Povežite se s nama

HOTNEWS

Damir Milinović: Volio bih sa Goricom odigrati I HNL

Objavljeno

na

Slika prva, utakmica između Gorice i Cibalije: gostujući trener Damir Milinović u klupskim prostorijama pozdravlja oružare Gorice, spremačice, šali se s njima, osmjesi su od uha do uha… Slika druga, nekoliko dana poslije: Damir Milinović sjedi u istim tim prostorijama, samo kat više, predstavljaju ga kao novog trenera Gorice. I opet osmjesi od uha do uha, drago je i oružarima i čistačicama, a posebno predsjedniku kluba Nenadu Črnku.
Rekao sam i tad, na toj konferenciji za novinare, da sam se s Goricom i gospodinom Črnkom nakon prvog mandata, u kojem je nedostajalo sportske sreće, rastao kao prijatelj. Tako doista i je, a kao prijatelj sam se i vratio. Uostalom, i naši pregovori o povratku bili su vrlo ležerni, u prijateljskom tonu, nije tu bilo previše pregovaranja, a ni nagovaranja. Znamo mi sve jedni o drugima, što i koliko možemo, a kad je tako, nije se teško dogovoriti – kaže Damir Milinović (42), rođeni Riječanin, legenda Rijeke, bivši reprezentativac, a danas trener koji je na poseban način povezan s Velikom Goricom.
Prošlo je točno 1019 dana između njegova odlaska i ponovnog dolaska. Puno vremena u životu jednog kluba, ali i jednog trenera. Milinović je u međuvremenu vodio Novigrad i Cibaliju, a Gorica je…
– Napredovala! – ističe Milinović pa nastavlja:
– Gledajte, već godinama se zna da je Gorica jedan stabilan drugoligaš, uredan i posložen u svakom smislu. Momčad se stalno borila za vrh, bila na rubu tog famoznog ulaska u prvu ligu, borila se uvjetima i protivnicima… Sve sam to znao i pratio, a kad sam se sad vratio, dočekao me još bolji klub. Na svim razinama bolji, od uvjeta za rad kroz teren s umjetnom travom, puno je više tu i zaposlenih, klupske prostorije su uređene, sve izgleda doista reprezentativno.
U prvome mandatu, govorio je to uvijek i predsjednik Črnko, Milinović je radio sjajno, ali splet nesretnih okolnosti doveo je do toga da rezultati nisu bili očekivani. I dogodio se rastanak. Valjda je i sudbina tako htjela, možda je tako završilo samo da bi Milinović ostao zapamćen pa se vratio kao još bolji i iskusniji trener. I krenulo je sjajno, u prve tri utakmice Gorica je uzela sedam od mogućih devet bodova, čini se da se situacija ovoga puta kreće u pravom smjeru.
Da, šteta je što smo kasnije nanizali tri gostujuća poraza (Lučko, Rudeš, Sesvete), no kod kuće smo pobijedili Segestu i Dragovoljac, pa se sve na kraju kompenziralo, a 14 bodova iz 9 kola u konačnici ispunilo planove – uzdahnuo je Milinović pa se okrenuo budućnosti:
– Prvi i osnovni cilj ove momčadi je ne ispasti iz lige, odnosno izbjeći sve eventualne stresne situacije oko borbe za ostanak u ligi. Međutim, ja kao sportaš, kao trener, uvijek želim osvojiti što više bodova, svakoga pobijediti i tako ću se ponašati. I predsjednik mi je rekao: ‘Ako momčad napravi rezultat, ja sam prvi koji joj neće stajati na putu da dobije ono što je zaslužila’. Čuo sam da će ukinuti i tu odredbu o reflektorima, da oni više neće biti uvjet, a to bi štošta moglo promijeniti.

Štrok dvaput suigrač, a danas mu je “šef”
Momčad koju vodi slagali su bivši trener Dražen Biškup i također bivši sportski direktor Igor Čalo, no uvijek je tako kad dođeš negdje usred sezone.
– Nezahvalno je govoriti o prethodniku, pogotovo jer se poznajem i s Biškupom i s Čalom, u jako smo dobrim odnosima. Siguran sam da su napravili najbolje što su mogli, u to ne sumnjam, no moje je mišljenje da su nam nedostajali braniči, jedan pravi napadač, ali i jedan ‘špilmaher’, netko poput Hrvoja Štroka, samo mlađi i malo brži, agilniji. Puno smo uspjeli napraviti u posljednjih mjesec dana, vratili Perića i Labudovića, doveli Mitrovića  – priča Milinović.
S Hrvojem Štrokom, najiskusnijim igračem u goričkoj svlačionici, njegov današnji trener igrao je i u Zagrebu i u Dinamu. Zna to ponekad biti i problem, kad suigrač postane šef.
– U slučajevima kad igrač to zloupotrebljava, definitivno može biti problem. Međutim, u slučaju Hrvoja Štroka tih problema nema ni na vidiku. Ako je igrač profesionalac, a on to svakako jest, sve ide kao po špagi. Puno s njim razgovaram, čak se i dogovaramo neke sitnice, pomaže mladim igračima i to zaista funkcionira jako dobro. Znate, on vam je svugdje gdje je bio funkcionirao kao dobri duh te momčadi, iznimno pošten i korektan dečko s kojim je užitak raditi. Tako je i ovdje, u Gorici – hvali svog igrača trener Damir.
Gledajući sa strane, ne djeluje kao galamdžija, trenerski diktator, više kao trener-prijatelj.
– I dok sam bio igrač, uvijek sam volio trenere koji se znaju našaliti, kojima se uvijek možeš normalno obratiti, pa takav pokušavam biti i ja. Šalim se i ja s igračima, razgovaram s njima i o stvarima izvan nogometa, znamo i popiti piće zajedno, ali granica se zna. Točno znam u kojem trenutku se dignuti s tog pića, maknuti se u stranu, pustiti igrače da se opuste, a isto tako i oni znaju da se, kad je riječ o poslu, na svakom treningu i svakoj utakmici red mora znati. Tako nekako gledam na to, igračima se treba približiti, ali istovremeno i zadržati distancu – priča trener Gorice, stručnjak poznat po nastojanju da zabije gol više, a ne primi gol manje.

