Priča iz kvarta
‘Dance sam morao moliti da me puste kući, a sad opet želim u ozbiljnu europsku ligu!’
Ivan Prelec, 37-godišnji Velikogoričanin, jedan od najperspektivnijih nogometnih trenera u Hrvatskoj, vratio se svojim curama nakon epizode u danskom Vejleu, no posla je dovoljno – od potrage za novim poslom do Turopoljskog srca…
Prošla su već gotovo dva mjeseca otkad je Ivan Prelec (37) završio svoj mandat u ulozi “danskog kraljevića” i ponovno postao – dečko iz Kurilovca! Duge dvije i pol godine, još tamo od ožujka 2022., mladi velikogorički trener bio je na klupi danskog prvoligaša Vejlea, a sad je opet doma. A doma je, zna se odavno, najljepše…
– Iskreno, prvih mjesec dana pokušavao sam uloviti ritam normalnog obiteljskog života, od razvoženja cura na razne aktivnosti pa na dalje. I tu moram još jednom odati priznanje mojoj supruzi Mateji. Ona je žena, majka i kraljica u svakom smislu tog izraza, jer kad vidim koliko je tu obaveza oko cura, od škole do izvanškolskih aktivnosti, koliko je teško sve to uopće pohvatati, trčati s jednog mjesta na drugo, i to sve sama… Ja sam se trudio pomoći što više mogu, provesti što više kvalitetnog vremena sa svojim curama, a istovremeno sam želio i vidjeti što više prijatelja, nadoknaditi ono vrijeme koje smo propustili – započinje Prelec svoju analizu trenerske varijante međuprostora, odnosno razdoblja između dva posla.
– Tih prvih mjesec dana stvarnom sam bio u tom nekom međuprostoru, ali sad se osjećam puno mirnije i stabilnije, mogu reći da sam počeo istinski uživati i biti prisutan u svakom trenutku. Naravno, posao kojim se bavim takav je da tu ima i puno razgovora, što video pozivima, što uživo, sve to odrađujem, a uspio sam u međuvremenu biti i sa suprugom u Londonu – otkrio je Prela.
Na Otok je otputovao jer se napokon otvorila prilika da prihvati poziv koji je dugo bio na stolu.
– Prihvatio sam poziv trener Brentforda Thomasa Franka i njegova pomoćnika Clausa Norgaarda da ih posjetim na nekoliko dana. Upoznali smo se u vrijeme kad sam bio u finalu izbora za trenera njihove B momčadi i ostali u kontaktu, već više puta su me zvali da dođem. I bilo je to jako dobro iskustvo za mene, vrlo edukativno. Otvorili su mi sva vrata, bio sam prisutan na svim treninzima, svim sastancima, i momčadskim i trenerskim. I slobodno vrijeme provodili smo uz ručak, večeru, sa svima njima mogao sam razgovarati i o neformalnim temama. Jako korisno – prepričava Ivan, koji je u svemu tome mislio i na suprugu.
– Posložili smo to tako da sam ja otprilike do 16 sati bio gotov, u tom razdoblju je ona odrađivala svoj posao, na laptopu u hotelu, a nakon toga smo zajedno obilazili grad. Dobro smo spojili privatno i poslovno!
Uživa u ovim trenucima s obitelji maksimalno, teško ga je dobiti i na kavu negdje u gradu, jer prioriteti su jasni. Uostalom, predugo je bio razdvojen od žene i njihovih dviju kćeri.
– To je zapravo najteži dio u cijeloj priči. Često stavljam Mateju, dede i bake u prvi plan, jer to razumjeti, pa još i biti prava podrška, iznimno je zahtjevno. Nije mi lako biti daleko, dolaziti navečer doma i na video pozivu si gledati djecu… Ali viđamo se, dolaze me posjetiti gdje god da jesam, tijekom ljeta zajedno budemo i više od mjesec dana, a to su uvijek bili i najljepši trenuci. Ali dobro, tako mora biti, budući da nismo željeli seliti cijelu obitelj sa mnom, mislimo da je djeci važno imati svoju bazu u ovoj fazi života, biti okružen obitelji i prijateljima, da ih ne mičemo iz škole u školu. Trenerski posao je jako nestabilan i nikad ne znaš koliko ćeš negdje ostati. Evo, ja sam u Vejleu mogao ostati dva mjeseca, a na kraju sam ostao dvije i pol godine. Tanka je tu granica, nema garancije – govori Prela.
A kad pogleda unatrag na te dvije i pol godine…
– Ponosan sam! Nije lako doći sa svojim stožerom u stranu zemlju, u drukčiju kulturu, gdje je tržište dosta zatvoreno za strance, koji su pod povećalom od prvog dana, stalno im se traži krivi korak. Na kraju smo uspjeli ostaviti jako dobar dojam, i to ne samo u klubu, nego općenito u danskom i skandinavskom nogometu. Bilo je izuzetno zahtjevno, izazovno, na više momenata i frustrirajuće. Bili smo u klubu koji je tradicionalno velik, ima veliku bazu navijača i bogatu povijest, ali u trenutku kad smo mi došli klub je ušao u razdoblje teške financijske stagnacije. U najmanju ruku – priča Prelec i nastavlja:
– Uspjeli smo ispuniti sve rezultatske ciljeve stavljene pred nas. U drugoj ligi prvaci smo postali tako što smo bili prvi od prvog do zadnjega kola, što tamo nije nimalo lako. Ta liga je jako konkurentna, često se klubovima koji ispadnu i žele se odmah vratiti nazad dogodi da završe peti ili sedmi! Mi smo bili superiorni, vratili se u Superligu i tu se našli pred izazovom koji je izgledao velik kao planina.
Danski nogomet vrlo je konkurentan, a kadar koji su Prelec i njegovi pomoćnici Cico Grlić i Mario Škrablin imali to baš i nije bio. Barem na papiru.
– Tamo je od 12 klubova u ligi njih deset i pol financijski vrlo stabilno, ulažu za naše pojmove velik novac. Primjerice, Horsens je kao drugoligaš ovo ljeto potrošio 4,5 milijuna eura na pojačanja, a mi u cijele ovdje dvije i pol godine nismo ukupno potrošili ni 200 tisuća… A kad je tako, to je jako izazovno. Trebalo je tražiti nove načine s momčadi koja je bila karakterna, u tom smislu dobro posložena, ali bio je evidentan manjak kvalitete u odnosu na ostale momčadi u ligi. Morali smo smišljati načine kako doći do ostanka, a na kraju smo završili deveti, što znači da smo čak i prebacili cilj. A mogli smo, da smo pobijedili u zadnjem kolu, završiti sedmi doći i do utakmice za plasman u Konferencijsku ligu. Ali dobro, da se to i dogodilo, možda ne bi bilo ni zdravo za klub – misli Ivan, dodajući kako je u svemu tome bilo prostora i za mlade igrače.
– Pozitivno je to što smo u te dvije i pol godine dobili petoricu igrača iz akademije, svi su bili standardni prvotimci, a ukupno je 16 igrača iz klupske škole dobilo priliku u tom razdoblju. Njih petorica su je iskoristili, a mi smo donijeli dodatnu vrijednost momčadi, jer oni su sad i mladi reprezentativci, a jedan od njih postao je i kapetan Vejlea, kao i U-21 reprezentacije.
Ukupno gledajući, danska avantura se može bez problema nazvati uspješnom.
– Iako Vejle nije jaka akademija u danskom nogometu, uspjeli smo promovirati sve te igrače, imali smo i rezultat, a uspjeli smo i promovirati pojedince, budući da smo prošle godine imali najbolje strijelca i najboljega golmana lige, na transferima zaradili novac, a imali smo i treću najbolju obranu lige, što nam je i bilo temelj uspjeha. Iako, nije sve tu ni stvar rada, neke stvari su nam se i poklopile, jer u najvažnijem trenutku, u zadnjih deset kola, skupili smo najviše bodova, što nam je i osiguralo ostanak – zaključuje priču o prošloj sezoni Prelec.
