Priča iz kvarta
‘Dance sam morao moliti da me puste kući, a sad opet želim u ozbiljnu europsku ligu!’
Ivan Prelec, 37-godišnji Velikogoričanin, jedan od najperspektivnijih nogometnih trenera u Hrvatskoj, vratio se svojim curama nakon epizode u danskom Vejleu, no posla je dovoljno – od potrage za novim poslom do Turopoljskog srca…
Prošla su već gotovo dva mjeseca otkad je Ivan Prelec (37) završio svoj mandat u ulozi “danskog kraljevića” i ponovno postao – dečko iz Kurilovca! Duge dvije i pol godine, još tamo od ožujka 2022., mladi velikogorički trener bio je na klupi danskog prvoligaša Vejlea, a sad je opet doma. A doma je, zna se odavno, najljepše…
– Iskreno, prvih mjesec dana pokušavao sam uloviti ritam normalnog obiteljskog života, od razvoženja cura na razne aktivnosti pa na dalje. I tu moram još jednom odati priznanje mojoj supruzi Mateji. Ona je žena, majka i kraljica u svakom smislu tog izraza, jer kad vidim koliko je tu obaveza oko cura, od škole do izvanškolskih aktivnosti, koliko je teško sve to uopće pohvatati, trčati s jednog mjesta na drugo, i to sve sama… Ja sam se trudio pomoći što više mogu, provesti što više kvalitetnog vremena sa svojim curama, a istovremeno sam želio i vidjeti što više prijatelja, nadoknaditi ono vrijeme koje smo propustili – započinje Prelec svoju analizu trenerske varijante međuprostora, odnosno razdoblja između dva posla.
– Tih prvih mjesec dana stvarnom sam bio u tom nekom međuprostoru, ali sad se osjećam puno mirnije i stabilnije, mogu reći da sam počeo istinski uživati i biti prisutan u svakom trenutku. Naravno, posao kojim se bavim takav je da tu ima i puno razgovora, što video pozivima, što uživo, sve to odrađujem, a uspio sam u međuvremenu biti i sa suprugom u Londonu – otkrio je Prela.
Na Otok je otputovao jer se napokon otvorila prilika da prihvati poziv koji je dugo bio na stolu.
– Prihvatio sam poziv trener Brentforda Thomasa Franka i njegova pomoćnika Clausa Norgaarda da ih posjetim na nekoliko dana. Upoznali smo se u vrijeme kad sam bio u finalu izbora za trenera njihove B momčadi i ostali u kontaktu, već više puta su me zvali da dođem. I bilo je to jako dobro iskustvo za mene, vrlo edukativno. Otvorili su mi sva vrata, bio sam prisutan na svim treninzima, svim sastancima, i momčadskim i trenerskim. I slobodno vrijeme provodili smo uz ručak, večeru, sa svima njima mogao sam razgovarati i o neformalnim temama. Jako korisno – prepričava Ivan, koji je u svemu tome mislio i na suprugu.
– Posložili smo to tako da sam ja otprilike do 16 sati bio gotov, u tom razdoblju je ona odrađivala svoj posao, na laptopu u hotelu, a nakon toga smo zajedno obilazili grad. Dobro smo spojili privatno i poslovno!
Uživa u ovim trenucima s obitelji maksimalno, teško ga je dobiti i na kavu negdje u gradu, jer prioriteti su jasni. Uostalom, predugo je bio razdvojen od žene i njihovih dviju kćeri.
– To je zapravo najteži dio u cijeloj priči. Često stavljam Mateju, dede i bake u prvi plan, jer to razumjeti, pa još i biti prava podrška, iznimno je zahtjevno. Nije mi lako biti daleko, dolaziti navečer doma i na video pozivu si gledati djecu… Ali viđamo se, dolaze me posjetiti gdje god da jesam, tijekom ljeta zajedno budemo i više od mjesec dana, a to su uvijek bili i najljepši trenuci. Ali dobro, tako mora biti, budući da nismo željeli seliti cijelu obitelj sa mnom, mislimo da je djeci važno imati svoju bazu u ovoj fazi života, biti okružen obitelji i prijateljima, da ih ne mičemo iz škole u školu. Trenerski posao je jako nestabilan i nikad ne znaš koliko ćeš negdje ostati. Evo, ja sam u Vejleu mogao ostati dva mjeseca, a na kraju sam ostao dvije i pol godine. Tanka je tu granica, nema garancije – govori Prela.
A kad pogleda unatrag na te dvije i pol godine…
– Ponosan sam! Nije lako doći sa svojim stožerom u stranu zemlju, u drukčiju kulturu, gdje je tržište dosta zatvoreno za strance, koji su pod povećalom od prvog dana, stalno im se traži krivi korak. Na kraju smo uspjeli ostaviti jako dobar dojam, i to ne samo u klubu, nego općenito u danskom i skandinavskom nogometu. Bilo je izuzetno zahtjevno, izazovno, na više momenata i frustrirajuće. Bili smo u klubu koji je tradicionalno velik, ima veliku bazu navijača i bogatu povijest, ali u trenutku kad smo mi došli klub je ušao u razdoblje teške financijske stagnacije. U najmanju ruku – priča Prelec i nastavlja:
– Uspjeli smo ispuniti sve rezultatske ciljeve stavljene pred nas. U drugoj ligi prvaci smo postali tako što smo bili prvi od prvog do zadnjega kola, što tamo nije nimalo lako. Ta liga je jako konkurentna, često se klubovima koji ispadnu i žele se odmah vratiti nazad dogodi da završe peti ili sedmi! Mi smo bili superiorni, vratili se u Superligu i tu se našli pred izazovom koji je izgledao velik kao planina.
Danski nogomet vrlo je konkurentan, a kadar koji su Prelec i njegovi pomoćnici Cico Grlić i Mario Škrablin imali to baš i nije bio. Barem na papiru.
– Tamo je od 12 klubova u ligi njih deset i pol financijski vrlo stabilno, ulažu za naše pojmove velik novac. Primjerice, Horsens je kao drugoligaš ovo ljeto potrošio 4,5 milijuna eura na pojačanja, a mi u cijele ovdje dvije i pol godine nismo ukupno potrošili ni 200 tisuća… A kad je tako, to je jako izazovno. Trebalo je tražiti nove načine s momčadi koja je bila karakterna, u tom smislu dobro posložena, ali bio je evidentan manjak kvalitete u odnosu na ostale momčadi u ligi. Morali smo smišljati načine kako doći do ostanka, a na kraju smo završili deveti, što znači da smo čak i prebacili cilj. A mogli smo, da smo pobijedili u zadnjem kolu, završiti sedmi doći i do utakmice za plasman u Konferencijsku ligu. Ali dobro, da se to i dogodilo, možda ne bi bilo ni zdravo za klub – misli Ivan, dodajući kako je u svemu tome bilo prostora i za mlade igrače.
– Pozitivno je to što smo u te dvije i pol godine dobili petoricu igrača iz akademije, svi su bili standardni prvotimci, a ukupno je 16 igrača iz klupske škole dobilo priliku u tom razdoblju. Njih petorica su je iskoristili, a mi smo donijeli dodatnu vrijednost momčadi, jer oni su sad i mladi reprezentativci, a jedan od njih postao je i kapetan Vejlea, kao i U-21 reprezentacije.
Ukupno gledajući, danska avantura se može bez problema nazvati uspješnom.
– Iako Vejle nije jaka akademija u danskom nogometu, uspjeli smo promovirati sve te igrače, imali smo i rezultat, a uspjeli smo i promovirati pojedince, budući da smo prošle godine imali najbolje strijelca i najboljega golmana lige, na transferima zaradili novac, a imali smo i treću najbolju obranu lige, što nam je i bilo temelj uspjeha. Iako, nije sve tu ni stvar rada, neke stvari su nam se i poklopile, jer u najvažnijem trenutku, u zadnjih deset kola, skupili smo najviše bodova, što nam je i osiguralo ostanak – zaključuje priču o prošloj sezoni Prelec.
Toliko iscrpljujućoj sezoni da je jednostavno došlo do nedostatka benzina u tanku…
– Došlo je do enormne potrošnje, a s time i do zasićenja, i kod mene i kod suradnika u stožeru. U klubu se ništa nije promijenilo po pitanju upravljačke strukture, a još smo i ostali bez petorice vitalnih igrača iz prošle sezone. Nismo ih uspjeli na pravi način zamijeniti, a kad sam vidio da se ništa ni neće promijeniti, postao sam svjestan da će ova sezona biti još i puno teža od prošle. Drugi klubovi su povećali budžete, troše više, i razlika postaje sve veća – ističe Prelec i odmah nastavlja:
– Međutim, nije stvar samo toga, stvar je i u mojoj energiji. Potrošio sam se, trebao mi je neki impuls od strane kluba, a kad se on nije dogodio, shvatio sam da više nisam dobar za tu momčad. Nisam više bio na istoj razini, a negativni rezultati na početku sezone samo su pogoršali stvari. U statističkoj kategoriji očekivani bodovi mi smo bili na iznad šest bodova, a mi izgubili svih devet utakmica. Sve se okretalo kontra nas, ali vjerujem da sam ja imao energiju kakvu sam imao ranije, možda bi se i to promijenilo. Budući da to nisam osjetio, i treći put sam otišao vlasnicima kluba i rekao im da se moramo razići, da ovo više nije dobro ni za mene ni za klub.
Međutim, ljudi koji vode sportsku politiku kluba nisu to vidjeli na taj način.
– Oni za to nisu željeli ni čuti, kao ni nakon petog ni nakon sedmog poraza… To je neka vrsta presedana u nogometu, ali ja sam ljude nakon devet poraza morao doslovno nagovarati da se rastanemo! Znam da to zvuči čudno i nerealno, ali tako je bilo. Klupski CEO objasnio mi je to ovako: ‘Ti si u ove dvije i pol godine ostvario sve rezultatske ciljeve, s nikad manje ulaganja iz kluba, promovirao si mlade igrače, povećao vrijednost onima koji su bili tu, napravili smo transfere koji su nam osigurali financijsku stabilnost… I pod cijenu da ispadnemo, sad bi ti dao ugovor na još pet godina!’ – prepričava Prelec i skromno dodaje:
– Kad to tako ispričam, uvijek kažem da sam svjestan da će ljudi misliti da lažem. I to je u redu, razumijem to. U svakom slučaju, drago mi je što sam prošao takvo iskustvo, unatoč svim poteškoćama na putu, uvijek ću imati samo pozitivne uspomene na ovo razdoblje.