Pokušao spasiti brata, ali bolest je bila jača…
– Uvijek mi je draže pobijediti 3-2 ili 4-3 nego 1-0. Volim kad mi momčadi igraju lijepo, atraktivno, bez nabijanja, s loptom na zemlji, da prikazujemo nogomet koji ljudi vole gledati. Ma ponekad čak i na uštrb rezultata ne odustajem od takve ideje i vizije. I ovdje svakoga dana radimo na igri, kombinatorici, a mislim da se to i vidi, jako sam zadovoljan kako igrači usvajaju ono što od njih tražim – kaže popularni Milka.
Tako su ga prozvali još kao igrača, a bio je to sve do ljeta 2006. godine. Tad je, kao 34-godišnjak, završio igračku i započeo trenersku karijeru. Razlog za to je tužan, jako tužan…
– Posljednje dvije sezone igrao sam za Pomorac, trener je bio Nenad Gračan, a već nakon prve odlučio sam upisati trenersku školu i početi učiti za trenera. Međutim, ne bi ja tako brzo završio igračku karijeru, igrao sam u drugoj ligi i mogao sam sigurno igrati na toj razini još neko vrijeme, ali u mirovinu sam otišao prije svega zbog brata – otkriva Milinović i nastavlja:
– Brat je dobio tumor bubrega i odlučio sam sve pokušati da ga spasim. Zato sam se ostavio nogometa, morao sam sve učiniti da mu pomognem. Nažalost, nisam uspio, brat je preminuo u 38. godini.
Kad je već tako moralo biti, bratova smrt barem je usmjerila Damira u poziv koji obožava.
– Za razliku od nekih mojih bivših suigrača, koji su odmah iz kopački dobili priliku voditi prvoligaške klubove, ja sam imao drugačiji put. Krenuo sam od četvrte lige, prošao jako puno utakmica u tom rangu, pa onda u trećoj ligi, na kraju i drugoj. Išao sam stepenicu po stepenicu i vjerujem da sam u ovom trenutku spreman voditi klub u prvoj ligi. Lijepo je čuti kad te spominju kao mogućeg trenera Osijeka ili Lokomotive, ali zaista mi je velika želja preuzeti nekoga u prvoj ligi – logično rezonira Damir, a mi mu na to ponudimo jednu zgodnu opciju: “Vodite vi klub u prvoj ligi, ali da ne morate nikoga preuzimati.”
– Ha, ha, sviđa mi se ta ideja, naravno da bih najviše volio biti trener Gorice u prvoj ligi, doživjeti da na ovaj stadion dolaze Dinamo, Hajduk, Rijeka… Volio bih to i zbog predsjednika kluba Črnka, i zbog predsjednika skupštine Kolarca, ljudi koji silno vole ovaj klub, ali i zbog cijelog ovog okruženja u Gorici.

I sad se naježim kad pričam o oduzetom naslovu
Razgovarajući s Damirom Milinovićem, blagim, mirnim čovjekom, teško je pogoditi da mu je trenerski uzor netko tko je, onako, arogantan, samodopadan, često i bezobrazan.
– Ispast će stereotipno, ali Jose Mourinho je moj idol. U svemu, od vođenja momčadi, pristupa, stila, čak i modnog izričaja… Došao je u vrh baš kad sam ja postajao trener i pratim ga pozorno svih ovih godina, fenomenalno je što taj čovjek radi, koliko je dobar u ovom poslu – kazao je Milinović.
– Volio bih postići barem djelić onoga što je on postigao. Kao i on, i ja želim da momčad ima i glavu, i tijelo, i rep, da joj ne nedostaje niti jedan segment. Mourinho je, dakle, idol iz daleka, a od onih koji su mu bili bliže, s kojima je surađivao, iskače jedno ime.
– Legendarni Ćiro Blažević puno je utjecao na mene, trenirao me u Rijeci, kasnije i u reprezentaciji. Igrao sam pod Ćirom sa Slavenom Bilićem, trenerom koji radi velike stvari, došao je do velikih klubova, on u ovom trenutku odskače, ali znate što ću vam reći… Svi su hrvatski treneri odlični! Ovdje moraš biti majstor improvizacije da bi uspio, vani je to sasvim druga priča. Kad doguraš do inozemstva, baviš se samo nogometom, igrom momčadi, a ovdje se bavim svime i svačime – kaže Milinović.
Jednostavije je sve to dok si igrač. A Milka je bio jako dobar igrač. U reprezentaciji je igrao pet puta, ozljeda nekoliko mjeseci uoči SP-a izbacila ga je iz one legendarne momčadi iz Francuske 1998. Žali i danas što nije sudjelovao na brončanom putu, a žali i za detaljem iz sezone nakon SP-a. Igrao je za Rijeku one sezone kad je gol iz navodnog zaleđa ostavio Milinovića i društvo bez naslova prvaka.
– Ta sezona bila je najljepša u cijeloj mojoj karijeri. Cijeli grad disao je za klub, ambijent je bio prekrasan, na stadionu je na toj utakmici protiv Osijeka bilo 22.000 ljudi. Čudesan osjećaj, ali sve je pokvarilo to zaleđe Hasančića. Pokazalo se poslije da nam je taj naslov oduzet i do danas sam tužan zbog toga. Evo, i sad se naježim kad govorim o tome… Ma valjda svaki dan se sjetim te utakmice, ali što ću, život ide dalje – emotivno priča Milinović.