Toliko iscrpljujućoj sezoni da je jednostavno došlo do nedostatka benzina u tanku…
– Došlo je do enormne potrošnje, a s time i do zasićenja, i kod mene i kod suradnika u stožeru. U klubu se ništa nije promijenilo po pitanju upravljačke strukture, a još smo i ostali bez petorice vitalnih igrača iz prošle sezone. Nismo ih uspjeli na pravi način zamijeniti, a kad sam vidio da se ništa ni neće promijeniti, postao sam svjestan da će ova sezona biti još i puno teža od prošle. Drugi klubovi su povećali budžete, troše više, i razlika postaje sve veća – ističe Prelec i odmah nastavlja:
– Međutim, nije stvar samo toga, stvar je i u mojoj energiji. Potrošio sam se, trebao mi je neki impuls od strane kluba, a kad se on nije dogodio, shvatio sam da više nisam dobar za tu momčad. Nisam više bio na istoj razini, a negativni rezultati na početku sezone samo su pogoršali stvari. U statističkoj kategoriji očekivani bodovi mi smo bili na iznad šest bodova, a mi izgubili svih devet utakmica. Sve se okretalo kontra nas, ali vjerujem da sam ja imao energiju kakvu sam imao ranije, možda bi se i to promijenilo. Budući da to nisam osjetio, i treći put sam otišao vlasnicima kluba i rekao im da se moramo razići, da ovo više nije dobro ni za mene ni za klub.
Međutim, ljudi koji vode sportsku politiku kluba nisu to vidjeli na taj način.
– Oni za to nisu željeli ni čuti, kao ni nakon petog ni nakon sedmog poraza… To je neka vrsta presedana u nogometu, ali ja sam ljude nakon devet poraza morao doslovno nagovarati da se rastanemo! Znam da to zvuči čudno i nerealno, ali tako je bilo. Klupski CEO objasnio mi je to ovako: ‘Ti si u ove dvije i pol godine ostvario sve rezultatske ciljeve, s nikad manje ulaganja iz kluba, promovirao si mlade igrače, povećao vrijednost onima koji su bili tu, napravili smo transfere koji su nam osigurali financijsku stabilnost… I pod cijenu da ispadnemo, sad bi ti dao ugovor na još pet godina!’ – prepričava Prelec i skromno dodaje:
– Kad to tako ispričam, uvijek kažem da sam svjestan da će ljudi misliti da lažem. I to je u redu, razumijem to. U svakom slučaju, drago mi je što sam prošao takvo iskustvo, unatoč svim poteškoćama na putu, uvijek ću imati samo pozitivne uspomene na ovo razdoblje.
Trenerska karijera Ivana Preleca ove je godine postala punoljetna, jer počeo je još davno, na izmaku tinejdžerskih godina. Prošao je škole Radnika i Udarnika, zatim godinama bio u Dinamovoj akademiji, pa preuzeo Goricu i uveo je u prvu ligu u proljeće 2018. Nakon toga se otisnuo u poljsku Legiju, a zatim vodio pulsku Istru, Dinamo II i na kraju Vejle. Proslava punoljetnosti dobar je povod za pogled unatrag…
– Da, krenuo sam sa samo 19, tako da sam već stvarno dugo u ovom poslu. Kad gledam u prošlost, reći ću da sam apsolutno griješio, donosio odluke koje se nisu pokazale dobrima, i u radu i u nekim izborima, ali ne predbacujem si ništa. Tko radi, taj i griješi, a puno bolji i pametniji od mene kažu da se iskustvo ne može kupiti. Ono se može samo steći, to je proces koji ne prestaje cijeli život, tako to i doživljavam. Sretan sam zbog svega što sam prošao, počevši od prvih godina, kad mi je puno pomagao moj prijatelj i kolega Dean Klafurić, pa sve da danas – analizira Prelec, uz dodatak:
– Kao trener sam apsolutno vodio sve kategorije, od šestogodišnjaka do juniora, od druge momčadi Dinama do ženskog nogometa… U seniorskom nogometu radio sam s klubovima koji su se borili za vrh, uspjeli smo osvojiti drugi rang i u Hrvatskoj i u Danskoj, a imao sam i situaciju borbe za ostanak u Istri i Vejleu. I sva ta iskustva, koliko god bila teška i izazovna, grade nas kao osobe i trenere. I zato sam ponosan na put koji sam prošao.
Na svakoj od tih postaja učio je nešto novo, otvarao vlastite obzore, i zato je danas pozvan uspoređivati inozemstvo i domaći nogometni svijet.
– Postoje očigledne razlike u načinu poimanja nogometa, razvoja, vizije i strategije kluba, jer to nama u Hrvatskoj fali. Klubovi nemaju jasnu strategiju, ne analiziraju gdje se nalaze i ne određuju smjer u kojem žele ići. Da, uz kavu će reći ‘mi želimo u Europu’, ali ne razmišlja se o tome koji su koraci koji će dovesti do toga, jesu li spremni ulagati, biti sustavni u tome bez obzira na ishod nedjeljne utakmice.
– Puno su mi u tom smislu pomogla iskustva iz Brentforda, kroz razgovore koje sam vodio kao kandidat za trenera njihove B momčadi. Tu sam shvatio kolika je snaga kluba kad drži svoju liniju. Oni su godinama pokušavali ući u Premiership, stalno bili tu, na rubu, igrali kvalifikacije, ali nisu odustajali od svoga puta, svoje vizije, svojih ljudi. Kad su konačno uspjeli ući u Premiershipu, u njemu su već godinama super stabilan klub, a to je jedan od mnogih pokazatelja. Daj dio, stvaranje te radne kulture unutar kluba, bitno se razlikuje kod nas i u inozemstvu.
Ima tu, jasno, i objektivnih okolnosti koje utječu na takve razlike.
– Naravno, to se veže na financijsku stabilnost kluba, što je kod nas problem. Lako je kritizirati ljude koji vode klubove, jer kad nemaš stabilnost, ovisiš o tome hoćeš li preživjeti tu sezonu. Puno je teže nešto planirati i biti sustava kad nikad nisi siguran hoćeš li imati novac potreban za osnovno funkcioniranje, a to se manifestira i na trenerski posao. Ovdje treneri doslovno traju četiri tjedna, stoji ona koja kaže da je svaki trener u svakom trenutku četiri utakmice daleko od otkaza. To je tako i moramo to prihvatiti, znati da je pri dolasku u neki klub važno što i kako želiš raditi, ali i biti svjestan da ovisiš o rezultatu. To tako i mora biti, rezultat mora biti važan, ali ja mislim da ne smije jedino rezultat biti važan. Uostalom, rezultat se može gledati na uzorku od četiri, ali i 24 utakmice.
U tom smislu, drukčije se osjećaš kao trener u Hrvatskoj i, primjerice, Danskoj.
– Kad dođeš u takvu sredinu, shvatiš što znači biti trener. Baviš se isključivo svojim poslom, ne opterećuješ se stvarima sa strane, a to znači da se osjećaš kao gospodin trener. Imaš sve što ti je potrebno, tu si da se baviš nogometom. Kod nas je to malo drukčije, tu se baviš i terenom, i kišom, i svime drugim, a tamo toga nema. Evo, u Vejleu smo imali svoj “Club house”, tu smo na jednome mjestu imali i liječnike, i teretanu, i sobe za odmor, i sobe za sastanke, svatko od trenera svoj ured… Tu dolaziš ujutro u klub, zajedno doručkuješ, pa krećeš u proces kroz sastanke i individualne programe koje igrači odrađuju, pa vani na terenu. Nakon toga dodatni individualni rad, pa novi sastanci, nakon toga i zajednički ručak, a organizirali smo i da si igrači ponesu večeru, kako bismo imali kontrolu nad sva tri obroka. Mario Škrablin bio je u komunikaciji s team managerom i kuharicom, s njom je dogovarao menije, a to su sve stvari koje su vrlo bitne.
Nakon što je sve to prošao, nije iznenađujuće što je Prelec odlučio pokušati ostati u takvom svijetu i u budućnosti.
– Uvijek kažem ‘kaži Bogu kakav imaš plan ako ga želiš nasmijati’. Jako je teško imati plan u ovom poslu, nikad ne znaš što sutra nosi, ali imati ambiciju, želju, svoj put i cilj, svakako je dobro. Ja to imam, a u ovom trenutku želja i cilj su ostati u ozbiljnijem europskom nogometu. Naravno da ima tu ponuda sa svih strana svijeta, s raznih razina nogometa i posla, pa tako i iz zemalja koje su financijski izdašnije, ali bi nogometni razvoj bio slabiji. U ovom trenutku sam orijentiran na ozbiljnije europske lige, vjerujem da bih na toj razini mogao dobiti šansu. Sve razgovore koje obavljam i komunikacije s klubova svodim na one za koje mislim da su mi dobar sljedeći korak u trenerskom razvoju – kaže Prelec.
