iz prošle sezone. Nismo ih uspjeli na pravi način zamijeniti, a kad sam vidio da se ništa ni neće promijeniti, postao sam svjestan da će ova sezona biti još i puno teža od prošle. Drugi klubovi su povećali budžete, troše više, i razlika postaje sve veća – ističe Prelec i odmah nastavlja:
– Međutim, nije stvar samo toga, stvar je i u mojoj energiji. Potrošio sam se, trebao mi je neki impuls od strane kluba, a kad se on nije dogodio, shvatio sam da više nisam dobar za tu momčad. Nisam više bio na istoj razini, a negativni rezultati na početku sezone samo su pogoršali stvari. U statističkoj kategoriji očekivani bodovi mi smo bili na iznad šest bodova, a mi izgubili svih devet utakmica. Sve se okretalo kontra nas, ali vjerujem da sam ja imao energiju kakvu sam imao ranije, možda bi se i to promijenilo. Budući da to nisam osjetio, i treći put sam otišao vlasnicima kluba i rekao im da se moramo razići, da ovo više nije dobro ni za mene ni za klub.
Međutim, ljudi koji vode sportsku politiku kluba nisu to vidjeli na taj način.
– Oni za to nisu željeli ni čuti, kao ni nakon petog ni nakon sedmog poraza… To je neka vrsta presedana u nogometu, ali ja sam ljude nakon devet poraza morao doslovno nagovarati da se rastanemo! Znam da to zvuči čudno i nerealno, ali tako je bilo. Klupski CEO objasnio mi je to ovako: ‘Ti si u ove dvije i pol godine ostvario sve rezultatske ciljeve, s nikad manje ulaganja iz kluba, promovirao si mlade igrače, povećao vrijednost onima koji su bili tu, napravili smo transfere koji su nam osigurali financijsku stabilnost… I pod cijenu da ispadnemo, sad bi ti dao ugovor na još pet godina!’ – prepričava Prelec i skromno dodaje:
– Kad to tako ispričam, uvijek kažem da sam svjestan da će ljudi misliti da lažem. I to je u redu, razumijem to. U svakom slučaju, drago mi je što sam prošao takvo iskustvo, unatoč svim poteškoćama na putu, uvijek ću imati samo pozitivne uspomene na ovo razdoblje.

Trenerska karijera Ivana Preleca ove je godine postala punoljetna, jer počeo je još davno, na izmaku tinejdžerskih godina. Prošao je škole Radnika i Udarnika, zatim godinama bio u Dinamovoj akademiji, pa preuzeo Goricu i uveo je u prvu ligu u proljeće 2018. Nakon toga se otisnuo u poljsku Legiju, a zatim vodio pulsku Istru, Dinamo II i na kraju Vejle. Proslava punoljetnosti dobar je povod za pogled unatrag…
– Da, krenuo sam sa samo 19, tako da sam već stvarno dugo u ovom poslu. Kad gledam u prošlost, reći ću da sam apsolutno griješio, donosio odluke koje se nisu pokazale dobrima, i u radu i u nekim izborima, ali ne predbacujem si ništa. Tko radi, taj i griješi, a puno bolji i pametniji od mene kažu da se iskustvo ne može kupiti. Ono se može samo steći, to je proces koji ne prestaje cijeli život, tako to i doživljavam. Sretan sam zbog svega što sam prošao, počevši od prvih godina, kad mi je puno pomagao moj prijatelj i kolega Dean Klafurić, pa sve da danas – analizira Prelec, uz dodatak:
– Kao trener sam apsolutno vodio sve kategorije, od šestogodišnjaka do juniora, od druge momčadi Dinama do ženskog nogometa… U seniorskom nogometu radio sam s klubovima koji su se borili za vrh, uspjeli smo osvojiti drugi rang i u Hrvatskoj i u Danskoj, a imao sam i situaciju borbe za ostanak u Istri i Vejleu. I sva ta iskustva, koliko god bila teška i izazovna, grade nas kao osobe i trenere. I zato sam ponosan na put koji sam prošao.
Na svakoj od tih postaja učio je nešto novo, otvarao vlastite obzore, i zato je danas pozvan uspoređivati inozemstvo i domaći nogometni svijet.
– Postoje očigledne razlike u načinu poimanja nogometa, razvoja, vizije i strategije kluba, jer to nama u Hrvatskoj fali. Klubovi nemaju jasnu strategiju, ne analiziraju gdje se nalaze i ne određuju smjer u kojem žele ići. Da, uz kavu će reći ‘mi želimo u Europu’, ali ne razmišlja se o tome koji su koraci koji će dovesti do toga, jesu li spremni ulagati, biti sustavni u tome bez obzira na ishod nedjeljne utakmice.
– Puno su mi u tom smislu pomogla iskustva iz Brentforda, kroz razgovore koje sam vodio kao kandidat za trenera njihove B momčadi. Tu sam shvatio kolika je snaga kluba kad drži svoju liniju. Oni su godinama pokušavali ući u Premiership, stalno bili tu, na rubu, igrali kvalifikacije, ali nisu odustajali od svoga puta, svoje vizije, svojih ljudi. Kad su konačno uspjeli ući u Premiershipu, u njemu su već godinama super stabilan klub, a to je jedan od mnogih pokazatelja. Daj dio, stvaranje te radne kulture unutar kluba, bitno se razlikuje kod nas i u inozemstvu.