Zvone Boban, jedini pravi gospodin u kopačkama
No bilo je u karijeri i velikih trenutaka, osvojio je naslov prvaka sa Zagrebom 2003., dao veliki doprinos tom povijesnom trofeju, a kroz karijeru je igrao s nekim sjajnim igračima.
– Bila je velika čast igrati u istoj momčadi sa Šukerom, Prosinečkim, Jarnijem, Bokšićem, Bilićem, Štimcem… Sve sjajni igrači, nogometni velikani, ali jedan je čovjek za mene ostao gospodin u kopačkama: Zvonimir Boban. Od prvog dana me sjajno primio, a na terenu se osjećalo koliko je velik igrač. Kažem, cijelu tu generaciju volim, ostali smo većinom u kontaktu, ali Zvone je bio poseban – ističe Milinović, koji je jednu sezonu proveo u Bochumu, igrao jaku Bundesligu.
– Uh, to je nešto posebno, važan dio moje karijere. U Njemačkoj se baš osjećaš kao nogometaš, u svakom smislu. Sjećam se utakmice u Dortmundu, bilo je 72.000 ljudi na stadionu i odigrali smo 1-1… – prisjeća se Milinović, koji će kao napadača najtežeg za čuvanje istaknuti jednog Brazilca.
– Giovanni Elber bio je strašan igrač, izrazito neugodan. Kakva je to bila startna brzina, kakva eksplozija od igrača, to je nevjerojatno. Brz, opasan, aktivan, zna igrati… On je bio preteča ovih današnjih modernih napadača, u to vrijeme nitko nije igrao na takav način. Bili su sjajni i Zickler, Jancker, Kirsten, Pizarro, čuvao sam i Vierija u dresu reprezentacije, ali nitko me nije impresionirao kao Elber – otkriva Milinović.
I tako, od Gorice, pa preko Rijeke, Dinama, Zagreba, obiteljske tragedije, Ćire, Mourinha i Elbera, dolazimo opet do Gorice. Damir Milinović tek je počeo s poslom.
– Početak je dobar, rekao bih i obećavajući, ali nema sumnje da je pred nama još puno rada. Spremni smo na to – završio je trener goričkog drugoligaša.
Ako se doista ukine to suludo pravilo o reflektorima, možda će Milinović doista u bliskoj budućnosti ostvariti svoj san i postati trener prvoligaša. Goričkog prvoligaša…

Što radim izvan nogometa? Pa, volim pogledati dobru utakmicu…
Nije Damir Milinović jedan od onih trenera koji se opušaju uz ribolov, kartanje, konjske utrke… Ne, u njegovom životu, uz obitelj, postoji samo jedno.
– Iskreno, kad nisam uz nogomet, najčešće sam uz nogomet – sa smiješkom kaže Milinović i nastavlja:
– Nogomet je moj život u punom smislu tog izraza. Kad ne radim, kad nema nikakvih obaveza, najčešće se opuštam uz neku nogometnu utakmicu. Jednostavno obožavam nogomet i to je tako. Često ga i igram, imam društvo za mali nogomet, a igram i za veterane hrvatske reprezentacije.
Kad nogomet konačno siđe s programa, barem nakratko, Milinović radije bira film nego knjigu.
– Ne, nisam baš neki za lektire, više volim pogledati dobru humorističnu seriju ili zabavan film. Ako treba izdvajati najdraže filmove, to su možda ‘Flashdance’, još se sjećam one zgodne glumice, pa možda i ‘Vrućina’ s Al Pacinom – nabrajao je Milinović.