Trenerska karijera Ivana Preleca ove je godine postala punoljetna, jer počeo je još davno, na izmaku tinejdžerskih godina. Prošao je škole Radnika i Udarnika, zatim godinama bio u Dinamovoj akademiji, pa preuzeo Goricu i uveo je u prvu ligu u proljeće 2018. Nakon toga se otisnuo u poljsku Legiju, a zatim vodio pulsku Istru, Dinamo II i na kraju Vejle. Proslava punoljetnosti dobar je povod za pogled unatrag…
– Da, krenuo sam sa samo 19, tako da sam već stvarno dugo u ovom poslu. Kad gledam u prošlost, reći ću da sam apsolutno griješio, donosio odluke koje se nisu pokazale dobrima, i u radu i u nekim izborima, ali ne predbacujem si ništa. Tko radi, taj i griješi, a puno bolji i pametniji od mene kažu da se iskustvo ne može kupiti. Ono se može samo steći, to je proces koji ne prestaje cijeli život, tako to i doživljavam. Sretan sam zbog svega što sam prošao, počevši od prvih godina, kad mi je puno pomagao moj prijatelj i kolega Dean Klafurić, pa sve da danas – analizira Prelec, uz dodatak:
– Kao trener sam apsolutno vodio sve kategorije, od šestogodišnjaka do juniora, od druge momčadi Dinama do ženskog nogometa… U seniorskom nogometu radio sam s klubovima koji su se borili za vrh, uspjeli smo osvojiti drugi rang i u Hrvatskoj i u Danskoj, a imao sam i situaciju borbe za ostanak u Istri i Vejleu. I sva ta iskustva, koliko god bila teška i izazovna, grade nas kao osobe i trenere. I zato sam ponosan na put koji sam prošao.
Na svakoj od tih postaja učio je nešto novo, otvarao vlastite obzore, i zato je danas pozvan uspoređivati inozemstvo i domaći nogometni svijet.
– Postoje očigledne razlike u načinu poimanja nogometa, razvoja, vizije i strategije kluba, jer to nama u Hrvatskoj fali. Klubovi nemaju jasnu strategiju, ne analiziraju gdje se nalaze i ne određuju smjer u kojem žele ići. Da, uz kavu će reći ‘mi želimo u Europu’, ali ne razmišlja se o tome koji su koraci koji će dovesti do toga, jesu li spremni ulagati, biti sustavni u tome bez obzira na ishod nedjeljne utakmice.
– Puno su mi u tom smislu pomogla iskustva iz Brentforda, kroz razgovore koje sam vodio kao kandidat za trenera njihove B momčadi. Tu sam shvatio kolika je snaga kluba kad drži svoju liniju. Oni su godinama pokušavali ući u Premiership, stalno bili tu, na rubu, igrali kvalifikacije, ali nisu odustajali od svoga puta, svoje vizije, svojih ljudi. Kad su konačno uspjeli ući u Premiershipu, u njemu su već godinama super stabilan klub, a to je jedan od mnogih pokazatelja. Daj dio, stvaranje te radne kulture unutar kluba, bitno se razlikuje kod nas i u inozemstvu.
Ima tu, jasno, i objektivnih okolnosti koje utječu na takve razlike.
– Naravno, to se veže na financijsku stabilnost kluba, što je kod nas problem. Lako je kritizirati ljude koji vode klubove, jer kad nemaš stabilnost, ovisiš o tome hoćeš li preživjeti tu sezonu. Puno je teže nešto planirati i biti sustava kad nikad nisi siguran hoćeš li imati novac potreban za osnovno funkcioniranje, a to se manifestira i na trenerski posao. Ovdje treneri doslovno traju četiri tjedna, stoji ona koja kaže da je svaki trener u svakom trenutku četiri utakmice daleko od otkaza. To je tako i moramo to prihvatiti, znati da je pri dolasku u neki klub važno što i kako želiš raditi, ali i biti svjestan da ovisiš o rezultatu. To tako i mora biti, rezultat mora biti važan, ali ja mislim da ne smije jedino rezultat biti važan. Uostalom, rezultat se može gledati na uzorku od četiri, ali i 24 utakmice.
U tom smislu, drukčije se osjećaš kao trener u Hrvatskoj i, primjerice, Danskoj.
– Kad dođeš u takvu sredinu, shvatiš što znači biti trener. Baviš se isključivo svojim poslom, ne opterećuješ se stvarima sa strane, a to znači da se osjećaš kao gospodin trener. Imaš sve što ti je potrebno, tu si da se baviš nogometom. Kod nas je to malo drukčije, tu se baviš i terenom, i kišom, i svime drugim, a tamo toga nema. Evo, u Vejleu smo imali svoj “Club house”, tu smo na jednome mjestu imali i liječnike, i teretanu, i sobe za odmor, i sobe za sastanke, svatko od trenera svoj ured… Tu dolaziš ujutro u klub, zajedno doručkuješ, pa krećeš u proces kroz sastanke i individualne programe koje igrači odrađuju, pa vani na terenu. Nakon toga dodatni individualni rad, pa novi sastanci, nakon toga i zajednički ručak, a organizirali smo i da si igrači ponesu večeru, kako bismo imali kontrolu nad sva tri obroka. Mario Škrablin bio je u komunikaciji s team managerom i kuharicom, s njom je dogovarao menije, a to su sve stvari koje su vrlo bitne.
Nakon što je sve to prošao, nije iznenađujuće što je Prelec odlučio pokušati ostati u takvom svijetu i u budućnosti.
– Uvijek kažem ‘kaži Bogu kakav imaš plan ako ga želiš nasmijati’. Jako je teško imati plan u ovom poslu, nikad ne znaš što sutra nosi, ali imati ambiciju, želju, svoj put i cilj, svakako je dobro. Ja to imam, a u ovom trenutku želja i cilj su ostati u ozbiljnijem europskom nogometu. Naravno da ima tu ponuda sa svih strana svijeta, s raznih razina nogometa i posla, pa tako i iz zemalja koje su financijski izdašnije, ali bi nogometni razvoj bio slabiji. U ovom trenutku sam orijentiran na ozbiljnije europske lige, vjerujem da bih na toj razini mogao dobiti šansu. Sve razgovore koje obavljam i komunikacije s klubova svodim na one za koje mislim da su mi dobar sljedeći korak u trenerskom razvoju – kaže Prelec.
Na tom sljedećem poslu, gdje god se on dogodio, neće imati pri ruci dugogodišnjeg suradnika Damira Cicu Grlića.
– Mogao bih pisati knjige u našim druženjima, poslu… Prije svega smo prijatelji, ali smo i kolege. Uvijek ističem da moramo strogo razdvajati posao od prijateljstva, u prvom redu bitno je da smo kvalitetni kao ljudi, a nakon toga i dobri u onome što radimo. Ako je tako, imamo dobar preduvjet za kvalitetan zajednički posao, ako znamo razdvojiti ta dva svijeta, mora biti dobro. Tako je bilo i sa Cicom, no on je došao do zaključka da mu je prezahtjevno biti u obitelji. Dečki mu odrastaju, želi biti uz njih, a nogometom se može baviti i u Hrvatskoj. Fokusiran je na obitelj, ja to poštujem, koliko god mi je žao što više nećemo raditi zajedno. Nije mi to bio ni šok, jer o tome smo već razgovarali ranije. On se nadao da ću se okrenuti hrvatskom tržištu, a ja imam cilj raditi u inozemstvu, ako je moguće u nekoj od ozbiljnih liga. I tako je pao dogovor da će nam se razdvojiti putevi – uz dozu sjete kaže Prelec, svjestan kakvog suradnika gubi.
– Kad radiš vani, izuzetno je bitno da uz sebe imaš osobu koja ti može donijeti dodatnu vrijednost u radu, a isto tako i čovjeka s kojim možeš provesti privatno vrijeme, budući da nemaš obitelj. Cico je čovjek od povjerenja, spojio je kvalitetu rada, lojalnost i prijateljstvo, a isto vrijedi i za Marija Škrablina i Luku Krklješa. To su najvrjednije stvari u ovom poslu. Uvijek možeš naći kolege s kojim ćeš raditi, ali imati čovjek koji je cijeli paket u tom smislu pravo je bogatstvo. Ja sam to imao u Cici, Mariju i Krkiju, ponosan sam na sve što smo zajedno prošli, a prošli smo puno toga, od Gorice, preko Istre, Dinama II, sve do Vejlea… Cico će ići u svoju solo priču, bit ću stalno uz njega i pomagati mu koliko mogu, pratit ću ga s veseljem i bit ćemo si međusobna podrška. Kao što je i s Klafom, s kojim sam u dnevnoj komunikaciji. Radili mi skupa ili ne, to se neće mijenjati, ipak smo mi prijatelji, obiteljski smo vezani, kumovi smo… Zapravo ne osjećaj kao da nije tu, ali svakako će nedostajati u poslu. Ali dobro, ne dao Bog većeg zla. Bitno da smo živi i zdravi, da smo prijatelji, sve drugo je sporedno.
Ivan Prelec u svojoj je prvoj seniorskoj sezoni kao trener uveo HNK Goricu u prvu ligu… Foto: Igor Kralj/PIXSELL
Nije ova kava na Galženici mogla proći bez da se spomene i naša HNK Gorica, pa smo krenuli pogledati u budućnost.
– Moram se vratiti u prošlost da bih pričao o budućnosti. Ono što rade u HNK Gorici nije nimalo lako. Veliki respekt zaslužuju svi ljudi u klubu, na čelu s predsjednikom Črnkom. Kad je Gorica ušla u prvu ligu, također su tu bili investitori, a bio je tu i čovjek koji se izravno bavio sportskom politikom, što ja smatram ključnim. Važno je imati čovjeka koji je u komunikaciji, odnosno koji je poveznica između ljudi koji daju novac, čelnih ljudi kluba te trenera i momčadi. Ta je pozicija krucijalna – vjeruje Prelec, pa nastavlja:
– Gorica je imala određenu financijsku stabilnost, kao i dobro posložen sustav rada, i zato je nakon ulaska u prvu ligu i bila uspješnija i stabilnija od mnogih drugih koji su ulazili iz druge lige. Gorica je doživjela i uzlet, a onda se nažalost dogodio odlazak sportskog direktora i investitora… Nije bilo lako sve to pokriti i klub je ušao u fazu stagnacije u posljednje dvije ili tri godine. To bih ja najviše vezao s pitanjem financija, ali i sa samim procesom. Mora biti jasno određeno tko je za što zadužen.
Novi investitor stiže, trebao bi se u bliskoj budućnosti pretvoriti i u vlasnika kluba, a to bi moralo značiti napredak.
