Iskreno, postojala je ozbiljna dvojba. Prisjećati se ili ne. Evocirati ružne uspomene ili se praviti kao da je 29. prosinca samo jedan običan zimski dan. Zabilježiti godišnjicu dana koji će, kakav god bio, ući u povijesne knjige i još dugo neće biti zaboravljen ili jednostavno prešutjeti…

Jer kako su nam god prošli ovi blagdanski dani, u epidemiološkoj situaciji neprikladnom druženju s bližnjima i “izljevu svinjetine u mozak” ili u borbi s uvijek aktualnom koronom u svijetu psihički ubojite samoizolacije, sasvim sigurno su ljepši i ugodniji nego lanjski. Počevši od 28. prosinca u rano jutro, kad je prvi put opasno zatreslo, pa zatim i prije točno godinu dana, 29. prosinca točno u 12:19 sati, a onda i serijom koja je slijedila u danima potom, trenuci su to koji kod mnogih lede krv u žilama.

I mnogi od vas možda su danas i pogledavali na sat, čekali da prođe tih kobnih 12:19, čisto da smo na sigurnom… Neće, naravno, opet udariti baš u istom trenutku, valjda neće, ma nemoguće da hoće, ali opet je dobro da prođe ta zlokobna minuta zlokobnog datuma od lani… I da još za milimetar izliječimo svatko svoj privatni potresni PTSP, koji kod mnogih neosporno postoji. Jer toga dana, prije točno godinu dana, nestalo je i struje, nije se vraćala sve do mraka, mnoge je to ostavilo i bez grijanja, što baš i nije neka kombinacija na dan kad se opali razoran potres.

I već istoga dana krenule su se zbrajati štete, provjeravati kod bližnjih je li sve ostalo čitavo, a u danima i tjednima koji su slijedili došli smo do velikih cifri, ogromnih, u skladu s razinom prirodne katastrofe koja nas je zadesila. I koja nam je donijela cijelu gomilu tužnih ljudskih sudbina. Onih čiji su članovi obitelji nastradali, onih koji su ostali bez svojih domova, pronašavši spas u kontejnerskim naseljima ili uz pomoć prijatelja i obitelji.

Foto: Zagrebačka županija

I već je tog prvog dana, užasnog i traumatičnog, počela tinjati nada kod svih tih ljudi.

– Dobro je, obnovit će nam domove i vratit ćemo se kući…

Godinu dana poslije, točno godinu poslije, još nije došlo to vrijeme. Ni izbliza. Obnova, točnije, nije još ni krenula, zapetljala se u mrežu birokracije i zakona, starih i novih, vode se razgovori na najvišem nivou. A za to vrijeme svi oni ljudi – sretan im Božić i nova godina – i dalje čame u kontejnerima, provode blagdane u najskromnijem mogućem obliku. Onako kako to i rade nesretnici koji su ostali bez svega, s razlogom ogorčeni na birokraciju, zakone i razgovore na najvišem nivou.

Velika Gorica i naš kraj također je ozbiljno osjetio ovaj potres, i ovdje su štete bile značajne. Kadrovi crkve Uzvišenja Svetog Križa u Kravarskom postali su viralni tih dana, jer šteta je bila takva da je crkva ubrzo i srušena. Toranj je nastradao i na crkvi Navještenja Blažene Djevice Marije, ali i na mnogim drugim vjerskim objektima, kao i na školama i školskim dvoranama. Službe su nabrojale ukupno 645 slučajeva zabilježene štete, 68 objekata sa žutim naljepnicama, a 28 obitelji već je toga istoga dana spas potražilo u hotelu.

15.03.2021., Kravarsko – Zapoceli su radovi na uklanjanju crkve Uzvisenja Sv. Kriza Kravarsko urusenoj uslijed potresa 29. prosinca 2020. Photo: Marin Tironi/PIXSELL

Sve će to ostati zapisano kao ružna strana jedne istinske prirodne katastrofe, ali barem je ono što je slijedilo vratilo vjeru u ljude, u humanost. Mnogi su se aktivirali na najpogođenijim područjima, ponudili svoju pomoć, a velikogorički humanitarci u više su akcija pokazali veliko srce.

I ako se nečega treba sjetiti točno godinu dana poslije, možda je najbolje sjetiti se toga. Zajedništva, ljubavi, brige jednih za druge. Kao nikad prije naši sugrađani su, uostalom kao i cijela Hrvatska, pokazali da su u najtežim trenucima uvijek jedni uz druge, da su spremni žrtvovati se kako bi pomogli bližnjima, bez obzira dolazili oni iz Kravarskog, s Majskih Poljana, iz Petrinje ili iz, recimo, Ulice Slavka Kolara.

Ako je tako, sretna vam godišnjica…