Zdravko Mamić me prodao u Bochum, a Zoki me u Bochumu dočekao
Niti jedna nogometna priča ne može ovih dana proći bez spominjanja aktualnog trenutka hrvatskog nogometa. Navijači su se digli protiv HNS-a, ljutiti nakon imenovanja Ante Čačića, za mnoge Mamićevog čovjeka, ali u nogometnim krugovima je najpametnije – šutjeti. Zna to i Damir Milinović…
– Nisam dovoljno blizu pa ne bih baš volio komentirati. Ima i pozitivnih stvari u hrvatskom nogometu, sviđa mi se, recimo, Miškovićeva Rijeka, stabilni Belupo, Dinamo u Ligi prvaka… No naravno da nije sve idealno, problema očito ima – kaže Milinović, koji šefa hrvatskog nogometa Zdravka Mamića zna iz neke druge priče, onoj koja mu najbolje ide.
– U ljeto 2000. godine Zdravko Mamić mi je prišao i pitao me želim li ići u Bochum. Pristao sam, on je sve dogovorio, Rijeka je dobila nekih 500.000 maraka odštete, a Mamić je ispunio sve što smo se dogovorili. Zahvalan sam mu na tome, zaista je majstor u tim stvarima – ispričao je Milinović, koji je po dolasku u Bochum zatekao jednog drugog Mamića.
– Zoran Mamić tad je igrao sa mnom u momčadi, jednako kao i Samir Toplak (bivši trener Gorice, nap. a.), a uz njih mi je sve bilo puno lakše. Te sezone ispali smo iz lige za jedan bod i ja sam odlučio otići, nisam želio igrati drugu njemačku ligu. Kad danas pogledam, mislim da sam se zeznuo, bilo bi mi pametnije da sam ostao. Ali eto, bio sam mlad, vjerovao da mogu puno više i odlučio sam ići dalje.
Damir Milinović i Gorica odlučili su nakon dvije i pol godine napisati jednu novu nogometnu priču, ili ipak, možda, nastaviti staru. Po svemu što smo do sada imali prilike vidjeti uopće ne sumnjamo da neće biti jedna od ljepših nogometnih….

Preneseno iz Reportera broj 346 – autor: Marko Vidalina

HOTNEWS

FOTO Učenice Gimnazije pobjednice gradskog natjecanja u odbojci

Pobjednice su se plasirale na Županijsko natjecanje u odbojci za djevojke.

Objavljeno

na

Objavio/la

Gradsko natjecanje školskih sportskih društava (ŠSD) srednjih škola Grada Velike Gorice u odbojci za djevojke u organizaciji Zrakoplovne škole Rudolfa Perešina održano je jučer (utorak, 03.03.2026.) u Sportskoj dvorani Srednje strukovne škole. Natjecala su se 4 ŠSD-a: ŠSD GVG (Gimnazija, voditelj Gordan Polan, prof.savjetnik), ŠSD Gorek (Ekonomska škola, voditeljica Ana Tihi Prajdić, prof.)), ŠSD Zrakoplovac (Zrakoplovna škola Rudolfa Perešina, voditelj Krešimir Lušić, prof)) i ŠSD Velgor (Srednja strukovna škola, voditelj Tomislav Škrinjarić, prof.). Sve utakmice vodila je sutkinja Hana Josić.

Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Igrano je po kup sustavu: polufinale, utakmica za 3. mjesto i finale. Izraziti favorit Gimnazija bila je u prvom polufinalnom susretu vrlo uvjerljiva protiv Strukovne i bez velikog naprezanja glatko pobijedila. Druga polufinalna utakmica između Ekonomske i Zrakoplovne bila je ravnopravnija, ali su djevojke iz Ekonomske očekivano pobijedile.

Zrakoplovac je u utakmici za 3. mjesto bio bolji od Velgor i pobijedio u dva seta. Jednako tako i Gimnazija je nadigrala Ekonomsku, opravdala ulogu favorita i osvojila uvjerljivo oba seta za prvo mjesto.

Tri prvoplasirane ekipe nagrađene su odgovarajućim medaljama, a pobjednice su se plasirale na Županijsko natjecanje u odbojci za djevojke.

Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke, 2025./2026.

REZULTATI  ŠSD GVG – ŠSD Velgor 2:0 (25:1, 25:6), ŠSD Gorek – ŠSD Zrakoplovac 2:0 (25:20, 25:15); ŠSD Zrakoplovac – ŠSD Velgor 2:0 (25:9, 25:11); ŠSD GVG – ŠSD Gorek 2:0 (25:10, 25:10).

POREDAK  1. ŠSD GVG, 2. ŠSD Gorek, 3. ŠSD Zrakoplovac, 4. ŠSD Velgor.

ŠSD GVG: Ana Mirenić, Nika Krišto, Lucija Cindrić, Lucija Drezga, Leona Stijaković, Eva Josić, Dora Radman, Nika Jukić, Ana Patljak, Klara Ćosić, Ana Gašparac. Voditelj: Gordan Polan, prof. savjetnik

Foto galerija

Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr

VVelika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Nastavite čitati

HOTNEWS

Svestrana Ana iz Lazine – logopedinja, volonterka i glas kao poziv

Ana Šantek, bivša učenica Ekonomske škole Velika Gorica i dobitnica nagrade Zlatna kreda za učenicu godine, jedna je od onih mladih osoba koje ne miruju. Ovo je priča o djevojci iz Lazine Čičke koja svoj glas ne koristi samo da bi se čuo, nego da bi nekome značio.