– Sretan sam zbog tih vijesti jer vjerujem da je ulazak investitora bio neophodan. Nadam se da će se, osim financijske injekcije i redovnog priljeva novca, dogoditi i ta organizacijska stabilnost. Ako se pronađu pravi ljudi za te ključne pozicije, vjerujem da će Gorica nakon ove faze stagnacije, čak i pada, ići prema stabilizaciji, nakon toga nadam se i prema novom uzletu. Tu, naravno, pričamo o procesu od nekih četiri-pet godina. Velika Gorica kao grad zaslužuje prvoligaša apsolutno, jer zaista je lijepo imati velike utakmice i pun stadion u našem gradu, poput onih s Dinamom i Hajdukom – zaključuje ovaj dio priče Ivan.
Foto: Gospon Slikar Weddings
Još je samo preostalo okrenuti se onom najvažnijem. Turopoljsko srce, humanitarni projekt čiji je ideji začetnik i jedan od glavnih kreatora, dogodit će se i ove godine.
– Hvala na pitanju, pripreme idu standardno dobro! Prošlih godina sam bio u turbulencijama u Vejleu i nisam se stigao previše time baviti, ali sad smo sve na vrijeme dogovorili. Aukcijska večer bit će 14. prosinca u Ozirisu, malo manjem prostoru od Stotke, koja se preuređuje, što će donijeti i možda malo više domaćoj atmosferi. Dresove smo pribavili, iskoristili smo ovo okupljanje reprezentacije da ih sve skupimo, tako da ćemo biti spremni. Tjedan dana kasnije igrat će se turnir, dakle 21. prosinca – najavio je Prela, pa završio naše druženje nabrajanjem svih koji sudjeluju u Turopoljskom srcu.
– Nindža, Japa, Deki, Albi, Dajo, Suča, Cico… Svi radimo, pripremamo se punom parom i vjerujem da će to biti na razini prethodnih godina!
A kad i to prođe, polako će doći vrijeme i za novi trenerski angažman Ivana Preleca. Određenu reputaciju u europskim okvirima već ima, bit će jako zanimljivo vidjeti što će se otvoriti kao prva sljedeća prilika…
Priča iz kvarta
Pevecovih 60: Jedno posebno prijateljstvo, dva dima cigarete i poneka suza…
Povodom 60. rođendana omiljenog klupskog oružara Franje Kovačića Peveca, HNK Gorica predstavila video u kojem mladić s Kozjače otkriva tajne rituale, ali i odgovara na pitanje je li buncek bolji u Hrvatskoj ili Rumunjskoj
Priča iz kvarta
‘Zbog moje dječice znam sve Psiće u ophodnji, dinosaure i nogometaše’
Ružica Vasari-Talanga, omiljena velikogorička pedijatrica, ponovno je proglašena jednom od najboljih u državi u svome području, i to po izboru žirija koji je najmjerodavniji – roditelja njezinih malih pacijenata
Predana, odgovorna, stručna, pažljiva, brižna, topla… To su samo neki od epiteta kojima bi mnogi roditelji, ali i djeca, opisali goričku pedijatricu Ružicu Vasari-Talanga. Kroz svoj radni vijek Ružica je pratila odrastanje mnogih Velikogoričana, danas već odraslih ljudi. Stoga nije ni čudo da se i ove godine doktorica Vasari-Talanga našla na listi ‘Najdoktora’ koje su odabrali sami pacijenti.
Maštala je o tom poslu još kao gimnazijalka. Kaže kako joj je kao mladoj djevojci literatura bila stvarnija od stvarnog života.
– Maštala sam u to doba da ću jednoga dana biti doktorica i liječiti djecu na selu. Da će mi djeca dolaziti rumenih obraza i nositi lanene košuljice i da će mirisati na sapun. To su bili moj djevojački snovi koji su mi se zapravo i ostvarili – započinje nam priču ova najdoktorica iza koje je već tri desetljeća rada u medicini.
Prije nego što je došla u velikogorički dom zdravlja, svoj je staž odradila u Vinogradskoj bolnici. Nakon diplome upisala je još i postdiplomski studij iz kliničke imunologije i alergologije te je paralelno radila u ordinaciji opće prakse. Potom je stigao poziv za rad u dječjem dispanzeru u goričkom domu zdravlja. I tu je krenula sanjati svoje snove.
– Volim djecu i taj posao, poklanjam im svoju pažnju i zaista se trudim oko njih kako bi stvorili jedan odnos povjerenja koji je važan u ovom poslu. Nikako ne želim da me se djeca boje, već da s lakoćom dolaze k meni u ordinaciju. Najljepše u svemu mi je rad s bebama od nekoliko mjeseci. Nađemo svoj zajednički jezik, razgovaramo se i gledamo u oči, oni mi se smiju, ja ih pomazim i imamo jedan divan odnos. No, kako odrastaju postaju malo zahtjevniji pa se i tu trudim savladati gradivo. Naučila sam tako sve Psiće iz ophodnje, sve vrste dinosaura, a pratim i nogometne lige da mogu razgovarati u nogometašima – prepričava nam doktorica Ružica, koju djeca od milja ponekad zovu i “teta Ruška”.
Njezina velika posvećenost ogledava se i u načinu zbrinjavanja i komunikaciji s malim pacijentima. U ordinaciji provodi i više vremena nego što bi trebala, a uvijek je dostupna ili na telefon ili putem e-maila na koji odgovara čak i u večernjim satima. Uvjerili su se u to mnogi roditelji.
– To je zaista tako, ali nije to samo kod mene. Mislim da je to kod svih koji vole svoj posao. Nisam ja jedina koja u primarnoj pedijatriji mnogo radi. Svi vam mi imamo jako puno pacijenata i nisam u stanju uz redovni rad s pacijentima odgovarati ponekad na mailove. Zato to obično bude od kuće ili navečer nakon ili ujutro prije posla. Volim kada dođem na posao i da su mi svi mailovi riješeni – kaže Vasari Talanga te dodaje kako uvijek, između kuhanja ručka za obitelj, nađe vremena za svoje pacijente.
Ova omiljena pedijatrica danas skrbi za gotovo 1600 pacijenata, a dnevno kroz ambulantu prođe njih više od stotinu.
– Najviše je tu predškolske djece, a imamo i problem s upisom novorođenčadi, iako mi je to dosta teško govoriti, ali molila bi ovim putem roditelje školske djece da ih presele u opću praksu. Jednostavno mi nemamo više vremenskih mogućnosti tu djecu zbrinuti, kao i svojim fizičkim i psihičkim kapacitetima to pokriti. U Domu zdravlja radi nekoliko mladih liječnika obiteljske medicine za koje se sigurno isplati opredijeliti. Neke od tih doktorica su i moji pacijenti sa svojom djecom i vidim kako su to krasne mlade žene posvećene svome poslu i koje stvarno možemo preporučiti da roditelji presele svoju djecu kod njih – savjetuje doktorica.
Veliki broj pacijenata ponekad stvara gužve u čekaonici ispred ordinacije dr. Vasari koja je svjesna da roditelji danas nemaju vremena dugo čekati red na pregled. No, ipak je najvažnije da se dijagnoza ispravno postavi.
– Nije mi žao utrošenog vremena kako bi stvorila dobar odnos s djecom. Od nas se očekuje da postavimo dijagnozu i liječimo ih, ali kako mogu biti suvisla ako ga ne mogu pregledati pa je itekako važno približiti se djetetu. Također, za dijagnostičara u pedijatriji nije dovoljno znanje i iskustvo, treba imati i malo smisla za psihologiju, ali i pratiti same roditelje, naročito mame koje su vrlo povezane sa svojom djecom i znaju biti poprilično zabrinute. Na kraju, mi smo tu za njih da ih umirimo, educiramo i savjetujemo – objašnjava nam.
Vrlo važna karika u radu ambulante je i medicinska sestra Dorotea, koja je također omiljena među malim pacijentima, a doktorici je itekako od velike pomoći.
– Ona je jedna divna mlada žena, odlična medicinska sestra koja jako voli djecu i ima jako lijepi odnos prema djeci. Djeca ju vole što je jako važno jer im Dorotea daje injekcije. Zato djeca kažu kako u našoj ordinaciji dobiju naljepnice, to su one za hrabrost. Djeca jako vole da ih se pohvali kada su bili hrabri, to im onda daje hrabrost i volju da drugi puta dođu kod nas i da se ne boje – kaže kroz osmijeh doktorica za svoju radnu kolegicu.
S obzirom na period u kojem vladaju razne respiratorne bolesti i gužve u čekaonicama, iz ove goričke ordinacije poručuju roditeljima da ne dolaze odmah u ordinaciju kada djeca dobije temperaturu.
– Naša su djeca jako dobro procijepljena protiv bakterijskih bolesti i najčešće se susrećemo s virusnim infektima koji se mogu, ako se ne zakompliciraju, liječiti kod kuće. Stoga bi poručila roditeljima da puste temperaturu da se razvije za nekoliko sati i kako bi se u potpunosti razvila klinička slika. Savjetujem im i da je važno pridržavati se higijene. Pranje ruku sprječava crijevne infekcije i zaraze parazitima. Na kraju, time nećemo smanjiti našu imunost – savjet je doktorice.
Dani prolaze, a pedijatrica Vasari do mirovine nema još mnogo.
– Radit ću sigurno još sljedeću godinu, pa se nadam da će doći mlađe kolege koje će preuzeti naše ordinacije. Moramo se umiroviti, jer ordinacije koje imamo su prevelike da bi ih mogli raditi na četiri sata. Kada odem u mirovinu, ne bi htjela raditi po zamjenama. Stići će novi mladi doktori koji u toku svog specijalističkog staža provode vrijeme i kod nas primarnih pedijatara. Jedan sam od mentora svojim specijalizantima i vidim da su to mladi doktori koji imaju dobro znanje. Mi im prenosimo svoje iskustvo i gledaju organizaciju posla. Bit će spretni i spremni nas naslijediti – dodaje Vasari, koja otkriva kako je unatoč tome što ga voli, ovo zaista iscrpljujući posao, a njezina predanost i posvećenost utječe i na život vlastite obitelji.
– Moja obitelj bi svakako htjela da malo manje radim i da se više možemo družiti i putovati, ali svi poštuju moju želju da još radim. Dok sam bila mlađa znala sam kući dolaziti poprilično iscrpljena jedva sam mogla otvoriti usta. Svjesna sam da se možda svojoj djeci nisam dovoljno posvećivala i ti su se zajednički trenuci izgubili, nismo ih nikad ostvarili. Vidim da niti jedno od moje djece nije krenulo mojim stopama – naglašava doktorica Ružica, koja upravo iz tog razloga za kraj ima važnu poruku za roditelje:
– Volite svoju djecu i nemojte propustiti niti jedan tren razgovora i igre sa svojim djetetom jer je to nenadoknadivo. U svom odgoju budite autoritativni roditelji i svojoj djeci postavite granice. Ako dijete živi u takvom jednom okruženju, ono će uspješno i lakše odrasti te će postati jedan zreo, kompetentan i odgovoran mlad čovjek – poručila je ovogodišnja najbolja pedijatrica, omiljena doktorica Ružica Vasari-Talanga.
