Prošla su već gotovo dva mjeseca otkad je Ivan Prelec (37) završio svoj mandat u ulozi “danskog kraljevića” i ponovno postao – dečko iz Kurilovca! Duge dvije i pol godine, još tamo od ožujka 2022., mladi velikogorički trener bio je na klupi danskog prvoligaša Vejlea, a sad je opet doma. A doma je, zna se odavno, najljepše…

– Iskreno, prvih mjesec dana pokušavao sam uloviti ritam normalnog obiteljskog života, od razvoženja cura na razne aktivnosti pa na dalje. I tu moram još jednom odati priznanje mojoj supruzi Mateji. Ona je žena, majka i kraljica u svakom smislu tog izraza, jer kad vidim koliko je tu obaveza oko cura, od škole do izvanškolskih aktivnosti, koliko je teško sve to uopće pohvatati, trčati s jednog mjesta na drugo, i to sve sama… Ja sam se trudio pomoći što više mogu, provesti što više kvalitetnog vremena sa svojim curama, a istovremeno sam želio i vidjeti što više prijatelja, nadoknaditi ono vrijeme koje smo propustili – započinje Prelec svoju analizu trenerske varijante međuprostora, odnosno razdoblja između dva posla.

– Tih prvih mjesec dana stvarnom sam bio u tom nekom međuprostoru, ali sad se osjećam puno mirnije i stabilnije, mogu reći da sam počeo istinski uživati i biti prisutan u svakom trenutku. Naravno, posao kojim se bavim takav je da tu ima i puno razgovora, što video pozivima, što uživo, sve to odrađujem, a uspio sam u međuvremenu biti i sa suprugom u Londonu – otkrio je Prela.

Na Otok je otputovao jer se napokon otvorila prilika da prihvati poziv koji je dugo bio na stolu.

– Prihvatio sam poziv trener Brentforda Thomasa Franka i njegova pomoćnika Clausa Norgaarda da ih posjetim na nekoliko dana. Upoznali smo se u vrijeme kad sam bio u finalu izbora za trenera njihove B momčadi i ostali u kontaktu, već više puta su me zvali da dođem. I bilo je to jako dobro iskustvo za mene, vrlo edukativno. Otvorili su mi sva vrata, bio sam prisutan na svim treninzima, svim sastancima, i momčadskim i trenerskim. I slobodno vrijeme provodili smo uz ručak, večeru, sa svima njima mogao sam razgovarati i o neformalnim temama. Jako korisno – prepričava Ivan, koji je u svemu tome mislio i na suprugu.

– Posložili smo to tako da sam ja otprilike do 16 sati bio gotov, u tom razdoblju je ona odrađivala svoj posao, na laptopu u hotelu, a nakon toga smo zajedno obilazili grad. Dobro smo spojili privatno i poslovno!

Uživa u ovim trenucima s obitelji maksimalno, teško ga je dobiti i na kavu negdje u gradu, jer prioriteti su jasni. Uostalom, predugo je bio razdvojen od žene i njihovih dviju kćeri.

– To je zapravo najteži dio u cijeloj priči. Često stavljam Mateju, dede i bake u prvi plan, jer to razumjeti, pa još i biti prava podrška, iznimno je zahtjevno. Nije mi lako biti daleko, dolaziti navečer doma i na video pozivu si gledati djecu… Ali viđamo se, dolaze me posjetiti gdje god da jesam, tijekom ljeta zajedno budemo i više od mjesec dana, a to su uvijek bili i najljepši trenuci. Ali dobro, tako mora biti, budući da nismo željeli seliti cijelu obitelj sa mnom, mislimo da je djeci važno imati svoju bazu u ovoj fazi života, biti okružen obitelji i prijateljima, da ih ne mičemo iz škole u školu. Trenerski posao je jako nestabilan i nikad ne znaš koliko ćeš negdje ostati. Evo, ja sam u Vejleu mogao ostati dva mjeseca, a na kraju sam ostao dvije i pol godine. Tanka je tu granica, nema garancije – govori Prela.