Ima tu, jasno, i objektivnih okolnosti koje utječu na takve razlike.
– Naravno, to se veže na financijsku stabilnost kluba, što je kod nas problem. Lako je kritizirati ljude koji vode klubove, jer kad nemaš stabilnost, ovisiš o tome hoćeš li preživjeti tu sezonu. Puno je teže nešto planirati i biti sustava kad nikad nisi siguran hoćeš li imati novac potreban za osnovno funkcioniranje, a to se manifestira i na trenerski posao. Ovdje treneri doslovno traju četiri tjedna, stoji ona koja kaže da je svaki trener u svakom trenutku četiri utakmice daleko od otkaza. To je tako i moramo to prihvatiti, znati da je pri dolasku u neki klub važno što i kako želiš raditi, ali i biti svjestan da ovisiš o rezultatu. To tako i mora biti, rezultat mora biti važan, ali ja mislim da ne smije jedino rezultat biti važan. Uostalom, rezultat se može gledati na uzorku od četiri, ali i 24 utakmice.
U tom smislu, drukčije se osjećaš kao trener u Hrvatskoj i, primjerice, Danskoj.
– Kad dođeš u takvu sredinu, shvatiš što znači biti trener. Baviš se isključivo svojim poslom, ne opterećuješ se stvarima sa strane, a to znači da se osjećaš kao gospodin trener. Imaš sve što ti je potrebno, tu si da se baviš nogometom. Kod nas je to malo drukčije, tu se baviš i terenom, i kišom, i svime drugim, a tamo toga nema. Evo, u Vejleu smo imali svoj “Club house”, tu smo na jednome mjestu imali i liječnike, i teretanu, i sobe za odmor, i sobe za sastanke, svatko od trenera svoj ured… Tu dolaziš ujutro u klub, zajedno doručkuješ, pa krećeš u proces kroz sastanke i individualne programe koje igrači odrađuju, pa vani na terenu. Nakon toga dodatni individualni rad, pa novi sastanci, nakon toga i zajednički ručak, a organizirali smo i da si igrači ponesu večeru, kako bismo imali kontrolu nad sva tri obroka. Mario Škrablin bio je u komunikaciji s team managerom i kuharicom, s njom je dogovarao menije, a to su sve stvari koje su vrlo bitne.
Nakon što je sve to prošao, nije iznenađujuće što je Prelec odlučio pokušati ostati u takvom svijetu i u budućnosti.
– Uvijek kažem ‘kaži Bogu kakav imaš plan ako ga želiš nasmijati’. Jako je teško imati plan u ovom poslu, nikad ne znaš što sutra nosi, ali imati ambiciju, želju, svoj put i cilj, svakako je dobro. Ja to imam, a u ovom trenutku želja i cilj su ostati u ozbiljnijem europskom nogometu. Naravno da ima tu ponuda sa svih strana svijeta, s raznih razina nogometa i posla, pa tako i iz zemalja koje su financijski izdašnije, ali bi nogometni razvoj bio slabiji. U ovom trenutku sam orijentiran na ozbiljnije europske lige, vjerujem da bih na toj razini mogao dobiti šansu. Sve razgovore koje obavljam i komunikacije s klubova svodim na one za koje mislim da su mi dobar sljedeći korak u trenerskom razvoju – kaže Prelec.

Na tom sljedećem poslu, gdje god se on dogodio, neće imati pri ruci dugogodišnjeg suradnika Damira Cicu Grlića.
– Mogao bih pisati knjige u našim druženjima, poslu… Prije svega smo prijatelji, ali smo i kolege. Uvijek ističem da moramo strogo razdvajati posao od prijateljstva, u prvom redu bitno je da smo kvalitetni kao ljudi, a nakon toga i dobri u onome što radimo. Ako je tako, imamo dobar preduvjet za kvalitetan zajednički posao, ako znamo razdvojiti ta dva svijeta, mora biti dobro. Tako je bilo i sa Cicom, no on je došao do zaključka da mu je prezahtjevno biti u obitelji. Dečki mu odrastaju, želi biti uz njih, a nogometom se može baviti i u Hrvatskoj. Fokusiran je na obitelj, ja to poštujem, koliko god mi je žao što više nećemo raditi zajedno. Nije mi to bio ni šok, jer o tome smo već razgovarali ranije. On se nadao da ću se okrenuti hrvatskom tržištu, a ja imam cilj raditi u inozemstvu, ako je moguće u nekoj od ozbiljnih liga. I tako je pao dogovor da će nam se razdvojiti putevi – uz dozu sjete kaže Prelec, svjestan kakvog suradnika gubi.
– Kad radiš vani, izuzetno je bitno da uz sebe imaš osobu koja ti može donijeti dodatnu vrijednost u radu, a isto tako i čovjeka s kojim možeš provesti privatno vrijeme, budući da nemaš obitelj. Cico je čovjek od povjerenja, spojio je kvalitetu rada, lojalnost i prijateljstvo, a isto vrijedi i za Marija Škrablina i Luku Krklješa. To su najvrjednije stvari u ovom poslu. Uvijek možeš naći kolege s kojim ćeš raditi, ali imati čovjek koji je cijeli paket u tom smislu pravo je bogatstvo. Ja sam to imao u Cici, Mariju i Krkiju, ponosan sam na sve što smo zajedno prošli, a prošli smo puno toga, od Gorice, preko Istre, Dinama II, sve do Vejlea… Cico će ići u svoju solo priču, bit ću stalno uz njega i pomagati mu koliko mogu, pratit ću ga s veseljem i bit ćemo si međusobna podrška. Kao što je i s Klafom, s kojim sam u dnevnoj komunikaciji. Radili mi skupa ili ne, to se neće mijenjati, ipak smo mi prijatelji, obiteljski smo vezani, kumovi smo… Zapravo ne osjećaj kao da nije tu, ali svakako će nedostajati u poslu. Ali dobro, ne dao Bog većeg zla. Bitno da smo živi i zdravi, da smo prijatelji, sve drugo je sporedno.