Priča iz kvarta
Šest mjeseci kasnije, Ivan Šćepina proveo je Božić doma, s obitelji!
Šest mjeseci nakon što je doživio tešku nesreću, Ivan Šćepina je dobio dozvolu liječnika da Božić provede kod kuće, u svojim Gradićima, s roditeljima, obitelji, prijateljima… Naravno, uživao je u svakom trenutku
Nesretnu sudbinu Ivana Šćepine, 18-godišnjaka iz Gradića, dečka koji je imao nesreću da mu jedan bezazleni odlazak po loptu, samo jedan trenutak nepažnje ili nesretnih okolnosti, potpuno promijeni život, pratili smo praktički od prvoga dana. Zahvaljujući njegovim prijateljima, za njegovu je tužnu priču ubrzo saznala i cijela država, koja se ujedinila u akciji skupljanja pomoći za juniora NK Kurilovca, srednjoškolca, dečka omiljenog u svakom društvu…
U rekordnom, gotovo nestvarnom roku prikupljeno je potrebnih 250.000 eura za njegovo liječenje u Krapinskim toplicama, a u Krapini se igrala i utakmica koju će zauvijek pamtiti. Zagorec iz Krapine igrao je s njegovim Kurilovcem, došao je i Ivan na utakmicu, a kompletan prihod išao je za pomoć njegovim roditeljima.
A oni su, jasno, u ovih posljednjih šest mjeseci najviše patili, strepili, nadali se. Veselila nas je i zbog njih svaka dobra vijest iz Krapinskih toplica, pa smo “obilježili” i njegove prve riječi, prve korake, a sad je došao trenutak i za novu fazu. Ivan je, naime, dobio priliku provesti Božić kod kuće, u Gradićima, u roditeljskom domu, okružen najmilijima…
Osim roditelja i obitelji, dočekali su ga i brojni prijatelji, ali i gradonačelnik Krešimir Ačkar, Ivanov sumještanin, susjed. Ivan je širio osmijeh, šalio se i smijao, uživao u trenucima koji su barem nalik na one nekadašnje, prije nego što se sve ovo dogodilo.
I opet se, naravno, veselimo zajedno s Ivanovim roditeljima, a usput se i svim srcem nadamo kako će već sljedećeg Božića stvari biti još puno, puno bolje, da će oporavak ići u najboljem smjeru.
Drži se, Ivane! I sretan ti Božić…
Gospodarstvo
Od Azene do Azene: ‘Odbojka je ljubav, ali i prošlost. Krenula sam Dedinim putem’
Senna Ušić Jogunica krenula je u svijet odbojke kao djevojčica, u slavnom klubu kojeg je vodio njezin djed Antun Azenić, kasnije otišla do svjetskog vrha, a po završetku karijere vratila se kući i preuzela Dedin biznis s ljekovitim biljem…
Pojavila se onako visoka, elegantna, plavokosa, sa širokim osmijehom na licu, bila je to vizura ozbiljne i zadovoljne žene, a sjećanja su se u trenutku vratila unatrag. Dvadeset i nešto godina unatrag, u vremena kad je Senna bila samo Ušić, kad je bila djevojčica na ulasku u tinejdžerske godine, kad se tek počelo ozbiljno pričati o jednoj maloj koja “razvaljuje” u dresu novoga kluba, ŽOK Azene.
– Toplo mi je oko srca kad se sjetim tih dana, iste sekunde preplave me emocije – kaže Senna uvodno, da bi već sekundu potom, već na taj prvi pokušaj evociranja uspomena, potekla i prva suza.
Posebne su emocije u pitanju kad se Senni Ušić Jogunica, kako se danas zove i preziva, spomene naš neprežaljeni odbojkaški klub, vrijeme njezina odrastanja. Bio je to klub kojeg su pokrenuli njezini majka i djed, jedna briljantna sportsko-obiteljska priča, a ona je od prvih dana bila Ta!
– Puno je tu truda uloženo, u prvom redu od strane cijele moje obitelji. Iako, kasnije smo našli smo podršku u još nekim ljudima, počevši s bivšim ravnateljem OŠ Eugena Kumičića Stjepanom Puškarom, imali smo lijepu potporu i u Gradu, našli su se i neki sponzori, privatnici… Ali da, to je bila obiteljska priča – govori Senna.
Osvojila je odbojkaški svijet, došla do njegovih vrhova, no danas je daleko od odbojke. U nekom je drugom svijetu, ali opet u poznatom okruženju, u kući u kojoj je cijeli život dolazila baki i djedu, u obiteljskom biznisu od kojeg nije željela odustati. Na jednom od zidova, međutim, naslagane su fotografije iz slavnih dana ŽOK Azene, pa je red za početak ove priče vratiti se na – početak. Sportski i klupski početak.
– Sve to je krenula onako, nevino… Mama je došla na ideju: ‘Ajmo napraviti selekciju curica i malo trenirati odbojku.’ Ja sam u tom trenutku imala deset godina i do tad sam išla na ritmičku gimnastiku. Međutim, slomili su mi srce kad su mi rekli da sam previsoka da bi se nastavila baviti ritmičkom gimnastikom, a to je bio i okidač da mama pokrene školu odbojke. Krenulo je s idejom da to bude rekreativno, nikakav klub nije bio ni u primisli, a na kraju smo, eto, dogurali do Europe…
Dedina Azena borila se za naslov prvakinja države, igrala finala Kupa, europska natjecanja… Foto: Privatna arhiva
Mama Snježana bila je vrhunska odbojkašica, prvakinja Europe s reprezentacijom Jugoslavije, dugogodišnja igračica Mladosti, a kćeri Sennu, Simonu, Anu i Marija, kao i sina Davida, dobila je u braku sa Svenom Ušićem, bivšim košarkašem, dvostrukim prvakom Europe sa Cibonom. Od sporta se nije moglo pobjeći.
– Tako nekako, jer kod nas je oduvijek sport bio tema od jutra do večeri. Uostalom, Deda je odmah rekao Snješki da je izabrala jako dobrog muža, da će nam dobro doći Svenovi centimetri u obiteljskom stablu, ha, ha – priča Senna, pa se vraća na priču o prvim danima ŽOK Azene.
I na ulazak legendarnog Antuna Azenića, poznatijeg kao Deda, u svijetu velikogoričke odbojke.
– Nekoliko mjeseci nakon što smo s mamom krenule trenirati u školi, Deda se priključio i rekao: ‘Snješka, ajmo mi napraviti klub! Ako može Mladost, zašto ne bismo mogli i mi ovdje, u Velikoj Gorici’. I mama kao vrhunska igračica, i Deda koji je stalno bio uz nju znali su kako funkcionira ozbiljan klub, imali su to iskustvo, jednako kao i tata preko Cibone. Vjerovali su da to nije nikakva velika nauka, da treba samo postojati entuzijazam i dobra organizacijska struktura. Ako to imaš, sve se može. Da, treba zasukati rukave, treba gubiti vikende s obitelji, ali rezultati na kraju dođu – vjeruje Senna.
– Ujedinili su se, cijela obitelj dala je sebe za klub, a to je zapravo to! I ja danas vjerujem da, ako nešto u životu radiš, ne možeš to raditi polovično. Ili ideš sto posto ili bolje odustani. I radi nešto drugo – dodaje.
Cijeli jedan zid kuće posvećen je uspomenama na rane igračke dane, na slavnu generaciju Azene…
Azenić i Ušići odabrali su baviti se odbojkom, a to je dovelo do toga da je njihov klub postao druga snaga u hrvatskom ženskoj odbojci. Godinama je Azena bila rame uz rame sa zagrebačkom Mladosti, no nikad nije uspjela i doći do titule prvakinja države. Bila su to danas gotovo nestvarna vremena, jer tad je ženska odbojka punila “bakarić”, često su tu bile i televizijske kamere, po gradu se pričalo o curama kao što su Ines Rendulić, Diana Reščić, Una Bogović, Bernarda Buđa, sestre Martina i Margareta Novosel…
I o Senni, koja se usput morala boriti s pričama kako je tu gdje jest zato što su joj roditelji bivši sportaši, zato što joj je djed predsjednik kluba…
– Kad si u pubertetu, sve ti smeta. Još kad si žensko… Lako mi je sad pričati, ali tu vrijedi ona, što te ne ubije, ojača te. Meni je sve to pomoglo da izbrusim svoj karakter, jer puno su ljudi pričali o dedi, mami i tati. I kad sam bila najbolja juniorska na svijetu, te priče nisu prestajale, ali dobro, to je tako kod nas. I baš zato, kad sam otišla van, to je bila poezija. Nitko te ne zna, ne propitkuje, radiš svoj posao i uživaš. Stvarno sam procvjetala, koliko god je uvijek taj prvi odlazak u inozemstvo težak. Kod nas su uvjeti takvi kakvi jesu i ako iz toga napraviš rezultate, ono što te čeka vani je – igranje.
Međutim, to što je bila Dedina unuka ipak je donijelo puno više benefita. Za početak, imala je priliku odrastati u jednog posebnog čovjeka, s posebnom energijom. I zato je dodatno šokantan bio njegov odlazak 2005. godine, sa nepunih 70…
– Deda je bio stvarno velik čovjek. Veliki vizionar, čovjek koji je pomagao ljudima baveći se ljekovitim biljem cijeli život… Ostavio je trag i u sportu, a ukupno gledajući bio je čovjek ispred svog vremena – počinje Senna priču o djedu.
Svaku večer, na svakom treningu, bez obzira na sve obaveze, Deda Azenić i njegova supruga Marija bili su tu. Na klupici uz teren, od prve do zadnje minute treninga.
– On je živio sto na sat. Uvijek kažem, i da je znao kako će umrijeti, vjerujem da bi odabrao isti način života. U tim godinama biti na svakom treningu, na svakoj utakmici, ići na sva naša gostovanja autobusom… To je bilo naporno i nama mladima, a kako neće njemu, u tim godinama. Uz to je imao i firmu, u kojoj su on i baka praktički sve sami radili. Imali su i pomoć bratića i još jedne radnice, ali sve su radili sami. Od 9 ujutro do 14 sati bila je proizvodnja, zatim su počeli dolaziti klijenti, sve do negdje 19 sati, pa brza večera i ravno na trening, koji se znao protegnuti i do 23 sata. I tako svaki dan – govori Senna i dodaje:
– Sigurna sam da je živio ispunjen život, a to smatram jako važnim. Nije važno kad odeš, nego što ostaviš iza sebe. A on je u tom smislu bio ispunjen čovjek. I vjerujem da je, ako nas gleda odozgo, ponosan na sve što je napravio, ali i na nas koji smo nastavili ići njegovim putem.