A kad pogleda unatrag na te dvije i pol godine…

– Ponosan sam! Nije lako doći sa svojim stožerom u stranu zemlju, u drukčiju kulturu, gdje je tržište dosta zatvoreno za strance, koji su pod povećalom od prvog dana, stalno im se traži krivi korak. Na kraju smo uspjeli ostaviti jako dobar dojam, i to ne samo u klubu, nego općenito u danskom i skandinavskom nogometu. Bilo je izuzetno zahtjevno, izazovno, na više momenata i frustrirajuće. Bili smo u klubu koji je tradicionalno velik, ima veliku bazu navijača i bogatu povijest, ali u trenutku kad smo mi došli klub je ušao u razdoblje teške financijske stagnacije. U najmanju ruku – priča Prelec i nastavlja:

– Uspjeli smo ispuniti sve rezultatske ciljeve stavljene pred nas. U drugoj ligi prvaci smo postali tako što smo bili prvi od prvog do zadnjega kola, što tamo nije nimalo lako. Ta liga je jako konkurentna, često se klubovima koji ispadnu i žele se odmah vratiti nazad dogodi da završe peti ili sedmi! Mi smo bili superiorni, vratili se u Superligu i tu se našli pred izazovom koji je izgledao velik kao planina.

Danski nogomet vrlo je konkurentan, a kadar koji su Prelec i njegovi pomoćnici Cico Grlić i Mario Škrablin imali to baš i nije bio. Barem na papiru.

– Tamo je od 12 klubova u ligi njih deset i pol financijski vrlo stabilno, ulažu za naše pojmove velik novac. Primjerice, Horsens je kao drugoligaš ovo ljeto potrošio 4,5 milijuna eura na pojačanja, a mi u cijele ovdje dvije i pol godine nismo ukupno potrošili ni 200 tisuća… A kad je tako, to je jako izazovno. Trebalo je tražiti nove načine s momčadi koja je bila karakterna, u tom smislu dobro posložena, ali bio je evidentan manjak kvalitete u odnosu na ostale momčadi u ligi. Morali smo smišljati načine kako doći do ostanka, a na kraju smo završili deveti, što znači da smo čak i prebacili cilj. A mogli smo, da smo pobijedili u zadnjem kolu, završiti sedmi doći i do utakmice za plasman u Konferencijsku ligu. Ali dobro, da se to i dogodilo, možda ne bi bilo ni zdravo za klub – misli Ivan, dodajući kako je u svemu tome bilo prostora i za mlade igrače.

– Pozitivno je to što smo u te dvije i pol godine dobili petoricu igrača iz akademije, svi su bili standardni prvotimci, a ukupno je 16 igrača iz klupske škole dobilo priliku u tom razdoblju. Njih petorica su je iskoristili, a mi smo donijeli dodatnu vrijednost momčadi, jer oni su sad i mladi reprezentativci, a jedan od njih postao je i kapetan Vejlea, kao i U-21 reprezentacije.

Ukupno gledajući, danska avantura se može bez problema nazvati uspješnom.

– Iako Vejle nije jaka akademija u danskom nogometu, uspjeli smo promovirati sve te igrače, imali smo i rezultat, a uspjeli smo i promovirati pojedince, budući da smo prošle godine imali najbolje strijelca i najboljega golmana lige, na transferima zaradili novac, a imali smo i treću najbolju obranu lige, što nam je i bilo temelj uspjeha. Iako, nije sve tu ni stvar rada, neke stvari su nam se i poklopile, jer u najvažnijem trenutku, u zadnjih deset kola, skupili smo najviše bodova, što nam je i osiguralo ostanak – zaključuje priču o prošloj sezoni Prelec.