Objavljeno

na

Objavio/la

Iz Lazine Čičke dolazi priča o djevojci koja je već u srednjoškolskim danima pokazala da se trud, talent i znatiželja itekako isplate.

Ana Šantek, bivša učenica Ekonomske škole Velika Gorica i dobitnica nagrade Zlatna kreda za učenicu godine, jedna je od onih mladih osoba koje ne miruju. Dok su drugi još razmišljali što će nakon škole, ona je već pokretala školski podcast, pjevala na vjenčanjima, istraživala glas i gradila iskustva koja danas prirodno vode prema njezinom studiju – logopediji.

Priča o Ani zapravo je priča o tome kako znatiželja, hrabrost i malo onog poznatog “zašto ne?” mogu otvoriti vrata koja možda na početku ni ne vidiš.

U vremenu kad se često pitamo jesu li mladi dovoljno angažirani, jedna djevojka iz našeg kraja tiho, ali uporno gradi svoj put i to tako da se svaka njezina aktivnost prirodno nadovezuje na sljedeću. Kod Ane Šantek ništa nije slučajno.

Ona je jedna od onih mladih osoba zbog kojih shvatiš koliko potencijala ima u našem kraju. I koliko je važno dati priliku, podršku i prostor da taj potencijal raste.

Ovo je priča o djevojci iz Lazine Čičke koja svoj glas ne koristi samo da bi se čuo, nego da bi nekome značio.

Podcast koji je krenuo iz učionice, a završio kao ozbiljna referenca u CV-u

Prije nego što je upisala logopediju, Ana Šantek već je iza sebe imala projekt na kojem bi joj pozavidjeli i stariji kolege: školski podcast koji je pokrenula doslovno iz male učionice.

Danas podcast „Koji faks upisati?“ vodi nova generacija učenika, a Ana to gleda s posebnim zadovoljstvom.

– Jako mi je drago što projekt nije stao našim odlaskom, nego je dobio nastavak. Sada ga preuzima ekipa iz drugog razreda, dok ja imam prostor za neke nove ideje – rekla je Ana.

I tu se već vidi ono što je pokretalo cijelu priču: nije poanta bila u njoj, nego u ideji koja će trajati.

A iza kadra – potpuna gerila produkcija. Snimali su u maloj školskoj učionici koju su na ekranu pretvarali u “mali dnevni boravak”. U stvarnosti? Kamera pričvršćena za školske stolice, improvizirana pozadina na zavjesama i set koji je izgledao uvjerljivo samo dok ga se ne pomakne za koji centimetar. Tko bi došao na snimanje, ostao bi iznenađen koliko je cijela priča zapravo bila kreativna improvizacija. Drugim riječima, low budget, high volja.

Veliku ulogu imalo je i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih, koje financira izvannastavne aktivnosti poput sporta, umjetnosti i tehnologije. Ana i ekipa prijavili su se na natječaj i prošli.

– S time smo si kupili opremu, kamere, mikrofone, fotelje, pozadinu, ma sve – rekla je Ana.

Prvi gost došao je preko brata. Studira na Fakultetu elektrotehnike i računarstva, a predložio je prijatelja koji je preddiplomski završio u Hrvatskoj, a danas studira na Harvard Universityju.

– Ispalo je da nam je prva epizoda bila s dečkom koji je danas na Harvardu – očito znamo prepoznati potencijal – našalila se Ana.

Nakon toga sve se počelo širiti po onom poznatom principu, znam nekoga tko zna nekoga. Ubrzo su pokrili medicinu, stomatologiju, logopediju, FSB, FER i niz drugih fakulteta, donoseći realne, studentske perspektive.

Promocija je išla i preko TikToka, ali s mjerom.

– To je super način da se promoviramo jer nas gosti onda podijele na svom profilu, ali nisam se htjela previše fokusirati na to. Često sam gledala kroz prizmu studentskog zbora da bude realan prikaz faksa, a ne samo neke snimke s TikToka – otkrila je Ana istaknuvši kako cilj nije bio viralnost nego autentičnost.

– Krenula sam s tim kako bismo prikazali kako zapravo funkcionira određeni fakultet i time potaknuli ekipu te im olakšali odabir. To je jako bitna odluka koja može, iako ne mora, odrediti smjer u životu. Svi imamo neke predrasude o fakultetima zbog tračeva koje čujemo, a htjela sam pokazati kako zapravo jest – rekla je Ana.

I nisu svi gosti dolazili s pričom “kod nas je sve savršeno”. Upravo suprotno, govorili su realno, s dobrim i lošim stranama. A nekad su se, kad se za podcast pročulo, javljali i sami.

Iako danas o tome govori smireno, priznaje da odluka o pokretanju podcasta nije bila bez dvojbi. U glavi su se vrtjeli razlozi “zašto ne”, ali kod nje, kaže, uvijek na kraju prevlada ono retoričko “zašto ne?”. Vodi se mišlju da će joj više biti žao stvari koje nije pokušala nego onih koje možda nisu uspjele. Strah od tuđeg mišljenja postoji, ali, kako kaže, nije dovoljno važno da bi je zaustavilo.

Možda najzrelija rečenica koju je izgovorila odnosi se baš na ono što mladi često podcjenjuju: “Sve što napraviš izvan klupe će ti se jako dobro spojiti s onim što ćeš raditi, iako u tom trenu tako ne izgleda.”