Ivan Prelec u svojoj je prvoj seniorskoj sezoni kao trener uveo HNK Goricu u prvu ligu… Foto: Igor Kralj/PIXSELL
Nije ova kava na Galženici mogla proći bez da se spomene i naša HNK Gorica, pa smo krenuli pogledati u budućnost.
– Moram se vratiti u prošlost da bih pričao o budućnosti. Ono što rade u HNK Gorici nije nimalo lako. Veliki respekt zaslužuju svi ljudi u klubu, na čelu s predsjednikom Črnkom. Kad je Gorica ušla u prvu ligu, također su tu bili investitori, a bio je tu i čovjek koji se izravno bavio sportskom politikom, što ja smatram ključnim. Važno je imati čovjeka koji je u komunikaciji, odnosno koji je poveznica između ljudi koji daju novac, čelnih ljudi kluba te trenera i momčadi. Ta je pozicija krucijalna – vjeruje Prelec, pa nastavlja:
– Gorica je imala određenu financijsku stabilnost, kao i dobro posložen sustav rada, i zato je nakon ulaska u prvu ligu i bila uspješnija i stabilnija od mnogih drugih koji su ulazili iz druge lige. Gorica je doživjela i uzlet, a onda se nažalost dogodio odlazak sportskog direktora i investitora… Nije bilo lako sve to pokriti i klub je ušao u fazu stagnacije u posljednje dvije ili tri godine. To bih ja najviše vezao s pitanjem financija, ali i sa samim procesom. Mora biti jasno određeno tko je za što zadužen.
Novi investitor stiže, trebao bi se u bliskoj budućnosti pretvoriti i u vlasnika kluba, a to bi moralo značiti napredak.
– Sretan sam zbog tih vijesti jer vjerujem da je ulazak investitora bio neophodan. Nadam se da će se, osim financijske injekcije i redovnog priljeva novca, dogoditi i ta organizacijska stabilnost. Ako se pronađu pravi ljudi za te ključne pozicije, vjerujem da će Gorica nakon ove faze stagnacije, čak i pada, ići prema stabilizaciji, nakon toga nadam se i prema novom uzletu. Tu, naravno, pričamo o procesu od nekih četiri-pet godina. Velika Gorica kao grad zaslužuje prvoligaša apsolutno, jer zaista je lijepo imati velike utakmice i pun stadion u našem gradu, poput onih s Dinamom i Hajdukom – zaključuje ovaj dio priče Ivan.

Foto: Gospon Slikar Weddings
Još je samo preostalo okrenuti se onom najvažnijem. Turopoljsko srce, humanitarni projekt čiji je ideji začetnik i jedan od glavnih kreatora, dogodit će se i ove godine.
– Hvala na pitanju, pripreme idu standardno dobro! Prošlih godina sam bio u turbulencijama u Vejleu i nisam se stigao previše time baviti, ali sad smo sve na vrijeme dogovorili. Aukcijska večer bit će 14. prosinca u Ozirisu, malo manjem prostoru od Stotke, koja se preuređuje, što će donijeti i možda malo više domaćoj atmosferi. Dresove smo pribavili, iskoristili smo ovo okupljanje reprezentacije da ih sve skupimo, tako da ćemo biti spremni. Tjedan dana kasnije igrat će se turnir, dakle 21. prosinca – najavio je Prela, pa završio naše druženje nabrajanjem svih koji sudjeluju u Turopoljskom srcu.
– Nindža, Japa, Deki, Albi, Dajo, Suča, Cico… Svi radimo, pripremamo se punom parom i vjerujem da će to biti na razini prethodnih godina!
A kad i to prođe, polako će doći vrijeme i za novi trenerski angažman Ivana Preleca. Određenu reputaciju u europskim okvirima već ima, bit će jako zanimljivo vidjeti što će se otvoriti kao prva sljedeća prilika…
Možda vam se sviđa
-
Ivan Prelec stiže kući: Drugi pokušaj u Danskoj završio neočekivano brzo
-
Dobar dan za senzaciju: Kurilovec spreman čeka još jednu utakmicu za povijest
-
Super Gorica! Lude četiri minute, autogol za povijest i poker za “lokose”
-
Kako zaustaviti Lokomotivu? ‘Neka šest komada u Rudešu bude prekretnica’
-
FOTO HNK Gorica – Juniori u vrlo dobroj utakmici zabilježili vrijednu pobjedu
Priča iz kvarta
LULU Novi studio ljepote u gradu! Raj za žensku ljepotu otvorio vrata
Spremni su posebni popusti, pokloni i mini tretmani iznenađenja, jer ljepota nije samo izgled, nego i trenutak mira i pažnje prema sebi…
Objavljeno
prije 13 satina
6. studenoga 2025.Objavio/la
Redakcija Cityportala
U Ulici Zagrebačka 60/1 u Velikoj Gorici početkom mjeseca studenog službeno je u našem gradu otvoreno novo mjesto za uljepšavanje i brigu o tijelu, sa čime se svaka žena osjeća kao – kraljica.
Tvrdio je to i slavni njemački književnik Friedrich Schiller koji je zapisao da je “ljepota također vrlina, jer lijepa žena ne može imati mane…”
Studio ljepote Lulu već prima nove klijentice koje će moći odabrati mnoge tretmane i načine uljepšavanja, od standardnih pa do najmodernijih postupaka za njegu i ljepotu – doznajemo, nakon što smo radoznalo pokucali vlasnici Heleni Detelić na vrata, da upecamo „sneak peek” novog prostora i utažimo žensku znatiželju, kada je ljepota u pitanju. I nismo ostali nimalo razočarani…Naprotiv!