Na tom sljedećem poslu, gdje god se on dogodio, neće imati pri ruci dugogodišnjeg suradnika Damira Cicu Grlića.
– Mogao bih pisati knjige u našim druženjima, poslu… Prije svega smo prijatelji, ali smo i kolege. Uvijek ističem da moramo strogo razdvajati posao od prijateljstva, u prvom redu bitno je da smo kvalitetni kao ljudi, a nakon toga i dobri u onome što radimo. Ako je tako, imamo dobar preduvjet za kvalitetan zajednički posao, ako znamo razdvojiti ta dva svijeta, mora biti dobro. Tako je bilo i sa Cicom, no on je došao do zaključka da mu je prezahtjevno biti u obitelji. Dečki mu odrastaju, želi biti uz njih, a nogometom se može baviti i u Hrvatskoj. Fokusiran je na obitelj, ja to poštujem, koliko god mi je žao što više nećemo raditi zajedno. Nije mi to bio ni šok, jer o tome smo već razgovarali ranije. On se nadao da ću se okrenuti hrvatskom tržištu, a ja imam cilj raditi u inozemstvu, ako je moguće u nekoj od ozbiljnih liga. I tako je pao dogovor da će nam se razdvojiti putevi – uz dozu sjete kaže Prelec, svjestan kakvog suradnika gubi.
– Kad radiš vani, izuzetno je bitno da uz sebe imaš osobu koja ti može donijeti dodatnu vrijednost u radu, a isto tako i čovjeka s kojim možeš provesti privatno vrijeme, budući da nemaš obitelj. Cico je čovjek od povjerenja, spojio je kvalitetu rada, lojalnost i prijateljstvo, a isto vrijedi i za Marija Škrablina i Luku Krklješa. To su najvrjednije stvari u ovom poslu. Uvijek možeš naći kolege s kojim ćeš raditi, ali imati čovjek koji je cijeli paket u tom smislu pravo je bogatstvo. Ja sam to imao u Cici, Mariju i Krkiju, ponosan sam na sve što smo zajedno prošli, a prošli smo puno toga, od Gorice, preko Istre, Dinama II, sve do Vejlea… Cico će ići u svoju solo priču, bit ću stalno uz njega i pomagati mu koliko mogu, pratit ću ga s veseljem i bit ćemo si međusobna podrška. Kao što je i s Klafom, s kojim sam u dnevnoj komunikaciji. Radili mi skupa ili ne, to se neće mijenjati, ipak smo mi prijatelji, obiteljski smo vezani, kumovi smo… Zapravo ne osjećaj kao da nije tu, ali svakako će nedostajati u poslu. Ali dobro, ne dao Bog većeg zla. Bitno da smo živi i zdravi, da smo prijatelji, sve drugo je sporedno.
Ivan Prelec u svojoj je prvoj seniorskoj sezoni kao trener uveo HNK Goricu u prvu ligu… Foto: Igor Kralj/PIXSELL
Nije ova kava na Galženici mogla proći bez da se spomene i naša HNK Gorica, pa smo krenuli pogledati u budućnost.
– Moram se vratiti u prošlost da bih pričao o budućnosti. Ono što rade u HNK Gorici nije nimalo lako. Veliki respekt zaslužuju svi ljudi u klubu, na čelu s predsjednikom Črnkom. Kad je Gorica ušla u prvu ligu, također su tu bili investitori, a bio je tu i čovjek koji se izravno bavio sportskom politikom, što ja smatram ključnim. Važno je imati čovjeka koji je u komunikaciji, odnosno koji je poveznica između ljudi koji daju novac, čelnih ljudi kluba te trenera i momčadi. Ta je pozicija krucijalna – vjeruje Prelec, pa nastavlja:
– Gorica je imala određenu financijsku stabilnost, kao i dobro posložen sustav rada, i zato je nakon ulaska u prvu ligu i bila uspješnija i stabilnija od mnogih drugih koji su ulazili iz druge lige. Gorica je doživjela i uzlet, a onda se nažalost dogodio odlazak sportskog direktora i investitora… Nije bilo lako sve to pokriti i klub je ušao u fazu stagnacije u posljednje dvije ili tri godine. To bih ja najviše vezao s pitanjem financija, ali i sa samim procesom. Mora biti jasno određeno tko je za što zadužen.
Novi investitor stiže, trebao bi se u bliskoj budućnosti pretvoriti i u vlasnika kluba, a to bi moralo značiti napredak.
– Sretan sam zbog tih vijesti jer vjerujem da je ulazak investitora bio neophodan. Nadam se da će se, osim financijske injekcije i redovnog priljeva novca, dogoditi i ta organizacijska stabilnost. Ako se pronađu pravi ljudi za te ključne pozicije, vjerujem da će Gorica nakon ove faze stagnacije, čak i pada, ići prema stabilizaciji, nakon toga nadam se i prema novom uzletu. Tu, naravno, pričamo o procesu od nekih četiri-pet godina. Velika Gorica kao grad zaslužuje prvoligaša apsolutno, jer zaista je lijepo imati velike utakmice i pun stadion u našem gradu, poput onih s Dinamom i Hajdukom – zaključuje ovaj dio priče Ivan.
Foto: Gospon Slikar Weddings
Još je samo preostalo okrenuti se onom najvažnijem. Turopoljsko srce, humanitarni projekt čiji je ideji začetnik i jedan od glavnih kreatora, dogodit će se i ove godine.
– Hvala na pitanju, pripreme idu standardno dobro! Prošlih godina sam bio u turbulencijama u Vejleu i nisam se stigao previše time baviti, ali sad smo sve na vrijeme dogovorili. Aukcijska večer bit će 14. prosinca u Ozirisu, malo manjem prostoru od Stotke, koja se preuređuje, što će donijeti i možda malo više domaćoj atmosferi. Dresove smo pribavili, iskoristili smo ovo okupljanje reprezentacije da ih sve skupimo, tako da ćemo biti spremni. Tjedan dana kasnije igrat će se turnir, dakle 21. prosinca – najavio je Prela, pa završio naše druženje nabrajanjem svih koji sudjeluju u Turopoljskom srcu.
– Nindža, Japa, Deki, Albi, Dajo, Suča, Cico… Svi radimo, pripremamo se punom parom i vjerujem da će to biti na razini prethodnih godina!
A kad i to prođe, polako će doći vrijeme i za novi trenerski angažman Ivana Preleca. Određenu reputaciju u europskim okvirima već ima, bit će jako zanimljivo vidjeti što će se otvoriti kao prva sljedeća prilika…
Priča iz kvarta
Legenda o RVG-u: ‘I najveće zvijezde radije su dolazile k nama nego na HRT…’
Početkom svibnja 1970. godine, u okviru Narodnog sveučilišta Juraj Kokot, s emitiranje je počeo RVG, radijska postaja koja je tijekom osamdesetih i u prvoj polovici devedesetih izrasla u istinsku instituciju…
Prvog dana svibnja 1970. godine, ostalo je zapisano, s emitiranjem je krenuo novoosnovani Radio Velika Gorica. Ili, u skraćenoj verziji, RVG. Povijesni zapisi ne govore na čiju je točno ideju pokrenuta lokalna radio postaja, ali zna se da je priča krenula u okviru Narodnog sveučilišta Juraj Kokot, na čijem je čelu u to doba bio legendarni Ivan Matanović. Smješten u potkrovlju Narodnog sveučilišta, čija je bio radna jedinica, RVG je krenuo tiho i skromno…
U počecima se sve svodilo na nekoliko sati programa dnevno, pri čemu je trebalo paziti – kako hodaš! Priče iz tog vremena, naime, kažu da je potkrovlje “Kokota” bilo u takvom stanju da su daske pod nogama škripale, a vibracije od hodanja dovodile su do ispadanja ploča s gramofona. Bili su to uvjeti relativno prihvatljivi za radijsku postaju veličine i značaja RVG-a u to vrijeme, jer radilo se o klasičnoj lokalnoj postaji, koja je slijedila sve tradicionalne zakonitosti.
I bilo je tako sve do prve polovice osamdesetih godina, kad se počela kreirati legenda o “onom” RVG-u. Slavnom, čuvenom, cijenjenom i poštovanom radiju, koji je prije i više od svega bio – slušan. A bio je slušan zato što je bio ispred svog vremena.