Nažalost, kad je u pitanju odbojkaški klub, priča je to koja nje preživjela Dedin odlazak. Malo po malo, kroz godine agonije, klub je išao prema gašenju. I danas više ne postoji.
– Svima nam je bilo žao kad je došlo do toga. Mama, tata i baka ostali su uključeni, jer naučili smo funkcionirati kao grupa, ali tu je bilo previše svega. Jednostavno su vidjeli da je to preveliki teret, velika smo obitelj i puno je obaveza, pa se tražio netko tko će to preuzeti. Postojali jesu neki ljudi koji su iskazali dobru namjeru, ali tu ne bih o detaljima. Vrlo brzo sam ja i otišla u Italiju, godinu dana nakon Dedine smrti, no bilo je potencijala da se to nastavi i žao mi je što se to nije dogodilo. Ali tako to ide, u životu se sve događa s razlogom, a za Azenu se nije pronašlo rješenje, nisu se pronašli ljudi koji bi imali motiv, glad za uspjehom, znanje…
Senna Usic Jogunica of Croatia spikes
Drugim riječima, bilo je nemoguće pronaći nekoga tko bi to mogao voditi i približno uspješno kao Deda. Pogotovo s obzirom na to da je i Senna Ušić, apsolutno najbolja igračica, otišla dalje, logičnim putem. Iako…
– Iskreno, meni je odbojka bila rekreacija sve do moje 18. godine. Do tad sam već osvojila Kup Hrvatske, igrala finale prvenstva, ali i dalje sam razmišljala da bih se odbojkom mogla baviti, ali i da ne moram. Išla sam u goričku Ekonomsku školu, htjela sam upisati i fakultet… A onda sam dobila ponudu od talijanske Perugije, u tom trenutku najboljega kluba na svijetu, ekipe pune olimpijskih pobjednica. I tu sam shvatila: ‘OK, čini se da sam izabrala da ću se baviti odbojkom…’ Imala sam vjeru u sebe, i inače sam vrlo intuitivna osoba, uvijek slijedim svoju intuiciji, i išla sam tjedan po tjedan, mjesec po mjesec, godinu po godinu – prisjeća se Senna.
– Kad sam došla u tu famoznu Italiju, zapravo sam shvatila gdje sam. U Hrvatskoj su ljudi znali za mene, znali su i šire, jer bila sam najbolja mlada igračica na svijetu, ali u toj Perugiji sve to nije značilo ništa. Bila sam mala Senna iz Hrvatske, praktički sam ponovno učila osnove. Talijani su već tad jako puno pažnje poklanjali taktici, imali smo kolegije prije utakmice s razgovorima o taktici, pa video analize… Doslovno sam se osjećala kao da sam opet na početku. I shvatila sam da sam u profesionalizmu do grla.
Mlada i talentirana Velikogoričanka borila se za svoje mjesto pod suncem, svakoga dana učila od suigračica, odreda velikih igračica.
– Imala sam i čast i privilegij u toj fazi karijere biti okružena takvim igračima. One su me i motivirale za nastavak karijere. Od tad sam željela igrati u najboljim klubovima na svijetu, biti najbolja što mogu biti, boriti se samo za prva mjesta… A tako je to nekako i bilo – vraća se Senna na talijansku epizodu svoje priče.
– Iz svake zemlje u kojoj sam igrala imam lijepa iskustva, pa tako i iz Italije. Pamtim dva osvajanja prvenstva Italije, taj njihov Scudetto je vrh svijeta u ženskoj odbojci, a moja možda i najljepša uspomena je iz prve sezone u Perugiji, kad smo postale prvakinje Europe. Imale smo početnu šestorku isključivo od olimpijskih pobjednica, a ja sam bila sedmi igrač. Došle smo na Final Four, a tu se suigračica iz Bugarske ozlijedila. Gubile sam 2-1 u finalu od ekipe iz Turske, ja sam ušla, preokrenula utakmicu i mi na kraju postanemo prvakinje Europe! To mi je bio baš nevjerojatan osjećaj, vjerojatno i najupečatljiviji u mojoj karijeri. Tu sam i definitivno shvatila da mogu živjeti od toga. A onda su krenule i ponude…
Ukupno je pet godina provela u Italiji, zatim se preselila u Tursku, a onda nakratko u Japan, pa za kraj odradila ozbiljnu epizodu u Kini. I gdje god je bila, držala se postulata koje je prihvatila u onim prvim danima, u obiteljskom domu. Ako nešto radiš, radi maksimalno…
– Talent je važan, ali bez rada nema rezultata. Obožavala sam to što radim, obožavala sam odbojku. Je, bilo je i kriznih trenutka, pogotovo u odrastanju, pitala sam se i je li sve to za mene… Recimo, u Japanu sam imala jako stresnu sezonu. Tamo može igrati samo jedna strankinja i bila sam jako usamljena. Imala sam krize, razmišljala da li nastaviti s odbojkom ili ne, vratiti se doma ili ne… Ima tih padova, ali kad digneš pehar na kraju sezone, sve to prođe.
Japanska epizoda trajala je tek nešto više od pola godine.
– Teško je bilo snaći se u Japanu. Oni ne pričaju engleski, imaš prevoditelja uz sebe na klupi, pokušavaš sve poloviti… Njihova kultura nije baš kompatibilna našem mentalitetu, ali iz današnje perspektive sam zahvalna na tom iskustvu. Mnogi mi zavide što sam sedam mjeseci imala priliku živjeti u Japanu, pa danas barem mogu ljudima poslužiti kao savjetnik kad putuju za Japan turistički. Općenito, zahvalna sam sportu što mi je omogućio da do svoje 30. godine proputujem svijet, upoznam ogroman broj ljudi, običaja, kultura… Zaradila sam ja pritom i novac, naravno, ali pravo bogatstvo je u tim ljudima, u tim iskustvima – vjeruje Senna.
Iz Japana se preselila u Kinu, pa ubrzo shvatila da su u pitanju ozbiljne razlike u načinu života.
– Kina je jako različita od Japana. Japanci su dosta zatvoreni, a Kinezi su po mentalitetu čak i dosta slični nama. U Japanu se ne smiju pokazati emocije. Dobio ili izgubio, uvijek ide naklon navijačima, ne dolazi u obzir slaviti na terenu ili ne daj Bože pustiti suzu nakon poraza. To se ne smije, zabranjeno je. Ne žele si dopustiti da pokažu emocije. Kinezi su vrlo otvoreni, sve se pokazuje, čak i malo previše. Oni imaju taj stav da treba sve izbaciti iz sebe, pa nam je u početku bilo malo čudno s tim podrigivanjem i prdenjem. Bila je sa mnom i jedna Njemica, zajedno smo se smijale tome, ali nikad se nismo željele do kraja uklopiti u tom smislu, ha, ha. Čujem se s njom i dalje, vidimo se, stalno smo u kontaktu.
Još jedna posebnost vezana je uz Kinu.
U odnosu na sve ostale klubove, tamo je dobro bilo to što su muževi mogli ići s nama na utakmice, čak i biti s nama u sobi. To je velika potpora, ako imaš uz sebe čovjeka koji će biti tu, uz tebe, pogotovo u stranoj zemlji. Sve u svemu, dvije sjajne sezone u Kini, u to vrijeme igrala sam vjerojatno i najbolju odbojku u životu, a s Kinom sam se praktički i oprostila od odbojke. Nakon toga sam dva mjeseca bila u Italiji, ali tad sam rekla da je to to. I da je vrijeme za neke druge stvari. Mama se tad i razboljela, to je također dovelo do tog malo ranijeg umirovljenja – zaključuje svoju sportsku štoriju možda i najbolja sportašica koju je Velika Gorica ikad imala.
Mama Snježana preminula je 2018. godine, baka Marija dvije godine poslije, i posao s tvrtkom Azena, koja se bavi ljekovitim biljem i prirodnim preparatima otkad se Deda bacio u to još krajem sedamdesetih, bio je na čekanju.
– Odluka je bila hoćemo li zatvoriti firmu, hoćemo li je prodati nekome za smiješne novce, ili ćemo nastaviti dalje. Imala sam novac zarađen od odbojke, bila sam motivirana, a još su me malo pogurali bratić Andrej, koji je cijeli život radio s djecom i bakom, ali i muž Juraj, koji je ekonomist. Definitivno mi je sve “kliknulo” u Kini, tu sam odlučila da ću preuzeti firmu. Mama i baka više se nisu mogle time baviti, a puno toga promijenilo je i to što smo ušli u Europsku uniju. Trebalo je napraviti laboratorij, pogon, uskladiti se sa standardima i zakonima…
Bratić Andrej Azenić “mućka” sastojke za prirodne preparate, a direktorica Senna vodi posao…
Sve to Senna je i napravila, zajedno s Andrejem Azenićem, sinom njezina ujaka.
– Nakon što sam preuzela firmu, još sam dvije godine igrala, no polako smo to krenuli dizati na svoje noge, napravili smo rebranding, novi logo, ambalažu… A to je meni najdraži dio, obožavam dizajniranje. Bratić je, s druge strane, zeleni čarobnjak, kako ga ja zovem, on sve formulacije koje poželite bez problema zamućka. Radi stvarno super posao.
A dok je Andrej “mućkao”, Senna je radila na promociji. Uključujući i trenutke kad bi potencijalnim partnerima otkrivali da je mast Azena jestiva!
– Da, Azenina mast je sto posto prirodna, u njoj je pčelinji vosak, dobra je kod gastritisa i čira na želucu, jako dobro rješava te probleme – kaže Senna i nastavlja:
– Imali smo prezentaciju u jednom odvjetničkom uredu u Kini, u Šangaju, na tko zna kojem katu nebodera. Prezentirali smo mast Azenu i muž pred svima njima pojede malo masti! Ljudi su bili van sebe, to je bio takav pljesak… Nisu mogli vjerovati da postoji kozmetika koja se može jesti. Takvi trenuci te motiviraju, drže te da ideš i dalje. Kao i u sportu, uvijek moraš učiti i napredovati, svaka nova godina nosi nove izazove. Ima tu svega, moraš ispunjavati sve te standarde, puno ulagati, ali kad ti dođe čovjek i kaže da je došao po preporuci, zato što smo pomogli nekome s bilo kojim problemom, nema novca koji to može platiti, nema tu da ti je nešto teško. U tim trenucima sve vrijedi.