Podcast je započeo kao inicijativa za upoznavanje fakulteta i olakšavanje upisa, a završio kao ozbiljna stavka u životopisu. Projekt koji je bio kreativan, organizacijski zahtjevan te komunikacijski i produkcijski intenzivan. Donio joj je sigurnost pred kamerom, vještine vođenja razgovora, umrežavanje, ali i ono najvažnije, potvrdu da se ideje isplati realizirati, čak i kad su kamere pričvršćene za školske stolice.

Glas koji prati “da” – ali u crkvi, ne u sali

Ali to nije sve. U Aninom portfelju postoji još jedna, izrazito osobna priča: pjevanje na vjenčanjima. I to, kako sama naglašava, na vjenčanjima, ne na svadbama.

– Uvijek svi pomisle da pjevam na svadbama, ali ne, pjevam na vjenčanjima – smije se.

Nije, kaže, tip koji bi nastupao na svadbenim feštama. Smatra da osobnost itekako utječe na stil pjevanja, boju glasa i način prenošenja emocije. Budući da je emotivna i suosjećajna, osjeća da joj upravo duhovna glazba najviše pristaje.

– Moraš biti prisutan u tome i znati prenijeti misao, jer duhovna glazba je zapravo molitva. To mi je najljepša činjenica u cijeloj ovoj priči – ističe Ana.

Pjeva, kaže, otkad zna za sebe. U osnovnoj je sve nekako stalo jer nije vidjela gdje bi se dalje razvijala, ali početkom srednje ponovno se priključila crkvenom zboru u Čiču. Upravo je tamo počela ova priča. Poznanica iz zbora i glazbene škole, koja je već pjevala na vjenčanjima, uputila ju je u tome smjeru. Preko nje je i Ana dobila priliku.

Prvi nastup dogodio se sasvim spontano. Paula je trebala biti kuma na jednom vjenčanju i nije mogla pjevati. Predložila je Anu.

– Za to sam se vjenčanje spremala tri mjeseca. Te pjesme sam toliko uvježbavala… Naravno da nije bilo savršeno, ali bilo je predivno. I danas pogledam snimke – rekla je Ana te istaknula kako to vjenčanje pamti kao trenutak u kojem je sve kliknulo.

Vjenčanje je bilo u crkvi Alojzija Stepinca u Velikoj Gorici i upravo je taj nastup bio početak svega. Prilika koja se pojavila neočekivano, ali u savršenom trenutku. I stvarno, Bog uvijek nađe načina.

Danas iza sebe ima tri do četiri godine iskustva. No početak nije bio bajka. Nakon prvog nastupa, sljedeći je došao tek deset mjeseci kasnije. Pa onda jedan u tri mjeseca. “Ne ide to odmah”, priznaje. Sve je raslo polako, kroz preporuke i ono najstarije oglašavanje, od usta do usta. Otvorila je i Instagram profil, ali ključ je bio dobar glas koji se širio među mladencima.

U jednom trenutku vjenčanja su postala mjesečna. Danas ih ima toliko da ponekad, nažalost, mora i odbiti.

Posebnu dimenziju cijeloj priči daje činjenica da najčešće nastupa s tatom. On svira, ona pjeva. Vikendi ih tako vode po cijeloj Hrvatskoj. Spoje nastup i mali izlet, stanu na kavu putem, upoznaju nova mjesta i ljude.

Iako iza sebe ima velik broj otpjevanih vjenčanja, trema ne nestaje. Zapravo, kaže da je na vjenčanjima trema veća nego na natjecanjima ili drugim nastupima.

– Ja bih jako pomno birala tko bi meni pjevao na vjenčanju. Zato mi je spoznaja da netko baš mene odabere predivna – rekla je Ana.

Zato to naziva najljepšim “poslom” na svijetu – iako ga, iskreno, uopće ne želi zvati poslom.

– Uvijek mi je žao to naplatiti, jer meni je to takav doživljaj da bih najradije ja njima platila samo da mogu sudjelovati – istaknula je Ana te kaže da je razlog taj što uljepšava jedan od najvažnijih trenutaka u nečijem životu. Sudjeluje u danu koji je mladenka možda sanjala godinama.

Uz vjenčanja, Ana nastupa i na različitim glazbenim događanjima, poput festivala Prvi glas Zagorja, gdje se fotografirala s voditeljem Mirkom Fodorom.

Glas kao poziv: Od mikrofona do logopedije

Iako je završila Ekonomsku školu u Velikoj Gorici i jedno vrijeme očekivala da će nastaviti u tom smjeru, odluka je na kraju pala na nešto sasvim drugo. Danas studira logopediju i to nimalo slučajno. Do te je odluke došla još prije nego što je snimila podcast epizodu o tom fakultetu, kroz razgovore sa studentima i vlastito promišljanje o tome gdje se dugoročno vidi.

Logopedija joj se, kaže, pokazala kao logičan izbor. Cijeli život bavi se glasom, kroz pjevanje, istraživanje vokalne tehnike, izražavanje emocije. Upravo je glas u središtu ove interdisciplinarne znanosti koja spaja medicinu, psihologiju, pedagogiju i lingvistiku. Kod nje se tako spojila kreativnost i znanost, emocija i struktura.