– Rast popularnosti RVG-a krenuo je u vrijeme kad je pokrenut noćni program. U to vrijeme u večernjim satima radijske postaje nisu imale program, a na Hrvatskom radiju svirala je uglavnom klasična glazba, a RVG je krenuo s nekom vrstom radijskog tuluma koji je trajao od 21 sad do dva iza ponoći. Taj format ljudima se izuzetno svidio, noćni program RVG-a brzo je postao veliki hit – provodi nas kroz ovu priču Zdenko Sovina, bivši direktor RVG-a, koji je između 1987. i 1999. godine bio aktivno uključen u sve što se događalo.
Nevjerojatan broj važnih ljudi prošlo je kroz svijet RVG-a svih tih godina, od Jure Hrvačića, Borivoja Zimonje, Bore Kokana, Elizabete Gojan, kasnije i Zlatka Turkalja, Trpimira Vickovića, u još kasnijoj fazi i Dalibora Petka… U svakom ovakvom nabrajanju, s obzirom na količinu zaslužnih, nemoguće je nekoga ne propustiti, pa ćemo tu negdje i stati, a svi ti ljudi koji su bili uključeni u ovu priču stvarali su radio koji je imao otprilike milijun svojih posebnosti.
Već u prvoj polovici osamdesetih ukinuti su formati poput “želja i pozdrava”, budući da je odluka bila da se krene u urbanijem smjeru. Uključivalo je to puštanje glazbe koja se baš i nije mogla čuti na drugim radijskim postajama, puno pažnje posvećivalo se mladima, a sve to davalo je ozbiljne rezultate po pitanju slušanosti.
– U to vrijeme radili smo jako ozbiljan posao. Ljudi su prolazili edukacije, govorne vježbe… Bila je to ozbiljna firma, strašno puno se ulagalo u zaposlenike, koji su na neki način kroz rad na radiju dobivali i cjeloživotno obrazovanje. Ali opet kažem, radilo se jako puno, čak bih rekao da nigdje u životu nisam vidio radnu etiku kakva je vladala na RVG-u u tim danima. Bili smo uspješni, ali nije to došlo samo od sebe, iza toga je stajalo jako puno rada. Vodilo se računa o svakoj sitnici, mogućnost za pogrešku bila je svedena na minimum – prisjeća se Sovina.
Budući da je postojao samo jedan studio, a program je kretao od 12 sati, svi prilozi koji su se emitirali morali su biti završeni do podne, budući da se nakon toga više nije moglo u studio.
– Sve što se događalo nakon toga, u poslijepodnevnim satima, emitirali smo sa “uhera”, uređaja koji je bio težak više od deset kilograma, pa ga nije bilo baš jednostavno ni nositi na teren. Međutim, ništa od toga nama nije bilo problem, jer raditi na RVG-u u tim je godinama bila stvar prestiža. Da, rekao bih da su ljudi koji su radili na radiju u to vrijeme bili face u gradu – prepričava Zdenko Sovina i dodaje:
– Pamtim da se u to prvo vrijeme reklame nisu snimale, nego su se čitale izravno u eter. RVG je bio poseban i po tome što je bio jedan od prvih radija koji su omogućili reklamiranje malim obrtnicima, buticima, mesnicama, frizerima… Kasnije su se reklame počele i snimati, a s vremenom smo uveli i “dramatizirajuće reklame”, odnosno reklame u kojima bi se glumilo.
Novi važan “poguranac” po pitanju popularnosti i značaja RVG-a došao je početkom devedesetih godina, kad je osmišljena još jedna promjena koja je u to doba predstavljala čistu avangardu. RVG je, naime, krenuo sa cjelodnevnim programom. I tu je negdje nastala ona čuvena krilatica, koja je glasila: “RVG – od Mađarske do mora!”
– Da, zaista smo se čuli od Mađarske do mora, a starije generacije prisjetit će se i kako je do toga došlo… Naime, nakon što je napravljen drugi, a zatim i treći studio, stvorili su se uvjeti da krenemo s programom 24 sata na dan. Budući da su ostale lokalne radijske postaje, iz cijele Hrvatske, i dalje ostale na programu od nekoliko sati na dan, a već se krenulo s umrežavanjem, u razdobljima u kojima nisu imali svoj, reemitirali su naš program. I tako je ispalo da nas se doslovno moglo čuti u gotovo cijeloj Hrvatskoj – objašnjava Sovina.
U toj prvoj polovici devedesetih u Hrvatskoj je bjesnio rat, ali iz perspektive RVG-a bilo je to zlatno doba. Vrijeme kad se RVG kao brend definitivno etablirao, vrijeme u kojem je stvar prestiža bila pojaviti se u eteru, na prepoznatljivoj frekvenciji 94,9.
– Neven Kepeski i Boro Kokan imali su glazbenu emisiju “Veliki vrisak”, u kojoj su svoje prve svirke imali i bendovi kao što su Psihomodo pop i mnogi drugi, a glazbom se na svoj način bavio i Zlatko Turkalj Turki, koji je imao emisiju “Music Pub”. I to su samo neke od brojnih emisija koje su se emitirale i bile jako slušane. Imao sam i ja svoju emisiju “M o M”, odnosno mladi o mladima, u kojoj sam se bavio raznim temama, od supkulture, preko kontracepcije, sve do toga gdje se izlazi, što se sluša… – pamti Sovina i dodaje:
– U goste su nam dolazile sve najveće zvijezde na ovim prostorima. Konkretno, meni je u emisiji bio Goran Bregović! Koga god si nazvao, odmah bi pristao doći gostovati kod nas. Ne pretjerujem kad kažem da je bilo važnije gostovati na RVG-u nego na HTV-u…
Uz sve ostalo, bile su tu i sportske minute, kojima se također bavio Boro Kokan. Okupio je oko sebe i neke nove klince sklone sportu, a među njima i tadašnjega košarkaša Darka Ćopića.
– Došao sam na RVG 1993., u sklopu sportske emisije “Svlačionica”, koja je išla jako dugo. Uh, to je bilo posebno vrijeme… – prisjeća se Ćopić.
– Mogu stvarno potvrditi da nije bilo lakšeg zadatka nego nagovoriti bilo koga od poznatih da dođe na RVG. Nama su dolazili doslovno svi, tko god bi nam pao napamet, tako da smo u eteru više puta imali Ćiru Blaževića, ali i sve druge najveće sportske zvijezde. Općenito, ljudi po Gorici često bi znali susretati poznate osobe u gradu. I svi su znali gdje ide i zašto je ovdje Zdravko Čolić, dečki iz Prljavaca ili netko treći. Svi su znali da idu na RVG.
A s RVG-a se često i odlazilo, i to na zanimljive destinacije.
– Reklama je u to zlatno vrijeme bilo baš jako puno, na RVG-u su se masovno oglašavale i zagrebačke firme, a sponzori su nas vodili i na razna putovanja. Znalo se tako dogoditi da u istoj večeri imamo moje javljanje iz Bologne, gdje Cibona igra Euroligu, pa onda javljanje iz Maroka, sa nekakvog tenisa, pa još jedno s nogometa… Putovali smo s Dinamom po Europi, osobno sam bio i u Newcastleu i na još nekim gostovanjima u Ligi prvaka, jer svi su željeli da je RVG uz njih – govori Ćopić.
Na RVG-u su u tim godinama kao medijske ličnosti kretali i ljudi poput Barbare Kolar, Trpimira Vickovića Vicka, Davora Dretara Dreleta i brojni drugi, a cijelim sustavom u to je zlatno doba upravljao Juraj Hrvačić. Pamte Velikogoričani i spektakularne koncerte u organizaciji RVG-a, a neka vrsta “labuđeg pjeva” bio je onaj povodom 25 godina radija. Na tri pozornice oko vatrogasnog doma, u koji se radio preselio još na prijelazu sa sedamdesetih na osamdesete, odvijao se party za pamćenje, da bi ubrzo krenuo put prema dolje.
– Sve je krenulo 1994., kad se promijenio Zakon o telekomunikacijama. Do tad su sve lokalne radio stanice bile pod ingerencijom lokalnih samouprava, a od tad to više nije išlo tako. Sve se moralo privatizirati, a Vijeće za telekomunikacije je 1995. raspisalo natječaj za dodjelu frekvencija. Tadašnji RVG se nakon toga raspao na dvije firme, dio ljudi je ostao na RVG-u kao novoj pravnoj osobi, a dio je prešao na Obiteljski radio, novu firmu koju je vodio Juraj Hrvačić – prepričava Sovina.