Toliko iscrpljujućoj sezoni da je jednostavno došlo do nedostatka benzina u tanku…

– Došlo je do enormne potrošnje, a s time i do zasićenja, i kod mene i kod suradnika u stožeru. U klubu se ništa nije promijenilo po pitanju upravljačke strukture, a još smo i ostali bez petorice vitalnih igrača iz prošle sezone. Nismo ih uspjeli na pravi način zamijeniti, a kad sam vidio da se ništa ni neće promijeniti, postao sam svjestan da će ova sezona biti još i puno teža od prošle. Drugi klubovi su povećali budžete, troše više, i razlika postaje sve veća – ističe Prelec i odmah nastavlja:

– Međutim, nije stvar samo toga, stvar je i u mojoj energiji. Potrošio sam se, trebao mi je neki impuls od strane kluba, a kad se on nije dogodio, shvatio sam da više nisam dobar za tu momčad. Nisam više bio na istoj razini, a negativni rezultati na početku sezone samo su pogoršali stvari. U statističkoj kategoriji očekivani bodovi mi smo bili na iznad šest bodova, a mi izgubili svih devet utakmica. Sve se okretalo kontra nas, ali vjerujem da sam ja imao energiju kakvu sam imao ranije, možda bi se i to promijenilo. Budući da to nisam osjetio, i treći put sam otišao vlasnicima kluba i rekao im da se moramo razići, da ovo više nije dobro ni za mene ni za klub.

Međutim, ljudi koji vode sportsku politiku kluba nisu to vidjeli na taj način.

– Oni za to nisu željeli ni čuti, kao ni nakon petog ni nakon sedmog poraza… To je neka vrsta presedana u nogometu, ali ja sam ljude nakon devet poraza morao doslovno nagovarati da se rastanemo! Znam da to zvuči čudno i nerealno, ali tako je bilo. Klupski CEO objasnio mi je to ovako: ‘Ti si u ove dvije i pol godine ostvario sve rezultatske ciljeve, s nikad manje ulaganja iz kluba, promovirao si mlade igrače, povećao vrijednost onima koji su bili tu, napravili smo transfere koji su nam osigurali financijsku stabilnost… I pod cijenu da ispadnemo, sad bi ti dao ugovor na još pet godina!’ – prepričava Prelec i skromno dodaje:

– Kad to tako ispričam, uvijek kažem da sam svjestan da će ljudi misliti da lažem. I to je u redu, razumijem to. U svakom slučaju, drago mi je što sam prošao takvo iskustvo, unatoč svim poteškoćama na putu, uvijek ću imati samo pozitivne uspomene na ovo razdoblje.

Trenerska karijera Ivana Preleca ove je godine postala punoljetna, jer počeo je još davno, na izmaku tinejdžerskih godina. Prošao je škole Radnika i Udarnika, zatim godinama bio u Dinamovoj akademiji, pa preuzeo Goricu i uveo je u prvu ligu u proljeće 2018. Nakon toga se otisnuo u poljsku Legiju, a zatim vodio pulsku Istru, Dinamo II i na kraju Vejle. Proslava punoljetnosti dobar je povod za pogled unatrag…

– Da, krenuo sam sa samo 19, tako da sam već stvarno dugo u ovom poslu. Kad gledam u prošlost, reći ću da sam apsolutno griješio, donosio odluke koje se nisu pokazale dobrima, i u radu i u nekim izborima, ali ne predbacujem si ništa. Tko radi, taj i griješi, a puno bolji i pametniji od mene kažu da se iskustvo ne može kupiti. Ono se može samo steći, to je proces koji ne prestaje cijeli život, tako to i doživljavam. Sretan sam zbog svega što sam prošao, počevši od prvih godina, kad mi je puno pomagao moj prijatelj i kolega Dean Klafurić, pa sve da danas – analizira Prelec, uz dodatak:

– Kao trener sam apsolutno vodio sve kategorije, od šestogodišnjaka do juniora, od druge momčadi Dinama do ženskog nogometa… U seniorskom nogometu radio sam s klubovima koji su se borili za vrh, uspjeli smo osvojiti drugi rang i u Hrvatskoj i u Danskoj, a imao sam i situaciju borbe za ostanak u Istri i Vejleu. I sva ta iskustva, koliko god bila teška i izazovna, grade nas kao osobe i trenere. I zato sam ponosan na put koji sam prošao.