Azena je već jako dugo dobro poznati brand, a sve je počelo jako davno, u jednom slavonskom selu…
– Malo ljudi zna kako je Deda završio u ovom poslu. Dugo se bavio ugostiteljstvom, radio u Osijeku. Tu pričamo o sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, o vremenu kad nije baš u svakom selu bilo liječnika i ljudi su znali umirati od upale pluća ili bronhitisa, jer nije bilo lijekova kao danas. Deda je cijeli život imao problema s bronhima, u jednom trenutku dobio je i upalu pluća, i tu je krenuo proučavati biljke, želeći pomoći sam sebi. I tako je krenulo njegovo travarstvo – prepričava Senna.
– Njegov otac bio je vrlo imućan, imao je štale, u njima konje, a imao je i kola, što se u to vrijeme smatralo velikim bogatstvom. Ljutio se kad mu je Deda rekao čime se želio baviti, govorio “ma kakve biljčice, ostavi se toga…”, u to doba gotovo je to bilo sramota. Međutim, Deda je na kraju razvio veliki posao, s velikim rezultatima, pomogao je puno ljudi, a firmu je službeno osnovao 1998. godine. Naši najpoznatiji proizvod, čaj Bronhosan i biljna mast Azena, nastali su 1979. godine. Deda je s tim išao na Zagrebački velesajam, prodavao na sve moguće načine i uspio. Najviše usmenom predajom, to je bila najbolja reklama.
Danas su uvjeti funkcioniranja bitno drukčiji, ali vještine su ostale žive kroz bratića i sestričnu Andreja i Sennu.
– Andrej je cijeli sve recepture radio s Dedom, pomagao njemu i baki. Proizvodili su, skupljali bilje od dobavljača i berača iz cijele Hrvatske, od Hvara do Delnica. I dan danas imamo iste dobavljače, od Dede i bake, što je pomalo i nevjerojatno… Hrvatska je u svijetu na dobrom glasu, promovirana je kao raj na zemlji, a imamo i biljke koje rastu samo kod nas. Mi u Azeni imamo filozofiju da koristimo isključivo bilje s našeg, mediteranskog područja, što god da radimo, a u tom smjeru ćemo i nastaviti ići.
Bivša odbojkašica, vrhunska sportašica, danas je uspješna direktorica, ali planovi za daljnji razvoj itekako postoje.
– Ovih posljednjih godina željeli smo malo učvrstiti korijene, ali moj krajnji cilj je izvoz. Želim da ovo što imamo bude svjetski prepoznat brand. Znam da ništa ne ide preko noći, ali već imamo neke suradnje s inozemnim partnerima, polako širimo tu priču i na internacionalnu razinu – govori Senna, pomalo netipična direktorica:
– Prošle godine smo s Azenom sudjelovali u “Startaj Hrvatska” i ušli smo u sve Interspare u Hrvatskoj, s kremom za ruke i biljnom masti. Imamo super poslovni odnos, jako sam zadovoljna, imali smo i snimanje emisije, pa promocije, pa putuješ po dućanima, slažeš police… Sve to Senna radi, nije ona doma. Mi smo takva firma, volim sve popratiti, ništa mi nije neugodno. A još me i koriste za ove visoke police, ha, ha…
Posao ide jako dobro, no Deda je i dalje nedostižan uzor.
– Ma nismo mi ni blizu Dede. Svake godine rastemo, povećavamo prihode, ali njemu još nismo ni do koljena. Uh, koliko je on nekad prometa radio… Mi se trudimo, ali Deda je živio u vrijeme kad nismo bili u Europskoj uniji, nama ti standardi i zakoni malo otežavaju, ali idemo naprijed nekim svojim putem. U međuvremenu sam i rodila dvoje djece, Andrej također ima dvoje male djece, a to je ipak obiteljski biznis. Radimo koliko možemo i stižemo, jer djeca su mi definitivno prioritete. Radimo manje serije, ali sve radimo ručno, znamo odakle su svi sastojci svakog proizvoda, garantiramo kvalitetu, a meni je to uvijek važnije od obujma.
Koliko su Azenini proizvodi vrijedni, govori i činjenica da liječnici iz bolnica često šalju pacijente na dogovor s fitoterapuetom Andrejem. Kažu mu problem koji imaju, a on krene “mućkati”…
– Svi Velikogoričani su dobrodošli u našu proizvodnju, imamo i svoj mini shop, dobijete i super popust, imamo i super božićnih poklona, ručno rađenih… Ovo je godišnje doba kad najviše uživamo, od početka studenog imamo osjećaj kao da smo u radionici Djeda Božićnjaka. Radimo pakete za firme, pustimo božićne pjesme i uživamo – sa smiješkom kaže Senna.
Voljela bi se, kaže, malo vratiti i odbojci, sviđa joj se što vidi interes kod djevojčica, ali prioritet su u ovom trenutku njezina djeca.
– Noa i Toma imaju četiri odnosno, šest godina, to su vam dva hiperaktivna dečka, a što se tiče sporta… Deda je upoznao mog muža kad smo tek prohodali i bio je zadovoljan genetskom kombinacijom, pa ćemo vidjeti, ha, ha. Moj Juraj je Dalmatinac, iz Splita, ali ja ne poznajem čovjeka koji više voli Veliku Goricu. To vam je onaj lik koji u dječji par dolazi odjeven za planinarenje, tako ćete ga prepoznati – završava svoju priču Senna Ušić Jogunica.
Priču o sportu i poduzetništvu, priču o jednom posebnom odrastanju i nekim teškim trenucima. I priču s kojom se, kao svjedok onog, ali i ovog vremena, lako povezati. Mala Senna je odrasla…
Gospodarstvo
‘Sanjao sam Dinamo, oslobađao prve metre Hrvatske i pronašao se kao – menadžer kvalitete!’
Miroslav Drljača, ugledni i nagrađivani menadžer kvalitete, svojevremeno i predsjednik Uprave Zračne luke Zagreb, ali i hrvatski branitelj, talentirani nogometaš i svjetski putnik, otišao je u mirovinu. Tim povodom, ispričao nam je svoju životnu priču…
Naš sugrađanin izv. prof. dr. sc. Miroslav Drljača, nakon 65. rođendana i 40 godina radnog staža u civilnom zrakoplovstvu, odlazi u mirovinu. Čovjek o čijem radu se govori u pe monografija i četiri leksikona, dobitnik dvije Nagrade za životno djelo, koji nije bio niti jest član neke političke stranke, čovjek koji za sebe kaže da je paralelno razvijao četiri karijere, uvjerava nas da odlazak u mirovinu nije kraj, nego novi početak.
Miroslav Drljača nositelj je brojnih visokih domaćih i međunarodnih priznanja, među kojima i Nagrade grada Velike Gorice s likom Nikole Škrleca Lomničkog, koja mu je dodijeljena u znak zahvalnosti za svekoliki doprinos i iznimna postignuća u profesionalnoj i znanstvenoj karijeri, kao i za nesebičan i volonterski rad u lokalnoj zajednici. Naime, sve četiri njegove karijere usko su vezane i za Veliku Goricu i Turopolje.
Ovo je, dakle, priča o jednom završetku i jednom novom početku.
Kakve emocije prevladavaju u trenutcima dok se završava Vaš radni vijek i počinje mirovina?
Vjerojatno očekujete da kažem kako sam tužan što odlazim u mirovinu nakon 40 godina rada. Naprotiv, zadovoljan sam što sam uspio odraditi puni radni vijek u civilnom zrakoplovstvu, jednoj od najdinamičnijih i tehnološki najzahtjevnijih djelatnosti u gospodarstvu. Nema sjete, nema tuge, nema nostalgije, vjerojatno zato što odlazak u mirovinu ne doživljavam kao kraj nečega, već kao novi početak.
Kako gledate na svoju poslovnu karijeru? Ovo je možda i prilika da nam još jedanput ukratko prepričate svoju poslovnu biografiju, od prvog zaposlenja pa do danas?
Od malena sam znao da želim biti ekonomist. Iz tog razloga sam, nakon završetka osnovne škole u Velikoj Gorici, upisao I. Ekonomsku školu u Zagrebu. Tijekom osnovne i srednje škole bio sam odličan učenik. Nakon završetka srednje škole upisao sam Ekonomski fakultet u Zagrebu i završio u roku, na “Teorijskom smjeru”. Nakon diplome nisam šest mjeseci mogao dobiti posao, unatoč brojnim molbama, jer nisam bio odslužio tada obvezni vojnik rok.
Nakon što sam odslužio vojni rok, odmah drugi dan zvao me kolega i rekao da se javim u JAT u Zagrebu. To je bila zrakoplovna kompanija bivše zajedničke države i imala je svoje urede na Zrinjevcu, gdje se sad nalazi poslovnica Croatia Airlinesa. Naime, tamo su primali pet pripravnika ekonomske struke. Tadašnji direktor JAT-a Zagreb nazvao je svog prijatelja koji je bio profesor na Ekonomskom fakultetu i zamolio ga da mu preporuči pet najboljih svojih studenata. Među tih pet, profesor je predložio i mene, jer bio sam njegov student, a bio mi je i u komisiji za obranu diplomskog rada.
Počeo sam kao pripravnik na šalteru prodaje avio karata, potom sam radio u bookingu, zatim u računovodstvu zbrajao karte i dnevni utržak. Svake dvije godine napredovao sam za jedno mjesto i tako ubrzo postao Rukovoditelj odjela putničke prodaje za suradnju s poduzećima. To sam bio do početka Domovinskog rata 1991. godine. Taman sam bio došao na listu za odlazak u inozemno predstavništvo kad je započeo rat. U jesen 1991. godine, odlazim kao dragovoljac u hrvatsku vojsku, u sastav tada 10. brigade TO Velika Gorica (kasnije 153. brigade HV Velika Gorica). Kad su šefovi u Beogradu, gdje je JAT imao sjedište, saznali da sam otišao u HV, dali su mi otkaz.
Demobilizirao sam se prvi put 1994. godine. Bio sam deset mjeseci bez posla. Pokojni Damir Goršeta zvao me da dođem raditi kod njega u Glavni stožer HV jer je on već bio u Stožeru kod generala Janka Bobetka. Nisam prihvatio jer nisam htio biti vojnik u miru. Opcija je bila da tada, s 36 godina života, odem u mirovinu. Ali moja odluka je bila da nastavim raditi. Radio sam četiri mjeseca kod jednog privatnika iz Velike Gorice, a onda sam se 1.6.1994. zaposlio na Zračnoj luci Zagreb d.o.o., gdje sam ostao do odlaska u mirovinu, punih 30 godina.