Krenula se u tom procesu regulirati snaga signala, RVG kao lokalna postaja više nije imao toliki domet, a samim time smanjilo se i tržište. Resursi su tako prebačeni na Obiteljski radio, iz kojeg je uskoro nastao i Narodni radio, a RVG je ostao u drugom planu. Na istoj frekvenciji, na čuvenih 94,9, ali zapravo je frekvencija bila i jedino što je ostalo iz tih slavnih dana. Imao je RVG svoje svijetle trenutke i u godinama koje su slijedile, jer funkcionirao je sve do 2012. godine, ali nije to više bilo – to. I ostala je legenda o “onom” RVG-u…
Nostalgična je i romantična ova priča, a nostalgija i romantika jedino su nam i preostali u ovim novim vremenima. Potpuno drukčijim vremenima u svakom smislu, kako u radijskom, tako i svakom drugom. A opet, bilo bi sjajno da se nekako, na neki način, kakav god, oživi tradicija radija koji je predstavljao simbol grada…
HOTNEWS
S(okolice) iz goričke okolice – umijeće lova sokolova
U Čičkoj Poljani žive vješte i nagrađivane ptice – vrhunski lovci koje trenira Marijan Žižanović, a pojavljivale su se i u poznatim filmovima i spotovima
Lov s orlovima, sokolovi koji glume u filmovima, konj pod sedlom i život u ritmu ptica grabljivica — zvuči kao scena iz filma, ali za jednog čovjeka to je svakodnevica.
Upravo takvu priču donosimo iz prve ruke: o Marijanu Žižanoviću, sokolaru koji je svoju strast pretvorio u način života.
Kako je sve počelo: od školskih klupa do sokolarstva
Ljubav prema pticama grabljivicama kod Marijana Žižanovića traje cijeli život i počela je još u gimnazijskim danima. “Tada sam s latinskog na hrvatski prevodio knjigu Fridrika II. o umjetnosti lova s pticama. Tako je sve krenulo, iako su to bile stare, srednjovjekovne metode”, prisjeća se. Pravi zaokret dogodio se kada je upoznao sokolara iz Češke koji je uzgojio stepskog sokola. To poznanstvo dodatno ga je povuklo u svijet sokolarstva.
Intenzivnija ljubav prema sokolarstvu razvila se za vrijeme studija. “Tada sam pripitomio prve ptice, prvo jastreba, pa orla i sokola. Jednu po jednu.” U to vrijeme živio je u Zagrebu, no uvjeti za ozbiljnije bavljenje sokolarstvom nisu bili idealni. “Nisam imao uvjete na Pantovčaku, u vrtu, za nešto ozbiljnije.” Tada započinje potraga za mjestom koje će odgovarati njegovom načinu života i njegovim pticama. Tražio je ravan teren, s dovoljno prostora, mogućnošću držanja konja i izvorom vode u blizini. “I našao sam baš takvo mjesto.” Danas Marijan većinu svojih dana provodi u Čičkoj Poljani!
Foto: Vanesa Miković/Cityportal
Na vrhu prirode i njegovog interesa
Ljubav prema prirodi i životinjama kod Marijana je jasna, poštuje ih sve, kaže, no ptice grabljivice za njega imaju posebno mjesto. “To su vrhunski predatori. Oni su na vrhu prirode.” Sokolovi i orlovi kroz povijest nisu bili samo lovci, već i simboli moći. U srednjem vijeku sokol se smatrao kraljevskom životinjom, a pravo na lov s određenim vrstama bilo je strogo određeno društvenim statusom. Osim simbolike, riječ je i o jednoj od najsposobnijih životinja u prirodi. Sokol je ujedno i najbrže živo biće na svijetu, u obrušavanju može doseći brzinu i do 390 kilometara na sat! Lovi jednako učinkovito i u zraku i na tlu, a plijen mu varira od ptica do manjih sisavaca. No rad s tim pticama danas zahtijeva i prilagodbu uvjetima u kojima žive.
“Sjeverni sokolovi dolaze iz arktičke klime i kod nas često obolijevaju jer nisu navikli na ove uvjete.” Zbog toga se u uzgoju koriste križanja. “Miješa se sjeverni i stepski sokol. Tako dobiješ pticu koja može živjeti ovdje, ali zadržava osobine vrhunskog predatora.” I dok sokole opisuje kao fascinantne i izuzetne, kada je riječ o lovu — izbor je jasan. “Sokolove imam za uživanje, ali lovim s orlovima. Oni su pojam snage.” Trenutno brine o čak 35 ptica, koje sve uzgaja sam, od sokolova do orlova i jastrebova.
Lov kao precizno uigrana igra povjerenja
Lov s pticama grabljivicama nije improvizacija nego precizno uigran odnos između čovjeka i životinje. Marijan u lov ne ide bez osnovne opreme: na ruci nosi zaštitnu rukavicu, a koristi i poseban nosač za ruku koji se postavlja na sedlo konja. Ovo rješenje, kako objašnjava, potječe još od mongolskih i kazahstanskih sokolara. Dok jaše, orao ga prati iz zraka, prateći svaki njegov pokret. No ključ uspješnog lova ne leži samo u tehnici, već u pripremi. Sve se, kaže, svodi na ono što sokolari nazivaju kondicija.
“Kondicija u sokolarstvu znači točno upravljanje težinom ptice.” Nije riječ samo o fizičkoj spremi, već o pažljivo balansiranom odnosu između težine, gladi i energije. Upravo taj balans određuje hoće li ptica biti motivirana za lov i hoće li surađivati. Svakodnevno se mjeri gramaža i precizno određuje količina hrane. Kondicija znači da je ptica dovoljno gladna da lovi ali ne i izgladnjela. Upravo zahvaljujući toj preciznosti, moguće je kontrolirati ponašanje ptice u lovu. “Ovisno o težini, znam što će napadati. Hoće li ići na zeca, lisicu ili nešto veće.”
Jedan trenutak posebno mu je ostao u sjećanju. Dok je jahao, a njegov orao ga pratio iz zraka, iznenada se pojavio divlji mužjak bjelorepana i počeo kružiti oko njih. “Zanimalo me kako će moj reagirati.” Reakcija je bila trenutna: Marijan je podigao ruku, a njegov orao bez oklijevanja sletio na nju. Divlji bjelorepan ostao je zbunjen. “Digao se okomito u zrak i odletio. Nije mu bilo jasno što se dogodilo i zašto je ovaj došao meni.”
Sokolari na pisti: nevidljivi čuvari sigurnosti
Sokolarenje nije samo hobi ni tradicija nego ima i vrlo konkretnu, sigurnosnu ulogu. Marijan je sudjelovao u postavljanju temelja sokolarstva na Zračnoj luci Franjo Tuđman, gdje su ptice grabljivice postale dio sustava zaštite zračnog prometa. “Bili smo među prvima koji su tamo uveli biološku zaštitu s pticama grabljivicama.” Uloga sokolara u zračnoj luci iznimno je važna. Ptice grabljivice koriste se kako bi se spriječilo okupljanje drugih ptica, poput vrana, koje mogu predstavljati ozbiljnu opasnost za avione. “Taj posao može se raditi samo sa sokolovima. Nijedna druga ptica ne može to odraditi na isti način.” Sokol leti visoko, presreće druge ptice i svojim prisustvom održava zračni prostor sigurnim za uzlijetanje i slijetanje. No, iza toga stoji zahtjevan i dugotrajan proces treninga. “Trenirati sokola nije jednostavno. Kod nas ima možda tri ili četiri osobe koje to stvarno znaju raditi.”
Koliko su sokoli precizni i učinkoviti u lovu, pokazuje i jedna situacija koja mu je ostala u sjećanju. Tijekom lova u okolici Mičevca, njegov sokol krenuo je za vranom i nestao iz vidokruga. Ipak, zahvaljujući odašiljaču, mogao je pratiti gdje se nalazi. “Pokazivalo mi je da je u nečijoj kući.” Kada je stigao na adresu i pokucao, vlasnik kuće nije mogao vjerovati. “Rekao sam mu: ‘Znam da zvuči čudno, ali moj sokol je u vašoj kući’” Na kraju su ga pronašli u sobi, kako mirno jede svoj plijen. Vrana je, pokušavajući pobjeći, uletjela kroz prozor, ali sokol ju je uspio uloviti.