Zanimljivo je i to da svoju odluku nije dijelila sa svima. Svjesna koliko je logopedija jedan od najtraženijih studija u Hrvatskoj, planove je zadržala za uzak krug ljudi. Čak je i u podcast epizodi o tom fakultetu pazila da ostane objektivna, iako je već tada znala da je to njezin smjer. Taj pristup, tiho raditi, a glasno ostvariti dosta govori o njoj.

Za srednju školu kaže da joj je bila lijepa, ali studentski život opisuje kao predivan. A kad se sve zbroji, od podcasta, preko pjevanja, do studija, ispada da se cijela njezina priča zapravo vrti oko glasa. Samo sada taj glas dobiva i znanstvenu dimenziju.

Tamo gdje glas dobiva smisao

Za kraj, možda i najtiši, ali najvažniji dio njezine priče.

Ana danas volontira u Centru za djecu, mlade i obitelj Velika Gorica. Naravno, i to je nekako došlo prirodno, kao produžetak svega što već radi. Kod nje se stvari ne događaju stihijski; svaka nova stepenica logično se nadovezuje na prethodnu.

Prije upisa na logopediju htjela je provjeriti kako izgleda prijemni ispit i što se zapravo traži. Nazvala je logopedicu iz Centra, objasnila situaciju i pitala može li doći na razgovor, čisto da iz prve ruke vidi kako izgleda rad u struci. Umjesto kratkog savjeta dobila je poziv na edukaciju isti dan. Tako je, bez velikog plana, započelo volontiranje.

Iako u tom trenutku, usred mature i priprema za fakultet, nije razmišljala o dodatnim obvezama, odlučila je prihvatiti priliku. Želja za logopedijom bila je jača. A rad s predškolcima, upravo ono što je zanima, pokazao se kao idealna “praksa” i prije same prakse.

Danas radi u grupi predškolaca kojima je odgođen polazak u školu zbog govornih teškoća, što joj je posebno dragocjeno jer je izravno povezano sa strukom. U Centru je sudjelovala i u programima za buduće prvašiće koje pripremaju za školu, ali i za učenike od trećeg do petog razreda koji se suočavaju s poteškoćama u ponašanju ili socijalizaciji. S njima kroz radionice uče prepoznavati i imenovati emocije, razvijati samokontrolu, nositi se s ljutnjom, rješavati sukobe razgovorom, graditi samopouzdanje i osjećaj pripadnosti. Male, ali važne vještine koje često čine veliku razliku.

Jedna joj je situacija posebno ostala urezana. Na jednoj radionici djevojčica joj je izradila narukvicu. Ana ju je nosila tijekom učenja i priprema za prijemni ispit. Kaže da joj je baš ta narukvica bila dodatna motivacija, podsjetnik zašto želi taj poziv i za koga ga želi raditi.

Osim toga, uključena je i u program “Odgoj s glazbom”, koji kroz glazbene aktivnosti potiče cjelokupan razvoj djeteta. Opet ista nit: glas, djeca, razvoj, emocija. Točno ono što želi.

Priznaje da nije ni očekivala da će je “tek tako” primiti. Poslala je mail, iako joj se činilo gotovo nemoguće da će dobiti priliku. Ali dobila ju je. Još jedan dokaz da je veći propust ne pokušati nego pokušati pa ne uspjeti.

Volontiranje, kaže, možda zvuči kao klišej u rečenici “ja volontiram”, ali u stvarnosti je daleko od toga. To je prostor učenja, rasta i konkretne pomoći drugima, ali i sebi. U njezinu slučaju, to je i mjesto gdje se sve njezine priče spajaju u jednu: glas, djeca, znanje i želja da ono što voli ima smisao.

Nastavite čitati

HOTNEWS

Tko u Velikoj Gorici ima pravo na naknadu za troškove stanovanja?

Objavljeno

na

Objavio/la

Gradsko vijeće Velike Gorice je 25. veljače donijelo odluku o uvjetima i postupku ostvarivanja prava na naknadu za troškove stanovanja.

Stanovnici grada Velike Gorice koji primaju zajamčenu minimalnu naknadu mogu zatražiti dodatnu pomoć za podmirenje osnovnih troškova stanovanja, proizlazi iz gradske odluke o socijalnoj skrbi. Riječ je o novčanoj naknadi namijenjenoj samcima i kućanstvima s najnižim primanjima, a obuhvaća troškove najamnine, komunalne naknade, grijanja i vode, kao i određene izdatke vezane uz održavanje stambenog prostora. Izuzetak su beskućnici smješteni u prenoćištima i prihvatilištima te osobe kojima je priznata usluga smještaja u organiziranom stanovanju ili kriznim situacijama.

Iznos pomoći određuje se u visini od 30 posto iznosa zajamčene minimalne naknade, a isplaćuje se svaki mjesec, dok korisnik ispunjava propisane uvjete. Ako odobreni iznos premašuje stvarne troškove, isplaćena razlika se može koristiti i za druge potrebe vezane uz stanovanje, poput nabave ogrjeva ili održavanja doma. Za ostvarivanje prava potrebno je podnijeti zahtjev nadležnom gradskom odjelu, a pravo se priznaje od tekućeg ili sljedećeg mjeseca, ovisno o datumu predaje zahtjeva.