Helena je s veseljem pokazivala svoju oazu u koju je uložila puno truda i odgovarala na hrpu naših pitanja.
Helena, koliko dugo ste u svijetu uljepšavanja?
Završila sam građevinsku školu za arhitektonskog tehničara, no nisam imala priliku raditi u struci pa me život odveo u potpuno drugom, kreativnijem smjeru. Ljepota me oduvijek privlačila, a s vremenom je ta ljubav prerasla u posao kojim se bavim već više od četiri godine. Trenutačno u salonu sa mnom radi kolegica zadužena za nokte i tretmane lica, a od 15. studenog nam se pridružuje kolegice za HeadSpa tretmane, dok od 1. prosinca u tim dolazi i nova lash artistica za volumenske trepavice. Ponosna sam što Lulu polako, ali sigurno raste u zajednicu žena koje dijele istu strast prema ljepoti i detaljima.

Vidimo da u vašoj paleti uljepšavanja nema kraja. Što sve imate u ponudi?
U Lulu studiju njegujemo filozofiju prirodne i profinjene ljepote. Naša ponuda obuhvaća širok spektar tretmana koji ističu ono najljepše na svakoj ženi – puder obrve, lash lift, brow lift, nadogradnju trepavica (klasične, volumenske), te uređivanje i bojanje obrva. Osim toga, u suradnji s našim stručnim timom nudimo i manikure, gel nokte, trajni lak, tretmane lica, maderoterapiju, a uskoro i potpuno novi luksuzni doživljaj – HeadSpa tretman, koji spaja opuštanje i njegu vlasišta. Uskoro u ponudu uvodimo i šminkanje za posebne prigode, kako bismo zaokružili cijelu priču brige o ženskoj ljepoti na jednom mjestu.

Koji su tretmani najtraženiji? Ovise li o godišnjem dobu? Što je u posljednje vrijeme „in“ među klijenticama?
Definitivno su najtraženija ugradnja trepavica i lash lift – to su tretmani koji ženama omogućuju da izgledaju sređeno od jutra do večeri, bez puno truda. Zanimljivo je da interes za tretmane ne ovisi puno o godišnjem dobu, ali pred blagdane i ljetnu sezonu primjećujemo pravi mali “boom” rezervacija. U posljednje vrijeme žene sve više biraju prirodan, clean look jer žele svjež, uredan i sofisticiran izgled, a upravo su puder obrve i lash lift idealni za to. Naše klijentice vole praktičnost, ali i osjećaj luksuza koji svaki posjet Lulu salonu pruža jer ljepota nije samo izgled, nego i trenutak mira i pažnje prema sebi.
Po čemu se razlikujete od konkurencije? Što je vaša vizija zadovoljstva klijentica?
Lulu salon se razlikuje po individualnom pristupu i pažnji prema svakom detalju. Koristimo isključivo provjerene, visokokvalitetne i certificirane materijale jer vjerujemo da rezultat može biti savršen samo ako je i osnova vrhunska. Svaka klijentica ima drugačije crte lica, ton kože i osobni stil zato ne postoji “jedan izgled za sve”. Naš cilj je istaknuti ono što je prirodno lijepo, bez pretjerivanja. Moja vizija zadovoljstva klijentica nije samo u lijepom rezultatu, već i u cijelom doživljaju da se svaka žena osjeća opušteno, sigurno i posebno, kao da je došla u svoje malo kraljevstvo.