„Sokol ga je volio“
No, priča o Marijanu i njegovim pticama tu ne staje. Osim što love i treniraju, njegove ptice i glume. Pojavljivale su se u filmu Banović Strahinja, gdje su sudjelovale u scenama koje su mnogima ostale u sjećanju, a njihov let i danas izgleda jednako impresivno kao i na velikom platnu.
Prisjetio se i jedne zgode sa snimanja, kada je, umjesto iza kamere, završio u ulozi kaskadera. Naime, tijekom snimanja scene u kojoj orao napada tijelo Prometeja, na set je donio dva orla: ženku, za koju kaže da je izuzetno živahna i “jede sve”, i mužjaka, koji je mirniji i pogodniji za rad.
Plan je bio da u sceni sudjeluje upravo mužjak, no u brzini i organizacijskom kaosu na snimanju, pred kamerama se našla ženka. “Nije baš bilo svejedno”, priznaje kroz smijeh. Svojom energijom i nepredvidivošću poprilično je iznenadila kaskadera, pa je u jednom trenutku Marijan ipak morao uskočiti i preuzeti situaciju. Ovaj put nije ništa prepuštao slučaju. Ženku je maknuo sa strane, a u scenu uveo mirnijeg mužjaka. Kako kaže: „Jednom je bilo dovoljno.“, našalio se Marijan.
No, nisu se zadržale samo na filmu. Njegovi sokolovi i orlovi pojavili su se i u spotovima domaćih izvođača poput Dražena Žanka, Marka Perkovića Thompsona i Franke Batelić.
Od tišine prirode i lova, do reflektora i kamera. Ipak, za Marijana, sve se svodi na isto. Na odnos s pticama. Na povjerenje koje se gradi godinama. I na način života koji se ne može odglumiti.
Foto: Marijan Žižanović
Moja županija
Lekenik u znaku Jurjeva: više od stotinu biciklista sudjelovalo u premijernoj vožnji
Velik interes za ovu biciklijadu potvrđuje potencijal razvoja aktivnog i održivog turizma na području Općine Lekenik, a iz Općine su zahvalili svima koji su sudjelovali u realizaciji događaja, uz najavu novih izdanja u budućnosti.
Više od 110 sudionika iz različitih dijelova Hrvatske okupilo se na prvom izdanju Jurjevske biciklijade, održanom u sklopu proslave Dana Općine Lekenik i blagdana sv. Jurja.
Nakon završetka vožnje, program je nastavljen manifestacijom „Jurjevo na Jurjevcu“, gdje je sudionicima osiguran topli obrok, a druženje je nastavljeno uz kulturno-umjetnički nastup KUD-a Preslica iz Pešćenice, glazbeni program i paljenje tradicionalnog jurjevskog krijesa.
Sama biciklijada održana je u organizaciji Turističke zajednice Općine Lekenik i Biciklističkog kluba Roda iz Siska. Start je bio u Jurjevcu, a sudionici su vozili 25 kilometara dugu rutu koja je prolazila kroz više naselja – od Hotela „Dvorac Jurjevec“, preko Pešćenice i Lekenika, zatim kroz Lekeničku Poljanu i Cerje, sve do cilja kod lovačke kuće u Brežanama Lekeničkim.
Trasa je bila osmišljena tako da bude dostupna širokom krugu sudionika, bez većih fizičkih zahtjeva, čime je omogućeno sudjelovanje i djeci i iskusnim rekreativcima. Tijekom vožnje organizirana su zaustavljanja na nekoliko lokacija, gdje su sudionici imali priliku upoznati lokalnu povijest i znamenitosti te se kratko odmoriti.
Među sudionicima bio je i načelnik Općine Lekenik Božidar Antolec, koji je izrazio zadovoljstvo organizacijom i velikim odazivom te zahvalio organizatorima na inicijativi i uspješnoj provedbi događaja.
Velik interes za ovu biciklijadu potvrđuje potencijal razvoja aktivnog i održivog turizma na području Općine Lekenik, a iz Općine su zahvalili svima koji su sudjelovali u realizaciji događaja, uz najavu novih izdanja u budućnosti.
Fotogalerija/Općina Lekenik
Priča iz kvarta
Senzacija za 8.000 eura: Zagrijavanje u hodniku, trener od 22 godine i – Superliga!
Odbojkaši Gorice osvojili su drugo mjesto u drugom rangu hrvatske odbojke i izborili plasman među elitu! Do tog uspjeha došli su prolazeći kroz priču od koje bi se u Americi snimio jedan dobar film…
Kalendar je baš tih dana napravio iskorak iz siječnja u veljaču, siva, sumorna i depresivna zima 2025/26. i dalje ne posustaje. Nekakav je utorak pri kraju, zapravo nikakav, jer hladnoća probija do kosti, a ne pomaže ni vjetar koji udara u mozak. Na željezničkoj postaji Gradići nema psa. Kasni su sati, uskoro će i ponoć, mrkli je mrak, tko bi i bio tu…
A opet, jedna figura nazire se u daljini. Posljednji vlak za Sisak upravo treba stići, a mladić sa sportskom torbom na leđima cvokoće zubima. I čeka. Dok čeka, razmišlja o izazovu koje nosi sutra. Četvrti razred gimnazije debelo je zagazio u svoje drugo polugodište, ključni ispiti su pred klincem sakrivenim iza vunene kape i šala prebačenog preko nosa. Mora taj sutrašnji ispit, razmišlja smrzavajući se, odraditi što je bolje moguće, jer neće na PMF primiti baš bilo koga, a to je jedina želja. A i derbi je za vikend, posebno važna utakmica…
Za to vrijeme jedan automobil skromnijih prostornih gabarita sve više odmiče od željezničke postaje Gradići. U automobilu su petorica odraslih muškaraca, svi visoki i snažni, a do koji trenutak prije toga bilo ih je i šest. Onaj šesti je, nesretnik, ostao čekati na stanici.
Uz neskriveno divljenje posvećenosti tog šestog, ova petorica ne prestaju pričati. A tema je samo jedna. Samo odbojka. Za volanom je trener, uz njega i oko njega raspoređeni su igrači. Neki od njih i stariji od trenera, prekaljenog stratega s navršene 22 godine, nitko tu nikome ne persira, ali ni ne upada u riječ. Ideje se vrte, analize rade, pričaju i kako su se zagrijavali u hodniku dvorane, kako su im malo ta tri termina za trening na tjedan, smišljaju kako će pomoći predsjedniku kluba da plati suce, putovanja… I kako će pobijediti za vikend.
Jer, sve se čini da se otvara lijepa prilika da svi oni, svim okolnostima unatoč, nepuna dva mjeseca kasnije izbore ulazak u elitu, među najbolje u državi!
A to se, pogađate, i dogodilo. Klinac iz uvoda je Ivan Čičak, mladi Siščanin koji je u borbi za plasman u Superligu za odbojkaše bio najbolji napadač OK Gorice, momčadi čiji je trener 22-godišnji Gašpar Škorić-Budimir, momčadi koja je društvo najboljih klubova u Hrvatskoj izborila unatoč svim ovim slikama iz uvoda.
Da, oni su doista ulazak u Superligu izborili s tri treninga na tjedan! Zato se i zagrijavaju u hodniku dvorane, jer vremena definitivno nema za gubljenje… Njima je ponajbolji igrač doista 18-godišnji klinac, trener im stvarno ima samo 22 godine, a nitko od njih od odbojke ne zarađuje ni jednog jedinog centa. Što i čudi ako znaš da je OK Gorica u svemu tome uspjela sa, pazite sad, osam tisuća eura?! Ne mjesečno, osam tisuća eura za cijelu sezonu…
I kad je tako, naravno da je jedina opcija za prvo pitanje nešto u ovom stilu: Pa dobro, kako je to moguće??
– Ha, moguće je… Ako ima dovoljno ljubavi prema tome što radiš, ako dovoljno dobro radiš to što radiš, onda je moguće – kaže Marko Barunović, predsjednik OK Gorice, 43-godišnji Velikogoričanin kojeg možda znate i kao začetnika pub kviz scene u našem gradu, ali odbojka je u ovoj priči bez ikakve dvojbe najveća ljubav i stras.