Nastavite čitati

HOTNEWS

Potraga za Sivkom! Odlutala u centru Gorice, vlasnici traže pomoć

“Možda nekome izgleda kao „obična“ mačka, no za nas je ona neprocjenjiva. Ne tražimo krivca, samo želimo znati gdje je i je li živa i sigurna”

Objavljeno

na

Objavio/la

U centru Velike Gorice traje tiha, ali bolna potraga. U blizini Doma zdravlja, 18. veljače nestala je Sivka – mačka koja je vlasnicima puno više od kućnog ljubimca, ona je član obitelji..

Sivka je ženka stara oko pet godina, teška približno 4,5 kilograma, mršavije građe i plahe naravi. Ne prilazi nepoznatima, povučena je i oprezna. Sterilizirana je, ali u trenutku nestanka nije bila mikročipirana.

– Možda nekome izgleda kao „obična“ mačka, no za nas je ona neprocjenjiva. Udomljena je s ulice, prošla je mnogo nedaća, ali je unatoč svemu ostala nježna i privržena – poručuju shrvani vlasnici, kojima je svaka minuta potrage za njom dragocjena.

Nalazniku nude novčanu nagradu i, kako kažu, doživotnu zahvalnost.

Postoji mogućnost da ju je netko, iz dobre namjere, sklonio misleći da je napuštena. Ako je to slučaj, vlasnici mole da im se osoba javi bez straha i bez objašnjenja.

– Ne tražimo krivca, samo želimo znati gdje je i je li živa i sigurna – poručuju.

Obitelj je kontaktirala udruge i organizacije za zaštitu životinja, ali zasad nema novih tragova. Poseban apel upućuju veterinarima, veterinarskim tehničarima i volonterima na području Velike Gorice da obrate pažnju ako im bude dovedena mačka koja odgovara opisu.

Ako ste vidjeli Sivku ili imate bilo kakvu informaciju, ne oklijevajte. Jedan poziv može ovoj obitelji vratiti ono što im najviše nedostaje – njihovu Sivku.

 

Nastavite čitati

Gospodarstvo

FOTO Nastavak radova energetske obnove na stambenoj zgradi Trg grada Vukovara 1-7

Gradsko stambeno gospodarstvo Velika Gorica izvršilo je prijavu na Poziv na dodjelu bespovratnih sredstava „Energetska obnova višestambenih zgrada“ Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine.

Objavljeno

na

Nastavljaju se radovi na projektu Energetska obnova višestambene zgrade Trg grada Vukovara 1-7 u Velikoj Gorici, drugoj zgradi za koju su ostvarena bespovratna sredstva u okviru Nacionalnog plana opravka i otpornosti Obnova zgrada.

Bespovratna sredstva su dodjeljivana iz Mehanizma za oporavak i otpornost u okviru instrumenta „EU  slijedeće generacije“.

Iskazanom voljom suvlasnika/stanara stambene zgrade, Gradsko stambeno gospodarstvo Velika Gorica izvršilo je prijavu na Poziv na dodjelu bespovratnih sredstava „Energetska obnova višestambenih zgrada“ Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine.

Odlukom suvlasnika radovi će obuhvaćati: rekonstrukciju vanjske ovojnice – vanjskih zidova i ravnih krovova, rekonstrukciju ovojnice grijanih prostora prema negrijanima.

Cilj izvođenja radova je povećanje energetske učinkovitosti i dekarbonizacija zgrada, odnosno smanjenje potrošnje električne energije i emisije CO2, te ostvarenje uštede potrebne energije od minimalno 50% Qh,nd.

U skladu s odredbama Poziva, kao opravdani i financijski prihvatljivi radovi izvodi se: obnova pročelja zgrade, sanacija ravnog krova zgrade, toplinska sanacija omotača grijanog dijela prema unutarnjim negrijanim prostorima, zamjena dijela postojeće stolarije nezadovoljavajućih karakteristika novom te razni vezni radovi.

Svrha radova:

Energetska obnova je proces kojim se postiže poboljšanje energetske učinkovitosti uz samu mogućnost korištenja obnovljivih izvora energije. Poboljšanjem energetske učinkovitosti smanjuje se potrošnja energije i emisija stakleničkih plinova čime doprinosimo očuvanju okoliša.

Energetska obnova takvih zgrada je važna jer se time ostvaruje energetska učinkovitost zgrade što rezultira nižim troškovima energije, dok sam vizualni izgled obnovljene zgrade doprinosi atraktivnosti kako naselja tako i grada u cjelini.

Gradsko stambeno gospodarstvo Velika Gorica d.o.o.  je u cilju poboljšanja kvalitete pružanja svojih usluga, u proteklih 7 godina, usmjerilo svoje djelovanje projektima energetske obnove višestambenih zgrada s ciljem poboljšanja energetske učinkovitosti kako bi unaprijedili kulturu stanovanja i poboljšali kvalitetu života svih korisnika te smanjili troškove za energiju.

Nastavite čitati

Reporter 457 - 26.02.2026.

Facebook

Izdvojeno