Na svakoj od tih postaja učio je nešto novo, otvarao vlastite obzore, i zato je danas pozvan uspoređivati inozemstvo i domaći nogometni svijet.

– Postoje očigledne razlike u načinu poimanja nogometa, razvoja, vizije i strategije kluba, jer to nama u Hrvatskoj fali. Klubovi nemaju jasnu strategiju, ne analiziraju gdje se nalaze i ne određuju smjer u kojem žele ići. Da, uz kavu će reći ‘mi želimo u Europu’, ali ne razmišlja se o tome koji su koraci koji će dovesti do toga, jesu li spremni ulagati, biti sustavni u tome bez obzira na ishod nedjeljne utakmice.

– Puno su mi u tom smislu pomogla iskustva iz Brentforda, kroz razgovore koje sam vodio kao kandidat za trenera njihove B momčadi. Tu sam shvatio kolika je snaga kluba kad drži svoju liniju. Oni su godinama pokušavali ući u Premiership, stalno bili tu, na rubu, igrali kvalifikacije, ali nisu odustajali od svoga puta, svoje vizije, svojih ljudi. Kad su konačno uspjeli ući u Premiershipu, u njemu su već godinama super stabilan klub, a to je jedan od mnogih pokazatelja. Daj dio, stvaranje te radne kulture unutar kluba, bitno se razlikuje kod nas i u inozemstvu.

Ima tu, jasno, i objektivnih okolnosti koje utječu na takve razlike.

– Naravno, to se veže na financijsku stabilnost kluba, što je kod nas problem. Lako je kritizirati ljude koji vode klubove, jer kad nemaš stabilnost, ovisiš o tome hoćeš li preživjeti tu sezonu. Puno je teže nešto planirati i biti sustava kad nikad nisi siguran hoćeš li imati novac potreban za osnovno funkcioniranje, a to se manifestira i na trenerski posao. Ovdje treneri doslovno traju četiri tjedna, stoji ona koja kaže da je svaki trener u svakom trenutku četiri utakmice daleko od otkaza. To je tako i moramo to prihvatiti, znati da je pri dolasku u neki klub važno što i kako želiš raditi, ali i biti svjestan da ovisiš o rezultatu. To tako i mora biti, rezultat mora biti važan, ali ja mislim da ne smije jedino rezultat biti važan. Uostalom, rezultat se može gledati na uzorku od četiri, ali i 24 utakmice.

U tom smislu, drukčije se osjećaš kao trener u Hrvatskoj i, primjerice, Danskoj.

– Kad dođeš u takvu sredinu, shvatiš što znači biti trener. Baviš se isključivo svojim poslom, ne opterećuješ se stvarima sa strane, a to znači da se osjećaš kao gospodin trener. Imaš sve što ti je potrebno, tu si da se baviš nogometom. Kod nas je to malo drukčije, tu se baviš i terenom, i kišom, i svime drugim, a tamo toga nema. Evo, u Vejleu smo imali svoj “Club house”, tu smo na jednome mjestu imali i liječnike, i teretanu, i sobe za odmor, i sobe za sastanke, svatko od trenera svoj ured… Tu dolaziš ujutro u klub, zajedno doručkuješ, pa krećeš u proces kroz sastanke i individualne programe koje igrači odrađuju, pa vani na terenu. Nakon toga dodatni individualni rad, pa novi sastanci, nakon toga i zajednički ručak, a organizirali smo i da si igrači ponesu večeru, kako bismo imali kontrolu nad sva tri obroka. Mario Škrablin bio je u komunikaciji s team managerom i kuharicom, s njom je dogovarao menije, a to su sve stvari koje su vrlo bitne.