Postojao je ranije OK Velika Gorica, koji se 2007. podijelio na dva djela, pa je nastala i OK Gorica. Ovaj prvi klub ugasio se 2010. godine, a godinu poslije bivši igrač Mladosti Marko Barunović došao je pojačati ovaj drugi klub, koji se mučio na svim razinama. Od 2017. Bara je na poziciji predsjednika, između ostaloga i zato što nitko drugi to nije želio biti. Devet godina kasnije, situacija je bitno drukčija nego tad.
– Kad sam preuzeo klub, zatekao sam šest seniora i šest kadeta. Malo po malo, korak po korak, uspjeli smo sve skupa nekako pokrenuti, a onda je taman došla korona i opet smo se vratili na početak – sjeća se Barunović, koji je baš u vrijeme korone klub doveo do premijernog nastupa u Superligi.
Međutim, ples je trajao samo jedno ljeto, velikim dijelom i zato što klub nije bio spreman za takav iskorak. Danas je, dojam je, kudikamo spremniji.
– Promijenilo se stvarno puno toga. Prije četiri godine bio sam, rekao bih, potpuno sam u svemu tome, a u posljednje četiri godine dečki u klubu su odrasli, pomažu puno oko svega, a neki su postali i treneri. Stvarno smo se bitno pomaknuli organizacijski, ali i po pitanju kvalitete rada u školi odbojke. U svim kategorijama smo redovni na državnim prvenstvima, posljednjih pet godina praktički nema završnice na kojoj nismo, a u posljednje dvije godine funkcionira i Gorica II, mlada momčad koja se natječe u trećem rangu – s razlogom je ponosan predsjednik Marko.
– Godinama sam to slagao koliko sam mogao i stigao uz posao, no za mene angažman u odbojci nikad nije imao cijenu. To jednostavno volim i želio sam davati sto posto u svakom trenutku, budući da smatram da se jedino tako nešto može napraviti – dodao je.
Velika Gorica, 14.02.2026. Prva liga-13.kolo: OK Gorica-MOK Čazma 3:0. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Odbojkaški klub Gorica, dakle, u novu superligašku avanturu ide bogatija za vrijedno iskustvo iz te prethodne epizode, ali tu prestaju sve priče o bogatstvu. A počinje ona priča o osam tisuća eura godišnje. Točno toliko, naime, ovaj klub dobije od Zajednice sportskih udruga, toliko je ovom klubu bilo dovoljno za, s obzirom na tu cifru, apsolutno senzacionalan uspjeh. I zato se sve one pozitivne emocije znaju pomiješati sa zabrinutošću…
– Je, emocije su baš pomiješane. Prevladava osjećaj sreće i zadovoljstva, ali s druge strane i znamo što nas čeka. Bili smo već prije četiri godine u Superligi, znamo koliko je to zahtjevno. I dosad smo putovali po cijeloj Hrvatskoj, tu se neće previše promijeniti, ali sad ćemo morati više ulagati u opremu, budući da ćemo biti i u televizijskim prijenosima, pa neke stvari treba dovesti na viši nivo, a skuplji su i suci, skuplje je sve… I s te strane, iskreno, baš se i ne veselim. Ali dobro, tu su naši gradski oci, tu je i naša Zajednica sportskih udruga, koja će svesrdno pomagati, kao i do sad – govori predsjednik Barunović.
Ako ne i više nego do sad, ubacujemo se s opaskom…
– Ako ne i više, naravno. Mi smo otišli na razinu više, a jedno vuče drugo, to tako ide…
Dok to izgovara, usne će se možda čak i raširiti u kiseli smiješak, jer svatko tko je ovdje primijetio dozu sarkazma, pazio je na satu.
– Uvjeti su, što se financija tiče, oduvijek bili minorni. Naša Zajednica broji nekih 55 članica, možda koju više ili manje, nisam ni siguran, ali znam da smo mi negdje 38. po visini prihoda. Evo, nemam problem reći da je tu riječ o osam tisuća eura godišnje. Znam da u gradu imamo nogometaše i rukometaše u najvišem rangu, možda i još nekoga, ali prilično sam siguran da nemamo 36 prvoligaša… Niti 36 klubova koji su na svim državnim prvenstvima, pogotovo u ekipnim sportovima – primjećuje Barunović.
A da se primijetiti i da odbojka u našem gradu nema status kakav bi možda trebala imati na temelju poveznica koje postoje…
– Ne znam koliko ljudi to znaju, ali velikogorički sport jedini trofej na seniorskoj razini ima iz odbojke, to je onaj Kup kojeg je osvojila Azena! Uz to, ni to ne zna previše ljudi, u Velikoj Gorici žive ili su živjeli ljudi čija imena nose hrvatski kupovi, Vinko Dobrić i Snježana Ušić sa svojom Sennom i curama, i Rade Malević, da ne pričam o Barbari i Vesni Jelić s roditeljima, pa sad i o kapetanu Mladosti Timofeju Žukovskom… Jako puno toga veže ovaj grad i odbojku, ali nikako da se to prepozna u punoj mjeri od strane Grada i Zajednice. Pogotovo kad pričamo o muškoj odbojci… Dobro, moram reći da nam je gradonačelnik Ačkar pomagao u doba kad smo igrali Superligu, bio je spreman pomoći kad god bismo ga zvali, a ja se nadam da će tako biti i dalje.
Bude li tako, bit će za nijansu lakše nastaviti ovaj put prema gore, koji je jedan od svojih vrhunaca doživio baš ove sezone. Kako je to moguće, da se vratimo na to pitanje, priča je od koje bi Ameri napravili jedan dobar sportski film, idealan za Netflix.
– Mislim da su naši treninzi dečkima bili zabavni, a zbog nedostatka vremena preskakao se onaj neobavezni dio, kojim se većina trenera bavi. U tih sat i pol saželi su se svi elementi, i tehnički i taktički, trener Gašpar Škorić-Budimir odradio je odličan posao, a za svaku utakmicu se odrađivala temeljita priprema. Znalo se tko što treba raditi, pazili smo na detalje, jako puno se razgovaralo i analiziralo, znamo doslovno svakog igrača u ovoj našoj ligi. Čak i kad igramo malu odbojku s djecom, pregledavamo utakmice suparnika, sve analiziramo čak i na toj razini, i na taj način tražimo prostor gdje bismo mogli osvajati poene – nudi ponešto odgovora prvi čovjek kluba.
I nije to baš cijele sezone izgledalo kao da će završiti ovako kako je završilo. Događali su se tu i usponi i padovi, bilo je i promjena i zaokreta.
– Počeli smo sezonu pobjedom protiv Rijeke II, da bi prvi dio sezone završili s učinkom od četiri pobjede i pet poraza, a usput smo i kao drugoligaš izborili osminu finala Kupa, u kojem smo igrali protiv Ribole Kaštela – ubacuje se u našu priču i mlađahni trener Gašpar Škorić-Budimir.
– Za drugu polusezonu dobro smo se pripremili, doveli i neka pojačanja, nekim igračima smo i zahvalili, malo pročistili svlačionicu, a dečki koji su ostali bili su željni rada. U drugi dio sezone krenuli smo sa četiri pobjede zaredom, a jedina dva poraza u cijeloj ovoj drugoj polusezoni doživjeli smo protiv osječkog Željezničara i Splita na domaćem terenu u pretposljednjem kolu. Dečki su fenomenalno radili, od prvog do zadnjeg, na čelu s kapetanom Matejem Šakotom, koji mi je bio i suigrač. Bilo je i nekih manjih iskakanja, trzavica koje smo brzo riješili, a nakon svega smo dobili izuzetno pozitivnu svlačionicu, ja bih rekao najbolju u državi. Svi smo se držali kao jedan, podizali se međusobno u teškim trenucima i, naravno, slavili zajedno kad se pobjeđivalo – sa smiješkom kaže trener.
Drugo mjesto u prvenstvu, vrijedno promocije, jer ispred je bila samo Mladost II, izborila je momčad u kojoj su i neki domaći dečki, poput ponajboljeg blokera lige Matije Klasnića i ponajboljeg libera lige Patrika Vidakovića, a tu su i neki igrači iz one prve superligaške epizode.
– Matija i Patrik su Goričani, dugi niz godina su u klubu, Gabrijel Cindrić, Karlo Pejić i ja u klubu smo od vremena kad se prvi put igrala Superliga, a imamo i nekoliko igrača iz Zagreba, kao i neke dečke koji su došli ovdje na studij, pa nas ima i iz Šibenika, Nuštra, Siska… Tin Devald je bio naš najbolji igrač, inače aktualni prvak Hrvatske u odbojci na pijesku – predstavlja kapetan Matej Šakota momčad koju predvodi.