A muškarci? Dolaze li i oni po svoju dozu ljepote?
Da, i muškarci sve češće pokazuju interes za tretmane – i to mi je jako drago! I to prvenstveno zbog uređivanja obrva, tretmana lica i ponekad manikuru, jer žele uredan i svjež izgled bez pretjerivanja. Današnje vrijeme donijelo je novi pogled na njegu ljepota i briga o sebi nije više “ženska stvar”, nego način da svatko izgleda i osjeća se bolje. U salonu se trudimo da i muškarci osjete ugodnu, diskretnu i profesionalnu atmosferu.
Znamo da je ponekad žensku izbirljivost ili zahtjevnost teško zadovoljiti. Kako pristupate klijentu koji ima prigovor na vaš rad?
U svom poslu sam naučila da je komunikacija ključ svega. Prije svakog tretmana volim sjesti s klijenticom, poslušati što točno želi, koje su joj nesigurnosti i kakav rezultat očekuje. Ako se ikada dogodi nesporazum uvijek reagiramo mirno, stručno i s razumijevanjem. Ljepota nije samo posao, već odnos povjerenja, i zato se trudimo da svaka klijentica izađe iz salona zadovoljna i s osjećajem da je netko uistinu čuo njezine želje. Najljepši kompliment koji možemo dobiti je kad se klijentice vraćaju – jer to znači da smo uspjele prenijeti toplinu, profesionalnost i povjerenje.

Mogu li klijentice očekivati pogodnosti povodom otvorenja salona u Velikoj Gorici?
Da, pripremili smo predivne pogodnosti povodom otvorenja! Tijekom prvih tjedana rada sve klijentice očekuju posebni popusti, pokloni i mini tretmani iznenađenja. Želim da svaka žena koja zakorači u Lulu osjeti tu pozitivnu energiju i toplinu s kojom gradimo našu priču. U studenom krećemo i s tretmanima, dok će HeadSpa tretmani biti dostupni već od sredine mjeseca savršeni za opuštanje i obnovu energije.
Lulu nije samo studio za uljepšavanje, to je mjesto gdje se žene povezuju, opuštaju i ponovno zaljubljuju u sebe. Termini se brzo pune, kaže Helena, tako da rezervirajte svoj – na vrijeme!

Priča iz kvarta
VIDEO Ksenijini sendviči sa srcem i dušom – Sretan rođendan goričkoj kraljici najpoznatijeg gastro ‘izuma’!
“Djeca koja mi dolaze, moja su infuzija!”
Objavljeno
prije 3 danana
3. studenoga 2025.Objavio/la
Marija Vrbanus
Ksenija Bašić s Plesa u pečenjarnici uz gorički Tuđmanac osoba je od koje bi kupili sendvič s pomritom ili ćevape i onda kad niste gladni. Punih 25 godina u pečenjarnici koja nosi ime njezine kćeri jedinice Nicol, priprema zalogaje koji su omiljeni izbor za gablec.
No, nije to običan obrok. Tko je bar jednom došao na prozorčić njenog lokala – dobio je majčinski pripremljenu hranu, uz osmjeh, pažnju, pitanje: Reci zlato, kaj bumo danas?
Ona ima nevjerojatno zaraznu energiju i toplinu, tako da ujedno dobivate ugostiteljsku uslugu s pedigireeom, nešto što je nažalost gotovo izumrlo, nešto što Ksenija ‘fura’ iz srca. I zato je, osim školaraca koji dođu ‘maznut’ njenu ljubav između dvije polovice peciva, omiljena i u našoj redakciji. Zašto? Već od samog poziva za narudžbu sendviča ‘sa svime’, naš gablec postaje mali zamotuljak sreće!
A kad još i rođendan ima na današnji Međunarodni dan sendviča, a po njima je poznata u cijelome gradu, mora biti prst sudbine…
Ovo je priča o našoj teti Kseniji, od koje smo naučili zašto poneka porcija – ne košta ništa! ⇓
Priča iz kvarta
DOBRO DJELO Gorička cvjećarnica izložila besplatne aranžmane!
U znak zahvale na povjerenju White Poppy pred ulazom ostavila aranžmane za sve koji ih si ne mogu priuštiti.
Objavljeno
prije 5 danana
1. studenoga 2025.Objavio/la
Redakcija Cityportala
Na društvenim mrežama danas je jedna objava podsjetila na međusobnu solidarnost i da je empatija spona među ljudima…
U vrijeme kada je malo što besplatno, velikogorička cvjećarnica White Poppy u Zagrebačkoj 13 pokazala je veliko srce za sugrađane koji na posljednja počivališta za blagdan Svih svetih ne mogu odnijeti cvijeće. Jer si to ne mogu priuštiti.
“Hvala svima na povjerenju i na godinama vjernosti. U znak zahvalnosti i ove godine možete naći besplatne aranžmane svima koji niste u mogućnosti kupiti ili niste stigli kupiti svoj aranžman.
Hvala Vam. Vaš White Poppy…”, stoji u poruci poznate goričke cvjećarnice.
Vjerujemo da će predivne cvjetne kreacije po kojima je White Poppy poznat, krasiti počivalište i vaših najmilijih koji više nisu s vama…
Priča iz kvarta
FOTO Kak’ su nekad Turopoljci ‘dubli tikvanje’ – Anita oživjela stari običaj
Ukrašavanje tikvi u našem podneblju nema nikakve veze s američkim Halloween-om.
Objavljeno
prije 1 tjedanna
28. listopada 2025.Objavio/la
Redakcija Cityportala
Anita Ivanušić Hlopec iz Mjesnog odbora Donje Podotočje okupila je najmlađe mještane kako bi im prenijela staru turopoljsku tradiciju i poučila ih jesenskom običaju ‘dubljenja tikvanja’.
Riječ je običaju izrezivanja bundevi, tikvi ili buči, koji su naši preci zajedno s mlađim članovima obitelji radili tijekom jeseni kada su ‘tikvanje’, kako ih nazivaju Turopoljci, dozrijevale u vrtovima i poljima. Inače, ovu namirnicu su koristili za pripremu jela ali i za prehranu stoke, no višak s polja je dobivao novu namjenu – zabavu za najmlađe koji su plodova jeseni izrađivali likove.