Nakon što je sve to prošao, nije iznenađujuće što je Prelec odlučio pokušati ostati u takvom svijetu i u budućnosti.

– Uvijek kažem ‘kaži Bogu kakav imaš plan ako ga želiš nasmijati’. Jako je teško imati plan u ovom poslu, nikad ne znaš što sutra nosi, ali imati ambiciju, želju, svoj put i cilj, svakako je dobro. Ja to imam, a u ovom trenutku želja i cilj su ostati u ozbiljnijem europskom nogometu. Naravno da ima tu ponuda sa svih strana svijeta, s raznih razina nogometa i posla, pa tako i iz zemalja koje su financijski izdašnije, ali bi nogometni razvoj bio slabiji. U ovom trenutku sam orijentiran na ozbiljnije europske lige, vjerujem da bih na toj razini mogao dobiti šansu. Sve razgovore koje obavljam i komunikacije s klubova svodim na one za koje mislim da su mi dobar sljedeći korak u trenerskom razvoju – kaže Prelec.

Na tom sljedećem poslu, gdje god se on dogodio, neće imati pri ruci dugogodišnjeg suradnika Damira Cicu Grlića.

– Mogao bih pisati knjige u našim druženjima, poslu… Prije svega smo prijatelji, ali smo i kolege. Uvijek ističem da moramo strogo razdvajati posao od prijateljstva, u prvom redu bitno je da smo kvalitetni kao ljudi, a nakon toga i dobri u onome što radimo. Ako je tako, imamo dobar preduvjet za kvalitetan zajednički posao, ako znamo razdvojiti ta dva svijeta, mora biti dobro. Tako je bilo i sa Cicom, no on je došao do zaključka da mu je prezahtjevno biti u obitelji. Dečki mu odrastaju, želi biti uz njih, a nogometom se može baviti i u Hrvatskoj. Fokusiran je na obitelj, ja to poštujem, koliko god mi je žao što više nećemo raditi zajedno. Nije mi to bio ni šok, jer o tome smo već razgovarali ranije. On se nadao da ću se okrenuti hrvatskom tržištu, a ja imam cilj raditi u inozemstvu, ako je moguće u nekoj od ozbiljnih liga. I tako je pao dogovor da će nam se razdvojiti putevi – uz dozu sjete kaže Prelec, svjestan kakvog suradnika gubi.

– Kad radiš vani, izuzetno je bitno da uz sebe imaš osobu koja ti može donijeti dodatnu vrijednost u radu, a isto tako i čovjeka s kojim možeš provesti privatno vrijeme, budući da nemaš obitelj. Cico je čovjek od povjerenja, spojio je kvalitetu rada, lojalnost i prijateljstvo, a isto vrijedi i za Marija Škrablina i Luku Krklješa. To su najvrjednije stvari u ovom poslu. Uvijek možeš naći kolege s kojim ćeš raditi, ali imati čovjek koji je cijeli paket u tom smislu pravo je bogatstvo. Ja sam to imao u Cici, Mariju i Krkiju, ponosan sam na sve što smo zajedno prošli, a prošli smo puno toga, od Gorice, preko Istre, Dinama II, sve do Vejlea… Cico će ići u svoju solo priču, bit ću stalno uz njega i pomagati mu koliko mogu, pratit ću ga s veseljem i bit ćemo si međusobna podrška. Kao što je i s Klafom, s kojim sam u dnevnoj komunikaciji. Radili mi skupa ili ne, to se neće mijenjati, ipak smo mi prijatelji, obiteljski smo vezani, kumovi smo… Zapravo ne osjećaj kao da nije tu, ali svakako će nedostajati u poslu. Ali dobro, ne dao Bog većeg zla. Bitno da smo živi i zdravi, da smo prijatelji, sve drugo je sporedno.