Na Zračnoj luci Zagreb d.o.o. započeo sam raditi kao Interni kontrolor poslovanja. To mi je veoma koristilo jer sam kroz dokumentaciju u kratkom vremenu upoznao poslovanje i poslovne procese. Nakon svega šest mjeseci, 1.1.1995. godine, postao sam Pomoćnik direktora za komercijalu i financije, što je tada bila druga pozicija u firmi. S te pozicije odlazim ponovo u sastav 153. brigade HV Velika Gorica, jer se spremala operacija “Oluja”. Kao drugi čovjek firme imao sam radnu obvezu i nisam trebao ići u HV, ali ne bih to bio propustio ni za što.
Sektori kojima sam bio na čelu imali su i po 450 radnika, a u trenutku kad sam postao Predsjednik uprave firma je imala 1.143 zaposlena. Često me pitaju koja od ovih pozicija je bila najzahtjevnija i najkompleksnija. Funkcija Predsjednika uprave je bila zahtjevna i složena, osobito iz razloga što sam na toj poziciji bio u razdoblju kad je Zračna luka Zagreb d.o.o., nakon više desetljeća, bila u poziciji napraviti značajan razvojni iskorak. Ali najkompleksnija funkcija je biti Menadžer kvalitete.
Prijelomni trenutak u mojoj karijeri bila je 1996. godina, kad su me poslali na školovanje za Menadžera kvalitete, prema harmoniziranoj shemi EOQ – Europske organizacije za kvalitetu. Po završetku školovanja rekao sam sam sebi da se time želim baviti ostatak života. Nakon toga sam uspješno magistrirao i doktorirao. Kontinuirano sam bio na prvoj menadžerskoj razini i obavljao visoke direktorske funkcije: 1) Komercijalni direktor, 2) Voditelj Ureda glavnog direktora; 3) Savjetnik Glavnog direktora. 4) Menadžer kvalitete, 5) Direktor sektora prometa, 6) Direktor sektora teretnog prometa, 7) Predsjednik Uprave, 8) Direktor sektora za integrirani sustav upravljanja i Voditelj Airport Aviation Academy. Često se misli da svatko može biti menadžer. Međutim, menadžment je znanost, što se često zaboravlja.
U svojoj karijeri, koja je trajala 40 godina, promijenio sam samo tri poslodavca.
Imali ste četiri karijere, sportsku, vojnu, menadžersku i znanstvenu, neke od njih ovdje ne završavaju, ali možete li nam iz ove perspektive reći u kojem ste se području osjećali najbolje, u čemu ste najviše uživali?
Izbjegavao sam biti “fah idiot”. Taj se termin koristi za one koji su specijalisti u nekom vrlo uskom području. Ja sam trebao širinu. Odlaskom u mirovinu djelomično završava moja menadžerska karijera. Kažem djelomično, jer još sam pri kraju četvrtog mandata Predsjednik Hrvatskog društva menadžera kvalitete, a uskoro osnivam i Hrvatsku akademiju za kvalitetu. Pored toga, bavit ću se i savjetničkim radom u području menadžmenta. Na taj će način menadžerska karijera, nadam se, trajati u nekom drugom obliku.
Sportska karijera je odavno završena. Osim ako se ne računa da svakog dana ujutro napravim 90 trbušnjaka i 40 sklekova te napravim krug od pet kilometara u kombinaciji trčanja i hodanja. To radim već godinama.
Vojna karijera također je završena. Naime, imao sam priliku i pozive da ostanem u vojsci nakon Domovinskog rata i razvijam profesionalnu vojnu karijeru, ali nisam izabrao vojni poziv u miru. Opredijelio sam se za razvoj u struci i to je bila dobra odluka.
Što se tiče znanstvene karijere, ona traje i nadam se da će trajati još dugo.
Osjećao sam se dobro u svim ovim područjima. Imao sam široko područje interesa. I zanimljivo, u sve četiri moje karijere dobio sam visoka priznanja za postignuća u radu. Ljudi su prepoznali usmjerenost ka cilju, trud, kompetenciju, upornost, emociju, rezultate. Volio sam i volim to što radim iako je bilo teških razdoblja tijekom sve četiri karijere.
Krenimo redom, segment po segment. Što sve uključuje Vaša sportska karijera?
Moj sport je nogomet. I moj dječački san bio je igrati nogomet u zagrebačkom Dinamu. Velikogoričkoj nogometnoj javnosti je poznato da sam bio prvi klinac koji je iz NK Radnik otišao u Dinamo 1971. godine, o čemu piše i u monografiji “NK Radnik 1945-2009.” U Dinamu sam igrao do 1977. godine, s igračima od kojih su neki postali Dinamove legende, kao što su Marko Mlinarić, Stjepan Deverić, Tomislav Ivković, Drago Dumbović, Zvjezdan Cvetković, Mladen Munjaković. Spomenut ću i pokojnog Dušana Popovskog, koji nikad nije zaigrao za prvu momčad Dinama, ali je bio nevjerojatan nogometni znalac i igrao za malonogometnu reprezentaciju Hrvatske.
I danas se družim s mojim dečkima iz tog razdoblja. Nalazimo se povremeno kod Dinamove legende Rudolfa Belina, u njegovoj pizzeriji u Zagrebu. O toj generaciji i danas povremeno pišu istaknuti sportski novinari, nazivajući tu generaciju vjerojatno najtalentiranijom generacijom juniora Dinama ikada. S Dinamom sam osvojio pionirsko prvenstvo Jugoslavije 1975., igrali smo finale juniorskog kupa Jugoslavije, osvojili jedan od najjačih tada juniorskih turnira u ovom dijelu Europe, “Kvarnersku rivijeru” 1977. godine te brojne turnire u bivšoj državi i inozemstvu. A prvenstvo Zagreba u kojem smo se natjecali završili smo jedne godine s gol-razlikom 104:4.
Igrao sam i za Dinamo II. Tu momčad smo mi, ali i nogometna javnost, zvali “Mali Ajax”. Tu sam imao prilike igrati s igračkim veličinama poput Pere Bručića, Snješka Cerina, Ivice Miljkovića, Ratka Bobinca, Marijana Vlaka, Đžemala Mustedanagića, Rajka Janjanina i brojnih drugih.
Krajem 1977. svojevoljno odlazim iz Dinama i zapravo prestajem igrati nogomet, iako sam još godinu dana mogao igrati za juniore. Odlučio sam upisati fakultet. Nisam imao talent i nogometno znanje poput Mlinarića ili Deverića i mislio sam da u životu mogu nešto drugo raditi bolje. Međutim, tad iz NK Radnika dolaze k meni doma tadašnji članovi uprave i uspijevaju me nagovoriti da ponovo počnem igrati. Tako sam igrao i u NK Radnik u sezoni 1977-1978. To mi je bila također posebna čast jer sam imao prilike igrati s legendarnim igračima NK Radnik kojima sam se divio kao klinac, naime bili su svi stariji od mene: Ivan Graber Bojs, Vlado Mirenić, Ivica Mikulčić, Juraj Mirenić, Željko Plepelić Beli, Mirko Babić, Ranko Dobrić, Vlado Turčić i dr. Ipak, te 1978. moja igračka karijera završava.
Dolaskom na Zračnu luku Zagreb d.o.o. formirao sam nogometnu momčad. Naime, na zračnoj luci je uvijek radilo puno dobrih nogometaša. Sjećam se kad je tadašnji Glavni direktor dobio neki propagandni materijal u kojem je vidio da aerodromi igraju prvenstvo Europe i pitao me “A gdje smo tu mi?” Ja sam mu odgovorio da nije problem napraviti momčad, imamo sjajne igrače te ako osigura logistiku, idemo na slijedeće prvenstvo Europe aerodroma. I otišli smo.
Bio sam tada Direktor momčadi, vođa puta i igrač. Prvenstvo je bilo 2000. na Malti. Uvjerljivo smo porazili sve protivnike i postali prvaci Europe aerodroma. Veliki rezultat ponovili smo i 2004. u Salzburgu. To su ostvarili također veliki igrači, igračke legende Ivan Graber Bojs, Željko Plepelić Beli, Željko Domitrović Beli, Željko Župetić, Mario Štoos, Branko Sambolić, Mario Fabečić, Robert Lozančić, Željko Domitrović (vratar). Svi su radili na zračnoj luci. Pored ovih velikih rezultata osvojili smo i kup Hvidra, Honda Blayer kup u Austriji i brojne turnire u zemlji i Europi.
Paralelno s ovom aktivnošću postao sam i član Uprave NK Radnik, što sam bio sedam godina, od čega dvije godine i predsjednik kluba. Bili su to teški, ali lijepi dani. Teški jer je sve to trebalo financijski pratiti, a lijepi jer su nogomet i mladost lijepi sami po sebi. Za rad u NK Radnik dobio sam 2000. godine Nagradu Zajednice športskih udruga i Glasnika Turopolja “Sportski djelatnik godine.”
Nekoliko godina bio sam angažiran i kao direktor marketinga “Turopoljske trke”.
Danas slavu Dinama prenosim po cijelom svijetu. Naime, kamo god putujem, sa sobom nosim šal Dinama i slikam se pored znamenitosti svjetskih gradova. Tako je Dinamov šal osvanuo u New Yorku, Montrealu, Philadelphiji, San Dijegu, Los Angelesu, Shanghaiju, Tokyju, Nagoyi, Osaki, Dohi, Skopju, Mostaru, Dubrovniku, Reimsu, pored Keopsove piramide u Egiptu, Kopengahenu, Oslu, Stocholmu, Helsinkiju i brojnim drugim gradovima svijeta.
Kako je izgledao vojni dio Vaše karijere?
Obvezni vojni rok u bivšoj JNA služio sam u ŠROP Bileća. To je bila “Škola rezervnih oficira pješadije”, koja je školovala pričuvni zapovjedni kadar pješaštva. Školovanje sam završio kao peti po ocjenama u klasi, a imao sam isti prosjek ocjena kao treći u klasi.
Kad je započeo Domovinski rat u Hrvatskoj, bio sam odlučan u određenom trenutku pristupiti HV-u. Dogodilo se to nakon raketiranja Velkoma u rujnu 1991. Tada sam nazvao pokojnog Damira Goršetu i rekao mu: “Vidim da stvaraš vojsku, zar me ne trebaš?” Odgovorio je: “Trebam te, dođi.” Priključio sam se 10. brigadi TO Velika Gorica 5. listopada 1991. Dodijeljena mi je funkcija zapovjednika 2. satnije 2. bojne 10. brigade TO. Od tada počinje moj ratni put s 10., kasnije 153. brigadom HV Velika Gorica.