Kako se stara tradicija ne bi zaboravila Anita je radionicom poučila nove generacije ‘starom zanatu’, ali i poručila kako je naš običaj stariji od sličnog američkog.
-Moj pradjed i prabaka nisu znali kaj je Halloween jer su rođeni 1910. godine – kroz smijeh priča Anita, kako bi razdvojila nastanak i namjenu ovih tradicija.
-Kod nas taj običaj nije bio vezan uz 31. listopada, nego se to radilo duži period dok god je bilo tikvanja. Tikvanje su se duble uz pomoć starijih članova obitelji jer to baš nije jednostavan posao. Stariji u obitelji su odradili posao rezanja tikvanje jer tu treba biti malo snažnija ruka a onda su djeca dalje radila doradu, vadila unutrašnjost i stvarala oblike – pojasnila je Anita.

Interes za radionicom je bio odličan, a pridružili su se i zainteresirani iz Velike Gorice, poput Renate koja je kćeri htjela pokazati turopoljsku tradiciju.
-Djeca se jako lijepo zabavljaju, aktivni su i veseli i vidi se da uživaju. Ovakvih radionica treba biti više, nadam se da će se tradicija nastaviti i dalje. Ja sam danas odradila ovaj teži posao, a moja kćer, koja inače ide u 6. razred, dalje je sama iskapala sadržaj bundeve. E, to je svima bio najveći gušt! – poručila je Renata.
No, radionica je otišla i korak dalje, u smjeru dizajna.

Marina Bogdanić, modna dizajnerica i umjetnica, te studentica art terapije, na okupljenima je pokazala da mašta nema granica. Ona je mališanima demonstrirala izradu simpatične ‘mace-bundeve’!
-Jako volim životinje a znam da ih i djeca kao vole, bliske su im te cute stvari, pa sam odlučila izraditi ovu macu. Meni je uvijek sve što se kreativno radi rukama, lagano. S vremenom su kreacije sve bolje i bolje. Iako je meni osobno ovo prva bundeva u životu iz koje sam napravila životinjski oblik – ispričala je umjetnica koja je također došla dati svoj umjetnički doprinos zajednici.


Veselu radionicu zasladila je Ana Davutović, slastičarka hobistica, koja je za klince pripremila slatke zalogaje. A kako bi djeca imala materijal za radionicu, tikvanje je za radionicu donirao susjed, i to 30-setak komada. Prema Anitinim riječima, stanovnici ovog mjesta su zaista složni i svi rado sudjeluju u svim mjesnim aktivnostima.