– Svi smo se poznavali od ranije, neki smo i igrali zajedno, a tako smo i stvorili pravu momčad. Da nismo imali takvo zajedništvo, takvu energiju, siguran sam da bismo bili daleko od ovog drugog mjesta. A nije bilo lako stvoriti takvu kemiju u samo tri treninga tjedno, dapače… Nema tu vremena da se radi na nekim automatizmima, nemamo mogućnosti kakve imaju drugi klubovi, ali imali smo u svakoj utakmici bolju povezanost i veću želju za pobjedom. Neke utakmice koje su se lomile na lopti ili dvije, dobivali smo glavom više nego rukama i nogama – govori Šakota i nastavlja:
– Uz sve to, jako smo mlada momčad. Luka Mačvanin najstariji je s 29 godina, ja sam s 26 treći najstariji, a svi ostali su mladi igrači, od 2003. do 2007. godišnta. Evo, konkretno, najbolji napadač nam je 2007. godište… Većinom su dečki studenti, i to na ozbiljnim fakultetima poput FER-u, TVZ-u, FSB-u i sličnim, a neki od nas i rade, ima i školaraca… Ima nas, dakle, raznih dobi i raznih interesa, ali kad izađemo na teren, osjeća se to neko zajedništvo. Svi imamo isti cilj, u apsolutno svakoj utakmici želimo pobjedu, bez obzira na to tko je s druge strane mreže. Siguran sam da će ova momčad ostati na okupu, a uz još poneko kvalitetno pojačanje i još koji trening više tjedno, mogli bismo ozbiljno zapapriti i nekim protivnicima u Superligi.
Poneki trening više trebao bi biti realnost, jer u pogon je konačno puštena balon dvorana, valjda će se dogoditi i nekakav financijski pomak, ali ovi će se dečki i dalje prije svega držati zajedno. Kakvi god uvjeti i mogućnosti bili.
– Ove sezone svi su bili sjajni, vozili su jedni druge, skupljali smo se i po Zagrebu i Gorici, pa se pola sata prije treninga već krenuli zagrijavati. A zagrijavali smo se u hodniku dvorane zato da što bolje iskoristimo tih sat i pol u dvorani. Točnije, i manje od toga, budući da moramo prije svega postaviti teren, stupove i mrežu, tako da ispadne da nam ostane nešto više od sat vremena efektivnog treninga. U takvim uvjetima teško je biti veliki trener, s velikim planovima, jer u sat vremena moraš proći jako puno toga… – priča trener Škorić-Budimir vraćajući film na tek završenu sezonu.
– Svi se mi poznajemo od ranije, igrali smo i zajedno, i jedni protiv drugih. Često se družimo, pijemo kave, čujemo se, a u svim tim druženjima ne pričamo o izlascima, curama ili nečemu takvom, nego o odbojci. Jako puno razgovora odradi se na tim kavama, u vožnji do treninga, kad se skupimo, a pripreme i analize nikad ne staju. Zna biti dana kad me ujutro probudi poziv našeg predsjednika, pričamo i analiziramo, šaljemo si linkove, imamo i statističara Miću, koji nam pomaže, a mi gledamo snimke, videe, predstavljamo to igračima, pri čemu smo svjesni da ćemo doći do uspjeha i ako napravimo barem pola od zamišljenog posla.
Eto, to su problemi. Kako napraviti nešto praktički ni iz čega. A pare, kako kaže pjesma, nisu problem, jer para nikad nema…
– Baš to što ne živimo od odbojke i najbolje govori koliko volimo odbojku. Svi znamo što ovdje možemo dobiti, a to su super treninzi, kompetitivne utakmice, dobru ekipu i puno prijatelja. Svi smo mi prijatelji, svi se družimo, a pomažu i naše djevojke, koje su se uključile u vođenje klupskog Instagrama, budući da su one jače u tome. A na kraju, kad se sve oduzme i zbroji, nikome od nas nije žao uložiti sve što treba za uspjeh kluba. Naravno, ima tu i težih situacija, pogotovo kod mlađih igrača, bude i nervoze i bezvoljnosti, najviše nakon nekih poraza, ali bilo je fascinantno koliko smo se brzo vadili iz tih loših perioda. Ali i ti teži dani grade svakog od nas pojedinačno, a grade i momčad. Prošli smo već puno toga i zato smo sad na razini na kojoj jesmo – kaže kapetan Šakota.
Pojačanja se, dakle, ozbiljno planiraju, a u pregovorima se neće govoriti o ciframa, na stolu će biti neke druge teme.
– Ja volim reći da smo mi profesionalci za nula eura. Točnije, ovo što mi radimo je besplatni profesionalizam. Nažalost, tako je… Svi koji kod nas dolaze, znaju što će dobiti: dobru atmosferu, dobre treninge, vrhunske utakmice i mogućnost igranja Superlige. To svaki pravi sportaš sanja, nosi u sebi, teži za boljim. Dečki koje mislimo privući znaju, poznaju ljude u klubu, sve nas. Želja su nam mladi igrači koji bi došli na posudbu iz Mladosti, možda i juniori… U svakom slučaju, cilj nam je dovesti mlade igrače, dečke koji se žele dokazivati na najvišoj razini. Ako to budu domaći igrači, tim bolje, kao što je recimo Stjepan Sokol iz Kravarskog, koji trenutačno igra za Mladost II. Kad bismo njega uspjeli vratiti, bio bi to velik uspjeh – ističe predsjednik Barunović, dodajući još i jednu anegdotu, vic, životnu mudrost, što li već…
– Stalno mi se vrti po glavi kako je jedan stari trener nedavno meni i Gašparu objasnio što je odbojka. Danima sam razmišljao o tome što je on nazvao vicem, a za mene je to mudrost. Kaže da su nogometaše pitali što imaju, a oni su rekli da imaju novac i aute. Kad su pitali košarkaše što imaju, rekli su da imaju novac i najljepše žene. Kad su pitali odbojkaše što imaju, rekli su da imaju odbojku… Tako je i s nama. Jednostavno smo ludi za tim, potpuno smo u tome, s time se budimo i idemo spavati. Pogotovo kad vodiš cijelu priču, kad imaš odgovornost prema tim mladim ljudima.
Mlad je, ako ste zaboravili, i trener. Mlad i lud u najboljem mogućem smislu.
– Kad pričamo o toj sljedećoj sezoni, predsjednik je tu da bude realan i da kaže da je cilj opstanak, a ja sam trener i moje je da budem lud i ambiciozan. I zato ću reći da ciljamo doigravanje. Pa neka završimo negdje između toga… Mislim da imamo zdravu podlogu, da ciljamo igrače iz jako dobre generacije, 2005. godište i mlađe, a s takvim klincima, željnima rada, uz seniore koje imamo, vjerujem da ni doigravanje nije toliko neostvariva ambicija – zaključio je ovo posebno odbojkaško druženje Gašpar Škorić-Budimir.
Priča je zaista filmska, nevjerojatna, a s ovakvim likovima bi i snimanje nastavka ovoga filma moglo imati ozbiljan smisao. Samo za vas, stiže blockbuster pod radnim nazivom “Profesionalni amateri i njihovih nula eura 2″…
Priča iz kvarta
Najbolji sportaš Hrvatske: ‘Puška je moja sudbina! A supruga ima pitanja…’
Josip Glasnović proglašen je za najboljeg sportaša Hrvatske za 2025., a gostujući u serijalu “Sport Zagrebačke županije” otkrio je kako se zaljubio u streljaštvo, kako je iz Dubrave otišao u Jasku, kakve veze supruga ima s uspjesima…
-
Vijestiprije 4 danaMama Marina otkriva kako izgleda život s osmero djece? “Peremo tri veš mašine dnevno, a u kući je uvijek kreativan nered”
-
Sportprije 5 danaSuze pokraj igrališta: HNK Gorica iznenadila navijača za rođendan
-
Vijestiprije 3 danaDva sata besplatnih pregleda u Domu zdravlja – mjeri se tlak i šećer, dijele se savjeti
-
HOTNEWSprije 2 danaPredstavljena knjiga Ljiljane Haidar Diab: ‘Velika Gorica nije bila stanica na karti’