Tu treba istaknuti, za početak, prvi prijelaz rijeke Kupe 28. listopada 1991. godine i oslobađanje prvih kilometara tad okupiranih područja Hrvatske. Prema informacijama kojima raspolažem trenutno, to je bila prva oslobodilačka operacija HV u Domovinskom ratu. Iako je bila ograničenog dometa i skromnih rezultata, poruka koja je odaslana ovom operacijom bila je snažna i u nama stvorila vjeru da ćemo jednog dana biti u mogućnosti osloboditi okupirana područja.
Krajem 1991. godine postavljen sam u Stožer 153. brigade HV na mjesto Načelnika Operativno nastavnog organa. To je treća funkcija po formaciji u brigadi. Bio sam odgovoran Zapovjedniku za predlaganje upotrebe pješačkih postrojbi brigade, obuku, koordinaciju rodova. Tada sam postao i v.d. Zapovjednika brigade. Prošao sam sa 153. brigadom HV brojna ratišta, od Spačvanske šume na istoku na granici sa Srbijom, preko Slavonije, Orašja, Bosanske Posavine, Pokuplja, Zadra, Livna, sve do Južnog bojišta i Dubrovačkog ratišta, Banovine u Oluji.
Obnašao sam visoke zapovjedne dužnosti: Zapovjednik satnije, Načelnik ONP, Zapovjednik bojne, v.d. Zapovjednik brigade, Zapovjednik TG-153 u dva navrata, u Bosanskoj Posavini i na dubrovačkom ratištu. Za odlazak u Livno dragovoljno sam se javio na poziv ministra obrane Gojka Šuška. Naime, trebalo je pomoći ustroju obrane Livna jer je neprijatelj pripremao veliku ofenzivu. S još nekoliko suboraca tjedan dana sam obilazio položaje i crtao karte, predlagao kako ustrojiti pojedine dijelove obrambene crte. Ta bitka odvila se 22. i 23. travnja 1992. Neprijatelj je potpuno razbijen i nikada više nije pokušao napad tim pravcem.
Ako treba izdvojiti neki trenutak vezan za moju vojnu karijeru, onda su to dva naročito upečatljiva: prvi je zaustavljanje komandanta Kordunskog korpusa pukovnika Čedomira Bulata u centru Topuskog 10. kolovoza 1991. i predaja korpusa generalu Petru Stipetiću. Drugi je da sam imao neizmjernu čast, nakon četiri godine rata, biti na čelu kolone s mojih suborcima, zapovjednicima, prilikom ulaska 153. brigade HV u Veliku Goricu, po povratku iz Oluje 14. rujna 1995. godine. To je ujedno bio i kraj Domovinskog rata.
Kad vojnik odlazi u rat ima dvije želje. Jedna je da se vrati živ i druga, da se vrati kao pobjednik. Meni su se ostvarile. Za doprinos u stvaranju Republike Hrvatske prvi predsjednik Franjo Tuđman odlikovao me s dva visoka odličja, Spomenicom Domovinskog rata 1990-1992. i Medaljom Oluja. Imam čin Bojnika HV.
Nakon rata, bio sam jedan od osnivača Udruge pripadnika 153. brigade HV Velika Gorica. Jedan sam od članova Uređivačkog odbora Monografije 153. brigade HV Velika Gorica, za koju smo dobili Nagradu Zagrebačke županije i scenarist sam dokumentarnog filma o ratnom putu 153. brigade HV Velika Gorica.
Kako biste nama laicima najjednostavnije objasnili što je to točno menadžer kvalitete? Čime se menadžeri kvalitete bave, zašto su važni?
Menadžer kvalitete je menadžerska funkcija koja je organizacijski pozicionirana kao štabni organ Uprave. Odgovorna je jedino Glavnom direktoru prema kojem ima savjetodavnu ulogu u smislu uvođenja i upravljanja sustavom kvalitete. Menadžer kvalitete treba imati visoku naobrazbu, specijalističku naobrazbu za sustave upravljanja sukladno međunarodnim ISO (International Organization for Standardization) normama ISO 9001, ISO 14001 i brojnim drugima (danas ima ukupno 37 ISO normi za sustave upravljanja).
Vodi projekt uvođenja sustava upravljanja kvalitetom u organizaciji, organizira edukaciju menadžmenta svih razina, ali i zaposlenih, radi na modeliranju poslovnih procesa, izradi pisanih postupaka, radnih uputa. Formalno nije šef nikome u sustavu, ali ima ovlasti za koordinaciju s cijelom organizacijom po pitanju sustava upravljanja kvalitetom. Član je Kolegija glavnog direktora. Po materijalnom i ostalom statusu, ravnopravan je direktorima prve linije.
To je posao koji traži kompetenciju, kontinuirano obrazovanje, poznavanje svih poslovnih procesa, sposobnost vođenja projekata i timova. Provodi istraživanje zadovoljstva korisnika i radi planove za poboljšavanje. Sudjeluje u izradi godišnjih i strateških planova te izvještaja. Odgovoran je Glavnom direktoru za kvalitetu usluge koja se pruža korisnicima i za što višu razinu ispunjenja zahtjeva zainteresiranih strana, a to su: korisnici usluga, vlasnici, uža i šira društvena zajednica, partneri i zaposleni.
Poziciju menadžera kvalitete na Zračnoj luci Zagreb d.o.o. sam ja osmislio, sistematizirao to radno mjesto i bio sam prvi Menadžer kvalitete. Uveli smo 2000. godine sustav upravljanja kvalitetom ISO 9001 u sve poslovne procese i funkcije, kao tada jedina zračna luka u ovom dijelu Europe i prva u Hrvatskoj. Godine 2003. uveli smo i sustav upravljanja okolišem ISO 14001. Kroz cjeloživotno obrazovanje i razvoj u području upravljanja kvalitetom stekao sam 8 EOQ certifikata, što je najviše u Hrvatskoj i šire, postao sam član EOQ – Europske organizacije za kvalitetu, ASQ – Američkog društva za kvalitetu i IAQ – Međunarodne akademije za kvalitetu.
Pri kraju mi je četvrti mandat na čelu Hrvatskog društva za kvalitetu. Za rad u području kvalitete dobio sam najviša priznanja (ukupno 5) koja postoje u Hrvatskoj, od čega dvije nagrade za životno djelo od dvije različite institucije. Dobio sam jedno počasno članstvo u Poljskoj Asocijaciji za kvalitetu i visoko priznanje, Plaketu Asocijacije za kvalitet i standardizaciju Srbije.
U području upravljanja kvalitetom pojavljujem se kao: menadžer kvalitete, savjetnik, nastavnik, recenzent, autor, auditor za sustave upravljanja i dr. Kao voditelj projekta ili član projektnog tima radio sam na projektima kvalitete u velikim sustavima kao što su: INA-Naftaplin, Hrvatski telekom, Autocesta Rijeka-Zagreb, Sveučilište Vern, Fakultet za turistički i hotelski menadžment Opatija, Auto moto savez Makedonije, Zračna luka Zagreb d.o.o. i dr.
Što Vam je omiljeni dio znanstvene karijere, jeste li zadovoljni cijelim tim dijelom svoje priče?
U znanost sam ušao relativno kasno, s 40 godina. Magistrirao sam i doktorirao upravljanje kvalitetom na Sveučilištu u Rijeci. Objavio sam 230 znanstvenih i stručnih radova u časopisima i zbornicima radova u Hrvatskoj i širom svijeta. Sudjelovao sam na 130 konferencija i simpozija s javnim izlaganjem radova, širom svijeta, od Los Angelesa do Shanghaija i Tokyja.
Bio sam gost profesor s predavanjima o kvaliteti na sedam sveučilišta u Hrvatskoj i nekoliko Veleučilišta, a nedavno sam imao čast održati predavanje na Univesity of Central Florida, Orlando u SAD. Član sam više stručnih i znanstvenih organizacija u zemlji i svijetu. Bio sam ili jesam član znanstvenih i uređivačkih odbora konferencija širom svijeta: Indija, Thailand, Portugal, Rusija, Srbija, Bosna i Hercegovina, Sjeverna Makedonija, Poljska, Slovačka, Hrvatska.
U razdoblju 2013.-2019. bio sam član Znanstvenog vijeća za promet Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Iako sam kasno ušao u znanost, ostvario sam izbor u znanstveno zvanje u dva znanstvena područja, što je dosta rijetko i to u području društvenih znanosti – polje ekonomija i području tehničkih znanosti – polje tehnologija prometa i transport.
Trenutačno sam u znanstveno nastavnom zvanju izvanrednog profesora i već sedmu akademsku godinu sam angažiran na Sveučilištu Sjever gdje sam trenutno nositelj pet kolegija. Na IAQ – Međunarodnoj akademiji za kvalitetu koje sam član, osnovao sam Think Tank Kvaliteta u logistici, čiji sam voditelj i kojeg čini 17 stručnjaka iz 14 zemalja svijeta.
Kakvi su planovi za mirovinu, koliko ćete ostati aktivni?
Plan je biti aktivan, sve dok zdravlje bude dozvoljavalo. Nastavit ću raditi na projektima vezanim za restrukturiranje sustava upravljanja u poduzećima te u nastavi. I dalje sam angažiran kao profesor na Sveučilištu Sjever, a planiram i neka gostujuća predavanja. Planiram završiti nekoliko knjiga koje sam započeo pisati. Sudjelovat ću na znanstvenim i stručnim skupovima, imam obaveze prema članstvu u IAQ – Međunarodnoj akademiji za kvalitetu i prema Hrvatskom društvu menadžera kvalitete.
Upravo su u tijeku pripreme za 26. međunarodni simpozij o kvaliteti koji će biti održan u travnju 2025. u Šibeniku. To je 17. međunarodni simpozij koji organiziram s mojim suradnicima kao Predsjednik organizacijskog odbora. Koliko je to zahtjevno govori samo podatak da smo ove godine na 25. simpoziju imali autore iz 20 zemalja svijeta. Radim na osnivanju Hrvatske akademije za kvalitetu koja će biti osnovana tijekom 2025. godine. Dakle, namjera mi je biti aktivan, ali će se promijeniti raspored vremena i prioriteti.
Imate li neku aktivnost koja Vas opušta, nešto za što će sad biti više vremena?
Potrudit ću se da imam više vremena za pisanje i da provodim više vremena na moru. Volim more i provodit ću više vremena na moru.
Također volim putovanja. Kroz posao, sport i privatno prošao sam gotovo cijeli svijet. Ali uvijek se pronađe još poneka zanimljiva destinacija koju treba posjetiti. Ovisno o materijalnim mogućnostima nastavit ću putovati.