-Kaj god da se pokrene, oni su spremni odvojiti vrijeme, novac i svoj trud! – potvrdila je Anita, koja nas je nešto naučila ili podsjetila da su stari Turopoljci bili vrlo kreativni u društvu najmlađih, a tradicija se zahvaljujući njoj i dalje prenosi na nove generacije.
Priča iz kvarta
Stjepan Kunić, mesar starog kova! Trebao sam biti automehaničar, ali onda je baka jedan dan otišla u mesnicu…
“Ne radim ja za novac. Mene taj posao drži na nogama”. Iza te jednostavne rečenice stoji cijeli život prepun rada, discipline, anegdota i ljudskosti, kakav danas rijetko tko zna ispričati.
Objavljeno
prije 1 tjedanna
27. listopada 2025.Objavio/la
Franjo Kompes
Jedno jutro baka je otišla po jeger, a vratila se s unukovim novim zanimanjem, tako je, potpuno neplanirano, počeo životni put Stjepana Kunića, danas jedinog službenog mesara starog kova u Turopolju. Rođen 1949., Kunić je u zanat ušao gotovo slučajno, ali iz njega nikada nije izašao. Više od 50 godina kasnije, s operiranom kralježnicom, ali i neuništivim duhom, Stjepan još uvijek svakog tjedna navlači bijelu pregaču i dokazuje da ljubav prema poslu ne poznaje rok trajanja.
Rani život
Stjepan nije odrastao u nimalo idealnim uvjetima, priča kako su to bila teška vremena i da se tad život nije birao, nego prihvaćao. Međutim, baka je uvijek bila tu za njega. “Ja sam dijete rastavljenih roditelja. Otac nije mario za mene, a kad je rastava završena, ja sam pripao baki. Došlo je i vrijeme za srednju školu, prijavio sam se za automehaničara kod Hapača. Sve je bilo spremno, potpisano, ali onda je baka jedan petak otišla na plac po jeger…”
Taj odlazak na plac promijenio mu je život. U mesnici ju je dočekao gospodin Josip Rus, čovjek koji će Stjepanu postati, kako kaže, “otac broj jedan”. “Baka ga je pitala trebaju li jednog dečka za mesara. Rus je rekao, ‘Baka, nek zutra dojde tu’. I tako je bilo. Raskinuli smo ugovor kod Hapača i ja sam došao kod Rusa. Kod njega sam i spavao po zimi, on me oblačio, hranio, sve. On i njegova žena bili su mi kao roditelji”, prisjeća se Stjepan.
To nije bio prvi put da mu je baka “sredila posao” bez njegovog znanja. “Bilo je to vrijeme kad sam bio 5. razred, i poslala me da budem zvonar u crkvi i bio sam plaćen za to. Svakog prvog u mjesecu sam dobio plaću. Radio sam ja to dvije godine. Čak me tadašnji direktor škole, Ivan Dijanić, slao u pet do 12 da idem zvoniti u podne. A kad je netko umro onda sam znao dobiti i “tringelda”. Također, išao sam po kućama sa svećenikom. Tu su mi također ljudi davali, čak i više nego svećeniku. Bio sam njihov ljubimac. Od toga novca koji sam dobio, baka je znala kupiti svinje, drva, ma nema čega nije bilo. A dan danas znam misu na latinskom”, priča nam Stjepan recitirajući.
Prvi dani u mesnici
Mesarija mu je, priznaje, bila suđeni put, iako toga tada nije bio svjestan. Učio je brzo, upijao svaki pokret i detalj zanata. “Kod Rusa sam izučio zanat i mogu reći da sam mesariju magistrirao. Znam puno, ali opet ne znam sve i bedast bum umro. Čovjek se uči dok je živ”, smije se Stjepan.
Prvi dani, međutim, nisu bili ni laki ni romantični. “Trebao sam biti mehaničar, a ono, eto mene u klaonici. Trebao sam zaklati tele, a ono mi liže nogu. Ja bacim nož i kažem da ja to ne mogu. Rus me pozove natrag i jedva sam zaklao to tele. Ali nakon dva-tri mjeseca to me prošlo”. Danas se s blagim osmijehom prisjeća tih trenutaka, iako iza svakog od njih stoji puno truda, rada i žuljeva. Nije bilo strojeva ni pištolja, sve se radilo ručno. “Mi smo prije kod klanja tukli sa sjekirom. Bika smo tukli sa sjekirom koja je imala špicu. Nije bilo pištolja kao danas”.
Makar, bilo je i opasnih trenutaka, pogotovo u to vrijeme. “Trebali smo zaklati bika. Ja sam ga pogodio, ali on se digao i uspio se razvezati i počeo me naganjati po klaonici. Uspio sam na kraju skočiti na jedan stol dok se nije smirio i dok ga nisu opet vezali. To je bilo baš gadno. Naravno, kako se prije sve ručno radilo, znalo je biti i dosta ozljeda, znao sam si ruke popariti na vodu iz kotla, ali takav je posao”.
Zanat se tada učio kroz rad, i to težak rad. Stjepan je znao odlaziti i na kolinja, po deset njih u danu. “Otišao bih od doma u 6 ujutro, a vratio se u 23 navečer. Moram se pohvaliti da sam bio jedini mesar koji nije pio. Inače su mesari voljeli popit, ali ja to nikad nisam volio. Lako se čovjek poreže u takvom stanju”.
U to vrijeme su redovi pred mesnicama bili ogromni, meso se kupovalo “na kilu”, a kvaliteta je bila stvar ponosa. “Najviše su se tražili svinjetina, govedina i teletina. Kad smo ujutro otvorili u 7, red je bio ogroman, sve do 11 sati. I sve se uzimalo na kilu. Kvaliteta mesa bila je svjetska”. Danas kvalitetu mesa stavlja pod jedan veliki upitnik, a sve, kako tvrdi, zbog brzine rada. “Prije nije bilo u Gorici izlaska mesa dok ga veterinar nije pregledao. Danas toga nema. Sve je na brzinu. Ali opet počeli su sad malo pojačavati kontrole, pa ćemo vidjeti kud to ide”.