Ivan Prelec u svojoj je prvoj seniorskoj sezoni kao trener uveo HNK Goricu u prvu ligu… Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Nije ova kava na Galženici mogla proći bez da se spomene i naša HNK Gorica, pa smo krenuli pogledati u budućnost.

– Moram se vratiti u prošlost da bih pričao o budućnosti. Ono što rade u HNK Gorici nije nimalo lako. Veliki respekt zaslužuju svi ljudi u klubu, na čelu s predsjednikom Črnkom. Kad je Gorica ušla u prvu ligu, također su tu bili investitori, a bio je tu i čovjek koji se izravno bavio sportskom politikom, što ja smatram ključnim. Važno je imati čovjeka koji je u komunikaciji, odnosno koji je poveznica između ljudi koji daju novac, čelnih ljudi kluba te trenera i momčadi. Ta je pozicija krucijalna – vjeruje Prelec, pa nastavlja:

– Gorica je imala određenu financijsku stabilnost, kao i dobro posložen sustav rada, i zato je nakon ulaska u prvu ligu i bila uspješnija i stabilnija od mnogih drugih koji su ulazili iz druge lige. Gorica je doživjela i uzlet, a onda se nažalost dogodio odlazak sportskog direktora i investitora… Nije bilo lako sve to pokriti i klub je ušao u fazu stagnacije u posljednje dvije ili tri godine. To bih ja najviše vezao s pitanjem financija, ali i sa samim procesom. Mora biti jasno određeno tko je za što zadužen.

Novi investitor stiže, trebao bi se u bliskoj budućnosti pretvoriti i u vlasnika kluba, a to bi moralo značiti napredak.

– Sretan sam zbog tih vijesti jer vjerujem da je ulazak investitora bio neophodan. Nadam se da će se, osim financijske injekcije i redovnog priljeva novca, dogoditi i ta organizacijska stabilnost. Ako se pronađu pravi ljudi za te ključne pozicije, vjerujem da će Gorica nakon ove faze stagnacije, čak i pada, ići prema stabilizaciji, nakon toga nadam se i prema novom uzletu. Tu, naravno, pričamo o procesu od nekih četiri-pet godina. Velika Gorica kao grad zaslužuje prvoligaša apsolutno, jer zaista je lijepo imati velike utakmice i pun stadion u našem gradu, poput onih s Dinamom i Hajdukom – zaključuje ovaj dio priče Ivan.

Foto: Gospon Slikar Weddings

Još je samo preostalo okrenuti se onom najvažnijem. Turopoljsko srce, humanitarni projekt čiji je ideji začetnik i jedan od glavnih kreatora, dogodit će se i ove godine.

– Hvala na pitanju, pripreme idu standardno dobro! Prošlih godina sam bio u turbulencijama u Vejleu i nisam se stigao previše time baviti, ali sad smo sve na vrijeme dogovorili. Aukcijska večer bit će 14. prosinca u Ozirisu, malo manjem prostoru od Stotke, koja se preuređuje, što će donijeti i možda malo više domaćoj atmosferi. Dresove smo pribavili, iskoristili smo ovo okupljanje reprezentacije da ih sve skupimo, tako da ćemo biti spremni. Tjedan dana kasnije igrat će se turnir, dakle 21. prosinca – najavio je Prela, pa završio naše druženje nabrajanjem svih koji sudjeluju u Turopoljskom srcu.

– Nindža, Japa, Deki, Albi, Dajo, Suča, Cico… Svi radimo, pripremamo se punom parom i vjerujem da će to biti na razini prethodnih godina!

A kad i to prođe, polako će doći vrijeme i za novi trenerski angažman Ivana Preleca. Određenu reputaciju u europskim okvirima već ima, bit će jako zanimljivo vidjeti što će se otvoriti kao prva sljedeća prilika…