Odnos s kupcima i zgoda s viškom u blagajni
Kupci su, kaže, bili drukčiji. I ljudi i odnos. Ističe da je tada povjerenje bilo temelj svega. “Kupci su išli kome su vjerovali. Mesar se tražio više nego doktor. Imati svog mesara bilo je kao imati zlato.”
Pitali smo ga što Turopoljci najviše vole, a on je ponosno odgovorio. “Broj 1 je uvijek bila domaća kobasa, naša turopoljska kobasa, krvavica i to rijetko tko zna napraviti. Ima mesara koji znaju, ali to stvarno treba znati. Također, jeger, pogotovo onaj koji je Rus znao raditi, pa to je bila divota”.
Jedino što kaže da mu je žao što nikada nije otvorio svoju mesnicu. “Planirao sam ja to, čak sam i bratu to rekao. Našli smo i prostor gdje bismo to imali, ali on nije htio, a ja to sam nisam mogao, tako da je taj plan propao. Žao mi je zbog toga, ali ipak imao sam bogatu karijeru. A još važnije, imam divne unuke, nema ih država i to me najviše drži. Unuci, sin, familija, to je ono što mene drži”. Makar neke zgode iz njegovog života pokazuju da bi se u njoj i dobro snašao. To posebno dokazuje situacija u kojoj je postao “gazda” na tri dana.
“Bio je 29. 11. i to je bio tradicionalno dan za kolinje. Rus je otišao dolje u Slavoniju kod ženinih i rekao meni da ga mijenjam u mesnici i to tri dana. Napravio je on inventuru prije odlaska i ode. Ja sam imao imao pune džepove novca, ali ne da smo varali ljude, nego ja sam i loj dodatno prodavao, davao za pse lovcima i tako. Dođe Rus i idemo opet raditi inventuru kad ono višak i to viška da se smrzneš. Kad mu je pokojni Facko mu je rekao ‘pa koliko ti zaradiš za godinu dana, a gle kaj Štef napravi za 3 dana’, a mene Rus hoće ubit”, smije se Stjepan. Naravno, gospodin Rus je uspio sve riješiti i sve je bilo u redu.
Radna mirovina
Stjepan Kunić Iza sebe ima više od pola stoljeća rada, Stjepan ne razmišlja o mirovini, premda je službeno u nju ušao. Ipak, radi na pola radnog vremena i svoje vrijedno znanje prenosi u Mesnici Dilmar, gdje, kaže, osjeća obiteljsku toplinu. “To su stvarno divni ljudi, zlatni. Pomogli su mi kad mi je bilo najteže, a šefica Emilija je odlična”. Stjepan je trenutačno na bolovanju zbog operacije kičme, ali već s nestrpljenjem čeka povratak mesnicu.
A kad ga pitaju zašto i dalje radi, njegov odgovor je uvijek isti, jednostavan i iskren. “Ne radim ja za novac. Ne radim ni za badava, ali mene taj posao drži. Evo, kad sam doma, ja sam izgubljen. Ja volim taj posao i nisam ga se zasitio”. Srećom, njegov se zanat neće izgubiti s njim. Sve svoje recepte, a pogotovo one tajne počeo je prenositi na svog sina i svoje unuke.
Za sve godine rada, najviše zahvaljuje supruzi. “Bili smo stvarno siromašni. Žena me trpjela i mučila se po doma dok sam ja to sve radio i stvarno joj zahvaljujem zbog toga”.

Ljubav prema zajednici
Uz sve svoje obaveze, Stjepan je bio i sportaš. Premda se nekad govorilo da mesar mora imati barem 130 kilograma, Stjepan je kao branič NK Mladost Obrezine uvijek držao liniju. Nakon igračke karijere, odlučio se čak i za sudačku školu, koju je i završio. Kasnije je bio i trener spomenutog kluba. Ali nakon Mladosti, kaže najdraži klub mu je Gorica.
Kad govori o Turopolju, glas mu postaje mekši. “Turopoljski duh je nezamjenjiv i to nema nigdje. Strašan je taj duh. Makar je sad to sve slabije nego prije, neće nikad umrijeti. Moram pohvaliti i gradonačelnika Ačkara jer on taj duh jako dobro prakticira”.
Dodao je kako ga brine što se sve manje ljudi bavi stočarstvom. “Mlade to sve manje zanima, a ja ih potpuno razumijem. Preskupo je to hranjenje. Makar počeli su se i neki mladi vraćati tome jer žele bolju kvalitetu hrane. Ja se nadam da će se to vratiti s vremenom”, govori nam Stjepan.
Poruka za buduće mesare
Mladim mesarima, onima koji će ga naslijediti, poručuje samo jedno. “Mislim da će to biti jako tražen posao u budućnosti. Tako da neće pogriješiti ako odaberu ovaj posao. Mesarija je dobar posao. Kad ga voliš nema problema. Imaš siguran posao i dobru plaću”, govori Stjepan.
Za mesare glasi da su ljudi mekog srca, ali čvrste ruke. Stjepan to pokazuje jer osim ljubavi prema svom poslu, ne skriva zahvalnost i ljubav prema svojoj supruzi s kojom je već 50 godina u braku. Osim nje, istu toplinu pokazuje i prema svojoj djeci i unucima. Kada smo ga pitali postoje li trenuci da žali što nije ipak otišao u mehaničar, ovaj 76-godišnjak je čvrsto rekao “opet bih bio mesar, nema zamjene”.
Možda je upravo zato još uvijek iza pulta, među ljudima, s istim žarom kao i onog dana kad je baka otišla po jeger, a vratila se s mesarom.
Izdvojeno
-
Priča iz kvartaprije 5 danaDOBRO DJELO Gorička cvjećarnica izložila besplatne aranžmane!
-
Priča iz kvartaprije 3 danaVIDEO Ksenijini sendviči sa srcem i dušom – Sretan rođendan goričkoj kraljici najpoznatijeg gastro ‘izuma’!
-
CityLIGHTSprije 5 danaFOTO Svi sveti – Misa na Gradskom groblju, večernje posjete grobljima u Vukovini, Kušancu i Velikoj Gorici
-
Vijestiprije 11 satiNEMA ŠALE Za one koji ignoriraju odvajanje, stiže revizija kanti za smeće




